USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3861/10, rješavajući apelaciju Dragana Veselinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana te 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Dragana Veselinovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 003714 10 Kžk od 1. jula 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Veselinovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 003714 10 Kžk od 1. jula 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Dragan Veselinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zlatko Knežević, advokat iz Novog Grada, podnio je 8. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 003714 10 Kžk od 1. jula 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog suda je 1. novembra 2012. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju, od Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) odgovor je zatražen 28. novembra 2013. godine, a od Vrhovnog suda 1. novembra 2013. godine.
- 3.Osnovi sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. novembra 2012. godine, Okružni sud 7. novembra 2012. godine, Tužilaštvo 4. decembra 2013. godine i Vrhovni sud 16. decembra 2013. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori učesnika u postupku su dostavljeni apelantu i njegovom punomoćniku 9. januara 2014. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda broj K-248/02 od 4. aprila 2005. godine apelant je, na temelju Optužnice Tužilaštva broj KT-I-711/01 od 26. marta 2002. godine, proglašen krivim što je u periodu od 21. januara do 28. decembra 2000. godine, u svojstvu direktora Finansijske policije Republike Srpske, odobrio fizičkim i pravnim licima isplatu nepovratnih sredstava iz novčanih sredstava predviđenih za vršenje poslova i rada Finansijske policije, prekoračivši granice svoga ovlaštenja protivno Zakonu o Budžetu i Zakonu o finansijskoj policiji, čime je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine.
- 7.Okružni sud je uvažavanjem apelantove žalbe i po službenoj dužnosti, Rješenjem broj Kž-237/05 od 15. novembra 2005. godine, ukinuo Presudu Osnovnog suda broj K-248/02 od 4. aprila 2005. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Navedenim rješenjem je ukazano na bitne povrede postupka, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te je napomenuto da će u ponovnom postupku prvostepeni sud otkloniti bitne povrede i izvesti potrebne dokaze na osnovu kojih će moći odlučiti o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti, vodeći računa o žalbenim prigovorima i prijedlozima apelanta i njegovog branioca.
- 8.Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj K-1596/05 od 31. januara 2006. godine kojom je apelant proglašen krivim da je kao službeno ili odgovorno lice u više navrata, u namjeri da drugom pribavi imovinsku korist, prekoračio granice svoga ovlaštenja čime je počinio produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 3. KZ RS zbog kojeg je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
- 9.Okružni sud je Presudom broj 011-0-Kž-K-06-000 204 od 20. oktobra 2006. godine, uvažavajući apelantovu žalbu, preinačio presudu Osnovnog suda tako što je apelanta na osnovu člana 350. tačka 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) oslobodio optužbe da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
- 10.Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kžž-07-000 002 od 6. novembra 2007. godine, uvažavajući žalbu Tužilaštva, ukinuo presudu Okružnog suda od 20. oktobra 2006. godine i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje, nalazeći da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP. Naime, Vrhovni sud je istakao da se pobijana presuda nije mogla ispitati jer je apelant izrekom pobijane presude oslobođen optužbe po osnovu odredbe člana 350. tačka 3. ZKP-a, a u obrazloženju je navedeno da u njegovim radnjama nema krivičnog djela pa su dati razlozi protivrječni sami sebi i stanju spisa, zbog čega se činjenično stanje ne može prihvatiti kao pravilno i potpuno utvrđeno.
- 11.Okružni sud je Presudom broj 011-0-Kž-K-07-000 032 od 28. februara 2008. godine, uvažavajući apelantovu žalbu, preinačio presudu Osnovnog suda od 31. januara 2006. godine tako što je apelanta oslobodio optužbe da je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja iz člana 337. stav 3. KZ RS, na temelju odredbe iz člana 350. tačka 1. ZKP.
- 12.Vrhovni sud RS je Rješenjem broj 118-0-Kž-ž-08-000 009 od 13. novembra 2008. godine, uvažavajući žalbu Tužilaštva, ukinuo presudu Okružnog suda od 28. februara 2008. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je ocijenio da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP, jer je izreka presude protivrječna razlozima, zbog čega se činjenično stanje nije moglo prihvatiti kao pravilno utvrđeno, niti primjena KZ ocijeniti pravilnom. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da pobijana drugostepena presuda ne sadrži potpune razloge o svim činjenicama odlučnim za ocjenu postojanja namjere pribavljanja imovinske koristi u konkretnom slučaju, kao bitnog elementa krivičnog djela. U pobijanoj presudi je kao osnov za oslobađanje od optužbe naveden član 350. tačka 1. ZKP-a, dakle ako djelo za koje se optužuje po zakonu nije krivično djelo, pa je pogrešan pristup drugostepenog suda kada najprije obrazlaže da određene odlučne činjenice nisu dokazane, a zatim na osnovu svog stava izvodi zaključak da djelo na koje ukazuju dokazi nije krivično djelo. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da su razlozi pobijane presude protivrječni s izrekom, da obrazloženje ne zadovoljava kriterije propisane u odredbi člana 357. st. 7. i 9. ZKP-a, a radi se o povredama krivičnog postupka koje su takvog karaktera da ih nije moguće sanirati odlukom koja se donosi u sjednici vijeća tog suda, zbog čega je pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.
- 13.Okružni sud je nakon pretresa održanog pred tim sudom donio Presudu broj 011-0-Kž-K-09-000 001 od 30. oktobra 2009. godine kojom je odbijena kao neosnovana žalba Tužilaštva, a apelantova žalba i žalba njegovog branioca uvažene, presuda Osnovnog suda od 31. januara 2006. godine preinačena tako što je apelant zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 3. KZ RS za koje je tom presudom proglašen krivim, na osnovu člana 350. tačka 3. ZKP oslobođen optužbe. Nakon izvedenog dokaznog postupka na pretresu pred tim sudom, analizom i ocjenom dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, Okružni sud je zaključio da nema dokaza da se u apelantovim radnjama stiču elementi krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 3. KZ RS a niti drugog krivičnog djela propisanog tim zakonom.
- 14.Rješenjem Vrhovnog suda RS broj 118-0-Kžž-10-000 002 od 30. marta 2010. godine uvažena je žalba Okružnog tužilaštva, ukinuta presuda Okružnog suda od 30. oktobra 2010. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem. Vrhovni sud je ocijenio da između izreke i razloga pobijane presude postoji protivrječnost, zbog čega se nije mogla ispitati pravilnost presude, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP na koju taj sud prema odredbi iz člana 376. stav 1. tačka 1. ZKP pazi po službenoj dužnosti i zbog čega se presuda mora ukinuti. Osim toga, po mišljenju Vrhovnog suda, pobijana presuda je neke odlučne činjenice potpuno pogrešno utvrdila čime je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Pobijana presuda je ukinuta temeljem odredbe člana 385. st. 1. i 2. ZKP i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem kako bi se otklonili nedostaci u suđenju na koje je ukazano i provedeni dokazi ocijenili u smislu člana 357. stav 7. ZKP.
- 15.Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 003714 10 Kžk od 1. jula 2010. godine, odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelanta protiv presude Osnovnog suda od 21. januara 2006. godine, odbio kao neosnovanu žalbu Tužilaštva a djelomičnim uvažavanjem apelantove žalbe apelanta proglasio krivim da je kao službeno i odgovorno lice u više navrata, u namjeri da drugom pribavi imovinsku korist, prekoračio granice svoga ovlaštenja čime je počinio produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 3. KZ RS za koje mu je izrečena uvjetna osuda. Uvjetnom osudom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. U obrazloženju ove presude je navedeno da je rješenjem Vrhovnog suda od 30. marta 2010. godine naloženo ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem, pa je Okružni sud zakazao pretres za 1. juli 2010. godine na kojem je sudija izvjestilac iznio konkretni predmet a okružni tužilac, apelant i njegov branilac ostali kod svojih žalbi i žalbenih prijedloga izjavljenih na pobijanu presudu. U ponovnom suđenju je izvršen uvid u dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, i to: uvid u izvještaj i nalaz finansijskog vještaka Miroslava Lazendića i njegov dopunski izvještaj i njegov iskaz koji je u svojstvu vještaka dao pred prvostepenim sudom u dva navrata, uvid u zapisnike o saslušanju tri svjedoka, revizijski izvještaj o izvršenju budžeta u finansijskoj policiji RS za period od 1. januara do 31. decembra 2000. godine, te u ostali dio spisa, nakon čega su svi dokazi ocijenjeni pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima. Okružni sud je, polazeći od činjenica iznesenih u apelantovoj žalbi kojom je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, istakao da su navodi žalbe neosnovani i paušalno istaknuti. Zatim su analizirani pojedinačno dokazi provedeni na pretresu pred prvostepenim sudom, na temelju kojih je zaključeno da je apelant u toku 2000. godine u Banjoj Luci, u svojstvu direktora finansijske policije u Banjoj Luci, protivno odredbama člana 15. Zakona o budžetu i čl. 26, 27. i 28. Zakona o finansijskoj policiji, prekoračujući granice službenog ovlaštenja, odobrio isplate nepovratnih sredstava grantova fizičkim i pravnim licima iz novčanih sredstava predviđenih za vršenje poslova i rada finansijske policije, kako bi njima pribavio imovinsku korist (pobliže opisano u izreci presude po tačkama od 1 do 27), kakav je zaključak pravilno izvela i pobijana prvostepena presuda, pravilnom ocjenom dokaza koji su izvedeni i pred Okružnim sudom. Naime, za Okružni sud nije sporno da su sve isplate vršene iz sredstava koje je ostvarila Finansijska policija u postupcima inspekcijskog nadzora u visini od 4% kontrolom utvrđenih i naplaćenih iznosa javnih prihoda nezavisno od toga koje javne prihode po njihovoj pripadnosti je finansijska policija utvrđivala i naplaćivala. Taj iznos, po ocjeni Okružnog suda, predstavlja javni prihod kojeg je Finansijska policija mogla koristiti za unapređenje rada i modernizaciju a, umjesto toga, ta sredstva su raspoređena i utrošena na fizička i pravna lica kako je navedeno u izreci presude, čiju je isplatu omogućio apelant, čime je po mišljenju Okružnog suda prekoračio svoja ovlaštenja. Apelantovim radnjama su ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 337. stav 3. KZ RS za koje je proglašen krivim. Ispitujući odluku o kazni, Okružni sud je ocijenio da je prvostepenom presudom kazna prestrogo odmjerena jer nisu došle do izražaja sve olakšavajuće okolnosti na strani apelanta (porodičnost, ranija neosuđivanost, humanitarne pobude za dodjelu donacija i protek vremena od izvršenja djela) koje su u ponovnom suđenju ocijenjene kao osobito olakšavajuće i karakteriziraju apelantovu pozitivnu ličnost. S tim u vezi, Okružni sud je preinačio pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na krivičnu sankciju, pa je apelantu izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca čije je izvršenje odloženo na period od jedne godine. Okružni sud je istakao da smatra da će se i samom prijetnjom prema apelantu ostvariti svrha kažnjavanja odnosno da se s osnovom može očekivati da apelant ubuduće neće vršiti ovakva ili slična krivična djela.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 16.Apelant ukazuje da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kojom je okončan višegodišnji sudski postupak u kojem su se na njegovu štetu desile brojne povrede postupka. S tim u vezi je naveo da je postupak protiv njega pokrenut optužnicom od marta 2002. godine i da su u daljnjem toku postupka donesene dvije presude Osnovnog suda kojima je proglašen krivim, dok je Okružni sud svojim rješenjima te presude ukidao i vraćao na ponovno suđenje, a svojom kasnijom presudom apelanta oslobodio krivične odgovornosti. Međutim, Vrhovni sud je ukidao presude Okružnog suda i vraćao na ponovni postupak, te je zbog nedonošenja konačne odluke praktično naložio Okružnom sudu da donese osuđujuću presudu. Apelant smatra da se ključna povreda prava na pravično suđenje odnosi na sukob između odluka Vrhovnog suda i Okružnog suda, pri čemu je Vrhovni sud "vozanjem" predmeta narušio nezavisnost u odlučivanju Okružnog suda. S tim u vezi, apelant je istakao da Vrhovni sud u svojim odlukama nije davao upute Okružnom sudu u smislu pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, već je neprihvatanje uslijedilo bez stvarnih i činjeničnih obrazloženja, a konačna odluka kojom je osuđen uvjetnom osudom suprotno svom ranijem stavu, utemeljena je na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Dakle, po apelantovom mišljenju, postojanje ili nepostojanje krivične odgovornosti je svedeno na nalog Vrhovnog suda Okružnom sudu da donese osuđujuću presudu, koji se nije sam upuštao u tu ocjenu, iako je mogao donijeti meritornu odluku. Apelant dalje ističe da mu je pravo na nediskriminaciju prekršeno upravo zbog narušavanja principa nezavisnosti i donošenja osuđujuće presude.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se navodi apelacije ne odnose na bilo koju odluku koju je u konkretnom postupku donio taj sud i da je sve odluke donio u propisanim rokovima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 18.Okružni sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani jer taj sud svojom presudom nije povrijedio apelantova prava na koja je apelacijom ukazao. Taj sud je ostao kod obrazloženja svoje presude i razloga iz presude i konačno predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 19.Osnovni sud je naveo da prigovor brzine i efikasnosti rješavanja pred tim sudom nema osnova, budući da su u tom postupku donesene dvije presude, prva 2005. godine koja je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, tako da se za period nakon januara 2006. godine, taj sud nije izjašnjavao.
- 20.Okružno tužilaštvo smatra da apelacija nije osnovana, da su redovni sudovi postupali u skladu s odredbama ZKP primjenom kojih je praktično iznuđena i dužina trajanja postupka.
V. Relevantni propisi
- 21.U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 22/00) relevantne odredbe glase:
Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja
Član 337.
(1) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugom nanese kakvu štetu, iskoristi svoj položaj ili ovlaštenje, prekorači granice svog ovlaštenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana nanesena znatna šteta ili je došlo do teže povrede prava drugog, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlaštenje, prekorači granice svog ovlaštenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina
(4) Ako je djelom iz stava 3. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.
- 22.U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" broj 4/77, Prečišćeni tekst "Službeni list SFRJ br. 14/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik RS" broj 26/93, 14/94 i 6/97) relevantne odredbe glase:
Član 347.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 350. tač. 1. i 3.
Presudu kojom se optuženi oslobađa optužbe sud će izreći:
(1) ako djelo za koje se optužuje po zakonu nije krivično djelo;
(3) ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje.
Član 357. st. 7. i 9.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz, odnosno pismeni nalaz i mišljenje pročitan bez saglasnosti stranaka (član 333. stav 2) kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(9) Ako se optuženi oslobađa optužbe, u obrazloženju će se naročito navesti iz kojih razloga navedenih u članu 350. ovog zakona.
Član 359.
(1)Protiv presude donesene u prvom stepenu ovlaštena lica mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana dostavljanja prepisa presude.
(2)Pravovremeno izjavljena žalba ovlaštenog lica odgađa izvršenje presude.
Član 364. stav 1. tačka 11.
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
- 11)ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopšte razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna protivrječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Član 373. stav 1.
(1)Pretres pred drugostepenim sudom održaće se samo ako je potrebno da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja izvedu novi dokazi ili ponove već ranije izvedeni dokazi i ako postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostepenom sudu na ponovni glavni pretres.
Član 376. stav 1. tačka 1.
(1) Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali mora uvijek po službenoj dužnosti ispitati:
- 1)da li postoji povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tač. 1, 5, 6, 8 do 11. ovog zakona i da li je glavni pretres protivno odredbama ovog zakona održan u odsutnosti optuženog, a u slučaju obavezne odbrane i u odsutnosti branioca optuženog.
Član 385. st. 1. i 2.
(1) Drugostepeni sud će uvažavajući žalbu ili po službenoj dužnosti rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 387. stav 1. ovog zakona, ili ako smatra da zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja treba narediti novi glavni pretres pred prvostepenim sudom.
(2) Drugostepeni sud može narediti da se novi glavni pretres pred prvostepenim sudom održi pred potpuno izmijenjenim vijećem.
Član 387. stav 1.
(1)Drugostepeni sud će uvažavajući žalbu ili po službenoj dužnosti presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona ima donijeti drugačija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 364. stav 1. tač. 5, 9. i 10. ovog zakona.
Član 388. st. 1. i 2.
(1) U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud treba da ocijeni žalbene navode i da iznese povrede zakona koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.
(2) Kad se prvostepena presuda ukida zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, u obrazloženju treba navesti koje su odredbe povrijeđene i u čemu se povrede sastoje (član 364).
Član 391.
(3) Protiv presude drugostepenog suda dozvoljena je žalba sudu koji odlučuje u trećem stepenu samo u sljedećim slučajevima:
- 1)ako je drugostepeni sud izrekao smrtnu kaznu ili kaznu zatvora od dvadeset godina, ili ako je potvrdio presudu prvostepenog suda kojom je izrečena teža kazna;
- 2)ako je drugostepeni sud na osnovu održanog pretresa utvrdio činjenično stanje drugačije nego prvostepeni sud i na tako utvrđenom činjeničnom stanju zasnovao svoju presudu;
- 3)ako je drugostepeni sud preinačio presudu prvostepenog suda kojom je optuženi oslobođen optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi oglašava krivim;
(4) O žalbi protiv drugostepene presude rješava sud trećeg stepena u sjednici vijeća u skladu sa odredbama koje važe za postupak u drugom stepenu. Pred ovim sudom ne može se održati pretres. (...)
- 23.Zakon o budžetu ("Službeni list Republike Srpske" broj 4/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Sredstva budžetskih računa ne mogu se koristiti za rashode koji nisu predviđeni budžetom.
Prihodi od naknada korisnika usluga ostvareni na tržištu od obavljanja osnovne i ostalih djelatnosti budžetskih korisnika, su prihodi budžetskih korisnika.
Vlada će svojim propisom odrediti uvjete i način korištenja tih prihoda iz stava 2. ovog člana.
- 24.Zakon o finansijskoj policiji ("Službeni list Republike Srpske" broj 15/96) u relevantnom dijelu glasi:
Član 26.
Novčana sredstva za vršenje poslova Finansijske policije obezbjeđuju se iz:
- 1.Budžeta Republike Srpske,
- 2.Dijela javnih prihoda koji ne pripadaju Budžetu,
- 3.Dijela javnih prihoda koji pripadaju Budžetu.
Član 27. stav 1.
Sredstva iz člana 26. tačka 1. ovog zakona obezbjeđuju se za plate zaposlenih, materijalne troškove i posebne namjene u Finansijskoj policiji, prema mjerilima koji važe za ministarstva i druge posebne organizacije.
Član 28.
Radi kvalitetnog obezbjeđenja materijalne opremljenosti, unapređenja rada i modernizacije Finansijske policije saglasno članu 27. stav 3. ovog zakona, izdvaja se 4% od iznosa svih javnih prihoda utvrđenih i naplaćenih u postupku kontrole.
Sredstva iz člana 26. tač. 2. i 3. obezbjeđuju se naknadom iz stava 1. ovog člana, koja se naplaćuju u korist računa Finansijske policije, istovremeno sa izmirivanjem poreske obaveze prema budžetu i fondovima.
VI. Dopustivost
- 25.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 26.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 27.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 K 003714 10 Kžk od 1. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 14. jula 2010. godine a apelacija je podnesena 8. septembra 2010. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 29.Apelant ukazuje da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
- 30.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 31.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 32.U odnosu na primjenjivost člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja koje je propisano zakonom, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo. Dakle, u konkretnom postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
- 33.Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje najvećim dijelom odnose na prigovore koji se tiču dužine trajanja krivičnog postupka koju apelant dovodi u vezu kršenjem principa nezavisnosti sudova i konačnom osuđujućom presudom.
- 34.U pogledu apelantovih navoda da je u konkretnom slučaju prekršen princip nezavisnosti sudova i da je konačna osuđujuća presuda proizašla iz sukoba odluka Vrhovnog suda i Okružnog suda koji je zbog stalnog vraćanja na ponovno suđenje morao donijeti osuđujuću presudu, Ustavni sud napominje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) sud mora biti nezavisan od izvršne vlasti i od stranaka (vidi Evropski sud, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13, stav 95). Osim toga, sumnje u vezi s utiskom nezavisnosti moraju biti objektivno opravdane, odnosno moraju se pružiti odgovarajući argumenti i dokazi da postoji legitimna sumnja u nezavisnost suda zbog pritisaka i utjecaja izvršne vlasti. Međutim, u konkretnom slučaju apelant ovaj princip dovodi u vezu sa "sukobom" odnosno različitim odlučenjem Vrhovnog suda (koji je tri puta ukidao oslobađajuće presude), smatrajući da je Okružni sud pod pritiskom Vrhovnog suda konačno morao "popustiti" i donijeti osuđujuću presudu.
- 35.S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud rješenjem od 6. novembra 2007. godine ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, uz obrazloženje da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama a dati razlozi su protivrječni sami sebi, zbog čega se činjenično stanje nije moglo prihvatiti kao pravilno i potpuno, pozivanjem na odredbu člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP. Drugim rješenjem, od 13. novembra 2008. godine, kojim je ukinuo presudu Okružnog suda i vratio predmet tom sudu na ponovno suđenje, Vrhovni sud je obrazložio da je uvažavanjem žalbe Tužilaštva pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP jer je izreka protivrječna razlozima, pa se činjenično stanje nije moglo utvrditi kao pravilno i potpuno. Osim toga, istaknuto je da se iz pobijane presude nije moglo zaključiti po kojem osnovu je apelant oslobođen optužbe, jer oslobađajuća presuda mora da sadrži jasan i nedvosmislen stav po kojem osnovu je donesena. S tim u vezi je navedeno da je u izreci pobijane presude kao osnov za oslobađanje od optužbi naveden član 350. tačka 1. ZKP, dakle ako djelo za koje se optužuje po zakonu nije krivično djelo. Stoga je, po mišljenju Vrhovnog suda, pogrešan stav Okružnog suda kad pri donošenju pobijane presude najprije obrazlaže da određene odlučne činjenice nisu dokazane, a zatim izvodi zaključak da djelo na koje ukazuju dokazi nije krivično djelo. Trećim rješenjem, od 30. marta 2010. godine, Vrhovni sud je ponovo ukinuo drugostepenu oslobađajuću presudu i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem, zaključivši da je i pobijana oslobađajuća presuda, kao i ranije presude, donesena uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP na koju, u smislu odredbe iz člana 376. stav 1. tačka 1. ZKP, sud pazi po službenoj dužnosti. S tim u vezi je navedeno da pobijana presuda ima gotovo identična utvrđenja kao i ranije presude koje su prethodnim rješenjima ukinute.
- 36.U vezi s tim Ustavni sud smatra da sve naprijed navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, ne ukazuje da je, u smislu stavova iz naprijed navedene odluke Evropskog suda, bilo ko iz izvršne vlasti ili Tužilaštvo kao suprotna stranka u predmetnom krivičnom postupku, vršio ili pokušao izvršiti bilo kakav pritisak na sud, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega se apelantovi navodi vezani za navodno kršenje principa nezavisnosti u smislu garancija iz člana 6. Evropske konvencije pokazuju neosnovanim. Ustavni sud napominje da stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV), međutim, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud u situaciji postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP u vezi s članom 376. stav 1. tačka 1. ZKP na koje, osim povreda ukazanih žalbom, pazi i po službenoj dužnosti, nije mogao postupiti drugačije nego predmet vratiti nižestepenom sudu na ponovno suđenje. Iz navedenog proizlazi da postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka kao razloga zbog kojeg se pobijana presuda nije mogla ispitati zahtijeva ukidanje presude i ponovno suđenje pred sudom koji ju je donio, uz ispunjenje standarda propisanih u odredbi člana 357. stav 7. ZKP (sadržaj presude) na koje je Vrhovni sud u svojim rješenjima ukazao, budući da se radi o povredi koju Vrhovni sud nije mogao sanirati. Dakle, dosljedna primjena relevantnih odredaba ZKP u okolnostima konkretnog slučaja ne može ni u kojem slučaju predstavljati kršenje principa nezavisnosti u smislu naprijed navedenih garancija prava na pravično suđenje. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
- 37.U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja koje dovodi u vezu s ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
- 38.Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta nije izostala analiza izvedenih dokaza, odnosno da je drugostepeni sud na saglasan prijedlog stranaka i apelantovog branioca izvršio uvid u dokaze izvedene pred prvostepenim sudom cijeneći ih i analizirajući pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i navodima apelantove odbrane, nakon čega je izveo zaključak u pogledu krivičnopravne odgovornosti apelanta za krivično djelo za koje je osuđen. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je pri ocjeni pravičnosti postupka kao cjeline potrebno uzeti u obzir i poštivanje prava odbrane. Posebno se mora ispitati je li apelantu pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvalitet dokaza, između ostalog i je li, zbog okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, dovedena u pitanje njegova pouzdanost ili tačnost (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bykov protiv Rusije, presuda od 10. marta 2009. godine [GC], zahtjev broj 4378/02, stav 90, i Evropski sud za ljudska prava, Lisica protiv Hrvatske, presuda od 25. februara 2010. godine, zahtjev broj 20100/06, stav 49).
- 39.S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su na ponovnom suđenju, na pretresu pred drugostepenim sudom pred potpuno izmijenjenim vijećem, izvedeni dokazi koji su cijenjeni i analizirani s jednakom pažnjom, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je apelant imao mogućnost osporiti ih i suprotstaviti svoje dokaze i argumente, pri čemu, kako proizlazi iz osporene presude, nisu dovedeni u pitanje okolnosti pribavljanja dokaza, njihova pouzdanost ili tačnost. Stoga, Ustavni sud smatra da i iz obrazloženja osporene presude u kojoj su analizirani i ocijenjeni dokazi pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, proizlazi zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, i za koje mu je izrečena osuđujuća presuda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje Okružnog suda s aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispunjava standarde koje je postavio taj član Evropske konvencije.
- 31.
Dužina trajanja postupka
- 40.Apelant je u apelaciji ukazao da je presudom Okružnog suda okončan višegodišnji postupak koji je protiv njega započeo optužnicom iz 2002. godine.
- 41.S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak protiv apelanta pokrenut Optužnicom Tužilaštva broj KT –I-711/01 od 26. marta 2002. godine i da je okončan Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 00371410 Kžk od 1. jula 2010. godine. Iz navedenog proizlazi da je cjelokupan postupak protiv apelanta trajao osam godina i četiri mjeseca i to je period koji će Ustavni sud ispitati s aspekta donošenja odluke u razumnom roku.
- 42.S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je navedenom optužnicom apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja i da je s obzirom na broj radnji izvršenja krivičnog djela u prvobitno podnesenoj optužnici (ukupno 60) i njen obim, te dokaze koji su tokom postupka provedeni, predmet bio relativno složen. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u relevantnom periodu doneseno ukupno deset odluka, da je prvostepeni sud u početnoj fazi postupka u primjerenim rokovima (novembar 2005. i januar 2006. godine) donio dvije presude, Okružni sud jedno rješenje i četiri presude i Vrhovni sud tri rješenja. Iz navedenog proizlazi da sudovi nisu bili neaktivni već su, a to se naročito odnosi na Vrhovni sud i Okružni sud, ukidanjem i vraćanjem na ponovni postupak narušili standard i zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, iz obrazloženja sva tri rješenja Vrhovnog suda proizlazi jasan osnov zbog kojeg su drugostepene oslobađajuće presude ukidane i vraćane na ponovni postupak, a u pitanju je postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP pri čemu Vrhovni sud nije imao mogućnost postupiti drugačije jer relevantne odredbe ZKP ukazuju da će sud koji je počinio bitnu povredu otkloniti taj nedostatak prema uputama suda koji donosi odluku o žalbi, kako je Vrhovni sud u konkretnom slučaju i postupio. Taj sud je, naime, u svojim rješenjima konstantno isticao da pobijane presude Okružnog suda ne sadrže jasan i nedvosmislen stav u pogledu osnova za oslobađanje od optužbe, budući da je u dvije svoje pobijane presude primijenio odredbu člana 350. stav 3. a u jednoj odredbu člana 350. stav 1. ZKP, kojima su propisani potpuno različiti osnovi za donošenje oslobađajuće presude. Iz navedenog proizlazi da u odnosu na apelanta, u okolnostima konkretnog predmeta, postupak nije bio efikasan jer je dugo trajao, bez obzira što je donesen veliki broj sudskih odluka (ukupno 10). Imajući u vidu postupak kao cjelinu i njegove posljedice, prije svega u odnosu na stranke kao učesnike tog postupka, kao i njegov značaj za apelanta, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud narušili princip prava na pravično suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u pogledu dužine trajanja postupka postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
- 43.S obzirom da apelant nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja krivičnog postupka koji je vođen protiv njega, Ustavni sud se tim pitanjem nije posebno bavio.
Pravo na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje
- 44.Apelant ukazuje i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koje dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje.
Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
- 45.Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). U odnosu na navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Međutim, u konkretnom slučaju apelant svoje navode o diskriminaciji zasniva na sukobu odluka između Vrhovnog suda i Okružnog suda, te kršenjem principa nezavisnosti, koje je Ustavni sud analizirao u prethodnim tačkama ove oduke u okviru prava na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede člana 6. Evropske konvencije, te budući da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi ukazivalo da je apelant drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 46.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je prekršeno apelantovo pravo na suđenje pred nezavisnim sudom jer je predmet vraćan na ponovno suđenje zbog postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka i primjene relevantnih odredaba ZKP koje se nisu mogle otkloniti u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom, te kada je Okružni sud za svoju odluku donesenu u ponovnom postupku dao detaljno i jasno obrazloženje na temelju izvedenih dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi uz obrazloženje koje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti.
- 47.Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u krivičnom predmetu koji je vođen protiv apelanta nije donesena konačna presuda u periodu od osam godina i četiri mjeseca, iako se ne može izvesti zaključak da su u tom periodu sudovi bili neaktivni (doneseno ukupno deset odluka) ali u odnosu na apelanta nisu bili efikasni.
- 48.Također, ne postoji povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa principom nezavisnosti kao segmentom prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 49.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 50.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.