USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3805/09, rješavajući apelaciju "Nezavisnih novina" Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija "Nezavisnih novina" Banjaluka, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 049358 09 Gž od 31. augusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 049358 01 P od 16. januara 2009. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1."Nezavisne novine" Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 4. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049358 09 Gz od 31. augusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049358 01 P od 16. januara 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3805/09 od 13. oktobra 2010. godine apelaciju odbacio zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Međutim, Ustavni sud je Rješenjem broj AP 3805/09 od 13. marta 2013. godine usvojio zahtjev za preispitivanje Odluke o dopustivosti broj AP 3805/09 od 13. oktobra 2010. godine.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda, te P.N. i S.N. (u daljnjem tekstu: tužioci) kao učesnika u postupku, zatraženo je 23. juna 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 4.Okružni sud je odgovor dostavio 13. jula 2010. godine, Osnovni sud 1. jula 2010. godine, a tužioci 14. jula 2010. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 4. aprila 2013. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 049358 01 P od 16. januara 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 049358 09 Gz od 31. augusta 2009. godine, djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužilaca, te je obavezao apelanta da im na ime naknade nematerijalne štete isplati označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im nadoknadi troškove postupka.
- 8.U obrazloženju presude Osnovni sud je ukazao da je među strankama bilo sporno da li sadržaj teksta koji je apelant objavio predstavlja klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Na temelju provedenih dokaza, iskaza tužilaca, te iskaza svjedoka, njihove kćerke S.J., zaključeno je da sadržaj novinskog članka koji je apelant objavio u svom izdanju od 9. septembra 2009. godine u toku postupka nije učinjen istinitim. U vezi s tim ukazano je da navodi iz članka da je tužilac prijetio suprugu svoje kćerke, da je došlo do sukoba u policijskoj stanici, kao i navodi o odnosu tužilaca prema kćerki za vrijeme dok je živjela s njima nisu dokazani. Dalje je ukazano da su tužioci ove navode osporili, a da su njihovi iskazi potvrđeni i iskazom njihove kćerke S.J. koja je saslušana kao svjedok. Iskaz kćerke, saslušane kao svjedoka, nije doveden u pitanje ni materijalnim dokazima koje je izveo tuženi: dopis Okružnog tužilaštva Banjaluka navedenog broja i datuma, rješenje Osnovnog javnog tužilaštva Novi Grad navedenog datuma i broja, dopis Advokatske kancelarije Bubić navedenog datuma, te dopis CJB Banjaluka, Policijska stanica Novi Grad, navedenog datuma, jer niti jedan od ovih dokaza ne potvrđuje tvrdnje iz članka o uticaju tužilaca na postupak deportacije njihove kćerke, kao ni o prijetnjama koje su uputili tužioci.
- 9.Zatim, Osnovni sud je ukazao na član 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ističući da uživanje ovog prava ne može biti na štetu drugog, a to je u ovom slučaju čast i ugled, kao dio prava na privatni život, propisanog članom 8. Evropske konvencije, kao i da Zakon o zaštiti od klevete upravo propisuje takvo ograničenje u vidu građanske sankcije, tj. naknade štete zbog povrede ugleda. U vezi s tim je ukazano da iz provedenih dokaza proizlazi da sporni tekst u jednom dijelu sadrži netačne navode, koji se tiču postupaka tužilaca prema mužu njihove kćerke, te prema kćerki prije nego je zaključila brak, kao i da prenosi navode trećih lica - roditelja kćerkinog supruga, o sumnji da tužioci podmićuju službena lica s ciljem da deportuju njihovu kćerku iz Bosne i Hercegovine. S tim u vezi je ukazano da sporni tekst ne predstavlja samo prenošenje izjava drugih lica, niti komentare, već djelimično sadrži i prenošenje informacija koje se predstavljaju kao tačne a iznosi ih direktno autor teksta. Dalje, ukazano je da nije bilo sporno da prije objavljivanja teksta nije bilo nikakvog kontakta između novinara i tužilaca, kao i da je tekst objavljen samo na osnovu izjava koje su dali kćerka tužilaca i porodica njenog muža, a na temelju čega je zaključeno da se ne može isključiti namjera ili nepažnja, u smislu člana 5. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete. Prvostepeni sud je istakao da tužioci nisu javne ličnosti, niti funkcioneri, za koje je predviđen standard širih granica prihvatljive kritike, već privatna lica, pa iznošenje i prenošenje navoda o sumnji u njihov uticaj na postupak deportacije ne može biti opravdano javnim interesom. Prema navedenom, neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da je sporni tekst skrenuo pažnju javnosti na problem deportacije, s obzirom da isticanje ovog problema u javnom interesu, može biti vezano samo za organe vlasti u čijoj nadležnosti je provođenje postupka, a u spornom tekstu je dominantan sadržaj koji se odnosi na tužioce i njihov navodni doprinos deportaciji njihove kćerke. Funkcija štampe u demokratskom društvu je da pruži informacije o pitanjima od javnog značaja, ali u skladu s obavezama i odgovornostima posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, što nisu okolnosti konkretnog slučaja.
- 10.Pri odmjeravanju visine novčane naknade zbog štete koja je nanesena zbog povreda ugleda tužilaca, Osnovni sud je posebno cijenio da apelant nije ostvario kontakt s tužiocima prije objavljivanja spornog članka, a zbog čega se ne može zaključiti da je išao za ciljem da postigne javni interes pravovremenog i istinitog informisanja javnosti, kao i da tužioci nisu preduzeli ništa da štetu umanje u smislu člana 11. Zakona o zaštiti od klevete, jer nisu tražili objavljivanje ispravke nakon objavljivanja teksta. Najzad, na temelju člana 277. Zakona o obligacionim odnosima usvojen i je istaknuti zahtjev tužilaca da im se, od dana presuđena, na dosuđeni iznos naknade dosude i kamate.
- 11.Okružni sud je još istakao da je apelant, koristeći svoje garantovano pravo na slobodu izražavanja, objavio i prenio neistinite tvrdnje u pogledu ličnosti tužilaca, jer to što je pisao i objavio ničim nije dokazao, odnosno ono je bilo u pretežnom dijelu suprotno dokazima koje su proveli tužioci. Također, ukazano je da apelant pri objavljivanju napisanih tvrdnji nije imao u vidu član 5. Zakona o zaštiti od klevete i Evropsku konvenciju koji štite ugled svakog fizičkog i pravnog lica, te da se sloboda izražavanja "mjeri" međunarodno prihvaćenim standardima, pa da je svako prekoračenje te granice sankcionisano odštetnom odgovornošću štetnika.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je njegov novinar u spornom članku samo prenosio potpuno istinitu informaciju, u osnovi izbjegavajući da iznese svoje vlastite stavove, odnosno da je prenosio nešto što se stvarno dogodilo, pa da se na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja ne može zaključiti da postoji kleveta u smislu člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete. Nadalje, apelant smatra da nisu prekoračene granice postavljene standardom "zaštite ugleda drugih", odnosno da su sve informacije objavljene u spornom tekstu bile istinite i da su bile u funkciji da se zaštite kćerka tužilaca i njen suprug, a ne da se nanosi nematerijalna šteta. Apelant tvrdi i da je izvještavanje bilo legitimno s obzirom da su tužioci lično obavijestili medije o ukupnom dešavanju. Dalje, apelant tvrdi da su sudovi potpuno zanemarili i nisu se uopšte bavili pitanjem da apelant kao printani medij nema svojstvo pravnog lica, odnosno da je trebalo tužiti NIGD "DNN" Banjaluka kao njegovog izdavača koji ima svojstvo pravnog lica. Po apelantovom mišljenju, ovaj propust je bio dovoljan da se osporena prvostepena presuda pri odlučivanju po žalbi ukine i tužba odbaci, s obzirom da sud na njega mora paziti po službenoj dužnosti. U prilog tvrdnje da nije mogao biti označen kao tuženi, apelant je dostavio presudu Okružnog suda u Doboju od 26. septembra 2009. godine. Iz priložene presude proizilazi da je zauzet stav da apelant, odnosno novinski list kao printani medij, nema svojstvo pravnog lica, već to svojstvo ima njegov izdavač, tj. Novinsko-izdavačko grafička djelatnost "Dnevne nezavisne novine" Banjaluka (u daljnjem tekstu: NIGD "DNN" Banjaluka), a prema čemu je zaključeno da apelant nema stranačku sposobnost, kao i da ne postoje uslovi iz člana 291. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da sud apelantu prizna stranačku sposobnost.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je osporena presuda donijeta uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te zaključio da nisu povrijeđena apelantova prava na koja u apelaciji ukazuje.
- 14.Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporene presude.
- 15.Tužioci su u odgovoru na navode iz apelacije istakli da je sporni članak objavljen u dnevnom listu koji ima u vrhu svojih stranica oznaku pod nazivom "Nezavisne novine", a što je pravno, i uopšte u prometu, prepoznatljivo od svakog običnog građanina, odnosno pravno je prepoznatljivo i kroz sudske odluke. Prema navedenom, tužioci smatraju da je neosnovana apelantova tvrdnja da je moglo da bude tuženo samo NIGD "DNN" Banjaluka kao izdavač, jer je očigledno da se radi o istom pravnom licu, odnosno pravnom licu s dužim ili kraćim nazivom. Tužioci tvrde da su apelantov prigovor imali u vidu i redovni sudovi, da su ga cijenili, te da se ovakav prigovor više ne može iznositi u apelaciji. Također, neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Najzad, ukazano je da je vrijednost spora označena u iznosu od 50.000,00 KM, pa da je apelant propustio da protiv drugostepene presude izjavi reviziju.
V. Relevantni propisi
- 16.Zakon o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Definicije
U smislu ovog zakona:
- a)"izražavanje" znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili pronošenja;
(...)
- g)"autor" je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje
Član 5.
Odgovornost za klevetu
- 1.Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
- 2.Osoba iz stava 1. ovog člana odgovorna je za izazvanu štetu ako je namjerno ili uslijed nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje.
Član 11.
- 1.Obeštećenje se vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je osoba koja je načinila štetu stekla novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljen zbog štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot osobe koja je prouzrokovala štetu.
(...)
- 17.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Stranke su dužne da pred sudom govore istinu i da savjesno koriste prava koja su im priznata ovim zakonom.
Član 66.
Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, (...)sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona
Član 67.
Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
(…)
- 8)da tužilac u roku koji je sud odredio nije otklonio nedostatke iz člana 66. ovog zakona.
Član 71.
U odgovoru na tužbu, tuženi će istaći moguće procesne prigovore i izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev, te navesti i druge podatke koje, u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona, mora imati svaki podnesak.
Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice, te pravni osnov za navode tuženog.
Član 77.
U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke (...) da su dužne najdocnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te da na pripremno ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.
Član 291.
Stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice.
Posebnim propisima može se odrediti ko osim fizičkih i pravnih lica može biti stranka u postupku.
Parnični sud može, izuzetno, sa pravnim dejstvom u određenoj parnici, priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost u smislu odredaba st. 1. i 2. ovog člana ako utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini ispunjavaju bitne uslove za sticanje stranačke sposobnosti, a naročito ako raspolažu imovinom na kojoj se može sprovesti izvršenje.
VI. Dopustivost
- 18.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 049358 09 Gz od 31. augusta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. oktobra 2009. godine a apelacija je podnesena 7. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
- 22.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 23.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 24.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
- 25.Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi propustili da, u skladu sa zakonskom obavezom, utvrde da on, kao printani medij, nema svojstvo pravnog lica, pa prema tome ni stranačku sposobnost, zbog čega nije mogao biti stranka u postupku. U prilog ove tvrdnje, apelant je predočio i presudu Okružnog suda u Doboju, u kojoj je tužba protiv apelanta kao printanog medija odbačena zbog nedostatka stranačke sposobnosti.
- 26.Ustavni sud ukazuje da je odgovornost stranaka u građanskim stvarima da "pokažu marljivost u preuzimanju proceduralnih koraka koji su relevantni za njih..." (vidi Evropski sud, Antyushina protiv Rusije, presuda od 23. septembra 2010. godine, st. 54. i 55), te da iskaže posebnu marljivost u odbrani svojih interesa (vidi Evropski sud, Sutyazhnik protiv Rusije (dec.), aplikacija broj 8269/02, 2. mart 2006. godine). S tim u vezi Ustavni sud ukazuje i da je članom 9. ZPP-a, pored ostalog, propisano da su stranke u postupku dužne da savjesno koriste prava koja su im priznata ovim zakonom.
- 27.U konkretnom slučaju apelant je u prilog tvrdnje da nema svojstvo pravnog lica i da ne može biti stranka u postupku priložio presudu Okružnog suda u Doboju od 26. septembra 2008. godine. Iz navedene presude proizlazi da je apelant i u ovom postupku imao zastupnika u ličnosti istog advokata koji ga je zastupao i u postupku iz kojeg su proistekle presude koje osporava apelacijom. Nadalje, iz predočene presude proizlazi da je apelant u ovom postupku istakao identičan prigovor kao i u predmetnoj apelaciji, tj. da ne može biti stranka u postupku jer nema svojstvo pravnog lica, te da je ovaj prigovor uvažen i tužba u odnosu na njega odbačena.
- 28.Najzad, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u Odluci broj AP 476/04 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05 od 31. maja 2005. godine).
- 29.U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da li su i na koji način redovni sudovi utvrdili apelantovu stranačku sposobnost. S druge strane, iz dokumenta koje je predočio sam apelant, kao i iz navoda iz apelacije, proizlazi da ni on u toku postupka nije iskoristio zakonsku mogućnost da sam istakne ovaj prigovor. Ovo tim prije što iz presude Okružnog suda u Doboju, koju je priložio uz apelaciju, proizlazi da apelantu ova mogućnost nije bila nepoznata, odnosno da isticanje ovakvog prigovara može imati učinak efektivnog sredstva u zaštiti njegovih prava. U tom smislu, isticanje tek u apelaciji prigovara o nepostojanju stranačke sposobnosti u vezi s kršenjem ustavnih prava, koji prigovor je mogao biti korišten sve do pravosnažnog okončanja postupka pred redovnim sudovima, a što je apelant propustio da učini, ne može se uspješno koristi pred Ustavnim sudom.
- 30.Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od citiranog stava da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, te zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
- 31.Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
- 24.
Sloboda izražavanja
- 32.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
- 33.Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- h)Slobodu izražavanja.
- 34.Član 10. Evropske konvencije glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
- 2.Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje [su] neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti suda.
- 35.Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinska osnova demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju da jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
- 36.Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se kod odlučivanja je li došlo do kršenja odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, prava lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju i koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
- 37.Kako su i Evropski sud, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 45/06). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, da pruži i saopći informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe da prenosi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40.e). Pored toga, član 10. Evropske konvencije daje zaštitu privatnim licima, isto kao i novinarima i javnim ličnostima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Maronek protiv Slovačke, presuda od 19. aprila 2001. godine, aplikacija broj 32686/96).
- 38.Ipak, član 10. Evropske konvencije ne garantuje neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i "dužnosti i obaveze" koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selistö, stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima opravdan cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
- 39.Na kraju, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40).
- 40.U konkretnom slučaju, osporene presude su zasnovane na Zakonu o zaštiti od klevete i Zakonu o obligacionim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv.
- 41.Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanta radi naknade štete zbog narušavanja njegovog ugleda, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno tužiočevog ugleda, što je, svakako, legitiman cilj.
- 42.Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Pri tom, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da tužiocu plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu" potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.
- 43.U konkretnom slučaju, apelant je u toku postupka pred redovnim sudovima kao i u apelaciji tvrdio da su informacije objavljene u spornom članku tačne. Redovni sudovi su utvrdili da sporni tekst ne predstavlja samo prenošenje izjava drugih lica, niti komentar, već djelomično sadrži i prenošenje informacija koje se predstavljaju kao tačne. Nadalje, na temelju dokaza koji su po prijedlogu apelanta i tužioca u toku postupka provedeni, utvrđeno je da sadržaj spornog članka u jednom dijelu nije istinit. Pri tom, u toku postupka je bilo nesporno da prije objavljivanja teksta nije bilo nikakvog kontakta između autora teksta i tužilaca, a na temelju čega su redovni sudovi utvrdili da se ne može isključiti namjera ili nepažnja u smislu člana 5. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete. Najzad, redovni sudovi su utvrdili da u konkretnom slučaju ne postoji javni interes koji bi opravdao apelantovo postupanje. U tom smislu neprihvatljivim su ocijenjene apelantove tvrdnje da je sporni članak skrenuo pažnju javnosti na problem deportacije u BiH, s obzirom da su tužioci privatne ličnosti, a isticanje ovog problema u javnom interesu može biti vezano samo za organe vlasti koji provode postupak deportacije, a u spornom tekstu je dominirao sadržaj koji se odnosio samo na tužioce i sumnje o njihovom navodnom uticaju na postupak deportacije njihove kćerke.
- 44.Pri tom, Ustavni sud primjećuje da se ne može prihvatiti ni apelantov navod iz apelacije da je svrha članka bila da se zaštite kći tužilaca i njen suprug, s obzirom da je kći tužilaca, saslušana u svojstvu svjedoka, upravo potvrdila da je dio spornog članka u kojem je prenijeta njena izjava o odnosu sa tužiocima kao roditeljima, pogrešno interpretirana. Slijedom navedenog, redovni sudovi su zaključili da sporni članak u jednom dijelu predstavlja izražavanje nečeg neistinitog, čime je narušen ugled tužilaca. Na temelju navedenog apelant je obavezan da tužiocima naknadi štetu u utvrđenom iznosu. Pri tom, redovni sudovi su pri odmjeravanju visine naknade štete cijenili činjenicu da apelant nije ostvario kontakt s tužiocima prije objavljivanja spornog članka, pa da i nije išao za ciljem pravovremenog i istinitog informisanja, kao i da tužioci nisu preduzeli ništa da smanje nastalu štetu u smislu člana 11. Zakona o zaštiti od klevete, tj. nisu tražili objavljivanje ispravke nakon objavljivanja spornog teksta. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između apelantovog prava na slobodu izražavanja, zaštićenog članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i prava tužilaca na zaštitu njihove časti i ugleda, kao dijela porodičnog života koji je zaštićen članom 8. Evropske konvencije. Dakle, donošenjem osporenih presuda redovni sudovi su ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje apelantovog prava na slobodu izražavanja. Ustavni sud ne može zaključiti da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja izašli iz okvira dopuštenog stepena slobodne procjene.
- 45.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
- 34.
VIII. Zaključak
- 46.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant po prvi put u apelaciji pokreće pitanje koje je, i pored propusta redovnog suda da na njega pazi po službenoj dužnosti, mogao istaći i u toku cijelog postupku pred redovnim sudovima, a u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je apelant u tome bio onemogućen ili da se redovni sudovi propustili da o identičnom pitanju po zahtjevu apelanta i odluče.
- 47.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je "miješanje" u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj zaštitu "ugleda ili prava drugih" i bilo "neophodno u demokratskom društvu".
- 48.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.