USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4494/10, rješavajući apelaciju Ademira Lelovića i Berina Talića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ademira Lelovića i Berina Talića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 001525 10 Kžk od 1. jula 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Ademir Lelović i Berin Talić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, odnosno apelanti), koje zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 001525 10 Kžk od 1. jula 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 26. juna 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalno tužilaštvo je odgovor na apelaciju dostavilo 28. juna 2013. godine, a Vrhovni sud je odgovor dostavio 5. jula 2013. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 16. jula 2013. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Nakon što su Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 001525 09 Kz 4 od 13. januara 2010. godine uvažene žalbe Kantonalnog tužilaštva i branitelja apelanata, te ukinuta presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 22. juna 2009. godine, Vrhovni sud je nakon održanog pretresa donio osporenu Presudu broj 09 0 K 001525 10 Kžk od 1. jula 2010. godine.
- 7.Predmetnom presudom Vrhovni sud je apelante proglasio krivim što su u vrijeme i na način preciziran u izreci presude počinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka b) u vezi sa članom 33. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa ih je sud primjenom navedenih zakonskih propisa i odredbe člana 49. stav 1. navedenog zakona osudio na kaznu zatvora, i to prvoapelanta u trajanju od 15 godina, a drugoapelanta u trajanju od 10 godina. Istom presudom je odlučeno da se apelantima u izrečenu kaznu zatvora uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 5. februara 2008. godine, pa do upućivanja na izdržavanje kazne, a prvoapelantu je određena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta uz istovremeno oslobađanje apelanata od dužnosti naknade troškova krivičnog postupka. Oštećena u predmetnom postupku Ana Mrnjavac (u daljnjem tekstu: oštećena) sa imovinskopravnim zahtjevom upućena je na parnicu. Istom presudom optužena A. M. je oslobođena optužbe da je počinila krivično djelo - pomoć počiniocu nakon počinjenog krivičnog djela, sve preciznije navedeno u izreci presude.
- 8.U obrazloženju je navedeno da su na pretresu održanom pred apelacionim vijećem Vrhovnog suda, koje su sačinjavali sudija Amir Jaganjac, kao predsjednik vijeća, mr. Ljiljana Filipović i Zdenko Eterović, kao članovi vijeća, preuzeti i provedeni dokazi koji su izvedeni tokom prvostepenog postupka (koji su taksativno navedeni na str. 5. i 6. obrazloženja presude), te su neposredno saslušani vještaci neuropsihijatri, svjedok A. R. i izvedeni drugi materijalni dokazi koji su pojedinačno navedeni. Vrhovni sud je naveo da je rješenjem prvostepenog suda od 20. juna 2008. godine tada maloljetnom svjedoku A. R. (u daljnjem tekstu: ugroženi svjedok) dat status ugroženog svjedoka i odlučeno da se njegovo ispitivanje obavi nakon prethodnog udaljavanja optuženih apelanata iz sudnice. Navedeno je da iz spisa proizlazi da je A. R. status ugroženog svjedoka dat zbog toga što je sud na temelju nalaza i mišljenja neuropsihijatra utvrdio da je navedeni svjedok ozbiljno psihički traumatiziran okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo i zbog toga što je kao posljedica traumatizacije, u vrijeme davanja iskaza, patio od ozbiljnih psihičkih poremaćaja, koji su ga činili izuzetno osjetljivim i koji je, uz sve to, u to vrijeme bio maloljetan.
- 9.U obrazloženju je istaknuto da su prema ugroženom svjedoku primijenjene mjere zaštite predviđene u članu 11. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti svjedoka) – udaljavanjem apelanata iz sudnice prilikom njegovog saslušanja. Navedeno je da je prije saslušanja ugroženog svjedoka apelantima i njihovim braniteljima dostavljen blagovremeno transkript iskaza navedenog svjedoka koji je on dao na glavnom pretresu održanom pred Kantonalnim sudom 4. jula 2008. godine, a što je prvostepeni sud propustio da učini. Vrhovni sud je istakao da su apelanti i branitelji bili u mogućnosti da se blagovremeno i u potpunosti upoznaju sa sadržinom iskaza navedenog svjedoka. Osim toga, kako je istaknuto, apelantima je bilo omogućeno da prate njegovo svjedočenje putem tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka, njihovi branitelji su bili prisutni na saslušanju navedenog svjedoka i bilo im je omogućeno da ga unakrsno ispituju, a prije nego što je svjedok otpušten, braniteljima i apelantima je bilo omogućeno da se konsultiraju i da svjedoka dodatno ispituju.
- 10.Dalje, u obrazloženju je navedeno da je sud na osnovu člana 250. Zakona o krivičnom postupku, a nakon saslušanja stranaka i branitelja, donio rješenje da se i sa pretresa pred drugostepenim sudom, kao što je to bilo i na glavnom pretresu, u toku saslušanja ugroženog svjedoka isključi javnost. Kako je istakao Vrhovni sud, navedeno rješenje je doneseno radi zaštite ugroženog svjedoka, a na temelju iskaza vještaka neuropsihijatra, nalazeći da su ispunjeni uvjeti da se javnost isključi sa dijela pretresa tokom ispitivanja ugroženog svjedoka.
- 11.Vrhovni sud je, također, naveo da je odbijen prijedlog branitelja drugoapelanta da sud pribavi navodnu izjavu ugroženog svjedoka datu kantonalnom tužitelju 13. februara 2008. godine, a koja se spominje u zapisniku o saslušanju ugroženog svjedoka od 22. februara 2008. godine, uz obrazloženje da u predmetnom sudskom spisu ne postoji poseban zapisnik o saslušanju ugroženog svjedoka od 13. februara 2008. godine, a po nalogu drugostepenog suda branitelju drugoapelanta je bilo omogućeno da izvrši uvid u kompletan sudski spis, kao i uvid u dio tužilačkog spisa u kome, očigledno, branitelj nije našao poseban zapisnik o saslušanju ugroženog svjedoka od 13. februara 2008. godine. U tom kontekstu je, dalje, navedeno da imajući u vidu sadržinu dijela zapisnika o saslušanju ugroženog svjedoka od 22. februara 2008. godine u kojem se navodi da je svjedok izjavio da je trojicu putnika u tramvaju detaljno opisao u dijelu njegovog iskaza od 13. februara 2008. godine, te da se, prema tome, iskaz ovog svjedoka od 13. februara 2008. godine odnosio na opis napadača, te da se u sudskom spisu, u koji je branitelj drugoapelanta izvršio uvid, nalaze zapisnici o prepoznavanju osoba od 13. februara 2008. godine, u kojima se nalazi opis napadača koji je dao svjedok [A. R.] i, s obzirom na to da su zapisnici kao dokazi preuzeti i pročitani i na pretresu pred ovim sudom, ovaj sud je ustanovio da ne postoji sumnja u uskraćivanje branitelju optuženog Talić Berina bilo kojeg dokaza ili podatka iz spisa.
- 12.Ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sud je utvrdio da su se u radnjama apelanata stekla sva obilježja krivičnog djela za koje su proglašeni krivim (o čemu se sud u presudi opširno i detaljno izjasnio na str. od 10. do 26).
- 13.Iz svih provedenih dokaza Vrhovni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o bezobzirnom nasilničkom ponašanju apelanata, te potpunom odsustvu motiva za nasilje koje je iskazano u javnom prevoznom sredstvu, prepunom putnika, i to prema slučajnom putniku u tramvaju. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je, između ostalog, dodao da su apelanti bili svjesni da će pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju nastupiti lišavanje života oštećenog ukazuje i okolnost da su nasilničko ponašanje nastavili i nakon što su oštećenom zadali udarce metalnim bokserom i stisnutom pesnicom, nakon čega su prišli srednjim vratima tramvaja, nasilno ih otvorili, pridržavali ih kako bi ostala otvorena i na taj način omogućili bijeg N. S. davši mu, prije izlaska iz tramvaja, konačnu uputu o pogodnosti trenutka za zadavanje uboda nožem oštećenom. Dalje, Vrhovni sud je usvojio stav da okolnost da je mldb. N. S. zadao oštećenom smrtonosni ubod nožem nakon izlaska apelanata iz tramvaja ne dovodi u pitanje utvrđenje navedenog suda da je oštećeni lišen života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju. Vrhovni sud je usvojio i stav da se radnje apelanata ne mogu svesti samo na nasilničko ponašanje ili zadavanje lakih tjelesnih povreda oštećenom, jer su one, zbog cilja s kojim su preduzete i stvarnog doprinosa ostvarenju tog cilja (smrt oštećenog), značajno prevazišle okvir krivičnog djela nasilničkog ponašanja i lake tjelesne ozljede i dobile drugu krivičnopravnu dimenziju.
- 14.Pri odmjeravanju kazne Vrhovni sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja, uzevši u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća. Navedeno je da je kao olakšavajuću okolnost sud ocijenio mladost apelanata, budući da su u vrijeme počinjenja djela bili mlađe punoljetne osobe, te okolnost da su u vrijeme učinjenja djela bili u stanju smanjene uračunljivosti. Sa druge strane, kao otežavajuće okolnosti na strani apelanata sud je ocijenio brojnost i raznovrsnost radnji koje su oni preduzeli kako bi mldb. N. S. olakšali učinjenje krivičnog djela, te ispoljenu odlučnost pri učinjenju djela, kao i okolnost da je djelo učinjeno prema maloljetnoj osobi. Uz navedeno, Vrhovni sud je kao otežavajuću okolnost za prvoapelanta ocijenio okolnost da je on započeo prepirku sa oštećenim i u najvećoj mjeri doprinio razvoju događaja, te brojnost udaraca bokserom koje je on zadao oštećenom kako bi ga onesposobio da pruži otpor. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da su izrečene kazne zatvora srazmjerne težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti apelanata, te da su one neophodne i dovoljne za ostvarenje ciljeva i specijalne i generalne prevencije krivičnih djela.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelanti smatraju da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i pravo iz člana 10. Opće deklaracije o ljudskim pravima. U iscrpnoj apelaciji (apelacija je sačinjena na gotovo 50 strana) apelanti suštinski ukazuju na kršenje prava na nepristrasan sud, budući da je sutkinja Vrhovnog suda, mr. Ljiljana Filipović, koja je bila član vijeća u donošenju osporene presude, učestvovala najmanje četiri puta u žalbenim vijećima kao sudija izvjestilac ili predsjednik vijeća prilikom odlučivanja o produžavanju pritvora apelantima, uz napomenu da je u žalbama osporavan osnov sumnje kao generalni uvjet za postojanje razloga za produžavanje pritvora. Apelanti su uz apelaciju dostavili rješenja Vrhovnog suda o produžavanju pritvora kao dokaz za navedeno. U tom kontekstu apelanti su istakli da je imenovana sutkinja u četiri navrata odlučivala o pitanjima koja su blisko povezana sa pitanjem odlučivanja o glavnoj stvari, odnosno o postupku odlučivanja o pritvoru.
- 16.Apelanti ukazuju i na prisustvo predrasuda i naklonosti kod predsjedavajućeg vijeća Amira Jaganjca prema tezi optužbe i njenom ključnom svjedoku, a što se, prema ocjeni apelanata, vidi u načinu na koji je predsjednik vijeća vodio postupak, citirajući u tom konktekstu izvode iz zapisnika sa glavnog pretresa, kao i u izjavama datim u novinskom članku objavljenom u "Dnevnom avazu" 21. juna 2010. godine u kom predsjednik vijeća kaže: Neprihvatljivo je da dečko od 18 godina izlazi u grad i nosi nož ili bokser.
- 17.Dalje, apelanti ukazuju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na javnu raspravu pred nepristrasnim sudom, budući da je Vrhovni sud, na osnovu odredbe člana 250. ZKPFBiH, nakon saslušanja stranaka i branitelja, donio rješenje da se i pred navedenim sudom u toku saslušanja ugroženog svjedoka isključi javnost, čemu su se branitelji apelanata protivili, iako nijedan od zakonskih razloga nije postojao za isključenje javnosti.
- 18.Povredu načela jednakosti strana apelanti vide u činjenici da im tokom prvostepenog postupka nije bio omogućen uvid u spis Tužilaštva. Navode da je ugroženi svjedok dao više iskaza koji odbrani nisu stavljeni na uvid, a što proizlazi iz izjave date na glavnoj raspravi od 22. februara 2008. godine koju je ugroženi svjedok dao Kantonalnom tužilaštvu u kojoj je istakao da je 13. februara 2008. godine dao još jednu izjavu, ali koje u spisu nema i koja ni na zahtjev Vrhovnog suda nikada nije dostavljena, a apelanti navode da imaju razloga da vjeruju da se u tom iskazu nalazi potencijalno oslobođajući materijal za apelante i, ujedno, odlučujući za ispitivanje kredibiliteta ugroženog svjedoka.
- 19.Apelanti ukazuju i da je osporena presuda donesena kao rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s navedenim apelanti u apelaciji iscrpno citiraju dijelove iz zapisnika sa glavnog pretresa i osporene presude sa kojima se ne slažu, nastojeći da diskreditiraju iskaz ugroženog svjedoka, te ukazuju na kršenje principa in dubio pro reo.
- 20.Apelanti su se u apelaciji pozvali na brojne presude, prije svega, Evropskog suda za ljudska prava, zatim, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te Ustavnog suda, smatrajući ih primjenjivim u konkretnom slučaju.
b) Odgovor na apelaciju
- 21.Vrhovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju dodatno pojasnio sve suštinske prigovore apelanata, ocijenivši ih neosnovanim. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da su neosnovane tvrdnje apelanata da cilj suđenja nije bio da se nepristrasno utvrdi činjenično stanje, već da se pošalje poruka javnosti. U vezi s tim je pojašnjeno da je Vrhovni sud radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja izveo sve neophodne dokaze, ocijenio ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, te u presudi iznio takvu ocjenu dokaza. Slanje poruke javnosti nije samo po sebi znak pristrasnosti s obzirom na to da je, prema odredbi člana 42. KZFBiH, svrha kažnjavanja, između ostalog, da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela, da se utječe na ostale da ne čine krivična djela i da se utječe na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o opravdanosti kažnjavanja učinilaca.
- 22.Vrhovni sud je, također, pojasnio da nisu tačne tvrdnje apelanata da odbrani nisu stavljeni na uvid svi iskazi ugroženog svjedoka, jer je odbrani dat na uvid cijeli spis, a po nalogu navedenog suda, branitelju drugoapelanta je omogućeno da izvrši uvid i u tužiteljski spis u kojem nije pronađen navodni zapisnik o saslušanju ugroženog svjedoka od 13. februara 2008. godine, pa je navedeni sud zaključio da ne postoji sumnja o uskraćivanju branitelju drugoapelanta bilo kog dokaza ili podatka iz spisa. Osim toga, navedeno je da je odbrani tokom postupka omogućeno da se osvrne na argumente i dokaze Tužilaštva, a kao osnova za osudu nije korišten nijedan dokaz o kojem odbrana nije imala mogućnost da iznese svoj stav.
- 23.Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da tokom postupka nije došlo do kršenja prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 24.Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 7.
Pravo na odbranu
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.
Član 11.
Zakonitost dokaza
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju
(1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 39. stav 1. tač. d), e) i f)
Razlozi za izuzeće
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
- d)ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak.
- e)ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i
- f)ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.
Član 40.
Izuzeće po zahtjevu stranke
(1) Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branitelj.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa […].
Član 250.
Isključenje javnosti
Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa sudija, odnosno vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka i branitelja, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cio glavni pretres ili jedan njegov dio, ako je to u interesu državne sigurnosti ili ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene ili važne poslovne tajne, čuvanje javnog reda, zaštite morala u demokratskom društvu, osobnog i intimnog života optuženog ili oštećenog ili zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka.
- 25.Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br.36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 42.
Svrha kažnjavanja jeste:
- a)da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
- b)da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;
- c)da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;
- d)i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.
- 26.Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka ("Službene novine FBiH" broj 36/03) u relevantnom dijelu glasi:
- 26.
Član 10.
Svjedočenje putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka
Pri odlučivanju da li postoje opravdani razlozi da se svjedok ispita putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka na način na koji stranke i branilac mogu postavljati pitanja, a da ne budu prisutni u istoj prostoriji sa svjedokom, također će se uzeti u obzir potreba da se osigura zaštita svjedoku pod prijetnjom i ugroženog svjedoka.
Član 11.
Udaljavanje optuženog
Kada postoji opravdana bojazan da će prisustvo optuženog uticati na sposobnost svjedoka da svjedoči potpuno i tačno, sud može, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka ili branioca, a nakon saslušanja protivne stranke i branioca, narediti da optuženi bude udaljen iz sudnice.
Optuženom će biti omogućeno da prati svjedočenje putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka ili će svjedočenje biti zabilježeno i predočeno optuženom.
Branilac će biti prisutan na saslušanju. Nakon što se optuženom predoči svjedočenje svjedoka, a prije nego se svjedok otpusti, braniocu i optuženom omogućit će se da se konsultuju.
Na rješenje iz stava 1. ovog člana stranke i branilac mogu izjaviti žalbu. Vanraspravno vijeće suda razmatra žalbu u roku od 72 sata nakon prijema žalbe.
Član 12.
Izuzeci od direktnog izvođenja dokaza
Pri odlučivanju da li se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu, sud će također uzeti u obzir potrebu da se osigura zaštita svjedoka pod prijetnjom koji bi se mogao izložiti, ili njegova porodica, velikoj ličnoj opasnosti, odnosno zaštita ugroženog svjedoka koji bi se mogao izložiti značajnoj duševnoj boli ako bi se pojavio na glavnom pretresu.
VI. Dopustivost
- 27.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 28.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 29.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 001525 10 Kžk od 1. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 24. augusta 2010. godine, a apelacija je podnesena 20. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 30.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 31.Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda, ukazujući da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije, zatim, pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta i pravo iz člana 10. Opće deklaracije.
Pravo na pravično suđenje
- 32.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 33.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- 33.
- d)da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka optužbe;
- 34.Navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, u suštini, svode se na tvrdnje da im je uskraćena garancija u pogledu nepristranog suda, zatim, pravo na javnu raspravu pred nezavisnim i nepristranim sudom zbog isključenja javnosti, da im je uskraćeno pravo na odbranu i načelo jednakosti strana u postupka, te da je osporenom presudom došlo do kršenja principa in dubio pro reo, jer je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava.
- 35.U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud zbog činjenice da je sutkinja Vrhovnog suda, mr. Ljiljana Filipović, koja je kao član vijeća učestvovala u donošenju osporene presude, prethodno učestvovala u donošenju rješenja koja se tiču produžavanja mjere pritvora apelantima, Ustavni sud zapaža da apelanti, zapravo, pokreću pitanje objektivne nepristranosti sudije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 23/10).
- 36.U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već odlučivao o apelacijama koje su sa ovog aspekta pokretale gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, istakao da učešće istog sudije u sastavu vijeća koje odlučuje o produženju pritvora i vijeća koje donosi prvostepenu ili drugostepenu presudu ne može samo po sebi pokrenuti pitanje nepristranog suda. U odluci je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi, jer pri odlučivanju o produženju pritvora sud utvrđuje postojanje ili nepostojanje zakonskih uvjeta za produženje pritvora […] na osnovu dokaza koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora […], te da navodi apelanata da su iste sudije bile u mogućnosti da ocijene dokaze protiv apelanata i pri odlučivanju o produženju pritvora i pri odlučivanju o krivnji samo po sebi ne pokreće pitanje nepristranog suda. U citiranoj odluci je još naglašeno da ocjena o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora sama po sebi ne prejudicira i činjenicu da li će biti i dokazana van svake razumne sumnje, odnosno odluka o pritvoru, bilo njegovom određivanju ili produženju, ne sadrži nalaz i ne prejudicira pitanje o krivnji optuženog u postupku koji treba da se vodi protiv njega. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1196/09 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati ove navode apelanata, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelanti ne navode da su tokom postupka tražili izuzeće imenovane sutkinje, pa uzimajući u obzir i tu okolnost, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani.
- 37.U vezi sa navodima apelanata o prisustvu predrasuda i naklonosti predsjedavajućeg vijeća Amira Jaganjca prema tezi optužbe i njenom ključnom svjedoku, a što proizlazi iz njegovog ponašanja tokom postupka, potkrepljujući te navode tvrdnjama da cilj suđenja nije bio da se nepristrasno utvrdi činjenično stanje, već da se pošalje poruka javnosti, što su apelanti doveli u vezu sa izjavom koju je predsjedavajući vijeća dao o predmetnom događaju u dnevnim novinama 8. jula 2010. godine u kojoj je naveo: Neprihvatljivo je da dečko od 18 godina izlazi u grad i nosi nož i bokser. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni događaj izazvao veliku medijsku pažnju, što je sasvim razumljivo i konačno neizbježno u demokratskom društvu. Dakle, tačni su navodi apelanata da je predmetni događaj pobudio veliku pažnju javnosti i različitih medija, ali, sa druge strane, iz priloženih dokaza ne proizlazi da se takva medijska pažnja na bilo koji način odrazila na pristrasno ponašanje predsjedavajućeg vijeća tokom postupka. Naime, Ustavni sud smatra da je izjava koju je predsjedavajući vijeća dao u dnevnoj štampi data tri mjeseca nakon donošenja presude, pa se s obzirom na tu okolnost apelanti neosnovano pozivaju na nju kao dokaz za njihove tvrdnje o postojanju predrasuda i pristrasnosti kod predsjedavajućeg vijeća prije izricanja presude. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, suprotno tvrdnjama apelanata, slanje poruka javnosti nije samo po sebi znak pristrasnosti s obzirom da svrha kažnjavanja, u smislu odredbe člana 42. KZFBiH, između ostalog, upravo podrazumijeva društvenu osudu učinjenog krivičnog djela i, osim specijalne prevencije u smislu odvraćanja osuđenog lica, u konkretnom slučaju apelanta, od vršenja kažnjivog ponašanja ubuduće, ima i svrhu generalne prevencije u smislu odvraćanja drugih lica od kažnjivog ponašanja. Upravo ta svrha (generalna) nesporno podrazumijeva da javnost treba biti upoznata sa mogućim kažnjivim ponašanjem. Imajući u vidu sve navedeno i činjenicu da apelanti nisu predočili razumne i objektivne dokaze o navodnim predrasudama i naklonostima predsjedavajućeg vijeća prema dokazima Tužilaštva, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.
- 38.U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na javnu raspravu pred nepristrasnim sudom, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 250. ZKPFBiH kojom je propisana mogućnost da se sa pretresa u cijelosti, ili u samo jednom dijelu, isključi javnost. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je, radi zaštite ugroženog svjedoka, isključio javnost u toku njegovog saslušanja, a na preporuku vještaka iz čijeg nalaza je proizašlo da je ugroženi svjedok traumatiziran okolnostima izvršenja krivičnog djela, te da bi, zbog njegovog psihičkog stanja, bilo preporučljivo da se javnost isključi, što je Vrhovni sud ocijenio opravdanim. Dakle, pošto iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi da je isključenje javnosti sa dijela pretresa na bilo koji način dovelo do kršenja bilo kog prava apelanata, budući da je Vrhovni sud u cijelosti ispoštovao proceduru prema odredbama člana 11. Zakona o zaštiti svjedoka (o čemu se sud iscrpno izjasnio u obrazloženju presude na strani 7. i 8), u smislu da su apelanti bili upoznati sa sadržajem iskaza ugroženog svjedoka, da im je bilo omogućeno da njegovo svjedočenje prate putem tehničkih uređaja, da su njihovi branioci bili prisutni prilikom saslušanja ugroženog svjedoka i da im je bilo omogućeno da ga unakrsno ispitaju a prije nego što je svjedok otpušten, braniteljima i apelantima je bilo omogućeno da se konsultiraju i da svjedoka dodatno ispituju zbog čega Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim. S obzirom na navedeno, proizlazi da su u konkretnom slučaju ispoštovane i garancije iz člana 6. stav 3. tačka d), budući da proizlazi da su apelanti, suprotno svojim navodima, imali mogućnost da ispitaju svjedoka optužbe A. R.
- 39.U pogledu navoda apelanata kojim ukazuju da je osporenom presudom apelantima povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku zbog činjenice da branitelju drugoapelanta nije bio dozvoljen uvid u spis Tužilaštva, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim, budući da iz obrazloženja presude proizlazi suprotno. Naime, iz osporene presude proizlazi da je apelantima tokom postupka bilo omogućeno da izvrše uvid i u sudski i u tužilački spis, te da apelantima ni na koji način nije bilo uskraćeno pravo na uvid u bilo koji podatak iz spisa. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je upravo uskraćivanje braniteljima apelanata da izvrše uvid u spis bio i jedan od razloga za ukidanje prvostepene presude, što je dovelo do održavanja novog pretresa pred Vrhovnim sudom u okviru koga su otklonjeni svi propusti prvostepenog suda. Dalje, u vezi sa tvrdnjama apelanata da im nije dostavljen iskaz ugroženog svjedoka od 13. februara 2008. godine, Ustavni sud zapaža da se o ovom prigovoru Vrhovni sud detaljno izjasnio u obrazloženju odluke (strana 9), kao i u odgovoru na apelaciju, pa ne nalazeći proizvoljnost u datim obrazloženjima, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.
- 40.U pogledu navoda apelanata kojim ukazuju da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, što je u konačnici rezultiralo pogrešno i nepravilno utvrđenim činjeničnim stanjem, te pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 41.Dalje, Ustavi sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 42.Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
- 43.Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene presude, suprotno tvrdnjama apelanata, ne proizlazi proizvoljnost u bilo kom segmentu. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud tokom postupka proveo veliki broj dokaza koje je ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi o čemu se sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je na osnovu provedenih dokaza nesumnjivo utvrdio da su se u radnjama apelanata stekla sva obilježja krivičnog djela za koja su, konačno, proglašeni krivim. Vrhovni sud je za svoj stav dao jasno, precizno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim niti u jednom segmentu. Pošto apelanti u apelaciji ne nude relevantne dokaze kojim bi dokazali suprotno, Ustavni sud i ove navode apelanata smatra neosnovanim.
- 44.U vezi sa navodima apelanata da je redovni sud povrijedio princip in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U prethodnom dijelu ove odluke Ustavni sud je već zaključio da u predmetnom postupku nije izostala cjelovita analiza provedenih dokaza, odnosno da iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi nikakva sumnja u zaključak suda da su apelanti, na način opisan u izreci presude, počinili predmetno krivično djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju neosnovani i navodi apelanata o povredi principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
- 45.Konačno, Ustavni sud posebno naglašava da je prilikom odlučivanja imao u vidu i brojne presude Evropskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda i drugih sudova na koje su se apelanti u apelaciji pozvali, ali da se navedena praksa nije mogla primijeniti na konkretan slučaj. Naime, navedeno zbog toga što u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u segmetnima na koje su apelanti ukazali, a o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke.
- 46.Na osnovu svega navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.
- 34.
Ostali navodi
- 47.U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava iz člana 14. Međunarodnog pakta i člana 10. Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud podsjeća da je pravo na pravično suđenje, koje je zagarantirano članom 14. Međunarodnog pakta i članom 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, suštinski zagarantirano i Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a Ustavni sud je navode o kršenju prava na pravično suđenje već razmotrio.
VIII. Zaključak
- 48.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i 3.d) Evropske konvencije kada je apelantima omogućeno suđenje pred nepristranim i nezavisnim sudom, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, tako i njihove međusobne povezanosti, i kada je apelantima omogućeno da ravnopravno učestvuju u okviru postupka propisanog zakonom.
- 49.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 50.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić