USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 866/12, rješavajući apelaciju Rasima Jusufovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 29. maja 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Rasima Jusufovića.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 017819 11 Gž od 11. januara 2012. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Rasima Jusufovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 017819 11 Gž od 11. januara 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 017819 09 P od 15. septembra 2011. godine u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Rasim Jusufović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 5. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 017819 11 Gž od 11. januara 2012. godine i Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 017819 09 P od 15. septembra 2011. godine. Apelant je 26. marta 2012. godine predložio da se donese privremena mjera kojom će Ustavni sud "spriječiti dalji i konstantan nezakoniti atak na pravo i pravdu u ovoj pravnoj stvari". Apelant je dopunio apelaciju 26. marta 2012. godine, 30. aprila 2012. godine i 23. novembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od Osnovnog i Okružnog suda zatraženo je 29. marta 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. aprila 2012. godine, a Osnovni sud 16. aprila 2012. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 23. aprila 2012. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 P 017819 09 P od 15. septembra 2011. godine, donesenom u parničnom postupku koji se vodi po apelantovoj tužbi protiv tuženih Mirjane Božić i dr. radi uklanjanja garaža i naknade za zakupninu zemljišta, apelant je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM zbog nepoštivanja i vrijeđanja suda uz obavezu da budžetu Republike Srpske plati kaznu u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja. Osnovni sud je naveo da je 2. septembra 2011. godine apelant izjavio žalbu na Presudu Osnovnog suda broj 80 0 P 017819 09 P od 5. augusta 2011. godine donesenu u konkretnoj pravnoj stvari. U predmetnoj žalbi, između ostalog, apelant je naveo: "Cvijeta Sekulić, sudija Osnovnog suda u Bijeljini, gore navedenom nametnutom presudom svjesno i ciljno bavila se otimačinom mojih prava, imovine i pravde",,,Ako Cvijeta Sekulić ne zna da čita i nema sposobnost kontanja....", "Mogla je Cvijeta Sekulić provjeriti kod boljih od sebe pa bi saznala....", "Problem neznanja čitanja i nesposobnosti kontanja Cvijete Sekulić se postavlja samo ako nije riječ o zlim namjerama". Osnovni sud se prilikom izricanja kazne pozvao na odredbe člana 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 58/03 sa izmjenama i dopunama, u daljem tekstu: ZPPRS) kojima je propisano da će novčanom kaznom od 100,00 do 1.000,00 KM sud kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku. Osnovni sud je zaključio da su navodi sadržani u apelantovoj žalbi od 2. septembra 2011. godine, a koji su citirani u stavu 2. obrazloženja predmetnog rješenja, kao i cjelokupan podnesak od 2. septembra 2011. godine uvredljivi kako za sud, tako i za postupajućeg sudiju u predmetnom postupku, te je, u skladu sa odredbama člana 407. stav 1. ZPPRS, kaznio apelanta novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM. Osnovni sud je, dalje, obrazložio da navodi sadržani u žalbi od 2. septembra 2011. godine predstavljaju "uvredljivi podnesak" koji je normiran u članu 407. stav 1. ZPPRS, ali da nije precizno definiran ovim članom, odnosno da predstavlja pravni standard. U skladu sa navedenim, Osnovni sud je konstatirao da se uvredljivim podneskom može smatrati podnesak lica kojim se iznosi nešto u vezi sa ličnošću sudije ili učesnika u postupku koji je u suprotnosti sa općeprihvaćenim normama uobičajenog jezika u pravnoj korespondenciji između stranaka ili stranaka sa sudom. Dalje, ovakvim podneskom može se smatrati podnesak kojim se, suprotno uobičajenim normama pristojnog ponašanja, na neprihvatljiv način opisuju radnje koje je u toku postupka preduzeo sud ili učesnici u postupku. Kako je naveo Osnovni sud, apelantovi navodi koji se odnose na sudiju i njegovo postupanje u toku postupka, a kako je to navedeno u podnesku od 2. septembra 2011. godine, ne predstavljaju uobičajen način "pravne" komunikacije, s jedne strane, a s druge strane, mogu se okarakterizirati kao ponašanje koje je suprotno pristojnom ponašanju, odnosno sporni navodi imaju uvredljiv sadržaj koji se može pripisati nepoštivanju suda. Ocjenjujući stepen uvredljivosti sadržaja podneska, te propisani minimum i maksimum novčane kazne, Osnovni sud je izrekao maksimalno propisanu kaznu, a kako je to navedeno u izreci rješenja.
- 7.Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 P 017819 11 Gž od 11. januara 2012. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je apelant podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja u kojoj, kako je naveo Okružni sud, apelant ostaje pri navodima iz svoje žalbe protiv prvostepene presude u povodu kojih je doneseno rješenje o njegovom kažnjavanju. Prema mišljenju Okružnog suda, apelant je smatrao te navode opravdanim u odnosu na razloge prvostepene presude i da oni ne predstavljaju uvredu suda, pa da, nasuprot tome, izrečena kazna predstavlja povredu njegovog prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kako je zaključio Okružni sud, navedeni sadržaj žalbe, na kome je zasnovano rješenje prvostepenog suda o apelantovom kažnjavanju, predstavlja radnje čije je obilježje nepoštivanje suda u smislu odredbe člana 407. stav 1. ZPPRS. Članom 208. istog zakona je propisano da se presuda može pobijati zbog povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantovo izražavanje u konkretnom slučaju, prema ocjeni Okružnog suda, o sudiji prvostepenog suda usmjereno je na vrijeđanje sudije koje uvijek ima značenje nepoštivanja (uvrede) suda. Žalbom protiv rješenja kojim je kažnjen, prema mišljenju Okružnog suda, apelant brani takvo postupanje, pozivajući se na pravo slobode izražavanja garantirano članom 10. Evropske konvencije, očito pogrešno tumačeći to pravo zapostavljanjem ograničenja za njegovo korištenje propisana spomenutim odredbama ZPPRS koje nisu suprotne ograničenjima u članu 10. Evropske konvencije. Okružni sud je zaključio da je neosnovan prigovor žalbe da prvostepeni sud nije mogao donijeti rješenje o kažnjavanju za iznošenje mišljenja u žalbi protiv njegove presude zbog toga što je postupak pred prvostepenim sudom završen. Ovakav apelantov stav, prema zaključku Okružnog suda, pogrešan je s obzirom na to da je njegovo izražavanje vezano za odlučivanje u prvostepenom postupku, a i bez toga, sud svakog stepena odlučivanja ima ovlašćenje da pazi na zaštitu svakog suda od vrijeđanja u podnesku i da primijeni odgovarajuću sankciju. S obzirom na izneseno, a ocjenjujući da je izrečena kazna adekvatna težini učinjene uvrede, Okružni sud je, na osnovu člana 235. tačka 2. ZPP, odlučio kao u izreci navedenog rješenja.
- 8.Nakon toga apelant je primio opomenu Pravobranilaštva RS broj I-80/12 od 16. marta 2012. godine kojom se poziva apelant da na ime novčane kazne uplati navedeni iznos.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnoj apelaciji apelant ukazuje na navodne propuste sutkinje koje je počinila u predmetnom parničnom postupku vođenom po njegovoj tužbi, što je bio njegov motiv da izjavi žalbu takvog sadržaja. Apelant smatra da navodima iz žalbe nije iskazao nepoštivanje prema sudu, niti da je uvrijedio konkretnu sutkinju, nego da je ukazao na propuste u radu suda u pogledu shvatanja suštine njegovog tužbenog zahtjeva. Izricanjem novčane kazne u iznosu od 1.000,00 KM sud je, prema apelantovom mišljenju, povrijedio apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelant je uz zahtjev za donošenje privremene mjere dostavio i opomenu od 16. marta 2012. godine kojom ga Pravobranilaštvo RS poziva da uplati novčanu kaznu u roku od 15 dana, a u protivnom će protiv apelanta pokrenuti izvršni postupak radi naplate kazne, što će, prema apelantovom mišljenju, ugroziti njegovu imovinu i egzistenciju, koja je ionako ugrožena malom penzijom. Konačno, apelant zahtijeva da se sporna rješenja ponište.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da je sud, donoseći svoju odluku, dao razloge koji se mogu ponoviti i u vezi sa svim navodima iz apelacije. Prema tome, Okružni sud ostaje pri tim razlozima, smatrajući da apelacija neosnovano nalazi povrede prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine i međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 11.U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se ističe da je konkretni postupak vođen u okviru standarda prava na pravičan postupak, hronološki navodeći datume svih preduzetih pravnih radnji. Apelant se žali na odluku kojom je kažnjen zbog nepoštivanja suda i u apelaciji ponavlja tekst zbog kog mu je i izrečena kazna. Kako se dalje navodi u odgovoru na apelaciju, prvostepeni sud je u rješenju o kažnjavanju naveo razloge zbog kojih je izrekao kaznu, pri kojima u cijelosti ostaje. U pogledu "lošeg imovnog stanja" koje apelant ističe, prvostepeni sud je to ocijenio kada je oslobodio apelanta plaćanja troškova postupka, a ti navodi nisu relevantni za odluku o kažnjavanju.
V. Relevantni propisi
- 12.U Zakonu o parničnom postupku RS ("Službeni glasnik RS" br. 53/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 105/08) relevantne odredbe glase:
Član 407. stav 1.
Novčanom kaznom od 100 do 1.000 konvertibilnih maraka sud će kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku.[......].
Član 412.
Ako lice koje je novčano kažnjeno po odredbama ovog zakona ne plati tu kaznu u određenom roku, ona će se zamjeniti kaznom zatvora, čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne u skladu sa odredbama krivičnog zakona, ali koje ne može biti duže od 15 dana.
- 13.U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03 i 108/04) relevantne odredbe glase:
Zamjena novčane kazne
Član 36. st. 1, 2. i 3.
(1) Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno.
(2) Ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u roku koji je utvrđen presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora.
(3) Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bila izrečena u određenom iznosu, za svakih započetih 100 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, ali zatvor u tom slučaju ne može biti duži od šest mjeseci.
VI. Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 80 0 P 017819 11 Gž od 11. januara 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 1. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 5. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 18.Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
- 19.Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- h)Slobodu izražavanja.
Član 10. Evropske konvencije glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
- 2.Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
- 20.Konkretna apelacija pokreće pitanje da li je sud apelantu opravdano izrekao novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda, primjenjujući odredbe člana 407. ZPPRS, odnosno da li je u konkretnom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
- 21.Ustavni sud naglašava da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut.
- 22.Ustavni sud ističe da član 10. Evropske konvencije prvim stavom definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Dalje, Ustavni sud ističe da ovaj član ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom "dužnosti i odgovornosti" (vidi, Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. septembra 2009. godine). Kao što je navedeno u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, sloboda izražavanja je ograničena izuzecima, koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi, Evropski sud, Skałka protiv Poljske, broj 43425/98, stav 32, 27. maja 2003. godine). Međutim, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, npr., autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristrasnosti sudskih organa.
- 23.Stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti "predviđeno zakonom". Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, naprimjer, autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa.
- 24.Dakle, u skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.
- 25.U konkretnom slučaju novčana kazna apelantu je izrečena na osnovu člana 407. stav 1. ZPPRS kojim je utvrđeno da "novčanom kaznom od 100,00 do 1.000,00 konvertibilnih maraka sud će kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku.[...]". Navedeni zakon je objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", a sam tekst odredbe na koju se poziva sud je jezički jasan. Prema tome, apelant je mogao predvidjeti posljedice u slučaju da se njegov pismeni akt ocijeni da "vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku" s obzirom na izričitu zakonsku odredbu. Dakle, iz navedenog slijedi da je donošenje rješenja kojim se apelantu izriče novčana kazna od 1.000,00 KM, u smislu standarda Evropskog suda, bilo predviđeno zakonom - ZPPRS, koji je objavljen u službenom glasilu i koji je kao takav bio dostupan svim potencijalnim učesnicima u parničnim postupcima, pa i apelantu.
- 26.U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je iz osporenih rješenja vidljivo da je Osnovni sud izrekao, a Okružni sud i potvrdio, novčanu kaznu od 1.000,00 KM apelantu, ocijenivši da u žalbi na Presudu Osnovnog suda broj 80 0 P 017819 09 P od 5. augusta 2011. godine, koju je apelant podnio 2. septembra 2011. godine, postoji dio navoda koji predstavlja vrijeđanje suda. U predmetnoj žalbi, između ostalog, apelant je naveo: "Cvijeta Sekulić, sudija Osnovnog suda u Bijeljini, gore navedenom nametnutom presudom svjesno i ciljno bavila se otimačinom mojih prava, imovine i pravde",,,Ako Cvijeta Sekulić ne zna da čita i nema sposobnost kontanja....", "Mogla je Cvijeta Sekulić provjeriti kod boljih od sebe pa bi saznala....", "Problem neznanja čitanja i nesposobnosti kontanja Cvijete Sekulić se postavlja samo ako nije riječ o zlim namjerama". Osnovni sud je, dalje, obrazložio da navodi sadržani u žalbi od 2. septembra 2011. godine predstavljaju "uvredljivi podnesak" koji je normiran u članu 407. stav 1. ZPPRS, ali da nije precizno definiran ovim članom, odnosno da predstavlja pravni standard. U skladu sa navedenim, Osnovni sud je konstatirao da se uvredljivim podneskom može smatrati podnesak lica kojim se iznosi nešto u vezi sa ličnošću sudije ili učesnika u postupku koji je suprotan općeprihvaćenim normama uobičajenog jezika u pravnoj korespondenciji između stranaka ili stranaka sa sudom. Prilikom odlučivanja o žalbi povodom utvrđene kvalifikacije prvostepenog suda da je riječ o uvredi Okružni sud je prihvatio argumente prvostepenog suda uz obrazloženje da su sporni apelantovi navodi pogrešni s obzirom na to da je "način kvalifikacija navedenih u žalbi protiv presude donesene po tom sudiji usmjeren na vrijeđanje sudije koje uvijek ima značenje nepoštivanja (uvrede) suda".
- 27.Dalje, s obzirom na to da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o izražavanju sumnje u nepristrasnost i neprofesionalnost suda mogu kvalificirati kao vrijeđanje suda, jer nisu dati u granicama tolerancije koje nameće demokratsko društvo. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelantovih navoda, jer se jezičkom i pravnom analizom može utvrditi da konkretni tekst, koji izražava sumnju u nepristrasnost i neprofesionalnost suda, zaista sadrži navode uvredljivog sadržaja koji narušavaju autoritet suda.
- 28.Dalje, Ustavni sud smatra da redovni sudovi osporenim odlukama nisu prekoračili granice svojih ovlaštenja pri utvrđivanju da su apelantovi navodi uvredljivi za sud, jer je svoju odluku zasnovao na prihvatljivoj analizi činjenica koje su relevantne i svih okolnosti koje su važne u konkretnom slučaju. U tom kontekstu Ustavni sud naglašava da je nesporno da član 407. ZPPRS propisuje da će sud, kad utvrdi da je to neophodno, kazniti lica koja vrijeđaju sud. Također, Ustavni sud smatra, imajući u vidu sadržaj sporne žalbe, da redovni sud u konkretnom slučaju nije na arbitraran način primijenio predmetnu zakonsku odredbu, te da je, u okolnostima konkretnog slučaja, miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo " u skladu sa zakonom" i da se razlozi koje je naveo redovni sud u svojoj odluci mogu smatrati relevantnim i dovoljnim da se to miješanje opravda.
- 29.Međutim, čak i kad se ograničavanjem prava na slobodu izražavanja žele zaštititi, naprimjer, autoritet i nepristrasnost sudstva, ono se mora svesti na mjeru u kojoj je to miješanje u ograničavanje prava na slobodu izražavanja neophodno u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Također, u primjeni svake mjere ograničavanja mora se voditi računa o proporcionalnosti između cilja koji se želi postići i upotrijebljenih sredstava. U konkretnom slučaju, imajući u vidu sve relevantne okolnosti slučaja i posebno sadržaj apelantove žalbe, Ustavni sud smatra da redovni sud, odlučujući da kazni apelanta za vrijeđanje suda maksimalnom propisanom kaznom, nije u dovoljnoj mjeri vodio računa o navedenoj proporcionalnosti ove mjere. Ustavni sud posebno naglašava da su u osporenim odlukama izostali obrazloženje i razlozi kojima se rukovodio redovni sud prilikom izricanja ovakve mjere, odnosno izostalo je obrazloženje na osnovu kojih činjenica je redovni sud stekao uvjerenje da se samo ovakvom mjerom može postići javni cilj zaštite suda od vrijeđanja.
- 30.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, jer izrečenom mjerom ograničavanja ovog prava nije postignuta proporcionalnost između javnog cilja zaštite suda od vrijeđanja i apelantovog individualnog ustavnog prava.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
- 31.U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatra da mu je uskraćen pravni lijek.
- 32.Također, Ustavni sud primjećuje da apelantova tvrdnja da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek nije potkrijepljena bilo kakvim argumentima. S obzirom na to da je očigledno da je apelant imao mogućnost i da je iskoristio pravni lijek propisan zakonom (žalba), koji je razmotrio nadležni sud i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a činjenica da taj pravni lijek nije dao rezultat koji bi za njega bio pozitivan, ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran, ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen. Zbog tih razloga, Ustavni sud zaključuje da su istaknuti apelantovi navodi neosnovani i da mu nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 33.S obzirom na prethodne zaključke u vezi sa povredom prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 34.Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, jer izrečenom mjerom ograničavanja ovog prava, maksimalnom propisanom novčanom kaznom, nije postignuta proporcionalnost između javnog cilja zaštite suda od vrijeđanja i apelantovog individualnog ustavnog prava.
- 35.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio pravne lijekove propisane zakonom.
- 36.Na osnovu člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
- 38.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.