Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 520/10, rješavajući apelaciju Dragiše Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. maja 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Dragiše Jokića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/540-1 od 4. decembra 2009. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragiše Jokića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. X-K-08/540-1 od 4. decembra 2009. godine i X-KO-08/540-1 od 17. septembra 2009. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Dragiša Jokić (u daljnjem tekstu: apelant), advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 6. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-K-08/540-1 od 4. decembra 2009. godine i X-KO-08/540-1 od 17. septembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 13. oktobra 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH je 15. novembra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 22. novembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Rješenjem Suda BiH broj X-KO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine apelant kao branitelj osumnjičenog Đorđa Ždrale u krivičnom predmetu koji se vodio pred tim sudom zbog krivičnog djela ubistva iz člana 149. stav 1. tač. 1, 2. i 4. i stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske, zbog vrijeđanja suda, kažnjen je novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM. Odlučujući o apelantovoj žalbi na doneseno rješenje, Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Rješenjem broj X-KO-08/540-1 od 11. septembra 2009. godine žalbu uvažilo, pobijano rješenje ukinulo, te predmet vratilo na ponovni postupak.
  • 7.
    Sud BiH je u ponovnom postupku donio Rješenje broj X-KO-08/540-1 od 17. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog vijeća broj X-K-08/540-1 od 4. decembra 2009. godine, kojim je apelant kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM, jer je navodima iznesenim u odgovoru na žalbu od 21. augusta 2009. godine uvrijedio Sud BiH. Istim rješenjem je određeno da je apelant dužan izrečenu kaznu platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom zamjene novčane kazne u smislu člana 47. st. 1, 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).
  • 8.
    U obrazloženju rješenja Sud BiH je istakao da je apelant 21. augusta 2009. godine Sudu BiH dostavio podnesak - odgovor na žalbu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) u kojem je naveo da "Sud svojim odlukama favorizira Tužilaštvo, da odluke donosi po principu vjerovanja Tužilaštvu i bez ikakve veze sa ponuđenim dokazima ili bez ikakvih dokaza usvaja prijedloge Tužilaštva BiH, da je Sud već pokazao spremnost da vjeruje Tužilaštvu, te da pruža neprimjerenu pomoć Tužilaštvu BiH". Prema mišljenju Suda BiH, apelant je na ovakav način insinuirao da je Sud BiH opterećen predrasudama u vezi sa odlukama koje donosi, odnosno da nema jednak odnos prema strankama u postupku, budući da, suprotno pozitivnim zakonskim propisima, favorizira Tužilaštvo BiH na štetu druge strane u krivičnom postupku. Dalje, Sud BiH je istakao da apelant za svoje navode nije ponudio niti jedan dokaz. Pored toga, Sud BiH je istakao da apelant istaknutim tvrdnjama i insinuacijama dovodi u pitanje primjenu principa "nepristrasnosti", čime je prešao okvire etičkog i profesionalnog ponašanja kakvo se očekuje od svakog advokata pred svim sudovima na teritoriji BiH. Sud BiH je zaključio da takvo apelantovo ponašanje predstavlja grubo vrijeđanje ugleda i dostojanstva Suda BiH. Sud BiH je naveo da je apelantu izrekao novčanu kaznu na osnovu odredbe člana 150. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) kojom je propisano da će Sud kazniti novčanom kaznom do 5.000,00 KM tužitelja, branitelja, opunomoćenika, zakonskog zastupnika i oštećenog koji u podnesku ili u usmenoj riječi vrijeđa Sud.
  • 9.
    Apelaciono vijeće je u svojoj odluci istaklo da je, imajući u vidu činjenično stanje koje u osnovi ni apelant ne osporava, Sud BiH pravilno odlučio kada je apelantu izrekao novčanu kaznu za uvredu Suda. Navedeno je da sporni apelantovi navodi, i prema ocjeni Apelacionog vijeća, predstavljaju grubo vrijeđanje ugleda i dostojanstva Suda. Pored toga, Apelaciono vijeće je naglasilo da je apelant neprimjerenim i neargumentiranim tvrdnjama i insinuacijama prešao granice korektnosti i profesionalnosti, jer u spornom uvredljivom obraćanju Sudu tvrdi da Sud anulira i dovodi u pitanje primjenu principa "nepristrasnosti", a da pri tome za takve navode ne nudi niti jedan konkretan dokaz. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da, ukoliko je apelant smatrao da je potrebno dodatno obrazložiti "sporne" tvrdnje i dokazati da nema namjeru da uvrijedi Sud, to je trebalo da učini u dostavljenom odgovoru na žalbu, a ne da očekuje da će se naknadno tražiti njegovo izjašnjenje i dokazi koje navodno posjeduje, te da ih je, ako ih posjeduje, trebalo da dostavi Sudu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je prilikom podnošenja odgovora na žalbu Tužilaštva BiH jasno ukazao na dvije sudske odluke koje su, kako apelant tvrdi, same za sebe dovoljne da dovedu u sumnju nepristrasnost Suda. Ističe da, ako o istome pravnom pitanju isti sud u tri dana donese dvije suprotne odluke o pitanju nadležnosti, koje isključuju jedna drugu i koje su obje "na štetu optuženog", tada je sasvim realno očekivati da se kod branioca optuženog - apelanta javi opravdana sumnja u nepristrasnost Suda, koju je apelant u odgovoru na žalbu od 21. augusta 2009. godine kao potpuno legitiman prigovor iznio. Apelant navodi i da Sud BiH u osporenom rješenju tvrdi da on ne nudi nikakve dokaze za svoje tvrdnje, ali apelant tvrdi da mu nije omogućeno da dodatno obrazloži zbog čega je u spornom odgovoru na žalbu od 21. augusta 2009. godine doveo u pitanje nepristrasnost Suda. Ističe da njegov stav o favoriziranju Tužilaštva BiH, kao stranke u postupku, što kao posljedicu ima povredu načela nepristrasnosti i nezavisnosti suda, ima funkciju zagarantiranog prava na odbranu i prava na pravično suđenje. Smatra da su "favoriziranje jedne od stranaka u postupku i povreda načela nepristrasnosti" legitimni pravni pojmovi, a postupanje Suda na način kojim se favorizira jedna od strana u postupku i povređuje načelo nepristrasnosti predstavlja razlog za izuzeće, povredu Kodeksa sudijske etike i disciplinski prekršaj.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Sud BiH u odgovoru na apelaciju osporio je apelacione navode, naglasivši da korištenje prava na slobodu izražavanja za sobom povlači određenu odgovornost i obaveze u demokratskom društvu. Primjena navedenog stava na konkretnu situaciju, kako je istakao Sud BiH, znači da je apelant kao profesionalac - advokat koji poznaje zakonske odredbe imao odgovornost da prilikom korištenja svoga prava na "slobodu izražavanja" koristi profesionalni jezik i argumente, što u konkretnom slučaju nije učinio, nego je, prema zaključku Suda BiH, zloupotrijebio svoje pravo na slobodu izražavanja.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) relevantne odredbe glase:

Kažnjavanje osoba koje vrijeđaju Sud

Član 150.

Sud će kazniti novčanom kaznom do 5.000 KM, Tužitelja, branitelja, punomoćnika, zakonskog zastupnika i oštećenog koji u podnesku ili u usmenoj riječi vrijeđa Sud. Protiv rješenja o kažnjavanju dopuštena je žalba. O kažnjavanju Tužitelja izvještava se Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine, a o kažnjavanju branitelja izvještava se nadležna advokatska komora.

  • 13.
    U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantna odredba glasi:

Zamjena novčane kazne

Član 47. st. 1, 2. i 3.

(1) Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno.

(2) Ako se novčana kazna ne plati u roku koji je utvrđen presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora.

(3) Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bila izrečena u određenom iznosu, za svakih započetih 100 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, s tim da ne može prekoračiti propisanu kaznu za to djelo.

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
    • a)
      U odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije
  • 16.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavanja apelacijom Rješenje Suda BiH broj X-K-08/540-1 od 4. decembra 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje Suda BiH primio 10. decembra 2009. godine a apelacija je podnesena 6. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u navedenom dijelu, u odnosu na pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
    • b)
      U odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
  • 18.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
    • 9.
      apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
    • 19.
      Apelant navodi da je osporenim odlukama kojima mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM zbog uvrede suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud, podržavajući noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prije svega, treba zauzeti stav o primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno odgovoriti na pitanje da li se u konkretnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama ili o "krivičnoj optužbi" protiv njega, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Žugić protiv Hrvatske, presuda od 31. maja 2011. godine, i Ljerka Kovač protiv Hrvatske, konačna odluka o dopustivosti od 23. augusta 2011. godine).
    • 20.
      U odnosu na pitanje da li se u konkretnom slučaju odlučivalo o apelantovim građanskim pravima ili obavezama, Ustavni sud zapaža da je apelantu izrečena novčana kazna čiji je cilj osigurati pravilno izvršavanje funkcije pravosuđa i, stoga, ima karakter sankcije koja ne uključuje odlučivanje o pravima i obavezama građanske prirode (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Veriter protiv Francuske, aplikacija broj 25308/94, odluka od 2. septembra 1996, Odluke i izvještaji (DR) 86-B, str. 96 i 101-103). Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o odlučivanju o apelantovim građanskim pravima i obavezama, pa se, stoga, odredbe člana 6. stav 1. koje se tiču odlučivanja o građanskim pravima i obavezama ne mogu primijeniti na apelantov slučaj.
    • 21.
      Dalje, sljedeće pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li novčana kazna za vrijeđanje suda koja je izrečena apelantu predstavlja odlučivanje o krivičnoj optužbi za krivično djelo protiv njega. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da Evropski sud smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, tj. neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao disciplinski prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje "krivične optužbe" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ako je suštinski karakter legislative, po svojoj prirodi, prije krivični nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu da osigura pravično saslušanje jednostavnim klasificiranjem nekog djela disciplinskim prekršajem u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine).
    • 22.
      Dalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, pitanje da li se primjenjuje "krivični dio" člana 6. Evropske konvencije uvijek treba ocijeniti u kontekstu tri alternativna kriterija koja je Evropski sud odredio u predmetu Engel (ibid., Engel protiv Holandije, tačka 82), koja su potvrđena u kasnijoj praksi tog suda (mutatis mutandis, Evropski sud, Ravnsborg protiv Švedske, 23. marta 1994, serija A br. 283-B, i Putz protiv Austrije, 22. februara 1996. godine, Odluke i izvještaji, 1996-I). Određeni kriteriji su: (a) klasifikacija djela u domaćem pravu, (b) priroda djela i (c) priroda i strogost kazne kojoj se određeno lice izlaže, pa će, stoga, Ustavni sud ispitati konkretni slučaj u skladu sa navedenim kriterijima.
    • 23.
      U pogledu pravne klasifikacije djela na osnovu domaćeg prava, Ustavni sud zapaža da se novčana kazna koja je izrečena apelantu zasnivala na odredbama člana 150. ZKPBiH, dakle, na zakonu kojim su (član 1) propisana pravila postupka po kojima su dužni postupati učesnici u krivičnom postupku, kada postupaju u krivičnim stvarima, a ne na odredbama Krivičnog zakona kojim je (član 20) definiran pojam krivičnog djela na način da je krivično djelo protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo, čija su obilježja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija. Dakle, iz navedenih zapažanja slijedi da ponašanje za koje je apelantu izrečena novčana kazna nije razvrstano u zakonu kao krivično djelo, te da prvi kriterij za klasifikaciju djela "kao krivičnog djela", odnosno za potvrdu da se primjenjuje "krivični dio" člana 6. Evropske konvencije nije ispunjen.
    • 24.
      Dalje, prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda, klasifikacija učinjenog djela prema domaćem zakonu služi samo kao prvi kriterij, odnosno kao preliminarno polazište za konačnu ocjenu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba utvrditi da li postoji drugi kriterij, odnosno prirodu djela o kojemu je riječ. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da su pravila koja omogućavaju sudu da sankcionira nepropisno ponašanje u postupcima pred njim zajednička karakteristika pravnih sistema savremenih država. Takva pravila i sankcije izvode se iz neophodnog ovlaštenja suda da osigura pravilno i uredno funkcioniranje postupka pred njim. S obzirom na navedeno, proizlazi da su mjere koje određuju sudovi na osnovu takvih pravila srodnije izvršavanju disciplinskih mjera nego izricanju kazne za počinjenje krivičnog djela (ibid., Žugić protiv Hrvatske, tačka 66). Dalje, Ustavni sud zapaža da je evidentno da se novčana kazna za vrijeđanje suda ne unosi u krivičnu evidenciju, nego se, kako to jasno proizlazi iz odredaba člana 150. ZKPBiH, o izrečenoj kazni obavještava nadležna advokatska komora. Također, evidentno je da se predmetni postupak ne može pokrenuti na osnovu "prijave o izvršenom krivičnom djelu", kao što je to slučaj sa učinjenim krivičnim djelima. Ustavni sud, stoga, smatra da se u konkretnom slučaju radi o povredi discipline od apelanta kao učesnika u krivičnom postupku kojem je za učinjenu povredu izrečena disciplinska mjera kojom je sankcionirana ta povreda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju priroda djela za koje je apelant kažnjen disciplinska, a ne krivična, te da ni drugi kriterij za klasifikaciju djela "kao krivičnog djela", odnosno za potvrdu da se primjenjuje "krivični dio" člana 6. Evropske konvencije nije ispunjen.
    • 25.
      Dalje, Ustavni sud ističe da, bez obzira na to što je utvrdio da nisu ispunjena prva dva kriterija za primjenu krivičnog dijela člana 6. Evropske konvencije, odnosno bez obzira na nekrivični značaj zabranjenog lošeg ponašanja, priroda i stepen težine kazne kojoj se određeno lice izlaže može dovesti stvar u kategoriju "krivičnih" stvari (loc. cit., Ravnsborg protiv Švedske, stav 35). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantu u ovom predmetu izrečena novčana kazna od 1.000,00 KM, a najveća kazna kojoj se riskirao izložiti na osnovu odredaba člana 150. ZKPBiH iznosila je 5.000,00 KM. Prema mišljenju Ustavnog suda, ni razmjerno mala izrečena novčana kazna, ni mogući iznos novčane kazne ne dosežu nivo koji bi je činio "krivičnom" sankcijom (vidi, mutatis mutandis, Kovač protiv Hrvatske, loc. cit., stav 35). Kako je već konstatirano, za razliku od redovnih kazni, novčana kazna kojom je kažnjen apelant zbog vrijeđanja suda se ne unosi u krivičnu evidenciju. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se izrečena novčana kazna nije mogla automatski zamijeniti kaznom zatvora, budući da je mogla biti zamijenjena kaznom zatvora samo u ograničenim okolnostima, i to ako novčana kazna nije plaćena. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je malo vjerovatno da bi se u apelantovom slučaju ikada ostvarili uvjeti za zamjenu novčane kazne kaznom zatvora. Pri tome Ustavni sud smatra da sama zakonska mogućnost da se zamijeni novčana kazna (ukoliko je apelant ne plati) zatvorom ne može automatski voditi zaključku o primjenjivosti krivičnog aspekta člana 6. Evropske konvencije, budući da ta mogućnost predstavlja samo modalitet izvršenja predmetne sankcije u slučaju da se apelant ne povinuje novčanoj obavezi koja mu je kao primarna određena osporenim rješenjima. Stoga, Ustavni sud smatra da novčana kazna kojom je apelant kažnjen zbog vrijeđanja suda nije dovoljno teška da bi se mogao primijeniti "krivični dio" člana 6. stav 1. Evropske konvencije (ibid., Ljerka Kovač protiv Hrvatske).
    • 26.
      Stoga, Ustavni sud zaključuje da se postupak koji je doveo do izricanja novčane kazne apelantu nije ticao odlučivanja o "pravima i obavezama građanske prirode", niti o "krivičnoj optužbi" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje inkompatibilni, ratione materiae, sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant osporava rješenja o izricanju novčane kazne zbog vrijeđanja suda, tvrdeći da mu je na taj način povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
  • 28.
    Pravo na slobodu izražavanja

Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • h)
    Slobodu izražavanja.

Član 10. Evropske konvencije glasi:

  • 1.
    Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
  • 2.
    Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
  • 29.
    Konkretna apelacija pokreće pitanje da li je Sud BiH u krivičnom postupku koji se vodio protiv tada osumnjičenog, a sada osuđenog Đorđa Ždrale, kojem je apelant bio branilac, te u tom statusu Sudu BiH dostavljao podneske, uključujući i odgovor na žalbu od 21. augusta 2009. godine, opravdano izrekao novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda primjenjujući odredbe člana 150. ZKPBiH, odnosno da li je u konkretnom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
  • 30.
    Ustavni sud naglašava da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut.
  • 31.
    Ustavni sud ističe da član 10. Evropske konvencije prvim stavom definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Dalje, Ustavni sud ističe da ovaj član ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom "dužnosti i odgovornosti" (vidi, Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. septembra 2009. godine). Kao što je navedeno u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, sloboda izražavanja je ograničena izuzecima, koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi, Evropski sud, Skałka protiv Poljske, broj 43425/98, stav 32, 27. maja 2003. godine). Međutim, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, npr., autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa.
  • 32.
    Stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti "predviđeno zakonom". Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, naprimjer, autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa.
  • 33.
    Dakle, u skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.
  • 34.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je iz osporenih rješenja vidljivo da je Sud BiH apelantu izrekao novčanu kaznu od 1.000,00 KM, ocijenivši da podnesak od 21. augusta 2009. godine, označen kao odgovor na žalbu, predstavlja vrijeđanje Suda. U izreci prvostepenog rješenja je navedeno da je apelant svojim navodima da Sud BiH svojim odlukama favorizira Tužilaštvo, da odluke donosi po principu vjerovanja Tužilaštvu, da bez ikakve veze sa ponuđenim dokazima ili bez ikakvih dokaza usvaja prijedloge Tužilaštva BiH, da je Sud već pokazao spremnost da vjeruje Tužilaštvu, te da pruža neprimjerenu pomoć Tužilaštvu BiH uvrijedio Sud BiH zbog čega se kažnjava. Prema stavu Suda BiH, ovakvo apelantovo ponašanje predstavlja grubo vrijeđanje ugleda i dostojanstva Suda BiH. Prilikom odlučivanja o žalbi povodom utvrđene kvalifikacije prvostepenog suda da je riječ o uvredi Apelaciono vijeće je prihvatilo argumente prvostepenog suda uz obrazloženje da sporni apelantovi navodi bez sumnje i po ocjeni ovog vijeća predstavljaju grubo vrijeđanje ugleda i dostojanstava Suda, te da sporni navodi nesumnjivo prelaze okvire etičkog i profesionalnog ponašanja, koje se očekuje od svakog advokata [… ].
  • 35.
    Dalje, s obzirom na to da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o izražavanju sumnje u nepristranost i neprofesionalnost suda ne mogu kvalificirati kao vrijeđanje suda, jer su dati u granicama tolerancije koje nameće demokratsko društvo i prije predstavljaju apelantov vrijednosni sud i mišljenje (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 840/06 od 25. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je već razmatrao slično pravno pitanje, dajući odgovore u pogledu narušavanja granica postavljenih stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, nakon čega je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja time što su redovni sudovi apelantovo izražavanje sumnje u nepristranost suda kvalificirali kao vrijeđanje suda i narušavanje njegovog autoriteta izricanjem novčane kazne.
  • 36.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelantovih navoda, jer se jezičkom i pravnom analizom teško može utvrditi da konkretni tekst, koji izražava sumnju u nepristranost i neprofesionalnost suda, zaista sadrži navode uvredljivog sadržaja, čiji je bio cilj da se naruši autoritet suda. Isticanje navoda u žalbi za koje apelant misli da su opravdani, jer sadrži sve elemente za pravno postupanje, makar dati i u ironičnom stilu, ne pružaju dovoljno osnova da se zaključi da je apelant konkretnim tekstom povrijedio pravo na slobodu izražavanja i narušio granice postavljene stavom 2. člana 10. Evropske konvencije ili uvrijedio sud. Ustavni sud smatra da je Sud BiH osporenim odlukama prekoračio granice svojih ovlaštenja pri utvrđivanju da su apelantovi navodi uvredljivi za taj sud, jer svoju odluku nije zasnovao na prihvatljivoj analizi činjenica koje su relevantne i svih okolnosti koje su važne u konkretnom slučaju. U tom kontekstu Ustavni sud naglašava da je nesporno da član 150. ZKPBiH propisuje da će sud kazniti lica koja vrijeđaju sud. Međutim, Ustavni sud smatra, imajući u vidu sadržaj spornog odgovoru na žalbu, da je Sud BiH u konkretnom slučaju na arbitraran način primijenio predmetnu zakonsku odredbu, te da, u okolnostima konkretnog slučaja, miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja nije bilo u "skladu sa zakonom" i da se razlozi koje je naveo Sud BiH u svojoj odluci ne mogu smatrati relevantnim i dovoljnim da se to miješanje opravda.
  • 37.
    Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 38.
    Apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije je povrijeđeno time što su redovni sudovi apelantovo izražavanje sumnje u nepristranost i profesionalnost Suda okvalificirali kao vrijeđanje i grubo nepoštivanje Suda za šta su mu izrekli novčanu kaznu, a da nisu u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj spornog podneska, čime je došlo do nezakonitog miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja.
  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da se postupak u kojem je apelant kao opunomoćenik osumnjičenog kažnjen zbog vrijeđanja suda nije ticao odlučivanja o "pravima i obavezama građanske prirode", niti o "krivičnoj optužbi" protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije a budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite, to su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje, ratione materiae, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 40.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.