USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4625/10, rješavajući apelaciju Koste Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Koste Jovanovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002795 10 Kž od 31. augusta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 002496 10 K od 22. marta 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Kosta Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant), koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Banjaluka, podnio je 27. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 002795 10 Kž od 31. augusta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 00 2496 10 K od 22. marta 2010. godine. Apelant je podneskom od 25. marta 2011. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i MUP-a Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS) zatraženo je 26. juna 2013. godine, odnosno 26. septembra 2013. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 8. jula 2013. godine, Okružni sud 3. jula 2013. godine, Tužilaštvo 10. jula 2013. godine, a MUP RS-a 4. i 17. oktobra 2013. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 23. oktobra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 002496 10 K od 22. marta 2010. godine apelant i Zdravko Bubul (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) su proglašeni krivim što su u vrijeme i na način pobliže preciziran u izreci presude počinili krivična djela razbojništva u sticaju, i to apelant dva krivična djela iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je za oba krivična djela utvrđena kazna zatvora u trajanju od po pet godina, pa je primjenom odredaba člana 42. stav 2. tačka 2. KZ RS apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam godina u koju je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 23. oktobra 2009. godine, sve preciznije navedeno u izreci presude. Drugooptuženom je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina. Istom presudom oštećeni u postupku M. O., D. O. i P. Č. (u daljnjem tekstu: oštećeni) su upućeni da zahtjevom pokrenu imovinsko-pravnu parnicu, uz istovremeno obavezivanje apelanta i drugooptuženog na naknadu troškova krivičnog postupka. Ujedno, apelant i drugooptuženi su oslobođeni optužbe da su na način i u vrijeme pobliže navedene u izreci presude počinili krivično djelo iz člana 232. stav 1. tačka 1. KZ RS-a.
- 7.U obrazloženju je prije svega pojašnjeno da je u toku trajanja glavnog pretresa jedan od optuženih, Rambo Osmanović, s Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice, pa je postupak u odnosu na njega razdvojen i posebno okončan. Nakon provedenih dokaza optužbe koji su taksativno navedeni u obrazloženju presude, kao i apelantovih dokaza, uglavnom medicinske dokumentacije, u vezi sa kojom je tražio provođenje neuropsihijatrijskog vještačenja na okolnosti uračunljivosti u vrijeme počinjenja krivičnog djela, Okružni sud je izveo nesumnjiv zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnih djela za koja je proglašen krivim. Naime, Okružni sud je na temelju uvida u brojne materijalne dokaze u spisu (zapisnici o uviđaju, fotodokumentacija, zapisnici o prepoznavanju lica i dr.), iskaza svjedoka oštećenih i Ramba Osmanovića, vještačenjem vještaka stručnjaka za daktiloskopiju, odnosno vještačenjem tragova papilarnih linija pronađenih na licu mjesta (o čemu se sud iscrpno izjasnio na stranama od 6-11 osporene odluke, izvodeći ocjenu dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti), nesumnjivo utvrdio da je apelant u radnjama navedenim u izreci presude počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
- 8.U pogledu apelantove vinosti sud je utvrdio da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret s direktnim umišljajem, jer je tokom postupka utvrđeno da je bio svjestan svoga djela i da je htio njegovo izvršenje. Prema ocjeni Okružnog suda, apelantov umišljaj sastoji se u njegovoj svijesti i volji da oduzme tuđi novac, i to u namjeri da pribavi protupravnu imovinsku korist, kao i svijesti da se oduzimanje ostvaruje primjenom sile (upotrebom oružja ili opasnog sredstva), odnosno prijetnjom i neposrednim napadom na život ili tijelo.
- 9.U vezi s apelantovim prijedlogom da se na teret suda provede neuropsihijatrijsko vještačenje na okolnost apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela, Okružni sud je prijedlog odbio, uz obrazloženje da je pitanje uračunljivosti prije svega pravno, a ne medicinsko pitanje, te da je provođenje tog dokaza nepotrebno. Naime, iz medicinske dokumentacije koju je apelant dostavio Okružni sud je utvrdio da se apelant liječio od kontuzija zadobijenih u predjelu glave i grudnog koša, te zbog oslabljenog sluha, ali da iz provedenih dokaza ne proizlazi da apelant boluje od bilo kakvog duševnog oboljenja, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja, zbog kojih bi bila dovedena u pitanje njegova uračunljivost. Prema ocjeni Okružnog suda, dostavljena medicinska dokumentacija sama po sebi ne zahtijeva psihijatrijsko vještačenje, naglasivši da sud nije dužan da odredi vještačenje kada ne postoje pouzdani dokazi da optuženi boluje od bilo kakvog duševnog oboljenja, kako je propisano odredbom člana 14. KZ RS-a.
- 10.Odlučujući o krivično-pravnoj sankciji Okružni sud je cijenio sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu krivične sankcije, pa je tako za apelanta kao olakšavajuća okolnost cijenjena činjenica da je porodičan čovjek, otac troje djece, od kojih je jedno maloljetno, da je nezaposlen, da se nalazi u teškoj finansijskoj situaciji. Od otežavajućih okolnosti Okružni sud je cijenio da je specijalni povratnik jer je do sada više puta osuđivan za istovrsna, ali i druga krivična djela, da je pobjegao s izdržavanja kazne zatvora od 11 godina i četiri mjeseca iz KPZ Sremska Mitrovica, uz to i okolnost da su u kratkom vremenskom periodu počinjena dva teška krivična djela, kao i okolnost da je prilikom izvršenja krivičnih djela pokazan visok stepen umišljaja, upornosti i bezobzirnosti, te, što je tokom postupka također utvrđeno, da je apelant predlagač i organizator izvršenja krivičnih djela, čime je njegova uloga bila odlučujuća. Prilikom odmjeravanja vrste i visine krivične sankcije Okružni sud je stekao uvjerenje da će se izrečenom krivičnom sankcijom postići svrha kažnjavanja, kako s aspekta generalne, tako i s aspekta specijalne prevencije, u skladu s odredbama člana 28. KZ RS.
- 11.Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 002795 10 Kž od 31. augusta 2010. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branitelja apelanta i drugooptuženog, te je prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je navedeno da apelantov branitelj žalbom ukazuje na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povredu krivičnog zakona zbog odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka. Osvrćući se na apelantov prigovor kojim je osporio zakonitost dokaza u istrazi, tvrdeći da postupak prepoznavanja nije sproveden u skladu s procesnim odredbama, Vrhovni sud je ove tvrdnje ocijenio neosnovanim zbog toga što je navedeni postupak sproveden u skladu s odredbom člana 150. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) o čemu je navedeni sud iznio iscrpno obrazloženje na strani 3. osporene presude. Zatim, u vezi s apelantovim prigovorima o povredi prava na odbranu zbog toga što je odbijen njegov prijedlog da se izvrši neuropsihijatrijsko vještačenje, Vrhovni sud je i ovaj prigovor ocijenio neosnovanim zbog toga što je odredbom člana 278. stav 2. ZKP RS jasno propisano pravo predsjednika vijeća da rukovodi glavnim pretresom i da, slijedom toga, odbije izvođenje ponuđenog dokaza, ako nađe da je on nepotreban i nije od značaja za predmet, za šta je prvostepeni sud, u smislu odredbe člana 304. stav 7. ZKP RS, dao iscrpno obrazloženje.
- 12.Vrhovni sud je dalje naveo da se argumentima sadržanim u žalbama ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i na njima izvedenog zaključka da su optuženi počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Prema ocjeni drugostepenog suda takav zaključak je rezultat pravilne ocjene dokaza, i to na način propisan odredbom člana 295. stav 2. ZKP RS, dakle njihove ocjene pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Vrhovni sud je istakao da su tokom postupka provedeni brojni materijalni dokazi, te iskazi svjedoka oštećenih, kao i Ramba Osmanovića, čija vjerodostojnost se ne može osporiti činjenicom da je zaključio sporazum o priznanju krivice s tužiocem, jer je njegov iskaz u potpunosti saglasan s iskazima svjedoka – oštećenih, i to u svim odlučnim činjenicama u pogledu načina i okolnosti izvršenja djela u njihovoj porodičnoj kući, počevši od zajedničkog dolaska optuženih s lažnim motivom prikupljanja pomoći za bolesno dijete, upotrebe sile, oduzimanja novca u tačno određenoj količini i valuti (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na strani 5. osporene presude).
- 13.Ispitujući i odluku o visini kazni, a u svjetlu prigovora istaknutih u žalbama branitelja, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u postupku odmjeravanja kazne pravilno cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti kojima je dat pravilan značaj, u skladu s odredbom člana 37. stav 1. KZ RS, tako da je i prema ocjeni navedenog suda izrečena kazna dovoljna mjera kazne radi postizanja svrhe kažnjavanja. U pogledu odluke o troškovima postupka, na šta je žalbom ukazano bez konkretnih primjedbi u vezi s tim, Vrhovni sud je i ovaj paušalni prigovor ocijenio neosnovanim, istaknuvši da su osporenom presudom optuženi obavezani da naknade troškove postupka, koji se odnose i na troškove vještačenja, te troškove koji se odnose na nagradu i nužne izdatke njihovih branitelja, koje je sud postavio po službenoj dužnosti. Konačno, kako je istakao Vrhovni sud, odluka o troškovima postupka je donesena u skladu s odredbom člana 99. stav 1. u vezi s članom 96. st. 1, 2. i 3. ZKP RS, a za primjenu stava 4. člana 99. navedenog zakona odbrana tokom glavnog pretresa i u žalbi, osim paušalnih tvrdnji, nije pružila dokaze.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smatra da je tokom postupka došlo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja i do pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, ukazujući da tokom izvršenja krivičnog djela nije korišteno oružje, jer su se i oštećeni izjasnili da ih apelant nije tukao ni prijetio, niti on posjeduje oružje. Smatra da ga je tužilaštvo teretilo na osnovu izjave Ramba Osmanovića, koji je s Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice, ukazujući u vezi s tim da se presude nisu mogle zasnovati na nezakonitom dokazu. Uz to, ističe da mu od momentu hapšenja niko nije saopštio njegova prava, već je brutalno pretučen za šta posjeduje dokaze, koje će naknadno dostaviti. Navodi da je prilikom lišavanja slobode tražio da mu se obezbijedi branitelj po službenoj dužnosti, ali da je umjesto toga pretučen.
- 15.U dopuni apelacije apelant je uglavnom opširnije ponovio navode iz apelacije ukazujući da je Rambo Osmanović svoju krivicu prebacio na njega. Ističe da i sam snosi dio odgovornosti, te ne poriče da nije kriv, ali da se sva krivica "svalila" na njegov teret, zbog njegovih prijašnjih kazni u Srbiji, te smatra da je izrečena kazna "previsoka". Ponovio je da su ga pripadnici MUP-a RS-a tokom lišavanja slobode kontinuirano maltretirali, za šta posjeduje dokaze (koje ni u dopuni apelacije nije dostavio). Na kraju je istakao da se zbog svega kaje, ali moli Ustavni sud da mu kaznu smanji, jer smatra da nije zaslužio ovako drastičnu kaznu.
b) Odgovori na apelaciju
- 16.Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da su apelantove tvrdnje o fizičkom i psihičkom zlostavljanju samo paušalno navedene, a da ostalim argumentima osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak o njegovoj odgovornosti, što zapravo potvrđuje suštinski prijedlog da se kazna smanji.
- 17.Okružni sud je ocijenio potpuno neosnovanim apelantove navode koje je iznio u apelaciji, pri čemu se u cijelosti pozvao na obrazloženje iz presude. Navedeni sud smatra da su u krivičnom postupku ispoštovana prava apelanta garantovana Ustavnom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 18.Tužilaštvo je navelo da apelant u apelaciji tvrdi da tokom izvođenja krivičnog djela nije imao oružje, a istovremeno priznaje da je s Rambom Osmanovićem učestvovao u izvršenju krivičnih djela, pa su samim tim ovi prigovori neosnovani, jer kvalifikatorni oblik krivičnog djela razbojništva jeste ne samo upotreba kakvog oružja, već i okolnost da je djelo učinilo više lica, u smislu odredbe člana 147. stav 9. KZ RS. U vezi s apelantovim navodima kojim tvrdi da mu od momenta hapšenja niko nije saopštio njegova prava i da su ga radnici policije brutalno pretukli, Okružno tužilaštvo je navelo da je apelant od momenta određivanja pritvora imao branitelja tokom cijelog postupka, a iz Potvrde MUP-a RS-a broj 08-S/G-6-72/09 od 24. oktobra 2009. godine o predaji lica lišenih slobode tužiocu, proističe da nema predočenih i vidljivih zdravstvenih problema. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 19.MUP RS-a je u odgovorima na apelaciju naveo, između ostalog, da iz spisa, odnosno izjava koje su uzete u svojstvu osumnjičenog od apelanta i drugooptuženog, potvrde o lišavanju slobode, te potvrde o predaji lica lišenih slobode Tužilaštvu, proizlazi da osumnjičeni nisu imali primjedbe na rad policijskih službenika. Shodno navedenom, MUP RS-a smatra da u spornom slučaju nije bilo kršenja ljudskih prava, te da je cjelokupna istraga sprovedena u skladu sa ZKP RS-a.
V. Relevantni propisi
- 20.Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10) u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu, glasi:
Sticaj krivičnih djela
Član 42. stav 1. i stav 2. tačka 2.
(1) Ako je učinilac jednom radnjom ili sa više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prethodno utvrditi kazne za svako od tih djela pa će sa za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po slijedećim pravilima:
- 2)ako je krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedinačne utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbir utvrđenih kazni niti preći dvadeset godina zatvora.
Krivična djela protiv imovine
Razbojništvo
Član 233. st. 1. i 2.
(1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist
Kazniće se zatvorom od jedne do deset godina zatvora
(2) Ako je pri izvršenja djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili ako je izvršeno iz mržnje ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000,00 KM
Učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.
- 21.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03,111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09 i 80/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav 1.
Prava lica lišenog slobode
(1) Lice lišeno slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno prije prvog ispitivanja poučiti da nije dužno dati iskaz, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sam izabrati, kao i o tome da ima pravo da njegova porodica ili drugo lice koje on odredi budu obaviješteni o njegovom lišenju slobode.
Član 7. st. 1.
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.
Član 10.
Zakonitost dokaza
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju
(1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 278.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz
(1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
VI. Dopustivost
- 22.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 24.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 002795 10 Kž od 31. augusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. septembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 27. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 26.Apelant ukazuje na povredu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno, iako to apelant eksplicitno nije naveo, iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na kršenje prava iz člana 6. stav 1. i stav 3. tač. a. i c. Evropske konvencije, kao i iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije
Pravo na pravično suđenje
- 27.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 28.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- 28.
a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane; […]
- 29.Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su sudovi tokom postupka pogrešno utvrdili činjenično stanje, koristeći nezakonite dokaze, zatim osporava visinu kazne, te ukazuje da prilikom lišavanja slobode nije bio poučen o svojim pravima, niti mu je u tom trenutku bio dodijeljen branitelj po službenoj dužnosti.
- 30.U vezi s apelantovim tvrdnjama kojima kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst od redovnih sudova pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 31.Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
- 32.Zatim, u pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, Ustavni sud prije svega podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
- 33.U vezi s ovim prigovorima Ustavni sud zapaža da je Okružni sud nakon izvođenja velikog broja dokaza, te njihovom ocjenom, nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s apelantovim tvrdnjama da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, dovodeći navedeno u kontekst okolnosti da je svjedok Rambo Osmanović zaključio s Tužilaštvom sporazum o priznanju krivice, koji je tako svu krivicu prebacio na apelanta, Ustavni sud ove navode smatra neosnovanim. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ističe, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba) da u odnosu na standarde iz člana 6. Evropske konvencije činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivice s licem koje je imalo svojstvo optuženog u istom predmetu, i koje se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku, ne znači sama po sebi diskvalifikaciju takvog lica kao svjedoka u istom krivičnom postupku. Prije svega, zbog toga što je tokom postupka proveden veliki broj dokaza koji su u potpunosti bili saglasni iskazu svjedoka Ramba Osmanovića i u najsitnijim detaljima, o čemu su se redovni sudovi precizno izjasnili u presudama. Isto tako, uočljivo je da je Rambo Osmanović bio svjedok u postupku i da su apelant i njegov branitelj po službenoj dužnosti imali mogućnost da ga unakrsno ispituju i da na taj način diskredituju njegov iskaz, pa s obzirom na takve okolnosti Ustavni sud ove apelantove tvrdnje smatra neosnovanim.
- 34.U vezi s prigovorima o visini kazne Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja visine i vrste kazne uzeo u obzir sve okolnosti, prije svega da je apelant počinio dva krivična djela za koja mu je utvrđena kazna zatvora od po pet godina, odnosno primjenom člana 42. KZ RS, izrečena mu je jedinstvena kazna u trajanju od sedam godina zatvora u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvora, ocijenivši da je izrečena kazna srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela i drugim okolnostima (koje je prvostepeni sud taksativno naveo) koje utiču da kazna bude veća ili manja. Isto tako, uočljivo je da je odluku o kazni u svjetlu žalbenih navoda ispitao i drugostepeni sud, koji je odluku i u ovom dijelu ocijenio pravilnom za šta je u obrazloženju presude dao valjano obrazloženje. Stoga, s obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u postupku nije na bilo koji način prekršen neki od principa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 35.U odnosu na apelantove navode da u momentu lišavanja slobode nije bio poučen o svojim pravima i da u tom trenutku nije imao branitelja po službenoj dužnosti, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da garancije prava na pravično suđenje počinju teći od trenutka kad postoji "krivična optužba" u smislu Evropske konvencije. Naime, Evropski sud smatra da "optužba" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ima autonomno značenje i da postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neka osoba počinila krivično djelo "što značajno utiče na situaciju osumnjičene osobe" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56). Iz navedenog proizlazi da to nužno ne mora biti trenutak u kojem se prvi put podižu formalne optužbe protiv osumnjičene osobe, zbog čega se garancije člana 6. Evropske konvencije mogu, zavisno od okolnosti konkretnog predmeta, odnositi i na one faze postupka koje prethode podnošenju formalne optužbe, tako da se garancije navedenog člana mogu odnositi i na postupak koji provodi policija, u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da ZKP RS-a u članu 5. stav 1. jasno propisuje obaveze javnih vlasti prema osobi lišenoj slobode prema kojim osoba lišena slobode mora odmah biti obaviještena na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije o razlozima lišavanja slobode i istovremeno, prije prvog ispitivanja, poučena da nije dužna dati iskaz, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati, kao i o tome da ima pravo da njena porodica ili druga osoba koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju slobode. Međutim, apelant ove navode ničim nije potkrijepio, niti iz priloženih dokaza proizlazi da je tokom postupka ukazivao na tu okolnost nadležnim organima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da izjava koju je apelant dao i svojeručno potpisao pred organima MUP-a RS kasnije nije korištena kao dokaz tokom postupka, što bi eventualno moglo prouzročiti štetne posljedice za apelanta u slučaju da nije ispoštovana odredba člana 5. stav 1. ZKP RS-a. Ustavni sud također zapaža da iz odgovora Tužilaštva proizlazi da je apelantu prilikom prvog saslušanja dodijeljen branitelj po službenoj dužnosti, koji ga je zastupao tokom čitavog postupka, a što je vidljivo iz osporenih presuda. Dakle, imajući u vidu sve izneseno u svjetlu okolnosti da apelant tokom postupka na ove prigovore nije ukazivao nadležnim organima, niti redovnim sudovima tokom postupka, Ustavni sud navode o kršenju prava iz člana 6. stav 3.a. i c. smatra neosnovanim.
- 36.Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, konkretnije člana 6. stav 1. i stav 3. tač. a. i c. Evropske konvencije.
Zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju
- 37.Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- b)Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
- 38.U vezi s kršenjem navedenog prava apelant tvrdi da su ga brutalno pretukli radnici MUP-a RS za šta, kako u apelaciji navodi, posjeduje relevantnu dokumentaciju. Međutim, apelant ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim relevantnim dokazom.
- 39.Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 30/05). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65. stav 162; u daljnjem tekstu: Evropski sud). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi Evropski sud, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi bivši Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).
- 40.Podržavajući svoju praksu zauzetu u predmetima u kojima je pokretano slično pitanje kršenja prava na zabranu mučenja, zbog toga što su osobu navodno brutalno zlostavljali radnici MUP-a (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. U 22/03 od 26. marta 2004. godine, tačka 24, AP 1316/08 od 8. decembra 2010. godine, tač. 44. do 48, i AP 2826/09 od 10. oktobra 2012. godine, tač. 40. do 44, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima, zbog nepostojanja relevantnih dokaza, nije utvrđeno kršenje navedenog prava, Ustavni sud u konkretnom slučaju također zapaža da apelant u tom pravcu nije ponudio bilo kakve dokaze kao potvrdu navoda da su ga zlostavljali radnici MUP-a RS-a, navodeći samo da za to posjeduje dokaze koje će naknadno dostaviti. U vezi s tim Tužilaštvo se u odgovoru na apelaciju izjasnilo da iz potvrde o predaji lica lišenog slobode MUP RS broj 08-S/G-6-72/09 od 24. oktobra 2009. godine proističe da nema predočenih i vidljivih zdravstvenih problema. Isto tako iz odgovora MUP-a RS-a proizlazi da apelant nije imao nikakvih primjedbi na rad policijskih službenika. Osim toga, Ustavni sud uočava da apelant ove navode nije isticao ni tokom postupka, niti je dostavio dokaz da se na ove okolnosti žalio nadležnim organima. Istina, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka prvostepenom sudu, kao jedini dokaz odbrane, dostavio medicinsku dokumentaciju.
- 41.Međutim, Ustavni sud isto tako zapaža da je navedeni dokaz apelant dostavio sudu tražeći u vezi s tim vještačenje na okolnosti njegove uračunljivosti u vrijeme počinjenja krivičnog djela, pa s obzirom na to, Ustavni sud takav dokaz nije mogao dovesti u vezu s apelantovim tvrdnjama da su ga brutalno maltretirali pripadnici MUP-a RS-a. Naime, apelant je tokom postupka imao branitelja po službenoj dužnosti koji je svakako imao mogućnost da se u vezi s tim eventualno preciznije izjasni tokom postupka. Ustavni sud podsjeća da je tvrdnja o ponižavajućem tretmanu ozbiljna tvrdnja i da kao takva mora biti potkrijepljena jasnim dokazima o povredi, patnji ili trpljenju, ili se bar mora pokazati da je apelant na takav tretman ukazivao i da je tražio zaštitu, ali da mu je ispitivanje tih navoda ili zaštite uskraćeno. S obzirom da apelant nije dostavio dokaze koji bi potkrijepili tvrdnju da je došlo do povrede prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, Ustavni sud ove tvrdnje odbija kao neosnovane.
- 42.Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
- 43.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tač. a. i c. Evropske konvencije kada su sudovi svoje odluke detaljno i jasno obrazložili i kada je osuđujuća presuda zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu na kojem je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, pri čemu je apelant od prvog saslušanja imao branitelja po službenoj dužnosti koji ga je zastupao tokom čitavog postupka, pri čemu navode o kršenju člana 5. stav 1. ZKP RS apelant nije dokazao, a iz priloženih dokaza nije vidljivo da je apelant u vezi s tim eventualno imao neke štetne posljedice.
- 44.Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u situaciji kada apelant nije dostavio dokaze koji bi potkrijepili tvrdnju da je došlo do povrede navedenog prava.
- 45.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.