Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2624/10, rješavajući apelaciju Ismeta Mujanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Mujanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000-711 od 21. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-000-196 od 14. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P:87/04 od 16. novembra 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Ismet Mujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000-711 od 21. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000-196 od 14. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P:87/04 od 16. novembra 2005. godine. Apelacija je dopunjena 12. januara 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te od Republike Srpske i Općine Kozarska Dubica, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužene) kao učesnika u postupku zatraženo je 29. septembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor 4. oktobra 2011. godine, Okružni sud 12. oktobra 2011. godine, Osnovni sud 9. oktobra 2011. godine i tužene 12. oktobra 2011. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 9. novembra 2011. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant je 26. aprila 2004. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tuženih radi naknade štete u iznosu od 385.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. U tužbi je naveo da je bio vlasnik i posjednik nekretnina, bliže opisanih u tužbi, da je tokom ratnih dešavanja bio primoran da napusti porodičnu kuću, jer mu je prijetila opasnost po život, da je tokom rata apelantova predmetna kuća bila potpuno uništena, minirana i do temelja srušena, da se apelant poslije rata vratio u Dubicu, kada je vidio da je njegova kuća potpuno uništena, kao i pomoćne zgrade. Stoga je apelant podnio tužbu u smislu odredbe člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), smatrajući da su tužene odgovorne za prouzrokovanu štetu, jer ne samo da nisu spriječile štetu apelantu već su i same inicirale štetne događaje i u njima učestvovale. Po apelantovom mišljenju, kada ne bi bilo odgovornosti u smislu odredbe člana 180. ZOO, tužene bi bile odgovorne za štetu koju je apelant pretrpio u smislu odredaba Dejtonskog sporazuma, Ustava Bosne i Hercegovine, Ustava Republike Srpske i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 7.
    Prvostepenom presudom Osnovnog suda broj P-87/04 od 16. novembra 2005. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je obavezan da tuženima naknadi troškove postupka u iznosu od 8.921,00 KM.
  • 8.
    Polazeći od utvrđenja da je apelantova kuća porušena u toku ratnih dešavanja 1992. ili 1993. godine tako što je noću minirana, te da je apelant za štetu za koju potražuje naknadu u ovoj parnici saznao kada je nakon ratnih dešavanja došao u Kozarsku Dubicu 1999. godine, a da je tužbu za naknadu štete podnio sudu 26. aprila 2004. godine (24. aprila 2004. godine-preporučena pošiljka), Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja naknade štete koji su tužene istakle. Imajući u vidu da je rok zastare počeo teći od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine, a do tada je bio zastoj zastarijevanja u smislu odredbe člana 383. ZOO, Osnovni sud je utvrdio da su do podnošenja tužbe protekli rokovi propisani odredbama člana 376. ZOO, te da je, zbog apelantovog pasivnog držanja unutar tog vremenskog perioda, apelant izgubio pravo da sudskim putem zahtijava naknadu. Stoga je Osnovni sud apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
  • 9.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda s tim što, po ocjeni Okružnog suda, tužene nisu bile pasivno legitimirane u ovoj parnici. Nalazeći da za štetu u smislu člana 180. ZOO odgovara država, a da je u vrijeme štetnog događaja Republika Bosna i Hercegovina bila priznata kao država po međunarodnom pravu, te da, po Ustavu Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje kao država sa modificiranom unutrašnjom strukturom i postojećim međunarodno priznatim granicama, Okružni sud smatra da bi za štetu koju je pretrpio apelant mogla biti odgovorna samo Bosna i Hercegovina, a ne tužene.
  • 10.
    Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja na koju su se tužene pozvale u smislu člana 360. stav 3. ZOO. Vrhovni sud je naveo da je apelant objektivno bio u mogućnosti da zahtijeva naknadu štete nakon stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine, pa pošto je za štetu i učinioca saznao 1999. godine, nema sumnje da su do podnošenja tužbe 24. aprila 2004. godine protekli i subjektivni trogodišnji rok, koji se računa od saznanja za štetu i učinioca, i objektivni petogodišnji rok, koji se računa od dana kada je šteta nastala u smislu člana 376. stav 2. ZOO. Dalje je navedeno da apelant nije ni ponudio dokaze da je u krivičnom postupku utvrđeno izvršenje krivičnog djela, a samim tim ni dokazao da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom, pa se u konkretnom slučaju ne može primijeniti rok zastarjelosti potraživanja naknade štete iz odredaba člana 377. ZOO. Vrhovni sud je, dalje, istakao da, prema odredbi člana 360. stav 1. ZOO, zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze i ona nastupa kad istekne posljednji dan vremena određenog zakonom u okviru kojeg povjerilac nije vršio svoje pravo ako se onaj na kome leži obaveza ispunjenja pozove na zastarjelost. Pošto je prigovor zastare materijalnopravne prirode, njegovo isticanje od tuženih vodi odbijanju tužbenog zahtjeva, kako su nižestepeni sudovi i odlučili. Stoga, za ishod ovog spora, kako je naveo Vrhovni sud, nije značajno da li je za predmetnu štetu odgovorna Bosna i Hercegovina ili solidarno odgovaraju tužene zajedno s njom ili samo tužene. Konačno, Vrhovni sud je istakao da Evropska konvencija, kao ni Ustav Bosne i Hercegovine i Ustav Republike Srpske ne isključuju primjenu zakonskih odredaba, u konkretnom slučaju odredaba ZOO, koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu pojedinih prava. Navedeno je da su zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih okvira, u konkretnom slučaju rokova za realizaciju naknade štete, opravdana zbog pravne sigurnosti i funkcioniranja pravnog sistema. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant, zbog svog pasivnog držanja u zakonom propisanim rokovima, nije zatražio zaštitu svojih prava pred sudom, a ne zbog vjerske, rasne, nacionalne ili bilo koje druge pripadnosti ili po osnovu političkog i drugog mišljenja, socijalnog porijekla i sl. Stoga je Vrhovni sud zaključio da nema povrede ni člana 14. Evropske konvencije.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer je nesporno da je apelant pretrpio materijalnu štetu u toku ratnih djejstava u BiH, što sud u svojim odlukama nije ni u kom momentu osporio, a niti su tužene osporile predmetnu materijalnu štetu u toku postupka. Apelant smatra da u konkretnom slučaju sudovi nisu mogli primijeniti odredbu člana 376. ZOO, jer apelant trpi nenadoknadivu štetu koju nije skrivio kako u postupku, tako i van njega. Imajući u vidu da se u ovom postupku ne radi o klasičnoj šteti propisanoj ZOO, već o šteti koja je nastala u toku ratnih sukoba, apelantu je neshvatljivo da je sud za računanje toka zastarijevanja primijenio odredbe člana 376. ZOO, jer se u konkretnom slučaju radi o apelantovim pravima zagarantiranim Ustavom i Evropskom konvencijom koja ne zastarijevaju a to je pravo na dom i imovinu.
  • 12.
    Apelant je 12. januara 2012. godine Ustavnom sudu dostavio podnesak u kojem je istakao da su sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti opći rok zastarjelosti koji iznosi deset godina, odnosno da u konkretnom slučaju zastara nije ni nastupila s obzirom na to da je predmetna šteta nastupila kao posljedica krivičnog djela ratni zločin, te da je Republika Srpska putem svojih organa morala provesti postupak i utvrditi ko je i kada vršio rušenje kuće, odnosno da je istovremeno bila dužna da zaštiti imovinu ljudi na području koje je kontrolirala. Također je istaknuto da je Okružni sud usvojio pogrešan stav u pogledu nedostatka pasivne legitimacije tuženih u konkretnoj pravnoj stvari.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su u svojim odgovorima osporili apelacione navode, naglasivši da ostaju pri obrazloženju presuda kojim, prema njihovom shvatanju, nisu prekršena apelantova ustavna prava.
  • 14.
    Tužene su, također, istakle da su osporene presude donesene u skladu sa relevantnim propisima, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi ustavnih prava na koje je ukazao u apelaciji.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" broj 17/93) relevantne odredbe glase:

Odgovornost uslijed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija

Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenejm imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstarcijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavnog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Država ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

ZASTARJELOST

Opšte pravilo

Član 360.

1.Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2.Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3.Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Opšti rok zastarjelosti

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Potraživanje naknade štete

Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Član 377.

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000-711 od 21. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 29. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

  • 21.
    Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja, pogrešno primijenili materijalno pravo.
  • 22.
    U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
  • 23.
    Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
  • 24.
    Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant tužbeni zahtjev za naknadu štete temeljio na članu 180. ZOO. Navedenom zakonskom odredbom je, pored ostalog, propisano da za uništenje imovine fizičkih lica uslijed akta nasilja ili terora odgovara država čiji su organi prema važećim propisima bili dužni spriječiti da takva šteta nastane.
  • 25.
    Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da je apelantova imovina uništena u toku ratnih dešavanja 1992. ili 1993. godine tako što je noću minirana, te da je apelant za štetu za koju je potraživao naknadu u predmetnom parničnom postupku saznao 1999. godine, a da je tužbu za naknadu štete podnio sudu 26. aprila 2004. godine, Sudovi su zaključili da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja naknade štete koji su tužene istakle. Imajući u vidu da je rok zastare počeo teći od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine, a da je do tada bio zastoj zastarijevanja u smislu odredbe člana 383. ZOO, sudovi su utvrdili da su do podnošenja tužbe protekli rokovi propisani odredbama člana 376. ZOO, te da je, zbog apelantovog pasivnog držanja unutar tog vremenskog perioda, apelant izgubio pravo da sudskim putem zahtijeva naknadu. Iz obrazloženja osporenih presuda, također, proizlazi da apelant nije ni ponudio dokaze da je u krivičnom postupku utvrđeno izvršenje krivičnog djela, a samim tim nije ni dokazao da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom, pa se u konkretnom slučaju ne može primijeniti rok zastarjelosti potraživanja naknade štete iz odredaba člana 377. ZOO. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 360. stav 1. ZOO kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, sudovi su odbili apelantov zahtjev kao neosnovan.
  • 26.
    U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Vrhovni sud dali jasna obrazloženja u pogledu zastarjelosti apelantovog potraživanja za naknadu štete, shodno odredbi člana 360. ZOO kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao da zahtijeva ispunjenje obaveze i da se sud ne može obazirati na zastarjelost ako se tuženi na nju nije pozvao. Dakle, sud ne pazi na zastaru potraživanja ex offo, već se taj prigovor mora izričito istaći, kao što je tužena učinila u konkretnom postupku. Odlučujući o ovom prigovoru materijalnopravnog karaktera, sudovi su u obrazloženjima jasno naveli da su apelanti od stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine objektivno bili u mogućnosti tužbu podnijeti na vrijeme, budući da su za štetu saznali 1999. godine, a tužbu sudu podnijeli u aprilu 2004. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se rok zastarjelosti koji je propisan u odredbi člana 376. ZOO odnosi na potraživanja naknade štete bez obzira po kojem osnovu je šteta nastala, da je u prvom stavu navedene odredbe propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu, a u drugom stavu objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete u kom je neophodno podnijeti tužbu radi ostvarenja sudske zaštite naknade štete. Izuzetak od ovog pravila sadržan je u odredbi člana 377. ZOO kojim je propisano da naknada štete proistekle iz krivičnog djela zastarijeva u rokovima zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo, kada su ti rokovi duži. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, dakle, nespornu činjenicu da je šteta nastala u periodu od 1992. do 1995. godine, da su apelanti za štetu saznali 1999. godine, te uvažavajući zastoj toka zastare potraživanja u vrijeme ratnih dešavanja, a imajući u vidu Odluku o ukidanju ratnog stanja (19. juni 1996. godine), apelantovo potraživanje je, kako su zaključili redovni sudovi, zastarjelo kako unutar objektivnog roka od pet godina, tako i subjektivnog roka od tri godine od dana nastanka štete iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Pri tome, kako primjećuje Ustavni sud, u postupku pred redovnim sudovima, osim isticanja da je njegova imovina minirana, apelant nije tvrdio, niti je u tom pravcu predlagao dokaze da je šteta eventualno nastala činjenjem krivičnog djela, što je eventualno moglo ukazivati na primjenu rokova zastarjelosti iz člana 377. ZOO.
  • 27.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je, prema stavu Evropskog suda, svrha rokova zastarjelosti da omoguće pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojim bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na osnovu dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi, Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd. i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd. protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. augusta 2008. godine, st. 68 -69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).
  • 28.
    Dalje, Evropski sud smatra da je njegov zadatak da utvrdi da li su priroda roka koji je u pitanju i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Evropski sud, Vrbica protiv Hrvatske, aplikacija broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010. godine). Pri tome Evropski sud ocjenjuje da li se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za lice koje je u pitanju s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Evropski sud, Osu protiv Italije, aplikacija broj 36534/97, stav 35, 11. jul 2002. godine, citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), aplikacija broj 16924/08, stav 69, 19. jul 2011. godine).
  • 29.
    Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti, 2. oktobar 2012. godine) razmatrao aplikantove navode koji su se temeljili na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji glasi isto kao i član 377. ZOO) s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokove iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (koji glasi isto kao i član 376. ZOO). Evropski sud je konstatirao (stav 35) "(…) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka". Evropski sud je zaključio da (stav 36) "time što građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku podnosioci su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu".
  • 30.
    Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant zasniva tužbeni zahtjev na članu 180. ZOO, prema kojem za štetu nastalu uslijed akta nasilja i terora odgovara država čiji su organi bili dužni da spriječe štetu, pa, stoga, tužene u smislu navedenog člana mogu odgovarati po principu objektivne odgovornosti, tj. bez obzira na krivicu.
  • 31.
    Dakle, svoj tužbeni zahtjev apelant nije temeljio na tvrdnji da je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela, niti je u tom smislu provodio dokaze u postupku pred redovnim sudovima, a kao što su bile okolnosti slučaja u predmetu broj AP 2763/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine) u kojem je Ustavni sud, imajući u vidu specifične okolnosti navedenog predmeta (apelantova imovina se nalazila u neposrednoj blizini policijske stanice, apelanti su se u više navrata obraćali policijskoj upravi tražeći informacije da li je pokrenuta istraga u vezi na navedenim događajima, navodeći i imena svjedoka koji su mogli svjedočiti na navedene okolnosti, ali da nikada nikakvu informaciju u tom pogledu nisu dobili, niti je istraga pokrenuta, da su apelanti i u predmetnoj tužbi i u apelaciji istakli da traže naknadu štete u smislu odredaba člana 377. stav 1. ZOO zbog toga što je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela ali da je njihova tužba odbijena zbog zastare potraživanja u smislu odredaba člana 376. stav 1. ZOO), utvrdio povredu apelantovih ustavnih prava zbog propuštanja Republike Srpske da izvrši svoju pozitivnu obavezu u smislu provođenja istrage o događajima u kojim je srušena apelantova kuća. Pri tome Ustavni sud ističe da utvrđivanje kršenja prava apelanata i postojanja pozitivne obaveze državnih organa da postupaju u smislu zaključaka iz predmeta broj AP 2763/09 zavisi od specifičnih okolnosti karakterističnih za svaki predmet posebno. Ustavni sud smatra da takve specifične okolnosti u konkretnom predmetu nisu pronađene, te da nema osnova za primjenu stavova iz predmeta broj AP 2763/09, budući da iz navoda apelacije, kao i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, te obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da se apelant obraćao javnim vlastima s ciljem da se utvrdi ko je preduzeo rušenje njegove kuće, eventualno nudeći dokaze za svoje tvrdnje, kao i da je ove njihove zahtjeve javna vlast u potpunosti ignorirala, a što su, također, bile okolnosti slučaja u predmetu broj AP 2763/09.
  • 32.
    S obzirom na to da pitanje da li je šteta nastala, odnosno da li je prouzrokovana krivičnim djelom, odnosno na navode koji se tiču neprovođenja istrage organa tužene o okolnostima rušenja njegove kuće koje nije isticao u postupku pred redovnim sudovima i koji nisu imali priliku da se o njima izjasne i da o njima raspravljaju, već je ove navode prvi put iznio u dopuni apelacije, apelant se na ova pitanja ne može s uspjehom pozivati ni u postupku pred Ustavnim sudom (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Osim toga, predmetna dopuna apelacije je podnesena nakon proteka roka od 60 dana.
  • 33.
    Dovodeći u vezu navedene stavove sa relevantnim odredbama ZOO kojima su regulirani rokovi zastare i suštinu apelacije kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu primjene rokova zastare, Ustavni sud ne može zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, jer je nastupila zastarjelost potraživanja, a time i njegovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda, niti u zaključku da je apelant, u smislu relevantnih odredaba ZOO, izgubio pravo da u sudskom postupku zahtijeva ispunjenje obaveze, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 34.
    Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

  • 35.
    Apelant je, osim navedenog, istakao da je u njegovom slučaju povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. stav 1. Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu da su i navodi o povredi ovih prava identični navodima koji se odnose na povredu prava na imovinu, te da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode u vezi sa povredom navedenih prava.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na nesporno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.