USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 3976/10, rješavajući apelaciju Ilijaza Grozdanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ilijaza Grozdanića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 354 08 Rev od 24. juna 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001061 od 8. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P.077-0-P-06-000-012 od 3. aprila 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Ilijaz Grozdanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozaruše kojeg zastupa Gordana Damjanović, advokatica iz Dervente, podnio je 14. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000 354 08 Rev od 24. juna 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001061 od 8. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.077-0-P-06-000-012 od 3. aprila 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika u Prijedoru, koje je zastupalo Republiku Srpsku i Opštinu Prijedor (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene), zatraženo je 9. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud, Osnovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 17, 18. i 24. oktobra 2013. godine, a tužene nisu dostavile odgovor.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 31. oktobra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 29. decembra 2005. godine podnio tužbu protiv tuženih u kojoj je naveo da je vlasnik porodične kuće izgrađene na njegovom zemljištu označenom kao k.č. broj 1924/2, upisanom u posjedovnom listu broj 1575 k.o. u Kozaruša - opština Prijedor (u daljnjem tekstu: porodična kuća) i u kojoj je živio sa svojom porodicom do druge polovine maja 1992. godine, kada su protjerani. Istakao je da je porodična kuća spaljena i potpuno uništena "usljed djelovanja akata nasilja i terora, kao rezultata političkog djelovanja legalnih organa vlasti tuženih", što apelant smatra notornim činjenicama utvrđenim i u sudskim postupcima vođenim protiv odgovornih lica pred Međunarodnim sudom u Hagu. Zatim, apelant je naveo da je, u skladu s Dejtonskim sporazumom, zahtijevao povrat svoje nepokretne imovine, tj. porodične kuće, te je Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj l 13-101285-1/1 od 24. aprila 2003. godine potvrdila da je "1. aprila 1992. godine apelant bio savjestan posjednik nekretnina na k. č. broj 1924/2 iz pl.br. 1575 k.o. Kozaruša-Prijedor."
- 7.Presudom Osnovnog suda broj P.077-0-P-06-000-012 od 3. aprila 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001061 od 8. septembra 2008. godine, odbijen je, kao neosnovan, apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužene obavežu da mu solidarno isplate iznos od 109.929.30 KM na ime naknade - kompenzacije za uništenu imovinu, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, počevši od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Apelant je obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.390.00 KM.
- 8.U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je među parničnim strankama sporno pitanje bilo da li je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, budući da su tužene istakle prigovor zastarjelosti te prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Odlučujući u prvom redu o prigovoru zastare potraživanja, Osnovni sud je naglasio da je taj prigovor materijalno-pravnog karaktera i da nastupanjem zastarjelosti prestaje mogućnost da se zahtijeva ispunjenje obaveze sudskim putem, a zastarjelost nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze iz člana 360. st. l. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U konkretnom slučaju, kako je utvrdio Osnovni sud, radi se o zahtjevu za naknadu štete na ime vrijednosti srušene porodične kuće, odnosno razlike između utvrđene vrijednosti objekta 1992. godine, tj. prije devastacije i vrijednosti objekta nakon devastacije, pa se imaju primijeniti odredbe o zastarjelosti zahtjeva na ime naknade štete. Navedeno je da se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete cijeni na osnovu člana 376. ZOO-a, kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. U stavu 2. istog člana je propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od nastanka štete.
- 9.Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da se štetni događaj desio u toku ratnih dešavanja u BiH tokom 1992. godine. Naime, kako je istakao Osnovni sud, iz izjave apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke nesumnjivo proizlazi da je još 1992. godine imao saznanja o obimu i visini štete, s obzirom da je, kako je i sam naveo, neposredno pred odlazak iz Prijedora 1. oktobra 1992. godine obišao porodičnu kuću i vidio da je zapaljena. Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe člana 383. ZOO-a kojima je propisano da zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće da, zbog nesavladivih prepreka, sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. Saglasno tim odredbama (član 383. ZOO) a u vezi s članom l. Zakona o rokovima o sudskom i upravnom postupku za vrijeme ratnog stanja ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/94-posebno izdanje), nisu tekli rokovi zastare zbog proglašenog ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti do 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Dakle, kako je zaključio Osnovni sud, zbog pravnog učinka zastoja zastarijevanja, u konkretnom slučaju, zastarijevanje nije teklo do 19. juna 1996. godine. Međutim, kako je dalje istakao Osnovni sud, apelant je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio tek 29. decembra 2005. godine, dakle devet godina po prestanku ratnog stanja, odnosno poslije isteka roka zastarjelosti na koji upućuje odredba člana 376. ZOO-a, stoga zastoj zastare u vrijeme ratnog stanja nije mogao uticati na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari, budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena protekom kako subjektivnog tako i objektivnog roka, na koji upućuje odredba člana 376. ZOO-a.
- 10.Dalje, Osnovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je istaknuti prigovor zastare neosnovan, budući da je zahtjev, kako apelant tvrdi, zasnovan na Dejtonskom sporazumu i obavezi strana potpisnica iz ovog sporazuma, da je svaka strana dužna ispoštovati zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica koja imaju pravo na povrat imovine koja im je oduzeta ili oštećena za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine, kao i pravo da dobiju kompenzaciju za onu imovinu koja im se ne može povratiti, kao i na Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kojom se jamči pravo na imovinu i koje po Evropskoj konvenciji ne zastarijeva. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je nesporno da Evropska konvencija štiti pravo na imovinu, ali isto tako da daje državama članicama ovlaštenja da pod određenim uvjetima ovo pravo mogu ograničiti. Naime, kako je istakao Osnovni sud i ZOO omogućava ostvarivanje prava na štetu, ali u zakonom propisanim rokovima, te da zbog toga omogućava učesnicima u materijalno-pravnom odnosu da istaknu prigovor zastarjelosti potraživanja, što ima za posljedicu da je sud dužan, ako utvrdi da je takav zahtjev osnovan, da odbije postavljeni tužbeni zahtjev. Osnovni sud je naglasio da, po njegovom stavu, to predstavlja opravdano i zakonito miješanje vlasti u apelantovo pravo na zahtjev za naknadu štete, koje odgovara društvenim potrebama i kada postoji srazmjernost između tog miješanja i cilja kojem se teži. Ograničenje rokova za podnošenje zahtjeva predstavlja opravdanu potrebu radi obezbjeđenja načela pravne sigurnosti i sprečavanja eventualne nemarnosti i zloupotrebe građana. Osnovni sud je naglasio da je zbog apelantovog pasivnog držanja prema svom pravu, unutar zakonom određenog vremenskog roka, apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu tog prava, s obzirom da su se tužene koristile pravom koje je nastalo iz takvog apelantovog pasivnog držanja, te je time osnovan prigovor tuženih o zastarjelosti apelantovog potraživanja. Slijedom toga, Osnovni sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio.
- 11.Okružni sud je u svojoj odluci ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda, te istakao da u potpunosti prihvata pravne stavove iznesene u prvostepenoj presudi. Osim toga, Okružni sud je istakao da je apelant pravilnost i zakonitost prvostepene presude osporavao tvrdnjama da Osnovni sud nije pravilno utvrdio momenat njegovog saznanja o stanju porodične kuće, s obzirom da je, kako je apelant tvrdio, tek iz odluke CRPC-a (od 24. aprila 2003. godine) saznao da mu je imovina uništena i da neće biti vraćena, te da je predmet tužbe pravo na povrat imovine, a da je kompenzacija proistekla iz toga prava, te da pravo na povrat imovine ne zastarijeva. U vezi s tim, i Okružni sud je ponovio da je izvjesno da je apelant znao za štetu još 1992. godine, jer je i sam izjavio da je prije odlaska iz Prijedora (1. oktobra 1992. godine) obišao porodičnu kuću i vidio da je spaljena. Stoga je, kako je Okružni sud naveo, apelant već tada mogao da sagleda i obim štete, te da su mu tada bili dostupni svi podaci o šteti i njenoj visini, te ko je štetnik, odnosno ko odgovora za štetu, s podacima potrebnim za poduzimanje pravnih radnji s ciljem da zaštiti povrijeđena prava. Međutim, kako je prema utvrđenju Osnovnog suda (koje s obzirom na izvedene dokaze kao pravilne prihvata i Okružni sud) šteta koju je apelant pretrpio nastala još 1992. godine i apelant je tada saznao za njen obim a da je tužbu podnio tek 29. decembra 2005. godine, pa kada se ima u vidu da je u periodu od 19. juna 1992. do 19. juna 1996. godine tekao zastoj zastarjevanja u smislu člana 383. ZOO-a, pravilan je zaključak Osnovnog suda da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. ZOO-a.
- 12.Zatim, kako je istakao Okružni sud, apelantovo saznanje o nastanku štete nije vezano za okolnost koju je apelant isticao u žalbi - da je tek donošenjem odluke CRPC saznao da mu je imovina uništena i da mu neće biti vraćena jer su rokovi zastare počeli teći od dana nastanka štete (1992. godine), odnosno najkasnije od dana ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (19. juna 1996. godine). Pri tome je i Okružni sud ponovio da je apelant, zbog svog pasivnog držanja prema svom pravu unutar zakonom određenog vremena, izgubio sudsku zaštitu svog prava budući da su tuženi "izrazili volju da se koriste pravom koje za njih nastaje iz takvog [apelantovog] ponašanja. Tačno je da apelant, kako je naglašeno u presudi Okružnog suda, prema odredbama Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini), ima pravo (ako je izbjeglica ili raseljeno lice) da se vrati u "svoj predratni stan" te da nije sporno ni njegovo pravo na naknadu štete, ako je njegova imovina uništena. Međutim, kako je dalje istakao Okružni sud, za ostvarenje tog prava, odredbama ZOO-a su propisani rokovi i posljedice njihovog propuštanja. Stoga je, kako je navedeno u drugostepenoj presudi, Okružni sud u cijelosti prihvatio zaključak Osnovnog suda i razloge date u prvostepenoj presudi, koje apelantovi navodi iz žalbe nisu doveli u sumnju.
- 13.Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000 354 08 Rev od 24. juna 2010. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je ponovio da apelant konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži novčanu naknadu za, u ratnim dejstvima uništenu imovinu – porodičnu kuću, te je s tim u vezi naglasio da je Osnovni sud utvrdio da je apelant vanknjižni vlasnik porodične kuće koja je uništena već na početku ratnih dejstava u BiH. Dalje je Vrhovni sud naveo da je apelant dobio Odluku CRPC-a broj 113-101285-l/l od 24. aprila 2003. godine, kojom se potvrđuje njegov savjestan posjed opisanih nekretnina 1. aprila 1992. godine i pravo vraćanja u posjed te imovine. Zatim, kako je navedeno u Presudi Vrhovnog suda, iz Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS, Odsjek Prijedor, broj K-05-050-34-232/05 od 4. januara 2006. godine, proizlazi da se ta imovina, kao uništena, odmah vraća apelantu u posjed. Navedeno je da odlukom CRPC apelantu nije bilo moguće potvrditi pravo vlasništva na porodičnoj kući jer to pravo nije ni bilo upisano u javnim evidencijama, već je tom odlukom potvrđen posjed katastarske čestice na kojoj je apelant izgradio porodičnu kuću, s pravom ulaska u posjed. Nije sporno da se zaključkom od 4. januara 2006. godine apelantu vraća u posjed katastarska čestica na kojoj je bila izgrađena sada uništena porodična kuća, što je jedino i bilo moguće. Navedeno je da, prema pravilima upravnog postupka koji se primjenjuje u materiji vraćanja imovine u posjed, apelant može stupiti u posjed svoje imovine u svako doba.
- 14.Vrhovni sud je naročito naglasio da se pred CRPC-om ne može istovremeno zahtijevati povrat imovine i novčana naknada, već samo jedno od tih prava, pa se i apelant, kako je naveo Vrhovni sud, dobijanjem odluke CRPC o potvrđivanju posjeda, opredijelio na pravo povrata imovine, bez obzira u kakvom je stanju. Uništenje apelantove imovine jeste šteta koju je on pretrpio (član 185. ZOO) zbog čega je i podnio tužbu radi naknade štete u novcu, a ne za povrat imovine, kako se to revizijom bez ikakvog osnova insistira.
- 15.Vrhovni sud je naglasio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja, na koji su se tuženi pozvali u smislu člana 360. stav 3. ZOO-a. Naglašeno je da je apelant objektivno bio u mogućnosti da zahtijeva naknadu štete nakon stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine, pa kako je za štetu saznao već prije 1. oktobra 1992. godine, nema sumnje da su do podnošenja tužbe 29. decembra 2005. godine protekli i subjektivni trogodišnji rok koji se računa od saznanja za štetu i učinioca, ali i objektivni petogodišnji rok koji se računa od dana kada je šteta nastala.
- 16.Zatim, Vrhovni sud je istakao da su tačni apelantovi navodi da je odredbom člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuju prava i slobode zagarantirani Evropskom konvencijom i njenim protokolima, a tačkom 5. (II/5) tog člana da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate svojim domovima, te da u skladu s Aneksom 7 Sporazuma o izbjeglim i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Aneks 7), imaju pravo na vraćanje imovine koje su bili lišeni tokom neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu za bilo koju imovinu koja im se ne može vratiti. Vrhovni sud je naglasio da ova odredba podrazumijeva obavezu entitetā da omoguće bezbjedan povratak izbjeglica i raseljenih lica u njihove prijeratne domove, te takvu organizaciju nadležnih organa i proceduru u kojoj takva lica mogu ostvariti ta svoja prava, između ostalih i pravo na naknadu za uništenu i oštećenu imovinu. Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, ta procedura podrazumijeva poseban, vansudski postupak prijave apelanta posebnom fondu koji se formira saglasno odredbi člana XIV Aneksa 7.
- 17.Međutim, s obzirom na nespornu činjenicu o apelantovom saznanju za štetu prije 1. oktobra 1992. godine i momenat prestanka ratnog stanja, kao i stanja neposredne ratne opasnosti, o pravu na novčanu naknadu koje je tužbenim zahtjevom jasno opredijeljeno, suprotno tvrdnji revizije, ima se suditi primjenom odredaba ZOO koje regulišu pitanje naknade štete, uključujući i odredbe koje govore o zastarjelosti tog potraživanja. Također, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan apelantov navod o pogrešnoj primjeni odredaba ZOO-a o zastarjelosti potraživanja naknade štete prouzrokovanom krivičnim djelom, zbog dokaza izvedenog čitanjem presude Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T. od 31. jula 2003. godine. Po ocjeni Vrhovnog suda, da bi se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom cijenila saglasno odredbi člana 377. ZOO-a, pored uvjeta da je za krivični progon propisan duži rok zastarjelosti, nužno je da je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela i da je to lice pravosnažnom presudom proglašeno krivim za krivično djelo koje je za posljedicu imalo nastanak štete. U tom kontekstu je istaknuto da, bez obzira na činjenicu da je Milomir Stakić "oglašen krivim za zločin protiv čovječnosti, te kršenje zakona i običaja ratovanja (dispozitiv presude, strana 272), [apelant] u ovoj parnici nije protiv njega podnio tužbu, a navedeno osuđeno lice odgovara po principu individualne odgovornosti. Zbog toga, s obzirom na postojanje navedene krivične presude, ne postoji uzročna veza između osuđenog i tuženih u ovoj parnici, da bi oni mogli biti građanskopravno odgovorni za nastalu štetu. Isto vrijedi i bez obzira što nema zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivična djela za koje je Milomir Stakić osuđen." S obzirom da, prema navodima Vrhovnog suda, pobijana presuda nema nedostataka na koje ukazuje apelantova revizija, a ni onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je odbio reviziju kao neosnovanu a sve temeljem odredbi člana 248. Zakona o parničnom postupku.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 18.Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi i povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da su redovni sudovi na tačno utvrđeno i nesporno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Ponavlja da su njegove nekretnine spaljene, što je posljedica akata nasilja i krivičnog djela, a da su one bile i ostale njegov jedini dom, jer drugi dom nikada nije stekao i da su tužene propustile da "djelotvorno zaštite njegovo pravo na mirno uživanje imovine, odnosno njen povrat ili kompenzaciju, radi njegovog ponovnog nastanjenja". Navodi da su redovni sudovi, na konkretnu situaciju, na tri instance jedinstveno protumačili i pogrešno primijenili isključivo odredbe ZOO-a o zastari potraživanja naknade štete, ne osvrćući se i ne primjenjujući odredbe Dejtonskog sporazuma, i to Aneksa broj 7, člana I Prvog poglavlja, koji definiše pravo izbjeglih i raseljenih lica na povrat imovine i na kompenzaciju imovine koja se ne može vratiti, što je apelant isticao u reviziji. Predlaže da se apelacija usvoji i donese odluka o meritumu, uz utvrđenje obaveze tuženih da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.390,00 KM, uvećane za trošak sastava apelacije u iznosu od 800,00 KM ili da se osporavane sudske odluke ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovori na apelaciju
- 19.Vrhovni sud je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, u osporenoj odluci primijenio relevantne odredbe ZOO-a na način koji nije u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a sve iz razloga datih u obrazloženju osporene presude.
- 20.Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te da ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak pred Okružnim sudom bio nepravičan a samim tim da ne postoje ni povrede ljudskih prava na koja se apelant poziva.
- 21.Osnovni sud je naglasio da su navodi iz apelacije bili predmet odlučivanja na tri sudske instance, te da se u apelaciji ne iznose nikakvi novi detalji. Stav Osnovnog suda je da su osporene odluke pravilne i zakonite, te da nema povreda apelantovih prava pa da apelaciju treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 22.U Zakonu o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 360. st. 1. i 2.
- 1.Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
- 2.Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 376. st. 1. i 2.
- 1.Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
Član 377.
(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknade štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
VI. Dopustivost
- 23.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000 354 08 Rev od 24. juna 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. jula 2010. godine a apelacija je podnesena 14. septembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 26.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su prekršena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 27.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepr
- 28.Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi odbili kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je apelant propustio da u zakonom propisanom roku (odredbama ZOO) zahtijeva sudsku zaštitu (blagovremenim podnošenjem tužbe), zbog čega je njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete (u vezi s prigovorom materijalno-pravne prirode), zastario.
- 29.S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 30.Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
- 31.Ustavni sud također podsjeća da je u brojnim svojim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/09, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 27/12 i AP 150/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 36/05, kao i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je i prema stanovištu Evropskog suda svrha rokova zastarjelosti da osiguraju pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovornu osobu od zastarjelih zahtjeva kojim bi se mogla teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti.
- 32.Zatim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata usmjereni na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 2763/09 donio odluku kojom je utvrdio povredu ustavnih prava apelanata u tom predmetu zbog propuštanja Republike Srpske da izvrši svoju pozitivnu obavezu u smislu provođenja istrage o događajima u kojim je došlo do rušenja kuće apelanata (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom slučaju je utvrđeno da je apelantima 1993. godine miniranjem uništena imovina koja se nalazila u neposrednoj blizini policijske stanice, odnosno pored njenog ulaza; da su se apelanti, nakon povratka iz izbjeglištva, u više navrata obraćali policijskoj upravi tražeći informacije da li je u vezi s navedenim događajima pokrenuta istraga, navodeći i imena svjedoka koji su mogli svjedočiti na navedene okolnosti, ali da nikada nikakvu informaciju u tom pogledu nisu dobili niti je istraga pokrenuta; da su apelanti i u predmetnoj tužbi, a i apelaciji, istakli da traže naknadu štete u smislu odredbi člana 377. stav 1. ZOO zbog toga što je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela, ali da je njihova tužba odbijena zbog zastare potraživanja u smislu odredbi člana 376. stav 1. ZOO pri čemu su redovni sudovi obrazložili da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu člana 377. ZOO, budući da pravosnažnom presudom u krivičnom postupku nije utvrđeno da je šteta nastala učinjenjem krivičnog djela. Imajući u vidu navedene specifične okolnosti tog slučaja u smislu da su predočene činjenice ukazivale na postojanje određenog krivičnog djela, Ustavni sud je u Odluci AP 2763/09 utvrdio da je postojala pozitivna obaveza RS-a za pokretanje istrage vezane za sumnju da je izvršeno krivično djelo u kojem je apelantima uništena imovina, te da je nepostupanje u ovom smislu dovelo do kršenja prava apelanata na imovinu i obaveze RS za naknadu štete apelantima.
- 33.Dovodeći u kontekst činjenice iz navedenog predmeta s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se na konkretan predmet ne može primijeniti stav iskazan u predmetu broj AP 2763/09. Naime, Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom predmetu apelant u tužbi istakao da mu je imovina uništena na početku rata zbog akata "nasilja i terora", ali da u konkretnom slučaju, za razliku od predmeta AP 2763/09, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant tražio pokretanje istrage u vezi s uništenjem njegove porodične kuće niti da se u tom smislu obraćao bilo kojoj instituciji javne vlasti niti da je predložio bilo kakve dokaze u tom pravcu. Naprotiv, iz činjenica predmeta proizlazi da apelant smatra da mu zbog vremena kada je, kao i načina na koji je njegova porodična kuća uništena, pripada pravo na kompenzaciju, bez bilo kakvog vremenskog ograničenja za postavljanje takvog zahtjeva, a sve u skladu s odredbama Aneksa 7, te s tim u vezi njegovo potraživanje nije zastarjelo jer smatra da se u njegovom slučaju radi o "potraživanju na povrat imovine, odnosno njenu kompenzaciju", kao trajnu obavezu države Bosne i Hercegovine i njenih institucija i organa. Međutim, Ustavni sud ističe da apelant niti u apelaciji ne iznosi navode niti dokaze u smislu da se obraćao institucijama vlasti u vezi s pokretanjem istrage u njegovom slučaju, zbog čega Ustavni sud smatra da sama okolnost da je šteta nastala u ratu i da je apelant bio pripadnik manjinskog naroda na teritoriji RS ne može sama po sebi voditi kršenju apelantovih prava na koje se poziva. Ovo je osobito značajno ako se imaju u vidu razmjere ratnih razaranja u Bosni i Hercegovini, odnosno okolnost da je u periodu ratnih dejstava (od 1992. do 1995. godine) svakodnevno na desetine građevinskih objekata bilo porušeno ili devastirano. U takvim okolnostima, s obzirom na količinu razaranja, bi bilo iluzorno očekivati od nadležnih organa da ispitaju rušenje svakog objekta po službenoj dužnosti. Naime upravo te specifične okolnosti su ukazivale na potrebu da lica čiji su objekti srušeni ili na drugi način devastirani, a koji su imali saznanja da je rušenje posljedica određenog krivičnog djela, na te okolnosti ukažu nadležnim organima i time ih iniciraju da istraže sporni događaj. Stoga, Ustavni sud ističe da utvrđivanje kršenja prava apelanata i postojanja pozitivne obaveze državnih organa za postupanje u smislu zaključaka iz predmeta AP 2763/09, zavisi od specifičnih okolnosti karakterističnih za svaki predmet posebno. Međutim, Ustavni sud smatra da takve specifične okolnosti u konkretnom predmetu nisu pronađene, te da nema osnova za primjenu stavova iz predmeta AP 2763/09.
- 34.Zatim, u vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi na sve tri instance u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja u pogledu zastarjelosti apelantovog potraživanja naknade štete - kompenzacije, prema odredbi člana 360. ZOO kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Naime, redovni sudovi su, odlučujući o ovom prigovoru tuženih koji je materijalno-pravnog karaktera, u obrazloženjima jasno naveli da je apelant od stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine objektivno bio u mogućnosti tužbu podnijeti na vrijeme, budući da je za štetu saznao u ljeto 1992. godine, a najkasnije 1. oktobra 1992. godine, a da je tužbu sudu podnio tek 25. decembra 2005. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se rok zastarjelosti koji je propisan u odredbi člana 376. ZOO odnosi na potraživanja naknade štete, bez obzira po kojem osnovu je šteta nastala, da je u prvom stavu navedene odredbe propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu a u drugom stavu objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete, u kojem je neophodno podnijeti tužbu radi ostvarenja sudske zaštite naknade štete. Izuzetak od ovog pravila sadržan je u odredbi člana 377. ZOO kojim je propisano da naknada štete proistekle iz krivičnog djela zastarijeva u rokovima zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo, kada su ti rokovi duži. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, dakle nespornu činjenicu da je šteta nastala u periodu od 1992. do 1995. godine, da je apelant za štetu saznao u ljeto 1992. godine, te uvažavajući zastoj toka zastare potraživanja u vrijeme ratnih dešavanja, a imajući u vidu Odluku o ukidanju ratnog stanja (19. juni 1996. godine) apelantovo potraživanje je, kako su zaključili redovni sudovi, zastarjelo kako unutar objektivnog roka od pet godina tako i subjektivnog roka od tri godine od dana nastanka štete iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO.
- 35.Pri tom je, kako primjećuje Ustavni sud, apelant u postupku pred redovnim sudovima, u prilog osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, priložio i presudu Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T. od 31. jula 2003. godine. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u vezi ovog dokaza istakao da je za primjenu odredbi člana 377. ZOO-a nužno da je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela (što u konkretnom slučaju nije), i da je to lice pravosnažnom presudom proglašeno krivim za krivično djelo koje je za posljedicu imalo nastanak štete. Dalje je Vrhovni sud zaključio da ne postoji uzročna veza između osuđenog Milomira Stakića i tuženih u ovoj parnici, da bi oni bili građansko-pravno odgovorni za nastalu štetu, pa da se stoga ne može primijeniti odredba člana 377. ZOO-a. Stoga Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama razmotrili apelantove navode u vezi s postojanjem osuđujuće presude protiv Milomira Stakića, te uz pozivanje ne relevantne odredbe materijalnog prava dali iscrpna obrazloženja zašto njegovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Data obrazloženja, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odlučenje, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama konkretnog predmeta nalazi bilo šta što bi u odnosu na ove apelantove navode ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
- 36.U prilog ovakvom zaključku, Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti, 2. oktobar 2012. godine) razmatrao aplikantove navode koji su se temeljili na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. ZOO-a (koji je sadržajno identičan članu 377. ZOO koji su sudovi primijenili u apelantovom slučaju), s obzirom da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokovi iz člana 376. ZOO-a (koji glasi isto kao i član 376. ZOO).
- 37.Evropski sud je u citiranom predmetu ukazao da (stav 33) članak 377. ZOO-a predviđa dulji zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom. Dulji zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u duljem zakonskom roku, propisanom za kazneno djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj je zakonski zastarni rok primjenjiv samo kad je pravomoćnom presudom u kaznenom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom". Nadalje, ukazano je (stav 34) da su u konkretnom slučaju aplikanti podnijeli tužbu za naknadu štete uzrokovanu krivičnim djelom nadležnom sudu u vrijeme kada nije bio protekao zakonski zastrani rok za konkretno krivično djelo, kao i da je bio u toku uporedni krivični postupak protiv počinioca konkretnog djela. Međutim, u vrijeme kada su aplikanti podnijeli tužbu u građanskom postupku već je bio protekao opšti zakonski zastrani rok iz člana 376. ZOO-a.
- 38.Slijedom navedenog, Evropski sud je nadalje konstatovao (stav 35) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku temeljem članka 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi stavke 3. i 5.). To bi građanskim sudovima omogućilo ispitati osnovanost zahtjeva podnositelja, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u kaznenom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda kaznenog postupka. Umjesto toga, podnositelji su čekali četiri godine te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod kaznenog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. Najzad, Evropski sud je ukazao da (stav 36) iako članak 377. ZOO-a ostavlja dvojbe o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnositeljima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupa zastare. Međutim, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku podnositelji su se, iako su imali odvjetnika, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu.
- 39.Nadalje, u vezi s apelantovim navodima da je u njegovom slučaju povrijeđeno pravo iz člana I Prvog poglavlja Aneksa 7, Ustavni sud ukazuje da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu s garancijama prava iz Aneksa 7, i imaju pravo da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u okolnostima konkretnog predmeta proizlazi nesporna činjenica da je apelantu omogućeno da imovinu koju je napustio za vrijeme neprijateljstava (1992-1995) na osnovu Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS, Odsjek Prijedor, broj K-05-050-34-232/05 od 4. januara 2006. godine, vrati u posjed, ali da je apelant nezadovoljan zbog stanja u kojem se ta imovina nalazi. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je apelantovo tumačenje navedenog aneksa selektivno i ne odgovara sadržaju navedenog aneksa posmatranog u cjelini. Apelant u cijelosti zanemaruje ostale odredbe tog aneksa - proceduru kojom se regulira osnivanje Komisije za prognanike i izbjeglice i postupak pred tom komisijom. Iz tih odredbi proizlazi da Komisija odlučuje o zahtjevima za povrat nekretnina (član VII i XI). Zatim navedeni aneks pravi razliku između zahtjeva za povrat imovine i zahtjeva za naknadu tako što regulira da svakoj osobi koja zahtijeva povrat imovine, a za koju Komisija utvrdi da je zakoniti vlasnik te imovine, bit će odobren povrat te imovine. Svakoj osobi koja zahtijeva naknadu umjesto povrata imovine, a za koju Komisija utvrdi da je zakoniti vlasnik imovine, bit će dana pravična naknada, koju će utvrditi Komisija (član XII). U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelantu, dakle, u skladu s odlukom Komisije – CRPC i zaključkom nadležnog upravnog organa vraćena njegova imovina, te zapaža da je apelant i prije donošenja navedenog Zaključka podnio tužbu protiv tuženih radi naknade štete i taj postupak je, kako je u prethodnim tačkama navedeno, proveden po procesnim pravilima Zakona o parničnom postupku uz relevantnu primjenu odredaba ZOO, tako što je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Iz navedenog proizlazi da osporenim odlukama u kojima su sudovi odlučivali u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva apelanta radi naknade štete, nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na povrat imovine u smislu citirane odredbe II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani te da ne postoji kršenje prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. stav 1. Aneksa 7.
- 40.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporene presude redovnih sudova ne krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto je njegov tužbeni zahtjev odbijen, odnosno razloge zbog kojih je istaknuti prigovor zastare potraživanja osnovan. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da stoga nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
- 41.Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima (…).
- 42.U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant koristio pravo na izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude, te revizije protiv drugostepene presude, o kojima su odlučivali Okružni sud (žalba) i Vrhovni sud (revizija), koji su razmotrili relevantne navode iz apelantove žalbe i revizije, te dali razloge zašto su ti navodi, kako oni koji su se odnosili na primjenu relevantnih odredbi ZOO-a koje se odnose na zastarjelost, tako i one koji su ukazivali na apelantovo pozivanje na pravo na povrat imovine (ili kompenzaciju) u skladu s Aneksom 7, neosnovani i zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da žalba kao redovan pravni lijek koji je apelant koristio, te revizija kao vanredan pravni lijek (koji je efektivan, u skladu s praksom Ustavnog suda), nije rezultirala apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o povredi apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
- 43.Apelant, također, smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, te pravo na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, budući da su ovi apelantovi navodi već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati eventualno kršenje ovih prava.
VIII. Zaključak
- 44.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant podnio tužbu kojom je tražio naknadu štete - kompenzaciju za u ratu uništenu porodičnu kuću, nakon proteka roka iz člana 376. ZOO čijim je propuštanjem izgubio pravo zahtijevati prinudno izvršenje obaveze dužnika pri čemu su redovni sudovi razmotrili i apelantove navode u vezi s primjenom odredbe člana 377. ZOO i dali razloge zašto se ona ne može primijeniti u konkretnom slučaju.
- 45.Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
- 46.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 47.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.