Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1679/10, rješavajući apelaciju Mirka Anića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Anića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 013662 10 Kz od 30. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 013662 09 Kb od 28. decembra 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Mirko Anić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Županje, Republika Hrvatska, podnio je 11. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 013662 10 Kz od 30. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 013662 09 Kz od 28. decembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Kantonalnog tužilaštva Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 11. marta 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor dostavio 18. marta 2011. godine, Općinski sud 25. marta 2011. godine, a Kantonalno tužilaštvo 21. marta 2011. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. aprila 2011. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Općinski sud je Rješenjem broj 25 0 K 013662 09 Kz od 28. decembra 2009. godine odredio da se novčani iznos od 35.000,00 KM, koji je 16. decembra 1999. godine položio apelantov branilac I.O. iz Orašja u depozit Općinskog suda da apelant neće pobjeći do kraja krivičnog postupka, ima uplatiti kao vanredni prihod u korist budžeta Posavskog kantona, i to u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti ovog rješenja.
  • 7.
    U obrazloženju rješenja je ukazano da je pred istim sudom u toku postupak izvršenja kazne zatvora prema apelantu kao osuđenom licu koja mu je izrečena pravosnažnom Presudom ovog suda broj K-102/01 od 21. oktobra 2002. godine u trajanju od osam mjeseci a zbog krivičnog djela prevara iz člana 282. stav 2. a u vezi sa stavom 1, te u vezi sa članom 20. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Navedena presuda postala je pravosnažna 27. juna 2003. godine, kada je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Kž-4/03 od 27. juna 2003. godine.
  • 8.
    Dalje, u obrazloženju je ukazano da je Općinski sud 15. decembra 1999. godine donio Rješenje broj Kv-51/99 kojim je određeno da se apelant, u to vrijeme okrivljeni, pusti na slobodu uz polaganje jemstva u iznosu od 35.000,00 KM, kao garancije da do okončanja krivičnog postupka neće pobjeći.
  • 9.
    Dalje, ukazano je da se Kantonalno tužilaštvo Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) na sjednici vijeća održanoj 28. decembra 2009. godine u povodu odlučivanja o propasti jemstva izjasnilo da postoji očigledno apelantovo izbjegavanje da pristupi ovom sudu i da njemu ne treba vratiti jemstvo.
  • 10.
    Najzad, u obrazloženju rješenja je ukazano da je, na temelju stanja spisa, utvrđeno da je apelant 5. jula 2005. godine pozvan na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci, a prema izvještaju pošte u Županji od 11. jula 2005. godine, proizlazi da apelant nije zatečen na navedenoj adresi, te da, iako je uredno obaviješten putem pismene obavijesti, pismeno može preuzeti u pošti, to nije učinio u ostavljenom roku od osam dana, tj. do 18. jula 2005. godine, pa da je poziv za izdržavanje kazne vraćen sudu 22. jula 2005. godine. Također, ukazano je da je i apelantov branilac bio upoznat sa pozivom na izdržavanje kazne, a što proizlazi iz dostavnice od 8. juna 2005. godine. Na temelju navedenog, Općinski sud je utvrdio da se apelant, iako uredno pozvan, nije odazvao na pozive suda radi uručenja uputnog akta i upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, te je zaključio da je apelant odbio da primi poziv i da se nalazi u bjekstvu.
  • 11.
    Kantonalni sud je Rješenjem broj 25 0 K 013662 10 Kz od 30. marta 2010. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog suda.
  • 12.
    U obrazloženju rješenja, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da se dostava uputnog akta i poziva za izdržavanje izrečene kazne zatvora ne može smatrati urednom i u skladu sa zakonom, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 122. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98. i 23/99, u daljnjem tekstu: ZKP iz 1998. godine). U vezi s tim je ukazano da je optužnica protiv apelanta potvrđena prije stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku FBiH iz 2003. godine, a koji u članu 452. stav 3. upravo i propisuje da se u takvim situacijama ima primijeniti ZKP iz 1998. godine. Pri tome je ukazano da oba zakona na identičan način reguliraju supsidijarnu primjenu odredaba ZPP u pogledu dostavljanja, tj. da se državljaninu BiH u inozemstvu dostavljanje može izvršiti putem pošte ili putem nadležnog konzularnog ili diplomatskog predstavništva BiH u inozemstvu.
  • 13.
    Dalje, ukazano je da je članom 179. stav 3. ZKP iz 1998. godine propisano da, u slučaju ako okrivljeni pobjegne, rješenjem se određuje da je vrijednost data na ime jemstva prihod budžeta kantona. U konkretnom slučaju momentom neprimanja pismena (uputnog akta za izdržavanje kazne zatvora) smatra se da je apelant u bjekstvu s obzirom na to da boravi u inozemstvu, pa je i jemstvo u tom trenutku propalo.
  • 14.
    Najzad, Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio apelantove žalbene navode da nije primio poziv, niti obavještenje za upućivanje na izdržavanje kazne zatvora. S tim u vezi je ukazano da iz stanja spisa proizlazi da je od 2003. godine, kada je prvostepena presuda postala pravosnažna, apelant na identičan način više puta primao pozive radi upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, da je podnosio zahtjeve za odgađanje izvršenja kazne, da je nekim od njih udovoljeno, a neki su odbijeni, da je na svako rješenje kojim je zahtjev odbijen ulagao žalbu i tako postupak razvukao punih sedam godina od pravosnažnosti presude, a sa jasnim ciljem da dođe do zastare izvršenja kazne zatvora.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 16.
    Apelant smatra da jamčevina služi da se osigura odazivanje sudskim pozivima, pa pošto se on na sve sudske pozive uredno odazivao, to je, prema njegovom mišljenju, nakon okončanja postupka pravosnažnom presudom Kantonalnog suda ona trebalo da mu bude vraćena. Dalje, apelant ističe da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija ne poznaje jamčevinu. Prema apelantovom mišljenju, pozivanje suda "na odredbu zakona" da nije stupio na izdržavanje kazne je neosnovano. U vezi s tim, ukazuje da je tačno da je zakonom propisano da se jamčevina vraća kad se stupi na izdržavanje kazne zatvora, ali da je tačno i da se jamčevina mora vratiti kada ne dođe do izdržavanja kazne zatvora, kao što je u slučaju nastupanja apsolutne zastarjelosti izvršenja kazne, a o čemu je sudska praksa već usvojila stav. Apelant je ukazao na Presudu Vrhovnog suda Slovenije broj Ikž-9/78 od 12. oktobra 1978. godine. Na temelju navedenog apelant zaključuje da su sudovi proizvoljno primijenili pravo i povrijedili prava garantirana Ustavom i Evropskom konvencijom. S obzirom na to da je novac koji je položen na račun suda u ime jamčevine bio njegov, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je, odlučujući o apelantovoj žalbi, prvostepeno rješenje ispitao u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti u smislu člana 388. stav 4. ZKP iz 1998. godine, te da smatra da osporenim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
  • 18.
    Općinski sud je u odgovoru istakao da podaci iz postupka izvršenja kazne zatvora prema apelantu ukazuju na zaključak da se apelant, iako uredno pozvan, nije odazvao na pozive suda za upućivanje na izdržavanje kazne zatvora. Neodazivanje na pozive suda je dalo osnovu da se zaključi da se apelant nalazi u bjekstvu i osnov da se primijeni član 179. stav 3. ZKP iz 1998. godine. Shodno navedenom, zaključeno je da rješenjem ovog suda apelantu nisu povrijeđena prava na koja ukazuje.
  • 19.
    Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Dalje, ukazano je i da sam apelant tvrdi da se jamčevina ne vraća pravosnažnim okončanjem postupka, nego stupanjem na izdržavanje kazne zatvora ili zastarom izvršenja kazne.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 123.

(1). Zastarjelost izvršenja kazne

Član 123.

Ako u ovom zakonu nije drukčije određeno, izrečena kazna ne može se izvršiti kad protekne:

(...)

  • 6)
    dvije godine od osude na zatvor do jedne godine ili na novčanu kaznu.

Tok i prekid zastarijevanja izvršenja kazne

Član 125.

(1) Zastarijevanje izvršenja kazne počinje od dana kad je presuda postala pravomoćna (...)

(2) Zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može preduzeti.

(3) Zastarijevanje se prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne.

(4) Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći.

(5) Zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne.

  • 21.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) u relevantnom dijelu glasi:
  • 5.
    Jamstvo

Član 178.

Okrivljeni koji se ima staviti ili je već stavljen u pritvor samo zbog bojazni da će pobjeći može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam okrivljeni obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.

Član 179.

(1) Jamstvo uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje s obzirom na težinu krivičnog djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenog i imovno stanje osobe koja daje jamstvo.

(2) Jamstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, (...)

(3) Ako okrivljeni pobjegne, rješenjem će se odrediti da je vrijednost data kao jamstvo, prihod budžeta kantona.

Član 180.

(3) Ako je presudom izrečena kazna zatvora, jamstvo se ukida tek kad osuđeni počne izdržavati kaznu.

Član 181.

(2) Rješenje kojim se određuje jamstvo i rješenje kojim se jamstvo ukida donosi se po saslušanju nadležnog tužioca, ako se postupak vodi po njegovom zahtjevu.

Član 388.

(1) O žalbi protiv rješenja prvostepenog suda odlučuje drugostepeni sud u sjednici vijeća, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

(3) Rješavajući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu, ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i po potrebi predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

(4) Ispitujući žalbu sud će po službenoj dužnosti paziti je li za donošenje rješenja prvostepeni sud bio stvarno nadležan, odnosno je li rješenje donio ovlašteni organ.

Član 389.

(1) Na postupak po žalbi na rješenje sukladno će se primjenjivati odredbe čl. 354., 356. i 362., član 364. st. 1., 4. i 5. i čl. 371. i 373. ovog zakona.

  • 22.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 452.

Rješavanje predmeta primljenih u rad

(1) Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, nastavit će se po odredbama ovoga Zakona, osim ako odredbama ovoga člana nije drugačije propisano.

(3) Postupci u predmetima iz stava 1. ovoga člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastavit će se po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove Glave nije drugačije propisano.

VI. Dopustivost

  • 23.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 25.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 25 0 K 013662 10 Kz od 30. marta 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. aprila 2010. godine a apelacija je podnesena 11. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 28.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
    • 29.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
    • 30.
      Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su sudovi proizvoljno primijenili pravo. U vezi sa apelantovim navodom da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
    • 31.
      Ustavni sud podsjeća da jemstvo u krivičnom postupku služi kao garancija da osumnjičeni, odnosno optuženi neće pobjeći dok krivični postupak ne bude okončan. Članom 180. stav 3. ZKP iz 1998. godine je propisano da će se, u slučaju kada je postupak okončan presudom kojom je izrečena kazna zatvora, jemstvo ukinuti tek kad osuđeni stupi na izdržavanje izrečene kazne. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da jemstvo služi ne samo kao osiguranje da osumnjičeni, odnosno optuženi neće pobjeći do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka već i kao osiguranje da osuđeni neće pobjeći od momenta pravosnažnosti presude kojom je kazna zatvora izrečena do stupanja na izdržavanje izrečene kazne zatvora. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja, kao i apelantovih navoda proizlazi da je apelantu pravosnažnom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, kao i da apelant nije stupio na izdržavanje izrečene kazne. Shodno navedenom, neosnovana je apelantova tvrdnja da mu je novac dat na ime jemstva trebalo da bude vraćen nakon što je predmetni krivični postupak pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda.
    • 32.
      Dalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 179. stav 3. ZKP iz 1998. godine propisano da, u slučaju ako optuženi pobjegne, sud donosi rješenje kojim se određuje da vrijednost dana na ime jemstva ima pripasti budžetu kantona. Iz navedene odredbe proizlazi da je za propast jemstva od odlučnog značaja utvrđivanje činjenice da se optuženi nalazi u bjekstvu, odnosno da se od tog momenta jemstvo smatra propalim. S obzirom na to da jemstvo, u skladu sa članom 180. stav 3. ZKP iz 1998. godine, služi (i) da se osigura prisustvo osuđenog od momenta pravosnažnosti presude do momenta stupanja na izdržavanje kazne zatvora, proizlazi da će jemstvo propasti i u ovom stadiju postupka ako se utvrdi da je osuđeni u bjekstvu.
    • 33.
      U konkretnom slučaju sudovi su utvrdili da se apelant nalazi u bjekstvu, pa su na osnovu člana 179. stav 3. ZKP iz 1998. godine i odredili da se vrijednost dana na ime jemstva ima uplatiti u budžet kantona. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su dostavljanje poziva i uputnog akta apelantu pokušani 11. jula 2005. godine, da on nije zatečen na navedenoj adresi, da mu je ostavljena pismena obavijest da u roku od osam dana (tj. do 18. jula 2005. godine) navedena pismena može preuzeti u nadležnoj pošti, a što on nije učinio, te da su navedena pismena vraćena sudu 22. jula 2005. godine. Također, ukazano je da su poziv i uputni akt dostavljeni i apelantovom braniocu 8. juna 2005. godine. S obzirom na to da se apelant, iako uredno pozvan, nije odazvao na poziv suda radi uručenja uputnog akta, zaključeno je da se ima smatrati da se nalazi u bjekstvu.
    • 34.
      S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je moment od kada se apelant nalazio u bjekstvu 22. jul 2005. godine, kada su Općinskom sudu vraćeni neuručeni poziv i uputni akt za izdržavanje kazne, odnosno da je u tom momentu nastupila odlučna činjenica za propast jemstva u smislu člana 179. stav 3. ZKP iz 1998. godine. Pri tome Ustavni sud primjećuje da u ZKP iz 1998. godine nije bilo propisano u kom roku je sud dužan donijeti (i) rješenje kojim se vrijednosti predate na ime jemstva imaju uplatiti u budžet kantona u slučaju kada se optuženi, odnosno osuđeni kom je izrečena kazna zatvora nalazi u bjekstvu zbog toga što za propast jemstva nije od odlučnog značaja i donošenje rješenja kojim se data vrijednost na ime jemstva ima uplatiti na račun budžeta kantona, jer jemstvo, u smislu člana 179. stav 3. ZKP iz 1998. godine, propada ako optuženi, odnosno osuđeni kom je izrečena zatvorska kazana pobjegne.
    • 35.
      Apelant tvrdi da je jemstvo trebalo da mu bude vraćeno, jer je nastupila apsolutna zastarjelost izvršenja izrečene kazne zatvora. Apelant ovu tvrdnju u apelaciji nije detaljnije obrazlagao, niti tvrdi da je ovaj prigovor isticao u žalbi na prvostepeno rješenje, a da je Kantonalni sud o njemu propustio da odluči.
    • 36.
      Ustavni sud primjećuje da ZKP iz 1998. godine nije propisivao obavezu da se o nastupanju odlučne činjenice za propast jemstva mora donijeti i posebna odluka, odnosno jemstvo se smatralo propalim nastupanjem same činjenice bjekstva. U tom smislu osporena rješenja (prvostepeno koje je donijeto 2009. godine i drugostepeno koje je donijeto 2010. godine i u kojim je konstatirano da je apelant bio u bjekstvu 22. jula 2005. godine) ne predstavljaju odluke o propasti jemstva koje su donesene nakon proteka roka zastarjelosti za izvršenje izrečene kazne zatvora, a kako, ustvari, sugerira apelant. Naime, jemstvo je propalo nastupanjem odlučne činjenice za propast jemstva, tj. bjekstvom, i to 22. jula 2005. godine, a ne donošenjem osporenih rješenja kojim se vrijednosti date na ime tako propalog jemstva imaju uplatiti u budžet kantona.
    • 37.
      Dalje, Ustavni sud primjećuje da u ZKP iz 1998. godine nije bio propisan rok u kom se mora donijeti odluka kojom se vrijednost data na ime jemstva koje je propalo ima uplatiti u budžet kantona. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da propašću jemstva prestaju sva prava onog ko je dao jemstvo. Odlučna činjenica za propast jemstva mora nastupiti prije nego što je protekao rok zastarjelosti izvršenja izrečene kazne zatvora. U suprotnom, pošto se garancije jemstva protežu do stupanja na izdržavanje izrečene kazne zatvora, kada takva mogućnost više ne postoji zbog proteka zastarnog roka, ni jemstvo više nema svrhu i mora biti vraćeno onom ko ga je dao. Međutim, kada je jemstvo propalo prije proteka zastarnog roka za izvršenje izrečene kazne, činjenica da je nakon toga nastupila zastarjelost izvršenja izrečene kazne ne može utjecati na pravo onog ko je dao jemstvo da traži njegovo vraćanje. U tom smislu bez značaja za ostvarivanje ovog prava jeste i rješenje suda kojim se vrijednosti propalog jemstva imaju uplatiti u budžet kantona i rok u kom se takva rješenja imaju donijeti, odnosno da li su, kao i u konkretnom slučaju, donesena nakon što je protekao rok zastarjelosti izvršenja izrečene kazne zatvora.
    • 38.
      Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da su redovni sudovi arbitrarno primijenili pravo i tako povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 39.
    Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava temelji na identičnim navodima koji su već razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.

VIII. Zaključak

  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi primjenu prava zasnovali na nesporno utvrđenoj odlučnoj činjenici i s tim u vezi dali obrazloženje koje se ne može smatrati kao arbitrarna primjena prava.
  • 41.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.