USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5883/10, rješavajući apelaciju Milana Kalkana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milana Kalkana.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantu, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/12.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Milan Kalkan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, Republika Srbija, podnio je 23. decembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-87/08 od 14. oktobra 2010. godine,
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine (smatrajući ga nadležnim u smislu odredaba člana 12. stav 1. al. 15. i 16. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine 1 u kontekstu obaveza proisteklih iz Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma) i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, zatraženo je 9. oktobra i 1. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Sud BiH i Služba su dostavili odgovore na apelaciju 22. i 12. oktobra 2013. godine, a Federalno pravobranilaštvo (u ime Službe) 8. i 15. oktobra 2013. godine. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice nije odgovorilo na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju otpremljeni su apelantu 21. novembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
- 6.Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 522-2374-1/1 od 24. aprila 2003. godine potvrđeno je da je 1. aprila 1992. godine apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Tuzli, Skojevska ulica broj 7, površine 53 m², po strukturi dvosoban (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
- 7.Odlučujući o zahtjevu Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje odluke od 24. aprila 2003. godine, CRPC je donijela Odluku broj R-522-2374-1/1-01-621/04 od 7. aprila 2006. godine kojom je usvojen zahtjev FMO i odluka od 24. aprila 2003. godine je stavljena van snage.
- 8.Odlučujući o apelantovom zahtjevu za ponovno razmatranje Odluke broj R 522-2374-1/1-01-621/04 od 7. aprila 2006. godine, CRPC je donijela Odluku broj R-522-2374-1/1-01-621/04 od 22. juna 2007. godine kojom je apelantov zahtjev odbijen.
Postupak okončan osporenom presudom
- 9.Apelant je Sudu BiH podnio tužbu protiv CRPC-a radi poništenja odlukā od 7. aprila 2006. godine i 22. juna 2007. godine.
- 10.Sud BiH je Presudom broj U-87/08 od 14. oktobra 2010. godine, donesenom u upravnom sporu po apelantovoj tužbi protiv odlukā tužene CRPC broj R 522-2374-1/1-01-621/04 od 7. aprila 2006. godine i 22. juna 2007. godine, apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da iz podataka u spisu proizlazi da je CRPC Odlukom broj 522-2374-1/1 od 24. aprila 2003. godine (Ustavni sud primjećuje da je u presudi naveden datum 15. april 2002. godine, ali da iz daljnjeg obrazloženja proizlazi da je došlo do očite omaške u kucanju, te da je trebalo da stoji 24. april 2003. godine) uvažila zahtjev apelantove supruge od 4. juna 1999. godine i da je ta odluka stavljena van snage Odlukom CRPC-a od 7. aprila 2006. godine, kao i da je tom odlukom odbijen apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed. Dalje je navedeno da je apelant tužbom osporavao i odluku CRPC-a od 22. juna 2007. godine kojom je odbijen njegov zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 7. aprila 2006. godine.
- 11.Sud BiH je istakao da je, ispitujući pravilnost i zakonitost osporenih odluka, utvrdio da je tužena pravilno odbila apelantov zahtjev za ponovno razmatranje svoje odluke od 7. aprila 2006. godine, jer apelant nije ponudio nove dokaze koji nisu razmatrani prilikom donošenja odluke od 7. aprila 2006. godine. Navedeno je da apelant ni u tužbi nije naveo da je uz prijedlog za ponovno razmatranje odluke CRPC-a podnio nove dokaze, pa je, stoga, i prema stavu Suda BiH, tužena pravilno odlučila da nisu ispunjeni uvjeti propisani Pravilnikom o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica za ponovno razmatranje odluke kojom je konačno odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.
- 12.Dalje, u odnosu na Odluku CRPC-a od 7. aprila 2006. godine, Sud BiH je istakao da iz obrazloženja te odluke proizlazi da je apelantov zahtjev odbijen zato što je u postupku utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). U tom postupku je, kako je dalje obrazložio Sud BiH, sa sigurnošću utvrđena činjenica da je apelant, nakon 14. decembra 1995. godine, ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, pa da se, stoga, ne smatra izbjeglicom u smislu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Ovaj zaključak tužene je, i prema ocjeni Suda BiH, pravilan, jer se zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi s tim je navedeno da iz podataka u spisu proizlazi da je apelant Ukazom predsjednika SRJ broj: l/2-01-0001/2000-48 od 16. juna 2000. godine ("Službeni vojni list" broj 21/00) odlikovan Ordenom za zasluge u oblastima odbrane i sigurnosti trećeg stepena. Stoga, kako je navedeno u presudi, apelant neosnovano u tužbi tvrdi da ispunjava uvjete za povrat navedenog stana. Pored toga, Sud BiH je istakao da apelantov prigovor da se u konkretnom slučaju ne radi o stanu kojim ima pravo da raspolaže Federalno ministarstvo odbrane nije osnovan zbog toga što je u toku postupka utvrđeno da je Komanda Garnizona Tuzla 1982. godine, prije dodjele navedenog stana apelantu, pribavila saglasnost preduzeća OOUR "Termomehanika" da može trajno raspolagati tim stanom, a koje pravo je prešlo na pravnog sljednika Federalno ministarstvo odbrane.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant je ukazao na kršenje prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnoj apelaciji iznio je hronološki redoslijed donošenja odluka CRPC-a i redovnog suda koje su, kako navodi, nepravilnom primjenom materijalnog prava rezultirale konačnom odlukom kojom je njegov zahtjev za povrat stana odbijen. Smatra da je pogrešan stav da se na njegovo slučaj primjenjuju odredbe člana 3.a) Zakona o prestanku primjene, budući da se radi o stanu kojim ne raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, nego, kako apelant tvrdi, vlasnik stana SP "Umel" - DP "Termotehnika" Tuzla. Ističe, opreza radi, da se, pod pretpostavkom da Ustavni sud smatra da se radi o tzv. vojnom stanu, treba imati u vidu odluka Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine i na njegov slučaj primijeniti pravni stavovi iz tog predmeta. Apelant je predložio da se njegova apelacija usvoji i utvrdi kršenje navedenih prava, te da se donese odluka kojom će se obavezati tužena da mu omogući povrat u posjed predmetnog stana, ili da mu se, u nemogućnosti povrata, isplati kompenzacija u visini tržišne vrijednosti stana.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Sud BiH je istakao da u konkretnom predmetu nema kršenja odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. S tim u vezi je navedeno da je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana zbog toga što je utvrđeno da nisu ispunjeni svi uvjeti propisani odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, jer je utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, pa se zbog toga ne smatra izbjeglicom u smislu člana 3. stav 2. citiranog zakona. Osim toga, Sud BiH je naveo da, "prema stanju spisa i dopisa MIP-a Republike Srbije, proizlazi da je imenovani stekao stan u vlasništvu na teritoriji Republike Srbije, te da se on nalazi na spisku za dodjelu zajma radi trajnog rješavanja svog stambenog pitanja".
- 15.Federalno pravobranilaštvo je istaklo da je apelacija neosnovana, te da nije bilo kršenja apelantovih prava u postupku pred Sudom BiH.
- 16.Služba je istakla da je apelacija nedopustiva, jer nisu iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema odredbama Zakona o upravnim sporovima BiH - zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH. Dalje je Služba istakla da je apelantu profesionalna vojna služba u Vojsci Jugoslavije prestala tek 31. augusta 2006. godine. Također je navedeno da su u postupku povrata predmetnog stana pred CRPC-om stranke bili apelant i Bosiljka Kalkan, te "da je Bosiljki i Milanu Kalkanu za vrijeme trajanja braka dodijeljen dvosoban stan u Novom Sadu, koji je Bosiljka Kalkan, apelantova supruga, otkupila 27. januara 1997. godine, tako da je apelant suvlasnik tog stana u dijelu ½". U prilog ovim navodima Služba je dostavila kopiju Note Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije broj 5/1569-4/2009 od 28. aprila 2009. godine. Dalje je Služba istakla da su neosnovani navodi da predmetnim stanom nije moglo raspolagati prijašnje Federalno ministarstvo odbrane.
V. Relevantni propisi
- 17.U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase:
Član 3. st 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
- 18.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:
"Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu."
VI. Dopustivost
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj U-87/08 od 14. oktobra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. oktobra 2010. godine a apelaciju je podnio 23. decembra 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelant ukazuje da su mu osporenim odlukama Suda BiH i CRPC-a povrijeđena prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se, u suštini, odnose na odluku kojom mu je uskraćeno pravo na povrat tzv. vojnog stana koji mu je dodijeljen prije izbijanja ratnih djejstava i za koji je 1982. godine zaključio ugovor o korišćenju stana, dakle, na kojem je imao status nosioca stanarskog prava, ali nije zaključio pravno obavezujući ugovor o njegovom otkupu.
- 24.U vezi sa apelacionim navodima Ustavni sud napominje da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za povrat tzv. vojnih stanova nosiocima stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je navode apelanata iz tog predmeta o povredi ustavnih prava doveo i u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U toj odluci Ustavni sud je istakao da smatra da predmetni stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije (tačka 76), te je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da niti organi uprave, niti redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83).
- 25.S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je apelanticin suprug bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je napustio zbog ratnih djejstava, te da predmetna apelacija pokreće identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda apelacije, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
- 26.Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu, jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. U istoj odluci Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma apelanata. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1011/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na imovinu apelanata, kada su javne vlasti apelantima, miješanjem u njihovu imovinu, ustvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrdile da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu.
- 27.U vezi sa stavovima iz navedene odluke, Ustavni sud je uočio da u konkretnom predmetu ni CRPC, ni Sud BiH nisu utvrđivali činjenicu da li je apelant, nakon napuštanja prijeratnog stana, stekao ili nije stekao i novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Služba u svom odgovoru navela da je apelantovoj supruzi "za vrijeme trajanja braka dodijeljen dvosoban stan u Novom Sadu, koji je otkupila 27. januara 1997. godine, tako da je apelant suvlasnik tog stana u dijelu ½", te da je Sud BiH naveo da "prema stanju spisa i dopisu MIP-a Republike Srbije, proizlazi da je imenovani stekao stan u vlasništvu na teritoriji Republike Srbije, te da se on nalazi na spisku za dodjelu zajma radi trajnog rješavanja svog stambenog pitanja".
- 28.U vezi s tim Ustavni sud ističe da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može neposredno provesti postupak utvrđivanja ovih relevantnih činjenica zbog čega je odlučio ovu odluku dostaviti Vladi Federacije BiH, koja će, odlučujući o apelantovom zahtjevu, utvrditi da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, nakon čega će, zavisno od pravilno utvrđenog stanja, Vlada FBiH osigurati prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
- 29.Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog predmeta, povodom postupka povrata "vojnog" stana na kojem je apelant stekao stanarsko pravo prije izbijanja ratnih sukoba, došlo do kršenja prava na imovinu, jer nisu utvrđene relevantne činjenice u vezi sa ispunjenjem uvjeta da mu stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelanta stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
Ostali navodi
- 30.Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na poštivanje apelantovog doma.
VIII. Zaključak
- 31.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su javne vlasti miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ne utvrđujući činjenice u pogledu ispunjenja uvjeta da mu njegovo predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, na apelanta stavili prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
- 32.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 33.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.
1 „Službeni glasnik BiH“ br. 42/03, 26/04, 42/04, 45/06, 88/07, 35/09, 59/09, 103/09, 87/12 i 6/13.