USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2070/10, rješavajući apelaciju Zlatka Topića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatka Topića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000850 od 18. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-565/05 od 4. marta 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Zlatko Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 28. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000850 od 18. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj RSŽ-565/05 od 4. marta 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te JU "II. srednja škola Cazin" u Cazinu (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. aprila 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor dostavio 21. aprila 2011. godine, a Kantonalni sud 15. aprila 2011. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 6. oktobra 2011. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Općinski sud u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj RS-828/03 od 29. aprila 2005. godine usvojio je apelantov tužbeni zahtjev, te obavezao JU "Srednja škola" Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime razlike plaće i naknade za topli obrok za period od 1. januara 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te za korištenje godišnjeg odmora za 2001, 2002. i 2003. godinu, isplati naknadu u ukupnom iznosu od 58.033,00 KM. Najzad, tuženi je obavezan da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na pojedinačno navedene iznose po osnovu svakog od dosuđenih potraživanja s naznakom datuma od kada se na svako od njih počinje računati kamata. Općinski sud je, pored ostalog, u obrazloženju svoje odluke istakao da je čl. 27. i 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) regulirano da osnovicu za obračun plaće čini najniža plaća zaposlenika koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima. Dalje, ukazano je da osnovicu plaće i koeficijent složenosti poslova u srednjim školama svaka tri mjeseca utvrđuje Vlada Kantona, te da je članom 28. stav 3. Kolektivnog ugovora utvrđeno da plaća zaposlenih u srednjoj školi ne može biti manja od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Nadalje, ukazano je da je visina plaće službenika organa uprave utvrđena članom 157. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, i to tako da je za službenike visoke školske spreme predviđena u rasponu koeficijenata od 6.00 do 7.00. Na temelju uvida u radnu knjižicu utvrđeno je da apelant ima visoku školsku spremu, pa da ima pravo na plaću po najnižem koeficijentu, tj. 6,00 x 70% prosječne plaće u FBiH.
- 7.Kantonalni sud je Presudom broj RSŽ-565/05 od 4. marta 2008. godine djelimično uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u dijelu kojim je tražio isplatu razlike plaće i naknadu troškova postupka, te odredio da kamata na ime naknade toplog obroka i regresa teče od 15. decembra 2003. godine umjesto od datuma navedenih u prvostepenoj presudi. U obrazloženju presude je ukazano da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. član 28. Kolektivnog ugovora i član 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave kada je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu razlike plaća. S tim u vezi je ukazano da je apelant, prema članu 28. stav 3. Kolektivnog ugovora, morao dokazati da mu je u navedenom periodu isplaćena plaća u manjem iznosu od plaća uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. U odnosu na odluku o zakonskoj zateznoj kamati Kantonalni sud je istakao da topli obrok i regres ne predstavljaju obročna davanja na koja kamata, u skladu sa članom 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), teče od dana kada je postavljen zahtjev, pa je određeno da počinje teći od dana kada je postavljen tužbeni zahtjev, tj. 15. decembra 2003. godine.
- 8.Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000850 od 18. februara 2010. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je istakao da je u ovome stadiju revizijskog postupka po apelantovoj reviziji sporna drugostepena odluka u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva kojim apelant traži isplatu na ime razlike plaće za period od 1. januara 2001. do 31. decembra 2003. godine pozivom na granski Kolektivni ugovor za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH, te da je irelevantno apelantovo ukazivanje na zauzeta pravna stanovišta drugostepenog suda u drugim predmetima po tužbama zaposlenika u djelatnosti osnovnog obrazovanja, budući da je apelant u radnom odnosu u ustanovi u kojoj se vrši srednje obrazovanje, pa je stoga mjerodavno pravo kojim se rješava ovaj spor – već navedeni granski Kolektivni ugovor za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH, koji je bio na pravnoj snazi u utuženom periodu. Zatim je Vrhovni sud neosnovanim ocijenio apelantov navod da je drugostepeni sud presudu trebao donijeti na osnovu održane rasprave. S tim u vezi je ukazano na član 217. ZPP-a, te da je drugostepeni sud na temelju ocjene žalbenih navoda tuženog, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku, koje je ocijenio pravilnim i potpunim, zaključio da nije bilo potrebno provoditi već izvedene dokaze ili provoditi nove dokaze, prema čemu je pravilno postupio kada je osporenu presudu donio u vijeću.
- 9.Dalje, Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove navode da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi je ukazano da je visina osnovne plaće koju ima u vidu član 27. stav 2. Kolektivnog ugovora odrediva prema sadržaju člana 28. na dva načina: utvrđivanjem Vlade Kantona na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministarstva za finansije, ministra obrazovanja i sindikata o visini osnovice za plaću i koeficijenta složenosti poslova, kada ta osnovica predstavlja umnožak navedenih parametara (član 28. stav 2. Kolektivnog ugovora) ili kao plaća čija visina ne može biti manja od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova (član 28. stav 3. Kolektivnog ugovora). Zatim, ukazano je da prema stanju spisa nesporno proizlazi da, nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, ovlašteni predstavnici srednjeg obrazovanja FBiH nikad nisu pristupili utvrđivanju osnovice za plaću i koeficijenata složenosti poslova zaposlenim u srednjem obrazovanju u smislu člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora. Stoga, po ocijeni Vrhovnog suda, apelant razliku plaće između one koja mu je isplaćena i plaće prema Kolektivnom ugovoru (član 28. stav 3. Kolektivnog ugovora), može osnovano potraživati u sudskom postupku samo ukoliko dokaže da mu je isplaćena plaća koja je niža od plaće koju su u istom periodu primali službenici organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, kako je pravilno zaključio i drugostepeni sud. Također, ukazano je da propust aktivnosti ugovornih strana ili odsustvo njihove volje da utvrde visinu osnovice i koeficijent za složenost poslova u smislu člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora ne može pasti u dužnost tužene. Najzad, ukazano je da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na Kolektivnom ugovoru, pa da je pravilan stav drugostepenog suda da apelant nije sudu predočio niti jedan dokaz da je u utuženom periodu primao manju plaću od uposlenika kantonalnih organa uprave iste stručne spreme i složenosti (član 28. stav 3. Kolektivnog ugovora) zbog čega snosi negativne posljedice primjene pravila tereta dokazivanja iz člana 123. stav 1. u vezi s članom 126. ZPP-a
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant smatra da su mu osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, prava iz čl. 17. i 18. Evropske konvencije, te člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
- 11.Apelant tvrdi da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, ispitivao prvostepenu presudu mimo razloga navedenih u žalbi. U vezi s tim, ukazuje da tuženi nije osporavao da apelantu nije isplaćivao plaću po Kolektivnom ugovoru već koeficijent za obračun plaće. Također, apelant smatra i da odluka Kantonalnog suda o kamatama predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava i s tim u vezi se pozvao na stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 658/07 od 10. juna 2009. godine. Nadalje, apelant smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je Kantonalni sud mogao preinačiti presudu bez održavanja rasprave. U prilog ove tvrdnje apelant ističe da je Kantonalni sud zaključio da je za pravilnu primjenu materijalnog prava bilo relevantno dokazati da mu je isplaćivana plaća koja je bila manja od plaće zaposlenih u organima uprave, a da ova činjenica u prvostepenom postupku uopće nije utvrđivana. U prilog navedenom, ističe i da je njegovom tužbenom zahtjevu udovoljeno u prvostepenom postupku, da nije mogao izjaviti žalbu pa da je Kantonalni sud u stvari odlučivao samo o navodima jedne strane, tj. tuženog. Pri tom, apelant smatra i da je Vrhovni sud propustio da obrazloži zašto smatra da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Također, apelant smatra da je ovakvim postupanjem Vrhovnog suda diskriminiran s obzirom na stav tog suda da je minimum prava utvrđen Kolektivnim ugovorom i da poslodavac ne može ići ispod njega svojim aktima (Presuda Vrhovnog suda broj Rev-794/04 od 6. septembra 2005. godine). Dalje, apelant ukazuje da nedostatak propisa koji regulišu visinu koeficijenata nije mogao biti prepreka da bude primijenjen koeficijent u vrijednosti 6.00 kako je učinio i Općinski sud. S tim u vezi apelant je ukazao i na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 2609/06. Apelant smatra da Vrhovni i Kantonalni sud neosnovano i pogrešno smatraju da je morao dokazati da je on primao manju plaću od zaposlenih u organima uprave, a da mu to nije moguće s obzirom da su pojedinačne isplate plaća tajna, te da plaće podrazumijevaju i druga davanja. Nadalje, apelant smatra i da postupanje Kantonalnog suda ne zadovoljava standard nepristranog i nezavisnog suda, zbog čega je i diskriminiran. S tim u vezi je istakao da je u vrijeme kada se odlučivalo o njegovom tužbenom zahtjevu predsjednik Kantonalnog suda pokrenuo postupak ocjene ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora, tvrdeći da će "budžet Unsko-sanskog kantona u kratkom vremenskom periodu biti opterećen sa oko 50 miliona", da je ovaj zahtjev Ustavni sud Odlukom broj U 16/05 odbacio kao nedopušten, te da je VSTV BiH predsjedniku Kantonalnog suda izrekao disciplinsku mjeru jer je "ustao u zaštitu zakonodavne i izvršene vlasti, tj. njihovih budžetskih dužnosti i obaveza, a na štetu podnosioca tužbi". Najzad, u prilog različitog tretmana apelant navodi da su u istom periodu plaće zaposlenih u upravi općine Cazin bile veće i da je to općepoznata činjenica; da je identična presuda prvostepenog suda kao i u njegovom slučaju po tužbenom zahtjevu uposlenika iste škole, koji ima srednju stručnu spremu, ostala na snazi i da je izvršena jer se tuženi nije blagovremeno žalio; da su zaposleni u organima uprave ostvarivali veću plaću samo zato što je koeficijent bio propisan zakonom iako imaju istu stručnu spremu kao i zaposleni u obrazovanju zbog toga što koeficijent nije bio propisan Kolektivnim ugovorom; da mu nije mogla biti određena manja plaća od one koja je ustanovljena Općim kolektivnim ugovorom, pa da je diskriminiran u odnosu na sve druge zaposlene u FBiH; da su uposleni s istom stručnom spremom u osnovnom obrazovanju također imali veće plaće. Apelant je ukazao i na stav Ustavnog suda u predmetu broj AP 2587/05 u prilog tvrdnje da pravna praznina zbog nepostojanja koeficijenta za određivanje visine plaće nije mogla ići njemu na teret. U vezi s tim je ukazao i da Vlada kantona nije utvrdila parametre za obračun plaće, čime je propustila da ispuni svoju pozitivnu obavezu iz Kolektivnog ugovora i tako ga onemogućila u uživanju prava koja mu pripadaju.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude ovog suda, te da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.
- 13.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporene presude, te da smatra da je zauzeti stav u skladu sa stavom koji je zauzeo i Ustavni sud u apelacijama kojim je pokretano isto ili slično pitanje.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 217.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
- 15.U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase:
Član 68.
Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 69.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.
Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
- 16.U Kolektivnom ugovoru za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 51/00) relevantne odredbe glase:
Član 28.
Osnovica za obračun plaća je najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog kolektivnog ugovora.
Osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za financije i ministra obrazovanja i sindikata.
Plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova.
Član 30.
Složenost poslova određenog radnog mjesta utvrđuje se platnim razredom za koji se u skladu sa članom 28. ovog kolektivnog ugovora, posebno utvrđuje keoficijent složenosti.
Platni razredi u srednjim školama su:
IV. Poslovi visoke stručne spreme
- 8.Profesor-nastavnik, odgajatelj, pedagog-psiholog, bibliotekar, rukovodilac općeobrazovne, stručnoteorijske ili praktične nastave, odgajatelj (zaposlenik u neposrednom odgojno-obrazovnom radu) VSS-VII stepen
- 17.U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem
tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom.
Član 157.
- 2)Za službenike visoke školske spreme:
- -federalni inspektor 7,00
- -načelnik odjeljenja i načelnik centra 6,70
- -šef odsjeka, šef centra, šef biroa, šef grupe i šef računovodstva 6,40
- -stručni saradnik 6,00.
- -
VI. Dopustivost
- 18.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070 0 Rev 08 000850 od 18. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 28. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
- 22.Apelant pobija presude Vrhovnog i Kantonalnog suda tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 23.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 24.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
- 25.Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
- 26.U vezi s apelantovim navodima da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su Vrhovni sud i Kantonalni sud zauzeli, po njegovom mišljenju, pogrešan stav, da je on trebao dokazati da su u istom periodu uposleni u organima uprave imali veće plaće, te da on ne može snositi teret zbog toga što postoji pravna praznina jer koeficijenti nisu propisani Kolektivnim ugovorom, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 780/08 od 21. decembra 2010. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju. U navedenoj odluci, u situaciji kad je Kantonalni sud također preinačio presudu prvostepenog suda iz istih razloga kao i u apelantovom slučaju, Ustavni sud je istakao da: parnični sud raspolaže onim dokazima koje stranke predlože kako bi se utvrdile bitne činjenice. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je dosudio razliku plaća, međutim raspolagao je, između ostalog, kopijama platnih listi i nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, koji je, budući da Kolektivni ugovor nije propisivao koeficijente, a Vlada kantona nije utvrdila koeficijent, razliku plaće izračunao tako što je "uzeo" koeficijent iz Zakona o radnim odnosima, koji je množio sa 70% prosječne plaće u Federaciji BiH. Upravo obrazloženja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda ukazuju na obavezu stranaka da potraživanja iznesena u tužbenom zahtjevu moraju potkrijepiti dokazima, a da prvostepeni sud zasniva odluku na nalazu vještaka sačinjenom na pogrešan način, što je nedopustivo, pogotovo što na taj način parnični sud na sebe "preuzima normativnu djelatnost", a to nikako nije, niti smije biti u nadležnosti suda. […] Ustavni sud ne može konstatovati da je prvostepeni sud mogao postupati na način na koji je postupao, tj da on kao neovisno tijelo ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može voditi jedino u smislu ZPP-a, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelanti su imali mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. dokaza, dokazuju da su primali manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprječavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od uposlenih u organima uprave. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nedostatku propisa na osnovu kojeg bi neko mogao ostvariti svoja prava, pa ga taj nedostatak u tome sprečava.
- 27.U odnosu na apelantov prigovor u vezi s neodržavanjem rasprave pred drugostepenim sudom i tvrdnjom da u prvostepenom postupku i nije utvrđivana činjenica da mu je isplaćena plaća koja je bila manja od plaće uposlenih u organima uprave, Ustavni sud ukazuje da je u citiranoj odluci razmatrao identične navode apelanata s aspekta primjene procesnog prava, te istakao da je argumentirano obrazloženje Vrhovnog suda, tj. da je zakazivanje rasprave pred žalbenim sudom regulirano odredbom člana 217. stav (2) ZPP-a, kojom je propisano: "Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom." Ustavni sud je zaključio da "budući da drugotužena u žalbi nije predlagala nove dokaze, niti je Kantonalni sud svoju odluku temeljio na drugačijem činjeničnom stanju od onog koje je utvrdio prvostupanjski sud, Kantonalni sud nije postupio suprotno navedenoj odredbi".
- 28.Najzad, u vezi s apelantovom tvrdnjom da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kod odluke o kamatama, Ustavni sud primjećuje da je apelant protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju kojom je osporavao drugostepenu presudu samo u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev u pogledu razlike plaće, ali ne i u pogledu odluke o kamatama. S obzirom da je apelant propustio da pred redovnim sudom ospori i odluku o kamatama, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine). S obzirom da apelant nije isticao ove navode u reviziji protiv drugostepene presude, Ustavni sud zaključuje da apelant navedeni prigovor prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Slijedi da su i ovi apelantovi navodi očigledno neosnovani.
- 29.Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
- 24.
Pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije
- 30.Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 31.U prilog ovih tvrdnji apelant je istakao da je predsjednik Kantonalnog suda podnio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora, koji je Odlukom broj U 16/05 odbačen zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da mu je Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH izreklo disciplinsku mjeru - javnu opomenu. Na temelju navedenog apelant zaključuje da je diskriminiran jer iz navedenog, po njegovom mišljenju, proizlazi da se Kantonalni sud stavio na stranu tužene i da nije bio nezavisan i nepristrasan.
- 32.Ustavni sud ukazuje da je u povodu identičnih razloga koje ističe i apelant u citiranoj odluci istakao " (…) da okolnost da je predsjednik Kantonalnog suda u Bihaću podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora ne znači a priori da je postupanje Kantonalnog suda u predmetu apelantice G.J. bilo diskriminirajuće. Iz stanja spisa proizlazi da taj zahtjev nije imao nikakvih direktnih posljedica na konkretni predmet, a budući da je Ustavni sud već zaključio da su navodi apelantice G.J. o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani, to su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, neosnovani".
- 33.Dalje, Ustavni sud ukazuje da prema stanovištu Evropskog suda, koje podržava i Ustavni sud, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
- 34.Rukovodeći se navedenim principima, Ustavni sud nije mogao prihvatiti ni apelantove tvrdnje u vezi s diskriminacijom, koje se odnose na navode da su u istom periodu uposleni u organima uprave, kao i u osnovnom obrazovanju s istim stepenom obrazovanja primali veće plaće, s obzirom da se ne radi o analognoj situaciji u kojoj različit tretman može predstavljati diskriminaciju, s obzirom da su plaće uposlenih u organima uprave, osnovnom obrazovanju, te srednjem obrazovanju regulirane posebnim propisima. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao jasne i obrazložene razloge zbog čega smatra da je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo pravilno, da ovi razlozi ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili diskriminacije kako apelant tvrdi s obzirom na stav Vrhovnog suda koji apelant navodi o obaveznosti i garancijama koje proizlaze iz Kolektivnog ugovora.
- 35.Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
- 36.S obzirom da se apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 17. i 18. Evropske konvencije, te člana 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima svode na tvrdnje koje su detaljno ispitane u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je utvrđeno da su neosnovane, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na navedena prava.
VIII. Zaključak
- 37.Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, budući da su sudovi dali argumentirano obrazloženje da se odredba Kolektivnog ugovora nije mogla tumačiti tako da se obračun plaće kombinira s odredbama Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, odnosno kada apelant, zbog toga što javne vlasti i poslodavci nisu donijeli odluku o visini koeficijenata za obračun plaće, nije bio uskraćen da u predmetnom postupku ostvaruje svoj zahtjev, ali drugim sredstvima u odnosu na ona koja je koristio.
- 38.Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji analogna situacija na temelju koje bi se utvrdilo različito postupanje.
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.