Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 7/12, rješavajući zahtjev Suda Bosne i Hercegovine (sudije Šahbaza Džihanovića), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Constance Grewe, sutkinja Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. januara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se zahtjev Suda Bosne i Hercegovine (sudije Šahbaza Džihanovića) za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07).

Utvrđuje se da Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07) nije u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života.

Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, uskladi Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07) u pogledu naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku iz prethodnog stava, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Sud Bosne i Hercegovine (sudija Šahbaz Džihanović; u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), u predmetu povodom tužbi tužilaca za isplatu naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života, koji se vodi u Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) pod brojem S1 3 P 008980 12 P od 29. aprila 2012. godine, podnio je 30. aprila 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07) sa odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Također, smatra da je navedeni zakon u suprotnosti sa sljedećim međunarodnim instrumentima: Osnovni principi UN-a o nezavisnosti sudova iz novembra 1995. godine, Preporuka 94 (12) Odbora ministara Vijeća Evrope od 13. oktobra 1994. godine, zaključak pod tačkom 4. multilateralnog sastanka predstavnica članica Vijeća Evrope o garancijama nezavisnosti sudstva, Budimpešta, maj 1998. godine, Evropska povelja o zakonima za sudije, 1998, Opća povelja sudija iz Taipeia (Tajvan), novembar 1999. godine, Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 59/09).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlamentarna skupština BiH) zatraženo je 9. maja 2012. godine da dostavi odgovor na zahtjev.
  • 3.
    Predstavnički dom i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH su 6. i 21. juna 2012. godine dostavili odgovore na zahtjev.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na zahtjev dostavljeni su podnosiocu zahtjeva 19. juna i 5. jula 2012. godine.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

  • 5.
    Podnosilac zahtjeva traži od Ustavnog suda ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07) sa odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Također, smatra da je navedeni zakon u suprotnosti sa sljedećim međunarodnim instrumentima: Osnovni principi UN-a o nezavisnosti sudova iz novembra 1995. godine, Preporuka 94 (12) Odbora ministara Vijeća Evrope od 13. oktobra 1994. godine, zaključak pod tačkom 4. multilateralnog sastanka predstavnica članica Vijeća Evrope o garancijama nezavisnosti sudstva, Budimpešta, maj 1998. godine, Evropska povelja o zakonima za sudije, 1998, Opća povelja sudija iz Taipeia (Tajvan), novembar 1999. godine, Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 59/09).
  • 6.
    Podnosilac zahtjeva je naveo da je u Sudu BiH pokrenut parnični postupak povodom tužbi 98 tužilaca-sudija i ostalih zaposlenika tog suda radi zaštite od diskriminacije u radnim odnosima i isplate naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života, v. sp. 799.500,00 KM. Istaknuto je da je u tužbi navedeno da su plaće i druge naknade koje nemaju karakter plaće i određena materijalna prava svih tužilaca regulirani Zakonom o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 90/05), koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine i od tada nije mijenjan. Navedenim zakonom nije određeno pravo tužilaca na naknadu za ishranu u toku radnog vremena (topli obrok), naknada za prijevoz na posao i sa posla i naknada za odvojeni život, iako su ove naknade jedno od osnovnih stečenih prava svih zaposlenika, bilo u privatnom, bilo u javnom sektoru, na bilo kojem nivou teritorijalno-političkih zajednica u Bosni i Hercegovini. Nasuprot tome, predmetne naknade su predviđene Općim kolektivnim ugovorom za područje Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 54/05 i 62/08) kojim se uređuju prava i obaveze svih poslodavaca i zaposlenika i koji važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte. Također, Općim kolektivnim ugovorom za područje Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 40/10) propisano je da poslodavac radniku isplaćuje navedene naknade.
  • 7.
    Dalje je podnosilac zahtjeva naveo da na nivou Bosne i Hercegovine, u skladu sa Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09 i 75/09), državni službenici, namještenici, izabrani dužnosnici i svi ostali zaposlenici uživaju sva pobrojana prava iz radnih odnosa. U smislu navedenog, sudije, tužioci i drugo stručno osoblje zaposleno u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine su jedina kategorija zaposlenika na teritoriji Bosne i Hercegovine koja nema pravo na naknade za prijevoz na posao i sa posla, ishranu u toku radnog vremena ili pravo da im se isplati naknada za odvojeni život od porodice, što predstavlja diskriminaciju koja se ne može opravdati bilo kakvim "objektivnim i razumnim" postupanjem zakonodavca. Istaknuto je da su tužioci stanovišta da se reduciranjem obima naknada iz radnog odnosa na svega tri u odnosu na devet koliko ih uživaju svi ostali zaposlenici u Bosni i Hercegovini nosioci pravosudnih funkcija diskriminirani u odnosu na zaposlenike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, kao i u odnosu na izabrane dužnosnike, državne službenike i namještenike. Navedenim postupanjem zakonodavne vlasti krši se princip podjele vlasti, a ukoliko sudska vlast nije dovoljno finansirana ili je finansirana zavisno od volje druge vlasti, utoliko je nezavisnost i djelotvornost sudske vlasti manja a materijalni status sudija ne samo da nije zaštićen od nepovoljnih ekonomskih kretanja nego je u potpunosti zavisan od izvršne i zakonodavne vlasti, što je suprotno međunarodnim standardima.
  • 8.
    Imajući u vidu navedeno, tužioci smatraju da je Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine u suprotnosti sa međunarodnim principima sadržanim u sljedećim dokumentima: Osnovni principi UN-a o nezavisnosti sudova iz novembra 1995. godine, Preporuka 94 (12) Odbora ministara Vijeća Evrope od 13. oktobra 1994. godine, zaključak pod tačkom 4. multilateralnog sastanka predstavnica članica Vijeća Evrope o garancijama nezavisnosti sudstva, Budimpešta, maj 1998. godine, Evropska povelja o zakonima za sudije, Strasbourg 1998, te Opća povelja sudija iz Taipeia (Tajvan), novembar 1999. godine. Prema tim dokumentima, svrha svih posebnosti materije sudijskih plaća je snažno i efikasno osiguranje sudijske nezavisnosti i autonomije sudstva, zatim osiguranje efikasnog obavljanja sudijske dužnosti, zaštita dostojanstva, integriteta i materijalne nezavisnosti sudija, osiguranje objektivne nepotkupljivosti sudija u očima stranaka i opće javnosti, iz čega nesporno proizlazi da su tužioci neposredno diskriminirani po osnovu izbora zanimanja i radnog mjesta, što je izričito zabranjeno odredbama člana 2. stav 2, u vezi sa članom 6. stav 1.a) Zakona o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik BiH" broj 59/09).
  • 9.
    Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, navedeni međunarodni standardi polaze od specifičnosti sudijske službe i bez razlike propisuju i zaključuju da je razumna svrha svih posebnosti materije sudijskih plaća snažno i efikasno osiguranje sudijske nezavisnosti i autonomije sudstva u sistemu podjele vlasti u cjelini, zatim osiguranje efikasnog vršenja sudijske dužnosti, zaštita dostojanstva, integriteta i materijalne nezavisnosti sudija, osiguranje objektivne nepotkupljivosti sudija u očima stranaka i javnosti uopće.
  • 10.
    Podnosilac zahtjeva podsjeća i na Presudu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine kojom je utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH. Navedenom odlukom naloženo je Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude u "Službenim novinama FBiH" dopuni zakon iz tačke 1. ove presude poštujući ustavni princip jednakosti pred zakonom i regulira, kao i ostalim budžetskim korisnicima, prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika na naknadu za troškove ishrane, naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla, naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika, naknadu zbog bolesti ili povrede, naknadu troškova za slučaj smrti, teške bolesti ili invalidnosti, naknadu za porodiljski dopust i na otpremninu prilikom odlaska u penziju. Odbijen je dio zahtjeva za utvrđivanje naknada za odvojeni život, za troškove selidbe i za jubilarnu nagradu. Određeno je da u slučaju da Parlament FBiH ne postupi prema nalogu Ustavnog suda FBiH i u ostavljenom roku ne izvrši dopunu zakona iz tačke 1. izreke ove presude, pravo na navedene naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika će biti rješavano odgovarajućom primjenom propisa kojim su uređene naknade izabranih dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i izvršne vlasti u FBiH, državnih službenika i namještenika u organima državne službe FBiH, pravobranilaca, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca – stražara u kazneno-popravnim zavodima FBiH.

b) Odgovor na zahtjev

  • 11.
    U svom odgovoru Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH je naveo da Ustavnopravna komisija tog doma nakon rasprave sa dva glasa "za", dva glasa "protiv" i tri glasa "uzdržan" nije podržala predmetni zahtjev.
  • 12.
    Dom naroda je u svom odgovoru naveo da je Ustavnopravna komisija tog doma nakon rasprave sa jednim glasom "za", dva glasa "protiv" i jednim glasom "uzdržan" odlučila da ne podrži predmetni zahtjev.

IV. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Okvir Zakona

Ovim Zakonom utvrđuju se plaće, naknade i određena materijalna prava sudija i tužilaca i određenih kategorija stručnog osoblja u pravosudnim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine.

Član 3.

Osnovna mjesečna plaća sudija Suda Bosne i Hercegovine

Osnovna mjesečna plaća sudija iznosi:

  • a)
    Za sudije Suda Bosne i Hercegovine: 3.800 KM.
  • b)
    Za šefove odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine: 4.000 KM.
  • c)
    Za predsjednike Suda Bosne i Hercegovine: 4.400 KM.

Član 4.

Osnovna mjesečna plaća tužilaca Tužilaštva Bosne i Hercegovine

Osnovna mjesečna plaća tužilaca iznosi:

  • a)
    Za tužioce Tužilaštva Bosne i Hercegovine: 3.800 KM.
  • b)
    Za šefove odsjeka Tužilaštva Bosne i Hercegovine: 4.000 KM.
  • c)
    Za glavnog tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine: 4.400 KM.

Član 5.

Dodatak na radni staž

Osnovna mjesečna plaća svakog sudije i tužioca iz člana 2. odnosno 3. i 4. ovog Zakona povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina.

Član 8.

Plaćeni godišnji odmor i odsustvo za zadovoljavanje vjerskih potreba

  • 1.
    Sudije i tužioci imaju pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od 30 radnih dana.
  • 3.
    Svi sudije i tužioci imaju pravo na neto naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% osnovne mjesečne plaće iz tačke a) člana 2. ovog Zakona.

Član 11.

Naknada prilikom odlaska u penziju

Sudije i tužioci imaju pravo na jednu osnovnu mjesečnu plaću kao naknadu prilikom odlaska u penziju, kao što je to propisano u članu 2. odnosno 3. i 4. ovog Zakona.

Član 14.

Naknada za putne troškove

Visoko sudsko i tužilačko vijeće u saradnji sa Ministarstvom pravde Bosne i Hercegovine donosi propise u vezi sa okolnostima pod kojim sudija odnosno tužilac ima pravo na naknadu za putne troškove nastale tokom obavljanja službenih dužnosti (dnevnice, prevoz i smještaj) i iznosu te naknade. [...]

Član 16.

Naknada za upućivanje na drugi sud sa ili bez pristanka sudije

U slučaju upućivanja sudije da vrši dužnost sudije u drugom sudu u skladu sa članom 50. ili 51. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, taj sudija ima pravo na naknadu za troškove u skladu sa odredbama koje donese Visoko sudsko i tužilačko vijeće u saradnji sa Ministarstvom pravde Bosne i Hercegovine.

  • 14.
    Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12 i 50/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.Pojmovi

Pojmovi korišteni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

  • a)
    Institucija Bosne i Hercegovine, u smislu ovog zakona, predstavlja budžetskog korisnika koji se finansira iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine u skladu sa Zakonom o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine;

Član 30.Vrste naknada

(1) Ovim zakonom utvrđuju se sljedeće naknade za:

  • a)
    godišnji odmor i plaćeno odsustvo;
  • b)
    ishranu u toku rada;
  • c)
    regres za godišnji odmor;
  • d)
    bolovanje;
  • e)
    porodiljsko odsustvo;
  • f)
    prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika;
  • g)
    pravo na troškove smještaja, naknada za odvojeni život i naknada za privremeno raspoređivanje;
  • h)
    obavljanje poslova drugog radnog mjesta;
  • i)
    rad u upravnim odborima, nadzornim i drugim radnim tijelima;
  • j)
    službeno putovanje;
  • k)
    prijevoz na posao i prijevoz s posla;
  • l)
    slučaj teške povrede na radu zaposlenog, teške bolesti i invalidnosti zaposlenog ili člana njegove uže porodice i smrti člana uže porodice zaposlenog;
  • m)
    slučaj smrti zaposlenog;
  • n)
    obrazovanje i stručno usavršavanje;
  • o)
    jubilarne nagrade;
  • p)
    otpremninu za odlazak u penziju;
  • r)
    slučaj prekobrojnosti;
  • s)
    vrijeme produženja radnopravnog statusa izabranih lica i imenovanih zvaničnika.

[...]

  • 15.
    Magna charta sudija (Osnovni principi), Konsultativno vijeće evropskih sudija Vijeća Evrope (CCJE), Strasbourg, novembar 2010. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Vladavina prava i pravda

  • 1.
    Sudstvo je jedna od tri grane vlasti u svakoj demokratskoj državi. Njegova misija je da garantuje postojanje vladavine prava i, stoga, da obezbijedi pravilnu primjenu zakona na nepristrasan, pravičan i efikasan način.

Nezavisnost sudstva

  • 2.
    Nezavisnost i samostalnost sudstva su osnovni preduslovi za funkcionisanje pravosuđa.
  • 3.
    Sudska nezavisnost treba da bude statutarna, funkcionalna i finansijska. Ona će biti garantovana u pogledu drugih vlasti u državi, onima koji traže pravdu, drugim sudijama i društvu uopšte, sredstvima nacionalnih pravila na najvišem nivou. Država i svaki sudija pojedinačno su odgovorni za unapređenje i zaštitu sudske nezavisnosti.
  • 4.
    Nezavisnost sudstva će biti garantovana u pogledu sudske aktivnosti a posebno u pogledu regrutovanja, imenovanja do godina za penzionisanje, unapređenja, neuklanjanja sa funkcije, obuka, sudijskog imuniteta, discipline, nagrada i finansiranja sudstva.

Garancije nezavisnosti

  • 7.
    Nakon konsultacija sa sudstvom, država će obezbijediti ljudske, materijalne i finansijske resurse, neophodne za pravilno funkcionisanje sudskog sistema. Da bi se izbjegao nezakoniti uticaj, sudije će primati adekvatnu naknadu i biće im obezbijeđena adekvatna penzijska šema, koja će se utvrditi zakonom.

Međunarodni sudovi

  • 23.
    Ova načela će se primjenjivati mutatis mutandis na sudije svih evropskih i međunarodnih sudova.
  • 16.
    Evropska povelja o zakonu za sudije, 1998. godina, u relevantnom dijelu glasi:
  • 1.
    Opšta načela

1.1. Zakon za sudije ima za cilj da obezbijedi stručnost, nezavisnost i nepristrasnost, koju svako lice opravdano očekuje od sudova i svakog sudije kojem je povjerena zaštita njegovih prava. Ovo isključuje svaku odredbu i svaki postupak koji bi vodio umanjenu povjerenja u takvu stručnost, nezavisnost i nepristrasnost. Ovu Povelju čine odredbe koje na najbolji način mogu garantovati postizanje ovih ciljeva. Njene odredbe imaju za cilj da povećaju stepen garancija u različitim evropskim državama. One ne mogu poslužiti kao opravdanje za izmjenu nacionalnih zakona u namjeri umanjenja već postignutog nivoa garancija u dotičnim državama.

V. Dopustivost

  • 17.
    Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva, Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

  • c)
    Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
    • 18.
      Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Sud BiH (sudija Šahbaz Džihanović), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tačke 7-14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je predmetni zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.

VI. Meritum

  • 19.
    Podnosilac zahtjeva je zatražio ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine sa odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Također je zatražio ocjenu kompatibilnosti sa sljedećim međunarodnim instrumentima: Osnovni principi UN-a o nezavisnosti sudova iz novembra 1995. godine, Preporuka 94 (12) Odbora ministara Vijeća Evrope od 13. oktobra 1994. godine, zaključak pod tačkom 4. multilateralnog sastanka predstavnica članica Vijeća Evrope o garancijama nezavisnosti sudstva, Budimpešta, maj 1998. godine, Evropska povelja o zakonima za sudije, 1998, Opća povelja sudija iz Taipeia (Tajvan), novembar 1999. godine i Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 59/09).

Član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

Član 1.

Opća zabrana diskriminacije

  • 1.
    Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
  • 2.
    Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.
  • 20.
    Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima od 16. decembra 1966. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.

Sva su lica jednaka pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na podjednaku zaštitu zakona. U tom smislu, zakon mora da zabranjuje svaku diskriminaciju i da obezbijedi svim licima podjednaku i uspješnu zaštitu protiv svake diskriminacije, naročito u pogledu rase, boje, spola, jezika, političkog ili drugog ubjeđenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja.

  • 21.
    Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva traži ocjenu da li su sudije, tužioci i ostali zaposlenici u Sudu BiH diskriminirani zbog nepostojanja relevantnih odredbi u Zakonu o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine kojima bi se reguliralo pitanje naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života. S tim u vezi, podnosilac zahtjeva upućuje na zaposlenike u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti koji uživaju pravo na ove naknade. Osim navedenog, podnosilac zahtjeva ukazuje i na Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine, prema kojoj sudije, tužioci i stručni saradnici na "federalnom nivou" imaju pravo na naknadu troškova prijevoza i toplog obroka. Dakle, podnosilac zahtjeva ukazuje na ozbiljno kršenje ustavnog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava BiH, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
  • 22.
    Osim spomenutih navoda o diskriminaciji, podnosilac zahtjeva traži ocjenu i da li sporni zakon zbog nepostojanja relevantnih odredbi kojima bi se reguliralo pitanje naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života krši i princip nezavisnosti pravosuđa koji je sastavni dio principa vladavine prava, proklamiran u članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 23.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u ovoj odluci ispitati kompatibilnost Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine u odnosu na princip nezavisnosti pravosuđa i u odnosu na diskriminaciju.

a) Navodi u odnosu na princip nezavisnosti pravosuđa

  • 24.
    Ustavni sud će kao prvo ispitati da li sporni zakon nepropisivanjem spomenutih naknada zadire u princip nezavisnosti pravosuđa, koji je sastavni dio principa vladavine prava proklamiran u članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 25.
    Da bi to ispitao, Ustavni sud će utvrditi šta je bio ratio spornog zakona. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je Bosna i Hercegovina država sa složenim državnim uređenjem. Rezultat tako složenog državnog uređenja su i različita zakonska rješenja, kako na istom nivou vlasti, tako i na različitim nivoima vlasti, koja su moguća i u skladu sa ustavnom organizacijom Bosne i Hercegovine. Dakle, u skladu sa svojim nadležnostima, zakonodavac na istim ili različitim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini donosi propise koji nužno ne moraju biti istovjetni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je spornim zakonom zakonodavac na "državnom nivou" posebnim zakonom uredio plaće i druge naknade u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine. Dakle, intencija zakonodavca je bila da se pitanje plaća i naknada ovim nosiocima pravosudnih funkcija uredi posebnim zakonom kao lex specialis. Pri tome je važno napomenuti da je sporni zakon donio Visoki predstavnik za BiH, te da je stupio na snagu 1. januara 2006. godine. Kasnije ga je, u istovjetnom tekstu, usvojila Parlamentarna skupština BiH na sjednici održanoj 30. marta 2007. godine.
  • 26.
    Ustavni sud zapaža da je u suštini ratio spornog zakona objašnjen u njegovoj preambuli. Iz preambule spornog zakona proizlazi da je zakonodavac kao prvo imao u vidu "kritičnu" finansijsku situaciju u sudstvu i tužilaštvu na svim nivoima u Bosni i Hercegovini, te zaključio da je takva situacija neodrživa jer bi mogla dovesti do kolapsa u pravosuđu u Bosni i Hercegovini. S ciljem poboljšanja navedene situacije zakonodavac je uzeo u obzir stav Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira od 3. decembra 2004. godine kojim je naglašeno da je efikasan rad pravosuđa ključni element poslijeratnog oporavka Bosne i Hercegovine, a da on zavisi od pravilnog funkcionisanja i odgovarajuće nagrađenosti pravosudnih organa. S tim u vezi, Upravni odbor je izrazio i podršku stavu da je potrebno hitno izvršiti reviziju plaća u pravosuđu da bi se osigurala odgovarajuća raspodjela sredstava koja će omogućiti efikasan rad pravosudnog sistema. Zbog takve situacije, a da bi se spriječilo njeno daljnje pogoršanje, Visoki predstavnik je zamrznuo plaće u entitetskom pravosuđu decembra 2004. godine i uspostavio radnu grupu koju čine predstavnici ministarstava pravde na nivou entiteta i Bosne i Hercegovine, Pravosudne komisije Distrikta Brčko, Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine kao i udruženja sudija i tužilaca u oba entiteta sa zadatkom da izvrši reviziju plaća u pravosuđu i izradi nove zakonske propise. Dalje je navedeno da su prihvaćene preporuke radne grupe da bi plaće sudija i tužilaca trebale biti usklađene između entiteta, da naknade koje su ukinuli entitetski parlamenti 2003. godine ne bi trebalo da se ponovo uvedu, da bi plaće za sudije i tužioce trebalo da budu umjereno umanjene, da bi sadašnje plaće trebalo da ostanu i dalje zamrznute sve dok prosječna plaća u Bosni i Hercegovini ne dostigne određeni nivo, te da će, nakon što ponovo počnu da rastu, plaće rasti u istom procentu kao i prosječna plaća u Bosni i Hercegovini i plaća u pravosuđu, kao i daljnje usklađivanje između entiteta. Osim navedenog, u obzir je uzet i stav Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira od 24. juna 2005. godine kojim je izrazio zabrinutost zbog izazova fiskalne održivosti sa kojim se suočavaju vlasti u BiH, naročito na entitetskom nivou.
  • 27.
    Dakle, ratio zakonodavca je bio da se donošenjem spornog zakona poboljša situacija u pravosuđu u Bosni i Hercegovini, te na taj način osigura najviši stepen nezavisnosti i efikasnosti pravosudnog sistema na nivou Bosne i Hercegovine. Intencija zakonodavca je bila da zbog zakonom propisane "odgovarajuće nagrađenosti pravosudnih organa", kako je to u preambuli spornog zakona naveo Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira od 3. decembra 2004. godine, i prihvatanjem preporuka radne grupe koja je učestvovala u reviziji plaća u pravosuđu, nosioci pravosudne funkcije na nivou BiH nemaju pravo na naknadu po osnovu prijevoza, toplog obroka i odvojenog života.
  • 28.
    Da bi utvrdio da li je ratio spornog zakona zadovoljio princip nezavisnosti pravosuđa, Ustavni sud će kao prvo dati osvrt na ovaj vrlo važan segment vladavine prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da princip vladavine prava naveden u članu I/2. Ustava BiH znači da država Bosna i Hercegovina funkcionira u skladu sa postojećim zakonima i prije svega u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ova obaveza se odnosi jednako na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast Bosne i Hercegovine. Osim toga, unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine zasnovano je, između ostalog, i na principu podjele vlasti koji je bitan za koncept vladavine prava, s naglaskom na nezavisnost sudova pred kojima se ostvaruje princip kontrole vlasti putem prava.
  • 29.
    Ustavni sud ukazuje na to da princip nezavisnosti pravosuđa, mada nije eksplicitno naveden u Ustavu Bosne i Hercegovine, predstavlja opći princip koji mora biti poštovan jer je neodvojiv od principa vladavine prava izraženog u članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, princip vladavine prava i nezavisnost sudske vlasti kao njegov neodvojiv dio, a naročito princip podjele vlasti, ne znači da zakonodavac ne može zakonima i propisima regulirati pitanja koja su od važnosti za funkcioniranje državnih institucija, čak i ako se radi o sudovima, ali samo onako kako je to predviđeno i u skladu sa Ustavom BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 6/06 od 29. marta 2008. godine, tačke 22. i 23, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 40/08).
  • 30.
    Dakle, vladavina prava počiva na dva bitna obilježja, a to su jednakost svih pred zakonom i trodioba vlasti. Nezavisnost pravosuđa je temelj diobe vlasti, a pravosuđe jedna od tri grane vlasti u svakoj demokratskoj državi. Ono zauzima posebno mjesto i značajnu ulogu u svakom demokratskom društvu. Ustavni sud naglašava da pravosuđe nije samo u jednakom položaju sa ostale dvije grane vlasti (izvršnom i zakonodavnom) već je posebna grana i zbog toga što kontrolira odluke druge dvije grane vlasti. Dalje, nezavisnost pravosuđa je temelj garancija vladavine prava, demokratije i poštovanje ljudskih prava. Ostvareni stepen nezavisnosti pravosudnog sistema predstavlja ključni indikator dostignutog nivoa vladavine prava u demokratskom društvu.
  • 31.
    Pravosudni sistem ima vrlo važnu ulogu i u zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u čemu ključnu ulogu ima i princip nezavisnosti sudova. Ovaj princip je zagarantiran i odredbom člana 6. Evropske konvencije, koji zahtijeva da svaku odluku mora donijeti nezavisni i nepristrani sud uspostavljen u skladu sa zakonom. S tim u vezi je i zahtjev Evropskog suda za ljudska prava da sud mora biti nezavisan i od izvršne vlasti i od stranaka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, stav 95). Također, Ustavni sud zapaža da Osnovni principi Ujedinjenih naroda o nezavisnosti pravosuđa od 1985. godine propisuju da država garantira nezavisnost sudstva, što će biti zagarantirano ustavom ili zakonom zemlje. Dužnost vladinih i drugih institucija je da poštuju nezavisnost sudstva.
  • 32.
    Pitanje nezavisnosti pravosuđa je bilo i predmet mišljenja Evropske komisije za demokratiju kroz pravo (Venecijanska komisija) o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini od 15. i 16. juna 2012. godine (u daljnjem tekstu: Mišljenje). Mišljenje je pripremljeno na zahtjev Evropske komisije u kontekstu Strukturiranog dijaloga Evropske unije i Bosne i Hercegovine o radu pravosuđa. U Mišljenju je istaknuto da je Venecijanska komisija u svom izvještaju o vladavini prava naglasila da princip pravne sigurnosti ima osnovnu ulogu u očuvanju povjerenja u pravosuđe i vladavinu prava. Postojanje pravne sigurnosti (ili nepostojanje) ima bitan ekonomski utjecaj, te treba da je promoviraju sva tri oblika državne vlasti. Ona apelira na zakonodavca da osigura kvalitetne zakone i ostale pravne instrumente koje usvaja. Venecijanska komisija ukazuje na to da pravna sigurnost nalaže izvršnoj vlasti da je poštuje kada primjenjuje te pravne instrumente i donosi odluke, bilo uopće ili u pojedinim stvarima. Također, sudska vlast mora da se pridržava ovog principa kada primjenjuje pravne instrumente na konkretne predmete i kada tumači zakonske odredbe.
  • 33.
    U Mišljenju je ukazano na to da postoje dva osnovna oblika nezavisnosti pravosuđa: institucionalni i individualni. Institucionalna nezavisnost pravosuđa se odnosi na pitanje sposobnosti pravosuđa da djeluje bez pritiska ostalih organa vlasti – izvršne i zakonodavne. Institucionalna nezavisnost sudstva se fokusira na nezavisnost sudstva od ostalih grana državne vlasti (vanjska institucionalna nezavisnost). Odnos između sudova unutar istog pravosudnog sistema također treba uzeti u obzir (unutrašnja institucionalna nezavisnost). Institucionalna nezavisnost se može ocijeniti kroz četiri kriterija. Jedan od tih kriterija je i zahtjev da sudstvo mora biti nezavisno u finansijskim pitanjima. S tim u vezi je istaknuto da pravosuđe mora dobiti dovoljna sredstva za pravilno obavljanje funkcija i mora imati ulogu u odlučivanju kako se ta sredstva doznačavaju. Individualna nezavisnost odnosi se na nezavisnost koju imaju sudije kao pojedinci u izvršavanju svojih profesionalnih dužnosti. Sudije moraju biti nezavisni i nepristrani. Ti uvjeti su integralni dio osnovnog demokratskog principa podjele vlasti: sudija ne smije biti podložan političkom utjecaju, a pravosuđe mora uvijek biti nepristrano. Naglašeno je da individualna nezavisnost ima više aspekata, te da je jedan od njih i sigurnost mandata i finansijska sigurnost.
  • 34.
    Iz navedenog proizlazi da je bitan preduvjet za nezavisnost pravosuđa finansijska nezavisnost sudstva uopće, kao i finansijska sigurnost sudije kao pojedinca. S tim u vezi, Ustavni sud upućuje i na Preporuku Vijeća ministara Vijeća Evrope zemljama članicama o sudijama: nezavisnost, učinkovitost i odgovornosti, od 17. novembra 2010. godine, u kojoj je u tački 11. istaknuto da vanjska nezavisnost sudija nije prednost niti privilegija dodijeljena sudijama zbog njihovih ličnih interesa već interesa vladavine prava i lica koja traže i očekuju nepristranu pravdu. Na nezavisnost sudija treba gledati kao na jamstvo slobode, poštivanja ljudskih prava i nepristrane provedbe zakona. Nepristranost i nezavisnost sudija su ključne za jamstvo jednakosti stranaka pred sudom. U tački 33. Preporuke se navodi da svaka država treba dodijeliti odgovarajuća sredstva, objekte i opremu kako bi im omogućili djelovanje u skladu sa standardima određenim članom 6. Evropske konvencije.
  • 35.
    Prema tome, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da finansijska nezavisnost sudstva predstavlja važan preduvjet za sudsku nezavisnost uopće. Ustavni sud primjećuje da se sudska vlast finansira iz budžeta o kojem odlučuju druge dvije grane vlasti, zakonodavna i izvršna, a bez učešća sudske vlasti. S druge strane, nedovoljna sredstva i ograničavanje finansijskih sredstava pravosuđu mogu dovesti u pitanje i princip nezavisnosti pravosuđa. Na navedeno upućuje i Magna charta sudija u kojoj se u tački 4. propisuje da će nezavisnost sudstva biti garantirana i kroz njegovo finansiranje. Također, Ustavni sud zapaža da i Osnovni principi Ujedinjenih naroda o nezavisnosti pravosuđa (UN 1985) utvrđuju obavezu svake države članice da osigura neophodna sredstva kako bi se osigurao pravilan rad pravosuđa.
  • 36.
    Ustavni sud nalazi da je u uvodnom dijelu Evropske povelje o zakonu za sudije, na koju se poziva i podnosilac zahtjeva, ukazano da je cilj usvajanja navedene povelje bio unapređenje sudijske nezavisnosti, a kako bi se osigurao visok stepen vladavine prava i kako bi zaštita individualnih sloboda u demokratskim državama bila što djelotvornija. U navedenoj Povelji je navedeno sljedeće: "Svjesni potrebe da se odredbe koje treba da obezbijede najbolje garancije stručnosti, nezavisnosti i nepristrasnosti sudija uvrste u formalni dokument namijenjen svim evropskim državama. Želeći da zakoni za sudije različitih evropskih država uzmu u obzir ove odredbe kako bi se na konkretan način osigurao najviši stepen garancija". Dakle, cilj Povelje je svakako unapređenje statusa sudija kroz osiguravanje najvišeg nivoa stručnosti, nezavisnosti i nepristranosti sudija. Iz općih principa Evropske povelje proizlazi da njene odredbe ne mogu poslužiti kao opravdanje za izmjenu nacionalnih zakona u namjeri umanjenja već postignutog nivoa garancija u dotičnim državama.
  • 37.
    Razmatrajući predmetni zahtjev u kontekstu svega navedenog, Ustavni sud primjećuje da je zakonodavna vlast spornim zakonom onemogućila sudijama, tužiocima i ostalim zaposlenicima u Sudu BiH pravo na naknade na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je materijalni osnov ujedno i osnov očuvanja nezavisnosti pravosuđa, na što upućuju brojni međunarodni dokumenti. Prema mišljenju Ustavnog suda, onemogućavanjem prava sudija, tužioca i ostalih zaposlenika u Sudu BiH na uživanje spomenutih naknada, u situaciji nepostojanja samostalnih sudskih i tužilačkih budžeta, zakonodavna vlast utječe na strukturu materijalne osnove i naknada, a time utječe i na ulogu pravosuđa koje ono ima u svakom demokratskom društvu. Također, Ustavni sud naglašava da je princip nezavisnosti pravosuđa temelj za razvoj svake zemlje, te da nema demokratskog društva i vladavine prava bez nezavisnog pravosuđa. Za svaku demokratsku državu modernizacija i efikasnost pravosuđa bi trebalo da predstavljaju prioritet. Neosiguranje spornih naknada predstavlja očiglednu regresiju u garantiranju pojedinačne nezavisnosti sudija i tužilaca i slabljenje uloge koju ima pravosuđe koje služi građanima i čiju poziciju, posebno u ovim vremenima, treba ojačati a ne oslabiti. Dakle, od velike je važnosti da se ne dopusti marginalizacija pravosuđa na bilo koji način. Ustavni sud posebno skreće pažnju na potrebu da se nosiocima pravosudnih funkcija osigura naknada za odvojeni život, a kako bi se zadovoljio princip odgovarajuće teritorijalne i nacionalne zastupljenosti sudija i tužilaca u pravosudnim institucijama. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu društveno-političko uređenje Bosne i Hercegovine, te ratna dešavanja koja su, između ostalog, imala za posljedicu promjenu strukture stanovništva u Bosni i Hercegovini, unutrašnju migraciju, postoji potreba da se u pravosudnim institucijama osigura odgovarajuća teritorijalna zastupljenost konstitutivnih naroda i Ostalih. Prema tome, propisivanje navedene naknade vodi ka osiguranju odgovarajuće teritorijalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i Ostalih u pravosuđu, što, prema mišljenju Ustavnog suda, jača povjerenje i ugled pravosuđa u očima javnosti, odnosno građana Bosne i Hercegovine. Navedeno je, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu sa odredbom člana 43. stav 2. Zakona o visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 25/04, 93/05, 32/07, 48/07 i 15/08), kojom su propisani kriteriji za imenovanje sudija i tužilaca. Tom odredbom je propisano da Vijeće primjenjuje odgovarajuće ustavne odredbe kojim se uređuju jednaka prava i zastupljenost konstitutivnih naroda i Ostalih.
  • 38.
    Prema tome, Ustavni sud smatra da nepropisivanjem naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života sudijama, tužiocima i ostalim zaposlenicima u Sudu BiH u Zakonu o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine zakonodavna vlast zadire u princip nezavisnosti pravosuđa kao garanta vladavine prava. Stoga, proizlazi da je sporni zakon u suprotnosti sa principom nezavisnosti pravosuđa kao garanta vladavine prava koji je sadržan u članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 39.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine zbog nepropisivanja prava sudijama, tužiocima i ostalim zaposlenicima u Sudu BiH na naknade na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Navodi u odnosu na diskriminaciju

  • 40.
    U daljnjem tekstu odluke Ustavni sud će ispitati kompatibilnost spornog zakona u odnosu na diskriminaciju. Podnosilac zahtjeva traži ocjenu da li su zbog nepostojanja relevantnih odredbi u Zakonu o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine, kojima bi se reguliralo pitanje naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života, sudije, tužioci i ostali zaposlenici u Sudu BiH diskriminirani. Pri tome, podnosilac zahtjeva ukazuje na moguće kršenje ustavnog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava BiH, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
  • 41.
    Ispitujući navedeno, Ustavni sud naglašava da član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opći princip zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, odredba Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijeva i da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojem osnovu, dakle osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom, kako to predviđa član 14. Evropske konvencije.
  • 42.
    Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
  • 43.
    Također, Ustavni sud podsjeća na to da svako različito postupanje ne podrazumijeva i diskriminaciju ukoliko za takvo razlikovanje postoji razumno i objektivno opravdanje. S tim u vezi, Evropski sud je u nekoliko svojih presuda istakao da visoke strane ugovornice uživaju izvjesno "unutrašnje polje slobodne procjene" kod procjenjivanja o tome postoje li ili ne postoje razlike u inače sličnim situacijama kojima bi se mogao opravdati različit zakonski tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stranica 35, stav 10; Nacionalni savez belgijskih policajaca, presuda od 27. oktobra 1975. godine, serija A, broj 19, stranica 47, stav 20, str. 47, kao i stranice 21. i 22, stav 49; Švedski sindikat vozača, presuda od 6. februara 1976, serija A, broj 20, stranica 17, stav 72; Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 87, stav 229). Širina unutrašnjeg polja slobodne procjene razlikuje se od slučaja do slučaja, u zavisnosti od suštine spora i historijata cijelog slučaja. U tom smislu, jedan od relevantnih činilaca moglo bi da bude postojanje ili nepostojanje zajedničkog osnova između zakona država-ugovornica (vidi, mutatis mutandis, The Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stranica 36, stav 59).
  • 44.
    Ovu široku diskreciju procjene Evropski sud objašnjava stavom da su "zbog njihovog neposrednog poznavanja matičnog društva i njegovih potreba, domaće vlasti, u principu, u boljem položaju da razluče šta je 'u javnom interesu' nego međunarodni sudija". Evropski sud zaključuje da će "poštivati stav zakonodavca o tome šta je 'u javnom interesu' ukoliko taj stav nije očigledno bez razumnog osnova" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, tačka 46).
  • 45.
    Dakle, da bi različit tretman bio objektivno i razumno opravdan, moraju biti ispunjena dva uvjeta: a) princip različitog tretmana se može primijeniti u svrhu postizanja legitimnog cilja i b) mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja čijem se ostvarenju teži.
  • 46.
    Međutim, Ustavni sud mora prije svega utvrditi "oštećena lica", tj. grupu ljudi za koju podnosilac zahtjeva smatra da su im ugrožena prava na osnovu spornog zakona, a zatim odgovoriti na pitanje da li postoji različit tretman.
  • 47.
    Ustavni sud zapaža da su "oštećena lica" tužioci, sudije i ostali zaposlenici Suda BiH. Podnosilac zahtjeva traži ocjenu da li su navedene kategorije diskriminirane u odnosu na zaposlenike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, kao i u odnosu na izabrane dužnosnike, državne službenike i namještenike koji uživaju pravo na naknadu troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života. Osim navedenog, podnosilac zahtjeva ukazuje i na Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine, prema kojoj sudije, tužioci i stručni saradnici na "federalnom nivou" imaju pravo na naknadu troškova prijevoza i toplog obroka. Iz navedenog proizlazi da podnosilac zahtjeva smatra da su nosioci pravosudnih funkcija na "državnom nivou" diskriminirani i u odnosu na sudije, tužioce i stručne saradnike na "federalnom nivou" kada su u pitanju navedene naknade.
  • 48.
    Na osnovu navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, "oštećena lica" čija su prava ugrožena spornim zakonom su tužioci, sudije i ostali zaposlenici Suda BiH.
  • 49.
    S obzirom na to da je utvrdio kategoriju "oštećenih lica", dalje se za Ustavni sud postavlja pitanje da li postoji različit tretman ove kategorije "oštećenih lica" u odnosu na druga lica koja se nalaze u analognoj situaciji, odnosno ukoliko takav različiti tretman postoji, da li za njega postoji objektivno i razumno opravdanje.
  • 50.
    Ustavni sud je već u ovoj odluci utvrdio šta je bio ratio zakonodavca prilikom donošenja spornog zakona. Naime, ratio zakonodavca je bio da se donošenjem spornog zakona poboljša situacija u pravosuđu u Bosni i Hercegovini, te na taj način osigura najviši stepen nezavisnosti i efikasnosti pravosudnog sistema na nivou Bosne i Hercegovine. Intencija zakonodavca je bila da zbog zakonom propisane "odgovarajuće nagrađenosti pravosudnih organa" nosioci pravosudne funkcije na nivou BiH nemaju pravo na naknadu po osnovu prijevoza, toplog obroka i odvojenog života.
  • 51.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da je princip različitog tretmana služio legitimnom cilju. Međutim, za Ustavni sud se postavlja pitanje da li postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja čijem ostvarenju se teži. Odgovarajući na ovo pitanje, Ustavni sud podsjeća na to da je sporni zakon stupio na snagu 1. januara 2006. godine, te da od tada nije mijenjan. Dakle, navedeni zakon od 2006. godine nije na bilo koji način usklađivan u smislu ekonomsko-finansijskih kretanja u zemlji.
  • 52.
    Ustavni sud zapaža da sudije i tužioci i određene kategorije stručnog osoblja u pravosudnim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine iz osporenog zakona nemaju istovrsne naknade kao izabrani dužnosnici, državni službenici, namještenici i ostali uposleni u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na nivou Bosne i Hercegovine. Pitanje ovih naknada u ostalim institucijama Bosne i Hercegovine regulirano je Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12 i 50/12). Ustavni sud naglašava specifičnost i društveni značaj navedenih kategorija iz osporenog zakona za svaku državu koja počiva na demokratskim principima. Zakonodavac mora imati na umu da se njihov nezavisni položaj ne može porediti sa bilo kojim drugim kategorijama. Ustavni sud ponovo podsjeća i na Magna charta sudija, kojom se država obavezuje da će osigurati ljudske, materijalne i finansijske resurse kako bi se osigurala nezavisnost pravosuđa.
  • 53.
    Ustavni sud ne može u spornom zakonu pronaći opravdanje za različito postupanje u pogledu strukture primanja korisnika državnog budžeta, posebno imajući u vidu da je pravosuđe specifična kategorija korisnika budžeta kao i da je sporni zakon donesen prije sedam godina i od tada nije nikada mijenjan niti usklađivan sa potrebama u smislu ekonomsko-finansijske situacije u zemlji. Prema tome, Ustavni sud smatra da ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja čijem ostvarenju se težilo donošenjem spornog zakona. Štaviše, može se zaključiti da nepropisivanje ovih naknada u spornom zakonu za ovu kategoriju budžetskih korisnika predstavlja diskriminaciju budući da krši ustavni princip jednakosti iz odredbe člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Pri tome, Ustavni sud poštuje diskreciono pravo zakonodavca da uredi pojedine oblasti na način kako smatra da je to najprikladnije. U tom smislu, Ustavni sud je u Odluci broj U 12/09 iskazao da poštuje specifičnost ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, ali da se zajednički ustavni standardi kompleksnih država – posebno na evropskom nivou – moraju uzeti u obzir, a odstupanja se mogu desiti jedino kada postoji dovoljno opravdanje (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/09 od 28. maja 2010. godine, tačka 34). Međutim, Ustavni sud ponovo naglašava da primanja nosilaca pravosudnih funkcija moraju biti na odgovarajućem nivou kako bi se osigurala efikasnost i nezavisnost pravosuđa.
  • 54.
    Dakle, imajući u vidu standarde propisane međunarodnim instrumentima, na koje se poziva podnosilac zahtjeva, a koji se tiču statusa sudija i imaju intenciju da se pravosudni sistem dovede na najviši nivo, kao i činjenicu da Ustavni sud u spornom zakonu nije mogao naći razumno i objektivno opravdanje za različito postupanje u pogledu strukture primanja, niti mu je takvo opravdanje dostavio zakonodavac, ovaj sud je mišljenja da sporni zakon nije proporcionalan cilju kojem se težilo prilikom njegovog donošenja. Također, nije proporcionalan ni sa uspostavljenim evropskim standardima u pogledu statusa sudija.
  • 55.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da sporni zakon nije u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
  • 56.
    S obzirom na navedene zaključke u pogledu diskriminacije, Ustavni sud neće razmatrati navode podnosioca zahtjeva o mogućoj diskriminaciji u odnosu na ostale međunarodne instrumente i Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine, jer su zahtjevi podnosioca zahtjeva u ovoj odluci ispitani kroz član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju koji sadrži opći princip zabrane diskriminacije.

VII. Zaključak

  • 57.
    Ustavni sud zaključuje da Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07) nije u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine jer krši princip nezavisnosti pravosuđa kao osnovne garancije vladavine prava.
  • 58.
    Ustavni sud ističe da Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07) nije u skladu sa odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
  • 59.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 60.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.