Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1865/10, rješavajući apelaciju AOK BAYER-Die Gesundheitskasse Nuernberg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija AOK BAYER-Die Gesundheitskasse Nuernberg.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pž-08-000227 od 31. marta 2010. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan da u roku od tri mjeseca donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    AOK BAYER-Die Gesundheitskasse Nuernberg (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pž-08-000227 od 31. marta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Dioničkog društva za osiguranje imovine i lica VGT Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. aprila 2010. godine i 26. marta 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 27. aprila 2011. godine i 11. aprila 2013. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda su dostavljeni apelantovom opunomoćeniku 26. augusta 2011. godine i 6. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Presudom Općinskog suda broj 043-0-Ps-06-000096 od 23. juna 2008. godine tuženi je obavezan da apelantu isplati novčani iznos od 11.096,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 13. februara 2003. godine do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.512,70 KM, sve u roku od 30 dana. Apelantov zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 549,50 KM na ime troškova parničnog postupka je odbijen.
  • 7.
    U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant tužbom od 6. septembra 2006. godine tražio od tuženog da mu isplati novčani iznos od 7.038,45 eura, odnosno 13.766,00 KM. Dalje je navedeno da je apelant na glavnoj raspravi zahtijevao isplatu novčanog iznosa od 5.673,57 eura ili 11.096,53 KM uz zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata i troškova parničnog postupka.
  • 8.
    Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 004-0-Pž-08-000227 od 31. marta 2010. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu preinačio tako da je apelantu, umjesto iznosa od 11,096,53 KM, dosudio iznos od 6.308,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 13. februara 2003. godine do isplate, a umjesto iznosa dosuđenih troškova postupka od 3.512,70 KM dosuđuju mu se pripadajući troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.001,84 KM, sve u roku od 30 dana. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
  • 9.
    Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je u postupku kao nesporno utvrđeno da je 28. decembra 2002. godine u mjestu Šije, općina Tešanj, Harun Sinanović zadobio teške tjelesne povrede u saobraćajnoj nezgodi koju je, prema pravosnažnoj krivičnoj presudi Općinskog suda u Tešnju od 8. novembra 2006. godine, skrivio osiguranik tuženog Damir Hrustić, upravljajući p.m.v. marke "Jetta", te da je Harun Sinanović, nakon štetnog događaja, na ime bolovanja i izgubljene zarade zbog liječenja od zadobijenih tjelesnih povreda u vremenskom periodu od 28. decembra 2002. godine do 26. aprila 2003. godine od apelanta naplatio ukupan iznos od 7.038,45 eura. Dalje, proizlazi da je Harun Sinanović sa tuženim zaključio sporazum o vansudskom poravnanju od 18. juna 2003. godine kojim se, između ostalog, saglasio sa isplatom novčanog iznosa od 2.500,00 KM na ime potpunog namirenja materijalne i nematerijalne štete u navedenom štetnom događaju po svim osnovama, te se potpisivanjem tog sporazuma odrekao bilo kakvih daljnjih potraživanja kako prema tuženom, tako i prema krivcu predmetne saobraćajne nesreće.
  • 10.
    Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu od 22. maja 2008. godine jasno proizlazi da je apelant, saglasno nalazu vještaka medicinske struke od 12. aprila 2008. godine (na koji parnične stranke nisu imale primjedaba), smanjio postavljeni tužbeni zahtjev sa iznosa od 7.038,45 eura, u protivvrijednosti 13.724,97 KM, na ukupan iznos od 5.673,57 eura, odnosno u protivvrijednosti od 11.096,53 KM, tako što je umanjio troškove bolovanja za period od 10. februara 2003. godine do 26. aprila 2003. godine za iznos od 3.018,00 eura, kao i iznos od 785,44 eura na ime doprinosa za zdravstveno osiguranje koje smanjenje ukupno iznosi 3.803,44 eura ili 7.416,70 KM.
  • 11.
    Na osnovu navedenog Kantonalni sud je je istakao da proizlazi da je apelant smanjio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev od 7.038,45 eura (13.724,97) na iznos od 3.235,01 eura, odnosno 6.308,25 KM, a ne na iznos od 5.673,57 eura, odnosno 11.096,53 KM, kako je to pogrešno utvrđeno u pobijanom dijelu prvostepene presude.
  • 12.
    Stoga, imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud primjenom odredaba Zakona o osiguranju imovine i lica, te odredaba iz čl. 178, 189. i 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima pravilno utvrdio pravni osnov postavljenog tužbenog zahtjeva i apelantovu aktivnu legitimaciju u predmetnoj pravnoj stvari, ali je na osnovu nespornih činjenica pogrešno utvrdio iznos nužnih troškova za liječenje i bolovanje oštećenog, a time i visinu dosuđujućeg dijela tužbenog zahtjeva, zbog čega je na utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenio odredbu člana 77. Zakona o osiguranju imovine i lica, kako se to žalbom tuženog osnovano ukazuje.

Zapisnik sa glavne rasprave sačinjen pred Općinskim sudom 22. maja 2008. godine

  • 13.
    Općinski sud je 29. marta 2013. godine na zahtjev Ustavnog suda dostavio fotokopiju zapisnika sa glavne rasprave od 22. maja 2008. godine. Iz navedenog zapisnika proizlazi da je apelantov opunomoćenik na tom ročištu naveo da u cijelosti ostaje pri tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu s tim što na "današnjem ročištu", nakon izvršenog uvida u originalnu dokumentaciju koju je dostavio apelant, želi precizirati, odnosno smanjiti tužbeni zahtjev. Dalje je naveo da apelant potražuje ukupan iznos od 5.673,57 eura, odnosno protivvrijednost od 11.096,53 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 13. februara 2003. godine kao dana kada je dovršeno liječenje oštećenog pa do dana isplate uz naknadu troškova postupka. U daljnjem izlaganju apelantov opunomoćenik je pojasnio na koje iznose se tužbeni zahtjev za isplatu 11.096,53 KM odnosi, te je naveo da ostaje pri svim iznosima iz tužbe osim što je "iz naprijed navedenog razloga" umanjio troškove bolovanja od 10. februara 2003. godine do 26. aprila 2003. godine, tako da iznos koji potražuje glasi na 3.018 eura. Pored navedenog iznosa, istaknuto je da je tužbeni zahtjev umanjen i za iznos od 785,44 eura na ime doprinosa za zdravstveno osiguranje tako da ga ne potražuje.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud je potpuno neosnovano izvršio preinačenje ispravne odluke prvostepenog suda tako što je apelantu dosuđen iznos od 6.308,25 KM umjesto potraživanog iznosa od 11.096,53 KM. Ukazuje da apelant nije, niti je imalo ikakvog smisla da to učini, umanjio postavljeni tužbeni zahtjev sa iznosa od 13.724,97 KM na iznos od 6.308,25 KM, nego je prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev od 13.724,97 KM smanjio na iznos od 11.096,53 KM, kako je jasno vidljivo iz zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu od 22. maja 2008. godine. Također, ukazuje da je iz navedenog zapisnika vidljivo da je apelantov opunomoćenik jasno naveo da, nakon uvida u originalnu dokumentaciju, želi umanjiti tužbeni zahtjev tako da apelant potražuje iznos od 5.673,57 eura, odnosno 11.096,53 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. februara 2003. godine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da se apelant samo paušalno poziva na sadržaj zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu od 22. maja 2008. godine a da taj zapisnik uopće ne prilaže kao dokaz tome da je na navedenom ročištu u konkretnoj pravnoj stvari potraživao iznos od 5.673,57 eura, odnosno 11.096,53 KM, te da nikada nije umanjio tužbeni zahtjev tako da on glasi na iznos od 6.308,25 KM, već da je to samovoljno učinio Kantonalni sud. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da pred tim sudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    Zakon o osiguranju imovine i osoba ("Službene novine FBiH" br. 2/95, 7/95, 6/98 i 41/98) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 77.

Kad pravna osoba koja obavlja poslove zdravstvenog, invalidskog ili mirovinskog osiguranja istakne odštetni zahtjev, društvo za osiguranje dužno je u okviru odgovornosti svojeg osiguranika platiti naknadu u visini troškova liječenja i drugih nužnih troškova koji su učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju odnosno razmjerni iznos doprinosa za invalidsko i mirovinsko osiguranje.

Razmjerni iznos doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje određuje se u kapitaliziranom iznosu prema preostalom vremenu radnog staža i godina života fizičke osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu.

Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

II - ODGOVORNOST U SLUČAJU UDESA IZAZVANOG MOTORNIM

VOZILIMA U POKRETU

Član 178.

(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

(2) Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stepenu svoje krivice.

(3) Ako nema krivice ni jednog, imaoci odgovaraju na ravne dijelove, ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo.

(4) Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.

Obična šteta i izmakla korist

Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

PRELAZ OSIGURANIKOVIH PRAVA PREMA ODGOVORNOM LICU NA OSIGURAVAČA (SUBROGACIJA)

Član 939. stav 1.

(1) Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu.

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Pž-08-000227 od 31. marta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 19. maja 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

  • 23.
    Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosi na postupak naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
  • 24.
    Dalje, Ustavni sud podsjeća da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 25.
    U konkretnom slučaju apelant ukazuje da je Kantonalni sud pogrešno tumačio zapisnik sa glavne rasprave od 22. maja 2008. godine, navodeći da nije izvršio umanjenje potraživanog iznosa od 11.096,53 KM na iznos od 6.308,25 KM. Apelant je ukazao da je on, u suštini, izvršio umanjenje prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva od 13.724,97 KM na iznos od 11.096,53 KM.
  • 26.
    Kako bi razmotrio ove apelantove navode, Ustavni sud je zatražio od Osnovnog suda da mu dostavi fotokopiju zapisnika o glavnoj raspravi sačinjenog 22. maja 2008. godine. Ustavni sud primjećuje da je u relevantnom dijelu ovog zapisnika navedeno da apelant u predmetnom postupku potražuje ukupan iznos od 5.673,57 eura, odnosno protivvrijednost od 11.096,53 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 13. februara 2003. godine. U daljnjem izlaganju apelantovog opunomoćenika pojašnjeno je na koje iznose se odnosi tužbeni zahtjev za isplatu 11.096,53 KM.
  • 27.
    Međutim, Ustavni sud je ustanovio da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu na način da je apelantu, umjesto iznosa od 11.096,53 KM, dosudio iznos od 6.308,25 KM, budući da, prema mišljenju Kantonalnog suda, iz zapisnika za glavnu raspravu od 22. maja 2008. godine "jasno" proizlazi da je apelant umanjio svoj prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev od 7.038,45 eura (13.724,97 KM) na iznos od 3.235,01 eura, odnosno 6.308,25 KM. Prema tome, prema shvatanju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju apelant ne potražuje iznos od 5.673,57 eura, odnosno 11.096,53 KM, već iznos od 3.235,01 eura, odnosno 6.308,25 KM.
  • 28.
    Dovodeći u vezu ovakav stav drugostepenog suda sa relevantnim dijelom zapisnika sa glavne rasprave, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantov prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev iznosio 7.038,45 eura, odnosno 13.724,97 KM. Dalje, Ustavni sud smatra da iz navedenog zapisnika proizlazi da apelant u predmetnom postupku eksplicitno potražuje ukupan iznos od 5.673,57 eura, odnosno protivvrijednost od 11.096,53 KM, a kako to u obrazloženju prvostepene presude navodi i Općinski sud. Dakle, Ustavni sud, uzimajući u obzir sadržaj zapisnika sa glavne rasprave u relevantnom dijelu, ne može zaključiti da je apelant na glavnoj raspravi umanjio potraživanje na način kako to u svojoj presudi obrazlaže Kantonalni sud.
  • 29.
    Uzimajući u obzir navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke nije dao jasno i precizno obrazloženje za zaključak da iz zapisnika sa glavne rasprave "jasno" proizlazi da je apelant izvršio umanjenje svog prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva sa iznosa od 7.038,45 eura (13.724,97 KM) na iznos od 3.235,01 eura, odnosno 6.308,25 KM. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje presude Kantonalnog suda ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a što je u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje.
  • 30.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 31.
    Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da su i ti navodi, u suštini, isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.

VIII. Zaključak

  • 32.
    Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, jer ukazuje na proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava.
  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.