USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O DOPUSTIVOSTI
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Tudor Pantiru, Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Constance Grewe, Mirsad Ćeman, Margarita Caca Nikolovska i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 358/10, rješavajući apelaciju Udruženja dioničara "Grmeč" Drvar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja dioničara "Grmeč" Drvar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 002075 09 Ps od 26. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Ps 002075 06 Ps od 16. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
- 1.Udruženje dioničara "Grmeč" Drvar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojeg zastupa Brane Kecman, zastupnik udruženja, podnio je 27. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 002075 09 Ps od 26. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 002075 06 Ps od 16. aprila 2009. godine. Apelant je 3. juna 2011. godine dostavio dopunu apelacije.
- 2.Presudom Općinskog suda broj 68 0 Ps 002075 06 Ps od 16. aprila 2009. godine, donesenoj po tužbi apelanta protiv Agencije za privatizaciju Kantona 10, preduzeća "Fininvest" Drvar i Općine Drvar (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi), odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi "da su imenovani radnici, ovdje tužitelji, dioničari dakle vlasnici preduzeća Grmeč, sada Finvest Drvar", da se naloži fizička i pravna predaja i povrat tog preduzeća "sa svom svojom cjelokupnom imovinom dioničarima vlasnicima Grmeča". Presudom je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka precizirane u presudi, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
- 3.U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da su tužitelji temeljem zakonskih propisa iz 1990. godine postali dioničari u državnom preduzeću koje je poslovalo pod imenom "Grmeč", a u sklopu SOUR "Šipad" sa sjedištem u Sarajevu, te da su ti radnici, sada okupljeni kao članovi apelanta, postali vlasnici navedenog preduzeća s ukupnim udjelom od 58%, dok je ostatak ostao u državnom vlasništvu. U tužbi je, također, navedeno da su nakon privatizacije u 1990. i 1991. godine i upisa dionica, dioničari postali većinski vlasnici koji su uplatama do 1995. godine otkupili 85% dionica. Navedeno je da je apelant u tužbi istakao i da je radnicima/dioničarima nelegalnom privatizacijom oduzeto pravo vlasništva, jer je ugovor o osnivanju d.o.o u mješovitom vlasništvu koje danas posluje pod firmom "Finvest Drvar" d.o.o. Drvar - drugotuženi, zaključen odmah nakon rata, kada su radnici/dioničari bili prognani širom bivše države i svijeta pa nisu mogli prezentirati stečene vrijednosne papire.
- 4.U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da je odbio apelantov prijedlog da u dokaznom postupku zatraži dokumentaciju od drugotuženog i Službe društvenog knjigovodstva koji se odnose na bilans stanja u periodu od 1991. do 1994. godine, jer je navedeni prijedlog apelant podnio na ročištu za glavnu raspravu a ne na pripremnom ročištu i pri tome nije dokazao da izvođenje navedenog dokaza nije mogao predložiti na pripremnom ročištu. Također je navedeno da je saslušana svjedokinja, poimenično navedena u presudi, koja je vršila reviziju drugotuženog u ime revizorske kuće "Veral" iz Tomislavgrada, izjavila da nije uspjela doći do podataka da su zaposlenici preduzeća "Grmeč" uplatili dionice, te da je podatke tražila i od Federalnog zavoda za platni promet koji posjeduje bazu podataka završnih obračuna za područje cijele BiH, ali da podatke o navedenom preduzeću baza ne sadrži. Dalje, navedeno je da je u postupku utvrđeno da preduzeće "Grmeč" u 1991. godini nije imalo iskazanu vrijednost na stavci dioničkog kapitala, što upućuje na činjenicu da dionice nisu bile uplaćene.
- 5.Općinski sud je obrazložio da je nakon podnošenja tužbe taj sud donio rješenje na osnovu kojeg je apelantu tužba vraćena na ispravak jer je apelant postavio tužbeni zahtjev koji je neodređen i neizvršiv, te da je apelant dva puta tužbu uređivao ali da je ostao kod tužbenog zahtjeva navedenog u dispozitivu presude. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da apelant ničim nije dokazao ko je sve od radnika stekao dionice i postao dioničar preduzeća "Grmeč", niti je ponudio bilo kakav dokaz na koji način je to preduzeće postalo dioničko, niti je dostavio ugovor o osnivanju niti bilo kakav dokaz da su izvršeni upis i uplata dionica. Zbog navedenog, Općinski sud je istakao da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen jer apelant ničim nije dokazao ni aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari, niti je ponudio dokaze za svoje tvrdnje u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku prema kojem je dužan dokazati činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev.
- 6.Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 68 0 Ps 002075 09 Ps od 26. novembra 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud rješenjem vratio apelantu tužbu na ispravak i dopunu jer je postavljeni tužbeni zahtjev bio neodređen i neizvršiv, ali i pored toga apelant nije naveo u ime kojih to radnika koji su stekli dionice i postali dioničari podnosi tužbeni zahtjev. Dalje je obrazloženo da je nesporno utvrđeno da ni revizorska kuća koja je vršila reviziju drugotuženog nije pronašla podatke koji bi upućivali da je neko od radnika preduzeća "Grmeč" uplaćivao dionice, niti je takve podatke sadržavala baza podataka Federalnog zavoda za platni promet. Kantonalni sud je naveo da dionice glase na ime i da se mogu, osim u slučajevima utvrđenim statutom dioničkog društva, neograničeno prenositi u skladu sa zakonom. S tim u vezi obrazloženo je da apelant ničim nije dokazao, niti iz provedenih dokaza proizlazi, ko su dioničari d.d. "Grmeč" i na koji način su to postali, te kako nije dokazao ni da je izvršen upis i uplata dionica na temelju rješenja Komisije za vrijednosne papire kojim se utvrđuje uspjela emisija, niti je apelant predlagao izvođenje dokaza u tom pravcu. Uzimajući u obzir navedeno, kao i uz utvrđenu nespornu činjenicu da predmetno preduzeće nije imalo iskazanu vrijednost na stavci dioničkog kapitala, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, primjenom tereta o pravilu dokazivanja prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbio, zbog čega je Kantonalni sud apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
- 7.Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je svim predloženim dokazima nedvojbeno dokazao da su radnici/dioničari uplatili dionice i pored činjenice da ne posjeduju svaku od kupljenih dionica, da se radi o preko 1.800 radnika/dioničara i da se to vidi i iz bilansa stanja za 1994. godinu, dok do prijeratnih bilansa stanja nisu uspjeli da dođu jer im je preduzeće "Šipad" to onemogućilo. Apelant smatra da je diskriminiran na nacionalnoj osnovi jer se radi o radnicima srpske nacionalnosti, a preduzeće je sada u vlasništvu lica hrvatske nacionalnosti.
- 8.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
- 9.Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
- 10.U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 11.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud podsjeća da prema zakonskim odredbama tužbeni zahtjev mora biti precizan i određen, a da u konkretnom slučaju, kako su to naveli i redovni sudovi, apelant nije poimenično precizirao radnike koji su uplatom dionica stekli dionička prava niti je u postupku pred redovnim sudovima na bilo koji način dokazao uplatu dionica i sticanje svojstva dioničara preduzeća "Grmeč". S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant uz apelaciju, između ostalog, dostavio i kopiju ugovora jednog lica za otkup dionica predmetnog preduzeća, kao i kopiju registracijskog lista za promjenu statusa preduzeća "Grmeč" u dioničko društvo. Međutim, Ustavni sud također zapaža da iz stanja spisa proizlazi da takva dokumenta nisu dostavljena kao dokazi u postupku pred redovnim sudovima niti je apelant predlagao izvođenje takvih dokaza, zbog čega se apelant u postupku pred Ustavnim sudom ne može s uspjehom pozivati na navedene dokumente kao dokaz u osnovanost svog tužbenog zahtjeva i apelacionih navoda.
- 12.S obzirom na navedeno Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
- 13.Apelant navodi da je prekršeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da je diskriminiran na nacionalnoj osnovi. U vezi s ovim navodima Ustavni sud primjećuje da apelant osim paušalnog navoda o diskriminaciji ne navodi nikakve druge dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da je u postupku pred redovnim sudovima diskriminiran niti je takvo nešto vidljivo iz činjenica predmeta i stanja spisa. Zbog toga, te imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iz prethodnih tačaka ove odluke o očiglednoj (prima facie) neosnovanosti apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
- 14.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 15.U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje, suprotno odluci, potpredsjednika Miodraga Simovića, kojem se pridružuje sudija Zlatko M. Knežević.
- 16.U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.
IZDVOJENO MIŠLJENJE O NESLAGANJU SUDIJE PROF. DR. MIODRAGA SIMOVIĆA, KOJEM SE PRIDRUŽUJE SUDIJA ZLATKO M. KNEŽEVIĆ
Ne slažući se s odlukom većine Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj AP 358/10 od 5. jula 2013. godine, kojom je odbačena kao nedopuštena apelacija Udruženja dioničara "Grmeč" Drvar, izdvajam svoje mišljenje, jer ovu odluku, iz više ozbiljnih razloga, smatram neprihvatljivom. Za moje neslaganje s ovom odlukom Ustavnog suda ključne su tri stvari.
U kontekstu navedenog, a u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prije svega treba zapaziti da je prvostepeni sud apelantovu tužbu odbio, jer apelant nije dokazao koje radnike zastupa i koji su radnici i na koji način stekli dionice - zbog čega apelant nema aktivnu legitimaciju u sporu. U vezi s navedenim, podsjećamo na praksu bivšeg Doma za ljudska prava za BiH (u daljem tekstu: Dom) koji je, rješavajući slično pravno i činjenično pitanje, između ostalih, u svojoj Odluci broj CH/00/5134 u predmetu Škrgić i dr. protiv Federacije BiH (vidi Odluku Doma broj CH/00/5134 od 8. februara 2002. godine, dostupna na web-stranici www.hrc.ba) utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i imovinu radnika, između ostalog i članova Udruženja za zaštitu radnika/dioničara Agrokomerca, u procesu vlasničke transformacije u dioničko društvo, izvršene u istom periodu kao i u konkretnom predmetu. U navedenoj odluci Doma je, između ostalog, navedeno da se može zaključiti da Udruženje dioničara kao pravno lice i tužilac u domaćim postupcima može biti lišeno svojih prava zaštićenih prema članu 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pa, dakle, može da se smatra žrtvom u tom pogledu. Nadalje, u tom predmetu Doma je kao nesporna priznata aktivna legitimacija Udruženja za zaštitu radnika (dioničara) Agrokomerca, te zaključeno i da udruženje može legitimno u ime svojih članova tvrditi da ima status žrtve u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je dostavilo punomoć uz prijavu (vidi tač. 205-211 odluke broj CH/00/5134).
Dovodeći u vezu citirani stav iz odluke Doma s činjenicama konkretnog predmeta, smatramo da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, redovni sudovi su apelantov tužbeni zahtjev, kako je već rečeno, odbili, između ostalog, i zbog toga što su smatrali da apelant nema aktivnu legitimaciju u konkretnom sporu. Upravo je navedeni stav Općinskog suda u Livnu imao za posljedicu da su u okolnostima konkretnog predmeta, iz kojih proizlazi da su članovi apelanta izbjegla i raseljena lica kojima je zbog okolnosti objektivno bilo onemogućeno da raspolažu originalima dokumenata na kojima su temeljili svoj zahtjev, redovni sudovi, s obzirom na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, ekstenzivnim formalizmom cijenili dokaze koje je ponudio apelant, kao i apelantov prijedlog (da sud zatraži dokumentaciju od drugotuženog i Službe društvenog knjigovodstva koji se odnose na bilans stanja u periodu od 1991. do 1994. godine). S tim u vezi, apelant je registriran kao pravno lice čiji je zadatak da pomaže članovima udruženja da ostvare svoja prava pred organima vlasti, kao i da zaštiti i pomogne članovima u oblasti društvene i socijalne brige (a što proizlazi iz rješenja kojim je apelantu odobren upis u registar udruženja). Ukoliko se navedeni razlozi, zbog kojih je apelant osnovan i zbog kojih mu je i priznat status pravnog lica, dovedu u kontekst s odredbama člana 291. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano ko sve može biti stranka u parničnom postupku, kao i s navedenom praksom bivšeg Doma, nesporno je da su redovni sudovi neopravdano apelantu uskratili pravo da zastupa svoje članove (koji su i organizovali apelanta upravo s ciljem da zajednički ostvaruju prava koja proizlaze iz njihovog statusa dioničara).
Navedenim postupkom, koji je suprotan relevantnim zakonskim odredbama kojima je svaki sud u svom radu vezan, redovni sudovi su u konkretnom slučaju nesumnjivo apelantu uskratili pravo na pristup sudu zbog onemogućavanja predstavnicima radnika, zapravo njihovim izabranim organima i organima apelanta kao udruženja da ostvaruju svoja prava, te na taj način onemogućili apelantu da dokaže svoje tvrdnje.
Drugo, u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, odredbe pozitivnog prava nesumnjivo ukazuju da imalac dionice posjeduje vlasnička prava. Tako, član 194. Zakona o privrednim društvima Federacije BiH, između ostalog, propisuje da dionica sadrži prava na učešće u upravljanju dioničkim društvom, raspodjeli dobiti i diobi imovine preostale nakon stečaja ili likvidacije dioničkog društva. Osim toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava je u odluci Barmelid i Malmstrom protiv Švedske (vidi odluku o prihvatljivosti od 12. oktobra 1982. godine u predmetima br. 8588/79 i 8589/79, Odluke i izvještaji broj 29) zauzela stav da dionice imaju ekonomsku vrijednost i da uživaju zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takav stav je zauzeo i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 100/04 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 100/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 31). Navedeni stav je iskazan i u citiranoj odluci Doma za ljudska prava broj CH/00/5134.
U vezi s tim, treba ukazati da Ustavni sud konstantno podsjeća da prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu.
Uzimajući u obzir elaboraciju iz prethodnih dijelova ovog mišljenja, prema kojoj dionice predstavljaju imovinu, smatram da se iz dokumenata koje su apelanti priložili uz tužbu (list iz registra o sastavu kapitala predmetnog preduzeća - bilansa stanja od 31. decembra 1994. godine i akt privatizacije predmetnog preduzeća koji su sačinili radnici firme Šipad), kao i dokumenata dostavljenih uz apelaciju, čini "uvjerljivim i logičnim" da su apelanti prije 1995. godine, odnosno prije započinjanja rata na teritoriji BiH, kao radnici predmetnog preduzeća, imali određena vlasnička prava, te da su, s tim u vezi, imali imovinu koja je zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Također, iz činjenica predmeta nesporno je da članovi apelanta kao udruženja očigledno više u odnosu na predmetno preduzeće nemaju nikakva prava, jer u protivnom ne bi podnijeli tužbu redovnom sudu.
Redovni sudovi su se, postupajući na takav način, u situaciji kakva je konkretna, na nezakonit način umiješali u apelantovo pravo na imovinu, čime je prekršeno i apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Treće, apelant smatra da je u postupku pred redovnim sudovima i diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu i na nacionalnoj osnovi, jer su članovi apelanta radnici srpske nacionalnosti od kojih je većina izbjegla iz prijeratnog mjesta prebivališta zbog ratnih dešavanja, zbog čega je preduzeće sada u vlasništvu lica hrvatske nacionalnosti. S tim u vezi, podsjećam na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora da teži zakonitom cilju, te mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Dalje, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere, (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju je prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.
Izuzetno, Ustavni sud se upušta u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i u postupku primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je trebao u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
Dovodeći u kontekst spomenute elaboracije s navodima apelanta o kršenju ovog prava, smatram da se ne može zanemariti tvrdnja apelanta, koja nije osporena ni u toku postupka ni u odgovorima na apelaciju, da su članovi apelanta pripadnici jednog naroda, te da je većina od njih u toku rata izbjegla iz svojih domova. Uzimajući u obzir izneseno, kao i mogućnost da su lica koja sada imaju vlasništvo nad predmetnim preduzećem različite nacionalnosti od članova apelanta, te da je apelantu u odnosu na tužene nesporno uskraćen adekvatan pristup sudu bez objektivnog i razumnog opravdanja - apelantu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.
S druge strane, iz osporenih presuda nedvosmisleno proizlazi da redovni sudovi nisu dali nikakvo obrazloženje na koji način su apelanti lišeni imovine, a što je ključna činjenica prilikom utvrđivanja jesu li osporenim presudama prekršena prava apelanta. U vezi s tim, podsjećamo na raniji stav Ustavnog suda prema kojem osnovna ljudska prava, koja štite Evropska konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine, moraju biti stvarna i djelotvorna, kako u zakonu tako i u praksi, a ne iluzorna i teorijska (vidi npr. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 36/02, od 30. januara 2004. godine, tačka 25, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 9/04). Smatram da su, u kontekstu navedenog, redovni sudovi cijenili dokaze koje je ponudio apelant s ekstenzivnim formalizmom, te da je takav način postupanja suprotan standardima Evropske konvencije.
Prvo, apelant tvrdi da su mu pravo na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju prekršeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
Imajući u vidu navedeno, apelantu je prekršeno pravo na pristup sudu kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.