Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 51/10, rješavajući apelaciju Zlatka Fazlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatka Fazlića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-30/09 od 29. septembra 2009. godine i broj K-72/08 od 25. marta 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Zlatko Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Husein Mušić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 4. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-30/09 od 29. septembra 2009. godine i broj K-72/08 od 25. marta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH zatraženo je 24. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH je dostavio odgovor 7. oktobra 2010. godine, a Tužilaštvo BiH 8. oktobra 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 9. januara 2013. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Presudom Suda BiH broj K-72/08 od 25. marta 2009. godine apelant (kao drugooptuženi) i prvooptuženi Fikret Fazlić (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) proglašeni su krivim što su kao saizvršioci iz koristoljublja preduzeli radnje koje stvaraju uvjete za neposredno učinjenje nedozvoljenog prelaska preko državne granice više lica, čime su počinili krivično djelo pripremanje krivičnog djela iz člana 248. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) zbog čega je apelantu, primjenom čl. 58. i 59. KZBiH, Sud BiH izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Istom presudom, na osnovu člana 110. KZBiH, od apelanta i prvooptuženog je oduzet iznos od 654,00 KM (335 eura) kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Na osnovu člana 74. KZBiH, od apelanta su oduzeti 125 eura (u novčanicama preciznije označenim u izreci presude) i mobilni telefon, marke "nokia", sa karticom SIM (preciznije označen u izreci presude). Na osnovu člana 74. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelantu su vraćeni privremeno oduzeti predmeti, i to putničko motorno vozilo marke "opel kadet" (preciznije označeno u izreci presude), saobraćajna dozvola, polisa osiguranja, zeleni karton i tri ključa za vozilo. Na osnovu člana 188. stav 1. ZKPBiH, apelant i prvooptuženi su obavezani da nadoknade troškove krivičnog postupka.
  • 7.
    U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi optužbe (saslušanje osam svjedoka i brojni materijalni dokazi), dokazi odbrane prvooptuženog (zapisnici o saslušanju dvaju svjedoka i saslušanje prvooptuženog kao svjedoka), te je u daljnjem tekstu prezentirao sadržaj iskaza saslušanih svjedoka. Sud BiH je, dalje, naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, te svestrane ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti jednih s drugima, utvrdio da su apelant i prvooptuženi 10. augusta 2007. godine na lokalitetu benzinske pumpe "Imzit" na Dobrinji u Sarajevu, nakon prethodnog dogovora sa organizatorima krijumčarenja, a radi stjecanja imovinske koristi, preuzeli devet turskih državljana poimenično navedenih u izreci presude. Prvooptuženi je u motorno vozilo "citroen", registarskih oznaka Republike Slovenije, preuzeo pet turskih državljana, a apelant u motorno vozilo marke "opel kadet" preuzeo je četiri turska državljanina. Dalje je navedeno da su apelant i prvooptuženi navedene radnje preduzeli s namjerom da turske državljane prevezu preko državne granice BiH u Republiku Hrvatsku uz naplatu od 450 eura iako turski državljani nisu imali dozvolu za zakonit ulazak u Republiku Hrvatsku. Na putu Žepče-Maglaj-Doboj, nakon što su skrenuli na sporedni makadamski put, apelanta i osam turskih državljana su lišila slobode službena lica Federalnog MUP-a, a jedan turski državljanin i prvooptuženi su pobjegli. Nakon dva dana prvooptuženi se predao Državnoj graničnoj službi. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH, na osnovu iskaza svjedoka vještaka (kriminalističke struke) koji je neposredno saslušan na glavnom pretresu, te izvještaja Federalne uprave policije - Sektor Kriminalističke policije Sarajevo, dokazalo da je prvooptuženi 9. augusta 2007. godine kontaktirao sa apelantom SMS porukom sa svog mobilnog aparata. Iz sadržaja SMS poruke proizlazi da su postojali prethodni dogovor apelanta i prvooptuženog i namjera da prebace turske državljane iz Sarajeva u Veliku Kladušu za iznos od 800 KM i troškove prevoza.
  • 8.
    U obrazloženju presude Sud BiH je, dalje, naveo da je, na osnovu člana 273. stav 2. ZKPBiH, pročitao iskaze turskih državljana, jer je njihov dolazak pred Sud znatno otežan zbog toga što su strani državljani, što su deportirani iz BiH, što ne znaju naš jezik, a što je, prema mišljenju Suda BiH, predstavljalo važne uzroke zbog kojih je donesena odluka da se njihove izjave pročitaju na glavnom pretresu. Zbog navedenih razloga, Sud BiH nije prihvatio prigovor odbrane apelanta i prvooptuženog da se spomenuti iskazi dati u istrazi ne čitaju na glavnom pretresu. Sud BiH je, dalje, naveo da iz spomenutih iskaza proizlazi da je većina ovih svjedoka izjavila da su za prevoz od Sarajeva do Velike Kladuše platili apelantu i prvooptuženom po 50 eura, te da su još u Turskoj platili po 3.000 eura za odlazak u zapadnu Evropu.
  • 9.
    U obrazloženju je, dalje, navedeno da Sud BiH nije prihvatio stav odbrane apelanta i prvooptuženog da turski državljani legalno borave u BiH, zatim, da apelant i prvooptuženi mogu vršiti uslugu prevoza kome hoće i da to nije nezakonito. Analizom iskaza svih saslušanih svjedoka, te iskaza prvooptuženog kao svjedoka, a naročito iz načina izvršenja krivičnog djela Sud BiH je utvrdio da su apelant i prvooptuženi znali da devet turskih državljana namjerava i treba da bude prevezeno do Velike Kladuše i dalje preko državne granice u Hrvatsku, te da su apelant i prvooptuženi zbog koristoljublja preduzeli navedene radnje. Naime, kako je utvrdio Sud BiH, iz svih dokaza nesporno proizlazi da apelant i prvooptuženi nisu preuzeli turske državljane na Aerodromu Sarajevo, nego na benzinskoj pumpi "Imzit" u Dobrinji, a zatim ih povezli u pravcu Velike Kladuše. Navedeno ukazuje na prethodni dogovor sa drugim licima o mjestu preuzimanja turskih državljana. I sâm prvooptuženi je naveo da ga je njegov prijatelj Savo iz Hrvatske zamolio za prevoz. Također, kako je dalje ocijenio Sud BiH, dolazak prvooptuženog i apelanta iz Velike Kladuše u Sarajevo po turske dražavljane ukazuje na neosnovanost tvrdnje apelanta i prvooptuženog da se radi o zakonitom prevozu navedenih lica.
  • 10.
    Sud BiH je, dalje, naveo da je ocjenom svih navedenih dokaza utvrdio da apelant i prvooptuženi nisu počinili krivično djelo koje im je optužbom stavljeno na teret (krivično djelo krijumčarenja lica iz člana 189. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 26. KZBiH). S obzirom na to da sud nije vezan zakonskim opisom i pravnom kvalifikacijom krivičnog djela kako ga tužilac u optužnici označava, već isključivo činjeničnim opisom djela, prema ocjeni Suda BiH, iz činjeničnog opisa krivičnopravne radnje proizlazi da su apelant i prvooptuženi počinili krivično djelo pripremanja krivičnog djela iz člana 248. KZBiH, jer, kako je zaključio Sud BiH, nisu ispunjena sva bitna obilježja krivičnog djela krijumčarenja lica. Apelant i prvooptuženi su, zapravo, preduzimali radnje koje su stvarale uvjete za neposredno izvršenje krivičnog djela krijumčarenje lica iz člana 189. stav 1. KZBiH. U predmetnom slučaju, kako je utvrdio Sud BiH, jasno je da su lica turske nacionalnosti na legalan način došla u BiH radi prelaska dalje u Hrvatsku na ilegalan način. S obzirom na to da su apelant i prvooptuženi uhapšeni u okolini Dervente i na dogovor prvooptuženog o prebacivanju turskih državljana u Veliku Kladušu, proizlazi da apelant i prvooptuženi nisu započeli činjenje krivičnog djela krijumčarenje lica, nego su stvarali uvjete da se izvrši ilegalno prebacivanje lica turske nacionalnosti iz BiH u Hrvatsku i dalje u zemlje Zapadne Evrope, što predstavlja, kako je zaključio Sud BiH, ostvarenje svih bitnih elemenata krivičnog djela pripremanja krivičnog djela iz člana 248. KZBiH, a ne krivičnog djela krijumčarenja lica iz člana 189. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 26. KZBiH koje im je optužbom stavljeno na teret.
  • 11.
    Protiv navedene presude Suda BiH žalili su se apelant i prvooptuženi, te Tužilaštvo BiH. Odlučujući o žalbama Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj Kž-30/09 od 29. septembra 2009. godine odbilo kao neosnovane žalbe apelanta i prvooptuženog. S druge strane, Apelaciono vijeće je uvažilo žalbu Tužilaštva BiH i prvostepenu presudu preinačilo u pogledu pravne kvalifikacije djela i odluke o kazni, tako što je radnje za koje su apelant i prvooptuženi proglašeni krivim pravno kvalificiralo kao krivično djelo krijumčarenje lica iz člana 189. stav 1. u vezi sa članom 26. KZBiH i za to djelo je prvooptuženom izreklo kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, umjesto kazne od šest mjeseci koja je bila izrečena prvostepenom presudom, a apelantu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci umjesto uvjetne osude. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
  • 12.
    U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da su neosnovani žalbeni prigovori apelantove odbrane da nije dokazana namjera apelanta i prvooptuženog da prevezu turske državljane s ciljem njihovog daljnjeg ilegalnog prebacivanja u zemlje Zapadne Evrope. Prvostepeni sud, prema mišljenju Apelacionog vijeća, ispravno se rukovodio argumentima koji proizlaze iz iskaza svjedoka, a posebno iz saglasnih izjava svjedoka N. S., E. H. i F. M., koji su radili kao samostalni istražitelji i pratili apelanta i prvooptuženog sa turskim državljanima, kao i iz iskaza svjedoka N. Đ., policajca iz Policijske stanice Derventa, koji je potvrdio činjenice u vezi sa hapšenjem apelanta i turskih državljana. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, osnovano se poklonila vjera iskazima navedenih svjedoka, budući da su oni saglasni, uvjerljivi i povezani sa izvedenim materijalnim dokazima, posebno sa analizom podataka sa mobilnih telefona i kartica SIM, na osnovu koje su utvrđeni razgovori i razmijenjene SMS poruke između optuženih. Iz sadržaja navedenih poruka proizlazi da je prvooptuženi dogovorio da se prevezu turski državljani iz Sarajeva do Velike Kladuše i da je u dogovor uključio i apelanta (svog brata) kojem je rekao da izvrše sporno prebacivanje za iznos od 800 KM. Dalje, iz iskaza turskih državljana, kako je navelo Apelaciono vijeće, proizlazi da su oni plaćali apelantu i prvooptuženom, odnosno vozačima, po 50 eura i da su imali namjeru da se dalje prebace u zemlje Zapadne Evrope, što bi se i desilo da policija nije uhapsila neke od njih na području općine Derventa. Navedene iskaze turskih državljana osporavala je apelantova odbrana, ali, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, oni su, na osnovu člana 273. stav 2. ZKPBiH, upotrijebljeni kao zakoniti i valjani dokazi, što je ispravno konstatirao prvostepeni sud u pobijanoj presudi.
  • 13.
    Apelaciono vijeće je navelo, imajući u vidu navedeno, da je otklonjena tvrdnja apelantove odbrane da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da nije dokazana namjera apelanta i prvooptuženog da prevezu turske državljane do Velike Kladuše kako bi oni bili prebačeni u Hrvatsku. Naime, kako je dalje navedeno, u toku dokaznog postupka nesumnjivo je utvrđeno da su apelant i prvooptuženi znali da devet turskih državljana namjerava i treba da budu prevezeno do Velike Kladuše i dalje preko državne granice u Hrvatsku, te da apelant i prvooptuženi, zbog koristoljublja, nisu preuzeli turske državljane na Aerodromu, već na benzinskoj stanici "Imzit" u naselju Dobrinja u Sarajevu, a zatim ih povezli u pravcu Velike Kladuše. Ovakav način preuzimanja, odnosno započinjanja izvršenja krivičnog djela krijumčarenja lica iz člana 189. stav 1. KZBiH i planirani dolazak apelanta i prvooptuženog iz Velike Kladuše u Sarajevo po turske državljane, prema mišljenju Apelacionog vijeća, svakako ukazuje na postojanje prethodnog dogovora apelanta i prvooptuženog sa drugim licima o mjestu njihovog preuzimanja, ali i na namjeru apelanta i prvooptuženog da preduzimanjem inkriminirajućih radnji prevezu turske državljane do Velike Kladuše i dalje preko državne granice u Hrvatsku. Konačno, u okviru žalbenih prigovora zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, apelant i prvooptuženi nisu iznijeli ništa novo što već nije bilo predmet ocjene i analize prvostepenog suda. Žalbama se, zapravo, kako je ocijenilo Apelaciono vijeće, na subjektivan način tumače zaključci prvostepenog suda, potencirajući tvrdnju da Tužilaštvo nije ponudilo dokaze kojim bi se sa sigurnošću utvrdilo da su apelant i prvooptuženi počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret.
  • 14.
    U odnosu na žalbene navode Tužilaštva BiH da je prvostepeni sud pogrešno pravno kvalificirao krivično djelo, Apelaciono vijeće je utvrdilo da nije ispravna ocjena ili kvalifikacija da je u radnjama apelanta i prvooptuženog sadržano samo zakonsko biće inkriminacije pripremanja iz člana 248. KZBiH, odnosno da preduzetim radnjama apelanta i prvooptuženog nije otpočelo ostvarivanje krivičnog djela krijumčarenja lica iz člana 189. KZBiH, već da su samo stvoreni uvjeti za njegovo neposredno izvršenje, kako je ocijenio prvostepeni sud. Apelaciono vijeće je istaklo da svoju ocjenu pravne kvalifikacije temelji, prije svega, na prirodi zakonskog bića predmetnog krivičnog djela i značaju preduzetih radnji i njihovoj povezanosti sa samom radnjom prevođenja jednog ili više lica preko državne granice zbog koristoljublja, kako se kaže u zakonskom opisu tog krivičnog djela. Naime, imajući u vidu sve već prethodno preduzete radnje pripremnog karaktera (prethodni dogovori, planiranje i organiziranje sa drugim licima ilegalnog prebacivanja državljana turske nacionalnosti, te preuzimanje tih lica van aerodromskog prostora), radnje prevoženja krijumčarenih lica prema dogovorenom graničnom prelazu (pri čemu je pređen veći dio puta) i već obavljeno naplaćivanje prethodno dogovorene usluge, prema ocjeni Apelacionog vijeća, predstavljaju takve radnje koje su sa radnjom "prevođenja" u takvoj vezi da su, objektivno posmatrano i na osnovu životnog iskustva, tako međusobno funkcionalno povezane da predstavljaju jedinstvenu cjelinu i koje logički i po prirodi stvari, a posebno imajući u vidu i namjeru i plan apelanta i prvooptuženog, krivičnopravno treba da se uzmu kao integralni dio radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela. Osim navedenog, u tom smislu valja ocijeniti i okolnost da su apelant i prvooptuženi preduzetim radnjama već ostvarili jedan od elemenata tog djela, a to je koristoljubiva namjera, čime su, zapravo, ostvarili i više nego što se zahtijeva za njegovo postojanje s obzirom na to da ono u dovršenom obliku može postojati i bez ostvarenja ove namjere. Imajući u vidu sve navedeno, Apelaciono vijeće je ocijenilo da preduzete radnje u predmetnom slučaju imaju karakter radnji kojima je već otpočelo činjenje krivičnog djela krijumčarenja, to jeste kojima je djelimično već ostvareno zakonsko biće tog krivičnog djela, pa ih je u krivičnopravnom smislu valjalo kvalificirati kao krivično djelo krijumčarenja lica iz člana 189. stav 1. KZBiH ostvareno u pokušaju (član 26. KZBiH). Imajući u vidu da odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, društvenu osudu predviđenu zakonom zbog konkretnog krivičnog djela, Apelaciono vijeće je preinačilo prvostepenu presudu i u pogledu odluke o kazni, izričući apelantu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, umjesto uvjetne osude koju mu je izrekao prvostepeni sud.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je svoju odbranu iznio u policiji bez branioca, te da je rekao u cijelosti istinu, dostavljajući uz apelaciju zapisnik o ispitivanju tužioca, prema kojem je prethodno poučen o svom pravu na odbranu i o kojem se izjasnio. Apelant smatra da je Sud BiH udovoljio zahtjevu međunarodnih tužilaca na njegovu štetu kada ga je proglasio krivim i izrekao mu kaznu, a pri tome je potpuno proizvoljno ocijenio dokaze na apelantovu štetu. Istakao je da su turski državljani koje je vozio u svom automobilu imali pravo boravka i kretanja u BiH, što je njemu bilo poznato, jer u suprotnom ih ne bi ni vozio. Dalje je istakao da je na poziv svog brata, prvooptuženog, došao u Sarajevo da preveze četiri turska državljanina do Velike Kladuše, ali da ga je na putu za Veliku Kladušu, kod Doboja, zaustavila policija FBiH, lišila ga slobode i dalje procesuirala. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom zbog prevelikog utjecaja međunarodnih tužilaca na sud i "da je osuđen potpuno nevin". Smatra da su dokazi proizvoljno ocijenjeni i da nije imao pravo ispitivati nijednog turskog državljanina koji su bili svjedoci optužbe. Apelant navodi da su međunarodni tužioci postupali prema njemu i turskim državljanima "potpuno diskriminatorski, moguće zbog etničkih razloga", jer u svakoj državi Evrope stranci koji imaju pravo boravka mogu se prevoziti po cijeloj državi, putovati autostopom i drugim prevoznim sredstvima bez intervencije te države, što je općepoznato, a što nije moguće u BiH.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru na apelaciju, u vezi sa apelantovim navodima da nije imao suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, Sud BiH je istakao da zakon propisuje da sudija ne može suditi ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost, tako da je stranka, odnosno apelant, imala mogućnost da u toku postupka iznese razloge zbog kojih sumnja u nepristrano postupanje postupajućeg sudije, odnosno vijeća. Dalje je navedeno da apelant nije ukazao na činjenice, niti je naveo okolnosti koje objektivno opravdavaju iznesene tvrdnje i zaključke, nego je iznio lični stav, dajući uopćenu formulaciju da je postojao diskriminatorski odnos prema njemu i turskim državljanima navodeći moguće etničke razloge. Izneseni apelantovi navodi u odnosu na nezavisno i nepristrano postupanje Suda BiH, odnosno postupajućih sudija, prema mišljenju Suda BiH, ni u kojem slučaju ne predstavljaju razlog koji bi na bilo koji način izazvao sumnju u nepristrasan rad sudija i tužioca s obzirom na to da je odluka preispitana u žalbenom postupku u skladu sa odredbama ZKPBiH. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 17.
    U odgovoru na apelaciju, u odnosu na apelantove navode da nije imao pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom zbog utjecaja međunarodnih tužilaca na Sud BiH, Tužilaštvo BiH je istaklo da smatra da se radi o navodu koji nema nikakvog uporišta, koji nije obrazložen, a nisu ni ponuđeni bilo kakvi razlozi o tome na koji način su međunarodni tužioci utjecali na Sud BiH, već je, kako je dalje navedeno, povreda prava samo proizvoljno konstatirana. Prema mišljenju Tužilaštva, apelantova prava iz člana 6. Evropske konvencije u potpunosti su ispoštovana, budući da je imao pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Ukoliko je apelant sumnjao u nepristrasnost sudije koji je vodio prvostepeni postupak, on je imao mogućnost da koristi prava ponuđena zakonom, odnosno da se pozove na član 29. tačka f) ZKPBiH, koji predviđa izuzeće sudije ukoliko postoje okolnosti koje stvaraju razumnu sumnju u nepristrasnost sudije. U odnosu na apelantove navode da nije imao mogućnost da unakrsno ispita strane državljane, Tužilaštvo BiH je istaklo da je u konkretnom slučaju ispoštovan ZKPBiH u smislu člana 273. stav 2, te da apelantova prava ni na koji način nisu prekršena u odnosu na član 6. Evropske konvencije, imajući u vidu da je ZKPBiH usklađen sa Evropskom konvencijom. U odnosu na apelantove navode da su međunarodni tužioci postupali diskriminatorski prema njemu i stranim državljanima tako da su im onemogućili da se kreću slobodno po BiH, Tužilaštvo BiH je istaklo da apelant nije uzeo u obzir da su oni, bez obzira na rasu, jezik ili etničku pripadnost, pokušali na nezakonit način napustiti BiH radi odlaska u države Zapadne Evrope, što je potvrđeno osporenim odlukama. Dalje je navedeno da se kretanje može ograničiti radi sprečavanja kriminala u smislu člana 2. st. 3. i 4. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zbog čega, prema mišljenju Tužilaštva, nije jasno na koji način su u konkretnom slučaju ugrožena apelantova prava prema članu 14. Evropske konvencije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8 /10) u relevantnom dijelu glasi:

Pokušaj

Član 26.

(1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Krijumčarenje ljudi

Član 189. stav 1.

Ko u namjeri pribavljanja za sebe ili drugog neke koristi nedozvoljeno prevede ili omogući prevođenje jednog ili više migranata ili drugih lica preko državne granice ili ko u tu svrhu sačini, nabavi ili posjeduje lažne putne ili lične isprave kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Pripremanje krivičnog djela

Član 248.

Ko nabavi ili pripremi sredstva ili ukloni prepreke ili poduzme kakvu drugu radnju koja stvara uvjete za neposredno učinjenje, ali nije dio učinjenja krivičnog djela propisanog zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ukoliko za pripremanje pojedinog krivičnog djela nije propisana teža kazna,

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

  • 19.
    Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza

Član 273.

(1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Kž-30/09 od 29. septembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. novembra 2009. godine a apelaciju je podnio 4. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
  • 25.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 26.
      Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
    • 2.
      Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. […]
    • 27.
      U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Prema tome, radi se o postupku u kojem je odlučivano o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
    • 28.
      U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne i pogrešne ocjene dokaza, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
    • 29.
      Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
    • 30.
      Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće Suda BiH, postupajući po žalbi Tužilaštva BiH, preinačilo prvostepenu presudu u pogledu pravne kvalifikacije djela, utvrdivši da su apelant i prvooptuženi počinili krivično djelo krijumčarenja lica iz člana 189. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 26. KZBiH i apelanta osudilo na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Ustavni sud zapaža da je za takvu odluku Apelaciono vijeće dalo iscrpne i logične razloge za koje Ustavni sud smatra da nisu proizvoljni. U odnosu na apelantove navode da su sudovi proizvoljno ocijenili dokaze na njegovu štetu, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju proveden obiman dokazni postupak u kojem su saslušani brojni svjedoci, te izvedeni i drugi brojni materijalni dokazi detaljno navedeni u presudama na osnovu kojih je Apelaciono vijeće utvrdilo da je apelant počinio krivičnopravne radnje za koje je proglašen krivim. Pri tome je Apelaciono vijeće dalo iscrpnu analizu svih provedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u međusoboj povezanosti jednih s drugima za koju Ustavni sud smatra da je dovoljno argumentirana i razumna. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće detaljno obrazložilo i zašto je odbijen apelantov žalbeni prigovor da u provedenom postupku nije utvrđena namjera apelanta i prvooptuženog da turske državljane prevezu preko granice BiH, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zaključuje da je Apelaciono vijeće o svojim zaključcima dalo obrazloženje koje u cijelosti zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne i pogrešne ocjene dokaza u provedenom postupku.
    • 31.
      U odnosu na apelantove navode da nije imao mogućnost ispitati svjedoke turske državljane, a da su njihovi iskazi, koji su pribavljeni u fazi istrage, pročitani na glavnom pretresu, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima, uglavnom, pitanje za domaće sudove. U odnosu na iznesene navode Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali da je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švajcarske utvrdio da to može da dovede do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu sa navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
    • 32.
      U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u osporenim presudama detaljno odgovorili na apelantove prigovore u odnosu na zakonitost navedenih dokaza, naglašavajući da su ti dokazi upotrijebljeni u skladu sa odredbama člana 273. stav 2. ZKPBiH, za šta su dali razloge u smislu relevantne zakonske odredbe pri čemu su detaljno obrazložili razloge koji su rukovodili Sud BiH da pročita iskaze turskih državljana date u istrazi. S tim u vezi, sudovi su utvrdili da je u konkretnom slučaju dolazak navedenih svjedoka bio znatno otežan zbog važnih razloga (strani su državljani, deportirani su iz BiH, ne poznaju domaći jezik), te pozivajući se na odredbu člana 273. stav 2. ZKPBiH, zaključili da su navedeni dokazi u postupku upotrijebljeni kao zakoniti i valjani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, pa data obrazloženja u tom dijelu Ustavni sud, s obzirom na činjenice predmeta, ne smatra proizvoljnim, niti u tom dijelu nalazi elemente koji bi ukazivali na povredu apelantovih ustavnih prava. Pored toga, sa aspekta pravičnosti postupka, Ustavni sud zapaža da su ovi dokazi izvedeni na javnoj raspravi, da je apelant imao mogućnost da ih osporava i da im suprotstavi vlastite dokaze. Osim toga, osuđujuća presuda protiv apelanta nije zasnovana samo na iskazima tih svjedoka već na osnovu ukupne analize brojnih izvedenih dokaza. Stoga, nema ništa što ukazuje da je prikupljanjem dokaza na način kako su to uradili sudovi, te izvođenjem tih dokaza kako je učinjeno u postupku na bilo koji način prekršen neki od principa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvecije.
    • 33.
      U odnosu na apelantove navode da nije imao pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom zbog prevelikog utjecaja međunarodnih tužilaca na sud, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristranost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li postoje u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su sudovi, prilikom odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv apelanta, bili nepristrani. Budući da je u prethodnim tačkama ove odluke, razmatrajući apelacione navode vezane za povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud već utvrdio da su apelantovi navodi neosnovani, te da su osporene odluke utemeljene na iskazima većeg broja svjedoka, kao i sadržaju niza materijalnih dokaza, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakve dokaze, niti iznio bilo kakve argumente koji bi govorili u prilog njegovoj tvrdnji da je Sud BiH, prilikom provođenja postupka i donošenja osporenih presuda, bio pod utjecajem međunarodnih tužilaca. Osim toga, Ustavni sud zapaža da ovaj prigovor apelant nije isticao pred redovnim sudovima koji bi se mogli izjasniti o njemu. Stoga su, prema mišljenju Ustavnog suda, i ovi navodi neosnovani.
    • 34.
      U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, jer u vezi s tim navodima apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su sudovi došli. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i raniji zaključak Ustavnog suda o tome da nema ništa što ukazuje da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
    • 35.
      Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na zabranu diskriminacije

  • 36.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

  • 37.
    Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se, prema ovom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A broj 6).
  • 38.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelant žali na diskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Apelant je istakao da je povrijeđeno njegovo pravo da ne bude diskriminiran, jer su međunarodni tužioci prema njemu i turskim državljanima postupali "potpuno diskriminatorski, moguće zbog etničkih razloga", jer je turskim državljanima onemogućeno kretanje po BiH iako su imali pravo boravka. Međutim, Ustavni sud u konkretnom postupku okončanom osporenim odlukama može da ispituje samo navode o diskriminaciji koji se odnose na apelanta, a ne i na druga lica, konkretno turske državljane. S tim u vezi, u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka ove odluke i zaključka Ustavnog suda da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje, te budući da apelant, osim tvrdnji o diskriminaciji, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi ukazivali da je različito tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji, a da iz činjenica konkretnog predmeta nije vidljivo da je apelant diskriminiran po bilo kojem osnovu, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su sudovi obrazložili da su dokazi protiv apelanta prikupljeni prema odredbama relevantnih zakona o krivičnom postupku, te kada nema ništa što u vezi sa korištenjem tih dokaza dovodi u sumnju pravičnost postupka u cjelini. Također, nema povrede prava na pravično suđenje kada su sudovi svoje odluke detaljno i jasno obrazložili i kada je osuđujuća presuda zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu na kojem je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane.
  • 40.
    Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Ustavni sud utvrdio da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje, a iz činjenica konkretnog predmeta nije vidljivo da je apelant diskriminiran po bilo kojem osnovu.
  • 41.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.