USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1757/09, rješavajući apelaciju Petra Kalamande, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Petra Kalamande.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 584 od 17. marta 2009. godine, Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-000 268 od 26. februara 2007. godine i Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1263/01 od 18. oktobra 2006. godine.
Predmet se vraća Osnovnom sudu u Banjaluci, koji je dužan da u roku od tri mjeseca donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Petar Kalamanda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 584 od 17. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 268 od 26. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1263/01 od 18. oktobra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, Halila Halilbegovića (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Edine Bašagić, rođ. Halilbegović (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica), zatraženo je 7. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 24. septembra i 1. oktobra 2009. godine. Tužitelji su dostavili odgovor na apelaciju 28. septembra 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantovom punomoćniku 16. oktobra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda broj P-1263/01 od 18. oktobra 2006. godine utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji zaključen 30. jula 1993. godine u Banjaluci između tužitelja i apelanta, te je apelant obavezan da tužiteljima preda u posjed nekretnine - stambenu kuću i dvorišni objekat sagrađeni na k.č br. 849/9 i upisani u zk. ul. br. 4928 k.o. Banjaluka, a po novom premjeru k.č. 4746 upisane u p.l. 1095/01 k.o. Banjaluka, koje se nalaze u ulici Krajiških brigada broj 5, u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude. Tužitelji su obavezani da apelantu isplate 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom prema Zakonu o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate počevši od 30. jula 1993. godine pa do isplate, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude. Tužitelji su obavezani da isplate apelantu iznos od 4.197,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. oktobra 2006. godine do konačne isplate na ime ulaganja u garažu koja je sagrađena na navedenim nekretninama, a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude. Određeno je da je apelant dužan da trpi da se tužitelji na osnovu presude ponovo upišu u zemljišne knjige kao suvlasnici sa po 1/2 dijela na nekretninama upisanim u z.k. ul. br. 4928 k.o. Banjaluka. Odbijen je zahtjev tužitelja da se apelant obaveže da plati tužiteljima na ime korištenja predmetnih nekretnina u periodu od 1. augusta 1993. godine pa do predaje u posjed predmetnih nekretnina naknadu u mjesečnom iznosu od po 500 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki ovaj iznos od dospijeća pa do isplate. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
- 7.Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je djelomičnom presudom Osnovnog suda broj P-1263/01 od 17. juna 2002. godine utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen 30. jula 1993. godine u Banjaluci između prvotužitelja i drugotužiteljice kao prodavaca i tuženog kao kupca. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-2327/02 od 18. aprila 2005. godine uvažena je žalba tuženog, ukinuta djelomična presuda prvostepenog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak.
- 8.Istaknuto je da su u ponovnom postupku, postupajući po uputama drugostepenog suda, parnične stranke izvele relevantne dokaze. Konstatirano je da je u predmetnoj pravnoj stvari predmet spora zahtjev tužitelja kojim traže da se utvrdi apsolutna ništavost ugovora o kupoprodaji zaključenog 30. jula 1993. godine, da se u zemljišnim knjigama izvrši brisanje tuženog kao vlasnika i posjednika na nekretninama tužitelja i izvrši ponovni upis svih nekretnina u korist tužitelja, te predaja u posjed spornih nekretnina kao i isplata naknade na ime korištenja predmetnih nekretnina.
- 9.Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su 30. jula 1993. godine zaključile ugovor o kupoprodaji nekretnina, koji je u cijelosti realiziran. Predmet kupoprodaje su bile nekretnine, vlasništvo odnosno suvlasništvo tužitelja. Kupoprodajna cijena je utvrđena u tadašnjim dinarima, te je među strankama nesporno da se radi o iznosu od 30.000 DM, odnosno sada KM. Nije sporno da je tuženi na predmetnim nekretninama sagradio privremeni objekat-garažu bez građevinske dozvole koji je priveden konačnoj namjeni i u funkciji. Vrijednost garaže iznosi 4.197 KM.
- 10.Osnovni sud je ukazao da je sporno da li je predmetni ugovor o kuporodaji ništav, te da li je kod tužitelja izostala slobodno izražena volja koja je diktirana ratnim prilikama.
- 11.Uvidom u ugovor o kupoprodaji utvrđeno je da ga je sačinila advokatica Mileva Tucek, te da je zaključen 30. jula 1993. godine između tužitelja kao prodavaca, koje je zastupao punomoćnik Kemal Bašagić, i tuženog kao kupca koga je zastupala punomoćnica Ljeposava Župljanin. Ugovor je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-4847/93 od 1. decembra 1993. godine, a što je među strankama nesporno.
- 12.Dalje je nesporno utvrđeno da je tužiteljima isplaćena kupoprodajna cijena, te da je tuženi u posjed predmetnih nekretnina stupio nakon što su iseljena bespravno useljena lica. Iz iskaza saslušanog svjedoka Mileve Tucek je utvrđeno da su u vrijeme kada su tužitelji odlučili da prodaju predmetne nekretnine u njima stanovala bespravno useljena lica. Punomoćnik tužitelja Kemal Bašagić je imao problema sa licima koja su stanovala u prometovanim objektima. Punomoćnici parničnih stranaka su se dogovorili u pogledu kupoprodajne cijene i odnos između njih je bio korektan. Istaknuto je da su iskazi svjedoka Mileve Tucek i Kemala Bašagića saglasni. Svjedok Kemal Bašagić je naveo da su nekretnine koje su bile predmet spornog ugovora ranije bile vlasništvo roditelja tužitelja koji su umrli, i to otac tužitelja 1991. godine, a majka tokom 1992. godine. Punomoćnik tužitelja je sporne nekretnine, uz odobrenje suvlasnika, tj. tužitelja, izdao u zakup podstanarima koji su iz njih „naglo pobjegli“ a u kuće su se uselili nepoznati vojnici. Vojnici su tražili da se predmetne nekretnine njima prenesu u vlasništvo ili će ih oni spaliti, odnosno minirati. Zbog opće situacije u Banjaluci i prijetnji drugotužiteljica je u novembru 1992. godine napustila Banjaluku. S obzirom na cjelokupnu situaciju, tužitelji su odlučili da prodaju predmetne nekretnine. Preko advokata Mileve Tucek pronađen je kupac, tj. tuženi, te je dogovorena i kupoprodajna cijena u iznosu od 30.000 DM, dok je u ugovoru označena cijena u tadašnjim dinarima. Prema tvrdnji Kemala Bašagića, da nije bilo pritisaka tužitelji ne bi prodali predmetne nekretnine.
- 13.Svjedok Ljeposava Župljanin je navela da je tuženi njen brat i da mu je ona pomogla da se isele raseljena lica iz predmetnih nekretnina. Kao punomoćnik tuženog potpisala je predmetni kupoprodajni ugovor u ime kupca. Poznato joj je da je dogovorena kupoprodajna cijena u visini od 30.000 DM i sve je to plaćeno u inozemstvu, jer je u to vrijeme i tuženi radio u inozemstvu. Tuženi je ušao u posjed predmetnih nekretnina nakon što su bespravni korisnici iseljeni.
- 14.Iz iskaza drugotužiteljice je utvrđeno da je ona rođena u Banjaluci, gdje je živjela do novembra 1992. godine. Bila je zaposlena u Srednjoj tehnološkoj školi gdje je u maju mjesecu 1992. godine dobila otkaz. U predmetnim nekretninama su živjeli njeni roditelji. Tokom 1991. godine umro je njen otac, a majka u septembru 1992. godine. U to vrijeme je doživljavala i preživljavala strašne prijetnje. Tada su počeli i njihovi problemi u vezi sa stanom u kojem je stanovala sa svojom porodicom i za sporne nekretnine. Drugotužiteljica je, s obzirom da je njen suprug istjeran iz stana koji se nalazio u Banjaluci u ulici Radoja Domanovića, odlučila da proda sporne nekretnine „u želji sa da se bar nešto spasi“. Kupoprodajna cijena je isplaćena u inozemstvu u dva navrata. Drugotužiteljica nije osporila da vrati kupoprodajnu cijenu tuženom i cijenu za sagrađenu garažu nakon što se utvrdi kolika je vrijednost sagrađene garaže. Iz navedenog prvostepeni sud je utvrdio da je drugotužiteljica, prije nego što je došlo do prodaje predmetnih nekretnina, doživljavala prijetnje od nepoznatih ljudi, da je bila primorana da napusti Banjaluku, te da je u takvim okolnostima donijela odluku da se predmetne nekretnine prodaju. Drugotužiteljica je pred sudom tvrdila da, da nije bilo rata i ratnih okolnosti, nikada ne bi pristala da se prodaju nekretnine koje su bile vlasništvo njenih roditelja.
- 15.Iz iskaza tuženog utvrđeno je da je on u cijelosti realizirao predmetni ugovor, te da se tokom parnice pokušao sporazumjeti s tužiteljima da im isplati jedan vid nadoknade u novcu o čemu nije mogao postići sporazum. Tuženi je naveo da je, u želji da skloni svoju porodicu iz Kotor Varoša gdje su bila ratna dejstva, odlučio da kupi sporne nekretnine. U vrijeme kada su vršeni dogovori te nekretnine su bile pune izbjeglih lica.
- 16.Odgovarajući na pitanje da li je predmetni ugovor ništav, Osnovni sud je pošao od odredbe člana 103. ZOO kojom je propisano da je ništav onaj ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, kao i onaj ugovor kojem nedostaju pravni elementi, da bi pravni posao bio punovažan. Istaknuto je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti (član 109. ZOO). Svaki ugovor se prema odredbi člana 26. ZOO sklapa saglasnim izjavama volja ugovarača o bitnim sastojcima ugovora, a izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno (član 28. stav 2. ZOO).
- 17.Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Osnovnog suda osnovani su navodi tužitelja o povredi načela autonomije volje. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 10. ZOO prema kojoj su strane u obligacionim odnosima slobodne u granicama propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji. U smislu navedenog istaknuto je da kod tužitelja nedostaje slobodno izražena volja - dobrovoljnost za zaključenje predmetnog ugovora.
- 18.Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju posebno cijenio okolnosti pod kojima je ugovor zaključen, okolnosti u kojima se nalazila tužiteljica, članovi njene porodice, okruženje u kome su živjeli, kao i postojanje ratne situacije. Po mišljenju Osnovnog suda sporni ugovor nije rezultat slobodne izražene volje drugotužiteljice, već su postojanje općepoznatih vanrednih događaja i njena lična situacija uticali da donese odluku da s tuženim zaključi sporni ugovor. Istaknuto je da su navedene okolnosti bitno ograničavale slobodu odlučivanja i samu volju tužitelja da zaključe sporni ugovor. U normalnim uvjetima, po ocjeni suda, drugotužiteljica ne bi zaključila sporni ugovor. Po mišljenju Osnovnog suda, predmetni ugovor je ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 19.Konstatirano je da su pri zaključivanju spornog ugovora parnične stranke bile jednako savjesne. Znale su ili su mogle znati da su opće okolnosti - ratno stanje, stanje nestabilnosti i nesigurnosti, kao i njihove lične prilike u kojima su se našli (osobito drugotužiteljica i njena porodica) odredile pa čak i primorale je da donese odluku da se nekretnine prodaju. Istaknuto je da je to bila imovina roditelja tužitelja koju su oni naslijedili.
- 20.Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 104. ZOO kojom je propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj ono što je primila na osnovu takvog ugovora. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je obavezao tuženog da tužiteljima preda u posjed sporne nekretnine, te obavezao tužitelje da tuženom vrate iznos primljene kupoprodajne cijene u iznosu od 30.000 DM odnosno KM. Istaknuto je da među strankama nije sporno da je tuženi sagradio i garažu, te je stoga sud obavezao tužitelje da tuženom isplate naknadu u novcu prema nalazu vještaka s kamatama počevši od dana donošenja presude pa do isplate.
- 21.Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli tužitelji i apelant. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-000268 od 26. februara 2007. godine povodom žalbe tužitelja, a po službenoj dužnosti, presudu Osnovnog suda preinačio u dosuđujućem dijelu kojim je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati na iznos od 30.000,00 KM od dana predaje u posjed nekretnina pa do isplate umjesto od 30. jula 1993. godine. U preostalom dijelu žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu za isplatu uloženih sredstava za izgradnju garaže. Apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđivanje ništavosti ugovora, predaju u posjed nekretnina i isplatu novčanog iznosa datog na ime kupoprodajne cijene.
- 22.U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda o tome da u vrijeme zaključivanja spornog ugovora kod tužitelja nije postojala slobodno izražena volja u smislu odredaba člana 26. u vezi s članom 28. stav 2. ZOO. Istaknuto je da nije sporno da su tužitelji u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora živjeli u Švicarskoj. Prvotužitelj dugi niz godina prije zaključivanja ugovora, a drugotužiteljica od novembra 1992. godine. Po mišljenju Okružnog suda iz iskaza drugotužiteljice jasno i uvjerljivo proizlazi da je ona zbog općepoznatih ratnih okolnosti, kao pripadnik bošnjačkog naroda, napustila Banjaluku 1992. godine. Suprug drugotužiteljice je ostao u Banjaluci i tužitelji su mu je povjerili da se brine o predmetnim nekretninama. Prije odlaska drugotužiteljice u inozemstvo tužitelji su se dogovorili da kuću ustupe na korištenje izbjeglicama, što su i učinili. Međutim, nakon što je drugotužiteljica napustila Banjaluku izbjeglice su napustile kuću i suprug drugotužiteljice je u kući zatekao vojnike koji su tražili da im on kuću „prepiše“ tvrdeći da će je u suprotnom srušiti. Tužitelji, obaviješteni o navedenim okolnostima u vezi s predmetnim nekretninama, odlučili su ih prodati.
- 23.Okružni sud navodi da u vrijeme kada je zaključen sporni ugovor tužitelji nisu bili u posjedu svojih nekretnina u Banjaluci. Istaknuto je da su uz činjenicu općepoznatih ratnih okolnosti zbog koji je drugotužiteljica napustila Banjaluku relevantna i činjenica da su u nekretnine uselila uniformisana nepoznata lica, bez dozvole i saglasnosti tužitelja. Dalje je navedeno da je relevantna i činjenica da su spomenuta lica, koja su bez dozvole tužitelja i njihovog punomoćnika ušla u predmetnu kuću, punomoćniku tužitelja saopćila da je njima dodijeljena kuća i da im on kuću „prepiše“ i zaprijetila mu rušenjem kuće. Navedene okolnosti su, po mišljenju Okružnog suda, uticale na volju tužitelja da zaključe predmetni ugovor o prodaji nekretnina, odnosno zbog postojanja ovih posebnih okolnosti pravilnim proizlazi zaključak prvostepenog suda da volja tužitelja da zaključe ugovor o prodaji nekretnine nije bila slobodna i ozbiljna. Također i tuženom su okolnosti o tome da su u kuću bespravno uselila treća lica bile poznate u vrijeme zaključivanja ugovora, te iz iskaza tuženog i njegovog punomoćnika proizlazi da je tuženi tek nakon godinu dana uspio iz kuće iseliti bespravno useljena lica, a iz dvorišnog objekta i kasnije.
- 24.Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, pravilno je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 103. u vezi s članom 26. i 28. stav 2. ZOO na odluku o zahtjevu za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji i za navedenu odluku suprotno tvrdnji žalbe dao valjane i jasne razloge.
- 25.Dalje je u presudi Okružnog suda navedeno da je u konkretnom slučaju tužiteljska strana postavila kompletan zahtjev za restituciju, jer je zatraženo vraćanje u posjed nekretnina koje su bile predmet kupoprodaje i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Apelant je predložio da se tužitelji obavežu da mu na iznos od 30.000,00 KM isplate zakonsku zateznu kamatu od dana kada je isplaćena kupoprodajna cijena (30. jula 1993. godine). Razmatrajući navedeno, Okružni sud je naveo da obaveza potpune i istovremene restitucije nalaže da se vraćanje nekretnine i isplata novca učini istovremeno, i samo u slučaju da tužitelji ne isplate iznos kupoprodajne cijene istovremeno s apelantovom predajom u posjed nekretnina oni tek tada padaju u docnju i od dana predaje u posjed nekretnina dužni su platiti kamatu u smislu odredaba člana 277. ZOO (pravno stanovište izraženo u odlukama Vrhovnog suda RS broj Rev-249/05 od 7. novembra 2006. godine).
- 26.Protiv presude Okružnog suda tužitelji i apelant su podnijeli revizije. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-0000 584 od 17. marta 2009. godine reviziju apelanta odbio. Revizija tužitelja je djelomično uvažena, presuda Okružnog suda je ukinuta u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda u pogledu obaveze tužitelja da apelantu isplate 4.197,00 KM na ime ulaganja u garažu i predmet se u tom dijelu vraća drugostepenom sudu na ponovni postupak. U preostalom dijelu, kojim je potvrđen odbijajući dio prvostepene presude u pogledu zahtjeva tužitelja da im apelant na ime korištenja nekretnina za period od 1. augusta 1993. godine do njihove predaje u posjed plati mjesečno od po 500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, revizija tužitelja je odbijena.
- 27.U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da slobodno i ozbiljno izražena volja za zaključivanje ugovora podrazumijeva da je data u odsustvu bilo kakvih uvjeta, kako posebnih tako i općih, koji bi u smislu pritisaka uticali na takvu volju. Imajući u vidu činjenicu da je odluci tužitelja da prodaju predmetne nekretnine prethodio period u kojem je drugotužiteljica ostala bez posla, bez stana u kojem je živjela sa svojom porodicom, da joj je prijećeno dok je u predmetnoj kući njegovala majku, Vrhovni sud nalazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su tužitelji predmetni kupoprodajni ugovor zaključili pod uticajem općih i posebnih ratnih okolnosti koje su kao takve uticale da njihova volja ne bude slobodna i ozbiljna prilikom zaključivanja predmetnog kupoprodajnog ugovora, te da je iz tog razloga i predmetni ugovor ništav.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 28.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je primjena materijalnog zakona bila proizvoljna. Po apelantovom mišljenju, zaključak redovnih sudova o tome da je sporni ugovor zaključen pod uticajem općih i posebnih ratnih okolnosti koje su uticale da volja tužitelja ne bude slobodno izražena, očigledno proizvoljan i da nije zasnovan na činjeničnom stanju koje je utvrđeno u toku postupka. Navodi da su tužitelji kao prodavci u vrijeme zaključivanja ugovora živjeli u pravno uređenom društvu, te da nije bilo nikakvih pritisaka. Svoju odluku o prodaji svoje imovine prodavci su saopćili punomoćniku koji je izvršio prodaju. Punomoćnik je nastupao u ime i za račun prodavaca. Po apelantovom mišljenju, nelogično je da je neko iz Bosne i Hercegovine mogao da vrši bilo kakav pritisak na prodavce koji su bili nastanjeni u inozemstvu. I transfer kupoprodajne cijene je izvršen u inozemstvu, pa je tek poslije toga izvršena ovjera potpisa u sudu na spornom ugovoru. Navedeno, po apelantovom mišljenju, ide u prilog tome da su prodavci postupali razumno i planski, bez ikakvih pritisaka na njih. Po apelantovom mišljenju, redovni sudovi su propustili da cijene i činjenicu da su u toku prvostepenog postupka i pred sudom tužitelji tražili od apelanta da im isplati dodatnu sumu novca na ime povećanja kupoprodajne cijene da bi sporni ugovor ostao na snazi. Smatra da je navedena činjenica jasan znak da tužitelji u suštini ne žele poništenje ugovora već novac, jer nisu zadovoljni cijenom koju su postigli spornom kupoprodajom a da parnicom žele da promijene kupoprodajnu cijenu. Međutim, po apelantovom mišljenju, za to postoje drugi pravni instrumenti a ne tužba za utvrđivanje ništavosti ugovora. Apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda AP 1661/06 od 5. aprila 2007. godine, navodeći da je u toj odluci Ustavni sud iznio stav da nije moguće uticati na volju ugovarača ako se nalaze u inozemstvu.
b) Odgovor na apelaciju
- 29.U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je između ostalog naveo da je nebitno što je odluku o prodaji kuće tužiteljska strana donijela dok je bila u inozemstvu, jer je u inozemstvo otišla zato što nije osjećala sigurnost za život i svoju ličnu imovinu tamo gdje joj je bila kuća. Istaknuto je da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
- 30.U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga svoje odluke, te da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
- 31.Osnovni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 32.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 103.
- 1)Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima […], prinudnim propisima ili moralu […] ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
[…]
Član 104. stav 1.
U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
VI. Dopustivost
- 33.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 34.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 35.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 584 od 17. marta 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 36.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 37.Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 38.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 39.U konkretnom slučaju u postupku se odlučivalo o ništavosti ugovora i predaji u posjed nekretnina, dakle, predmet je građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 40.Apelant u suštini smatra da nije imao pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava u predmetnom postupku.
- 41.Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
- 42.Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da je sporni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO jer su ga tužitelji zaključili pod uticajem općih i posebnih okolnosti, koje su uticale da njihova volja za zaključivanje ugovora ne bude slobodna i ozbiljna. Naime, u postupku je utvrđeno da su postojale opće okolnosti zbog kojih je drugotužiteljica napustila Banjaluku. U pogledu posebnih okolnosti za redovne sudove je bila relevantna činjenica da su u predmetne nekretnine uselila uniformisana nepoznata lica bez dozvole i saglasnosti tužitelja i njihovog punomoćnika, kojem su navedena lica saopćila da je njima dodijeljena kuća, te ako im on kuću „prepiše“ da će je oni srušiti. Za redovan sud su to bile posebne okolnosti koje su uticale da volja tužitelja za zaključenje spornog ugovora ne bude slobodna i ozbiljna.
- 43.Po mišljenju Ustavnog suda u predmetnom postupku nesporno je utvrđeno da su kod drugotužiteljice postojale opće i posebne okolnosti koje su bile od uticaja na njenu slobodnu volju prilikom zaključivanja ugovora. Međutim, postavlja se pitanje da li su kod prvotužitelja postojale opće i posebne okolnosti za zaključivanje spornog ugovora, pošto je za prvotužitelja utvrđeno da je dugi niz godina prije zaključivanja ugovora boravio u inozemstvu.
- 44.Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu dali jasno i precizno obrazloženje kakve su to bile opće i posebne okolnosti kod prvotužitelja, a koje su uticale da njegova volja za zaključivanje ugovora ne bude slobodna i ozbiljna. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 1661/06 od 5. aprila 2007. godine u kojoj je Ustavni sud zapazio da su redovni sudovi ocijenili da tužena nije uticala, niti je mogla uticati na apelantovu volju s ciljem zaključenja ugovora, a posebno to nije mogla učiniti jer je apelant boravio u Njemačkoj, što ukazuje da predmetni ugovor nije zaključen pod uticajem sile i prevare, a niti pod pritiskom ratnih okolnosti koje bi bitno ograničavale slobodu odlučivanja i samu apelantovu volju da se takav ugovor zaključi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1661/06 od 5. aprila 2007. godine, stav 35, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07).
- 45.Nadalje, po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasno i precizno obrazloženje na koji način je tuženi uticao na volju tužitelja da zaključe sporni ugovor, a što bi ukazivalo na to da je navedeni ugovor zaključen pod uticajem sile i prevare. Dakle, proizlazi da redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda nisu dali odgovore na spomenute okolnosti, koje su relevantne za pravilno rješavanje predmetne pravne stvari kao i za pravilnu primjenu materijalnog prava. Stoga Ustavni sud nalazi da obrazloženja osporenih presuda u odnosu na navedene okolnosti ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje jer ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
- 46.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 47.Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u odnosu na navodnu povredu prava na dom i na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da su i ti navodi u suštinu isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.
VIII. Zaključak
- 48.Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da je u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava.
- 49.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 50.U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, predsjednica Valerija Galić i sudija Mato Tadić su dali izjavu o neslaganju s odlukom većine.
- 51.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.