Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1336/10, rješavajući apelaciju Milorada Kondića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milorada Kondića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 472 od 12. februara 2010. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Milorad Kondić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 13. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 472 od 12. februara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te MH "Elektroprivreda" Republike Srpske, ZP Elektrokrajina a.d. Banjaluka, RJ Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. januara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor dostavio 31. januara 2011. godine, a tuženi 21. januara 2011. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 3. februara 2011. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Osnovni sud u Prijedoru je Presudom broj 077-0-P-08-000 273 od 11. jula 2008. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001796 od 31. oktobra 2008. godine, utvrdio da tuženom ne pripada pravo da naplati od apelanta označeni novčani iznos po navedenom računu od 31. decembra 2007. godine, kao i kamata obračunatih na navedeni iznos od dospijeća računa tj. od 25. januara 2008. godine pa dalje. Istim presudama djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, pa je apelant obavezan da tuženom na ime utrošene električne energije sa stanjem na dan 31. decembra 2007. godine uplati označeni novčani iznos. Prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi u periodu od 1. decembra 2006. godine do 31. decembra 2007. godine apelantu ispostavio 12 računa sa zbirnim potraživanjem od 417,88 KM i kamatom obračunatom za navedeni period, a što sve ukupno čini 419,34 KM. U istom periodu apelant je uplatio 375,80 KM, tako da je njegov dug na dan 31. decembra 2007. godine iznosio 43,54 KM. U navedenom iznosu udovoljeno je protivtužbenom zahtjevu tuženog. Apelantovom tužbenom zahtjevu udovoljeno je do iznosa od 2.975,18 KM, jer je zaključeno da su potraživanja tuženog nastala prije 1. decembra 2006. godine zastarjela shodno članu 378. stav 1. tačka 1, a u vezi s članom 360. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, zaključeno je i da je tuženi vršio obračun kamate na kamatu suprotno članu 279. stav 1. ZOO.
  • 7.
    Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09-000 472 od 12. februara 2010. godine uvažio reviziju tuženog, te preinačio drugostepenu presudu tako da je uvažio žalbu tuženog, prvostepenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbio, te uvažio protivtužbeni zahtjev tuženog i obavezao apelanta da mu plati označeni novčani iznos po navedenom računu od 31. decembra 2007. godine s kamatom obračunatom na taj iznos počevši od dana podnošenja protivtužbe 24. januara 2008. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka.
  • 8.
    U obrazloženju presude je ukazano da je članom 142. stav 1. ZOO propisano da opšti uslovi koje odredi jedan ugovarač, bilo da su sadržani u formularnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru i po pravilu obavezuju kao i ove. Dalje, ukazano je da je stavom 3. istog člana propisano da opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora. Zatim, ukazano je da je Opšte uslove za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi), koji su bili na snazi u vrijeme nastanka potraživanja po spornom računu, donijela Regulatorna komisija za električnu energiju RS, pored ostalog, na temelju ovlaštenja iz člana 23. stav 1. alineja 5. i člana 30. Zakona o električnoj energiji. Na temelju uvida u spis utvrđeno je da su apelant i tuženi, kao isporučilac električne energije, zaključili ugovor o isporuci električne energije koji ima karakter adhezionog ugovora. Opšti uslovi su sastavni dio tog ugovora i obavezivali su apelanta, isto onako kao i druge ugovorne odredbe. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je članom 27. stav 1. Opštih uslova propisano da je krajnji kupac dužan da plati račun za utrošenu električnu energiju u roku navedenom u računu. Stavom 3. istog člana je regulisano da je kupac, ukoliko ne prigovori na osnovanost i visinu obračunatog iznosa u roku navedenom za plaćanje računa, dužan izvršiti plaćanje. Najzad, stavom 6. istog člana propisano je da kupac može osporiti bilo koji obračunati iznos za utrošenu električnu energiju u roku koji ne može biti duži od šest mjeseci računajući od dana izvršenog obračuna, samo ukoliko postoji opravdan razlog za produženje roka iz stava 3. člana 27. U konkretnom slučaju apelant nije ni tvrdio (a ni dokazao) da je tuženom podnio prigovor na osnovanost, odnosno visinu obračunatog iznosa po spornom računu od 31. decembra 2007. godine u rokovima iz člana 27. Opštih uslova. Istekom tih rokova smatra se da je priznao dug u cjelini i ne može se više pozivati na odredbe o zastari, odnosno o načinu obračuna kamata na dospjela a neisplaćena potraživanja iz ZOO. Vrhovni sud je zaključio da je apelant na osnovu člana 27. stav 3. Opštih uslova dužan platiti tuženom sporno potraživanje. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati utemeljena je na članu 277. ZOO.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Vrhovni sud raspravljajući sličan pravni odnos, tj. obaveze nastale po osnovu ugovora o isporuci električne energije, zauzeo stav da se primjenjuju odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja. U prilog ove tvrdnje apelant je predočio Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 664 od 4. januara 2008. godine. Apelant navodi da nije sporno da su Opštim uslovima određeni uslovi ili opšti uslovi plaćanja računa, ali da tim odredbama nisu derogirana pravila ZOO o zastari potraživanja i ona su po njegovom mišljenju striktna. Računi za električnu energiju su pojedinačni, mjesečni, i po svojoj prirodi, u skladu s članom 378. ZOO, zastarijevaju u roku od jedne godine, pa je u tom pogledu, po apelantovom mišljenju, pravilno stanovište prvostepenog i drugostepenog suda.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da apelant ponavlja navode koje je iznosio i u postupku pred nižestepenim sudovima, te da je ovaj sud na temelju činjeničnog stanja utvrđenog od nižestepenih sudova primijenio odredbe materijalnog prava na temelju kojih je uvažio reviziju tuženog.
  • 11.
    Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije, pored ostalog, istakao da je shodno članu 57. Opštih uslova objavljenih u "Službenom glasniku RS" broj 23/94, koji su se primjenjivali do 21. jula 2006. godine, potrošačima električna energija isporučivana na osnovu ugovora po pristupanju a koji se smatrao zaključenim podnošenjem prijave potrošača, izvršenjem priključka i plombiranjem brojila. Prema članu 58. ugovorom po pristupanju potrošač prihvata sve odredbe Opštih uslova i Tarifnog sistema za prodaju električne energije. Najzad, prema članu 94. utvrđena je obaveza potrošača da isporučenu električnu energiju plaća u roku od pet dana od dana ispostavljanja računa, što apelant nije učinio iako su mu računi blagovremeno i uredno dostavljani. Također, ukazano je da apelant nije koristio ni mogućnost iz člana 93. Opštih uslova da u roku od 15 dana uloži prigovor na ispostavljeni račun, pa da se stoga smatra da je on bio saglasan s utvrđenim iznosom.
  • 12.
    Zatim, u odgovoru je ukazano da su u periodu od 22. jula 2006. godine do 22. septembra 2008. godine na snazi bili Opšti uslovi, objavljeni u "Službenom glasniku RS" broj 66/06. Čl. 23 do 27. Opštih uslova regulisano je očitanje, fakturisanje i naplata električne energije. Prema navedenim odredbama, kupac je dužan da plati račun za utrošenu električnu energiju u roku navedenom na računu, a ukoliko to ne učini dužan je da snosi štetne posljedice takvog kršenja. Ukoliko krajnji kupac ne prigovori na osnovanost i visinu obračunatog iznosa u roku navedenom za plaćanje računa, dužan je izvršiti plaćanje. Dalje, ukazano je da su apelant kao kupac i tuženi kao prodavac zaključili ugovor o kupoprodaji električne energije koji ima karakter ugovora po pristupanju u skladu s članom 142. stav 1. ZOO, te da su Opšti uslovi bili sastavni dio ovog ugovora. Zatim, ukazano je da su očitanje, obračun, fakturisanje i naplata električne energije vršeni u skladu s čl. 81. do 89. Opštih uslova, te da apelant nikad nije ulagao prigovore na ispostavljene mu račune, pa da se zbog ovog propusta ne može pozivati na odredbe o zastarjelosti iz ZOO. Najzad, ukazano je i da potraživanja za isporučenu električnu energiju nisu zastarjela. U vezi s tim je ukazano na član 387. ZOO kojim je regulisano da se zastarijevanje prekida priznavanjem duga, te da je apelant povremeno vršio uplate a da prilikom vršenja uplata nije navodio za koji period se vrši plaćanje. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu član 312. ZOO, u takvoj situaciji plaćanjem se zatvaraju obaveze po starosti nastanka. Na temelju navedenog, tuženi zaključuje da je apelant propustom da prigovori na osnov i visinu ispostavljenog računa te povremenim plaćanjima automatski više puta prekinuo zastarjelost

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Obaveznost

Član 142.

(1) Opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovoračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove.

(2) Opšti uslovi ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.

(3) Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovra.

(…)

Red uračunavanja

Član 312.

(1) Kada između istih lica postoji više istovrsnih obaveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum povjerioca i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.

(…)

Kad dužnik dolazi u docnju

Član 324.

(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

Kad zastarjelost počinje teći

Član 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana posle dana kad je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo popisano.

Jednogodišnji rok zastarjelosti

Član 378.

(1) Zastarijevaju za jednu godinu:

  • 1)
    potraživanja naknade za isporučenu električnu i (…)energiju, kada je isporuka odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva;

(…)

(2) Zastarijevanje teče iako su isporuke ili usluge produžene.

Priznanje duga

Član 387.

(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.

Pozivanje dužnika

Član 391.

Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 472 od 12. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. marta 2010. godine a apelacija je podnesena 13. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 19.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 20.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)
    • 21.
      Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer, po njegovom mišljenju, Opštim uslovima nisu derogirana pravila iz ZOO o zastari potraživanja i ona su striktna.
    • 22.
      Ustavni sud naglašava svoj stav da generalno nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
    • 23.
      U konkretnom slučaju apelant je u postupku pred redovnim sudovima zahtijevao da se utvrdi da tuženom ne pripada pravo da naplati iznos od 2.975,18 KM po računu navedenog broja od 31. decembra 2007. godine pa nadalje. Apelant je ovaj zahtjev temeljio na tvrdnji da je dio potraživanja tuženog zastario, te da je tuženi nezakonito vršio obračun kamata. Dakle, apelantov zahtjev je bio usmjeren na to da se na meritoran način odluči o njegovom građanskom pravu, odnosno obavezi u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 24.
      Zatim, prvostepeni i drugostepeni sud su apelantov tužbeni zahtjev usvojili utvrdivši da je nastupila zastarjelost potraživanja tuženog po osnovu isporučene električne energije, kao i da je tuženi vršio obračun kamata suprotno zakonu.
    • 25.
      Vrhovni sud je, međutim, uvažio reviziju tuženog, te je, pozivajući se na član 27. Opštih uslova, zaključio da apelant nema pravo da se poziva na odredbe o zastarjelosti i načinu obračuna kamate iz ZOO, jer je propustio da u rokovima i na način kako je to propisano citiranom odredbom Opštih uslova prigovori na osnovanost odnosno visinu obračunatog iznosa. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je apelant s tuženim zaključio ugovor o isporuci električne energije, a čiji sastavni dio su i Opšti uslovi. Članom 27. stav 1. Opštih uslova propisano da je krajnji kupac dužan da plati račun za utrošenu električnu energiju u roku navedenom u računu. Stavom 3. istog člana je regulisano da ukoliko kupac ne prigovori na osnovanost i visinu obračunatog iznosa u roku navedenom za plaćanje računa, dužan je izvršiti plaćanje. Najzad, stavom 6. istog člana propisano je da kupac može osporiti bilo koji obračunati iznos za utrošenu električnu energiju u roku koji ne može biti duži od šest mjeseci računajući od dana izvršenog obračuna, samo ukoliko postoji opravdan razlog za produženje roka iz stava 3. člana 27. Prema navedenoj odredbi, a s obzirom na činjenicu da apelant nije prigovorio isporučenim računima, Vrhovni sud je zaključio da ovaj propust ima karakter priznanja duga pa da apelant nema pravo da se poziva na odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja i obračuna kamata.
    • 26.
      Ustavni sud podsjeća da u skladu s članom 324. stav 1. ZOO dužnik pada u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, odnosno u skladu sa stavom 2. istog člana, ako rok nije određen, u trenutku kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu. U skladu s članom 361. ZOO, prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, počinje teći i rok zastarjelosti. U skladu s članom 378. ZOO zastarijevaju za jednu godinu potraživanja naknade za isporučenu električnu energiju kada je isporuka izvršena za potrebe domaćinstva. U tom slučaju rok zastare od jedne godine počinje da teče u odnosu na svaki pojedinačno isporučeni račun narednog dana od dana kada je isporučilac imao pravo zahtijevati da račun bude plaćen i ne prekida se nastavkom isporuke. Prema članu 387. stav 2. ZOO priznanje duga može biti učinjeno ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, davanjem otplate, plaćanjem kamate, davanjem obezbjeđenja. Najzad, u skladu s članom 312. stav 1. ZOO kada između istih lica postoji više istovrsnih obaveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum povjerioca i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.
    • 27.
      U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne može se zaključiti zbog čega Vrhovni sud smatra da neulaganje prigovara ima učinak priznanja duga s obzirom na član 387. stav 2. ZOO prema kojem priznanje duga predstavlja izričitu izjavu dužnika, ili posrednu radnju koja se ogleda u davanju otplate, plaćanju kamate, davanju obezbjeđenja. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je utvrđeno da je apelant u periodu od 1. decembra 2006. godine pa do 31. decembra 2007. godine vršio plaćanja računa za tačno određene mjesece i u tačno određenom iznosu, dakle, u skladu s članom 312. ZOO, odredio kojim redoslijedom se ima vršiti uračunavanje ispunjenja obaveza prema tužiocu, a zbog čega su i prvostepeni i drugostepeni sud i zaključili da se ove uplate ne mogu smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO. Međutim, o ovoj činjenici Vrhovni sud se uopšte nije izjašnjavao. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je članom 27. Opštih uslova propisano da krajnji kupac mora platiti račun za utrošenu električnu energiju u roku označenom na računu, odnosno da mora platiti račun ukoliko u određenom roku ne uloži prigovor na račun. Iz obrazloženja osporene presude ne može se zaključiti da je primjenom navedene odredbe u smislu priznanja duga iz člana 387. ZOO Vrhovni sud imao u vidu i čl. 324. i 361. ZOO. Naime, članom 324. ZOO je regulisano da dužnik pada u docnju kada obavezu ne ispuni u roku, odnosno članom 361. ZOO da zastarjelost počinje teći prvog dana nakon dana kada je povjerilac imao pravo da od dužnika zahtijeva da ispuni obavezu. Najzad, u konkretnom slučaju se radi o tzv. formularnom ugovoru čiji sastavni dio čine Opšti uslovi koje propisuje jedna ugovorna strana, a na koje druga ugovorna strana pristaje potpisivanjem ugovora. Međutim, iz člana 27. Opštih uslova, na kojim je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku, ne može se zaključiti da je Opštim uslovima isključena primjena relevantnih odredbi ZOO o priznanju duga, padanju u docnju, početku zastarnog roka, te najzad člana 378. ZOO, kojim je propisano da potraživanja naknade za isporučenu električnu energiju kada je isporuka izvršena za potrebe domaćinstva zastarijevaju za jednu godinu, a na kojoj je apelant i temeljio svoj tužbeni zahtjev.
    • 28.
      U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 29.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud u razrješenju spora proisteklog iz formularnog ugovora, primjenjujući odredbe Opštih uslova koji su činili njegov sastavni dio, zanemario relevantne odredbe materijalnog prava čija primjena nije ograničena ili isključena Opštim uslovima, a koje su bile od odlučnog značaja za razrješenje spornog odnosa.
  • 30.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 31.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.