USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 941/10, rješavajući apelaciju Refika Murana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Refika Murana.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000971 od 20. novembra 2009. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Refik Muran (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sedad Kadić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000971 od 20. novembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo pravde (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. novembra 2010. godine, a od Kantonalnog i Općinskog suda 15. marta 2013. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Federalno pravobranilaštvo je dostavilo 19. novembra 2010. godine, Vrhovni sud 26. novembra 2010. godine, a Općinski sud 10. aprila 2013. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom zastupniku 3. decembra 2010. godine, odnosno, 16. aprila 2013. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
- 6.Pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-210/96 od 13. juna 1997. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela otmice iz člana 50. stav 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ RBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
- 7.Postupajući po zahtjevu osuđenog Edina Garaplije na osnovu Odluke Doma za ljudska prava broj CH/98/934 od 3. jula 2000. godine, ponovljen je predmetni krivični postupak u drugom stepenu, u koji je uključen apelant po načelu beneficium cohaesionis. U ponovnom postupku Vrhovni sud je Presudom broj Kž-409/00 od 24. oktobra 2000. godine proglasio apelanta krivim zbog izvršenog krivičnog djela zlostavljanja u vršenju službe iz člana 54. KZ RBiH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
Parnični postupak okončan osporenom presudom
- 8.Apelant je zatim podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete zbog neosnovanog lišavanja slobode.
- 9.Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2993/01 od 5. maja 2006. godine obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi štetu, i to za nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišavanja slobode u iznosu od 38.000,00 KM, za duševne bolove zbog umanjenja opće životne sposobnosti u iznosu od 20.000,00 KM i za pretrpljeni strah u iznosu od 15.000,00 KM, sa zateznim kamatama od 8. januara 2001. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.661,57 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 10.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant Presudom Kantonalnog suda broj K-210/96 od 13. juna 1997. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, te da je Presudom Vrhovnog suda broj Kž-409/00 od 24. oktobra 2000. godine, povodom odluke Doma za ljudska prava, ponovljen drugostepeni postupak i apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Dalje je navedeno da je iz potvrde KPZ Zenica broj 04-169/97 od 2. augusta 2000. godine utvrđeno da se apelant nalazio na izdržavanju kazne u periodu od 2. jula 1996. godine do 2. augusta 2000. godine. Kako je apelant, prije donošenja Presude Vrhovnog suda broj Kž-409/00 od 24. oktobra 2000. godine, po osnovu pravosnažne Presude Kantonalnog suda broj K-210/96 od 13. juna 1997. godine bio na izdržavanju kazne zatvora u periodu od 2. jula 1996. godine do 2. augusta 2000. godine, Općinski sud je zaključio da je apelant bio lišen slobode dvije godine i mjesec dana (760 dana) duže nego što je osuđen presudom Vrhovnog suda. Imajući u vidu sve provedene dokaze, Općinski sud je ocijenio da apelantu pripada naknada po osnovu člana 527. stav 1. tačka 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine iz 1998. godine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), jer je u vrijeme važenja ZKP FBiH apelant pretrpio štetu povodom lišavanja slobode u dužem trajanju nego što je odlučeno Presudom Vrhovnog suda broj Kž-409/00 od 24. oktobra 2000. godine. Navedeno je da je naknada štete određena u skladu s odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da oštećeni ima pravo na naknadu za fizičke bolove, duševne bolove za umanjenje fizičke aktivnosti, duševne bolove za povredu slobode i za strah, a na osnovu nalaza vještaka. U pogledu prigovora pasivne legitimacije, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant pretrpio štetu zbog neosnovanog lišavanja slobode, jer je izdržao kaznu zatvora u trajanju dužem od dvije godine. Općinski sud je naveo da se prema ZKP FBiH (član 525. stav 3), kao i važećem Zakonu o krivičnom postupku, tužba za naknadu štete zbog neopravdane osude odnosno neopravdanog lišavanja slobode podnosi protiv tuženog, zbog čega je odbijen prigovor pasivne legitimacije. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete prema odredbi člana 200. ZOO i obavezao tuženog da apelantu naknadi štetu, na način opisan u izreci presude.
- 11.Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002465 od 14. februara 2008. godine žalba tuženog je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je tuženi obavezan da isplati apelantu na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišavanja slobode iznos od 10.000,00 KM, za duševne bolove zbog umanjenja opće životne sposobnosti iznos od 20.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 7.000,00 KM, sa zateznim kamatama od 8. januara 2001. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.349,01 KM.
- 12.U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je žalbeni prigovor pasivne legitimacije neosnovan. Naime, apelant je bio neosnovano u zatvoru u periodu nakon proteka dvije godine od početka odsluženja kazne, tj. od 2. jula 1998. godine. U navedeno vrijeme, pa do 29. novembra 1998. godine, na osnovu člana 13. Zakona o primjeni Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet kao Republički zakon ("Službeni list RBiH" br. 6/92, 9/92, 13/94 i 33/95) nisu se primjenjivale odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se odnose na postupak za naknadu štete i drugih prava lica neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode. Navedeno je da je novi ZKP FBiH stupio na snagu 29. novembra 1998. godine, te da je odredbama čl. 524. i 525. predviđao odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa, za naknadu štete zbog neopravdanog lišavanja slobode. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog neosnovan, s obzirom da je apelant bio neosnovano u zatvoru sve do 2. augusta 2000. godine. Međutim, u odnosu na visinu dosuđene naknade za nematerijalnu štetu, Kantonalni sud je zaključio da je žalba tuženog djelomično osnovana. S tim u vezi, navedeno je da ZKP FBiH priznaje pravo na naknadu štete, dok vrstu štete, način njenog utvrđivanja i visinu ne reguliše posebnim odredbama, pa se primjenjuju pravila iz ZOO u pogledu vrste naknade štete. U konkretnom slučaju, na osnovu nalaza vještaka psihijatrijske struke, utvrđeno je da je kod apelanta došlo do umanjenja opće životne sposobnosti u procentu od 40% jer je kod njega stres bio ekstremnog karaktera (ranjivost zbog torture i provedenog vremena u zatvoru), pretrpljeni strah je bio na nivou jakog intenziteta, a psihičke patnje i psihički bolovi su poprimili dugotrajni karakter. Također, kod apelanta su postojale trajne promjene ličnosti nakon katastrofičnog događaja, a i u tadašnjem stanju je bio trajno izmijenjena ličnost. Istaknuto je da je dužina trajanja zatvora imala uticaja i sve četiri godine koje je apelant proveo u zatvoru bili su faktori koji su doprinijeli da dvije godine nezasluženog zatvora podnosi teže nego što je podnosio ostali dio kazne. Imajući u vidu opseg i težinu trajnih posljedica, kako je to utvrđeno iz nalaza vještaka medicinske struke, na koji ni parnične stranke nisu imale primjedbi, Kantonalni sud je ocijenio da je apelantu primjerena naknada, u smislu odredbe člana 200. ZOO, bila u iznosima kako je navedeno u izreci presude.
- 13.Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000971 od 20. novembra 2009. godine uvažena je revizija tuženog, obje nižestepene presude preinačene i apelantov zahtjev je odbijen.
- 14.U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tuženi pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na razloge koje su naveli. Dalje je navedeno da su, međutim, nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili obavezu tuženog na naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode. S tim u vezi, Vrhovni sud je istaknuo da je odredbom člana 541. Zakona o krivičnom postupku RBiH, kao i članom 527. ZKP FBiH (u obrazloženju presude je očigledno pogrešno navedeno KZ FBiH) propisano da odgovornost tuženog na naknadu štete postoji ako je došlo do neosnovanog lišavanja slobode. Kako je iz činjeničnog utvrđenja proizlazilo da apelant nije bio neosnovano lišen slobode, jer je u periodu od 2. jula 1996. do 2. augusta 2000. godine bio u zatvoru po pravosnažnoj presudi, Vrhovni sud je zaključio da tuženi nije odgovoran za štetu prema navedenim odredbama zakonskih propisa. Činjenica da je apelantu u ponovljenom krivičnom postupku presudom Vrhovnog suda izvršena prekvalifikacija krivičnog djela za koje je proglašen krivim i izrečena kazna zatvora u kraćem trajanju u odnosu na raniju pravosnažnu presudu Kantonalnog suda, a apelant do donošenja navedene presude u zatvoru proveo duži period, po mišljenju Vrhovnog suda, nije davala pravo na naknadu štete. Istaknuto je da prema navedenim odredbama ZKP-a pravo na naknadu štete ima samo lice koje je neosnovano lišeno slobode. Nadalje, prema stanovištu sudske prakse, smatra se da ako dođe do situacije kakva je konkretna (u postupku po vanrednom pravnom lijeku - ponavljanje postupka – ako dođe do prekvalifikacije krivičnog djela na blaže i osude na kaznu zatvora u kraćem trajanju), osuđeno lice nema pravo na naknadu štete, te zapravo u tom slučaju nema neosnovanog lišavanja slobode. Kako su nižestepeni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo (član 541. Zakona o krivičnom postupku RBiH odnosno član 527. ZKP FBiH), Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci, s obzirom da nije utvrdio da su počinjene povrede postupka iz člana 241. Zakona o parničnom postupku na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra potpuno suprotnim članu 527. ZKP FBiH stav Vrhovnog suda da činjenica da je u ponovljenom postupku izvršena prekvalifikacija krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim i izrečena blaža kazna, a on do donošenja navedene presude u zatvoru proveo duži period nije davala pravo na naknadu štete. Naime, apelant ističe da su u stavu 3. navedenog člana propisane situacije u kojima naknada štete ne pripada osobama koje bi imale pravo na navedeno prema st. 1. i 2. tog člana. Smatra da se pravna situacija u kojoj se on nalazio ne može podvesti pod navedene propisane situacije i ne može biti osnov koji bi isključivao apelantovo pravo na naknadu štete. Posebno ističe da je pogrešan stav Vrhovnog suda da prekvalifikacija krivičnog djela na blažu i osuda na kraću kaznu zatvora ne daju pravo na naknadu štete i da, zapravo, u tom slučaju nema neosnovanog lišavanja slobode. Naime, apelant smatra da je takvu situaciju regulirao član 527. stav 1. tačka 2. ZKP FBiH, koji daje pravo na naknadu štete osobama kao što je apelant. Dalje ističe da je navedena odredba osnov apelantovog prava na naknadu štete, te da ona uopće ne propisuje uvjet koji je osporenom odlukom odredio Vrhovni sud. Ističe i da se u osporenoj odluci obrazlaže naknada štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, iako se sud pozvao i na zakonsku odredbu koja se odnosi na neopravdanu osudu, što su dva različita pravna osnova, a apelantovo pravo upravo proizlazi iz osnove neopravdane osude. Apelant smatra da je donošenjem osporene odluke lišen imovine – novčanih sredstava koja su mu dosuđena presudama nižestepenih sudova i stoga mu je povrijeđeno pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi. Smatra da je osporena odluka u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da su apelantovi navodi neosnovani.
- 17.Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je strankama u postupku data mogućnost da raspravljaju, odnosno da iznose činjenice i predlažu dokaze. Dalje je navedeno da je prvostepena presuda donesena na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog provedenog dokaza posebno, kao i svih dokaza zajedno. Stoga Općinski sud smatra da u toku prvostepenog postupka nije bilo povreda odredbi Evropske konvencije niti Ustava Bosne i Hercegovine. Ističu da je sud u postupku omogućio strankama pravo na pravično suđenje, na utvrđeno činjenično stanje su primijenjene odredbe zakona Bosne i Hercegovine i međunarodnog prava, te nisu povrijeđena apelantova prava.
- 18.Federalno pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana i da nisu povrijedili neko apelantovo pravo zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Smatraju da je osporena presuda donesena u saglasnosti s važećim propisima i nije u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, niti s Evropskom konvencijom, niti s drugim pozitivnim zakonskim propisima. Stoga ističu da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ljudskih prava.
V. Relevantni propisi
- 19.Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 13/85, 36/77, 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90), preuzet kao Zakon Republike Bosne i Hercegovine Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Službeni list SRBiH" br. 2/92, 6/92, 9/92, 13/94 i 33/95) u relevantnom dijelu glasi:
Član 541.
(1) Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima lice prema kome je bila pravosnažno izrečena krivična sankcija ili koje je oglašeno krivim, a oslobođeno od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka novi postupak pravosnažno obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođeno od optužbe, ili je optužba odbijena, osim u sljedećim slučajevima:
- 1)ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zbog toga sto je u novom postupku oštećeni kao tužilac, odnosno privatni tužilac, odustao od gonjenja, ili što je oštećeni odustao od prijedloga, a do odustanka je došlo na osnovu sporazuma sa okrivljenim;
- 2)ako je povodom zahtjeva za ponavljanje postupka na štetu okrivljenog novi postupak obustavljen na osnovu člana 143. ovog zakona;
- 3)ako je u novom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužilac je preduzeo gonjenje pred nadležnim sudom.
(2) Osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzrokovao svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen.
(3) U slučaju osude za krivična djela u sticaju, pravo na naknadu štete može se odnositi i na pojedina krivična dijela u pogledu kojih su ispunjeni uvjeti za priznanje naknade.
Član 545.
(1) Pravo na naknadu štete pripada i licu:
(...)
- 2)koje je izdržavalo kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka, zahtjeva za zaštitu zakonitosti ili zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude izrečena mu je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržalo, ili je izrečena krivična sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode, ili je oglašeno krivim a oslobođeno kazne;
(...)
(4) U postupku za naknadu štete u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana, shodno će se primjenjivati odredbe ove glave.
- 20.Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 523.
(1) Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba prema kojoj je bila pravomoćno izrečena krivična sankcija ili koja je oglašena krivom, a oslobođena od kazne, a kasnije je povodom izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe, ili je optužba odbijena, osim u sljedećim slučajevima:
- 1)ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zbog toga sto je u novom postupku oštećeni kao tužilac, odnosno privatni tužilac, odustao od gonjenja, a do odustanka je došlo na osnovu sporazuma s okrivljenim;
- 2)ako je povodom zahtjeva za ponavljanje postupka na štetu okrivljenog novi postupak obustavljen na osnovu člana 135. ovog zakona;
- 3)ako je u novom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužilac je poduzeo gonjenje pred nadležnim sudom.
(2) Osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzročio svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen.
(3) U slučaju osude za krivična djela u sticaju, pravo na naknadu štete može se odnositi i na pojedina krivična dijela u pogledu kojih su ispunjeni uvjeti za priznanje naknade.
Član 527.
(1) Pravo na naknadu štete pripada i osobi:
(...)
- 2)koja je izdržavala kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka ili zahtjeva za zaštitu zakonitosti izrečena joj kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala, ili je izrečena krivična sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode, ili je oglašena krivom a oslobođena od kazne;
(...)
(4) U postupku za naknadu štete u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana, sukladno će se primjenjivati odredbe ove glave.
VI. Dopustivost
- 21.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000971 od 20. novembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 22. januara 2010. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 26.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
- 27.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 27.
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 28.Prilikom razmatranja je li došlo do povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud najprije mora utvrditi je li apelant titular prava koja spadaju u obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju predmet spora je utvrđivanje naknade štete apelantu radi neosnovanog lišavanja slobode.
- 29.U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud za ljudska prava naveo u više navrata da koncept "imovine" u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati "imovinskim pravima" i na taj način "imovinom" u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54). Također, prema postojećem običajnom pravu, "posjed" može biti postojeći posjed ili vrijedna imovina, uključujući i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može obrazložiti da ima bar "legitimno očekivanje" da će ono biti realizirano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27; Evropski sud za ljudska prava, Pressos Compania Naviera S.A. i drugi protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A broj 332, str. 19-24).
- 30.Stoga Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja smatra da pravo na naknadu štete radi neosnovanog lišavanja slobode, za koje apelant tvrdi da mu je osporenom presudom uskraćeno, predstavlja njegovo legitimno očekivanje da mu se u smislu relevantnih odredaba ZKP FBiH nadoknadi štete prouzrokovana dužim boravkom u zatvoru, te stoga predstavlja imovinu u smislu značenja odredaba Evropske konvencije i uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 31.Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojima je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opće prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
- 32.Nakon što je utvrdio da je apelant titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud treba utvrditi je li došlo do miješanja u apelantovu imovinu te pod koje se pravilo takvo miješanje može podvesti. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda, kojom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, nesumnjivo predstavlja miješanje u apelantovu imovinu, a takvo miješanje može se podvesti pod prvo pravilo koje izražava princip mirnog uživanja imovine.
- 33.Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li lišavanje apelanta prava na naknadu štete (utvrđeno je da apelant nema prava na naknadu štete jer nije bio neosnovano lišen slobode) bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.
- 34.Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete. Naime, apelant smatra da je na njegov slučaj trebalo primijeniti odredbu člana 527. stav 1. tačka 2. ZKP FBiH i da navedenom odredbom nije propisan uvjet koji je naveden u osporenoj presudi (prekvalifikacija krivičnog djela u ponovnom postupku i osuda na kraću kaznu zatvora).
- 35.Imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud u konkretnom slučaju, prije svega, konstatuje da je u toku postupka utvrđeno, što je i obrazloženo presudom redovnog suda, da je apelant pravosnažnom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, te da je nakon ponavljanja krivičnog postupka u drugom stepenu izvršena prekvalifikacija krivičnog djela i apelant osuđen na kaznu zatvora u kraćem trajanju, tj. u trajanju od dvije godine. Zatim, u postupku je nesporno utvrđeno da se apelant nalazio na odsluženju kazne zatvora u periodu od 2. jula 1996. godine do 2. augusta 2000. godine. Na osnovu navedenog, Općinski sud ju zaključio da je apelant bio lišen slobode dvije godine i mjesec dana (760 dana) duže nego što je osuđen presudom donesenom u ponovnom postupku i stoga mu pripada pravo na naknadu štete u skladu s članom 527. stav 1. tačka 2. ZKP FBiH. Navedeni zaključak prvostepenog suda potvrdio je i Kantonalni sud, te je svojom presudom snizio iznos naknade štete koja je apelantu dosuđena. Nasuprot tome, Vrhovni sud je preinačio obje presude nižestepenih sudova smatrajući da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo - član 541. Zakona o krivičnom postupku RBiH, odnosno član 527. ZKP FBiH. Razloge za navedeno Vrhovni sud vidi u tome što u konkretnom slučaju nije bilo neosnovanog lišavanja slobode jer je apelant u spornom periodu bio lišen slobode na osnovu pravosnažne presude. Dalje, Vrhovni sud se pozvao na stav sudske prakse prema kojoj se smatra da u situaciji kakva je konkretna (u postupku po vanrednom pravnom lijeku - ponavljanje postupka dođe do prekvalifikacije krivičnog djela na blaže i osude na kaznu zatvora u kraćem trajanju), osuđeno lice nema pravo na naknadu štete i da zapravo u tom slučaju nema neosnovanog lišavanja slobode.
- 36.Međutim Ustavni sud, suprotno stavu iznesenom u obrazloženju presude Vrhovnog suda, zapaža da je odredbom člana 523. ZKP FBiH (kao i člana 541. Zakona o krivičnom postupku RBiH) propisano pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude, te je odredbom člana 527. stav 1. tačka 2. ZKP FBiH (kao i člana 545. stav 1. tačka 2. Zakona o krivičnom postupku RBiH) propisano da pravo na naknadu štete pripada i osobi koja je izdržavala kaznu lišavanja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka ili zahtjeva za zaštitu zakonitosti izrečena joj je kazna lišavanja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala […]. Dakle, odredba člana 527. stav 1. tačka 2. ZKP FBiH se odnosi na situaciju u kojoj je ponovljen postupak po vanrednom pravnom lijeku, i u ponovnom postupku donesena osuđujuća presuda i izrečena kazna zatvora u kraćem trajanju. Ustavni sud zapaža da jezičkim tumačenjem navedene odredbe proizlazi da osnov za naknadu štete po ovoj zakonskoj odredbi nije neopravdana osuda, nego okolnost da se radi o situaciji u kojoj je, dakle, lice i u ponovnom postupku proglašeno krivim i izrečena mu je kazna lišavanja slobode, ali je to lice po presudi donesenoj u prethodnom (prvobitnom) postupku bilo duže lišeno slobode u odnosu na kaznu lišavanja slobode koja je izrečena u ponovnom postupku. Pri tome, zakonodavac nije postavio bilo kakav uvjet koji bi se odnosio na razloge zbog kojih je izrečena kazna lišavanja slobode u kraćem trajanju (u smislu prekvalifikacije djela ili ispunjavanja eventualno nekih drugih uvjeta). Dovodeći u vezu navedenu odredbu u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud podsjeća da je u postupcima pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da je apelantu u ponovnom postupku izrečena kazna zatvora u kraćem trajanju i da je u zatvoru proveo dvije godine i mjesec dana (760 dana) duže od onog lišavanja slobode na koje je u konačnici osuđen presudom Vrhovnog suda donesenom u ponovnom postupku. Međutim, u osporenoj presudi Vrhovni sud je zaključio da se na apelantov slučaj ne može primijeniti odredba člana 527. ZKP FBiH zbog toga što u konkretnom slučaju nije bilo neosnovanog lišavanja slobode, s obzirom da je u ponovnom postupku izvršena prekvalifikacija krivičnog djela i apelant osuđen na kaznu zatvora u kraćem trajanju. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud, obrazlažući svoju odluku o odbijanju apelantovog zahtjeva za naknadu štete, pozvao na stanovište sudske prakse, pri čemu ovaj svoj stav nije temeljio niti na bilo kojoj drugoj odredbi ZKP FBiH. Stoga, iako je tumačenje i primjena zakonskih odredaba, u principu, stvar redovnih sudova, Ustavni sud smatra da, u okolnostima konkretnog slučaja, Vrhovni sud ne može svojim tumačenjem ići preko nečega što zakon izričito propisuje (pravo na naknadu štete i osobama koje su bile na izdržavanju kazne lišavanja slobode, a u ponovnom postupku izrečena im je kazna lišavanja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala).
- 37.Stoga Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 527. stav 1. tačka 2. ZKP FBiH kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda ne zadovoljava standard zakonitog miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 38.Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kojom je utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, jer je sudska odluka kojom je to pravo osporeno donesena proizvoljnom primjenom materijalnog prava zaključivši da apelant ne ispunjava uvjete za naknadu štete propisane odredbom člana 527. stav 1. tačka 2. ZKP FBiH.
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.