Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1757/10, rješavajući apelaciju Vlade Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23 januara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITU

Usvaja se apelacija Vlade Republike Srpske.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 001689 09 U od 23. februara 2010. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da u roku od tri mjeseca donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, podnijela je 12. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 u 001689 09 U od 23. februara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i "Agreksa" d.o.o. Donji Žabar (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao učesnika u postupku, zatraženo je 23. marta 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. marta, a tužitelj 7. aprila 2011. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori učesnika u postupku dostavljeni su zastupniku apelantice 28. juna 2011. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je 27. februara 2007. godine s tužiteljem zaključila ugovor o koncesiji, čijim su odredbama regulirana prava i obaveze apelantice u svojstvu koncedenta.
  • 7.
    Apelantica je 23. aprila 2009. godine donijela odluku o poništenju Odluke o dodjeli koncesije tužitelju i poništila sve pravne posljedice koje je navedena odluka proizvela.
  • 8.
    Tužitelj je protiv apelanticinog akta broj 04/1-012-2-751/09 od 23. aprila 2009. godine pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor. U tužbi je naveo da u pobijanoj odluci nisu pravilno primijenjeni Zakon o koncesijama Republike Srpske, Zakon o Vladi Republike Srpske i Zakon o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP); da je odluka o dodjeli koncesije pravilna i na zakonu zasnovana, te da ugovor proizvodi pravno dejstvo od dana potpisivanja i može prestati samo pod uvjetima propisanim u odredbi člana 29. Zakona o koncesijama.
  • 9.
    Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 001689 09 U od 23. februara 2010. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude je navedeno da tužitelj pobija apelanticin upravni akt kojim je poništena odluka o dodjeli koncesije tužitelju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske. Razlozi koje je tužitelj istakao, kako je naveo Okružni sud, tiču se nepravilne primjene Zakona o koncesijama, Zakona o Vladi RS i ZOUP-a. Naime, u tužbi je navedeno da upravni akt kojeg je apelantica donijela sadrži takve nedostatke koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti i nedostatke koji ga čine ništavim. Navedeno je da tužitelj smatra da je odluka o dodjeli koncesije pravilna i na zakonu zasnovana, te da apelantica takvu odluku nikako nije mogla poništiti.
  • 10.
    Okružni sud je, uvažavajući tužbu, poništio apelanticin akt istakavši da je predmet konkretnog upravnog spora apelanticina odluka kojom je poništena odluka o dodjeli tužitelju koncesije za korištenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske od 16. novembra 2006. godine. Zatim je navedeno da je članom 6. Zakona o koncesijama regulirana apelanticina nadležnost za dodjelu koncesija i zaključenje ugovora o koncesiji, a odredbom člana 3. stav 2. Zakona o Vladi RS-a je propisano da imovinu Republike koristi, njome upravlja i raspolaže Vlada RS-a, ako drugim zakonom nije drugačije određeno. U odredbi člana 43. stav 3. Zakona o Vladi RS-a je propisano koje vrste odluka donosi Vlada o pitanjima iz svoje nadležnosti, pri čemu, kako je zaključio Okružni sud, te odredbe ne mogu predstavljati materijalno-pravni osnov za donošenje osporenog akta. Također, Okružni sud je naglasio da se apelantica prilikom odlučivanja, osim naprijed navedenih odredbi, pozvala i na odredbe člana 248. ZOUP-a kojim je propisan institut poništavanja po pravu nadzora. Međutim, mogućnost poništavanja konačnih rješenja po pravu nadzora je predviđeno samo za slučajeve koji su tom odredbom strogo propisani (član 248. ZOUP) i taj postupak se pokreće po službenoj dužnosti, zahtjevu stranke ili javnog tužioca, a ne apelantice.
  • 11.
    Okružni sud je zaključio da nije valjano niti je jasno apelanticino obrazloženje navedeno u osporenom aktu (odluci) po kojem je ona vršeći nadzor utvrdila da prilikom donošenja odluke o dodjeli koncesije preduzeću "Agreks" Donji Žabar nije ispoštovan Zakon o koncesijama primjenjujući odredbu iz člana 248. stav 1. tačka 2. ZOUP-a koja govori o poništavanju kada je u istoj stvari ranije doneseno pravosnažno rješenje kojim je ta upravna stvar drugačije riješena, koji uvjet nije ostvaren. Također, nisu ostvareni ni uvjeti propisani u tač. 3. i 5. (poništavanje po pravu nadzora ili ako je rješenje doneseno kao posljedica prinude ili druge nedozvoljene radnje) iste zakonske odredbe, pa je Okružni sud zaključio da obrazloženje osporenog akta ničim ne upućuje na odluku koja je data u izreci, jer se institut poništavanja rješenja po pravu nadzora ne može primijeniti u situaciji kada organ smatra da je rješenjem došlo do povrede materijalnog zakona, i to navodno Zakona o koncesijama.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenog prava apelantica obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava jer Okružni sud nije dao valjane razloge zašto smatra da je njena odluka o poništenju odluke o dodjeli koncesije nezakonita. Naime, zbog propusta u primjeni Zakona o koncesiji apelantica je poništila odluku o dodjeli koncesije tužitelju, i to po pravu nadzora i zahtjevu zainteresiranog lica P.D. "Napredak" A.D. Pelagićevo, na što ima pravo. Naime, nakon dodjele koncesije tužitelju je otkriveno da nije dosljedno ispitan Zakon o koncesiji, jer je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS-a bilo ovlašteno da pregovara s ponuđačem za dodjelu koncesije, te je isto Ministarstvo definiralo elemente ugovora o koncesiji s ponuđačem P.D. "Napredak" A.D. Pelagićevo. Istaknuto je da navedeni prijedlog apelantica nije imala u vidu prilikom donošenja Odluke o koncesiji tužiocu od 16. novembra 2006. godine. Osim navedenog, prema apelanticinom mišljenju, neprihvatljiv je stav Okružnog suda iz kojeg proizlazi da apelantica, po pravu nadzora, nije mogla poništiti akt kojeg je donijela jer je to upravo njena obaveza u situaciji kada postoji više ponuđača, kao što je u konkretnom slučaju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga iz presude od 23. februara 2010. godine čijim donošenjem nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravičan postupak. Osim toga, Okružni sud je naveo da je presudu tog suda potvrdio Vrhovni sud svojom Presudom broj 11 0 U 001698 10 Uvp od 2. marta 2011. godine.
  • 14.
    Tužitelj je u odgovoru istakao mišljenje da je apelacija nedopustiva jer apelantica nije iscrpila sve pravne lijekove propisane zakonom, i to zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Osim toga, apelantica nije konkretizirala u čemu vidi povredu prava na pravično suđenje pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o koncesijama ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 91/06), koji je važio u vrijeme donošenja sporne odluke apelantice u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se predmet, način i uvjeti pod kojim se mogu dodjeljivati koncesije u Republici Srpskoj, nadležnost za dodjelu koncesija, osnivanje Komisije za koncesije Republike Srpske, postupak javnog poziva, sadržaj ugovora o koncesiji, prestanak ugovora o koncesiji, prava i obaveze koncesionara, rješavanje sporova i druga pitanja od značaja za dodjelu koncesija na teritoriji Republike Srpske.

Ovim zakonom utvrđuju se uvjeti pod kojim se domaćim i stranim pravnim licima mogu dodjeljivati koncesije za obezbjeđivanje infrastrukture i usluga te eksploatacija prirodnih resursa, finansiranje, projektovanje, izgradnju, obnovu, održavanje i/ili rukovođenje radom te istraživanje infrastrukture i svih za nju vezanih objekata i uređaja u oblastima koje su u ustavnoj nadležnosti Republike Srpske.

Član 2.

Koncesija je u smislu ovog zakona, pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih bogatstava, dobara u opštoj upotrebi i obavljanja djelatnosti od opšteg interesa određenih ovim zakonom.

Ni jedna koncesija, uređena posebnim zakonima, ne može se dodjeljivati na način koji nije u skladu sa ovim zakonom.

Član 5.

Pojmovi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeće značenje:

"Koncedent" – je Republika Srpska, odnosno Vlada Republike Srpske ili po ovlašćenju Vlade Republike Srpske, resorno ministarstvo ili drugi ovlašćeni organi.

"Koncesija" – je pravo koje koncedent ustupa koncesionaru na određeno vrijeme i pod određenim uvjetima u svrhu obavljanja privrednih djelatnosti korišćenjem prirodnih bogatstava, dobara u opštoj upotrebi i obavljanju djelatnosti od opšteg interesa.

3)"Koncesionar" - pravno lice osnovano u skladu sa zakonima Republike Srpske u vlasništvu domaćeg i/ili stranog pravnog lica, kome se dodjeljuje koncesija i koje izvršava ugovor o koncesiji u skladu sa ovim zakonom.

Član 6. stav 6.
Nadležnost za dodjelu koncesija i zaključenje ugovora o koncesiji

Odluku o dodjeli koncesija donosi Vlada Republike Srpske, na osnovu koje Vlada odnosno, po ovlaštenju Vlade nadležno ministarstvo, i/ili organ lokalne uprave, i/ili javno preduzeće koje vrši upravljanje predmetom koncesije zaključuje ugovor o koncesiji.

Član 7. stav 1.
Osnivanje i opšte funkcije komisije

(1) Ovim zakonom osniva se Komisija za koncesije Republike Srpske (u daljem tekstu: Komisija), kao stalno, nezavisno regulativno pravno lice konstituisano radi obavljanja funkcija za dodjelu koncesija, čije su nadležnosti i obaveze utvrđene ovim zakonom.

Član 22.

(2) Nadzor nad sprovođenjem ovog zakona vrši nadležno ministarstvo, svako u okviru svoje nadležnosti.

Član 27.

(1)Samoinicijativnu ponudu je obavezno podnijeti pravno lice koje je izvršilo svojinsku transformaciju a čija je osnovna djelatnost direktno vezana za predmet koncesije.

(2) Ponuda se sastoji od zahtjeva za dodjelu koncesije i revidirane studije, odnosno predstudije ekonomske opravdanosti.

(3) Samoinicijativnu ponudu može podnijeti i svako drugo pravno lice koje, uz zahtjev za dodjelu koncesije, podnosi revidiranu studiju, odnosno predstudiju ekonomske opravdanosti.

(4) Resorna ministarstva mogu, po ovlašćenju Vlade Republike Srpske, raspisati javni poziv na iskazivanje interesa za samoinicijativnu ponudu. Javni oglas se objavljuje u "Službenom glasniku Republike Srpske" i najmanje jednom dnevnom listu, a javnost se naknadno obavještava o podnesenim samoinicijativnim ponudama, prispjelim nakon javnog oglasa. Nakon prikupljanja samoinicijativnih ponuda resorna Ministarstva utvrđuju kriterijume za dodjelu i procjenjuju postojanje javnog interesa za predmetnu koncesiju, pri čemu se uzima u obzir naročito:

  • a)
    da projekat koji je predmet predložene koncesije može biti ostvaren samo u slučaju ako se koristi proces, projektovanje, metodologija ili koncept inžinjeringa na koje ponuđač polaže isključiva prava;
  • b)
    hitnost pružanja usluga ili postojanje infrastrukture za javnu upotrebu.

(5) Samoinicijativne ponude iz prethodnog stava ovog člana imaju prednost u dodjeli koncesije, ukoliko se podnese više samoinicijativnih ponuda za isti predmet koncesije.

(6) Ukoliko postoje dva ili više iskazana interesa za samoinicijativnu ponudu, raspisuje se javni poziv shodno čl. 23, 24, 25. i 26. ovog zakona.

(7) Ministarstvo podnosi zahtjev Komisiji za dobijanje saglasnosti za pregovore sa ponuđačem, ukoliko ocjeni da postoji javni interes za koncesiju.

(8) Komisija, u što kraćem roku, donosi odluku o saglasnosti iz prethodnog stava ovog člana.

(9) U saglasnosti koju Komisija daje može biti navedeno pravo Komisije da vrši praćenje procesa ili izvrši pregled dokumentacije.

(10) Koncedent ne može zaključiti Ugovor o koncesiji na osnovu samoinicijativne ponude ako ne dobije saglasnost Komisije za koncesije, i u tom slučaju koncesija se dodjeljuje u skladu sa postupkom propisanim ovim zakonom.

Član 28.

Sadržaj ugovora o koncesiji

(5) Ugovor o koncesiji ne može se prenijeti na drugog koncesionara bez prethodne saglasnosti Komisije. U slučaju da koncesionar nije ispunio preuzetu obavezu prema međunarodnoj finansijskoj instituciji čiji je član Bosna i Hercegovina, ugovor o koncesiji može se prenijeti na odnosnu instituciju bez saglasnosti Komisije. Ugovor o koncesiji se može prenijeti samo ukoliko su ispunjeni uvjeti iz ugovora koji se odnose na investiranje.

Član 29.

Prestanak ugovora o koncesiji

Ugovor o koncesiji prestaje:

  • 1.
    istekom ugovorenog roka u skladu sa ovim zakonom;
  • 2.
    otvaranjem stečajnog postupka nad koncesionarom;
  • 3.
    prestankom postojanja predmeta koncesije i
  • 4.
    raskidom ugovora o koncesiji.

Član 30.

Raskid ugovora o koncesiji

Ugovor o koncesiji može se raskinuti:

  • 1.
    ako je koncesionar nesolventan duže od šest mjeseci ili ako je u stečaju,
  • 2.
    ako koncesionar ili koncedent ne ispunjavaju ugovorne obaveze,
  • 16.
    Zakon o opštem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Važenje zakona

Član 1.

Po ovom zakonu dužni su da postupaju republički organi uprave, kad u upravnim stvarima, neposredno primenjujući propise, rešavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima pojedinca, pravnog lica ili druge stranke, kao i kad obavljaju druge poslove utvrđene ovim zakonom.

Po ovom zakonu dužni su da postupaju i organi grada i opštine kad na osnovu zakona obavljaju poslove državne uprave, kao i privredno društvo, ustanove i druge organizacije, kad u vršenju javnih ovlašćenja, koja su im poverena zakonom rešavaju, odnosno kad obavljaju druge poslove iz stava 1. ovog člana.

Poseban postupak

Član 2.

Pojedina pitanja postupka zbog specifične prirode upravnih stvari u određenim upravnim oblastima mogu se posebnim zakonom urediti drukčije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to neophodno.

Supsidijarna primena zakona

Član 3.

U upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak postupa se po odredbama tog zakona i te odredbe moraju biti u saglasnosti s osnovnim načelima utvrđenim ovim zakonom.

Po odredbama ovog zakona postupa se u svim onim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.

Upotreba izraza "organ"

Član 4.

Pod organom koji vodi postupak, odnosno rešava u upravnim stvarima podrazumeva se: organ uprave, drugi državni organ, upravna organizacija, kao i preduzeće, ustanova i druga organizacija kojima je zakonom povereno vršenje javnih ovlašćenja (u daljem tekstu: organ).

Poništavanje i ukidanje po pravu nadzora

Član 248.

Rešenje koje je konačno u upravnom postupku organ će poništiti po pravu nadzora:

  • 1)
    ako je rešenje doneo stvarno nenadležni organ, a nije reč o slučaju predviđenom u članu 252. tačka 1. ovog zakona;
  • 2)
    ako je u istoj stvari ranije doneseno pravosnažno rešenje kojim je ta upravna stvar drukčije rešena;
  • 3)
    ako je rešenje doneo jedan organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu;
  • 4)
    ako je rešenje doneo mesno nenadležni organ;
  • 5)
    ako je rešenje doneseno kao posledica prinudne, iznude, ucene, pritiska ili druge nedozvoljene radnje.

Rešenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti po pravu nadzora ako je njime očigledno povređen materijalni zakon. U upravnim stvarima u kojima učestvuju dve ili više stranaka sa suprotnim interesima rešenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresovanih stranaka.

Član 249.

(1) Rešenje može poništiti ili ukinuti po pravu nadzora drugostepeni organ. Ako nema drugostepenog organa, rešenje može poništiti ili ukinuti organ koji je zakonom ovlašćen da vrši nadzor nad radom organa koji je doneo rešenje.

(2) Organ donosi rešenje o poništenju rešenja po službenoj dužnosti, po zahtevu stranke ili javnog tužioca, a rešenje o ukidanju po služenoj dužnosti ili po zahtevu javnog tužioca.

(3) Rešenje se može poništiti na osnovu člana 248. stav 1. tač. 1., 2. i 3. ovog zakona u roku od pet godina, a na osnovu tačke 4. stav 1. tog člana u roku od jedne godine od dana kad je rešenje postalo konačno u upravnom postupku. Rešenje se može ukinuti na osnovu stava 2. člana 248. ovog zakona u roku od jedne godine od dana kad je rešenje postalo konačno u upravnom postupku.

(4) Rešenje se može poništiti na osnovu člana 248. stav 1. tačka 5. ovog zakona bez obzira na rokove utvrđene u stavu 3. ovog člana.

(5) Protiv rešenja donesenog na osnovu člana 248. ovog zakona nije dopuštena žalba, već se protiv njega može pokrenuti upravni spor.

  • 7.
    Pravne posledice poništavanja i ukidanja

Član 254.

(1) Poništavanjem rešenja i oglašavanjem ništavim poništavaju se pravne posledice koje je takvo rešenje proizvelo.

(2) Ukidanjem rešenja ne poništavaju se pravne posledice koje je rešenje već proizvelo, ali se onemogućava dalje proizvođenje posledica tog rešenja.

(3) Organ koji sazna za rešenje kojim je povređen zakon a povreda može biti razlog za ponavljanje postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili menjanje rešenja, dužan je bez odlaganja o tome obavestiti organ nadležan za pokretanje postupka i donošenje rešenja.

  • 17.
    Zakon o Vladi Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 118/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(1) Izvršnu vlast u Republici Srpskoj, u skladu sa Ustavom, vrši Vlada Republike Srpske (u daljem tekstu: Vlada).

(2) Vlada je samostalna u okviru svojih nadležnosti i za svoj rad je odgovorna Narodnoj skupštini Republike Srpske (u daljem tekstu: Narodna skupština).

(3) Sjedište Vlade je u Banjoj Luci.

Član 2.

U vršenju vlasti, iz člana 1. ovog zakona, Vlada provodi politiku, izvršava zakone i druge propise Narodne skupštine i odgovorna je za stanje u Republici (u daljem tekstu: Republika) u svim oblastima iz svoje nadležnosti.

Član 3.

(1) Vlada zastupa Republiku kao pravno lice, stara se o zaštiti javnog interesa i u tom smislu vrši prava i dužnosti koje Republika ima kao osnivač javnih službi, drugih organa i organizacija, ako drugim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Imovinu Republike koristi, njome upravlja i raspolaže Vlada, ako drugim zakonom nije drukčije određeno.

Član 43. st. 1. i 3.

(1) O pitanjima iz svoje nadležnosti Vlada donosi: uredbe, odluke, smjernice, instrukcije, rješenja, zaključke i druge akte, u skladu sa zakonom.

(3) Odlukom se propisuju mjere Vlade, osnivaju javne službe i druge organizacije, daje saglasnost ili potvrđuju opšti akti organa ili organizacija, ako je takva saglasnost ili potvrda predviđena zakonom, obustavljaju od izvršenja akti ministarstava, organa jedinica lokalne samouprave, preduzeća i drugih organa i organizacija koje vrše javna ovlaštenja i uređuju druga pitanja od značaja za obavljanje poslova Vlade.

  • 18.
    Zakon o poljoprivrednom zemljištu ("Službeni glasnik RS" br. 93/06, 86/07, 14/10 i 5/12) u relevantnom dijelu glasi:
  • 3.
    Koncesija za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike

Osnovne odredbe

Član 71.

(1) Koncesija za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike može se dati domaćem i stranom pravnom licu na period do 30 godina, u svrhu:

  • a)
    biljne i stočarske proizvodnje i
  • b)
    za dugogodišnje zasade.

(2) Dodjela poljoprivrednog zemljišta na korišćenje po osnovu koncesije, vrši se u skladu sa Zakonom o koncesijama Republike Srpske i Pravilima Komisije za koncesije.

(3) Vlada Republike Srpske, posredstvom koncesije, donosi Odluku o dodjeli poljoprivrednog zemljišta pravnom licu na korišćenje.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U odnosu na apelanticu Vladu RS, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelanticine navode u odnosu na ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 21.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 001689 09 U od 23. februara 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 23. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2010. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelantica ukazuje da joj je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer Okružni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 25.
      Ustavni sud podsjeća da je identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1761/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. septembra 2013. godine, do objave dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelacije, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
    • 26.
      Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci podsjetio na stav Okružnog suda prema kojem apelanticine odluke kojima su poništene odluke o dodjeli koncesije nisu mogle biti donesene primjenom odredbi člana 6. Zakona o koncesijama, člana 43. stav 3. Zakona o Vladi RS i odredbe člana 248. stav 1. ZOUP-a, niti su navedene zakonske odredbe mogle biti osnov za donošenje apelanticine odluke kojom je poništena odluka o dodjeli koncesije.
    • 27.
      U citiranoj odluci AP 1761/10 (tačka 46. i dalje) Ustavni sud je konstatirao da je, prema odredbi člana 2. Zakona o koncesijama, koji je lex specialis za ovu oblast, koncesija pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih bogatstava, dobara u općoj upotrebi i obavljanja djelatnosti od općeg interesa. Odredbom člana 6. Zakona o koncesijama ("Službeni glasnik RS" br. 25/02 i 91/06), koja je bila važeća u vrijeme kada je apelantica donijela sporni akt, propisano je da odluku o dodjeli koncesija donosi Vlada RS-a.
    • 28.
      Ustavni sud je u toj odluci naglasio, imajući u vidu da apelantica - Vlada Republike Srpske, upravlja i raspolaže imovinom Republike Srpske u interesu Republike Srpske, dakle, u javnom interesu, svojim odlukama uređuje pitanja koja su značajna za obavljanje apelanticinih poslova. S tim u vezi, Ustavni sud je naglasio da je upravo postupak dodjele koncesije za korištenje prirodnih bogatstava i dobara u općoj upotrebi pitanje značajno za obavljanje apelanticinih poslova u kojem apelantica ima ovlaštenje da donosi svoje odluke. Dakle, nesporno proizlazi da apelantica ima pravo i obavezu da se stara o zaštiti javnog interesa Republike Srpske u pogledu dodjele koncesije za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Srpske; da dodjela koncesije predstavlja javni interes kako za apelanticu, tako i za Republiku Srpsku, čije interese apelantica predstavlja i štiti. Pri tome, Ustavni sud je u citiranoj odluci naglasio da je upravo apelantica donošenjem odluke kojom je poništila odluku o dodjeli koncesije, preduzela aktivnosti radi otklanjanja neregularnosti u pogledu dodjele koncesije, da prava i obaveze koje apelantica ima u predmetnoj oblasti, ujedno, znače i apelanticinu odgovornost da navedenu oblast regulira na način koji će biti u javnom interesu Republike Srpske. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantica, kao zaštitnica interesa Republike Srpske u ovoj specifičnoj oblasti, imala ovlaštenje da, u smislu odredaba člana 6. Zakona o koncesijama i člana 3. stav 2. i člana 43. stav 3. Zakona o Vladi RS, donese odluku o poništenju odluke o dodjeli koncesije. Navedene zakonske odredbe za koje je Okružni sud smatrao da ne mogu biti pravni osnov za poništenje odluke o dodjeli koncesije su, nasuprot takvom stavu, apelantici bila dovoljan pravni osnov da donese spomenutu odluku i bez primjene odredbe člana 248. stav 1. tač. 2, 3. i 5. ZOUP-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da obrazloženje presude Okružnog suda ukazuje na proizvoljno tumačenje odredaba člana 6. Zakona o koncesijama i člana 3. stav 2. i člana 43. stav 3. Zakona o Vladi RS-a, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava a što nije u skladu sa standardima i zahtjevima pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
    • 29.
      S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1761/10 od 27. septembra 2013. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, iz istih razloga Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

  • 30.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine budući da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 6. Zakona o koncesijama ("Službeni glasnik RS" br. 25/02 i 91/06) i člana 3. stav 2. i člana 43. stav 3. Zakona o Vladi RS.
  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje potpredsjednika Miodraga Simovića suprotno odluci.
  • 33.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

IZDVOJENO MIŠLJENJE O NESLAGANJU SUDIJE PROF. DR. MIODRAGA SIMOVIĆA

Ne slažem se s većinskim mišljenjem Ustavnog suda u ovom predmetu. U sljedećim stavovima izrazit ću svoje gledište.

(1) U stavu 25. Odluke Ustavni sud podsjeća da je identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1761/10 od 27. septembra 2013. godine, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelacije Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.

Prije svega, kada je riječ o karakteru postupka i zakonima koje je u konkretnom slučaju primijenio apelant, čiju je primjenu ocjenjivao Okružni sud u upravnom sporu u kojem se rješavalo o zakonitosti apelantovog spornog akta, podsjećam da je članom 2. Zakona o općem upravnom postupku propisano da se pojedina pitanja postupka, zbog specifične prirode upravnih stvari u određenim upravnim oblastima, mogu posebnim zakonom urediti drukčije nego što su uređena ovim zakonom - ako je to neophodno. Zatim, da je članom 3. Zakona o općem upravnom postupku u stavu 1. propisano da se u upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak, postupa po odredbama tog zakona i te odredbe moraju biti u saglasnosti s osnovnim načelima utvrđenim ovim zakonom, dok je u stavu 2. istog člana propisano da se po odredbama ovog zakona postupa u svim onim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.
Za mene je neupitno da je Zakonom o koncesijama, kao posebnim zakonom, postupak dodjele koncesije uređen drukčije nego odredbama Zakona o općem upravnom postupku, ali uz uvjet da odredbe tog zakona budu u saglasnosti s osnovnim načelima utvrđenim Zakonom o općem upravnom postupku. Međutim, i u takvoj situaciji, prema odredbi stava 2. člana 3. Zakona o općem upravnom postupku, u svim onim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom se postupa po odredbama ovog zakona.

(2) Podsjećam da je predmetni postupak pokrenut tužbom tužitelja protiv apelanta radi poništenja apelantove odluke, kojom je poništena odluka o dodjeli koncesije tužitelju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Srpske. Rješavajući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu, Okružni sud je našao da je apelantova osporena odluka donesena na osnovu odredbe člana 6. Zakona o koncesijama, odredbe člana 43. stav 3. Zakona o Vladi Republike Srpske i odredbe člana 248. stav 1. Zakona o općem upravnom postupku. Po mišljenju Okružnog suda, navedene zakonske odredbe nisu mogle da budu osnov za donošenje apelantove odluke.

U odnosu na odredbu člana 6. Zakona o koncesijama ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 91/06), koja je bila važeća u vrijeme kad je apelant donio sporni akt, kao prvu na koju se apelant pozvao kao pravni osnov za donošenje svoje odluke o poništavanju svoje ranije odluke o dodjeli koncesije tužitelju, treba zapaziti da je Okružni sud tumačio i primijenio navedenu odredbu tako da je njome bilo propisano da odluku o dodjeli koncesije donosi Vlada Republike Srpske, na osnovu koje Vlada, odnosno, po ovlaštenju Vlade nadležno ministarstvo, i/ili organ lokalne uprave i/ili javno preduzeće koje vrši upravljanje predmetom koncesije - zaključuje ugovor o koncesiji. Iz navedene odredbe nesporno proizlazi apelantovo ovlaštenje za donošenje odluke o dodjeli koncesija. Međutim, Vlada Republike Srpske nije nadležna vršiti poništenje pojedinačnih akata, jer to ne proizlazi ni iz jedne odredbe Zakona o koncesijama, pa ni iz odredbe člana 6. Zakona o koncesijama, na koju se apelant poziva u osporenoj odluci, što upućuje na zaključak da je osporeni akt donesen uz povredu navedenih zakonskih odredaba. U navedenom tumačenju i primjeni citirane zakonske odredbe ne nalazim proizvoljnost Okružnog suda.
Štaviše, podsjećam da je apelant posebnom odlukom kojom je tužitelju dodijelio koncesiju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Srpske, radi ostvarivanja prava obavljanja biljne i stočarske proizvodnje, odredio da će ovlašteno Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede s koncesionarom zaključiti ugovor o koncesiji, kojim će se bliže urediti koncesioni odnos, te da će koncesioni odnos prestati ispunjenjem bilo koje pretpostavke iz člana 29. Zakona o koncesijama, prema kojem ugovor o koncesiji prestaje: istekom ugovorenog roka u skladu s ovim zakonom; otvaranjem stečajnog postupka nad koncesionarom; prestankom postojanja predmeta koncesije i raskidom ugovora o koncesiji. Dakle, ni navedenom apelantovom odlukom, niti bilo kojom odredbom Zakona o koncesijama, po mome mišljenju, nije predviđena mogućnost poništavanja dodijeljene koncesije, već je predviđeno, i članom 29. Zakona o koncesijama i navedenom apelantovom odlukom, da će koncesioni odnos prestati ispunjenjem bilo koje pretpostavke iz člana 29. Zakona o koncesijama, a ne poništavanjem ili ukidanjem same odluke o dodjeli koncesije tužitelju. Dakle, upravo ovo je, po mome mišljenju, situacija u kojoj je Zakonom o koncesijama propisan poseban postupak, pa u odnosu na pitanje prestanka koncesije, odnosno koncesionog odnosa ne može da se postupa po odredbama Zakona o općem upravnom postupku već isključivo po odredbama Zakona o koncesijama, konkretno čl. 29. i 30. toga zakona.

(3) U odnosu na odredbu člana 43. stav 3. Zakona o Vladi Republike Srpske, na koju se apelant pozvao kao pravni osnov za donošenje odluke koju je poništio Okružni sud, primjećujem da je navedenu odredbu Okružni sud tumačio i primijenio tako što smatra da je to odredba procesnopravnog, a ne materijalnopravnog karaktera, koja uređuje pitanja u kojima Vlada Republike Srpske odlučuje u formi odluke. Zato ta odredba nije mogla poslužiti kao zakonska osnova za donošenje osporenog akta i to je za mene tako očito da ne zaslužuje dodatni komentar.

(4) Najzad, kada je riječ o trećoj odredbi na koju se apelant pozvao kao pravni osnov za svoju odluku kojom se poništava odluka o dodjeli koncesije tužitelju, kao i sve pravne posljedice koje je navedena odluka proizvela, tj. odredbi člana 248. stav 1. Zakona o općem upravnom postupku, zapažam da je Okružni sud najprije podsjetio da su propisani uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se rješenje, koje je konačno u upravnom postupku, moglo poništiti po pravu nadzora. Ti uvjeti su: 1) ako je rješenje donio stvarno nenadležni organ, a nije riječ o slučaju predviđenom u članu 252. tačka 1. ovog zakona; 2) ako je u istoj stvari ranije doneseno pravnosnažno rješenje kojim je ta upravna stvar drukčije riješena; 3) ako je rješenje donio jedan organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu; 4) ako je rješenje donio mjesno nenadležni organ; 5) ako je rješenje doneseno kao posljedica prinude, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedozvoljene radnje. Stavom 2. istog člana tog zakona propisano je da se rješenje, koje je konačno u upravnom postupku, može ukinuti po pravu nadzora - ako je njime očigledno povrijeđen materijalni zakon. Osim toga, da u upravnim stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima - rješenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresiranih stranaka. Zatim, da prema navedenoj zakonskoj odredbi do poništavanja i ukidanja konačnog rješenja po pravu nadzora od organa višeg stepena, odnosno organa koji vrši nadzor, može doći, u pravilu, samo zbog težih povreda zakonitosti, a zavisno od toga su propisani i kriteriji kada će se takvo rješenje poništiti ili ukinuti po pravu nadzora.

(5) Okružni sud je, odgovarajući na navode iz obrazloženja koje je apelant iznio za svoju odluku o poništavanju odluke o dodjeli koncesije tužitelju, istakao da je povreda materijalnog zakona, tj. povreda odredbe člana 27. Zakona o koncesijama, učinjena u postupku donošenja odluke o dodjeli koncesije, koja nije propisana kao uvjet za poništenje rješenja u postupku nadzora (stav 1. člana 248. Zakona o općem upravnom postupku), već je predviđena kao uvjet za ukidanje rješenja (stav 2. člana 248. Zakona o općem upravnom postupku). To ukazuje da se apelant i u tome dijelu pozvao na pogrešnu odredbu. Osim toga, povreda materijalnog propisa mora biti očigledna i na štetu stranke ili javnog interesa, a ukoliko u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, rješenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresiranih stranaka, i to u roku koji je propisan odredbom člana 249. stav 3. Zakona o općem upravnom postupku, tj. u roku od jedne godine od dana kada je rješenje postalo konačno u upravnom postupku.

Kada se ovo primijeni na konkretni slučaj, tj. apelantovu tvrdnju da nisu ispoštovane odredbe člana 27. Zakona o koncesijama, vezano za učešće dva ili više ponuđača, u kojem, prema apelantovim navodima, nije došlo do raspisivanja javnog konkursa, zapažam da je Okružni sud istakao da se u osporenoj apelantovoj odluci o dodjeli koncesije tužitelju, u članu I navodi da se na osnovu Javnog poziva za prikupljanje samoinicijativnih ponuda za dodjelu koncesija za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Srpske, u skladu s članom 27. Zakona o koncesijama, prihvata ponuda tužitelja za dodjelu koncesije. Prema navedenom, za Okružni sud je ostalo nejasno kako je apelant utvrdio da u postupku dodjele koncesije nije došlo do raspisivanja javnog konkursa i da je postupano suprotno odredbi člana 27. Zakona o koncesijama. Osim toga, s obzirom na ponašanje tužitelja i podnošenje tužbe, očigledno je da za donošenje rješenja ne postoji pristanak zainteresiranih strana, a i sam rok za donošenje rješenja ukazuje se upitnim. Ovo i iz razloga što u spisu predmeta nema podataka je li i kada odluka o dodjeli koncesije tužitelju dostavljena strankama, kao i da protiv nje nije predviđena mogućnost izjavljivanja žalbe. Ni u navedenom tumačenju i primjeni prava Okružnog suda ne može se zaključiti da nisu ispoštovani standardi prava na pravično suđenje.

(6) Okružni sud je i u odnosu na prigovor da tužitelj nije blagovremeno zaključio ugovor o koncesiji, istakao kako s obzirom na to da je Vlada Republike Srpske, odnosno Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, na osnovu ovlaštenja Vlade Republike Srpske, s tužiteljem zaključila ugovor o koncesiji, predmetni spor između ugovornih strana se može okončati kod redovnog suda podnošenjem tužbe za raskid zaključenog ugovora o koncesiji. Taj postupak je već pokrenut. Zbog toga, egzistiranje odluke o odjeli koncesije nije od uticaja na rješavanje toga spora. Smatram da je navedeno stanovište Okružnog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Međutim, čini se da apelant ne želi samo raskinuti ugovor o koncesiji s tužiteljem, već da institutom poništavanja po pravu nadzora iz Zakona o općem upravnom postupku želi postići pravne posljedice toga poništavanja, tj. pravne posljedice ex nunc, što je teško postići raskidom ugovora. To je jedan od Zakonom o koncesijama predviđenih načina prestanka koncesionog odnosa, budući da se ugovor može raskinuti samo iz dva razloga: (1) ako je koncesionar nesolventan duže od šest mjeseci ili ako je u stečaju; (2) ako koncesionar ili koncedent ne ispunjavaju ugovorne obaveze.

(7) Odbijajući zahtjev drugoapelanta za vanredno preispitivanje odluke u predmetu broj AP 1761/10 od 17. jula 2013. godine, Vrhovni sud Republike Srpske je u svemu prihvatio tumačenja, primjenu i obrazloženja Okružnog suda, te posebno istakao da je ispravno stanovište Okružnog suda da prvoapelant nije nadležan da po pravu nadzora poništava odluke koje je sam donio. Odredbom člana 249. stav 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da po pravu nadzora rješenje o poništenju ili ukidanju donosi drugostepeni organ ili ako takvog organa nema - organ koji je zakonom ovlašten da vrši nadzor nad radom organa donositelja rješenja koje se ukida ili poništava po pravu nadzora. Konstatirano je da prvoapelant nije sam sebi drugostepeni organ koji vrši nadzor nad svojim radom, pa nije mogao donijeti osporeni akt. Upravo ovaj stav Vrhovnog suda Republike Srpske, po mome mišljenju, potvrđuje da koncesioni odnos ne može prestati po odredbama Zakona o općem upravnom postupku, već isključivo i jedino po odredbama člana 29. Zakona o koncesijama kojim je uređen i postupak dodjele koncesije i prestanka koncesionog odnosa.

(8) Imajući u vidu izneseno, zaključujem da je Okružni sud za svoju odluku dao jasno, logično i argumentirano obrazloženje za koje niti u jednom segmentu ne smatram da je nedovoljno ili da je pozitivnopravno arbitrarno primijenjeno, odnosno da je odluka Okružnog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Smatram, uz to, da s obzirom na ove zaključke, nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje.

Prof. dr. Miodrag Simović, sudija