USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2371/09, rješavajući apelaciju Nezira Ključe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nezira Ključe podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001057-12/09 od 21. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000 796 od 28. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-07-00 452 od 27. decembra 2007. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Nezir Ključo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, koga zastupa Mladen Marinčić, advokat iz Livna, podnio je 21. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001057-12/09 od 21. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000 796 od 28. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-07-00 452 od 27. decembra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. novembra i 17. decembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalne bolnice Livno (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 1, 8. i 9. februara 2010. godine.Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 4. februara 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene dostavljeni su apelantovom opunomoćeniku 17. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-07-00452 od 27. decembra 2007. godine utvrđeno je da apelantu kod tužene ni po kojem osnovu nije prestao radni odnos 21. jula 1993. godine. Tužena je obavezana da za apelanta uplati doprinose za penzijsko osiguranje, i to: za 1995. godinu iznos od 921,90 KM, za 1996. godinu iznos od 997,20 KM, za 1997. godinu iznos od 1.019,00 KM i za 1998. godinu (od januara do maja) iznos od 400,00 KM uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.573,88 KM. Navedenom presudom odbijen je apelantov zahtjev u dijelu kojim je tražio povrat na posao i isplatu ličnih dohodaka za period od jula 1993. godine do aprila 1998. godine u ukupnom iznosu od 16.707,80 KM.
- 7.U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelant do 21. jula 1993. godine bio zaposlen kod tužene na poslovima kontera, te da je po apelantovom zahtjevu Kantonalna komisija za provođenje člana 143. Zakona o radu FBiH donijela rješenje od 15. januara 2003. godine kojim je tuženoj naložila da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja apelantu riješi radnopravni status u skladu sa članom 143. Zakona o radu i da je isto rješenje potvrđeno Rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 14. novembra 2003. godine.
- 8.Na osnovu navedenih rješenja Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu tužena je donijela odluku od 10. decembra 2003. godine kojom je utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu kod tužene sa 5. majem 2000. godine, da apelant ima pravo na otpremninu i da će se način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine utvrditi pismenim ugovorom zaposlenika i poslodavca. Apelantov prigovor od 18. decembra 2003. godine na odluku tužene od 10. decembra 2003. godine je odlukom Upravnog vijeća tužene od 9. februara 2004. godine odbijen kao neosnovan.
- 9.Na osnovu navedenog Općinski sud je utvrdio da je tužena regulirala apelantu radnopravni status u smislu odredbe člana 143. Zakona o radu.
- 10.Uvidom u Ugovor o prijemu civilnog lica na službu u Vojsku Federacije BiH na određeno vrijeme od 28. aprila 1998. godine Općinski sud je utvrdio da je apelant primljen 28. aprila 1998. godine u službu u Vojsku Federacije-Armiju RBiH kao civilno lice na radno mjesto blagajnika u vojnu jedinicu, odnosno vojnu ustanovu Komanda obuke i doktrine na određeno vrijeme od četiri godine. Navedeno je potvrđeno i obaviješću FMO Sarajevo-Sektor za personal od 11. aprila 2005. godine kojom je Federalno ministarstvo odbrane informiralo Općinski sud da je apelant primljen u profesionalni sastav Vojske Federacije BiH sa 28. aprilom 1998. godine na određeno vrijeme od četiri godine.
- 11.Uvidom u rješenje Federalnog ministarstva odbrane od 30. decembra 2004. godine utvrđeno je da je apelant stavljen na raspolaganje na vrijeme od 12 mjeseci, koje teče od 1. januara 2005. godine, te da on za vrijeme raspolaganja ostvaruje pravo na plaću u visini plaće u posljednjem mjesecu u kojem je radio po isteku roka raspolaganja, te da apelantu, po isteku roka raspolaganja, prestaje radni odnos. Iz apelantovog iskaza utvrđeno je da je on u stalnom radnom odnosu od oktobra 2007. godine kod istog poslodavca.
- 12.Na osnovu navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, proizlazi da apelant u vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99 i 32/00) nije ispunjavao uvjete iz člana 143. stav 1. Zakona o radu. Apelant se u vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu nije zatekao na čekanju posla, jer je bio primljen u Vojsku Federacije BiH-Armiju Republike BiH. Ukazano je da samo uz kumulativno ispunjenje svih uvjeta iz člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu zaposlenik stječe pravo na utvrđenje statusa zaposlenika na čekanju posla ili priznanje statusa zaposlenika na čekanju posla. Istaknuto je da je apelant i sada u stalnom radnom odnosu kod drugog poslodavca.
- 13.U skladu sa navedenim, prema mišljenju Općinskog suda, apelant nije ispunjavao uvjete iz člana 143. Zakona o radu, te je na nezakonit način doneseno rješenje Kantonalne komisije za provođenje člana 143. Zakona o radu i Rješenje Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Istaknuto je da su navedena rješenja donesena zbog prikrivanja bitnih činjenica za odlučivanje, koje je apelant svjesno prikrivao i obmanjivao kako Kantonalnu, tako i Federalnu komisiju za provođenje člana 143. Zakona o radu, kao i samog poslodavca-tuženu, navodeći da radi po ugovoru o djelu, a ne po ugovoru na određeno vrijeme.
- 14.Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da apelantu ni na koji način nije prestao radni odnos kod tužene 21. jula 1993. godine pa je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu u tom dijelu, a odbijen je u dijelu tužbenog zahtjeva kojim traži da se vrati na posao. Navedeno je da je tužena donijela odluku od 10. decembra 2003. godine kojom je utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu kod tužene sa 5. majem 2000. godine za koju apelant ne traži poništenje predmetnom tužbom, budući da je apelant u stalnom radnom odnosu kod novog poslodavca.
- 15.U odnosu na precizirani dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu ličnog dohotka za period od jula 1993. godine do aprila 1998. godine, Općinski sud je naveo da je navedeni dio tužbenog zahtjeva pravno neosnovan zbog toga što Zakonom o radu nije regulirano pravo zaposlenika kojim se utvrđuje ili priznaje status zaposlenika na čekanju posla na naknadu plaća za period od stvarnog prestanka radnog odnosa do stupanja na snagu Zakona o radu s obzirom na to da apelant ne ispunjava uvjete iz odredbe člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu. Stoga mu, prema mišljenju Općinskog suda, navedeno pravo ne pripada.
- 16.U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio uplatu doprinosa za 1993, 1994, 1995, 1996, 1997. i za 1998. godinu (od januara do maja) Općinski sud je naveo da je apelant aktivno legitimiran da pred nadležnim sudom pokrene parnicu protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom (član 101. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju) pa je Općinski sud obavezao tuženu na uplatu doprinosa za penzijsko osiguranje apelanta, i to za period od 18. januara 1995. godine do 28. aprila 1998. godine, a odbio je dio njegovog tužbenog zahtjeva za uplatu koja se odnosi na period od 21. jula 1993. godine do 18. januara 1995. godine zbog nastupanja zastare za uplatu doprinosa. S tim u vezi, Općinski sud je naglasio da je apelant prvu tužbu sudu podnio 18. januara 2000. godine, pa su sva potraživanja na ime uplate doprinosa za period do 18. januara 1995. godine zastarjela.
- 17.Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 010-0-Gž-08-000 110 od 14. aprila 2008. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća na način da je tužena obavezana da apelantu isplati naknadu plaća za period od 21. jula 1993. godine do 28. aprila 1998. godine u ukupnom iznosu od 5.847,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 6. decembra 2007. godine do isplate, te u odnosu na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na način da je tužena dužna apelantu uplatiti kod nadležnog fonda PIO doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 21. jula 1993. godine do 1. januara 1995. godine, a u preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
- 18.Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 070-0-Rev-06-001057-08 od 11. septembra 2008. godine uvažio i drugostepenu presudu u pobijanom odbijajućem dijelu ukinuo i predmet u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
- 19.U ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-Gž-08-000 796 od 28. januara 2009. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio u odbijajućem dijelu (u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena za period od 21. jula 1993. godine do 28. aprila 1998. godine na ime neisplaćenih plaća isplati ostatak iznosa do 16.707,80 KM, te povratak na posao).
- 20.U obrazloženju presude Kantonalnog suda se navodi da je nesporna činjenica, što proizlazi iz stanja spisa, da je apelantu utvrđen status zaposlenika na čekanju pravomoćnim rješenjem Komisije za provođenje člana 143. Zakona o radu HBŽ Tomislav-Grad od 15. januara 2003. godine i tuženoj naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja apelantu riješi radnopravni status u skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu. Nakon toga tužena je 10. decembra 2003. godine donijela odluku o prestanku radnog odnosa apelantu sa 5. majem 2000. godine.
- 21.Prema mišljenju Kantonalnog suda, odluka o prestanku radnog odnosa od 10. decembra 2003. godine uz pravo na otpremninu je donesena u skladu sa članom 143. stav 4. Zakona o radu, jer je odredbom člana 143. stav 1. dat rok od šest mjeseci da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju može ostati na čekanju.
- 22.Iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je apelantu, u skladu sa članom 143. navedenog zakona, uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju, i to po njegovom zahtjevu koji je podnio 2. decembra 1999. godine, da nakon uspostave statusa zaposlenika na čekanju nije u roku koji je propisan zakonom pozvan na posao, pa mu je radni odnos po sili zakona prestao sa 5. majem 2000. godine.
- 23.Ocjenjujući apelantov iskaz u odnosu na provedene dokaze i sve dokaze zajedno, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi kao nesporna činjenica da apelant ima status zaposlenika na čekanju, te isključivo zbog toga što nije pozvan na posao prestao mu je radni odnos po sili zakona sa 5. majem 2000. Prema tome, prema shvatanju Kantonalnog suda, tužena nije diskriminirala apelanta u ostvarivanju prava na rad ni po kojem osnovu, niti su povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 24.Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantovi prigovori da je diskriminiran u ostvarivanju prava na rad su neosnovani, jer apelant svoje navode nije potkrijepio dokazima, niti je, u smislu odredbe člana 5. Zakona o radu, pružio očigledan dokaz za diskriminaciju. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je utvrdio da apelantu nije prestao radni odnos 21. jula 1993. godine, te kada je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio povrat na posao, jer mu je radni odnos kod tužene prestao po sili zakona sa 5. majem 2000. godine. Istaknuto je da je tužena apelantu radnopravni status regulirala u skladu sa članom 143. Zakona o radu, pa je, stoga, neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio povratak na posao.
- 25.Kantonalni sud je, zatim, obrazložio da, budući da je nesporna činjenica da apelant ima status zaposlenika na čekanju, on za vrijeme čekanja ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodovac, prema odredbi člana 143. stav 3. navedenog zakona, pa za vrijeme u kojem apelant nije radio, već se nalazio na čekanju, ne može primiti punu plaću kao da je radio, kako traži preciziranim tužbenim zahtjevom, a pošto apelant nije pružio očigledan dokaz za diskriminaciju, niti je potkrijepio dokazima svoje navode o diskriminaciji, tužena nije obavezna da isplati apelantu naknadu u visini plaće koju bi ostvario da je radio, u skladu sa članom 5. stav 3. navedenog zakona (Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-07-000 679 od 26. aprila 2007. godine, Presuda broj 070-0-Rev-07-00 1142 od 6. decembra 2007. godine, Presuda broj 070-0-Rev-07-00 1350 od 21. oktobra 2008. godine i Presuda broj 070-0-Rev-07-00 1443 od 13. januara 2009. godine). Apelantu je za period od 21. jula 1993. godine do zaključno sa aprilom 1998. godine pravomoćno dosuđena naknada plaće u ukupnom iznosu od 5.847,70 KM, pa, pošto mu ne pripada isplata naknade u visini plaće koju bi ostvario da je radio, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je ovaj dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan odbio, zaključio je Kantonalni sud.
- 26.Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-06-001057-12/09 od 21. aprila 2009. godine odbio kao neosnovanu.
- 27.U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je istakao da apelant revizijom pobija drugostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev da mu tužena za period od 21. jula 1993. godine do 28. aprila 1998. godine na ime neisplaćenih plaća isplati ostatak iznosa do 16.707,80 KM (pravomoćno dosuđeno 5.847,70 KM), kao i u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na povratak na posao.
- 28.Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, donio pravilnu i zakonitu presudu kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži da mu tužena isplati plaće u punom iznosu i povratak na posao. Istaknuto je da je neosnovan apelantov revizijski prigovor da mu pripada naknada plaće kao da je radio u periodu od 21. jula 1993. godine do 28. aprila 1998. godine, imajući u vidu da je rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (od 15. januara 2003. godine) tužena apelantu regulirala radnopravni status kao radniku na čekanju posla (odlukom od 10. decembra 2003. godine), kao i da je apelantu prestao radni odnos po sili zakona sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu (tužena nije apelanta u zakonskom roku od šest mjeseci pozvala na posao). Stoga je, prema shvatanju Vrhovnog suda, Kantonalni sud pravilno zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu plaća-isplate ostatka zahtijevanog iznosa do 16.707,80 KM.
- 29.Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovane ni revizione tvrdnje da drugostepeni sud nije postupio prema uputama datim u Presudi Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001057-8 od 11. septembra 2008. godine u odnosu na diskriminaciju prema apelantu. Istaknuto je da je Kantonalni sud, u smislu člana 5. Zakona o radu, pravilno ocijenio navode apelanta i tužene o diskriminaciji i dao obrazloženje u vezi s tim. Istaknuto je da u odnosu na apelantovu tvrdnju da je odstranjen sa posla nakon što mu je usmeno saopćeno „da za balije ovdje nema mjesta“ i da je u tom smislu diskriminiran apelant nije provodio dokaze, niti pružio očigledan dokaz za diskriminaciju u smislu člana 5. Zakona o radu. Stoga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su te apelantove navode odbili kao nedokazane.
- 30.U odnosu na dio u kojem je apelant tražio povratak na posao, prema mišljenju Vrhovnog suda, presuda Kantonalnog suda je pravilna i zakonita, jer, nakon što je tužena apelantu radnopravni status regulirala u smislu odredaba iz člana 143. Zakona o radu, i prema ocjeni revizionog suda, taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva je neosnovan.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 31.Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant ukazuje na povredu principa jednakosti građana pred zakonom i ističe da se iz spisa predmeta vidi razlog za podnošenje apelacije. Navodi da je kod tužene bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, te da je 21. jula 1993. godine bez ikakvog razloga otpušten sa posla. Prema apelantovom mišljenju, to je učinjeno samo zbog „nacionalnih razloga“, jer nije nikada ranije bio opomenut za bilo kakav posao koji je izvršavao u svojoj radnoj organizaciji. Smatra da nije ostvario pravo na rad i jednake uvjete rada, te da je „dobar dio“ svojih prava ostvario, ali ne i pravo na rad i jednake uvjete rada.
b) Odgovor na apelaciju
- 32.U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Kantonalni sud je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja da je bez ikakvog razloga otpušten s posla. S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao na obrazloženje iz svoje presude. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su u predmetnom postupku pravilno primijenjene odredbe materijalnog i procesnog prava, te da nisu prekršena apelantova ustavna prava. U svom odgovoru na apelaciju tužena je navela da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. Također, pravilno je utvrđeno da nije bilo nikakve diskriminacije u odnosu na apelanta.
V. Relevantni propisi
- 33.U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1.i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.
Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.
Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
VI. Dopustivost
- 34.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 35.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 36.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001057-12/09 od 21. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 21. jula 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 37.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 38.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 39.U konkretnom slučaju postupak se odnosi na spor u vezi sa apelantovim radnim odnosom kod tužene (isplate plaća i povratak na posao) iz čega proizlazi da se radi o postupku građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
- 40.Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u predmetnom postupku.
- 41.Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
- 42.Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju sporno pitanje da li su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaća za vrijeme čekanja posla iznad pravomoćno dosuđenog iznosa, kao i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povratak na posao. Naime, apelantu je Presudom Kantonalnog suda od 14. aprila 2008. godine, kojom je preinačena prvostepena presuda, pravomoćno dosuđen iznos od 5.847,70 KM na ime naknade plaća za period od 21. jula 1993. godine do 28. aprila 1998. godine i naknada na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 21. jula 1993. godine do 1. januara 1995. godine, a u preostalom odbijajućem dijelu prvostepena presuda je potvrđena (dio koji se odnosio na apelantov tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da mu isplati na ime naknade plaće ostatak iznosa do 16.707,80 KM i omogući mu povratak na posao). Dakle, u predmetnom postupku apelantu je dosuđena naknada plaće za period od 21. jula 1993. godine do 28. aprila 1998. godine u ukupnom iznosu od 5.847,70 KM. Također, presudama redovnih sudova tužena je obavezana da apelantu uplati i doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u periodu od 21. jula 1993. godine do maja 1998. godine.
- 43.Međutim, apelant smatra da mu za sporni period pripada pravo na naknadu plaća preko pravomoćno dosuđenog iznosa, i to u iznosu do 16.707,80 KM, kao i da mu se omogući povratak na posao.
- 44.U odnosu na apelantove zahtjeve Kantonalni i Vrhovni sud su usvojili stav da je apelant nesporno u navedenom periodu imao status zaposlenika na čekanju, te da za vrijeme čekanja zaposlenik, prema odredbi člana 143. stav 3. Zakona o radu, ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Stoga je zaključeno da za vrijeme u kojem apelant nije radio ne može primiti punu plaću kao da je radio, kako je tražio preciziranim tužbenim zahtjevom. U odnosu na dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se vrati na posao, redovni sudovi su usvojili stav da je ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan zbog toga što je tužena apelantu regulirala radnopravni status u smislu odredbe člana 143. Zakona o radu, te da je apelantu kao radniku na čekanju posla prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine uz pravo na otpremninu. Također, redovni sudovi su u predmetnom postupku nesporno utvrdili da je apelant bio zaposlen kod drugog poslodavca od 28. aprila 1998. godine, kao i da je od oktobra 2007. godine u stalnom odnosu kod tog istog poslodavca.
- 45.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje zbog čega smatraju da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se tužena obaveže da mu na ime neisplaćenih plaća za period od 21. jula 1993. godine do 28. aprila 1998. godine isplati ostatak iznosa do 16.707,80 KM (apelantu je pravomoćno dosuđen iznos od 5.847,70 KM). Naime, i Ustavni sud u svojim odlukama ukazivao je da član 143. Zakona o radu ne propisuje ni minimum ni maksimum naknade plaće, kao ni kriterije na osnovu kojih bi ona morala biti određena, već daje ovlaštenje poslodavcu da je odredi. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je usvojio stav da je redovni sud svoju ocjenu mogao ograničiti samo na utvrđivanje da je naknada određena u skladu sa navedenim ovlaštenjem poslodavca, a ne i da li je ona adekvatna (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2206/09 od 29. juna 2011. godine, tačka 11, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost ni u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za povratak na posao. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su pravilno zaključili da je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, imajući pri tome u vidu nespornu činjenicu da je tužena apelantu regulirala radnopravni status u smislu člana 143. Zakona o radu, te da je apelantu kod tužene po sili zakona prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, budući da nije u zakonom propisanom roku pozvan na posao. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljno i jasno obrazloženje koje ni na koji način ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
- 46.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Nediskriminacija
- 47.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
- 48.Prema praksi Evropskog suda, pravo iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“.
- 49.Apelant ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ističe da je diskriminiran zbog „nacionalnih razloga“.
- 50.U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada nisu garantirani Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. su garantirani pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
- 51.Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6).
- 52.Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
- 53.Ustavni sud podsjeća da se već bavio sličnim pitanjem koje se postavlja i u ovoj apelaciji, te da je u svojoj Odluci broj AP 1093/07 od 25. septembra 2009. godine utvrdio kršenje apelanticinog prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad zbog toga što je utvrđeno da apelantica nije bila u mogućnosti da prihvati ponudu tuženog za povratak na posao na način da svaki dan, iako ima bolesno dijete, iz Bugojna, gdje je ranije radila u Direkciji tuženog, putuje u Travnik, gdje se nalazi sjedište tuženog. U toj odluci Ustavni sud je, rješavajući o apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, utvrdio da je apelantica iznijela više nego dovoljno činjenica na temelju kojih bi se moglo sumnjati u postojanje diskriminacije tuženog pri primjeni člana 143. Zakona o radu. Istaknuto je da je apelantica u predmetnom postupku navela da je bila primorana napustiti grad i rodno mjesto zbog ratnih sukoba, da je tuženi nikada nije pozvao da se vrati na radno mjesto, da je tuženi primio nove zaposlenike, a da nije prekinuo radni odnos onim zaposlenicima koji su bili na spisku zaposlenih. Također je navela da je, prema statističkim podacima za period od 18. jula 1993. godine do 19. novembra 2001. godine, tuženi zaposlio 68 novih radnika od kojih 67 bošnjačke nacionalnosti. Ustavni sud je primijetio da se apelantica 21. decembra 1999. godine obratila tuženom pismenim zahtjevom tražeći da joj se uspostavi radnopravni status i da je tuženi vrati na posao. Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da je tuženi apelantici tek 2003. godine ponudio da se vrati na posao, uvjetujući joj da povuče tužbeni zahtjev, i to nakon dogovora i medijacije ombudsmana i pisma Ministarstva prometa i komunikacija broj 01-27-903/03 od 24. jula 2003. godine.
- 54.U pogledu navedenog Ustavni sud je ukazao da sve navedene činjenice očito ukazuju da je apelantica sudu prezentirala činjenice na temelju kojih se moglo pretpostaviti da postoji diskriminacija tuženog pri primjeni člana 143. ZOR-a, pa je sud u konkretnom slučaju teret dokazivanja trebalo da prebaci na tuženog. Međutim, sudovi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da ju je diskriminirao tuženi u primjeni člana 143. ZOR-a uz obrazloženje da apelantica nije omogućila sudu da zasnuje svoje mišljenje na činjenicama koje je prezentirala sudu. Stoga je Ustavni sud smatrao da redovni sudovi nisu osigurali apelantici proceduralna prava, stavljajući na nju pretjeran teret dokazivanja činjenica koje su jedino tuženom bile na raspolaganju i koje apelantica nije ni morala dokazati, nego ih je tuženi trebalo da pobije.
- 55.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da u predmetnoj parnici apelant tužbom nije tražio poništenje pravosnažne odluke tužene od 10. decembra 2003. godine kojom je apelantu reguliran radnopravni status zaposlenika na čekanju u smislu člana 143. Zakona o radu i utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu kod tužene sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu. Dakle, u predmetnom postupku, za razliku od spomenutog slučaja, apelant nije osporavao rješenje tužene o prestanku radnog odnosa, niti ukazivao na diskriminaciju u vezi sa primjenom člana 143. Zakona o radu. Dalje, prilikom ocjene apelantovih navoda o diskriminaciji redovni sudovi su nesporno utvrdili da je apelant udaljen sa posla bez odluke tužene. Međutim, utvrđeno je da je nakon donošenja Zakona o radu, odnosno člana 143. navedenog zakona, apelantu pravosnažno reguliran status zaposlenika na čekanju, te da je u tom smislu apelantu po sili zakona prestao radni odnos 5. maja 2000. godine. Stoga su redovni sudovi zaključili da su neosnovani apelantovi navodi kojim traži povratak na posao, kao i njegovi navodi o diskriminaciji u vezi s tim. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je apelant u predmetnom postupku ostvario pravo na pripadajuće naknade od momenta udaljenja sa posla do momenta kada se zaposlio kod drugog poslodavca, Ustavni sud smatra da okolnosti predmetnog slučaja ne ukazuju na bilo kakav različit tretman apelanta u odnosu na druge zaposlenike koji su se našli u istoj pravnoj situaciji kao i apelant.
- 56.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
VIII. Zaključak
- 57.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo na bilo kakvu proizvoljnost u predmetnom postupku.
- 58.Također, apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima nije povrijeđeno, jer okolnosti konkretnog slučaja ne ukazuju na bilo kakav različit tretman apelanta u odnosu na druge zaposlenike koji su se našli u istoj pravnoj situaciji kao i apelant.
- 59.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 60.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.