Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2028/11, rješavajući apelaciju Hasana Begovića i Nedžada Begovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Hasana Begovića i Nedžada Begovića.

Utvrđuje se povreda člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 K 027073 11 Kž od 11. aprila 2011. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Hasan Begović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 10. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 027073 11 Kž od 11. aprila 2011. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2028/11.
  • 2.
    Nedžad Begović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Nermin Dizdar, podnio je 11. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv iste Presude Kantonalnog suda broj 56 0 K 027073 11 Kž od 11. aprila 2011. godine. Apelacija je evidentirana kao AP 2049/11.
  • 3.
    Apelanti su 8. juna 2012. godine podnijeli zahtjev za hitno rješavanje predmeta po apelacijama.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 4.
    S obzirom na to da su apelanti podnesenim apelacijama osporili istu presudu Kantonalnog suda, te budući da apelacije ukazuju na isti činjenično-pravni supstrat odnosno isti postupak koji se osporava apelacijama, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP 2028/11.
  • 5.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Mostar - Područna jedinica Konjic (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. aprila 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Općinski sud dostavio je odgovor na apelaciju 16. aprila 2014. godine, Tužilaštvo 18. aprila 2014. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene - prekršajni postupak protiv apelanata

  • 8.
    Općinski sud je Rješenjem broj 056-Pr-09-000 249 od 25. januara 2010. godine, koje je donio u prekršajnom postupku protiv okrivljenih - apelanata, Adnana Šubare i Miralema Keskina zbog prekršaja iz člana 5. Zakona o javnom redu i miru HNK, utvrdio da su prvoapelant, drugoapelant, Adnan Šubara i Mirza Keskin odgovorni što su 7. marta 2009. godine oko 02:00 sata u ugostiteljskom objektu "Geneva", općina Jablanica, narušavali javni red i mir tako što su se u navedeno vrijeme nalazili u ugostiteljskom objektu i za jednim stolom su sjedili apelanti i Adnan Šubara, dok su za šankom sjedili Mirza Keskin i njegov brat Miralem Keskin, Mirnes Keskin i Adnan Keskin. U jednom momentu je neko od lica za stolom pogodio u glavu Mirnesa Keskina, nakon čega je došlo do rasprave pa je prišao Adnan Šubara i Mirnesu Keskinu zavrnuo ruku. Nakon toga je Miralem Keskin smirio situaciju, ali je nakon kraćeg vremena Mirza Keskin otišao do parkinga gdje je nogom razbio vjetrobransko staklo na vozilu kojim je došao drugoapelant, te je pobjegao u pravcu Glogošnice. U blizini Kamenog mosta ga je stigao drugoapelant kojeg je Mirza Keskin udario zatvorenom šakom u predio nosa, nakon čega je nastavio trčati prema kući. Za to vrijeme u objektu je ostao Miralem Keskin, te po povratku drugoapelant prilazi Miralemu Keskinu i udara ga, nakon čega odlaze na parking gdje prvoapelant, drugoapelant i Adnan Šubara fizički napadaju na Miralema Keskina, udarajući ga rukama i nogama u predio glave i leđa. Nakon što je Miralem obećao da će platiti štetu i novac dao prvoapelantu, prvoapelant, drugoapelant i Adnan Šubara su otišli kući, kao i Miralem Keskin koji je zadobio povrede glave, čime su počinili prekršaj iz člana 5. Zakona o javnom redu i miru pa ih je sud kaznio, i to prvoapelanta novčanom kaznom od 400,00 KM, a drugoapelanta te Adnana Šubaru i Mirzu Keskina novčanom kaznom od po 300,00 KM.
  • 9.
    U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da nije prihvatio odbranu prvoapelanta, drugoapelanta i Adnana Šubare kao svjedoka odbrane da niko od okrivljenih nije udarao Miralema Keskina jer, po mišljenju suda, ovakve odbrane okrivljenih i iskazi svjedoka odbrane su dati s ciljem da se izbjegne prekršajna odgovornost, te nasuprot dokazima odbrane stoje objektivni dokazi – otpusno pismo KB Mostar, službena zabilješka i izjava okrivljenog Mirze Keskina. Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da su prvoapelant, drugoapelant, Adnan Šubara i Mirza Keskin fizičkim napadom na drugog počinili prekršaj iz člana 5. Zakona o javnom redu i miru.
  • 10.
    Rješenje Općinskog suda postalo je pravosnažno 5. jula 2010. godine.

Osporene presude donesene u krivičnom postupku protiv apelanata

  • 11.
    Općinski sud je, odlučujući u krivičnom predmetu protiv optuženih apelanata i Adnana Šubare, donio Presudu broj 56 0 K 027073 09 K od 10. novembra 2010. godine kojom su prvoapelant, drugoapelant i Adnan Šubara proglašeni krivim što su 7. marta 2009. godine oko 02:00 sata u ugostiteljskom objektu "Geneva" u mjestu Glošanica teško tjelesno povrijedili oštećenog Miralema Keskina, tako što su ga prvoapelant i Adnan Šubara uzeli ispod ruke i odveli do parkiranog vozila golf, gdje ga je prvi put udario Adnan Šubara pesnicom u predio glave, a zatim prvoapelant također pesnicom u predio glave, pa su ga, nakon što je oštećeni pao, podigli i ponovno udarili, pa nakon što je oštećeni ponovo pao podigli ga te mu je prišao drugoapelant i udario ga pesnicom u glavu, pa su ga podigli prvoapelant i Adnan Šubara i tražili novac za razbijeni vjetrobran, koji je razbio brat oštećenog Mirza, pa kada je oštećeni rekao da će posuditi pare od gazde kafića iznijeli su ga između sebe do kafića i dok je gazda kafića otišao po pare prvoapelant ga je stisnutom šakom udario u predio glave u desnu stranu od kojeg je udarca pao i više nije mogao ustati, te ga je dok ležao na podu prvoapelant još dva puta udario nogom u tijelo, kojom prilikom je oštećeni zadobio povrede u vidu preloma donje vilice – čeljusti, što je povreda teške prirode, dakle drugog su tjelesno povrijedili, čime su kao saizvršioci počinili krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ). Općinski sud je na osnovu čl. 42. i 49. KZ osudio prvoapelanta i Adnana Šubaru na kaznu zatvora u trajanju od po sedam mjeseci, a na osnovu člana 172. stav 1. KZ uz primjenu čl. 7. i 60. stav 2. i člana 62. KZ drugoapelantu izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko drugoapelant u periodu od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
  • 12.
    U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su apelanti na način opisan u izreci presude kao saizvršioci počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Općinski sud je naveo da su navodi iz optužnice dokazani prvenstveno na osnovu iskaza oštećenog, koji je u odnosu na bitne činjenice potvrđen nalazom i mišljenjem vještaka, iskazom tri svjedoka, kao i medicinskom dokumentacijom na ime oštećenog. Osim toga, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze u međusobnoj povezanosti, Općinski sud je utvrdio van svake razumne sumnje da su apelanti na način opisan u presudi postupali prema oštećenom te su se u njihovim radnjama stekla obilježja bića krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 172. KZ u vezi s članom 31. KZ, jer su apelanti s još jednim licem kao saizvršioci zajednički učestvovali u radnji izvršenja krivičnog djela zbog čega je nastupila zabranjena posljedica, odnosno teška tjelesna povreda oštećenog.
  • 13.
    Apelanti su osporavali da su oštećenog fizički napali, ali je sud zaključio da je apelantova odbrana usmjerena na izbjegavanje krivice i nije osnovana na dokazima, pa je sud nije prihvatio. Prema mišljenju Općinskog suda apelanti nisu ničim doveli u sumnju dokaze Tužilaštva kojima je sud vjerovao. Prilikom odmjeravanja kazne sud je kod apelanata cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, za koje je dao detaljne razloge, pa je prvoapelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci a drugoapelantu izrekao uvjetnu osudu.
  • 14.
    Protiv prvostepene presude prvoapelant, Adnan Šubara i Tužilaštvo su izjavili žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 56 0 K 027073 11 Kž od 11. aprila 2011. godine, kojom su žalbe prvoapelanta i Adnana Šubare odbijene kao neosnovane. Istom presudom žalba Tužilaštva je uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji, tako da je prvoapelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci, drugoapelantu kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a Adnanu Šubari kazna zatvora od osam mjeseci.
  • 15.
    U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalbu izjavio lično prvoapelant, a da je na sjednicu žalbenog vijeća došao u pratnji advokata koji je "uložio podnesak koji prevazilazi žalbene navode", a što vijeće nije moglo prihvatiti. Zatim, u obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da prvoapelantova žalba nije osnovana u dijelu u kojem se žalio na povredu odredbi postupka, člana 312. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), te da nije definisano u čemu se ogleda povreda, pogotovo zbog nesporne činjenice da u toku postupka optuženi, među kojima je prvoapelant, nisu iznosili svoju odbranu. Dalje, u odnosu na prvoapelantov navod da je bez provedenog vještačenja sud zaključio da "uračunljivost optuženih nije dovedena u pitanje", Kantonalni sud je naveo da se uračunljivost pretpostavlja, a na osnovu izvedenih dokaza uračunljivost optuženih nije dovedena u pitanje. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da je ovaj žalbeni navod zapravo izbjegavanje vlastitog propusta da se izvedu dokazi.
  • 16.
    U odnosu na žalbene navode Tužilaštva kojim se osporava odluka suda u pogledu krivične sankcije te traži da se optuženima (prvoapelantu i drugoapelantu) izreknu strože kazne, Kantonalni sud je cijenio da su osnovani. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije realno ocijenio otežavajuće okolnosti, pogotovo ispoljenu upornost pri zlostavljanju oštećenog, iako za to nije postojao nikakav objektivni razlog. Polazeći od zakonom predviđene kazne za konkretno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, Kantonalni sud je zaključio da drugoapelantu treba izreći kaznu zatvora od šest mjeseci (umjesto uvjetne osude koju mu je izrekao prvostepeni sud), kao i da prvoapelantu treba izreći kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci (umjesto sedam mjeseci koja kazna mu je bila izrečena prvostepenom presudom).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Prvoapelant smatra kako mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prvoapelant osporava odluku Kantonalnog suda prije svega zbog činjenice da mu je onemogućeno pravo na odbranu jer drugostepeni sud nije razmotrio navode njegovog advokata iznijete na pretresu pred žalbenim vijećem. Osim toga, prvoapelant navodi (što proizlazi i iz Zapisnika sa sjednice žalbenog vijeća od 11. aprila 2011. godine, koji je dostavio Općinski sud) da je prvoapelantov advokat dostavio žalbenom vijeću rješenje Općinskog suda za prekršaje, iz kojeg je vidljivo da je prvoapelant kažnjen za prekršaj koji se odnosio na isti događaj i isti činjenični i pravni osnov kao i krivični postupak. Prvoapelant dalje smatra da je zbog odluke žalbenog vijeća da ne razmatra ovaj navod, kao i ostale navode koje je istakao njegov advokat, došlo do povrede prava na pravično suđenje u toku cijelog postupka, odnosno povrede prava na jednakopravnost u postupku, kao i povrede prava na pristup sudu jer mu nije dana mogućnost da u toku cijelog postupka izloži svoju odbranu, odnosno da sud donese meritornu odluku. Osim toga, prvoapelant osporava odluke redovnih sudova kao nezakonite i proizvoljne jer je proglašen krivim za nanošenje teške tjelesne povrede a da u dispozitivu presude nije jasno navedeno ko je od optuženih i kako nanio tešku tjelesnu povredu oštećenom.
  • 18.
    Drugoapelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Drugoapelant ističe iste razloge kao prvoapelant zbog kojih smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Međutim, za razliku od prvoapelanta, drugoapelant jasno navodi povredu prava na zabranu dvostrukog kažnjavanja, odnosno ističe da je prvoapelantov advokat dostavio žalbenom vijeću pravosnažno rješenje suda za prekršaje, iz kojeg je vidljivo da je i drugoapelant proglašen odgovornim, čime je povrijeđen princip ne bis in idem. Također, drugoapelant se poziva na praksu Evropskog suda u predmetu Gradinger protiv Austrije i Franz Fisher protiv Austrije, u kojima je Evropski sud utvrdio povredu standarda načela ne bis in idem. Apelanti su 8. juna 2012. godine podnijeli zahtjev za hitno rješavanje predmeta po apelacijama, zbog toga što su prvoapelant i drugoapelant braća, kao i što se drugoapelant nalazio na izdržavanju kazne, dok je prvoapelant zbog bolesti (i činjenice da mu je brat na izdržavanju kazne) kao i zbog drugih porodičnih prilika odgodio izvršenje kazne, ali svoje navode nisu potkrijepili konkretnim dokazima.

b) Odgovor na apelaciju

  • 19.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelanti ističu povredu prava na pravično suđenje i povredu principa ne bis in idem, međutim prema mišljenju Općinskog suda odluke su pravilne i zakonite. Prije svega, Općinski sud je naveo da apelanti uopće u toku postupka nisu isticali da je protiv njih zbog istog događaja vođen postupak i da su kažnjeni, te u tom pravcu nisu predlagali izvođenje bilo kakvih dokaza. Zatim, Općinski sud je naveo da su apelanti u toku postupka poučeni o svojim pravima, posebno o pravu na odbranu, odnosno mogućnosti da angažuju advokata nakon što su advokatu kojeg su prvobitno opunomoćili otkazali punomoć. Suprotno tvrdnjama apelanata u postupku je poštovano pravo kontradiktornosti, kao i ravnopravnosti stranaka i jednakosti u postupanju.
  • 20.
    Tužilaštvo je u odgovoru navelo da nije došlo do povreda koje apelanti navode u apelaciji, te da je odluka pravilna i zakonita. Tužilaštvo je navelo da je drugostepeni sud ispitao žalbu u skladu s odredbama ZKP i da nije došlo do povrede principa ne bis in idem jer činjenični i pravni osnov nije isti (u prekršajnom i krivičnom postupku).

V. Relevantni propisi

  • 21.
    Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, 42/10, 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 172.

Teška tjelesna ozljeda

(1) Ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

  • 22.
    Zakon o javnom redu i miru ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona" br. 2/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim Zakonom uređuje se javni red i mir na području Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljem tekstu: Kanton), propisivanje prekršajnih sankcija za postupke i ponašanja kojima se na nedozvoljen način remeti mir, red, normalan način života građana, stvara nemir, neraspoloženje, uznemirenost, narušava ili ugrožava njihova sigurnost, ličnost i dostojanstvo na javnim mjestima, vrijeđa moral, ometa rad organa vlasti, privrednih društava i drugih pravnih lica, pravilno korištenje javnih objekata, ugrožava opća sigurnost imovine i slobode kretanja, ili na drugi sličan način narušava javni red i mir, propisuju uvjeti i postupak za priređivanje bakljade, vatrometa i sličnih priredbi i prikupljanje dobrovoljnih priloga od građana organa vlasti, privrednih društava i drugih pravnih lica, odnosno prekršaji utvrđeni ovim Zakonom.

Član 5.

Ko na javnom mjestu remeti javni red i mir izazivanjem, sudjelovanjem ili pomaganjem u tuči, zlostavljanjem ili fizičkim napadom na drugog, kaznit će se novčanom kaznom od 300 do 500 KM, ili kaznom zatvora do 30 dana.

  • 23.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07, 9/09, 12/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Ne bis in idem

Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

Član 313.

Povrede Krivičnog zakona

Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

  • c)
    postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito je li nastupila zastara krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno uslijed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena.

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 26.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 18. aprila 2011. godine, a apelacije su podnesene 10. i 11. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 28.
    Prvoapelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije dalje, iako to nije eksplicitno navedeno, proizlazi da se apelant žali na povredu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
  • 29.
    Drugoapelant pobija osporenu presudu navodeći povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i povredu člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

  • 30.
    Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:
  • 1.
    Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u kaznenom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kojeg je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen sukladno zakonu i kaznenom postupku te države.
  • 2.
    Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju obnovu postupka sukladno zakonu i kaznenim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod.
  • 3.
    Ovaj se član ne može staviti van snage na temelju člana 15. Konvencije.
  • 31.
    U konkretnom slučaju apelanti ističu kako se prekršajni postupak koji je protiv njih vođen, i u kojem su proglašeni odgovornim, odnosio na isti događaj i isti činjenični i pravni osnov kao i krivični postupak koji je protiv njih vođen, čime je povrijeđeno načelo ne bis in idem.
  • 32.
    Ustavni sud podsjeća da su se praksa i stavovi Evropskog suda u vezi primjene i principa iz stava 1. člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju mijenjali i evoluirali. Evropski sud u predmetu Maresti protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 55759/07, presuda od 23. jula 2009. godine), a pozivajući se na stavove zauzete u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud, [GC] aplikacija broj 14939/03 presuda od 10. februara 2009. godine) utvrdio kako je pri odlučivanju o postojanju dvostrukog suđenja ili kažnjavanja u smislu člana 4. Protokola broj 7 potrebno odgovoriti na sljedeća pitanja: a) Je li prva kazna po svojoj prirodi bila kaznenopravna? b) Je li djelo zbog kojega je apelant kazneno gonjen isto (idem), te c) Je li postojala dvostrukost postupka (bis). Stoga će Ustavni sud navode apelanata da su im izrečene dvije kazne u dva odvojena postupka koja su vođena uporedo ispitati u skladu s navedenim stavovima Evropskog suda.
  • 33.
    Ustavni sud također napominje da je, slijedeći praksu Evropskog suda u predmetu Maresti protiv Hrvatske u predmetu broj AP 133/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 133/09 od 30. marta 2012. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 38/12) u kojem se apelant žalio da je dva puta osuđen za isto djelo u prekršajnom postupku i krivičnom postupku, došao do zaključka da postoji povreda člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada priroda djela ulazi u okvir "krivičnog postupka" u smislu navedenog člana, te kada je takvo djelo predmet prekršajnog i krivičnog postupka protiv istog lica i ako proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su bitno iste, pa odluka donijeta u jednom postupku koja je stekla svojstvo res judicata i kojom je utvrđena odgovornost i izrečena kazna, nije bila prepreka da protiv istog tog lica i u drugom postupku, koji nije okončan, također bude donesena odluka. Međutim, za potrebe konkretnog predmeta Ustavni sud će se posebno fokusirati na noviju praksu Evropskog suda u predmetu Muslija protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, aplikacija broj 32042, presuda od 14. januara 2014. godine), koji je po svom činjenično pravnom supstratu jako sličan konkretnom predmetu.
  • 34.
    Evropski sud je u predmetu Muslija, ispitujući navedene principe po aplikaciji aplikanta, koji je tvrdio da mu je povrijeđeno pravo iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, zbog činjenice da je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 3. Zakona o javnom redu i miru Zeničko-dobojskog kantona, a zatim krivično odgovarao i proglašen krivim za krivično djelo nanošenja teških tjelesnih povreda iz člana 177. ZK, utvrdio povredu. Evropski sud je zaključio: Aplikant je "osuđen" u prekršajnom postupku koji se u autonomnom značenju ovog termina u Konvenciji izjednačava sa "krivičnim postupkom". Nakon što je ova "osuda" postala pravosnažna, on je oglašen krivim za krivično djelo koje se odnosilo na isto ponašanje za koje je kažnjen u prekršajnom postupku i koje je obuhvatalo u biti iste činjenice.
  • 35.
    Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud u navedenom predmetu prije svega utvrdio da li je kazna u prekršajnom postupku po svojoj prirodi bila "krivična". S tim u vezi, Evropski sud je naveo da pravna kvalifikacija postupka prema domaćem zakonu ne može biti isključivi kriterij od značaja za primjenu principa ne bis in idem iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7. U suprotnom, primjena ove odredbe bila bi ostavljena slobodnoj procjeni država ugovornica u mjeri u kojoj bi to moglo dovesti do rezultata koji su nespojivi s predmetom i svrhom Evropske konvencije. Evropski sud je naveo da se pojam "krivičnog postupka" iz odredbe člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju mora tumačiti u svjetlu općih principa koji se odnose na odgovarajuće riječi "optužba za krivično djelo" odnosno "kazna" iz čl. 6. odnosno 7. Evropske konvencije. S tim u vezi, u utvrđenoj praksi Evropskog suda postavljena su tri mjerila koja su općepoznata kao "mjerila Engel" (vidi Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. april 1976, Serija A br. 22), koju treba razmotriti pri utvrđivanju da li se radi o "optužbi za krivično djelo". Prvo mjerilo je pravna kvalifikacija djela prema domaćem pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stepen težine kazne koja bi se mogla izreći dotičnoj osobi. Drugo i treće mjerilo su postavljeni alternativno, ne nužno kumulativno. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kada odvojenom analizom svakoga mjerila nije moguće doći do jasnog zaključka u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], aplikacija br. 39665/98 i 40086/98 i Jussila protiv Finske [GC], aplikacija br. 73053/01). Dakle, Evropski sud je zaključio u predmetu Muslija, analizirajući prekršaj iz člana 3. Zakona o javnom redu i miru ZE-DO kantona, da je priroda predmetnog prekršajnog djela takva da osudu aplikanta u prekršajnom postupku dovodi u sferu "krivičnog postupka" u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
  • 36.
    Ustavni sud prije svega primjećuje da je suština prekršaja iz člana 3. Zakona o javnom redu i miru ZE-DO kantona ista kao biće prekršaja propisanog članom 5. Zakona o javnom redu i miru HNK, koji je primijenjen u prekršajnom postupku protiv apelanta u konkretnom predmetu. Ustavni sud dalje zapaža da su u konkretnom predmetu apelanti odgovarali za prekršaj iz člana 5. Zakona o javnom redu i miri, za koji je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do 30 dana. Prvoapelantu je u prekršajnom postupku izrečena novčana kazna od 400 KM, a drugoapelantu novčana kazna od 300 KM. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je svrha kazne u prekršajnom postupku da spriječi ponašanje kojim se na nedozvoljen način remeti red, mir, normalan način života, stvara uznemirenost, narušava sigurnost građana i drugo, te da spriječi učinioca da čini prekršaje i da ga prevaspita, te da vaspitno utiče na druge da ne čine prekršaje, jača moral i utiče na razvijanje odgovornosti i discipline građana, a što čini obilježja i krivične sankcije. U konkretnom slučaju svrha kazne je obezbijediti poštivanje propisa kojim se uređuje oblast javnog reda i mira, te sankcionisati lica koja krše te propise. Dakle, svrha kazne u prekršajnom postupku je odvraćanje i sankcionisanje bez obzira na stepen njene težine.
  • 37.
    Ustavni sud zaključuje da priroda djela za koja su apelanti proglašeni odgovornim i za koja su im izrečene sankcije rješenjem Općinskog suda od 25. januara 2010. godine ulaze u sferu "krivičnog postupka" prema sadržaju člana 4. Protokola broj 7.
  • 38.
    Zatim, Evropski sud je u predmetu Muslija ispitao da li su djela za koja je aplikant bio krivično gonjen bila ista (idem). Pozivajući se na svoju praksu u predmetu Sergej Zolotukin protiv Rusije Evropski sud je primijetio da praksa koju je stvorio tokom historije primjene člana 4. Protokola br. 7 ukazuje na postojanje nekoliko pristupa kada je riječ o pitanju jesu li djela za koja je aplikant bio krivično gonjen ista. Nastojeći okončati ovu pravnu nesigurnost, Evropski sud je odlučio dati usaglašeno tumačenje pojma "ista djela" – odnosno elementa idem sadržanog u principu ne bis in idem. S tim u vezi, Evropski sud je zauzeo stav da se član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju mora tumačiti tako da zabranjuje krivično gonjenje ili suđenje za drugo "djelo" ukoliko ono proizlazi iz identičnih činjenica ili činjenica koje su u biti iste. U predmetu Muslija Evropski sud je utvrdio da je aplikant proglašen krivim za isti postupak prema istoj žrtvi i u isto vrijeme, kako u prekršajnom tako i u krivičnom postupku. S tim u vezi, Evropski sud je utvrdio da definicija prekršaja iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru, kao takva ne uključuje nanošenje tjelesne povrede, dok je taj element ključni za krivično djelo nanošenja teške tjelesne povrede iz člana 177. KZ. Međutim, sud za prekršaje je u svom rješenju izričito rekao da je aplikant kriv što je, inter alia, udario M. P. u predjelu lica i cijelog tijela. Fizički napad na M. P. tako predstavlja obilježje prekršaja za koji je aplikant proglašen krivim. U krivičnom postupku pred Općinskim sudom aplikant je ponovno proglašen krivim što je, inter alia, udarao M. P. Događaji opisani u odlukama koje su donesene u oba postupka odigrali su se oko 18:40 sati 12. februara 2003. godine u stanu M. P. u Kaknju. Evropski sud je zaključio da se obje odluke odnose na potpuno isti događaj i iste radnje (bez obzira na to što je u odluci Općinskog suda navedeno da se događaj odigrao oko 19 sati), da se činjenice koje se odnose na ova dva djela moraju stoga smatrati u biti istima u smislu člana 4. Protokola br. 7.
  • 39.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se u principu radi o istom prekršaju, odnosno krivičnom djelu koje je stavljeno apelantima na teret i da suštinski nema razlike u biću prekršaja odnosno krivičnog djela u odnosu na predmet Muslija. Zatim, Ustavni sud primjećuje da su apelanti u prekršajnom postupku proglašeni odgovornim jer su fizičkim napadom na drugog počinili prekršaj, a sud je utvrdio, između ostalog, da su apelanti oštećenog udarali rukama i nogama u predio glave i leđa (dispozitiv obrazloženja), te da ga je prvoapelant udario šakom u predio lica od kojeg udarca je pao i više nije mogao ustati (obrazloženje rješenja). U krivičnom postupku apelanti su proglašeni krivim jer su drugog teško tjelesno povrijedili, i to tako što su oštećenog udarali pesnicom u predio glave više puta, te ga je prvoapelant udario pesnicom u predio glave od kojeg udarca je pao i više nije mogao ustati. Ustavni sud primjećuje da su se događaji opisani u prekršajnom i u krivičnom postupku desili u isto vrijeme (oko 02:00 sata), na istom mjestu, te su sudionici događaja ista lica, odnosno obje odluke se odnose na isti događaj i radnje.
  • 40.
    Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su činjenice za koje su apelanti proglašeni odgovornim za počinjeni prekršaj iste kao one za koje su proglašeni krivim u krivičnom postupku, te činjenica da je u prekršajnom postupku apelantima izrečena novčana kazna, a u krivičnom kazna zatvora ne utiče na zaključak da je apelantima u prekršajnom i krivičnom postupku u stvari suđeno za isto djelo.
  • 41.
    U vezi s ispitivanjem je li postojala dvostrukost (bis) u predmetu Muslija Evropski sud je naveo da je cilj člana 4. Protokola br. 7 zabrana ponavljanja postupka koji je okončan "pravosnažnom" odlukom. Odluka je pravosnažna u smislu ove odredbe ukoliko je stekla status res judicata. To je slučaj kada je ona neopoziva, odnosno kada više ne postoji na raspolaganju nikakav redovan pravni lijek, ili kada su strane iscrpile takve pravne lijekove ili dozvolile da istekne rok za njih, a da ga nisu iskoristile. Zatim, Evropski sud je utvrdio da je sud za prekršaje donio svoje rješenje 16. augusta 2004. godine i ono je postalo pravosnažno 19. oktobra 2004. godine, a krivični postupak je pokrenut 18. septembra 2003. godine (dok prekršajni postupak još nije bio okončan), tako da su ova dva postupka vođena istovremeno. U vrijeme kada je osuda iz prekršajnog postupka postala pravosnažna i stekla status res iudicata, krivični postupak u tom predmetu je vođen pred prvostepenim sudom. Evropski sud je zaključio: U tim okolnostima Sud smatra da je Općinski sud trebao obustaviti krivični postupak nakon donošenja "pravosnažne" odluke u prvom postupku (vidi Zigarella protiv Italije (dec.), aplikacija br. 48154/99, i Sergej Zolotukin, citiran gore u odluci). Ustavni sud primjećuje da je i u konkretnom predmetu postojala dvostrukost jer je u vrijeme vođenja krivičnog postupka rješenje prekršajnog suda postalo pravosnažno (5. jula 2010. godine). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je za prvostepeni krivični postupak, kao i za prekršajni postupak protiv apelanata bio nadležan isti sud. Također Ustavni sud primjećuje da su apelanti u vrijeme donošenja prvostepene presude u krivičnom postupku (22. oktobra 2010. godine) već imali pravosnažno rješenje iz prekršajnog postupka (pravosnažno s 5. julom 2010. godine), ali se u toku postupka nisu "pozvali na pravosnažnost rješenja".
  • 42.
    Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju prvoapelant prvi put pozvao na princip ne bis in idem u postupku po žalbi, i to na pretresu pred žalbenim vijećem, na koje je pristupio sa svojim advokatom, ali da ove navode drugostepeni sud nije razmotrio jer su bili "izvan okvira žalbe" (koju je prvoapelant lično izjavio protiv prvostepene presude), odnosno nisu bili ispunjeni formalni uvjeti propisani odredbama ZKP o odlučivanju po žalbi. Također, Ustavni sud primjećuje da je drugoapelant prvi put ove navode o povredi principa ne bis in idem istakao pred Ustavnim sudom, jer protiv prvostepene presude drugoapelant nije ni izjavio žalbu. Ustavni sud primjećuje da ni redovni sud, koji je vodio krivični postupak, nije bio u obavezi da ima saznanja o prekršajnom postupku, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da su prekršajna i kaznena evidencija odvojene i da u krivičnom postupku sud pribavlja izvod iz kaznene, a ne prekršajne evidencije. Međutim, činjenica je da je prvoapelant makar i van roka, ili mimo dozvoljenih formalnih uvjeta propisanih odredbama ZKP, u toku krivičnog postupka istakao da se radi o presuđenoj stvari, prema mišljenju Ustavnog suda, trebala je biti motiv da se drugostepeni sud referira na navod o presuđenoj stvari, odnosno principu ne bis in idem. Ovo pogotovo kada se ima u vidu činjenica da i relevantne odredbe ZKP (član 4) kao princip ističu zabranu ponovnog suđenja, kao i da postoje uvjeti kojim se i završeni postupci mogu ponoviti ukoliko se radi o presuđenoj stvari (u odredbama ZKP - o vanrednim pravnim lijekovima – utvrđeno je da se postupak završen pravosnažnom presudom može ponoviti u korist optuženog ako je neka osoba za isto krivično djelo više puta osuđena). Zbog navedenog Ustavni sud zaključuje da je prvoapelant, navodeći u žalbenom postupku da je već po istom činjenično-pravnom osnovu osuđen u stvari postavio ono što Evropski sud traži kao uvjet za razmatranje povrede principa ne bis in idem - pozivanje "makar u sadržaju" na ovaj princip. Opravdanje za ovakvo postupanje Ustavni sud nalazi u činjenici da je cilj principa ne bis in idem "zabrana" ponovnog suđenja, dakle, jasna poruka da je presuđena stvar istinita i da se (osim izuzetno) ne može preispitivati, kao i da osoba na koju se odnosi presuđena stvar ima garancije, i to kako garanciju sigurnosti u ono što je utvrđeno, tako i garanciju u materijalno-pravnu pravosnažnost odnosno nemogućnosti ponovnog vođenja postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud trebao ispitati navod apelanata da se radi o povredi principa ne bis in idem. Cijeneći značaj principa ne bis in idem, kao i specifičnost konkretnog slučaja, bez obzira na činjenicu da je drugoapelant tek pred Ustavnim sudom prvi put istakao ovaj navod, budući da se nije žalio protiv prvostepene presude kojom mu je prvobitno bila izrečena uvjetna osuda (koja je preinačen u žalbenom postupku po žalbi Tužilaštva), Ustavni sud smatra da se isti zaključak može primijeniti i na drugoapelanta, pogotovo imajući u vidi činjenicu da se rješenje iz prekršajnog postupka, koje je prezentirano Kantonalnom sudu u postupku po žalbi, odnosilo i na njega. Ovo osobito imajući u vidu relevantne odredbe ZKP kojim je reguliran princip beneficium cohaesionis koji pred redovni sud stavlja obavezu "postupanja po službenoj dužnosti kao da takva žalba [drugoapelanta] postoji".
  • 43.
    U svjetlu navedenog, Ustavni sud smatra da se postupak koji je pokrenut protiv apelanata na osnovu člana 172. KZ odnosio na, u biti, isto djelo za koje su apelanti proglašeni odgovornima, a odluka je postala pravosnažna na osnovu člana 5. Zakona o javnom redu i miru.
  • 44.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do dvostrukosti postupka, s obzirom da je rješenje iz prekršajnog postupka steklo svojstvo res judicata prije nego što je krivični postupak pokrenut za isto djelo okončan. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se krivični postupak vođen protiv apelanta ne može svrstati pod izuzetke propisane stavom 2. člana 4. Protokola broj 7.
  • 45.
    Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Povreda prava na pravično suđenje

  • 46.
    S obzirom na zaključke u pogledu povrede prava garantovanog članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 47.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada priroda djela ulazi u okvir "krivičnog postupka" u smislu navedenog člana, te kada je djelo bilo predmet i prekršajnog i krivičnog postupka protiv istog lica, a proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su bitno iste, pa se nakon odluke donijete u jednom postupku koja je stekla svojstvo res judicata i kojom je utvrđena odgovornost i izrečena kazna, protiv istog tog lica i u drugom postupku donese odluka.
  • 48.
    Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 49.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.