USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3645/12, rješavajući apelaciju Radmila Mihajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radmila Mihajlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044188 12 Rev od 26. jula 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044188 11 Gž od 7. decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044188 03 P od 20. decembra 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Radmilo Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 19. oktobra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 044188 12 Rev od 26. jula 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044188 11 Gž 2 od 7. decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044188 03 P od 20. decembra 2010. godine. Apelant je dopisom od 21. januara 2013. godine zatražio da Ustavni sud o njegovoj apelaciji odluči prioritetno, a drugim dopisom od istog datuma apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odgodio izvršenje koje se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 65 0 I 083356 05 I po prijedlogu Banke za obnovu i razvoj d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetužena) protiv izvršenika Envera Delimustafića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Stambene zadruge Energoinvest Sarajevo – u likvidaciji (u daljnjem tekstu: prvotužena), Envera Delimustafića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Banke za obnovu i razvoj d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetužena) zatraženo je 24. januara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo da uz odgovor na apelaciju dostavi Ustavnom sudu i spis broj 65 0 P 044188 03 P.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor 30. januara, Kantonalni sud 13. februara, Općinski sud 8. februara, prvotužena 4. februara, drugotuženi 4. juna, a trećetužena 1. februara 2013. godine. Također, Općinski sud je dostavio i traženi spis.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, svi odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 11. aprila 2013. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 044188 03 P od 20. decembra 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 044188 11 Gž 2 od 7. decembra 2011. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji stambene zgrade bliže opisane u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), koji je zaključen 7. februara 1992. godine između prvotužene i drugotuženog i aneks tog ugovora, te ugovor o dugoročnom kreditu koji je zaključen na teret sporne nekretnine između drugotuženog i trećetužene, pa da se, slijedeći to, naloži tuženima da trpe da se u zemljišnim knjigama uspostavi knjižno stanje kakvo je bilo prije provođenja osporenih ugovora.
- 7.Apelant je u tužbi i u izjavi pred prvostepenim sudom naveo da tužbeni zahtjev zasniva na činjenici da je on sklopio ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine još 30. maja 1990. godine sa Esadom Alispahićem (u daljnjem tekstu: E. A.) iako je znao da ta nekretnina nije uknjižena na ime E. A. Apelant je naveo i da je isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed sporne nekretnine. Općinski sud je utvrdio da je zemljište na kojem je izgrađena sporna nekretnina upisano u zemljišnim knjigama kao državno vlasništvo na kojem je nosilac prava raspolaganja prvotužena, a da je kao vlasnik na spornoj stambenoj zgradi upisan drugotuženi sa 1/1 pravom vlasništva. Također je utvrđeno da je na toj zgradi kasnije upisano i založno pravo u korist trećetužene do isplate kredita koji je drugotuženi dobio od trećetužene. Ovi upisi su, kako je utvrđeno, izvršeni nakon što su 1992. godine zaključeni osporeni ugovori o kupoprodaji sporne nekretnine između prvotužene i drugotuženog i nakon što je zaključen ugovor o hipoteci između drugotuženog i trećetužene.
- 8.Općinski sud je naveo da se, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, spornim postavilo pitanje valjanosti ugovora koji je zaključio E. A. sa apelantom. Odlučujući o tom pitanju, Općinski sud je utvrdio da je E. A., kao apelantov pravni prednik, zaključio sa prvotuženom 1985. godine ugovor o udruživanju sredstava u odnosu na spornu nekretninu, te da "u ugovoru 'ključ u ruke' [...] u članu II stoji da će [prvotužena] u svoje ime, a za račun [E. A.] obaviti investitorske i druge poslove, dok u članu IX stoji da se [E. A.] na temelju tog ugovora i potvrde o svim izmirenim obavezama prema [prvotuženoj] može upisati kao vlasnik". E. A. je kasnije, 1990. godine, iako još nije bio uknjižen kao vlasnik na spornoj nekretnini, zaključio ugovor o kupoprodaji te nekretnine sa apelantom i obavezao se da će mu "naknadno osigurati 'izvorni dokaz o svom vlasništvu'", a apelant mu je isplatio kupoprodajnu cijenu. Ovaj kupoprodajni ugovor nikada nije proveden u zemljišnim knjigama u apelantovu korist. Općinski sud je naveo da u odnosu na pravnu valjanost ovog ugovora, kao pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini, apelant "nije predložio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da je u vrijeme zaključenja tog ugovora [E. A.] bio vlasnik sporne nekretnine i da ju je mogao prodati [apelantu]". Naime, kako je naveo sud, E. A. u momentu zaključenja ugovora sa apelantom nije imao bilo kakav dokaz da je vlasnik sporne nekretnine, "čega je i sâm bio svjestan, jer se inače ne bi obavezao [apelantu] naknadno osigurati 'izvorni dokaz o svom vlasništvu'".
- 9.Dalje, Općinski sud je naveo da su aneksima ugovora između E. A. i prvotužene iz 1985. i 1986. godine određena dodatna plaćanja koja je E. A. trebalo da izvrši prema prvotuženoj. Iako je, kako je naveo sud, E. A. pred sudom izjavio da je sve svoje obaveze prema prvotuženoj izmirio, o tome ni on ni apelant nisu pružili bilo kakav dokaz, niti su na bilo koji način dokazali da su od prvotužene tražili potvrdu o tome da je E. A. zaista izmirio svoje obaveze i stekao osnov za uknjižbu prava vlasništva na spornoj nekretnini. Osim toga, Općinski sud je naročito ukazao da E. A. ne samo da nije podnio sudu dokaze o svom vlasništvu na spornoj nekretnini i valjanosti svog ugovora sa apelantom već je i izbjegavao da pristupi sudu u konkretnom postupku "zbog čega je sud u više navrata bio prisiljen [E. A.] pozivati, te određivati privođenje putem sudske policije". Općinski sud je, dalje, ukazao da je apelant pred sudom izjavio da je znao da sporna nekretnina nije uknjižena na E. A. od kojeg je tu nekretninu kupio. Također, apelant je izjavio da zbog toga nije provjeravao stanje u zemljišnim knjigama prije zaključenja ugovora o kupoprodaji sa E. A., da nije provjeravao ni kod prvotužene, "jer je u cijelosti vjerovao [E. A.]", te da nije čitao ugovor sa aneksima o udruživanju sredstava koji je E. A. prethodno zaključio sa prvotuženom, "već je to za njega uradio advokat [...] koji mu je rekao da je sve uredu i da je jedini vlasnik [E. A.]". Također, apelant je u izjavi pred sudom naveo da je ugovor koji je sklopio sa E. A. 1990. godine ovjeren tek 2003. godine "jer je kao fudbaler živio vani a i počeo je rat". Dalje, apelant je izjavio da je njegov advokat napravio "privremeni ugovor sa [E. A.], jer [E. A.] nije bio platio porez na promet nekretnina, da je potpisao aneks ugovora tako da je bio upoznat sa nedostacima, odnosno sa obavezama koje je [E. A.] o pitanju dokazivanja prava vlasništva i preče kupnje trebalo da završi".
- 10.Općinski sud je, u vezi sa navedenim, zaključio da samo na osnovu toga što je vjerovao E. A. kao prodavcu i što mu je isplatio kupoprodajnu cijenu apelant, ipak, nije mogao sa E. A. zaključiti "pravno valjan ugovor podoban za stjecanje prava vlasništva, niti s temelja te dvije činjenice tražiti utvrđivanje ništavosti ugovora zaključenog između [prvotužene] i [drugotuženog]". Općinski sud je naročito naveo da apelant u toku postupka nije dokazivao, već je polazio od pretpostavke da je E. A. bio titular prava vlasništva na spornoj nekretnini u vrijeme zaključenja ugovora sa apelantom. Općinski sud je naveo da smatra da je apelant, na kojem je kao tužiocu bio teret dokazivanja, morao dokazati da je E. A. stekao u vlasništvo spornu nekretninu valjanim ugovorom koji je u cijelosti izvršen "s obzirom na to da traži poništenje ugovora zaključenog nakon što je on zaključio ugovor sa [E. A.] i upravo zbog toga", čime bi apelant dokazao da je prvotužena "dva puta raspolagala istom nekretninom i to drugi put nesavjesno".
- 11.Dalje, Općinski sud je obrazložio da na osnovu provedenih dokaza nije utvrđeno da su prvotužena i drugotuženi zaključenjem novog ugovora koji apelant pobija tužbom postupali nesavjesno. Apelant nije, kako je sud naveo, bilo čime učinio izvjesnim da su prvotužena i drugotuženi, u vrijeme zaključenja osporenog ugovora, znali ili mogli znati za postojanje ugovora između apelanta i E. A. Dalje, Općinski sud je naveo da je prvotužena u iskazu pred sudom izjavila da E. A. nikada nije ušao u posjed sporne nekretnine, da nije isplatio ugovorenu cijenu i da je, stoga, raskinut ugovor koji je prvotužena s njim sklopila 1985. godine, a da apelant ničim nije dokazao suprotno. Također, Osnovni sud nije prihvatio ni apelantovu tvrdnju da se on nakon zaključenja ugovora sa E. A. uselio u spornu nekretninu i da je u njoj "do pred kraj 1995. godine stanovao njegov otac", zato što, kako je sud obrazložio, u tom pravcu nisu pruženi bilo kakvi dokazi. U vezi s tim, sud je naveo da apelantove izjave pred sudom imaju istu pravnu snagu kao i izjave suprotnih stranaka "ukoliko uz njih ne stoje i drugi dokazi". Prema pravilima o dokazivanju, kako je dalje naveo sud, teret dokaza leži na onoj strani koja nešto tvrdi, a ne na onoj koja poriče. Imajući sve navedeno u vidu, Općinski sud je zaključio da nije "izvan svake sumnje mogao utvrditi elemente koji bi upućivali na ništavost iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima ugovora zaključenog između [prvo i drugotuženog] na način kako je to tužbom i tužbenim zahtjevom [apelant] tražio".
- 12.Općinski sud je, također, naveo da se konkretni slučaj mora ocijeniti i sa aspekta problema višestrukog ugovaranja. Prema članu 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, vlasništvo na nekretninama se stječe upisom u javne knjige ako je nosilac savjestan, a savjesnost se pretpostavlja. Također, sud je ukazao da stjecalac koji je bio savjestan u vrijeme zaključenja ugovora, ali ne i u vrijeme predaje zahtjeva za upis, ne postupa u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Također, ne smatra se savjesnim ni stjecalac koji je u vrijeme zaključenja ugovora i/ili podnošenja zahtjeva za upis u javne knjige bio nesavjestan na način da je znao da postoji valjan raniji pravni posao. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo sud, "nije utvrđeno niti utvrđivano da li je prvotužena kao nosilac prava raspolaganja, kao pravno lice koje se prvo upisalo i prenijelo vlasništvo drugotuženom, uopće znalo za posao između [E. A. i apelanta]". Uzimajući u obzir sve što je u postupku utvrđeno, sud je zaključio da drugotuženi ni u vrijeme zaključenja spornog ugovora sa prvotuženom, niti u vrijeme podnošenja zahtjeva za uknjižbu po osnovu tog ugovora nije mogao znati da postoji raniji pravno valjan kupoprodajni ugovor između apelanta i E. A., a savjesnost kasnijeg stjecaoca se pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže. Općinski sud je, dalje, istakao da apelant tokom postupka nije predložio bilo kakav dokaz da bi dokazao suprotno, već je tužbeni zahtjev zasnovao na svojoj pretpostavci o nesavjesnosti prvotužene i drugotuženog. Također, sud je naveo da nije mogao drugačije zaključiti ni na osnovu navoda o tome ko je bio u posjedu sporne nekretnine u periodu od 1992. do 1998. godine. Naime, sud je obrazložio da se na osnovu tih navoda ne može znati "što je drugotuženi mogao znati o prethodnom poslu, njegovoj valjanosti i realiziranju, jer osim tvrdnje samog [apelanta] da je njegov otac, a poslije njegovog ranjavanja da su neke druge osobe bile u posjedu kuće po odobrenju [apelanta], nije opet predložen niti proveden niti jedan drugi dokaz". Uzimajući u obzir sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Budući da je hipoteka akcesoran pravni posao koji prati sudbinu glavnog posla, Općinski sud je zaključio da o tom pitanju ne treba posebno odlučivati.
- 13.Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke zaključio da je prvostepena odluka zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno član 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je naročito ukazao da je u rješavanju spornog pitanja – valjanosti ugovora koji je E. A., kao apelantov pravni prednik, zaključio sa prvotuženom, Općinski sud pravilno zaključio da je taj ugovor raskinut. Naime, ugovorom iz 1985. godine prvotužena je preuzela obavezu da u svoje ime a za račun E. A. izgradi spornu nekretninu. Obaveza E. A. je bila da do 1. aprila 1985. godine uplati dio ugovorenog iznosa, a ostatak do 1. jula 1985. godine. Aneksima tog ugovora, kako je dalje naveo Kantonalni sud, E. A. se obavezao na dodatna plaćanja u ugovorenim rokovima uz ugovorenu klauzulu da u slučaju da E. A. ne uplati ugovorena sredstva, prvotužena može jednostrano raskinuti ugovor. Kantonalni sud je naveo da, kao i prvostepeni sud, smatra da apelant u toku postupka nije dokazao da je E. A. na račun prvotužene uplatio ugovoreni iznos, odnosno da je ispunio svoju ugovornu obavezu, zbog čega je taj ugovor raskinut. Naime, Kantonalni sud je naveo da je članom 124. ZOO propisana mogućnost raskida ugovora "prostom izjavom volje, ako raskid ne nastupa po samom zakonu". Zatim, članom 125. istog zakona je regulirano pitanje raskida ugovora kada je ispunjenje obaveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, a ako dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, dolazi do raskida ugovora ex lege. S obzirom na to da su rokovi za ispunjenje obaveze E. A. prema prvotuženoj bili propisani ugovorom i aneksima, a E. A. nije izvršio ugovornu obavezu, ugovor je, kako je zaključio Kantonalni sud, raskinut po samom zakonu. Osim toga, kako je naveo Kantonalni sud, u ugovoru i aneksima uz njega ugovorne strane su se saglasile o mogućnosti jednostranog raskida ugovora usljed neispunjenja. Stoga je sud zaključio da E. A. "nije trebalo da dâ svoju saglasnost, nego je to bila volja prvotužene". Takva izjava, kako je obrazložio sud, može biti data pismeno, ali i usmeno i konkludentno, dakle, bez određene forme. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantov žalbeni prigovor da nije ispoštovana forma za raskid ugovora između prvotužene i E. A., jer zakon takvu formu nije ni propisao.
- 14.Također, sud je odbio i apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud činjenicu raskida tog ugovora utvrdio na osnovu "fotokopije službene zabilješke od 7.2.1992. godine, koju je potpisao Faik Ekić kao neovlašteno lice prvotužene" i prigovor da je E. A. pristao na raskid pod prisilom. Kantonalni sud je naveo da navedena fotokopija službene zabilješke nije značajna za odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari, jer je prvotužena saopćila E. A. svoju volju za raskid ugovora. Dalje, sud je obrazložio da tvrdnja E. A. o navodnoj prisili da ugovor bude raskinut nije ničim dokazana. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je ugovor raskinut i po samom zakonu u smislu odredbe člana 125. st. 1. i 4. ZOO, odnosno zato što je ispunjenje u ugovorom predviđenom roku predstavljalo bitan sastojak ugovora između E. A. i prvotužene. Kantonalni sud je, također, naveo da je na osnovu dokaza provedenih u prvostepenom postupku "stekao uvjerenje da je apelant sa E. A. zaključio nesiguran pravni posao".
- 15.Dalje, rješavajući pitanje ovlaštenog lica prvotužene, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je članom 88. stav 1. ZOO propisano da ugovor koji neko lice zaključi kao opunomoćenik u ime drugog lica bez njegovog ovlaštenja obavezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. U konkretnom slučaju, kako je naveo Kantonalni sud, prvotužena nije uskladila upis sa Općim zakonom o zadrugama i promijenila lice koje je ovlašteno da zastupa prvotuženu. Međutim, kako je naveo sud, prvotužena je "tokom cijelog postupka isticala pravnu valjanost ugovora" zaključenog sa drugotuženim 1992. godine i aneksa tog ugovora iz 1999. godine, tako da se ne može smatrati, u smislu navedenih odredaba ZOO, da je ugovor u ime prvotužene zaključilo neovlašteno lice.
- 16.U odnosu na ništavost ugovora o dugoročnom kreditu, Kantonalni sud je naveo da taj apelantov žalbeni prigovor ne smatra osnovanim, zato što je trećetužena zaključila ugovor i osigurala potraživanje zasnovavši hipoteku na nekretninama drugotuženog koji je upisan kao vlasnik tih nekretnina, "što se ne može tretirati kao nezakonito postupanje". Također, Kantonalni sud je naveo da smatra da apelant, koji tvrdi da je vlasnik sporne nekretnine koju je prvotužena prodala nekom drugom, "nije aktivno legitimiran tražiti da sud presudom utvrdi ništavost ugovora o prodaji stvari, jer mu to pravo ne pripada u smislu odredbe člana 460. ZOO, pa, prema tome, [apelant] ne može radi zaštite prava vlasništva pobijati pravni posao trećih lica samo zato što tvrdi da je predmet ugovora njegovo vlasništvo". Osim toga, kako je navedeno, apelant nije u postupku dokazao da su tuženi postupali nesavjesno i nepošteno u smislu odredbe člana 12. ZOO, niti da je do zaključenja osporenih ugovora došlo na nezakonit način.
- 17.Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 65 0 P 044188 12 Rev od 26. jula 2012. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da su na utvrđeno činjenično stanje, koje ne može biti predmet preispitivanja u revizijskoj odluci, nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, kako je dalje obrazloženo, prema diktatu raspravnog načela iz člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 123. ZPP, apelant provedenim dokazima nije dokazao svoju tvrdnju da su tuženi, u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji, znali ili morali znati da je sporna nekretnina apelantovo vlasništvo. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je E. A., "kao njegov prodavac", izmirio obaveze prema prvotuženoj kako se bio obavezao ugovorom iz 1985. godine i aneksima uz taj ugovor, "a u nižestepenim presudama je utvrđena činjenica da je za slučaj neblagovremenog izvršenja obaveza ugovorena klauzula o raskidu ugovora i da je volja [prvotužene] za raskid ugovora saopćena [E. A.]". Tu činjenicu je, kako je ukazao Vrhovni sud, potvrdio i apelant "u svom iskazu kroz navode da mu je [E. A.] rekao da je sa prvotuženom potpisao sporazum o raskidu ugovora, ali pod pritiskom". Dalje, Vrhovni sud je, također, ukazao da apelant nije u postupku pružio dokaz o upisanom vlasništvu na spornoj nekretnini u svoju korist po osnovu ugovora koji je zaključio sa E. A., niti je dokazao da mu je E. A. osigurao "izvorni dokaz o svom vlasništvu", kako se E. A. bio obavezao. Pri tako utvrđenim činjenicama, kako je naveo Vrhovni sud, utemeljen je pravni zaključak nižestepenih sudova da je nedokazana apelantova tvrdnja da su tuženi zaključenjem spornih ugovora postupili suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO i zabrani zloupotrebe prava iz člana 13. ZOO, kao i da apelant nije dokazao da je sporna nekretnina bila njegovo vlasništvo ili vlasništvo E. A. kao njegovog prednika. U takvim okolnostima Vrhovni sud je obrazložio da ne može utvrditi elemente koji bi ukazivali na ništavost spornih ugovora u smislu člana 103. ZOO i da, u vezi s tim, kao pravilne prihvata stavove nižestepenih sudova.
- 18.Dalje, Vrhovni sud je naveo da smatra da apelant kao razlog za ništavost spornih ugovora neosnovano ističe postojanje svog ugovora sa E. A. kao ranijeg pravnog posla, jer samo postojanje prijašnjeg ugovora o prodaji neke stvari ne čini sâmo po sebi ništavim kasniji ugovor o otuđenju te stvari. Naime, kako je dalje navedeno, apelant je pošao od nedokazane činjenice da je E. A. bio vlasnik sporne nekretnine u vrijeme prodaje apelantu i da je mogao valjano raspolagati tom nekretninom, jer je prije prodaje apelantu, navodno, stanovao u toj nekretnini. Međutim, kako je naveo Vrhovni sud, činjenica stanovanja sama po sebi ne dokazuje vanknjižno pravo vlasništva na strani E. A., pa time ni na apelantovoj strani, što su, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno zaključili nižestepeni sudovi. Pošto apelant nije dokazao da je njegov prednik izmirio novčane obaveze prema prvotuženoj u cijelosti ili u pretežnom dijelu, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovano njegovo pozivanje na član 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina. Također, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan i pravni stav Kantonalnog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva i prema članu 460. ZOO (prodaja tuđe stvari). Vrhovni sud je naveo da u primjeni navedene odredbe postoji utvrđena sudska praksa prema kojoj okolnost da je predmet prodaje tuđa stvar ne daje per se osnove trećem licu koje polaže vlasnička prava ili tvrdi da je imalac prava korištenja na prodatoj stvari da zahtijeva utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji.
- 19.Vrhovni sud je odbio i revizijski prigovor koji se ticao tvrdnje da je osporeni ugovor o kupoprodaji za prvotuženu potpisalo neovlašteno lice, pa je u cijelosti prihvatio i ponovio pravni stav Kantonalnog suda o tom pitanju. Također, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan i zaključak koji se tiče osporavanja valjanosti ugovora o dugoročnom kreditu između drugotuženog i trećetužene na osnovu istih razloga koje je u vezi s tim naveo i Kantonalni sud. Ostale revizijske prigovore, kako je dalje navedeno, Vrhovni sud je ocijenio, ali "pošto nisu od odlučnog značaja [...] na drugačiju odluku nije ih posebno obrazložio s tim da nije ocijenio navode koji se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer se revizija iz tih razloga ne može izjaviti".
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 20.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz veoma opširne apelacije proizlazi da apelant kršenje ovih prava vidi isključivo u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, apelant smatra da bi sudovi, da su pravilno primijenili materijalno pravo, došli do zaključka da je E. A. bio vlasnik sporne nekretnine u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantom. Dalje, apelant navodi da prvotužena nikada nije bila vlasnik sporne nekretnine ni po kom osnovu, već da je bila "ugovorna strana iz ugovora o građenju [koji] je za drugoga, njegovim sredstvima i materijalom stvarala novu stvar". Apelant smatra da se prvostepeni sud "bespotrebno bavio pitanjima valjanosti ugovora" između E. A. i prvotužene, jer "jedini kupoprodajni ugovor koji postoji jeste između apelanta i [E. A.]". Dalje, apelant smatra da je E. A. bio vlasnik sporne nekretnine na osnovu člana 25. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, te da ugovor koji je E. A. zaključio sa prvotuženom nije bio ugovor o kupoprodaji, već ugovor o građenju. Apelant smatra da su, stoga, irelevantna pitanja da li je E. A. izvršio svoje obaveze prema prvotuženoj i da li mu je bilo omogućeno da se upiše kao vlasnik sporne nekretnine, zato što se u konkretnom slučaju radi "o odnosu prodavca i kupca iz njihovog kupoprodajnog ugovora koji, u vrijeme kada je zaključen, predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva po osnovu pravnog posla, kada se za to ispune uvjeti", jer u vrijeme zaključenja tog ugovora sporna nekretnina nije bila upisana u zemljišne knjige. U vezi s tim, apelant opširno iznosi vlastito tumačenje pravne prirode ugovora o građenju u smislu ZOO, te navodi da, kada se na takav ugovor između E. A. i prvotužene "pravilno primijene odredbe člana 630. ZOO i člana 25. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, tada je apsolutno jasno da je [E. A.] bio vlasnik predmetne nekretnine u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantom, te da je tom nekretninom mogao slobodno raspolagati", kao i da prvotužena nije mogla zaključiti ugovor sa drugotuženim "koji je, također, ugovor o građenju". Stoga je, kako smatra apelant, ništav ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine između prvotužene i drugotuženog, zato što zakon "ne poznaje stjecanje prava vlasništva od nevlasnika kada se radi o nekretninama". Apelant, između ostalog, navodi i da je zbog rata i "prevarnog postupanja [prvo i drugotuženog] i zaključenja novog ugovora o građenju već izgrađenog objekta" onemogućen da od E. A. traži izvršenje ugovorne obaveze u odnosu na omogućavanje upisa vlasništva na spornoj nekretnini.
- 21.Apelant osporava i to kako su sudovi primijenili raspravno načelo iz člana 7. u vezi sa članom 123. ZPP, pa smatra da je neosnovano cjelokupan teret dokazivanja stavljen na njega kao tužioca, što, također, smatra proizvoljnom primjenom ZPP. U vezi s tim, apelant smatra da on nije morao dokazivati da je E. A. bio vlasnik sporne nekretnine "kada taj ugovor nije kupoprodajni ugovor, već ugovor o građenju i kada [E. A.] nije vlasništvo stekao po tome ugovoru, već po osnovu stvaranja nove stvari". Apelant smatra da je prvotužena izgradila porodičnu kuću na kojoj je E. A. "stekao pravo vlasništva po samom zakonu", te da zbog toga apelant nije morao u konkretnom postupku dokazivati da je E. A. stekao vlasništvo na osnovu valjanog pravnog posla koji je u cijelosti izvršen, ili nesavjesnost drugotuženog. Apelant, također, smatra da se ne radi o višestrukom otuđenju sporne nekretnine u kom slučaju bi upis u zemljišne knjige bio način stjecanja vlasništva i u kojem bi savjesnost kasnijeg stjecaoca bila bitna.
- 22.Dalje, apelant navodi da sudovi ne bi mogli donijeti pogrešan zaključak o savjesnosti drugotuženog "da su apelantovi opunomoćenici kao dokaz predložili uvid i čitanje kupoprodajnog predugovora zaključenog 24.6.1998. godine između apelanta, zastupanog po [advokatu] i drugotuženog [...] koji nije ovjeren, ali koji potvrđuje da je prije nego što se upisao u zemljišnu knjigu [drugotuženi] znao za ranije zaključeni ugovor između [E. A.] i apelanta i da je članom III ovoga ugovora potvrdio da je apelant vlasništvo stekao po osnovu kupoprodaje sa [E. A.]". Međutim, kako je dalje naveo, apelantovi opunomoćenici nisu predložili izvođenje ovog dokaza, a apelant navodi da "ne zna zbog čega" to nisu uradili. Također, apelant navodi da "kao neuka stranka, bez svoje krivice, nije imao adekvatnu pravnu zaštitu pred redovnim sudovima", što "u kombinaciji sa arbitrarnom primjenom zakona od redovnih sudova [...] predstavlja drastičan primjer povrede prava na pravično suđenje". Također, apelant osporava i da je ugovor između prvotužene i drugotuženog zaključilo ovlašteno lice prvotužene, kao i utvrđenje sudova o tome da je ugovor između E. A. i prvotužene raskinut, a u vezi s tim ponavlja iste navode koje je istakao i tokom postupka pred sudovima koji su donijeli osporene odluke, pa ih Ustavni sud neće ovdje posebno iznositi.
- 23.U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant navodi da je u toku izvršni postupak pred Općinskim sudom pod brojem 65 0 I 083356 05 I po prijedlogu trećetužene protiv drugotuženog kao izvršenika radi namirenja duga po kreditu koji je drugotuženi dobio od trećetužene stavljajući pod hipoteku spornu nekretninu. Ovaj izvršni postupak je, na apelantov prijedlog, bio odgođen "do okončanja parničnog postupka po apelantovoj tužbi", ali nakon odluke Vrhovnog suda, kako navodi, nema više zakonske prepreke da se nastavi. To znači, kako apelant navodi, da bi se trećetužena mogla naplatiti prodajom sporne nekretnine u kom slučaju bi za apelanta nastupile nenadoknadive štetne posljedice. Apelant navodi da se njegov interes "ogleda u stvarno-pravnom zahtjevu u odnosu na predmetne nekretnine", te traži da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri odgodi izvršni postupak do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
b) Odgovori na apelaciju
- 24.U odgovorima na apelaciju Vrhovni i Kantonalni sud su osporili navode iz apelacije, naveli da smatraju da u postupcima pred tim sudovima nisu prekršena apelantova prava na koja se pozvao i predložili da Ustavni sud apelaciju odbije. Općinski sud je, također, osporio apelacione navode i istakao da apelant ne navodi niti jedan primjer povrede prava na pravično suđenje "u smislu prava na pristup sudu i na korištenje pravnih sredstava koja su mu omogućena na jednak način kao i ostalim učesnicima postupka, izuzev što nije saglasan sa načinom tumačenja i primjene materijalnog prava". Općinski sud je naveo da smatra da je u svojoj odluci dao "jasno obrazloženje na koji način su provedeni dokazi (a provedeni su svi dokazi predloženi od svih učesnika postupka), kojim su utvrđene činjenice, na koji način je sud ocijenio provedene dokaze i koje odredbe materijalnog prava je smatrao relevantnim za donošenje odluke".
- 25.Prvotužena je u odgovoru, također, osporila apelacione navode. Osim toga, prvotužena je, između ostalog, istakla da apelant tek u apelaciji, naknadno, ističe da nije imao adekvatnu pravnu pomoć iako su ga u postupku pred svim sudovima zastupala istovremeno dva advokata. Također, prvotužena navodi da "sedam sudija u tri suda u FBiH i svi opunomoćenici parničnih stranaka nisu uočili ono što je [apelant] uočio pišući apelaciju kao neuka stranka – da se, u suštini, ovdje kod Ugovora od 4.2.1985. godine, sklopljenog između [E. A.] i prvotuženog, ne radi o kupoprodajnom ugovoru, nego o ugovoru o građenju, te da je pravni prednik apelanta [E. A.] takvim ugovorom već stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, bez obzira što vlasništvo nije upisano u zemljišne knjige", što prvotužena smatra neprihvatljivim. Nasuprot tome, prvotužena smatra da je dokazano da E. A. nije ispunio svoje ugovorne obaveze prema prvotuženoj zbog čega je ugovor s njim raskinut. Također, kako navodi prvotužena, bez dokaza "da je neko kupio materijal i platio njegovu ugradnju-izgradnju nove stvari – objekta ne postoji mogućnost da neko stekne pravo vlasništva građenjem nove stvari". Također, prvotužena smatra da apelant ne uzima u obzir odredbu člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH prema kojem se vlasništvo na nekretnini stječe tek upisom u zemljišnu knjigu, kao i to da je ugovor o prometu nekretnina koji nije ovjeren na sudu ili kod notara ništav i da ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo. U vezi s tim, prvotužena ukazuje da i sâm apelant "u apelaciji priznaje da potpisi ugovarača apelanta i [E. A.] na njihovom ugovoru nisu ovjereni".
- 26.Drugotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na koja se pozvao, te da njegove ocjene čl. 24. i 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima predstavljaju "nevjerovatno elaboriranje i pravno filozofiranje", kao i da apelant apelacijom "izlazi iz okvira tužbenog zahtjeva, previđajući da nema aktivnu legitimaciju u navedenim postupcima, zanemarujući i relevantne dokazane činjenice da [E. A.] nije izmirio cijenu nekretnine, da je on, prema vlastitom apelantovom iskazu, raskinuo navedeni ugovor, da on nije do danas podigao tužbu protiv prvotužene ni drugotuženog po bilo kom osnovu, te da je u konačnici prevario apelanta prodajući mu ono što nije njegovo". Drugotuženi je osporio i ostale apelacione navode, istakavši, između ostalog, da ništa od onoga što apelant tvrdi nije tačno, jer nije dokazano, već da je dokazano upravo suprotno. Drugotuženi je, također, naveo da apelant ima mogućnost da tuži E. A. za povrat isplaćenog novca za šta je legitimiran i "za šta ima nesporne dokaze i interes", umjesto što "bez ikakvih relevantnih dokaza pokreće aktuelni spor za poništenje nesporno pravno valjanog ugovora između prvotužene i drugotuženog".
- 27.Trećetužena, također, osporava apelacione navode, te ističe da apelacija u ovom slučaju "nije izjavljena iz zakonom propisanih razloga, već prvenstveno iz apelantovog uvjerenja da su prvostepeni, drugostepeni i Vrhovni sud pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, što je nedopušteno, a na ostale razloge se apelacija samo paušalno poziva". Trećetužena, između ostalog, ukazuje i na to da je sâm apelant izjavio pred sudom "da nije vršio nikakve provjere o pitanju nekretnine koju kupuje, jer je u cijelosti vjerovao [E. A.]", kao i da apelant nije ponudio niti jedan dokaz o pravu vlasništva u svoju korist. Trećetužena, također, ističe da su apelant i E. A. sklopili i aneks ugovora o kupoprodaji u kojem je navedeno da je to privremeni ugovor, a da se E. A. obavezao da će radi zaključenja konačnog ugovora o prodaji zaključiti kupoprodajni ugovor sa stvarnim vlasnikom, platiti porez na promet nekretnina i prezentirati apelantu izvorni dokaz o vlasništvu. Međutim, u postupku je nesumnjivo utvrđeno da E. A. niti jedan od ovih uvjeta nije ispunio, a da je apelant to znao i s tim se saglasio. Trećetužena navodi da apelant ponovo u apelaciji "presumira pravo vlasništva u korist [E.A.]" premda je nesumnjivo utvrđeno da E. A. nikad nije bio vlasnik sporne nekretnine, pa, stoga, nije mogao na drugog prenijeti više prava nego što sâm ima.
V. Relevantni propisi
- 28.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 88.
(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. [...]
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne p
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 125.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitni sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.
[...]
(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.
Član 630.
(1) Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.
(2) Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.
- 29.U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Član 24.
Po samom zakonu, pravo vlasništva se stječe stvaranjem nove stvari, [...].
Član 25.
[...] Pravo vlasništva na novu stvar pripada vlasniku od čijeg ju je materijala, na osnovu posla, izradila druga osoba.
Član 38.
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninanma,a ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja. [...]
- 30.U Zakonu o zemljišnim knjigama FBiH ("Službene novine FBiH" br. 58/02, 19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Konstitutivno djejstvo
(1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona. [...]
Član 8.
Obaveza upisa
Upis prava na nekretninama, kao i upis svih promjena koje se tiču podataka u zemljišnoj knjizi je obavezan.
VI. Dopustivost
- 31.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 32.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 33.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 044188 12 Rev od 26. jula 2012. godine. Ovu presudu apelant je primio 21. augusta 2012. godine, a apelacija protiv ove odluke je podnesena 19. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
- 34.Konačno, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 35.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 36.Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.
- a)Pravo na pravično suđenje
- a)
- 37.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 38.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 1)
- 39.Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 40.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi bilo kakve procesne propuste, niti tvrdi da je parnični postupak pred redovnim sudovima proveden na štetu njegovih procesnih prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine koji su zaključili prvotužena i drugotuženi, tvrdeći da je on vlasnik te nekretnine na osnovu ranijeg pravnog posla – ugovora o kupoprodaji sa E. A. Sudovi su ovakav tužbeni zahtjev odbili, obrazloživši da apelant nije dokazao da je u vrijeme zaključenja osporenog ugovora on zaista bio vlasnik sporne nekretnine, niti da je dokazao da je ugovor koji je zaključio sa E. A. bio pravno valjan, pošto ni E. A. nije bio upisan kao vlasnik sporne nekretnine koju je prodao apelantu. Ustavni sud smatra da su ovakve svoje stavove i zaključke sudovi detaljno i jasno obrazložili, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri činjenici da apelant i ne osporava da u parničnom postupku nije predložio, niti izveo dokaze kojima bi dokazao svoju tvrdnju o tome da je vlasnik sporne nekretnine, Ustavni sud ne može zaključiti da su osporene presude na bilo koji način zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, ili da su donesene kršenjem apelantovog prava na pravično suđenje u smislu onemogućavanja apelanta da predlaže i izvodi relevantne dokaze.
- 41.Ustavni sud, također, smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu suštine tužbenog zahtjeva prema svim tuženima, tako i u pogledu drugih navoda i prigovora koje je apelant isticao tokom postupka, kao što je pitanje ovlaštenog lica prvotužene koje apelant ponavlja i u apelaciji. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, te da apelantovi navodi o tome ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost konkretnog postupka, budući da apelant, kako je već rečeno, i ne tvrdi da mu je bilo onemogućeno da predlaže i izvodi dokaze, već svoje tvrdnje zasniva isključivo na svom shvatanju toga šta je trebalo, a šta nije trebalo dokazivati. Također, apelant sâm priznaje da njegovi opunomoćenici u postupku nisu predložili određene dokaze, ali to se ne može na bilo koji način staviti na teret sudovima, niti se apelant, kojeg su zastupala dva advokata, može smatrati "neukom strankom", kako tvrdi.
- 42.Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant, također, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno, zato što je njegov prednik pravo vlasništva stekao, kako navodi, na osnovu člana 25. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno ugovorom o građenju sa prvotuženom, a ne ugovorom o kupoprodaji. Apelant iz ovoga izvlači zaključak da je samim zaključenjem takvog ugovora njegov pravni prednik stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, jer je po osnovu takvog ugovora izgrađena nova stvar. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud je iz stanja spisa i priložene dokumentacije utvrdio da apelant ove navode o mogućoj primjeni dva druga pravna osnova (pravo vlasništva na novoizgrađene stvari iz člana 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i ugovor o građenju iz člana 630. ZOO) prvi put iznosi pred Ustavnim sudom, jer takve navode nije iznio u parničnom postupku ni pred jednim sudom koji je odlučivao. Također, apelant u tom pravcu nije predlagao ili izvodio bilo kakve dokaze koji bi bili relevantni za odlučenje o mogućnosti primjene jednog ili drugog instituta, već je i u apelaciji isticao da za odlučivanje o njegovom tužbenom zahtjevu uopće nije bilo relevantno utvrđivati valjanost ugovora koji je njegov prednik zaključio sa prvotuženom. Propustom da ove navode iznese u parničnom postupku i da, u vezi s tim, predloži izvođenje relevantnih dokaza apelant nije omogućio "efektivnim pravnim instancama" da raspravljaju o tim pitanjima, što se može staviti na teret isključivo apelantu. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je usvojen stav da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti istaknuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine i AP 2284/06 od 17. novembra 2008. godine, obje objavljene na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je na ovaj način prekršeno pravo na pravično suđenje neosnovani.
- 43.Što se tiče apelantovih navoda o tome da ugovor između prvotužene i drugotuženog nije zaključilo ovlašteno lice prvotužene, Ustavni sud zapaža da apelant u vezi s tim ponavlja iste navode koje je istakao i tokom postupka pred sudovima na tri instance koji su to pitanje ispitali i o svojim zaključcima dali relevantne razloge koje Ustavni sud, imajući u vidu odredbu člana 88. ZOO na kojoj su sudovi utemeljili svoje odlučenje, ne smatra proizvoljnim. Stoga, ni ovaj apelantov prigovor ni na koji način ne ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 44.Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da mu je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, već je samo nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 38.
- b)Pravo na imovinu
- 45.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 46.Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
- 45.
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 47.Svoje navode o kršenju prava na imovinu apelant temelji na tvrdnji da je ugovorom o kupoprodaji koji je zaključio sa E. A. postao vlasnik sporne nekretnine iako nije upisan u zemljišne knjige, kao i da je E. A. bio vlasnik sporne nekretnine iako ni on nije bio upisan u zemljišne knjige.
- 48.Ustavni sud mora prvo ispitati da li apelant ima "imovinu" koja bi uživala zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu Ustavni sud ističe da je u svojoj jurisprudenciji usvojio stav da pojam "imovina", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu, već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Također, bivša Evropska komisija za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) usvojila je stav da se pojam "imovina" odnosi i na sva "dodijeljena prava" koja pojedinac može ustanoviti, uključujući i dionice (vidi bivša Evropska komisija, Bramelid i Malmström protiv Švedske, aplikacije br. 8588/79 i 8589/79, Odluke i izvještaji broj 29 (1982)) i patente (vidi, Evropska komisija, Smith Kline i French Laboratories protiv Holandije, aplikacija broj 12633/87, Odluke i izvještaji broj 66 (1990)). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A br. 70, tačka 48) ili barem ona imovina za koju apelant ima "legitimno očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Pri tome, "legitimno očekivanje" mora biti više od puke nade da će apelant uspjeti sa postavljenim zahtjevom, odnosno mora biti zasnovano na zakonu ili na sudskoj odluci (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine i AP 1846/06 od 12. juna 2008. godine, obje dostupne na www.ustavnisud.ba).
- 49.U konkretnom slučaju Ustavni sud ponovo ukazuje da je postupak pokrenut po apelantovoj tužbi kojom je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine koji su zaključili prvotužena i drugotuženi. Ovaj tužbeni zahtjev apelant je zasnovao na tvrdnji da je on vlasnik te nekretnine na osnovu ranijeg pravnog posla – ugovora o kupoprodaji sa E. A. Slijedi da je apelant imao ostvariv zahtjev, ali budući da nije bio upisan kao vlasnik spornog objekta, morao je dokazati u postupku pred sudom da je u vrijeme zaključenja osporenog ugovora sa E. A. taj ugovor bio pravno valjan pošto ni E. A. u vrijeme zaključenja tog ugovora nije bio upisan kao vlasnik spornog objekta koji je prodao apelantu. Također, apelant je trebalo da dokaže i da su prvotužena i drugotuženi bili nesavjesni prilikom zaključenja ugovora koji je apelant tužbom osporio. Dakle, konkretni parnični postupak se nije ticao apelantove postojeće imovine, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (ibid., Gratzinger, tačka 69, i, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar "legitimno očekivanje" da će njegov zahtjev biti riješen u njegovu korist.
- 50.Ustavni sud zapaža da apelant u toku postupka nije dokazao da je na spornoj nekretnini stekao pravo vlasništva prije nego što su prvotužena i drugotuženi zaključili osporeni ugovor. Naime, apelant ni u apelaciji ne osporava da on nije upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog objekta. Također, apelant ni u parničnom postupku, ni pred Ustavnim sudom nije osporio da je znao da ni E. A., u vrijeme kada je zaključio ugovor o kupoprodaji sa apelantom, nije bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik sporne nekretnine, niti osporava da je znao da je stjecanje vlasništva u korist E. A. zavisilo od ispunjenja uvjeta koji su bili predviđeni u ugovoru koji je E. A. imao sa prvotuženom. Dalje, sudovi su utvrdili da je prvotužena raskinula ugovor sa E. A., zato što on nije ispunio uvjet predviđen ugovorom, odnosno nije platio ugovorenu cijenu u roku koji je ugovorom određen, a apelant nije ničim dokazao suprotno. Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da je u konkretnom slučaju bilo irelevantno da li je pravno valjan ugovor između E. A. i prvotužene, zato što je to bilo ključno pitanje za odlučenje o tužbenom zahtjevu koji je apelant postavio. U takvoj situaciji Ustavni sud smatra da apelant nije imao "legitimno očekivanje" da će ovakvom njegovom zahtjevu biti udovoljeno, zato što u postupku nije uspio dokazati da su za to ispunjeni zakonom propisani uvjeti.
- 51.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju neosnovan apelantov navod o kršenju prava na imovinu, jer nije imao "legitimno očekivanje" da će uspjeti sa tužbenim zahtjevom za poništenje ugovora o kupoprodaji između prvotužene i drugotuženog prema važećim propisima, jer nije dokazao da su za to bili ispunjeni propisani uvjeti, odnosno da je on ranije valjanim pravnim poslom stekao pravo vlasništva na spornom objektu. Slijedeći to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.
VIII. Zaključak
- 52.Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantu na bilo koji način uskraćena neka od garancija prava na pravično suđenje, a naročito da se nije moglo utvrditi da su osporene odluke rezultat proizvoljnosti sudova.
- 53.Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji ni kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što zahtjev za poništenje ugovora o kupoprodaji nekretnine koji podnese lice koje ne može dokazati da je ranije valjanim pravnim poslom postalo vlasnik te iste nekretnine ne može predstavljati "legitimno očekivanje", pa stoga ni "imovinu" zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 54.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 55.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 56.U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje suprotno odluci predsjednice Valerije Galić kojem se pridružuju sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević.
- 57.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.
Izdvojeno mišljenje predsjednice Ustavnog suda BiH Valerije Galić suprotno odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj AP 3645/12 od 5. jula 2013. godine
- 2.Polazeći od suštine tužbenog zahtjeva u postupku koji se vodio po apelantovoj tužbi za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji sporne nekretnine koji su zaključili prvotuženi i drugotuženi, smatram da redovni sudovi prilikom odlučivanja o valjanosti ugovora koji je zaključio pravni prednik apelanta (E.A.) sa prvotuženim 1985. godine, kao i ugovora koji je zaključio E.A. sa apelantom 1990. godine nisu utvrdili kvalifikaciju ugovora zaključenog između E.A. i prvotuženog (nisu ustanovili kojoj vrsti pripada navedeni ugovor), kako bi se ugovor mogao pravilno da tumači, što je, prema mome mišljenju, bilo bitno za utvrđivanje da li je E.A. stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Analizom ugovora između prvotuženog i E.A., uzimajući u obzir glavni cilj ugovora, prema mome mišljenju, osnovani su apelantovi navodi da se radilo o ugovoru o građenju iz člana 630. ZOO i odnose iz ovog ugovora trebalo je ocijeniti u smislu relevantnih odredaba ZOO i člana 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Polazeći od činjeničnih navoda tužbe, prema mome mišljenju, pravilnom primjenom člana 630. ZOO i člana 25. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima redovni sudovi su morali da utvrde da je E.A. stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini.
- 3.Dalje, mišljenja sam da je sporno pitanje i na koji način je Kantonalni sud obrazložio raskid ugovora zbog neispunjenja ugovorne obaveze između E.A. i prvotuženog, primjenom člana 125. ZOO (raskid ugovora prema samom zakonu ipso iure, sâm po sebi). Smatram da redovni sudovi, posebno Kantonalni sud, nisu dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, da se u konkretnom slučaju radilo o tzv. fiksnom ugovoru kod kojeg unaprijed utvrđen rok ispunjenja ugovornih obaveza ima značenje njegovog bitnog elementa u smislu člana 125. ZOO. Također je nejasno kakvo značenje u kontekstu eventualnog raskida ugovora između E.A. i prvotuženog je imala "fotokopija" službene zabilješke od 7.2.1992. godine, koju je potpisao E.F., prema mome mišljenju, nepobitno neovlašteno lice prvotuženog u smislu člana 88. ZOO.
Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), izdvajam svoje mišljenje suprotno odluci većine sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj AP 3645/12 od 5. jula 2013. godine iz sljedećih razloga: - 5.U kontekstu cjelokupnog postupka vođenog pred redovnim sudovima, smatram da su redovni sudovi arbitrarno primijenili i odredbe člana 12. ZOO o savjesnosti i poštenju prilikom ispitivanja valjanosti ugovora između prvotuženog i drugotuženog. Dosljednom primjenom načela savjesnosti i poštenja (član 12. ZOO), koji sud uzima u obzir i primjenjuje ga po službenoj dužnosti, pogotovu pošto se radi o generalno imperativnoj normi, prema mome mišljenju, redovni sudovi su morali utvrditi da su tuženi u trenutku zaključenja ugovora bili nesavjesni i predmetni ugovor proglasiti ništavim. Ukazujem na nekoliko nespornih činjenica i dokaza u vezi sa određenim okolnostima koje su sudovi ignorirali, a odnose se na sljedeće: na ugovoru je u preambuli konstatirano da se zaključuje 7.2.1992. godine, ugovor ne sadrži cijenu, niti sadrži elemente na osnovu kojih bi se cijena mogla odrediti, ugovor je ovjeren u Općinskom sudu u Sarajevu 23.3.2000. godine, aneks toga ugovora je, navodno, zaključen 6.4.1999. godine, a potpisi ugovaratelja su ovjereni u Sudu 23.3.2000. godine, dakle, istog dana kada je ovjeren i osnovni ugovor. Ni ugovor ni aneks ugovora ne sadrže cijenu, niti elemente na osnovu kojih bi se ona mogla odrediti, što ugovor čini ništavim. Nekretnina koja je predmet spora upisana je u zemljišnu knjigu tek 23.3.2000. godine, pa je nejasno kako su prvotuženi i drugotuženi u aneksu ugovora od 6.4.1999. godine tačno odredili zemljišnoknjižnu oznaku kuće. Naime, iz zk. uloška je vidljivo da je kuća upisana u postupku broj DN2149/2000 23.3.2000. godine. Istog dana u istom DN spisu upisano je pravo vlasništva na zemljišnoknjižnom tijelu II u korist drugotuženog. Ugovor i aneks ugovora, na osnovu kojeg je upisano pravo vlasništva u korist drugotuženog, potpisalo je strano lice, koje nije bilo zakonski zastupnik prvotuženog, niti njegov opunomoćenik. Moje mišljenje je da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o valjanosti navedenog ugovora morali da vode računa i o navedenim činjenicama i, s tim u vezi, smatram da su sudovi potpuno ignorirali relevantne odredbe ZOO o savjesnosti i poštenju.