Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1958/13, rješavajući apelaciju E. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E. K. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 010482 13 Kž 3 od 30. aprila 2013. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 010482 13 Kv 8 od 19. aprila 2013. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. K. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 010482 13 Kž 3 od 30. aprila 2013. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 010482 13 Kv 8 od 19. aprila 2013. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    E. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 010482 13 Kž 3 od 30. aprila 2013. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 010482 13 Kv 8 od 19. aprila 2013. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 29. maja 2013. godine, što je on i učinio 30. maja 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 22. maja 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor dostavio 29. maja 2013. godine, Kantonalni sud 3. juna 2013. godine, a Kantonalno tužilaštvo 28. maja 2013. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. juna 2013. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 010482 13 Kž2 od 10. aprila 2013. godine ukinuo Rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 K 010482 13 Kv 6 od 29. marta 2013. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
  • 7.
    U ponovnom postupku Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 K 010482 13 Kv 8 od 19. aprila 2013. godine apelantu i A. K., E. A., M. Š., A. E., I. K. i E. M. (u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni) produžio pritvor zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 324. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelima prevara iz člana 294. stav 2, lihvarstvo iz člana 298. stav 2, nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2, ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1, teške krađe iz člana 287. stav 4, neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. i iznude iz člana 295. stav 2. istog zakona. Prema ovom rješenju, pritvor je produžen za dva mjeseca tako da može trajati do 14. maja 2013. godine. Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud ocjenu o postojanju osnovane sumnje ocijenio pojedinačno, u odnosu na svako od navedenih krivičnih djela, koju je zasnovao na analizi obimne dokazne građe koja se sastojala od iskaza saslušanih svjedoka, posebno iskaza svjedoka-oštećenih i bivšeg člana organizirane grupe, provođenja posebnih istražnih radnji: presretanje komunikacija apelanta i ostalih osumnjičenih, te "prikriveni istražitelj" i simulirani otkup, kao i na temelju prikupljenih informacija ovlaštenih lica sadržanih u službenim zabilješkama, te predmeta koji su na temelju naredbi izuzeti u toku istrage od apelanta i ostalih osumnjičenih.
  • 8.
    Kantonalni sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant bio organizator kriminalne grupe, a da su ostali osumnjičeni bili njeni članovi, da je grupa prvobitno osnovana radi vršenja krivičnog djela lihvarstvo, te krivičnog djela iznude, a kasnije i drugih krivičnih djela. Dalje, utvrđeno je da je apelant rukovodio ovom grupom i koordinirao aktivnosti njenih članova, koji su obavljali specifične zadatke koje im je on povjeravao prema ulozi koju su unutar grupe imali. Na jasan i nedvosmislen način opisane su radnje koje je poduzimala organizirana grupa pod apelantovim rukovodstvom, kao i uz njegovo neposredno učešće, u kojim se stječu obilježja krivičnih djela iznude, prevare, lihvarstva, teške krađe, neovlaštenog prometa opojnih droga, nasilničkog ponašanja, te ugrožavanja sigurnosti. Najzad, u obrazloženju rješenja sadržani su iscrpni razlozi i obrazloženja na temelju čije ocjene je utvrđeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio svako od navedenih krivičnih djela.
  • 9.
    Kantonalni sud je ukazao da je, u skladu sa uputama iz rješenja Vrhovnog suda od 10. aprila 2013. godine, braniocu apelanta i ostalih osumnjičenih, advokatu S. Ć., u skladu sa članom 62. stav 2. ZKPFBiH, omogućeno da bude upoznat sa svim dokazima na kojim su zasnovani prijedlozi Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora o čemu je sačinjena i službena zabilješka od 17. aprila 2013. godine. S tim u vezi je ukazano da je na taj način otklonjena povreda na koju je ukazao Vrhovni sud u citiranom rješenju.
  • 10.
    Kantonalni sud je zaključio da u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene postoje razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u vezi sa članom 46. stav 1. tačka d) Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH. Kantonalni sud je zaključio da postoje razlozi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, tj. da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ometali krivični postupak utjecanjem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, a naročito uklonili otuđene predmete koji su specifično određeni, te da bi utjecali na saučesnike N. M. i E. H., koji se još uvijek nalaze na slobodi. U vezi s tim je ukazano da je posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija zabilježen veliki broj razgovora koji ukazuju na učinjenje brojnih krivičnih djela iznude i drugih nasilnih i imovinskih delikata, da svjedoci i oštećeni u tim djelima nisu mogli biti saslušani i u potpunosti identificirani. Dalje, postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH u odnosu na apelanta ocijenjeno je s obzirom na činjenicu da je, prema podacima iz krivične evidencije, osuđivan pet puta za nasilna krivična djela koja su bliska krivičnom djelu iznude, za krivično djelo protiv pravosuđa (napad na službeno lice), što je istovrsno djelo sa krivičnim djelom organizirani kriminal. Također, ukazano je i da postoji osnovana sumnja da će apelant i ostali osumnjičeni završiti nedovršeno krivično djelo, jer su upoznati sa lokacijom na kojoj se nalazi prikolica ukradenog kamiona s robom u Republici Slovačkoj, odnosno da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine i teža kazna. Najzad, Kantonalni sud je zaključio da postoje pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka d) u vezi sa članom 46. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH. Ovakav zaključak je utemeljen na opširnoj analizi trajanja perioda u kojem je izvršeno krivično djelo organizirani kriminal, da je pri izvršenju tog djela počinjen i niz drugih krivičnih djela, ukazano je na težinu djela, posljedice, specifične okolnosti, upornost i bezobzirnost, te je zaključeno da bi puštanje na slobodu apelanta i ostalih osumnjičenih dovelo do narušavanja javnog reda.
  • 11.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 010482 13 Kž 3 od 30. aprila 2013. godine apelantovu žalbu i žalbe ostalih osumnjičenih izjavljene protiv rješenja Kantonalnog suda odbio kao neosnovane. Apelant je u žalbi osporavao postojanje osnovane sumnje u odnosu na svako od navedenih krivičnih djela. Apelant je, također, istakao da transkripti presretanih razgovora nisu dovoljni za izvođenje zaključka o postojanju organizirane grupe, da su prilagođeni za potrebe Kantonalnog tužilaštva sa ciljem pritvaranja ostalih osumnjičenih i njega, da su nezakonito produžavane naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji, da se odbrani trebalo omogućiti da izvrši preslušavanje tonskih zapisa presretanih razgovora. Apelant i ostali osumnjičeni osporavali su postojanje posebnih pritvorskih razloga zbog kojih im je pritvor određen.
  • 12.
    Vrhovni sud je apelantove žalbene navode u odnosu na postojanje osnovane sumnje u odnosu na svako od navedenih krivičnih djela ocijenio neosnovanim. Ovakav zaključak zasnovan je na analizi, ocjeni i ukazivanju na tačno određene dokaze koji su provedeni u postupku pred prvostepenim sudom u odnosu na svako od navedenih krivičnih djela na temelju kojih je zaključeno da postoji osnovana sumnja da ih je apelant počinio. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni navodi da je odbrani onemogućeno da presluša tonske zapise presretanih razgovora. U vezi s tim je ukazano da iz stanja spisa proizlazi da je apelantovom braniocu omogućen uvid u transkripte razgovora, te da su odbrani prezentirani svi dokazi značajni za odluku o zakonitosti produženja pritvora. Vrhovni sud je zaključio da u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene nije opravdan pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, ali da i dalje egzistiraju razlozi iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) navedenog zakona. Vrhovni sud je istakao da iz krivične evidencije za apelanta, te osumnjičene A. K., M. Š. i I. K. proizlazi da su i ranije pravosnažno osuđivani, te da, s obzirom na ostale okolnosti koje prate kriminalnu aktivnost apelanta i imenovanih kao što je kontinuirano činjenje krivičnih djela u dužem vremenskom periodu, postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja djela u slučaju da budu pušteni na slobodu. Također, ukazano je da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju do tri godine ili teža kazna. Vrhovni sud je ukazao i da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni u periodu od 2006. do 2013. godine počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH, da su pri izvršenju tog djela počinili i niz drugih krivičnih djela, što je detaljno obrazloženo u prvostepenom rješenju (strana 15. do 23), počinjenje tih krivičnih djela nisu pratile uobičajene okolnosti, osumnjičeni su u izvršenju pokazali naročitu upornost i bezobzirnost, predmetno djelo je posebno teško zbog načina izvršenja i njegovih posljedica, pa je zaključeno da je opravdan stav prvostepenog suda prema kojem bi puštanje na slobodu apelanta i ostalih osumnjičenih u datim okolnostima realno dovelo do narušavanja javnog reda.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 14.
    Apelant smatra da u postupku pred redovnim sudovima nije dokazano postojanje osnovane sumnje da je počinio bilo koje od krivičnih djela koja su pobrojana u osporenim rješenjima o određivanju pritvora. U prilog ovim tvrdnjama apelant se pozvao na izjave svjedoka N. Dž. i I. B. "koje dostavlja uz ovu žalbu" (nisu predočene Ustavnom sudu) iz kojih, prema njegovom mišljenju, proizlazi da nije počinio krivično djelo iznude, te krivično djelo nasilničko ponašanje. Dalje, apelant ukazuje na izjavu M. D., koja, prema njegovom mišljenju, diskreditira svjedoka N. S., bivšeg člana organizirane kriminalne grupe. Apelant tvrdi da mu se neosnovano stavlja na teret krivično djelo nasilničko ponašanje u prilog čemu je, također, predočio izjavu I.B. Dalje, apelant tvrdi da su transkripti prisluškivanih razgovora prepravljani i da je njihov sadržaj prilagođavan kako bi odgovarao tvrdnjama tužioca, te da mu nisu mogli biti uskraćeni audiozapisi prisluškivanih razgovora, uz obrazloženje da su transkripti dovoljni u fazi istrage. Ovo posebno imajući u vidu da audiozapisi nisu preslušavani tokom postupka, pa nije postojala mogućnost da se o njima i izjašnjava. Dalje, apelant navodi da su prisluškivani razgovori između njega i osumnjičenog A. K., koji mu je brat, te osumnjičenog R. K., koji mu je stric, te osumnjičenog F. M., koji je suprug bratove sestre, te da se radi o porodičnim razgovorima i razmiricama. Dalje, apelant tvrdi i da je mjera presretanja komunikacija u nekim slučajevima produžavana i mimo rokova određenih zakonom, shodno čemu se ovi dokazi imaju smatrati nezakonitim. Najzad, apelant tvrdi da transkripti koji su provedeni kao dokazi u toku postupka, te službene zabilješke ovlaštenih službenih lica nisu potkrijepljeni niti jednim drugim dokazom, odnosno da predstavljaju jedine dokaze na temelju kojih je produžen pritvor. Apelant smatra da ne postoje pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH i s tim u vezi se pozvao i na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine.
  • 15.
    Apelant je u urgenciji za rješavanje svoje apelacije od 29. maja 2013. godine ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1885/13 od 24. maja 2013. godine, smatrajući da ni u njegovom slučaju nije ispunjen osnovni uvjet za određivanje pritvora, tj. da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Apelant je ponovio tvrdnju da mu je uskraćeno da presluša audiozapise prisluškivanih razgovora, koji, prema njegovom mišljenju, predstavljaju ključne dokaze. Najzad, apelant tvrdi da ga nikad nije saslušao ovlašteni tužilac na okolnost proširenja istrage.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je u osnovi istovjetna sa žalbenim navodima koje je apelantov branilac istakao u žalbi kojom je osporavao prvostepeno rješenje, te je ukazao na razloge i obrazloženja koje je Vrhovni sud dao u osporenom rješenju s tim u vezi, kao i da nije bilo povreda na koje se u apelaciji ukazuje. Također, ukazano je da je apelantu Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 0104482 13 Kv 10 od 13. maja 2013. godine, u skladu sa članom 149. stav 3. ZKPFBiH, pritvor produžen još tri mjeseca i da može trajati do 14. augusta 2013. godine. Ovo rješenje potvrđeno je Rješenjem Apelacionog vijeća Vrhovnog suda broj 03 0 K 010482 13 Kž 6 od 24. maja 2013. godine. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je došlo do izmjene pravnih okolnosti u vezi sa odlukom o produženju pritvora koja se osporava apelacijom, pa je predloženo da se apelacija odbaci kao nedopuštena.
  • 17.
    Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti i pravo na pravično suđenje. U odgovoru je ukazano da su apelantu i ostalim osumnjičenim dostavljani na uvid svi dokumenti i dokazi na kojim je to tužilaštvo temeljilo kako prijedlog za određivanje pritvora, tako i za produženje pritvora. S tim u vezi je ukazano i da je rješenje Kantonalnog suda ukinuo Vrhovni sud sa zahtjevom da se omogući uvid u sve dokaze na kojima se zasnivao prijedlog za određivanje pritvora. U vezi s tim je ukazano da je apelantovim braniocima omogućeno da "saslušaju" svjedoke optužbe iako se radi o fazi istrage, što ukazuje na aktivnu uključenost odbrane sa ciljem da se ospori postojanje osnovane sumnje. Dalje, ukazano je da je za svaku tačku naredbe o provođenju i proširenju istrage u obrazloženjima osporenih rješenja dato precizno obrazloženje i razlozi koji su se temeljili na izjavama svjedoka kao oštećenih i drugih svjedoka, primjeni posebnih istražnih radnji, korištenju prikrivenog istražioca, simuliranog otkupa, izvršenih vještačenja, pretresa stambenih i drugih objekata osumnjičenih, te niza drugih dokaza koji su iznijeti u prijedlogu Kantonalnog tužilaštva. Kantonalno tužilaštvo je kao neosnovano ocijenilo apelantove tvrdnje da su transkripti presretanih razgovora ispravljani radi njegove i inkriminacije ostalih osumnjičenih s čim u vezi apelant nije ponudio niti jedan dokaz. Također, ukazano je da apelant i njegov branilac očigledno nisu ni pregledali sve dokaze, jer bi utvrdili da za svaku preduzetu radnju prisluškivanja postoje naredbe, te da nisu prekoračeni rokovi za njihovo trajanje određeni zakonom. Najzad, prema ocjeni Kantonalnog tužilaštva, apelant je apelaciju podnio "pro forme", što proizlazi iz navoda kojim se osporava postojanje osnovane bojazni da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogao utjecati na svjedoke s obzirom na to da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda upravo utvrđeno da se pritvor po ovom osnovu ne može produžiti, jer nisu postojale realne i pravne osnove.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 183.

Ugrožavanje sigurnosti

(1) Ko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove uznemirenje građana,

kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci.

Član 238.

Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga

  • 1)
    Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko organizira grupu ljudi u cilju učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 287.

Teška krađa

(…)

(4) Kaznom zatvora od jedne do osam godina kaznit će se ko krađu (član 286. stav 1.) učini u sastavu grupe ljudi, ili ako je sa sobom imao kakvo oružje ili opasno oruđe radi počinjenja djela.

Član 294.

Prijevara

(1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini,

kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ako šteta prelazi 30.000 KM, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 295.

Iznuda

(1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prisili drugog da što učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine,

kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(2) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz stava 1. ovog člana upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, ili je pribavljena znatna imovinska korist ili je krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi ili grupe za organizirani kriminal,

učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Član 298.

Lihvarstvo

(1) Ko iskorišćujući nuždu, teške imovinske ili stambene prilike, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili smanjenu sposobnost rasuđivanja druge osobe, primi od nje ili s njom ugovori za sebe ili drugog imovinsku korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on dao, učinio ili se obavezao dati ili učiniti,

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.

(2) Ako su krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovane teške posljedice oštećenom,

učinitelj će se kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 362.

Nasilničko ponašanje

(1) Ko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom, izazivanjem tuče ili naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir,

kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini u sastavu grupe ljudi, ili ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovano teško poniženje više osoba, ili je neka osoba lahko tjelesno ozlijeđena,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(…)

Član 342.

Organizirani kriminal

[...]

(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom

  • 19.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog

(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.

Član 61.

Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju

(1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

(3) Poslije podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac imaju pravo na uvid u sve spise i dokaze.

(4) Sudija odnosno vijeće, kao i tužilac dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom.

(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana branilac može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.

Član 130.

Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu

(1) Protiv lica za koje postoji osnovana sumnja da je samo ili s drugim licem učestvovalo ili učestvuje u počinjenju krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

  • a)
    kontrola i tehničko snimanje telekomunikacija,

(...)

  • e)
    korišćenje prikrivenih istražilaca i korišćenje informatora,

(...)

Član 132.

Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji

(1) Istražne radnje iz člana 130. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži: podatke o licu protiv kojeg se radnja preduzima, osnovanu sumnju iz člana 130. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, te utvrđivanje trajanja naređene radnje.

(...)

(3) Istražne radnje iz člana 130. stava 2. tač. od a) do d) i g) ovog zakona, mogu trajati najduže do mjesec dana, a iz posebno važnih razloga mogu se, na obrazloženi prijedlog tužioca, produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz tač. od a) do c) mogu trajati ukupno najduže šest mjeseci, a mjere iz tač. d) i g) ukupno najduže tri mjeseca. Zahtjev za radnju iz člana 130. stava 2. tačke f) ovog zakona se može odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv istog lica mora sadržavati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu.

Član 145.

Određivanje pritvora

(1) Pritvor se može odrediti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(…)

Član 146.

Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(…)

  • b)
    ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
  • c)
    ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine, 2
  • d)
    u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. 1

Član 240.

Okončanje istrage

(...)

(3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

  • 22.
    Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 23.
    Ispitujući dopustivost apelacije u ovom dijelu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

  • 1)
    Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena.

  • 24.
    U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 25.
    U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojima je apelantu produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju "utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe" protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 26.
    Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su preuranjeni navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na osporena rješenja o produženju pritvora.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti, jer je preuranjena u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

  • 28.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
  • 29.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 03 0 K 010482 13 Kž 3 od 30. aprila 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. maja 2013. godine a apelacija je podnesena 9. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 30.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 31.
    Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

  • 32.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]

  • 3.
    Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
  • 33.
    Apelant smatra da mu je pravo na slobodu i sigurnost ličnosti povrijeđeno, zato što u postupku produženja pritvora nije utvrđeno da postoji osnovana sumnja da je počinio bilo koje od krivičnih djela za koja je osumnjičen i zbog kojih mu je određen pritvor. Također, apelant tvrdi da mu je bilo onemogućeno da presluša audiozapise presretanih razgovora, a da su transkripti tih razgovora prilagođeni, tj. prepravljani kako bi odgovarali navodima Kantonalnog tužilaštva. S tim u vezi, apelant ističe da su to bili i glavni dokazi na temelju kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje. Dalje, apelant tvrdi da nisu postojali razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Najzad, apelant tvrdi da ga Kantonalno tužilaštvo nikad nije saslušalo na okolnosti proširenja istrage.
  • 34.
    U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti, Ustavni sud podsjeća da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
  • 35.
    Apelant tvrdi da ne postoji osnovana sumnja da je počinio niti jedno od krivičnih djela za koja se tereti. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo. Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojim se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Najzad, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti.
  • 36.
    U konkretnom slučaju apelantu je pritvor produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela propisana KZFBiH koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja navedenih djela, te je pritvor produžen na temelju odluke nadležnog suda po obrazloženom prijedlogu nadležnog tužioca zbog razloga utvrđenih relevantnim odredbama ZKPFBiH na način i u postupku propisanom zakonom. Dalje, postojanje osnovane sumnje u odnosu na svako od krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret zasnovano je na provedenim dokazima i njihovoj ocjeni na temelju kojih je zaključeno da se u apelantovim radnjama stječu obilježja konkretnog krivičnog djela. Pri tome Ustavni sud primjećuje da su dokaznu građu u odnosu na gotovo sva krivična djela činili, pored ostalog, i transkripti prisluškivanih razgovora, ali da su, pored ovog dokaza, korišteni i iskazi svjedoka, dokumentacija oduzeta od apelanta, vještačenja. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da su mu na uvid dati samo transkripti razgovora, a da nije preslušao audiozapise, da su transkripti prepravljani, te da se u pojedinim slučajevima mjera prisluškivanja primjenjivala i mimo zakonskih rokova, Ustavni sud primjećuje da su identični navodi izneseni i u žalbi na prvostepeno rješenje, koji, kao i u apelaciji, nisu potkrijepljeni niti jednim konkretnim dokazom, odnosno ukazivanjem u čemu se ispravke u transkriptima sastoje "kako bi odgovarale tužilaštvu", te u kojim slučajevima je mjera prisluškivanja trajala duže od rokova propisanih članom 132. stav 3. ZKPFBiH. Također, s obzirom na to da su transkripti prisluškivanih razgovora predočeni apelantovom braniocu, te da je postojanje osnovane sumnje ocijenjeno i na temelju drugih dokaza, činjenica da u ovoj fazi postupka nisu i preslušani audiozapisi prisluškivanih razgovora, shodno ograničenju iz člana 61. st. 3. i 4. ZKPFBiH u vezi sa stavom 5. istog člana, prema mišljenju Ustavnog suda, ne dovodi u pitanje standard da ocjena provedenih dokaza "može zadovoljiti objektivnog posmatrača u ocjeni da je lice u pitanju moglo počiniti krivična djela koja mu se stavljaju na teret". Pri tome Ustavni sud ukazuje i da je zakonitost prikupljenih dokaza, kao jedan od uvjeta prava na pravično suđenje, pitanje o kojem će se morati voditi računa i u eventualnim narednim fazama postupka, te da ZKPFBiH propisuje mogućnost da se izjave prethodni prigovori na optužnicu kojim će se osporiti zakonitost dokaza, te da taj prigovor može biti stavljen i tokom eventualnog suđenja o čemu će redovni sud morati voditi računa.
  • 37.
    Apelant tvrdi i da ga nije saslušalo Tužilaštvo na okolnosti proširenja istrage. S tim u vezi Ustavni sud najprije primjećuje da apelant ne navodi da je ovaj prigovor isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, odnosno da su sudovi propustili da se o njemu izjasne. Dalje, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 240. stav 3. ZKPFBiH, optužnica ne može biti podignuta dok osumnjičeni ne bude saslušan, a u konkretnom slučaju postupak se još nalazi u fazi istrage. Najzad, iz apelantovih navoda, kao i iz obrazloženja osporenih rješenja iz kojih proizlazi da je osporavao postojanje osnovane sumnje za svako od krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret nije moguće zaključiti u odnosu na koje od njih nije bio obaviješten o postojanju osnovane sumnje protiv njega u smislu člana 6. ZKPFBiH.
  • 38.
    Dalje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom.
  • 39.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je, osim postojanja osnovane sumnje, zaključeno da su ispunjeni i posebni pritvorski razlozi propisani ZKPFBiH. Apelant je u apelaciji izričito osporio postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz osporenog rješenja Vrhovnog suda proizlazi da je zaključeno da ne postoje razlozi utvrđeni zakonom za produženje pritvora apelantu po ovom osnovu, ali da postoje razlozi za produženje pritvora zbog razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH.
  • 40.
    Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, ocjenjujući postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, imali u vidu podatke pribavljene iz krivične evidencije o tome da su apelant i još trojica osumnjičenih članova kriminalne grupe ranije osuđivani, da su krivična djela kontinuirano činjena u relativno dužem vremenskom periodu, te činjenicu da pojedini predmeti pribavljeni izvršenjem nekih od krivičnih djela još uvijek nisu pronađeni, a apelant i ostali osumnjičeni znaju gdje se nalaze, te zaključili da postoje okolnosti koje ukazuju na ponavljanje krivičnog djela u slučaju da apelant i ostali osumnjičeni budu pušteni na slobodu. Ocjenjujući razloge u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, prvostepeni sud je u opširnom obrazloženju ukazao da postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo organizirani kriminal u vremenskom periodu od 2006. do 2013. godine, da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni pri izvršenju ovog djela počinili i druga krivična djela, da izvršenje navedenih djela nisu pratile uobičajene okolnosti, da su iskazane naročita upornost i bezobzirnost, te da se radi o naročito teškom krivičnom djelu zbog načina izvršenja i njegovih posljedica, te je zaključeno da bi puštanjem na slobodu apelanta i ostalih osumnjičenih u datim okolnostima realno došlo do narušavanja javnog reda. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da okolnosti konkretnog slučaja ne upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 42.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je apelant lišen slobode na osnovu odluke suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je osumnjičen, te posebnih razloga za određivanje pritvora na način i u postupku propisanom zakonom, a u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa drugo što bi dovelo u pitanje zakonitost mjere pritvora.
  • 43.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 44.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

1 Ibid.

2 Član 46. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku FBiH („Sl. novine FBiH“)