USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 616/10, rješavajući apelaciju Svetozara Ćerkete, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. maja 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Svetozara Ćerkete podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 006 od 21. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-000 978 od 29. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-3243/01 od 5. decembra 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Svetozar Ćerketa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 006 od 21. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000 978 od 29. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-3243/01 od 5. decembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Safeta Šamlije i Idhana Šamlije (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužitelj ili tužitelji) zatraženo je 18. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor 27. oktobra 2010. godine, tužitelji 1. novembra 2010. godine, Okružni sud 8. novembra 2010. godine, a Osnovni sud je dostavio odgovor 10. novembra 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. novembra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Stavom 1. Presude Osnovnog suda broj P-3243/01 od 5. decembra 2005. godine utvrđeno je da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 10. decembra 1993. godine u Banjoj Luci i ovjeren kod tog suda 22. februara 1994. godine između tužitelja kao prodavaca i apelanta kao kupca, čiji su predmet bile nekretnine precizirane u presudi. Stavom 2. ove presude utvrđeno je da je apelant dužan trpjeti da se tužitelji upišu kao vlasnici, odnosno korisnici predmetnih nekretnina sa dijelovima po ½ u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom 3. apelant je obavezan da preda predmetne nekretnine tužiteljima. Stavom 4. obavezani su tužitelji da apelantu isplate iznos od 83.000,00 KM na ime primljene kupoprodajne cijene za prodatu predmetnu nekretninu u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja, a stavom 5. apelant je obavezan da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 KM u roku od 30 dana.
- 7.U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred tim sudom, na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da su tužitelji zaključili sporni kupoprodajni ugovor sa apelantom 10. decembra 1993. godine u Banjoj Luci, u vrijeme kada su se na području BiH dešavala ratna djejstva. Istaknuto je da iz provedenih dokaza proizlazi da je sporni ugovor zaključen u vrijeme ratnih događaja, u okolnostima pritiska, neizvjesnosti i nesigurnosti koje su trpjeli tužitelji kao pripadnici brojčano manje etničke zajednice. Utvrđeno je da je drugotužitelj bio primoran da napusti kuću 1992. godine i kao izbjeglica ode u Švedsku, kako bi kao pripadnik etničke manjine izbjegao vojnu mobilizaciju, a prvotužitelj je ostao sa suprugom u Banjoj Luci i bio izložen verbalnim prijetnjama da će mu biti ugrožen život ako ne napusti kuću i Banju Luku. Sud je istakao da je iz iskaza prvotužitelja (koji je rođen u predmetnoj kući) i njegove supruge, koji su starija lica, lošeg zdravlja, utvrdio da su ih često uznemiravala nepoznata lica u noćnim satima, što je utjecalo na donošenje odluke da se proda kuća. Istaknuto je da je drugotužitelj svojim roditeljima (prvotužitelju i njegovoj supruzi), nakon što mu je prvotužitelj opisao u kakvom se psihičkom stanju nalaze, tj. da su izloženi noćnim provokacijama putem telefona, i to poslije 22 sata, tako što im nepoznata lica upućuju ružne riječi, predložio da napuste Banju Luku, što su i učinili 1994. godine, nakon što je sporni ugovor zaključen i kupoprodajna cijena isplaćena na račun njemačke banke precizirane u presudi. Utvrđeno je i da je apelant predmetnu nekretninu adaptirao u poslovni objekt, ali da je i apelant 1995. godine napustio Banju Luku i otišao da živi u Beograd, te da se nakon rata vratio u Banju Luku. U vezi sa utvrđenim, Osnovni sud je naveo da je odredbom čl. 26. i 28. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovor zaključuje saglasnim izjavama volja ugovarača o bitnim sastojcima ugovora, a izjave volje moraju biti učinjene slobodno i ozbiljno. Dalje je navedeno da, ako nema saglasnosti volja, ili ako su postojali faktori koji su bitno ograničili slobodu odlučivanja i samu volju nekog od ugovarača i uvjetovali da se određeni ugovor zaključi, tada ni ugovor zaključen pod takvim okolnostima ne može biti pravno valjan bez obzira na to što je, izvana gledano, takav ugovor napisan u formi propisanoj za ovakav ugovor. Osnovni sud je istakao da je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, kao i navedene odredbe ZOO, nepobitno da je predmetni ugovor ništav, jer je zaključen protivno odredbama člana 28. ZOO, budući da ugovarači prilikom njegovog zaključenja nisu slobodno raspolagali svojom voljom i da su bili pod pritiskom da ga zaključe i napuste svoj dom uslijed ratnih zbivanja u BiH.
- 8.Osnovni sud je naveo da su u slučaju ništavosti ugovora, odredbom člana 104. st. 1. i 2. ZOO propisane tri moguće građanskopravne sankcije. Jedna sankcija, kako je naveo Osnovni sud, sastoji se u tome da svaka strana vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu ništavog ugovora, a ako to nije u mogućnosti, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon šta drugo ne propisuje (restitucija). Druga sankcija se, prema obrazloženju Osnovnog suda, sastoji u tome da se odbije u cjelini ili djelimično zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onoga što je drugoj strani dala, a treća se sastoji u tome da se oduzme u korist općine ono što su strane po osnovu zabranjenog ugovora primile. Navedeno je i da su odredbom stava 3. istog člana propisani kriteriji o kojima će sud voditi računa prilikom odlučivanja o tome koju će sankciju primijeniti, a to su savjesnost jedne, odnosno obje strane, značaj društvenih interesa koji se ugrožavaju i moralna shvatanja društva.
- 9.S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da su u konkretnom slučaju, prilikom zaključenja spornog ugovora, obje parnične stranke bile jednako savjesne, odnosno da su znale ili mogle znati da su opće okolnosti - ratno stanje, stanje nestabilnosti i nesigurnosti i njihove lične prilike u kojima su se našle, odredile, pa čak i primorale drugu stranu da zaključi predmetni ugovor. Navedeno je da restitucija u ovom slučaju znači uspostavljanje u imovini obje strane onog stanja koje je bilo prije zaključivanja spornog ugovora, a to se postiže na taj način što svaka strana ima vratiti ono što je na osnovu ništavog ugovora primila. Navedeno je da se restitucija u ovom slučaju sastoji u tome da se povrate sporne nekretnine, s jedne strane, i povrati novčani iznos primljen za kupovinu te nekretnine, s druge strane, i s tim u vezi upis svih promjena u zemljišne knjige.
- 10.Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 011-0-Gž-06-000 978 od 29. maja 2007. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u stavu 4. izreke na način da je na iznos od 83.000,00 KM, koje su tužitelji dužni vratiti apelantu, dosudio i zakonsku zateznu kamatu, i to od vraćanja nekretnina u njihov posjed do isplate navedenog iznosa. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je nesporno da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen u vrijeme ratnih događanja, u okolnostima pritisaka, neizvjesnosti, nesigurnosti koje su pripadnici brojčano manje etničke zajednice trpjeli u sredinama u kojim je većina stanovništva bila druge nacionalnosti. Okružni sud je naveo da, imajući u vidu izvedene dokaze i činjenice utvrđene tim dokazima, proizlazi da je pritisaka bilo i da su tužitelji ugovor zaključili u odsustvu dobrovoljnosti, jer su na prvotužitelja, kao pripadnika manjinske etničke zajednice, direktno vršila pritisak nepoznata lica čestim telefonskim pozivima uz prijetnje da će on i njegova supruga biti ubijeni ako ne napuste kuću. Obrazloženo je i da je nedvojbeno da je na volju drugotužitelja da donese odluke da se proda i njegov suvlasnički dio kuće utjecao strah za život i sigurnost njegovih roditelja koji su bili ugroženi usljed ratnih okolnosti a o čemu je imao saznanje od svojih roditelja. Navedeno je da, s druge strane, nije sporno da apelant nije vršio pritisak na tužitelje da zaključe predmetni ugovor, niti da je njegovim radnjama formirana volja tužitelja, te da je i sâm apelant 1995. godine napustio BiH zbog ratnih dešavanja i nakon toga se vratio ponovno u BiH. Okružni sud je, na osnovu svega navedenog, utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o apsolutno ništavom ugovoru u smislu člana 103. ZOO, te da su i tužitelji i apelant bili jednako savjesni, jer su znali, ili su mogli znati, da su opće okolnosti, ratno stanje i stanje nestabilnosti i nesigurnosti, kao i lične prilike u kojima su se našli utjecale na to da se zaključi predmetni ugovor. Obrazloženo je da je, s navedenim u vezi, jedini ispravan zaključak bio da se izvrši obostrana i istovremena restitucija, kako je i utvrdio prvostepeni sud, te da na tok predmetnog spora nema utjecaja što se između istih stranaka vodi i parnica vezana za naknadu troškova za adaptiranje i renoviranje sporne nekretnine. Zbog navedenog, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu u odnosu na restituciju.
- 11.Međutim, Okružni sud je utvrdio da je apelantova žalba osnovana u dijelu koji se odnosi na nedosuđivanje zakonske zatezne kamate na iznos od 83.000,00 KM koji su tužitelji obavezni vratiti apelantu na ime isplaćene kupoprodajne cijene. Okružni sud je naveo da je članom 277. ZOO propisano da kod ništavih ugovora kamata teče od vraćanja nekretnina u posjed ranijem vlasniku, u ovom slučaju tužiteljima, do isplate potraživanog iznosa, zbog čega je u tom dijelu i preinačio prvostepenu presudu i obavezao tužitelje na plaćanje i zakonske zatezne kamate.
- 12.Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 006 od 21. oktobra 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je neosnovan revizioni prigovor da su nižestepeni sudovi iz provedenih dokaza izveli pogrešan zaključak da tužitelji nisu dobrovoljno zaključili sporni ugovor. Vrhovni sud je istakao da je istina da ratna situacija nije dovoljan razlog za utvrđivanje ništavosti ugovora, ali da u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi nisu ni utvrdili ništavost spornog ugovora na osnovu općih ratnih okolnosti u kojima je taj ugovor zaključen. Navedeno je da osporena odluka Okružnog suda sadrži dovoljno razloga o tome da je, zbog ratne situacije, a "u okviru nje i ličnih okolnosti i pritisaka koje su trpjeli prvotužilac i njegova supruga, te drugotužilac zbog brige za njihov život i sigurnost, formirana odluka tužilaca da zaključe sporni ugovor o prodaji nekretnina". Pritom je Vrhovni sud naveo da nije neophodno da pritisci budu izvršeni direktno od druge ugovorne strane, nego je dovoljno da ti pritisci postoje, pa i od trećih lica koja nisu ni u kakvoj vezi sa ugovaračem, u ovom slučaju sa apelantom, a bez obzira na postojanje formalno-pravnih uvjeta za valjanost spornog ugovora. Istaknuto je da su nižestepeni sudovi "utvrdili da su prvotužilac i njegova supruga bili izloženi pritiscima, provokacijama, naročito noću, vrijeđanju, što je svakako utjecalo na tužioce da prodaju svoju kuću a što u normalnim okolnostima ne bi učinili", te je Vrhovni sud zaključio da je neosnovan prigovor revizije da nižestepeni sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze koji se odnose na formiranje volje tužilaca za zaključenje spornog ugovora. Navedeno je da je neosnovan i revizioni navod da je nepravilna odluka o vraćanju 83.000,00 KM apelantu, jer predmetna imovina sada ima znatno veću vrijednost nego u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, apelant tek u reviziji ističe ovu činjenicu, a što je, shodno odredbama ZPP, u reviziji nedopušteno. Vrhovni sud je naveo da je pravilan i zaključak drugostepenog suda u vezi sa periodom za koji tužitelji apelantu treba da plate zakonsku zateznu kamatu, i to za period od povrata nekretnina do isplate navedenog iznosa, jer, shodno odredbama ZOO, u periodu od zaključenja ništavog ugovora do donošenja sudske odluke zakonske zatezne kamate ne teku. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da nikakvih pritisaka na tužitelje nije bilo, jer je jedan od njih već 1992. godine napustio Banju Luku bez ikakve veze sa ratnim dešavanjima, te da je jasno da nema pritisaka na lice koje je u inozemstvu. Navodi da u Banjoj Luci nije bilo ratnih dešavanja. Također, navodi da je dokaz da pritisaka nije bilo i činjenica da je prvotužitelj sa njim išao u općinu radi reguliranja poreza i u sud radi ovjere ugovora, što je dokaz da je u to vrijeme živio u pravno uređenoj državi bez ikakvih pritisaka i da je napustio Banju Luku nakon što mu je na račun u Njemačkoj isplaćen novac, a ne zbog prijetnji. Navodi i da u vrijeme zaključenja spornog ugovora u Republici Srpskoj ovakva vrsta kupoprodajnih ugovora nije bila zabranjena, te da je i zbog toga pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava koja apelant navodi u apelaciji.
- 15.Okružni sud je naveo da u predmetnom postupku nije bilo proizvoljnog postupanja sudova, te da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i pravilno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega smatra da nije došlo do kršenja prava koja apelant navodi.
- 16.Osnovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu prekršena prava na koja se apelant poziva.
- 17.Tužitelji su istakli da je nesporno utvrđeno da je sigurnosna situacija u Banjoj Luci u vrijeme zaključenja spornog ugovora bila veoma loša i da su hapšeni građani koji nisu imali dozvolu za kretanje ili radnu obavezu, te da su im upućivane prijetnje da treba da napuste grad, što jasno ukazuje na odsustvo volje za zaključenje ugovora. Navode i da su u to vrijeme u Banjoj Luci postojale brojne agencije koje su posredovale u prodaji i zamjeni nekretnina, te da su tačni apelantovi navodi o tome da nisu bili ugroženi, ne bi u tom periodu Banju Luku napustilo gotovo 100.000 građana.
V. Relevantni propisi
- 18.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 do 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase:
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora
Član 28.
- 1)Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
- 2)Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 60.
- 1)Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.
- 2)Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo i drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica.
Član 103. stav 1.
- 1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.
Član 104.
- 1)U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon šta drugo ne određuje.
- 2)Ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.
- 3)Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i moralnim shvatanjima.
VI. Dopustivost
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 006 od 21. oktobra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. decembra 2009. godine a apelacija je podnesena 15. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 24.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 25.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 25.
26. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga što ishod postupka treba biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem se treba utvrditi da li je ništavan ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen za vrijeme rata, te se, stoga, u smislu prakse Evropskog suda (vidi, Evropski sud, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine), radi o pravima privatnih lica proisteklim iz ugovornog prava. Dakle, radi se o sporu u kojem treba da se utvrde građanska prava i obaveze, a u konkretnom slučaju pitanje valjanosti ugovora o kupoprodaji nekretnina moguće je riješiti samo u parničnom postupku prema pravilima ZPP. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.
- 27.Ustavni sud ukazuje, prije svega, na svoj ranije usvojen stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 28.Izuzetno, Ustavni sud će ispitivati način na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). Apelant se žali na nepravičnost postupka pred sudovima usljed proizvoljne primjene zakona, čime je, navodno, prouzrokovana povreda njegovih prava na dom i imovinu, pa je zadatak Ustavnog suda, u prvom redu, da provjeri da li su redovni sudovi u ovom predmetu rješavali na proizvoljan i arbitraran način.
- 29.U vezi sa predmetom apelacije Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja vezana za pitanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata. Tako je Ustavni sud u Odluci broj U 15/99 (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelanticinu apelaciju, jer je utvrdio da je ništav ugovor o zamjeni apelanticine nekretnine u Prijedoru za nekretninu na otoku Braču, u Hrvatskoj, u toku ratnih dešavanja u BiH, te je ukinuo osporene odluke redovnih sudova, jer je zaključio da se u konkretnom slučaju smatra jasno ustanovljenim da je S. Z. zaključila ugovor o zamjeni pod utjecajem svog ranjivog položaja kao pripadnika etničke manjine u vrijeme kada se politika etničkog čišćenja vodila u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Također je jasno da ugovor nije u skladu sa onim što bi bile njene želje pod normalnim okolnostima, i mora se pretpostaviti da je B. V., barem na jedan općenit način, bio sasvim svjestan razloga koji su je naveli da prihvati ugovor. Pod tim okolnostima Ustavni sud mora zaključiti da provođenje ugovora o razmjeni ne bi bilo u skladu sa pravom S. Z. na poštivanje njenog doma iz člana 8. Konvencije i člana II/3.f) Ustava, te sa njenim pravom na poštivanje njene imovine iz člana 1. Protokola broj 1 i člana II/3.k) Ustava. Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Prijedoru se, stoga, moraju poništiti i sporazum o razmjeni proglasiti bez pravnog djejstva. Ustavni sud je došao do identičnog zaključka i u predmetu broj AP 2634/09 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2634/09 od 19. jula 2012. godine, također objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
- 30.S druge strane, Ustavni sud je u predmetu broj AP 455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio stav da "sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sâm po sebi, ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nekretnina, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). Osim toga, u Odluci broj AP 1757/09 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1757/09 od 23. novembra 2012. godine, objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, u situaciji kad je ugovor o prometu nekretnina zaključen između apelanta kao kupca i tužilaca koji su bili suvlasnici predmetnih nekretnina kao prodavaca, Ustavni sud utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, jer je zaključio da redovni sudovi nisu dali nikakvo obrazloženje o tome koje su to opće i posebne okolnosti utjecale na to da volja prvotužitelja da zaključi kupoprodajni ugovor u toku 1993. godine ne bude slobodna i ozbiljna. U navedenom predmetu redovni sudovi su utvrdili da je drugotužiteljica napustila Banju Luku 1992. godine, zbog početka rata i ozbiljnih prijetnji po život ako ne napusti kuću, uslijed čega su redovni sudovi utvrdili da su na strani drugotužiteljice, osim općih okolnosti (rat), postojale i posebne okolnosti u vidu navedenih prijetnji, ali pri tome nisu dali nikakvo obrazloženje u smislu koje su opće i posebne okolnosti utjecale na volju prvotužitelja (koji je dotad već 30 godina živio u inozemstvu) da zaključi ugovor.
- 31.Iz navedenog proizlazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja.
- 32.S tim u vezi, upoređujući činjenice citiranih predmeta sa činjenicama u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu činjenično najbliža situacija iz predmeta broj AP 1757/09, budući da se i u jednom i u drugom slučaju u procesnoj poziciji tužilaca pojavljuju dva lica kao suvlasnici spornih nekretnina, koja traže utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina koji su zaključili u spornom periodu sa apelantom, koji ima procesnu poziciju tuženog. Pri takvom stanju stvari nedvojbeno je da su redovni sudovi u oba postupka imali obavezu da utvrde postojanje općih i posebnih okolnosti koje su utjecale na mane volje za zaključenje spornih ugovora u odnosu na svakog od suvlasnika kao prodavaca, odnosno za svakog tužitelja ponaosob.
- 33.U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su zaključenju spornog kupoprodajnog ugovora prethodile opće okolnosti – rat, kao i posebne okolnosti na strani prvotužitelja u vidu pritiska na njega na način da su mu upućivane prijetnje kao pripadniku etničke manjine. Također, utvrđeno je, a to je ono što ovaj predmet bitno razlikuje od situacije u citiranoj Odluci broj AP 1757/09, da su nakon što je drugotužitelj napustio Banju Luku kako bi izbjegao mobilizaciju u Vojsku RS, prvotužitelj i njegova supruga (roditelji drugotužitelja) počeli primati prijetnje vezane za činjenicu da su drugotužitelj i njegov brat napustili Banju Luku zbog čega su sudovi zaključili da je na volju drugotužitelja da donese odluku da se proda i njegov suvlasnički dio kuće utjecao strah za život i sigurnost njegovih roditelja (prvotužitelja i njegove supruge) koji su bili ugroženi usljed ratnih okolnosti o čemu je imao saznanja od svojih roditelja. Dakle, u konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da postoje i opće i posebne okolnosti kako na strani prvotužitelja, tako i na strani drugotužitelja, što nije bio slučaj sa prvotužiteljem u predmetu broj AP 1757/09.
- 34.Iz navedenog slijedi da su redovni sudovi u konkretnom predmetu utvrdili da postoje opće i posebne okolnosti, odnosno mana volje i na strani drugotužitelja, budući da su na njegovu odluku da proda predmetne nekretnine (pored općih okolnosti-rat) utjecale i posebne okolnosti u vidu prijetnji upućenih njegovim roditeljima koji su ostali u Banjoj Luci zbog čega se drugotužitelj plašio za njihov život a što je, po zaključku redovnih sudova, utjecalo na njegovu odluku da se saglasi sa prodajom predmetne nekretnine.
- 35.Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da su, za razliku od situacije u navedenom predmetu broj AP 1757/09, redovni sudovi u konkretnom slučaju dali razložna i detaljna obrazloženja koje su to opće i posebne okolnosti prilikom zaključenja spornog ugovora utjecale na slobodu volje prvotužitelja, a koje na slobodu volje drugotužitelja. Pritom Ustavni sud primjećuje da, kako je naveo Vrhovni sud u osporenoj presudi, na mane volje, između ostalog, prilikom zaključenja ugovora mogu utjecati i prijetnje koje ne mora da uputi ugovarač, već ih mogu uputiti i treća lica. Ustavni sud zapaža da navedeni stav Vrhovnog suda korespondira sa odredbama člana 60. ZOO iako se taj sud nije eksplicitno pozvao na navedene odredbe ali su redovni sudovi svojim stavovima izraženim u osporenim odlukama afirmirali navedene zakonske odredbe. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente proizvoljnosti u postupanju i primjeni materijalnog prava od redovnih sudova, odnosno smatra da je u konkretnom slučaju, na osnovu utvrđenih općih i posebnih okolnosti kako na strani prvotuženog, tako i strani drugotuženog, data pravna ocjena slobode njihovih volja u skladu sa materijalnim propisima.
- 36.U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je tužiteljima iznos kupoprodajne cijene isplaćen na račun u inozemstvu, da je drugotužitelj napustio Banju Luku prije zaključenja spornog ugovora a prvotužitelj sa apelantom u općini i sudu obavio potrebne administrativno-pravne poslove u vezi sa ugovorom ne predstavljaju valjan argument za apelantove tvrdnje da je kod tužitelja postojala slobodna volja da zaključe ugovor. Pritom Ustavni sud ima u vidu da je apelant iste navode isticao i u toku postupka pred redovnim sudovima, ali da ničim nije doveo u pitanje činjenično utvrđenje sudova da su u konkretnom slučaju postojale navedene posebne okolnosti koje su utjecale na izražavanje slobodne volje tužitelja iako mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ni u apelaciji nije ponudio argumente koji bi ukazivali na eventualno suprotan zaključak. Zbog toga, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje neosnovanim.
- 37.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi postupali proizvoljno u smislu utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava zbog čega smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.
- 38.Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi
- 39.U okviru zaključka u pogledu nekršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a imajući u vidu da se i navodi o kršenju prava na imovinu i prava na dom, u suštini, svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati te navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 40.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi utvrdili da je ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen u toku rata u BiH ništav zbog nedostatka slobodne volje kod tužitelja, jer je utvrđeno da su zaključenju ugovora prethodili pritisci i prijetnje prvotužitelju i njegovoj supruzi kao pripadnicima etničke manjine, što je utjecalo i na volju drugotužioca da zaključi sporni ugovor zbog brige za život i sigurnost svojih roditelja (prvotužitelja i njegove supruge).
- 41.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.Aneks ove odluke, u smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje suprotno odluci potpredsjednika Miodraga Simovića.
- 43.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.
Izdvojeno mišljenje o neslaganju sudije, prof. dr. Miodraga Simovića u predmetu broj AP 616/10 od 24. maja 2013. godine
Ne mogu da se složim sa zaključkom većine da se u predmetu broj AP 616/10 od 24. maja 2013. godine odbije kao neosnovana apelacija Svetozara Ćerkete podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 006 od 21. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-000 978 od 29. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-3243/01 od 5. decembra 2005. godine. Sljedeća razmatranja su dovela do mog neslaganja:
(1) U predmetu Ustavnog suda BiH broj AP 1757/09 od 23. novembra 2012. godine stranka koja je bila lojalna ugovoru (apelant Petar Kalamanda) dobila je pravnu zaštitu pred Ustavnim sudom BiH (usvojena je njegova apelacija i utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda). Situacije u oba predmeta (Kalamanda i Ćerketa) su istovrsne, jer se radilo o suvlasniku u inozemstvu koji je ovjerio punomoć u inozemstvu, a i transfer cijene je izvršen u inozemstvu.
Stvarna kupoprodajna cijena za približno istu lokaciju u Banjoj Luci u predmetu Kalamanda iznosila je 30.000 KM, a cijena u predmetu Ćerketa 83.000 KM. U oba predmeta su tužioci, koji su inicirali zaključenje spornog ugovora, tražili kupca i cijenu koja im odgovara i nisu prodavali kuću pošto-poto, na brzinu i da "sačuvaju žive glave".
(2) Pokušaj mobilizacije drugotužioca, koji je zbog toga napustio Banju Luku, i prijetnje prvotužiocu kao roditelju zbog izbjegavanja odaziva na mobilizaciju drugotužioca (i njegovog brata, također sina prvotužioca), u osnovi su posebne okolnosti na koje se pozivaju sudovi, pa i Ustavni sud BiH - kao razlog za zaključenje spornog ugovora i mane volje u vezi s tim. Međutim, gubi se iz vida da je, prema tadašnjem zakonskom okviru, mobilizacija bila legitimna (ako nije bila diskriminatorna i usmjerena na manjinsku etničku grupu, a nije, jer su njome u konkretnom slučaju bili obuhvaćeni i pripadnici većinske zajednice, dakle svi, a ista praksa je važila u cijeloj BiH).
Dakle, mobilizacijski poziv sinovima prvotužioca načelno nije bila nelegalna radnja, ali drugotužilac i njegov brat ga nisu prihvatili i napustili su Banju Luku. Stoga, prigovori prvotužioca, pa i prijetnje u vezi s neodazivanjem na mobilizaciju nisu posebne okolnosti koje se mogu povezati sa spornim ugovorom čak i ako su bile usmjerene na zahtjev da se napusti Banja Luka. Prijetnje su morale biti usmjerene na to da se zaključi konkretan sporni ugovor o prodaji - da bi se smatrale relevantnim posebnim okolnostima, a ne na druge činjenice (neodazivanje na mobilizaciju i sl.), što tužioci nisu dokazali izvan svake razumne sumnje.
(3) U predmetu Ćerketa Ustavni sud BiH napušta dosadašnju vlastitu praksu prema kojoj nije bilo moguće utjecati na volju ugovorne strane ako se ta strana u trenutku zaključenja ugovora nalazila u inozemstvu. To u konkretnom slučaju znači da bar u odnosu na drugotužioca nisu postojale nikakve posebne okolnosti. Štaviše, da su posebne okolnosti i postojale samo u odnosu na prvotužioca, što nije dokazano - onda je prvotužilac mogao prodati svoj suvlasnički dio (bez suvlasničkog dijela drugotužioca). Pored toga, ovdje je punomoć drugotužilac izdao oko sedam mjeseci prije zaključenja spornog ugovora, i to u Švedskoj; tužioci su posredstvom posrednika dali inicijativu za zaključenje ugovora, a ne apelant; strane su zaključivale prvo predugovor, pa nakon tri nedjelje ugovor, a prvotužilac je ostao u posjedu kuće sve do maja 1994. godine iako je prodaja obavljena u februaru 1994. godine. Proizlazi da je postojala volja da se proda cijela kuća pogodnom kupcu, i to za prihvatljivu cijenu, a ne bilo kojem kupcu i za bilo kakvu cijenu.
(4) Tokom zaključivanja ugovora apelant očigledno nije vršio nikakav pritisak, niti prevarne radnje prema prodavcu. Istina, prema kazivanju prodavca, njega su zvala na telefon nepoznata lica, prijetila mu i tražila da napusti Banju Luku. Sudovi su zasnovali presudu samo na izjavi tuženog koji nije priložio nikakve dokaze u prilog svojoj tvrdnji.
Interes je pokretačka snaga parnice, pa je, pored iskaza stranke (prvotužioca), bilo razumno da postoje i drugi dokazi, kako je Ustavni sud BiH zaključio u više svojih odluka. Npr., u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 98/06 od 5. aprila 2007. godine (stav 25) navodi se da "iskaz tužioca, i da se uzme tačnim u cijelosti, nije dovoljan da se na osnovu njega utvrdi ništavost spornog kupoprodajnog ugovora".
Relevantne su prijetnje usmjerene na zahtjev da se zaključi konkretan pravni posao čija ništavost se traži, a ove prijetnje nisu postojale čak ni prema izjavi samog prodavca. Prema tome, ono što je istakao prodavac u ovom postupku, a to su telefonski pozivi da napusti grad, ne mogu biti razlog za ništavost kupoprodajnog ugovora.
(5) Idhan Šamlija je sačinio i dostavio punomoć ocu 14. maja 1993. godine, odnosno oko sedam mjeseci prije u odnosu na zaključenje ugovora, ili oko devet mjeseci prije nego što su ovjereni potpisi na kupoprodajnom ugovoru. U trenutku pravljenja punomoći u Švedskoj otac Safet nije imao neprijatnosti u Banjoj Luci, već je do telefonskih prijetnji da mora napustiti Banju Luku došlo kasnije. Da li je na ovog prodavca, koji je odavno živio u inozemstvu, bilo moguće vršiti pritisak na bilo koji način? Pored toga, on je spornim ugovorom otuđio svoj suvlasnički udio, pa se postavlja pitanje zašto bi njegovo raspolaganje imovinom bilo ništavo.
(6) Naposljetku, Ustavni sud BiH je u svojoj odluci o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP 1661/06 od 5. aprila 2007. godine iznio sasvim jasan stav da nije moguće utjecati na volju ugovarača ako se on nalazi u inozemstvu.
(7) Prema mom mišljenju, činjenice koje su iznesene pred Ustavnim sudom u predmetu Ćerketa otkrivaju povredu koja vodi do suštine prava koje je obuhvaćeno i pokriveno članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz ovu konvenciju.