Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3344/12, rješavajući apelaciju Katice Jozak-Mađar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Katice Jozak-Mađar.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-02-2550/2012 od 3. jula 2012. godine.

Predmet se vraća Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, koje je dužno da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Katica Jozak-Mađar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika podnijela je 12. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-02-2550/2012 od 3. jula 2012. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije VSTV (u daljnjem tekstu: Drugostepena disciplinska komisija) broj 04-02-68-2/11 od 9. marta 2011. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije VSTV (u daljnjem tekstu: Prvostepena disciplinska komisija) broj 04-02-2468-20/2010 od 2. decembra 2010. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje konačne odluke Prvostepene disciplinske komisije od 2. decembra 2010. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelantica je 2. oktobra 2012. godine podnijela dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od VSTV i Ureda disciplinskog tužioca VSTV (u daljnjem tekstu: UDT) je zatraženo 5. februara, odnosno 29. marta 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    VSTV je dostavilo odgovor 13. februara 2013. godine, a UDT 23. maja 2013. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori VSTV i UDT su poslati apelantici 19. aprila 2013. godine, odnosno 3. juna 2013. godine.
  • 5.
    Ustavni sud je 16. maja 2013. godine, na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, zatražio od VSTV da dostavi zaključke i odluke sa sjednica VSTV od 24. maja i 20. juna 2012. godine na kojima je, kako je navedeno u odgovoru, VSTV razmatralo obaveze VSTV koje proizlaze iz Odluke Ustavnog suda broj AP 4101/09, posebno u vezi sa zaključkom "da nisu ispunjeni uvjeti za razmatranje prijedloga UDT od 21. maja 2012. godine za produženje roka u kojem zastarijeva vođenje disciplinskog postupka koji se vodi protiv apelantice". VSTV je odgovorilo 21. juna 2013. godine. Navedeni odgovor VSTV je dostavljen apelantici 3. juna 2013. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj 04-02-2468-20/2010 od 2. decembra 2010. godine, koja je potvrđena Odlukom Drugostepene disciplinske komisije broj 04-02-68-2/11 od 9. marta 2011. godine, apelantica je kao predsjednica Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i sutkinja u Kantonalnom sudu proglašena odgovornom da je radnjama opisanim u tački II disciplinske tužbe počinila disciplinski prekršaj miješanja u postupanje sudije ili tužioca sa namjerom da opstruira ili potcijeni njihove aktivnosti iz člana 56. tačka 13. Zakona o VSTV, pa joj je, primjenom odredaba čl. 58. i 59. navedenog zakona, za predmetni disciplinski prekršaj izrečena disciplinska mjera smanjenja plaće za iznos od 30% na period od jedne godine.
  • 8.
    U obrazloženju odluke Prvostepene disciplinske komisije navedeno je da je disciplinskom tužbom od 30. juna 2010. godine UDT apelantici stavio na teret da se u svojstvu predsjednice suda u krivičnom predmetu tog suda broj 006-0-Kpp-09-09-000 010 umiješala u postupanje i rad postupajućeg sudije D. A. sa namjerom da potcijeni i opstruira njegove aktivnosti. Naime, to miješanje se ogleda u tome što je apelantica zabranila otpremu donesenog Rješenja broj 006-0-Kpp-09-000 010 od 17. aprila 2009. godine, kojim je uvažen zahtjev osumnjičenog P. G. u predmetu broj 01-03/09-P od 19. marta 2009. godine za povrat novca privremeno oduzetog 27. marta 2003. godine, a 25. augusta 2009. godine apelantica je navedenim predmetom zadužila sudiju M. H., koji je u tom predmetu donio rješenje da se zahtjev osumnjičenog odbaci, čime je apelantica počinila disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 13. Zakona o VSTV. Prvostepena disciplinska komisija je, nakon izvedenih brojnih materijalnih i nematerijalnih dokaza, odlučila kao u izreci odluke. Naime, utvrđeno je da su među strankama sporni navodi disciplinske tužbe da se apelantica miješala u rad sudije D. A. na način da je zabranila otpremu Rješenja broj 006-0-Kpp-09-000 010 od 17. aprila 2009. godine, koje je on donio, i da je isti predmet 25. augusta 2009. godine dodijelila u rad sudiji M. H. Prvostepena disciplinska komisija je odbila kao neosnovane apelanticine navode kojim opravdava zaduženje sudije M. H. spisom koji je već bio u radu kod sudije D. A., jer je sama svojim iskazom potvrdila da je sudija D. A. već bio uradio odluku u tom predmetu i da je bila upoznata s tim, te da je zahtijevala da se zauzme upućujuće mišljenje Krivičnog vijeća. Osim toga, utvrđeno je da je apelantica osujetila otpremanje odluke u predmetu sudije D. A., da bi potom posredstvom predsjednika Krivičnog odjeljenja u tri navrata inicirala održavanje sjednice odjeljenja (5. maja, 17. juna i 9. jula 2009. godine), a u jednom navratu čak i opću sjednicu suda 11. maja 2009. godine, sve to da bi ishodila odluku upućujućeg karaktera u pogledu konkretnog predmeta, pa kada na tim sjednicama takav stav nije usvojen, apelantica je 17. juna 2009. godine donijela Pravilnik o radu i dužnostima predsjednika odjeljenja, kojim je uvela pravilo da je prije otpremanja odluka strankama obavezno da predsjednik odjeljenja parafira odluke. Apelantica je 17. augusta 2009. godine donijela Odluku o izmjeni i dopuni Odluke o organizaciji i sastavu Vijeća u tom sudu na način što je Krivično odjeljenje proširila sa još dvojicom sudija, i to sudijama M. H. i M. G., iako je ovo odjeljenje do tog momenta bilo ažurno u svom radu, te je krivičnim spisom broj 006-0-KPP-09-00 010 zadužila sudiju M. H., koji je 28. augusta 2009. godine u tom predmetu donio rješenje kojim odbacuje zahtjev osumnjičenog P. G. za povrat privremeno oduzetih stvari, dakle, donosi drugu vrstu odluke. Na osnovu navedenog, Prvostepena disciplinska komisija je donijela odluku kojom je apelantica proglašena odgovornom za počinjeni disciplinski prekršaj i apelantici je, u skladu sa odredbom člana 59. Zakona o VSTV, izrečena disciplinska mjera smanjenja plaće od 30% na period od godinu dana, smatrajući izrečenu mjeru adekvatnom težini počinjenog prekršaja.
  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj 04-02-2468-20/2010 od 2. decembra 2010. godine, koja je potvrđena Odlukom Drugostepene disciplinske komisije broj 04-02-68-2/11 od 9. marta 2011. godine, apelantica je kao predsjednica Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i sutkinja u Kantonalnom sudu proglašena odgovornom da je radnjama opisanim u tački II disciplinske tužbe počinila disciplinski prekršaj miješanja u postupanje sudije ili tužioca sa namjerom da opstruira ili potcijeni njihove aktivnosti iz člana 56. tačka 13. Zakona o VSTV, pa joj je, primjenom odredaba čl. 58. i 59. navedenog zakona, za predmetni disciplinski prekršaj izrečena disciplinska mjera smanjenja plaće za iznos od 30% na period od jedne godine.
  • 8.
    U obrazloženju odluke Prvostepene disciplinske komisije navedeno je da je disciplinskom tužbom od 30. juna 2010. godine UDT apelantici stavio na teret da se u svojstvu predsjednice suda u krivičnom predmetu tog suda broj 006-0-Kpp-09-09-000 010 umiješala u postupanje i rad postupajućeg sudije D. A. sa namjerom da potcijeni i opstruira njegove aktivnosti. Naime, to miješanje se ogleda u tome što je apelantica zabranila otpremu donesenog Rješenja broj 006-0-Kpp-09-000 010 od 17. aprila 2009. godine, kojim je uvažen zahtjev osumnjičenog P. G. u predmetu broj 01-03/09-P od 19. marta 2009. godine za povrat novca privremeno oduzetog 27. marta 2003. godine, a 25. augusta 2009. godine apelantica je navedenim predmetom zadužila sudiju M. H., koji je u tom predmetu donio rješenje da se zahtjev osumnjičenog odbaci, čime je apelantica počinila disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 13. Zakona o VSTV. Prvostepena disciplinska komisija je, nakon izvedenih brojnih materijalnih i nematerijalnih dokaza, odlučila kao u izreci odluke. Naime, utvrđeno je da su među strankama sporni navodi disciplinske tužbe da se apelantica miješala u rad sudije D. A. na način da je zabranila otpremu Rješenja broj 006-0-Kpp-09-000 010 od 17. aprila 2009. godine, koje je on donio, i da je isti predmet 25. augusta 2009. godine dodijelila u rad sudiji M. H. Prvostepena disciplinska komisija je odbila kao neosnovane apelanticine navode kojim opravdava zaduženje sudije M. H. spisom koji je već bio u radu kod sudije D. A., jer je sama svojim iskazom potvrdila da je sudija D. A. već bio uradio odluku u tom predmetu i da je bila upoznata s tim, te da je zahtijevala da se zauzme upućujuće mišljenje Krivičnog vijeća. Osim toga, utvrđeno je da je apelantica osujetila otpremanje odluke u predmetu sudije D. A., da bi potom posredstvom predsjednika Krivičnog odjeljenja u tri navrata inicirala održavanje sjednice odjeljenja (5. maja, 17. juna i 9. jula 2009. godine), a u jednom navratu čak i opću sjednicu suda 11. maja 2009. godine, sve to da bi ishodila odluku upućujućeg karaktera u pogledu konkretnog predmeta, pa kada na tim sjednicama takav stav nije usvojen, apelantica je 17. juna 2009. godine donijela Pravilnik o radu i dužnostima predsjednika odjeljenja, kojim je uvela pravilo da je prije otpremanja odluka strankama obavezno da predsjednik odjeljenja parafira odluke. Apelantica je 17. augusta 2009. godine donijela Odluku o izmjeni i dopuni Odluke o organizaciji i sastavu Vijeća u tom sudu na način što je Krivično odjeljenje proširila sa još dvojicom sudija, i to sudijama M. H. i M. G., iako je ovo odjeljenje do tog momenta bilo ažurno u svom radu, te je krivičnim spisom broj 006-0-KPP-09-00 010 zadužila sudiju M. H., koji je 28. augusta 2009. godine u tom predmetu donio rješenje kojim odbacuje zahtjev osumnjičenog P. G. za povrat privremeno oduzetih stvari, dakle, donosi drugu vrstu odluke. Na osnovu navedenog, Prvostepena disciplinska komisija je donijela odluku kojom je apelantica proglašena odgovornom za počinjeni disciplinski prekršaj i apelantici je, u skladu sa odredbom člana 59. Zakona o VSTV, izrečena disciplinska mjera smanjenja plaće od 30% na period od godinu dana, smatrajući izrečenu mjeru adekvatnom težini počinjenog prekršaja.
  • 9.
    Drugostepena disciplinska komisija je, ispitujući osporenu odluku u onom dijelu u kojem je apelantica osporavala žalbom, te postupajući po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključila da je odluka Prvostepene disciplinske komisije zakonita i pravilna. U odnosu na apelanticine žalbene navode da je prekršen član 85. stav 4. Poslovnika VSTV, jer pobijana odluka u izreci ne sadrži činjenični opis radnji disciplinskog prekršaja za koji je apelantica proglašena odgovornom, već se poziva na tačku II disciplinske tužbe, u obrazloženju je navedeno da u konkretnom slučaju, kada izreka pobijane odluke ne sadrži činjenični opis apelanticinih radnji koje manifestiraju sve bitne elemente disciplinskog prekršaja za koji je apelantica proglašena odgovornom, nego utvrđeni disciplinski prekršaj označava po nazivu i pravnoj kvalifikaciji a upućuje na činjenični opis tih radnji sadržan u precizno određenoj tački disciplinske tužbe, na taj način nisu učinjene povrede pravila postupka iz člana 85. stav 4. Poslovnika VSTV koja određuju bitne elemente odluke u disciplinskom postupku, niti je na taj način odluka učinjena nerazumljivom. Također je utvrđeno da nisu osnovani niti žalbeni navodi da je izreka pobijane odluke protivrječna obrazloženju u pogledu činjenica od odlučnog značaja, jer, kako je dalje navedeno, razlozi u obrazloženju sadržajno podržavaju činjenično utvrđenje u izreci odluke u pogledu apelanticinih radnji opisanih u tački II disciplinske tužbe koje manifestiraju bitne elemente disciplinskog prekršaja za koji je apelantica proglašena odgovornom. Također je zaključeno da zaključkom u obrazloženju pobijane odluke po kome utvrđene apelanticine radnje koje odražavaju elemente disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 13. Zakona o VSTV predstavljaju ponašanje koje šteti ugledu funkcije predsjednika suda nije prekoračena tužba, kako je to žalbom navedeno, jer prvostepena odluka ne izlazi iz okvira disciplinske tužbe u pogledu činjeničnih utvrđenja koja odražavaju elemente disciplinskog prekršaja, niti u pogledu pravne kvalifikacije prekršaja. U odnosu na apelanticine žalbene tvrdnje da se činjenična osnova pobijane odluke svodi na iskaze svjedoka D. A. i M. J. i da su ti iskazi prihvaćeni bez nužne kritičke analize, te da nisu ocijenjeni u korelaciji sa iskazima drugih svjedoka, u obrazloženju je navedeno da takve tvrdnje nemaju uporišta u sadržaju obrazloženja pobijane odluke, jer iz razloga obrazloženja na str. 4. i 5. pobijane odluke nesumnjivo proizlazi da su ti iskazi ocijenjeni u međusobnoj povezanosti, te u vezi sa iskazima svjedoka S. M., Z. Ć. i apelanticinim iskazom, kao i materijalnim dokazima na koje se odluka poziva i u odlučnim činjenicama interpretira njihov sadržaj, što, kako je zaključeno, zadovoljava kriterije propisane članom 8. ZPPFBiH. Dalje je navedeno da u pogledu zaključka o neopravdanosti radnje kojom apelantica vrši presignaciju spornog predmeta na drugog sudiju pobijana odluka, prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije, daje validne i jasne razloge pravilnim pozivanjem na odredbe člana 50. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju koji, u stavu 1, sadrži pravilo da utvrđeni redoslijed raspoređivanja predmeta nije moguće mijenjati zbog pojedinačnog predmeta, a u stavu 2. su predviđene izuzetne situacije u kojima predsjednik suda može presignirati predmet sa jednog sudije na drugog pod koje izuzetke se, i prema ocjeni Drugostepene disciplinske komisije, ne mogu podvesti apelanticine radnje preduzete u konkretnom slučaju kojima je navedeni spis (u kojem je već bilo doneseno rješenje) od sudije D. A. dala u rad sudiji M. H. Drugostepena disciplinska komisija je konstatirala da je osporena prvostepena odluka zasnovana na potpuno pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava kada je apelanticine radnje okvalificirala kao disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 13. Zakona o VSTV, te da je, odlučujući o visini i težini disciplinske mjere, apelantici izrekla mjeru adekvatnu težini disciplinskog prekršaja i stepenu disciplinske odgovornosti.
  • 10.
    VSTV je Odlukom broj 04-02-68-4/2011 od 12. maja 2011. godine odbacilo kao nedopuštenu apelanticinu žalbu izjavljenu protiv Odluke Drugostepene disciplinske komisije broj 04-02-68-2/11 od 9. marta 2011. godine. VSTV je u obrazloženju odluke navelo da se žalba na odluku Drugostepene disciplinske komisije može izjaviti samo zbog izrečene disciplinske mjere razrješenja dužnosti. Budući da apelantici u konkretnom slučaju nije izrečena ta disciplinska mjera, VSTV, postupajući prema odredbi člana 17. stav 1. tačka 6, u vezi sa članom 60. stav 6. Zakona o VSTV, zaključilo je da žalba na drugu izrečenu mjeru nije dopuštena.
  • 11.
    Apelantica je 30. maja 2011. godine protiv navedenih odluka podnijela apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je 30. marta 2012. godine donio Odluku broj AP 4101/09 kojom je usvojio navedenu apelaciju, kao i apelaciju apelanta Vitomira Soldata, koja je pokretala ista pravna pitanja sa aspekta zaštite ustavnih prava apelanata, i zaključio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i to donošenjem odluke VSTV u disciplinskom postupku pred VSTV u kojem je, zbog nedosljedne primjene materijalnog prava i nepreciznosti zakonske norme, apelantima uskraćeno pravo na pravnu sigurnost kao elementu principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine u disciplinskom postupku koji uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4101/09 od 30. marta 2012. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 40/12, stav 56). Navedenom odlukom Ustavni sud je ukinuo Odluku VSTV broj 04-02-68-4/2011 od 12. maja 2011. godine, predmet vratio VSTV koje je bilo dužno da donese po hitnom postupku novu odluku u disciplinskom postupku, u skladu sa svim garancijama koje pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 12.
    Izvršavajući navedenu odluku Ustavnog suda, VSTV je na sjednici održanoj 3. jula 2012. godine donijelo Odluku broj 04-02-2550/2012 kojom je odbilo kao neosnovanu apelanticinu žalbu i potvrdilo Odluku Drugostepene disciplinske komisije broj 04-02-68-2/11 od 9. marta 2011. godine. U izreci navedene odluke je konstatirano da je ta odluka konačna.
  • 13.
    VSTV je u obrazloženju navedene odluke navelo da tokom vođenja disciplinskog postupka protiv apelantice nisu povrijeđena pravila disciplinskog postupka, te da je na pravno bitne činjenice pravilno primijenjeno materijalno pravo. Dalje je navedeno da odluka Prvostepene disciplinske komisije sadrži sve bitne elemente propisane članom 85. stav 4. Poslovnika VSTV tako da nije održiv prigovor žalbe u pogledu nerazumljivosti i protivrječnosti izreke odluke sa njenim obrazloženjem. Dalje je utvrđeno da pobijanom odlukom nije prekoračen tužbeni zahtjev, jer je apelantica proglašena odgovornom za disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 13. Zakona o VSTV (miješanje u postupanje sudije ili tužioca sa namjerom da se opstruiraju ili potcijene njihove aktivnosti), koji je učinjen detaljno opisanim radnjama navedenim u disciplinskoj tužbi od 30. juna 2010. godine. Navodi žalbe da se činjenična osnova pobijane odluke zasniva na iskazima određenih svjedoka, te da su ti iskazi ocijenjeni bez nužne kritičke analize, odnosno da nisu ocijenjeni u korelaciji sa iskazima drugih svjedoka, prema mišljenju VSTV, u potpunosti su neutemeljeni, što je prethodno utvrdila i Drugostepena disciplinska komisija. Dalje je navedeno da VSTV u potpunosti prihvata konstataciju Drugostepene disciplinske komisije da povreda pravila postupka, koja se ogleda u izostanku sadržajne ocjene iskaza svjedoka A. H. i M. H. u obrazloženju odluke, nije negativno utjecala na pravilnost činjenične osnove pobijane odluke, pa tako ni na njenu zakonitost zbog toga što dokazi izvedeni na glavnoj raspravi predstavljaju odgovarajuću osnovu za tvrdnju da je apelantica počinila disciplinski prekršaj koji joj je stavljen na teret. VSTV je zaključilo da se iz donesenih odluka disciplinskih komisija i podnesene žalbe ne može izvesti zaključak da je Prvostepena disciplinska komisija proizvoljno ocijenila dokaze pribavljene tokom disciplinskog postupka, te na taj način povrijedila apelanticino pravo na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje je navedeno da je neosnovan prigovor da je činjenično stanje u predmetnoj stvari pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, jer iz dokaza koji su provedeni na glavnoj raspravi neupitno proizlazi da je apelantica svim preduzetim radnjama ostvarila činjenični supstrat prekršaja za koji je proglašena odgovornom. Istaknuto je da pravilnost ovakvog zaključka nije moguće dovesti u pitanje tvrdnjom da je apelanticino postupanje u konkretnom slučaju bilo isključivo motivirano dosljednom primjenom odredaba člana 18. stav 4. i člana 49. stav 3. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju. Također, istaknuto je da nisu osnovani žalbeni prigovori u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava koji se temelje na navodno pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju za šta je Drugostepena disciplinska komisija, prema ocjeni VSTV, dala potpuno i pravilno obrazloženje.
  • 14.
    VSTV je 6. septembra 2012. godine donijelo Odluku broj 04-02-2550-6/2012 kojom je odbacilo kao nedopušten apelanticin prijedlog za povrat u prijašnje stanje od 19. jula 2012. godine. Navedena odluka je konačna.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica je istakla da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje budući da joj nije omogućeno da učestvuje u postupku odlučivanja o žalbi pred VSTV, da, suprotno odredbama člana 68. tačka c) Zakona o VSTV, nije obaviještena o sjednici na kojoj se odlučivalo o žalbi, da je VSTV propustilo da provjeri da li su svi učesnici upoznati sa predmetnom odlukom Ustavnog suda i da li im je ta odluka dostavljena kako bi im se omogućilo uredno zastupanje, da joj nije dostavljen prijedlog UDT za produženje roka za vođenje disciplinskog postupka, te da je suprotnoj strani omogućeno da učestvuje u postupku. Navela je da je članom 68. tačka c) Zakona o VSTV utvrđeno pravo sudije/tužioca protiv kojeg se disciplinski postupak vodi da prisustvuje svakoj raspravi. U tom smislu apelantica se pozvala na praksu Evropskog suda za ljudska prava (Slimane-Kaid protiv Francuske, odluka iz 2003. godine, McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka iz 1995. godine, Hiro Balani protiv Španije, odluka iz 1994. godine i dr.) i istakla da se u konkretnom slučaju radi o povredi principa ravnopravnosti stranaka u postupku, jer nije bila obaviještena o podnescima suprotne strane, niti je imala uvid u relevantne dokumente spisa na kojima je utemeljena osporena odluka. Apelantica je, dalje, navela da je VSTV, odlučujući o žalbi, postupilo suprotno odredbama člana 73. Zakona o VSTV koje reguliraju zastaru vođenja disciplinskog postupka, navodeći da je riječ o normi imperativne prirode koja obavezuje VSTV da je primijeni po službenoj dužnosti. Istakla je da je članom 73. Zakona o VSTV propisano da se postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka s obzirom na to da je disciplinski tužitelj podnio disciplinsku tužbu 30. juna 2010. godine. Dalje je navela da je VSTV imalo zadatak ne samo da odluči o žalbi već da izvrši odluku Ustavnog suda tako što će osigurati apelanticina ustavna prava i donijeti suštinski novu odluku u hitnom postupku sa svim garancijama iz člana 6. Evropske konvencije, što nije ispoštovano budući da apelantica nije bila uključena u žalbeni postupak i što je donesena odluka iako je nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka. Apelantica je, dalje, istakla da je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer pokretanje postupka izvršenja odluke Prvostepene disciplinske komisije od VSTV, prema apelanticinom mišljenju, ukazuje na arbitrarno i proizvoljno postupanje VSTV koje ima sva obilježja direktne diskriminacije apelantice "imajući u vidu općepoznatu činjenicu da se u nekim slučajevima nisu izvršavale disciplinske mjere smanjenja plaće". Istakla je da, prema članu 74. stav 1. Zakona o VSTV, Vijeće u pogledu izrečenih disciplinskih mjera ima samo nadležnost da vodi evidenciju o izrečenim mjerama a nikako da pokreće postupak i traži izvršenje. Apelantica je, dalje, navela da je bila obaveza VSTV da po službenoj dužnosti donese odluku da se iz rasprave VSTV kao cjeline isključe članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije, te da je odredba člana 60. stav (6) Zakona o VSTV suprotna općim postulatima nepristrasnog suda. S tim u vezi apelantica ističe da je čak i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi (Evropski sud za ljudska prava, De Cuber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, stav 26). Apelantica je, također, navela da propisi koji reguliraju disciplinski postupak ne zadovoljavaju zahtjeve u vezi s kvalitetom zakona koji podrazumijevaju da zakon bude pristupačan, predvidiv i procjenjiv. U tom pogledu je kao primjer navela: neodređenost dispozicije disciplinskih prekršaja, nepostojanje klasifikacije na lakše i teže disciplinske prekršaje, zatim, da član 73. Poslovnika, koji propisuje supsidijarnu primjenu parničnog postupka, ne odražava duh Zakona o VSTV (koji koristi termine iz krivičnog prava). S tim u vezi, prema apelanticinom mišljenju, postavlja se pitanje obima garancija koje pruža član 6. Evropske konvencije s obzirom na navedenu stipulaciju pravnih normi, da u samom zakonu nije predviđena supsidijarna primjena ZPP, već je to učinilo VSTV u svom Poslovniku o radu. Apelantica je, dalje, navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nezakonitih odluka VSTV kao cjeline i odluka Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije, jer izreka odluke Prvostepene disciplinske komisije ne sadrži činjenični opis radnji disciplinskog prekršaja (izreka se poziva na tačku II disciplinske tužbe), te je zbog toga izreka nerazumljiva i protivrječna u odnosu na obrazloženje prvostepene odluke (u obrazloženju odluke apelantici su stavljene na teret i druge radnje u vezi sa održavanjem sjednica Krivičnog odjeljenja i općih sjednica s namjerom da potcijeni i opstruira rad sudije D. A.). Dalje je istakla da je došlo do prekoračenja tužbe, jer je u obrazloženju prvostepene odluke dodano da takvo apelanticino ponašanje "šteti ugledu funkcije predsjednika suda", što nije sadržano u opisu radnji iz tačke II disciplinske tužbe. Smatra da u konkretnom slučaju dolazi u obzir i primjena člana 280. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH o povredi objektivnog identiteta optužbe i presude, pozivajući se pri tome na presudu Evropskog suda za ljudska prava, Busuioc protiv Moldove. Apelantica, dalje, navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno ocijenjeni dokazi. Prema apelanticinom mišljenju, nije dokazan ključni element disciplinskog prekršaja (da je apelantica dala usmenu instrukciju šefu Pisarnice A. H. da ne otpremi predmetno rješenje), te se stoga ne može govoriti o postojanju disciplinskog prekršaja za koji je apelantica proglašena odgovornom. Smatra da je u obrazloženju prvostepene odluke izostala sadržajna ocjena izvedenih dokaza, i to iskaza svjedoka A. H. (šefa Pisarnice) i sudije M. H. Istakla je da ocjena dokaza ne smije biti arbitrarna, već zasnovana na brižljivoj i savjesnoj ocjeni svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine i dr.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    U odnosu na apelanticine navode da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje budući da joj nije omogućeno da učestvuje u postupku odlučivanja o žalbi pred VSTV, da, suprotno odredbama člana 68. tačka c) Zakona o VSTV, nije obaviještena o sjednici na kojoj se odlučivalo o žalbi, da je VSTV propustilo da provjeri da li su svi učesnici upoznati sa predmetnom odlukom Ustavnog suda, da apelantici nije dostavljen prijedlog UDT za produženje roka za vođenje disciplinskog postupka, te da je suprotnoj strani omogućeno da učestvuje u postupku, u odgovoru VSTV je istaknuto da je VSTV u konkretnom slučaju o apelanticinoj žalbi odlučilo na sjednici održanoj 3. jula 2012. godine bez otvaranja rasprave u skladu sa članom 89. Poslovnika VSTV, primjenjujući supsidijarno i odredbe parničnog postupka. Također je naglašeno da sjednici Vijeća nije prisustvovala suprotna strana, odnosno disciplinski tužilac. Naime, suprotno apelanticinim navodima, disciplinski tužilac nije pozvan, niti je prisustvovao sjednici 3. jula 2012. godine, kao ni sjednicama VSTV od 24. maja i 20. juna 2012. godine na kojima je VSTV prethodno razmatralo informaciju o odluci Ustavnog suda i obavezama VSTV koje proizlaze iz te odluke. U tom smislu VSTV se pozvalo na Odluku Ustavnog suda broj AP 1124/05 od 9. februara 2006. godine. Također je istaknuto da apelantici nije bila uskraćena mogućnost da se obavijesti o dnevnom redu predmetnih sjednica i putem službene web-stranice VSTV. U odnosu na apelanticine navode koji se odnose na dostavu odluke Ustavnog suda, navedeno je da se odluke Ustavnog suda dostavljaju, odnosno objavljuju u skladu sa Pravilima Ustavnog suda. Također, ni Zakonom o VSTV, niti Poslovnikom VSTV, a ni propisima koji se supsidijarno primjenjuju nije predviđeno da sud na čiju je odluku izjavljena žalba vrši dostavu odluke "višestepenog suda" po takvoj žalbi. U odnosu na apelanticine navode da joj nije dostavljen zahtjev UDT za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka, o kome je raspravljano na sjednici VSTV 20. juna 2012. godine, niti joj je dostavljena odluka o tom prijedlogu, istaknuto je da je UDT 21. maja 2012. godine, na osnovu člana 73. Zakona o VSTV, podnio prijedlog za produženje roka u kojem zastarijeva vođenje disciplinskog postupka koji se vodi protiv apelantice. Međutim, o tom prijedlogu VSTV nije odlučivalo, jer je smatralo da nisu bili ispunjeni uvjeti za njegovo razmatranje, zatim, da podneseni prijedlog nije proizveo bilo kakvo štetno djejstvo na apelanticina prava, niti je imao ikakvog utjecaja na postupanje VSTV kao cjeline. Istaknuto je da VSTV u osporenoj odluci nije odlučivalo o pitanju zastare, da prigovor zastare apelantica nije isticala podnescima prije odluke VSTV kao cjeline, te da Zakonom nije propisano da na pitanje zastare VSTV pazi po službenoj dužnosti. Također je navedeno da je VSTV, donoseći osporenu odluku, postupalo po odluci Ustavnog suda koja je obavezala VSTV da donese novu odluku u disciplinskom postupku vođenom protiv apelantice. Dalje je istaknuto da se postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom a zatim postupanje VSTV po odluci Ustavnog suda ne može podvesti pod odredbu člana 73. Zakona o VSTV, jer se navedeni član ne odnosi na posebne postupke preispitivanja odluka VSTV pred nadležnim sudovima. Navedeno je da je disciplinski postupak koji je prethodio donošenju odluke Ustavnog suda pravomoćno okončan u roku propisanom u članu 73. Zakona o VSTV, odnosno da je apelantica u navedenom roku, u smislu Pravila Ustavnog suda, iscrpila sve djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu prije podnošenja apelacije u navedenom predmetu broj AP 4101/09. Suprotnim tumačenjem člana 73. Zakona o VSTV osujetila bi se mogućnost odlučivanja o disciplinskoj odgovornosti u predmetima u kojima je pokrenut postupak preispitivanja odluke VSTV pred nadležnim sudom. Praktično, to bi značilo da VSTV nakon donošenja odluke suda i eventualnog vraćanja predmeta na ponovno postupanje u najvećem broju predmeta ne bi moglo meritorno odlučivati. U tom slučaju postavilo bi se i pitanje vremenskog perioda u kojem je vođen postupak sudskog preispitivanja odluke VSTV, budući da pozitivnim propisima nije regulirano pitanje prekida roka zastare vođenja disciplinskog postupka kao specifičnog roka koji se računa od trenutka podnošenja tužbe i kojeg kao takvog ne poznaju ni parnični ni krivični postupak. Navedeno je da u svojoj dosadašnjoj praksi VSTV nije primjenjivalo član 73. Zakona o VSTV kada je postupalo po odlukama Ustavnog suda a pogotovo ne na način da na protek roka pazi po službenoj dužnosti.
  • 17.
    U odnosu na apelanticine navode da je VSTV bilo dužno donijeti suštinski novu odluku u postupku sa svim garancijama iz člana 6. Evropske konvencije, navedeno je da je VSTV, postupajući po odluci Ustavnog suda, primijenilo član 60. stav (6) Zakona o VSTV u skladu s pravnim shvatanjima i zaključcima iz obrazloženja odluke, te se upustilo u razmatranje apelanticine žalbe i utvrdilo da su žalbeni navodi neosnovani. U odnosu na apelanticine navode da pokretanje postupka izvršenja odluke Prvostepene disciplinske komisije ukazuje na arbitrarno i proizvoljno postupanje VSTV koje ima obilježja direktne diskriminacije apelantice, VSTV je istaklo da je 20. januara 2012. godine svim sudovima i tužilaštvima u kojima rade sudije/tužioci kojima je izrečena disciplinska mjera umanjenja plaće uputilo dopise, tražeći informacije o izvršenju navedene mjere, te da okolnosti na koje se apelantica poziva ne ukazuju na nejednak tretman, jer je VSTV u istim situacijama, primjenjujući svoja zakonska ovlaštenja, na jednak način tretiralo i ostale sudije i tužioce kojima je izrečena navedena disciplinska mjera. Dalje je istaknuto da je odredba člana 60. stav (6) Zakona o VSTV obavezujuća za VSTV, te mu se ne može staviti na teret činjenica da je postupalo u skladu sa izričitom zakonskom normom. Također, donošenje odluke o isključenju svih članova koji su prethodno učestvovali u disciplinskim komisijama bilo bi suprotno odredbama koje reguliraju kvorum za donošenje odluka VSTV i u potpunosti bi blokiralo mogućnost odlučivanja VSTV kao cjeline, jer u tom slučaju ne bi bilo moguće osigurati prisustvo najmanje 11 članova Vijeća na sjednici, koliko je potrebno za kvorum. Istaknuto je da je predmetnoj sjednici prisustvovalo 12 članova a od tog broja dva člana Vijeća, što čini jednu šestinu onih koji su učestvovali u prethodnim fazama odlučivanja kao članovi disciplinskih komisija. Predloženo je da se apelacija u cjelini odbije kao neosnovana.
  • 18.
    U odgovoru VSTV od 21. maja 2013. godine, povodom zahtjeva Ustavnog suda za dostavu zaključaka i odluke sa sjednica VSTV od 24. maja i 20. juna 2012. godine, istaknuto je da je VSTV na sjednici održanoj 24. maja 2012. godine usvojilo zaključak da će, u skladu sa Odlukom Ustavnog suda (AP 4101/09), na sjednici zakazanoj za 20. i 21. juni 2012. godine odlučivati o žalbama Vitomira Soldata i apelantice, zatim, da će na istoj sjednici VSTV odlučiti i o prijedlogu UDT za produženje roka za okončanje disciplinskih postupaka protiv Vitomira Soldata i apelantice, te je zadužen Odjel za imenovanja da pripremi relevantan materijal. Na sjednici održanoj 20. juna 2012. godine zaključeno je da se predmetna tačka dnevnog reda odgađa za vanrednu sjednicu 2. jula 2012. godine, a Odjel za imenovanja je zadužen da pripremi i prezentira materijal u vezi sa predmetnim žalbama i prijedlogom UDT za produženje roka za okončanje disciplinskih postupaka. Na vanrednoj sjednici održanoj 2. i 3. jula 2012. godine VSTV je donijelo odluku kojom se apelanticina žalba odbija kao neosnovana i potvrđuje odluka Drugostepene disciplinske komisije od 9. marta 2011. godine. VSTV je u odgovoru istaklo da nije donosilo nikakve druge odluke, niti je odlučivalo o prijedlogu UDT kao što je navedeno i u prethodnom odgovoru VSTV.
  • 19.
    U odgovoru UDT je istaknuto da, budući da apelantica svojom apelacijom osporava odluke disciplinskih organa VSTV, zatim, da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje je donio UDT, koji u konkretnom postupku ima svojstvo stranke kao i apelantica, ocijenjeno je da UDT nije u prilici da dostavi dodatne informacije u odnosu na navode koje je VSTV dostavilo u svom izjašnjenju od 13. februara 2013. godine, koje u potpunosti podržava.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnim odredbama glasi:

Član 56. tačka 13.
Disciplinski prekršaji sudija

Disciplinski prekršaji sudija su:

(13) miješanje u postupanje sudije ili tužioca s namjerom opstruiranja ili potcjenjivanja njihovih aktivnosti;

Član 58. stav 1. tačka c)
Vrste disciplinskih mjera

(1) Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:

(c) smanjenje plaće za iznos do 50 posto, na period do jedne godine;

Član 60. st. 1, 6, 7. i 8.
Vođenje disciplinskog postupka i žalbe

(1) Disciplinski postupak vode:

(a) Prvostepena disciplinska komisija i

(b) Drugostepena disciplinska komisija.

(6) Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo učestvovati, osim ako se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća u donošenju odluke o istoj stvari.

(7) Sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom Vijeća može uložiti žalbu Sudu Bosne i Hercegovine jedino na osnovu jednog ili oba razloga:

  • a)
    da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, učinilo materijalnu povredu pravila postupka predviđenih ovim zakonom;
  • b)
    da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, pogrešno primijenilo zakon.

(8) Sud Bosne i Hercegovine mora primiti žalbu iz stava 7. ovog člana u roku od tri (3) sedmice od dana kad je sudija ili tužilac primio odluku Vijeća. Sud Bosne i Hercegovine u skraćenom postupku odbacuje žalbe uložene nakon tog roka.

Član 73.

Zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka

Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora se okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim.

  • 21.
    Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 44/09, 28/10, 58/10 i 57/12) u relevantnim odredbama glasi:

Član 73.

Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku

U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, a koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenog disciplinskog prekršaja.

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Odluka VSTV broj 04-02-2550/2012 od 3. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu odluku apelantica je primila 17. jula 2012. godine. Apelacija je podnesena 12. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

  • 27.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: [....]

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[....]
    • 28.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
    • 29.
      U odnosu na pitanje da li je u konkretnom disciplinskom postupku primjenjiv član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podržava vlastitu praksu u sličnim predmetima, pa slijedi zaključak da je član 6. Evropske konvencije sa aspekta garancija koje pruža "građanski" nivo prava na pravično suđenje primjenjiv i u konkretnom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 48/11, tač. 36-39).
    • 30.
      Ustavni sud zapaža da je apelantica, između ostalog, navela da je u konkretnom disciplinskom postupku postupljeno suprotno zakonskoj odredbi koja propisuje zastarjelost vođenja disciplinskog postupka. Istakla je da je član 73. Zakona o VSTV, koji regulira zastaru vođenja disciplinskog postupka, norma imperativne prirode koja obavezuje VSTV da je primijeni po službenoj dužnosti i u skladu s kojom se postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim. S obzirom na to da je disciplinski tužilac podnio disciplinsku tužbu 30. juna 2010. godine, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka.
    • 31.
      U odgovoru na apelaciju VSTV je istaklo da u konkretnom postupku nije odlučivalo o prijedlogu UDT od 21. maja 2012. godine za produženje roka u kojem zastarijeva vođenje disciplinskog postupka, jer je smatralo da nisu bili ispunjeni uvjeti za njegovo razmatranje, zatim, da VSTV u osporenoj odluci nije odlučivalo o pitanju zastare, da Zakonom nije propisano da na pitanje zastare VSTV pazi po službenoj dužnosti, kao i da se član 73. Zakona o VSTV ne odnosi na posebne postupke preispitivanja odluka VSTV pred nadležnim sudovima. Suprotnim tumačenjem člana 73. Zakona o VSTV, prema mišljenju VSTV, osujetila bi se mogućnost da se odlučuje o disciplinskoj odgovornosti u predmetima u kojima je pokrenut postupak preispitivanja odluke VSTV pred nadležnim sudom, jer u slučaju eventualnog vraćanja predmeta na ponovno postupanje pred VSTV, u najvećem broju predmeta ne bi se moglo meritorno odlučivati.
    • 32.
      Ustavni sud uočava da iz sadržaja člana 73. Zakona o VSTV, koji propisuje da se postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim, jasno proizlazi izričita zakonska obaveza da se disciplinski postupak mora okončati u propisanom roku. Također, član 73. Zakona o VSTV izričito propisuje i mogućnost da se produži rok za okončanje disciplinskog postupka u situaciji kad se utvrde razlozi koji produženje ovog roka čine opravdanim. Iz navedenog Ustavni sud zapaža da je i sam zakonodavac, donoseći predmetnu normu, imao u vidu da se u određenim konkretnim situacijama disciplinski postupak neće moći okončati u propisanom roku od godinu dana zbog čega je regulirao mogućnost i način produženja ovog roka. Ustavni sud, dalje, zapaža da je već i samim Zakonom o VSTV (član 60. st. 7. i 8) propisano da odluke VSTV o razrješenju dužnosti sudije ili tužioca mogu biti zbog određenih razloga predmet preispitivanja pred Sudom BiH. U takvom slučaju moguće je pretpostaviti da će zbog objektivnih razloga konkretni disciplinski postupak trajati duže od godinu dana zbog čega će doći u obzir primjena dijela odredbe člana 73. Zakona o VSTV koja predviđa mogućnost da se produži navedeni rok. Također, Ustavni sud zapaža da konačne odluke VSTV mogu biti i predmet preispitivanja u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom, kao u konkretnom slučaju. U kontekstu navedenog Ustavni sud, dalje, smatra da se u situaciji kad odluka VSTV bude ukinuta i kada predmet bude vraćen na ponovno odlučivanje, postupak utvrđivanja disciplinske odgovornosti mora provesti u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava, uključujući i primjenu člana 73. Zakona o VSTV u pogledu pitanja zastarjelosti.
    • 33.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju nesporno da je predmetni postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti apelantice započeo 30. juna 2010. godine, da je osporena odluka donesena 3. jula 2012. godine, te da je u konkretnom slučaju protekao rok od godinu dana iz člana 73. Zakona o VSTV u kojem se, kako je to eksplicitno u zakonskoj odredbi navedeno, mora okončati postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti. Iz navedene odredbe i zakonske terminologije koja, dakle, koristi termin mora, prema mišljenju Ustavnog suda, upravo proizlazi, suprotno navodima iz odgovora na apelaciju, obaveza VSTV kao cjeline, ali i nadležnih disciplinskih komisija pred kojim se to pitanje može postaviti, da po službenoj dužnosti paze na zastarjelost vođenja disciplinskog postupka, uključujući i razmatranje da li postoji zahtjev za produženje tog roka i ispitivanje da li, u svakom konkretnom slučaju, postoje razlozi zbog kojih bi produženje tog roka bilo opravdano. U tom kontekstu Ustavni sud, dalje, zapaža da je u apelanticinom slučaju UDT, u smislu navedene odredbe, 21. maja 2012. godine na osnovu člana 73. Zakona o VSTV podnio prijedlog za produženje roka u kojem zastarijeva disciplinski postupak koji se vodi protiv apelantice. Međutim, evidentno je da o navedenom prijedlogu UDT VSTV nije odlučivalo, niti je o tome dalo razloge u obrazloženju osporene odluke. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci izostalo obrazloženje o primjeni člana 73. Zakona o VSTV u konkretnoj situaciji o čemu je VSTV dužno voditi računa.
    • 34.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, budući da je prilikom odlučivanja o apelanticinoj žalbi VSTV u potpunosti zanemarilo odredbu člana 73. Zakona o VSTV, što kao posljedicu ima povredu prava na pravično suđenje prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 35.
    Imajući u vidu zaključak u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati eventualno kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom postupku koji uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije sa aspekta obaveze koju pruža "građanski" nivo prava na pravično suđenje povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene materijalnog prava budući da je VSTV u cijelosti zanemarilo odredbu člana 73. Zakona o VSTV.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 39.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.