USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 10/14, rješavajući zahtjev Bakira Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i Željka Komšića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. alineja b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 61. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 4. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se zahtjev Bakira Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i Željka Komšića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se da Odluka o vršenju provjere tačnosti i istinitosti podataka prilikom prijave prebivališta na teritoriji Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 31/14) nije u skladu sa članom III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se u cijelosti Odluka o vršenju provjere tačnosti i istinitosti podataka prilikom prijave prebivališta na teritoriji Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 31/14), u skladu sa članom 61. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Ukinuta Odluka o vršenju provjere tačnosti i istinitosti podataka prilikom prijave prebivališta na teritoriji Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 31/14) prestaje da važi narednog dana od dana objave ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", u skladu sa članom 61. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva), podnijeli su 9. i 13. maja 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjeve kojim traže da se utvrdi da je Odluka Vlade Republike Srpske o vršenju provjere tačnosti i istinitosti podatka prilikom prijave prebivališta na teritoriji Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/14, u daljnjem tekstu: osporena odluka) u suprotnosti sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosioci zahtjeva su podnijeli zahtjeve za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno stavio van snage osporenu odluku, odnosno obustavio primjenu osporene odluke do donošenja konačne odluke o zahtjevima. Predmetni zahtjevi su registrirani pod br. U 10/14 i U 12/14.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih zahtjeva o kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem U 10/14.
- 3.Na osnovu člana 16. stav 1. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), od Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) zatraženo je 12. i 15. maja 2014. godine da dostavi odgovor na zahtjeve.
- 4.Vlada RS je dostavila odgovore na predmetne zahtjeve 11. juna 2014. godine.
- 5.Sudija izvjestilac je, na osnovu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, od Ureda Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: OHR) 2. juna 2014. godine zatražio da dostavi stručno pisano mišljenje povodom predmetnih zahtjeva.
- 6.OHR je dostavio mišljenje u vezi sa predmetnim zahtjevima 25. juna 2014. godine.
III. Zahtjev
a) 1. Navodi iz zahtjeva broj U 10/14
- 7.Podnosilac zahtjeva ukazuje na odredbe člana I/2. i I/7. Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine samostalno i u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Dopunskog protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za ljudska prava i osnovne slobode (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Dopunskog protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa pravom na prijavu prebivališta iz člana 4. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 32/01 i 56/08), člana IV/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana III/3.a) i III/5.a) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa Aneksom 7. uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Podnosilac zahtjeva primarno traži da se predmetni zahtjev razmotri kao zahtjev za rješavanje spora sa Vladom RS zbog donošenja osporene odluke. Ukoliko Ustavni sud ne odluči na ovaj način, podnosilac zahtjeva traži da se predmetni zahtjev tretira kao zahtjev za ocjenu ustavnosti osporene odluke. Pri tome podnosilac zahtjeva ukazuje da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine 2001. godine usvojila Zakon o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 32/01 i 56/08) koji na jedinstven način regulira dva pitanja, i to prijavu prebivališta i boravišta državljana Bosne i Hercegovine i tzv. olakšanu prijavu raseljenih lica u Bosni i Hercegovini. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, jedinstvenost ovog zakonskog rješenja za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine leži u činjenici da zakonska rješenja moraju biti uniformna i jednaka za sve državljane Bosne i Hercegovine. Prebivalištem se rješava jedno od prava (pravo prijave prebivališta i boravišta) koje je inherentno državljanima Bosne i Hercegovine iz člana I/7. Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva ističe da u Bosni i Hercegovini ne postoji bilo koji zakonski ili podzakonski akt na nižem entitetskom nivou koji regulira isto pitanje.
- 8.Dalje, podnosilac zahtjeva je naveo da sporna odluka na pravno obavezujući način regulira uvjete pod kojim određeni državljanin Bosne i Hercegovine ima pravo da prijavi prebivalište. Sporna odluka, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, grubo krši Ustav Bosne i Hercegovine u smislu državnih prerogativa, ali i prava državljana Bosne i Hercegovine koja proizlaze iz ustavnopravnog okvira u Bosni i Hercegovini. Podnosilac zahtjeva navodi da je spor nastao tako što je Vlada RS donijela pravni akt, odnosno osporenu odluku, te je na taj način entitet izvršio "upad" u ustavna i zakonska prava Bosne i Hercegovine, tj. njene nadležnosti, na koji način je došlo i do kršenja Ustava Bosne i Hercegovine u smislu prava i sloboda koje državljani Bosne i Hercegovine uživaju prema Ustavu Bosne i Hercegovine. Istaknuto je da, kada se govori o prerogativima države, onda se misli, prije svega, na Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, osporena odluka utječe kako na otežavanje ostvarivanja prava državljana Bosne i Hercegovine, tako i nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine.
- 9.Podnosilac zahtjeva je naveo da su osporenom odlukom taksativno navedeni alternativni dokazi koje državljanin Bosne i Hercegovine mora da pruži radi potvrđivanja osnovanosti prijave prebivališta. Istovremeno, pitanje prebivališta je regulirano državnim Zakonom o prebivalištu, a ustavna nadležnost Bosne i Hercegovine jasno proizlazi iz odredaba čl. IV/4.a), II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana III/5.a) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa Aneksom 7. uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini i članom II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Dopunskog protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
- 10.Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, ustavno ovlaštenje za reguliranje ove oblasti predstavlja tzv. isključivo zakonsko ovlaštenje u korist Bosne i Hercegovine. Ono ne inkorporira samo iscrpnu normativnu nadležnost već uključuje i formalno zakonsko ovlaštenje za razradu ovog zakona putem podzakonskih akata koje je dodijeljeno, također, državnoj instituciji Ministarstvu civilnih poslova Bosne i Hercegovine (član 32. stav 2. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH). Podnosilac zahtjeva navodi da se predmetni spor tiče više pitanja po Ustavu Bosne i Hercegovine, i to: a) Kakav je karakter osporene odluke entiteta i da li je saglasan standardima člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, b) Da li Republika Srpska ima bilo kakvo ustavnopravno ovlaštenje za reguliranje materijalnopravnih pitanja prebivališta i boravišta iz Ustava Bosne i Hercegovine i c) Ako je odgovor pod b) pozitivan, da li je Republika Srpska prekoračila svoja ovlaštenja? Podnosilac zahtjeva je naglasio da je pitanje prebivališta izuzetno bitno ustavnopravno i administrativno pitanje, te da je predmetni spor ozbiljan ustavnopravni spor koji zaslužuje prioritetnu pažnju Ustavnog suda.
- 11.Podnosilac zahtjeva je napomenuo da, ukoliko se predmetni zahtjev odbaci iz formalnih razloga, on se ima smatrati kao zahtjev za ocjenu ustavnosti osporene odluke u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 12.Dalje, podnosilac zahtjeva navodi da je u konkretnom slučaju entitet Republika Srpska imao namjeru da "umotavanjem" ovog akta u fiktivnu pravnu normu izbjegne prisilnu jurisdikciju Ustavnog suda za njeno preispitivanje. S tim u vezi, podsjeća na djelovanje u nedavnoj prošlosti javne vlasti entiteta Republika Srpska kada su zakonodavnim aktima date forme uredbi ili pravilnika, te poslovnika koji su "nedostupni" nadležnostima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (odluke Ustavnog suda broj U 58/02 od 27. juna 2003. godine, tačka 15, i broj U 7/10 od 26. novembra 2010. godine, tačka 22. i dalje). Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, Ustavni sud se ne može oglušiti o rezultate analize čiji je cilj da ukažu da entitet Republika Srpska izbjegava kontrolni mehanizam državnog ustavnog sudstva putem davanja lažnih formi pravnim aktima, budući da takvo postupanje krši osnovne standarde pravne države.
- 13.Također, podnosilac zahtjeva ukazuje i na odredbu člana 43. stav 3. Zakona o Vladi RS, te navodi da iz spomenute odredbe jasno proizlazi da se odlukom rješava određena pojedinačna i konkretna situacija. Pored navedenog, podnosilac zahtjeva ukazuje da sadržaj osporene odluke predstavlja tipičnu materiae legis, tj. zakonski pravni akt u materijalnom smislu. Navedenu tvrdnju podnosilac zahtjeva potkrepljuje prostom uporedbom državnog Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH (čl. 6. i 8). Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, osporenom odlukom se navedeni kriteriji ne razrađuju, već se dopunjuju. Dakle, Vlada entiteta Republika Srpska je putem osporene odluke faktički dopunila a time i izmijenila državni zakon. O drugačijim zakonskim rješenjima, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, može se samo raspravljati na način da se mijenja zakon u forumu koji ga je i donio i prema proceduri koja je propisana, ali nikako na način da se dopunjuje, korigira ili mijenja na način koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine. Prema tome, osporena odluka, bez obzira što je nominalno definirana kao individualni upravni akt, ona po svom sadržaju predstavlja materiae legis. Osporena odluka po svom sadržaju nije ni opći upravni akt (uredba) jer se njom ne razrađuje, već dopunjuje zakonska materija. Stoga, formalnopravna priroda spornog akta ne bi smjela biti prepreka za prihvatanje nadležnosti Ustavnog suda u konkretnom slučaju. Dalje, osporena odluka, bez obzira što predstavlja upravnu odluku, u formalnom smislu mora biti predmet preispitivanja Ustavnog suda, jer grubo krši veoma bitna ljudska prava i slobode. S tim u vezi, podnosilac zahtjeva podsjeća na stav Ustavnog suda u predmetu broj U 7/10.
- 14.Podnosilac zahtjeva navodi da je Parlamentarna skupština BiH usvojila Zakon o prebivalištu i boravištu državljana BiH, te da navedeni zakon na jedinstven i iscrpan način za sve državljane Bosne i Hercegovine na cijeloj teritoriji države propisuje način i uvjete prijave prebivališta. Donošenjem Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH odgovoreno je na neophodnost da se osigura jedinstvo postupanja nadležnih organa radi unapređivanja slobode kretanja, uključujući i slobodu izbora mjesta prebivališta i pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica. Istaknuto je da je zakonodavac ostavio prostora za razradu državnog zakona putem podzakonskih akata. Međutim, navedeno formalno ovlaštenje je dato državnim institucijama, tačnije Ministarstvu civilnih poslova Bosne i Hercegovine (član 32. stav 2). Prema tome, entitet Republika Srpska nema bilo kakvu (pod)zakonsku nadležnost kada je u pitanju Zakon o prebivalištu i boravištu državljana BiH. Podnosilac zahtjeva ukazuje da entitet Republika Srpska ima isključivu nadležnost da izvršava državni zakon, a ne da ga razrađuje ili dopunjuje. Ukazano je da je navedeni odnos višeg i nižeg nivoa vlasti sasvim uobičajen u složenim državama posebno u onim u centralnoj Evropi. Prema tome, pitanje prebivališta je podijeljena nadležnost države i entiteta, ali zakonodavna nadležnost pripada isključivo Bosni i Hercegovini. Postupajući suprotno, entitet Republika Srpska je prekršio spomenute odredbe Ustava Bosne i Hercegovine koje su osnov za zakonodavnu nadležnost države kada je u pitanju prebivalište.
- 15.Podnosilac zahtjeva ukazuje da je sasvim legitimno da entitet Republika Srpska želi da se njegovi interesi nađu u zakonskim rješenjima državnog zakona. Upravo Ustav Bosne i Hercegovine predviđa odredbe koje garantiraju državnim članovima Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH (član IV/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine) da štite entitetske interese prilikom usvajanja odluka u tom tijelu. Međutim, u konkretnom slučaju entitet Republika Srpska ima sasvim pogrešan stav u artikulaciji tih interesa kada smatra da se ti interesi mogu zadovoljiti preuzimanjem državnih prerogativa i usvajanjem vlastitih odluka umjesto unutar procedura i foruma koji su predviđeni Ustavom. Na navedeni zaključak ne utječe ni činjenica da entitet Republika Srpska smatra da država ne uvažava te interese. U tom slučaju, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, iniciraju se druge zakonske i/ili ustavne procedure (npr., pokretanje postupka pred Ustavnim sudom). Samo tako funkcionira pravna država, jer se u protivnom vrši pravno nasilje.
- 16.U zahtjevu je istaknuto da, uslijed nedostatka nadležnosti za zakonsko reguliranje ove materije, izlišno je raspravljati o povredi pojedinih odredaba samog Ustava Bosne i Hercegovine (Odluka Ustavnog suda broj U 1/11 od 13. jula 2012. godine). Međutim, podnosilac zahtjeva navodi da će iz razloga predostrožnosti objasniti zašto sporna odluka entiteta Republika Srpska ne predstavlja bilo kakvu "provjeru tačnosti i istinitosti" prijave prebivališta, već nameće sasvim nove kriterije za prijavu prebivališta.
- 17.S tim u vezi, podnosilac zahtjeva ukazuje da je članom 3. stav 1. tačka 7. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH propisano da se pod prebivalištem smatra općina ili distrikt u kojem se državljanin nastani sa namjerom da tamo stalno živi. U članu 6. navedenog zakona taksativno je propisano koje to podatke državljanin Bosne i Hercegovine nadležnoj instituciji iz člana 5. Zakona mora dati radi uspješne prijave prebivališta. U članu 8. spomenutog zakona zakonodavac je nametnuo obavezu državljaninu Bosne i Hercegovine koji prijavljuje prebivalište da dostavi tačne podatke. Iz same definicije bitna je namjera lica koje prijavljuje prebivalište dok se prebivalištem smatra općina na kojoj se nalazi prijavljena adresa. Prema tome, zakon apsolutno ne propisuje bilo kakav uvjet imovinskopravne veze lica koje prijavljuje prebivalište i imovine u kojoj namjerava da živi. Navedeni zaključak posebno važi za izbjeglice i raseljena lica koji potpadaju pod tzv. olakšani režim prijave u smislu člana 16. i dalje Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH.
- 18.Podnosilac zahtjeva smatra da se propisivanjem obaveze dostavljanja dokaza iz tačke II stav 1.1)-1.4) osporene odluke nameće nova pravna i administrativna barijera koja može biti definirana i kao finansijska barijera, jer su svi dokazi vezani za određene upravno-notarske obrade i takse. Dalje, jasno je da se ovim dokazima traži i uređeno individualno vlasničkopravno stanje a što za mnoge državljane može biti veliki problem, jer je općepoznato da mnoge prijeratne nekretnine nemaju, zbog opravdanih razloga, urednu dokumentaciju (uništena ili nestala za vrijeme rata, nepostojanje zemljišnih knjiga ili organizacije KPU, nedovršena gradnja, uplanjivanje i sl.).
- 19.Također, podnosilac zahtjeva ukazuje da je sasvim jasno da Bosna i Hercegovina, a posebno njeni entiteti nisu omogućili izbjeglicama i raseljenim licima tzv. održiv povratak koji bi uključivao ne samo činjenicu povratka imovine već i omogućavanje ekonomskih, socijalnih i drugih uvjeta da ta populacija u punom kapacitetu faktički i prebiva u mjestu prebivališta sa perspektivom opstanka. Zbog toga, mnogobrojne izbjeglice i raseljena lica obnavljaju i danas porušene objekte, vode upravne i sudske postupke radi dokazivanja prava na povrat imovine, sklapaju radnopravni odnos tamo gdje im se nudi posao, crpe socijalna prava tamo gdje su ih ostvarili u posljednjih 20-ak godina, pohađaju škole tamo gdje nisu diskriminirani, borave ili prebivaju tamo gdje nisu fizički ugroženi, ili gdje postoji elementarna životna infrastruktura itd. Međutim, sve te prepreke održivog povratka ne smiju biti razlog da se dozvoli nadležnim organima na terenu da negiraju izjavu takve izbjeglice i raseljenog lica da želi da se nastani na određenoj adresi s namjerom da tamo trajno živi. Stoga, nije čudno da član 20. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH propisuje samo dva uvjeta za prijavu prebivališta: utvrđen identitet lica i dokaz da je na toj adresi živjelo prije rata. Vlasnički i obligacionopravni odnosi prema imovini (vlasništvo, posjed, zakup …) nisu od značaja.
- 20.Podnosilac zahtjeva napominje da se ne smije zaboraviti da su s mjestom prebivališta povezana i mnogobrojna građanska i politička prava, uključujući, a ne ograničavajući se na pravo glasanja. Ukoliko se traže imovinskopravni dokazi za utvrđivanje veze između raseljenog lica/izbjeglice i imovine u kojoj je živio prije rata, stvara se prepreka da upravo ta lica koja su etnički očišćena s tih teritorija na jedan izrazito "brutalan" način ne mogu imati politički utjecaj na stvaranje "mira, pravde, tolerancije i pomirenja" (alineja 2. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine). Time entitetska vlast nameće dodatne prepreke kako povratnička populacija ne bi putem demokratskih izbora utjecala na stvaranje prilika i atmosfere za održiv povratak. Time se doprinosi stvaranju jednog začaranog kruga prepreka za održivi povratak.
- 21.Drugi vid kršenja normi Ustava Bosne i Hercegovine podnosilac zahtjeva vidi kroz faktičku diskriminaciju Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj. U vezi s tim, ukazano je na Odluku Ustavnog suda broj U 5/98 III od 1. jula 2000. godine, tačka 79, u kojoj je navedeno da diskriminacija ne postoji samo kada zakon formalno pravi razlike bez opravdanja već i kada "zakonodavstvo i administrativne prakse sa diskriminacijskom namjerom ili efektom" budu usvojeni. Podnosilac zahtjeva navodi da je u toj svojoj odluci Ustavni sud naglasio da postoji nekoliko načina diskriminacije. Sličan opis diskriminacije dat je i u Obrazloženju (Explanatory Report) za Protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju (ETS broj 177, tačka 22) u kojem je navedeno da diskriminacija postoji ne samo u slučaju tzv. formalne diskriminacije nego i kada se država faktički ponaša na diskriminirajući način, kada država svoje diskreciono pravo upotrebljava na diskriminatorni način ili bilo kojim drugim aktom.
- 22.Podnosilac zahtjeva navodi da je tačno da formulacija sporne odluke ne pravi razliku između pojedinaca ili grupa u smislu etničke pripadnosti. Međutim, podnosilac zahtjeva smatra da u stvarnosti osporena odluka sadrži inherentne distinkcije etničke prirode ako se posmatra u historijskom kontekstu. Distinkcije između pojedinaca i grupa su pravljene u prošlosti kada su protjerivani državljani Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj mahom bošnjačke i hrvatske etničke pripadnosti (statistike iz Odluke Ustavnog suda broj U 5/98 III od 1. jula 2000. godine, tačka 129. i dalje). Prema tome, podnosilac zahtjeva smatra da sada, kada se te izbjeglice pokušavaju prijaviti na prijeratnim mjestima prebivališta, stvaraju se neopravdane pravno-administrativne barijere koje još, uz to, nemaju ustavno uporište, kako je već obrazloženo. Stoga, podnosilac zahtjeva smatra da osporena odluka nije u skladu sa standardima iz prava na povratak izbjeglica i raseljenih lica samostalno i u vezi sa zabranom diskriminacije, te da neopravdano ograničava pravo na prijavu prebivališta. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, navedeno vodi ka povredi člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine samostalno i u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Dopunskog protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Dopunskog protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa pravom na prijavu prebivališta iz člana 4. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 32/01 i 56/08).
- 23.U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere, podnosilac zahtjeva navodi da je osporena odluka već stupila na pravnu snagu danom njenog objavljivanja. Njena efektivna primjena je, također, počela. S tim u vezi, podnosilac zahtjeva ukazuje da terenska ispitivanja pokazuju da su sve policijske stanice (npr., Srebrenica, Doboj, Rogatica, Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica…) objavile obavještenja na osnovu kojih se državljani Bosne i Hercegovine informiraju da moraju dostaviti, između ostalog, jedan od navedenih dokaza iz tačke II osporene odluke (takvo obavještenje Policijske stanice Srebrenica je dostavljeno u prilogu zahtjeva). Time su, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, posljedice za mnogobrojne građane nastupile a posebno za izbjeglice i raseljena lica koji žele da svoje prebivalište prijave. Ukazano je da se radi većinom o stanovništvu koje je živjelo na prijeratnim adresama i koje pokušava da uredi svoju administrativno-pravnu situaciju. Podnosilac zahtjeva ukazuje da svako odbijanje zahtjeva za prijavu prebivališta ima dupli efekt. S jedne strane, ono onemogućava da određeno lice i njegovi članovi porodice reguliraju ovo administrativno-pravno pitanje uz koje su vezana i druga bitna pitanja (socijalna pomoć, školovanje, naplata poreza i drugih javnih prihoda, prijava na biroe za zapošljavanje itd.). S druge strane, "eho" svakog pojedinačnog slučaja odbijanja prijave prebivališta obeshrabruje povratak i stvara demotivirajuću atmosferu za povratak. Istaknuto je da je za sve izbjeglice i raseljena lica, ali i sve druge državljane, posebno sad u ljetno-proljetnom periodu svaki dan bitan. Na kraju podnosilac zahtjeva je ukazao da su posljedice koje bi nastupile ukoliko se privremena mjera odbije, a zahtjev usvoji kao osnovan, u svakom slučaju bile znatno teže od posljedica koje bi se desile da se primjena sporne odluke privremeno obustavi, a da se zahtjev odbije na kraju postupka pred Ustavnim sudom. Stoga, prema shvatanju podnosioca zahtjeva, ovaj test tzv. duple hipoteze opravdava donošenje privremene mjere. Također, podnosilac zahtjeva je predložio i prioritetno rješavanje predmetnog zahtjeva.
a) 2. Navodi iz zahtjeva broj U 12/14
- 24.Podnosilac zahtjeva ukazuje na odredbe čl. I/2, III/3.b) u vezi sa alinejama 2. i 6. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, I/4, II/2. (član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju), II/3.m), II/5, III/5.a), IV/4.a), X/2. Ustava Bosne i Hercegovine i tačku 7. Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine (član 12. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima).
- 25.Podnosilac zahtjeva smatra da entitet Republika Srpska nije imao ni ustavni, niti bilo koji drugi pravni osnov za donošenje osporene odluke, budući da je Parlamentarna skupština BiH usvojila Zakon o prebivalištu i boravištu državljana BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 32/01 i 56/08) u vršenju svojih ustavnih nadležnosti propisanih članom IV/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine a u vezi sa, između ostalog, čl. I/4, II/2, II/3.m), II/5, III/5.a) i tačkom 7. Aneksa 1. Ustava Bosne i Hercegovine (član 12. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima). Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, donošenjem ovakvog zakona odgovoreno je na svu neophodnost da se osigura jedinstvo postupanja nadležnih državnih i entitetskih organa u svrhu unapređenja slobode kretanja, što apsolutno uključuje i slobodu izbora mjesta prebivališta i pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica. S tim u vezi, pitanje prebivališta i boravišta državljana Bosne i Hercegovine uređuje se na državnom nivou, a nadležnost za donošenje pravilnika, uputa i instrukcija, uključujući i one koje su sadržane u osporenoj odluci Vlade RS, zakonom je povjerena Ministarstvu civilnih poslova BiH (član 32. Zakona), a provedba samo određenih pitanja je rezervirana za nadležne entitetske organe bez davanja tim tijelima ovlaštenja za reguliranje takvih pitanja.
- 26.Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, osporena odluka se mora proglasiti neustavnom, budući da se njome normativno uređuje pitanje koje prema Ustavu Bosne i Hercegovine ne pripada entitetima. Podnosilac zahtjeva smatra da ne postoji nikakav ustavni osnov za donošenje ovakve odluke u smislu nadležnosti Republike Srpske da uređuje navedenu materiju, budući da cjelokupna materija ne izlazi samo izvan okvira nadležnosti izvršne vlasti nego iz okvira nadležnosti zakonodavne vlasti Republike Srpske utoliko što je, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, država Bosna i Hercegovina nadležna za reguliranje ove materije u skladu sa čl. I/4, II/2, II/3.m), III/5.a), IV/4.a) i tačkom 7. Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine.
- 27.Istaknuto je da član III/5.a) Ustava Bosne i Hercegovine razlikuje tri međusobno nezavisne hipoteze da će Bosna i Hercegovina preuzeti nadležnosti (1) u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta, (2) stvarima koje su predviđene u aneksima 5-8. Općeg okvirnog sporazuma, ili (3) koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine prema članu III/3. i III/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, podnosilac zahtjeva smatra da je pitanje prebivališta definitivno u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, budući da je navedenom materijom obuhvaćeno pitanje prebivališta i boravišta raseljenih lica u Bosni i Hercegovini, što je u direktnoj vezi sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma.
- 28.Dalje, podnosilac zahtjeva navodi da usvajanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH nije u isključivoj nadležnosti institucija BiH, nego u dodatnoj nadležnosti institucija BiH, konkretno Parlamentarne skupštine BiH. Navedeno budući da član III/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine sadrži odredbu prema kojoj će Bosna i Hercegovina preuzeti nadležnosti u … stvarima koje su predviđene u aneksima 5-8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dakle, Aneks 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine, pa jedino Parlamentarna skupština BiH ima nadležnost da odlučuje o usvajanju navedenog zakona. Ukazano je da se osporenom odlukom Vlade RS prilikom prijave prebivališta na teritoriji Republike Srpske uskraćuje izbjeglicama i raseljenim licima pravo na povratak. S tim u vezi, prema Aneksu 7, sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove, pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine, kao i pravo na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini.
- 29.Također, podnosilac zahtjeva navodi da se osporenom odlukom Vlade RS krši Zakon o prebivalištu i boravištu državljana BiH zbog sljedećih razloga:
- 1.Uređenje materije obuhvaćene osporenom odlukom povjereno je Parlamentarnoj skupštini BiH i/ili Ministarstvu civilnih poslova u skladu sa članom 32. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH;
- 2.Tačkom II osporene odluke proširuju se i/ili postavljaju dodatni uvjeti za prijavu prebivališta (bez pravnog osnova u državnom zakonu), čime se krši Zakon o prebivalištu i boravištu državljana BiH;
- 3.Osporenom odlukom Vlade RS krši se Zakon o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine utoliko što navedena odluka ne sadrži uvjete specifične za povratnike i raseljena lica, što je slučaj sa državnim zakonom. Stoga se osporenom odlukom krše odredbe čl. I/2, III/3.b) u vezi sa alinejama 2. i 6. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, I/4, II/2. (član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju), II/3.m), II/5, III/5.a), IV/4.a) i tačka 7. Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine (član 12. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima).
- 30.Podnosilac zahtjeva ukazuje na jurisprudenciju Ustavnog suda (odluke Ustavnog suda br. U 14/04, U 2/11 i U 25/13) prema kojoj neusklađenost entitetskog zakonodavstva sa državnim zakonima pokreće pitanje usklađenosti sa čl. I/2, III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i mogla bi predstavljati povredu Ustava, ali da bi takvo zakonodavstvo bilo neustavno, takav akt, također, mora dovesti do kršenja ustavnih nadležnosti države prema Ustavu. Stoga, podnosilac prijave naglašava da uređivanje pitanja u vezi sa prebivalištem spada u nadležnost države u skladu sa alinejama 2. i 6. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, čl. I/4, II/2. (član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju), II/3.m), II/5, III/5.a), IV/4.a) i tačkom 7. Aneksa 1. Ustava Bosne i Hercegovine (član 12. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima).
- 31.Ukazano je da određivanje dodatnih i strožijih uvjeta za prijavu prebivališta državljana, a koji nisu predviđeni u Zakonu o prebivalištu i boravištu državljana BiH, kao i neuključivanjem specifičnih uvjeta za prijavu prebivališta za povratnike i raseljena lica osporena odluka krši član I/4. u vezi sa članom II/3.m) i članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 32.Dalje, podnosilac zahtjeva navodi da same izjave najviših zakonodavnih i izvršnih funkcija u Republici Srpskoj, kao i politički kontekst u kojem je osporena odluka donesena, kao npr. obrazloženje premijerke Vlade RS, impliciraju da je preduzeta opća mjera s ciljem da se povratnicima i raseljenim licima onemogući da prijave svoje prebivalište na osnovu državnog zakona, što je u suprotnosti sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Štaviše, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, može se smatrati da je osporena odluka donesena s ciljem ograničavanja glasačkog prava državljana Bosne i Hercegovine koji svoje biračko pravo žele ostvariti na teritoriji Republike Srpske. Osporenom odlukom krše se odredbe čl. I/4. i II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine utoliko što se njome ugrožava jedinstvenost državnog regulatornog okvira na način da se predviđaju strožiji uvjeti koji su u suprotnosti sa državnim zakonom, što predstavlja povredu slobode kretanja lica, kao i prava na slobodu kretanja i prebivališta zajamčenu u Ustavu Bosne i Hercegovine u skladu sa državnim zakonom. Pored toga, sama osporena odluka, kao i politički kontekst i motivi zbog kojih je donesena predstavljaju kršenje odredaba člana II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 33.U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere, podnosilac zahtjeva je naveo da same okolnosti navedenog predmeta pokreću vrlo ozbiljna i složena pitanja koja se odnose na ustavnost osporene odluke, uključujući naročito kršenje jednog dijela odredaba Ustava Bosne i Hercegovine. Dalje, provedba osporene odluke može dovesti do nepopravljivih štetnih posljedica za veliki broj državljana BiH (uključujući izbjeglice i raseljena lica koji kao rezultat rata u Bosni i Hercegovini nisu u posjedu svoje imovine u Republici Srpskoj i/ili žive u inozemstvu). Provedba osporene odluke, također, može dovesti u pitanje cijeli sistem registracije prebivališta, kao i pitanje organizacije i provođenja izbornog procesa za Opće izbore 2014. godine. Također je prisutan i opravdan rizik od diskriminatorne provedbe osporene odluke.
- 34.U odnosu na osnov za dopustivost zahtjeva, podnosilac zahtjeva upućuje na Odluku Ustavnog suda broj U 4/05 u kojoj je zaključeno da Ustavni sud može preispitati ustavnost pravnih akata nižeg ranga od zakona kada takvi akti pokreću pitanja kršenja ljudskih prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U odnosu na navedeno, podnosilac zahtjeva smatra da, ipak, takvo tumačenje suda, budući da se članom VI/3.a) ne predviđa takvo razlikovanje, limitira obavezu Ustavnog suda da podržava Ustav u jednom broju sporova koji se mogu javiti među različitim nivoima vlasti u skladu sa članom VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine u slučajevima gdje se radi o neustavnim podzakonskim aktima koje su donijele vlasti. Navedenim se onemogućava rješavanje eventualnih sporova pred nadležnim Ustavnim sudom kao konačnim arbitrom, te se na taj način postiže efekt da jedan dio odredaba Ustava BiH postane nedjelotvoran.
- 35.U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva ukazuje da je osporena odluka Vlade RS donesena u kontekstu nastojanja Narodne skupštine RS da donese zakon u oblasti prebivališta, a što je nastalo kao rezultat spora između političkih aktera unutar Parlamentarne skupštine BiH i predstavlja regulatornu odluku čiji je cilj da se postigne efekt sličan namjeravanom postupanju Narodne skupštine RS. Osim toga, navedeni stav Ustavnog suda ugrožava djelotvornost člana III/3.b) Ustava utoliko što se kršenja odredaba državnog zakona putem podzakonskih akata koje donose različita entitetska tijela ne bi mogla osporavati pred Ustavnim sudom.
- 36.Stoga, podnosilac zahtjeva smatra da se osporena odluka Vlade RS mora proglasiti neustavnom, budući da se njome normativno uređuje pitanje koje, prema Ustavu BiH, ne pripada entitetima. Podnosilac zahtjeva smatra da ne postoji nikakav ustavni osnov za donošenje osporene odluke u smislu nadležnosti Republike Srpske da uređuje navedenu materiju, budući da cjelokupna materija ne izlazi samo izvan okvira nadležnosti izvršne vlasti nego i iz okvira nadležnosti zakonodavne vlasti RS utoliko što je, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, država Bosna i Hercegovina nadležna za reguliranje ove materije.
b) Odgovor na zahtjev
b) 1. Odgovor na zahtjev broj U 10/14
- 37.U svom odgovoru na zahtjev Vlada RS ukazuje da je dosadašnja praksa Ustavnog suda bila usmjerena na kontrolu zakonodavnih općih akata, a ne akata organa izvršne vlasti i upravnih organa. S tim u vezi, ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj U 58/02 od 27. juna 2003. godine. Istaknuto je da država Bosna i Hercegovina i entiteti imaju zajedničku obavezu da osiguraju najviši nivo zaštite ljudskih prava i da garantiraju jednaku implementaciju ovih prava, te da osporena odluka teži tom zakonitom cilju (pravu na slobodu kretanja lica zajedno sa drugim licima), prevazilaženju nastalog vakuuma, odnosno pravne praznine i pravne situacije nastale zbog nedonošenja zakona na nivou Bosne i Hercegovine. Ukazano je da je ustavni osnov za donošenje osporene odluke sadržan u članu 21. Ustava Republike Srpske, Amandmanu XXXII stav 1. tač. 10. i 18. na član 68. Ustava Republike Srpske, članu 43. stav 3. Zakona o Vladi RS ("Službeni glasnik RS" broj 118/08), članu I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članu 1. Aneksa 7. Sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
- 38.U tom smislu Vlada RS naglašava da su odredbe osporene odluke identične određenim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine, čije je stupanje na snagu opstruirano, a u toku procedure kroz koju je prošao. Ukazano je da su na nacrt i prijedlog izmjena zakona saglasnost dale odgovarajuće institucije na nivou Bosne i Hercegovine: Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, Ministarstvo civilnih poslova BiH, Ured za zakonodavstvo Vijeća ministara BiH, Ministarstvo pravde BiH, Direkcija za evropske integracije, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH.
- 39.Prema mišljenju Vlade RS, osporenom odlukom nisu oduzeti prerogativi države Bosne i Hercegovine, jer na državnom nivou postoji Zakon o prebivalištu i boravištu državljana BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 32/01 i 56/08) koji na cijeloj teritoriji države uređuje prebivalište i boravište državljana BiH i boravište raseljenih lica u BiH i nijedna zakonska odredba ne smije se tumačiti tako da ograničava pravo na slobodan izbor mjesta prebivališta.
- 40.Istaknuto je da osporena odluka ne predstavlja materiae legis, zakonski pravni akt u materijalnopravnom smislu, kako to navodi podnosilac zahtjeva, budući da se odnosi na proceduralna pitanja provjere tačnosti podataka, odnosno dokaza vezanih za prijavu prebivališta. Ukazano je da je identičnu odluku donijela i Vlada Distrikta Brčko BiH ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" broj 56/10) i Odluku broj 01.11-1031DS-10/13 od 5. jula 2013. godine.
- 41.Prema mišljenju Vlade RS, osporenom odlukom nije došlo do povrede pojedinih normi Ustava Bosne i Hercegovine, jer ona predstavlja "provjeru tačnosti i istinitosti" prijave prebivališta i ne nameće nove kriterije za prijavu prebivališta. S tim u vezi, ukazuje da je članom 6. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH zakonodavac tačno naveo koje to podatke državljanin BiH nadležnoj instituciji iz člana 5. Zakona mora dati radi uspješne prijave prebivališta. Dalje, u članu 8. Zakon je nametnuo obavezu državljaninu BiH koji prijavljuje prebivalište da dostavi tačne podatke. Ukazano je da se osporenom odlukom ne vrši diskriminacija Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj, kako to navodi podnosilac prijave.
- 42.Navodi se da osporena odluka ne sadrži niti jednu odredbu koja stavlja u povoljniji ili nepovoljniji položaj bilo koji od konstitutivnih naroda, niti utječe na ustavno pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica, već da sprečava zloupotrebe prijave prebivališta u političke i druge svrhe. Naime, istaknuto je da je bilo situacija u kojima su državljani prijavljivali prebivališta na adresama javnih ustanova, vjerskih objekata, nepostojećim adresama, u stambenoj jedinici od 10 m2 bilo je prijavljeno 27 lica, kao i na mjestima gdje apsolutno nije moguće stanovati, dakle, na livadi, brdu i sl.
- 43.Ukazano je da je odredbom člana 5. stav 1. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH propisano da prijavljivanje i odjavljivanje prebivališta, kao i adrese stanovanja, u okviru svoje nadležnosti, u Federaciji BiH vrše kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova, u Republici Srpskoj Ministarstvo unutrašnjih poslova RS i u Distriktu Brčko BiH nadležni organ koji funkcionalno djeluje kao državna institucija. Dalje, članom 8. stav 1. izričito je propisano da su državljani dužni da prilikom prijavljivanja i odjavljivanja prebivališta ili boravišta daju tačne i istinite podatke, a članom 8a. predviđeno je da, ako nadležni organ u postupku provedenom po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke koja ima pravni interes, utvrdi da je državljanin BiH prijavio prebivalište ili boravište suprotno odredbama člana 8. stav 1. Zakona rješenjem će poništiti prebivalište. Stoga, prema mišljenju Vlade RS, nesporno je da iz navedenih odredaba proizlazi pravo nadležnog entitetskog organa da vrši provjere tačnosti i istinitosti podataka prilikom prijave prebivališta na teritoriji Republike Srpske na cjelishodan način koji ne izlazi iz ustavnih i zakonskih okvira, a ne ugrožava prava i lični integritet državljana BiH.
- 44.Vlada RS navodi da je na državnom nivou bilo pokušaja da se izmijeni i dopuni Zakon o prebivalištu i boravištu državljana BiH i približi primjerima iz evropske prakse radi prevazilaženja praznina iz ove oblasti i započetih aktivnosti na provođenju Strategije reforme javne uprave u Vijeću ministara i Predstavničkom domu, a koji je zaustavila Stranka demokratske akcije (SDA) u Domu naroda zbog politizacije pitanja prebivališta u Bosni i Hercegovini.
- 45.Tačnost navedenog potvrđuje Odluka Ustavnog suda BiH broj U 27/13 od 29. novembra 2013. godine kojom je utvrđeno da Izjava Kluba delegata bošnjačkog naroda u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH o destruktivnosti po vitalni interes bošnjačkog naroda u BiH u Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH od 17. jula 2013. godine ispunjava uvjete proceduralne ispravnosti iz člana VI/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, te da Prijedlogom izmjena i dopuna spomenutog zakona nije povrijeđen vitalni interes bošnjačkog naroda u BiH. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da Prijedlog navedenog zakona ne stavlja u povoljniji i nepovoljniji položaj bilo koji od konstitutivnih naroda, u konkretnom slučaju bošnjački narod, niti utječe na ustavno pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica zbog čega nije povrijeđen vitalni interes bošnjačkog naroda.
- 46.Navedeno, prema mišljenju Vlade RS, upućuje da se predmetni zahtjev ne odnosi na pravno, već političko pitanje. Stoga, Vlada RS ukazuje da, imajući u vidu nadležnosti Ustavnog suda BiH iz člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, taj sud nije nadležan da rješava spor/daje savjete i mišljenja, te da se u tom dijelu predmetni zahtjev odbaci. U dijelu kojim se traži ocjena ustavnosti osporene odluke Vlada RS predlaže da se zahtjev odbije, budući da ne postoji povreda Ustava Bosne i Hercegovine u smislu nadležnosti Ustavnog suda BiH iz člana VI/3.a), b) i c) Ustava Bosne i Hercegovine.
b) 2. Odgovor na zahtjev broj U 12/14
- 47.U svom odgovoru na zahtjev Vlada RS navodi da se zahtjevom osporava akt niže pravne snage od zakona, odluka organa izvršne vlasti, Vlade RS. U tom smislu Vlada RS podsjeća na dosadašnju praksu Ustavnog suda koja je usmjerena na kontrolu zakonodavnih općih akata, a ne i podzakonskih akata (Odluka Ustavnog suda broj U 3/04). Također, ukazuje i na Odluku Ustavnog suda broj U 4/05.
- 48.Istaknuto je da je predmet ovog postupka podzakonski akt nižeg ranga koji je po svojoj prirodi instruktivnog karaktera i koji se odnosi na segment materije koja regulira pitanje prebivališta i boravišta građana na području Republike Srpske. Stoga je ukazano da osporena odluka nije istog logičkog tipa kao zakon, te da se odnosi na mali dio date materije i ne predstavlja osnovni opći akt.
- 49.Vlada RS navodi da nije sporno da Ustavni sud može vršiti kontrolu ustavnosti pravnih akata nižeg ranga od zakona kada takvi akti pokreću pitanja kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom kao što je to Ustavni sud uradio u svojoj Odluci broj U 4/05 od 22. aprila 2005. godine. Međutim, Ustavni sud može vršiti takvu kontrolu samo ako je ispunjen uvjet iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 50.Vlada RS naglašava da se osporenom odlukom ne krše ljudska prava i osnovne slobode propisane čl. I/2, III/3.b) u vezi sa alinejama 2. i 6. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, I/4, II/2. (član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju), čl. II/3.m), II/5, III/5.a), IV/4.a) i tačkom 7. Aneksa 1. Ustava Bosne i Hercegovine (član 12. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima).
- 51.Osporenom odlukom, prema mišljenju Vlade RS, ne krši se sloboda kretanja, jer ne ugrožava pravo građana garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti onemogućava građane da u skladu sa zakonom prijavljuju prebivalište i boravište. Međutim, osporenom odlukom se onemogućava da građani lažno prijavljuju prebivalište, odnosno da daju netačne i neistinite podatke.
- 52.Vlada RS ukazuje na odredbe čl. 3. stav 1. tačka 7) i 8. i 8a. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH. Ukazano je da se pod prebivalištem ne smatra i ne može se smatrati općina u kojoj se državljanin nije nastanio i nema namjeru da tamo živi, a želi da u njoj ima prijavu prebivališta da bi mogao da glasa za predstavnička tijela općine, entiteta i BiH ili ostvari neko drugo pravo koje proizlazi, ili je u vezi sa prijavom prebivališta, nego općina u kojoj se državljanin nastanio sa namjerom da tamo živi. Pod pojmom "nastaniti sa namjerom da tamo živi" se podrazumijeva da se lice uselilo u stambenu jedinicu odgovarajuću za život u kojoj namjerava da živi. Svako lice koje se uselilo u stan ili kuću za useljenje ima pravni osnov u vidu dokaza o vlasništvu ako je vlasnik, ili dokaza da je stan ili kuću iznajmilo ako je podstanar.
- 53.Dostavljanje navedenih dokaza, prema mišljenju Vlade RS, predstavlja dokaz da se lice nastanilo na teritoriji općine u kojoj prijavljuje prebivalište a samim tim i da je dalo istinite i tačne podatke prilikom prijave prebivališta.
- 54.Pošto se osporena odluka odnosi na provjeru tačnosti i istinitosti podataka prilikom prijave prebivališta, ona je u skladu sa spomenutim članovima državnog zakona.
- 55.Ukazano je da se odlukom Vlade RS niti stavlja, niti se može staviti van snage bilo koji član Zakona, nego se njome instruktivno preciziraju dokazi na osnovu kojih se utvrđuju tačnost i istinitost podataka koje daju državljani prilikom prijave prebivališta i boravišta. Uvjeti u osporenoj odluci nisu strožiji od onih koji su predviđeni Zakonom, jer se radi o istim uvjetima koji predstavljaju osnov za poništenje upisa prijave prebivališta. Prema mišljenju Vlade RS, zahtijevanje od građana da dostave dokaz o tačnosti i istinitosti podataka prilikom prijave prebivališta ne ograničava prava i slobode građana, već onemogućava "izborni inženjering" političkih partija i ostvarivanje onih prava koja im ne pripadaju, kao i bilo koju zloupotrebu.
- 56.Istaknuto je da se odluka Vlade RS odnosi na sve građane i da ne pravi razliku na nacionalnoj, rasnoj, vjerskoj, spolnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi, niti stavlja u povoljniji položaj domicilno stanovništvo nauštrb povratničke kategorije stanovništva, budući da ne dira u prava povratnika na olakšanu prijavu prebivališta propisanu državnim zakonom i ne regulira drugačije odredbe od onih propisanih zakonom koje se odnose na raseljena i izbjegla lica.
- 57.Ukazano je da je odredbom člana 5. stav 1. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH utvrđeno da su Ministarstvo unutrašnjih poslova RS, Policija Distrikta Brčko i kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova nadležna da vrše prijavljivanje i odjavljivanje prebivališta, kao i adrese stanovanja, da vode evidencije o njima, da Ministarstvo civilnih poslova BiH u postupku prijave i odjave prebivališta ima nadzornu i žalbenu nadležnost, te da Ustavom Bosne i Hercegovine materija prijave - odjave prebivališta nije propisana kao izvorna nadležnost BiH, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o podijeljenoj nadležnosti BiH i entiteta, nastaloj prenosom dijela spomenute nadležnosti sa entiteta na institucije BiH, u pogledu nadzorne i žalbene nadležnosti. Dalje je navedeno da je Vlada RS, shodno članu 43. Zakona o Vladi, nadležna da donosi odluke u djelokrugu svoje nadležnosti, te da osporena odluka nije materijalno neusklađena sa odredbama Ustava BiH i odredbama Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH.
- 58.Također, Vlada RS smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, budući da osporena odluka ne može dovesti do nepopravljivih štetnih posljedica za državljane, a posebno za izbjegla i raseljena lica kao što je to već navedeno. Ukazano je da osporena odluka nikog ne diskriminira i da ne može dovesti u pitanje organizaciju i provođenje izbornog procesa za Opće izbore u BiH 2014. godine. Stoga, na osnovu svega navedenog, Vlada RS predlaže da se, zbog nedopuštenosti zahtjeva za ocjenu ustavnosti zbog nenadležnosti Ustavnog suda BiH, zahtjev odbaci, kao i da se odbaci zahtjev za donošenje privremene mjere.
c) Mišljenje OHR-a
- 59.U svom mišljenju OHR je naveo da je osporena odluka usvojena dok je Nacrt Zakona o prebivalištu i boravištu u Republici Srpskoj bio upućen u parlamentarnu proceduru s ciljem da obustavi primjenu Zakona o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 32/01 i 56/08) na teritoriji Republike Srpske. Nacrt Zakona o prebivalištu i boravištu u Republici Srpskoj bio je potom zamišljen kao odgovor na neusvajanje Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine izmjena i dopuna postojećeg državnog Zakona o prebivalištu i boravištu koje je bilo predložilo Vijeće ministara BiH u julu 2013. godine.
- 60.Istaknuto je da su Visoki predstavnik i šira međunarodna zajednica izrazili svoju zabrinutost zbog ove situacije koja se tiče poštivanja odluka koje donose institucije BiH a koja bi, također, mogla utjecati i na provođenje izbora, slobodu kretanja u cijeloj BiH, kao i na druga prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, ukazano je na zajedničku izjavu od 8. maja 2014. godine specijalnog predstavnika Evropske unije/delegacije Evropske unije, Ambasade Sjedinjenih Američkih Država i OHR-a kojom su u vezi sa donošenjem osporene odluke izrazili zabrinutost. U navedenoj izjavi je, između ostalog, navedeno da je "pitanje prebivališta regulirano na državnom nivou i da zahtijeva političko i zakonsko rješenje na tom nivou. Važno je da Bosna i Hercegovina izmijeni i dopuni postojeći zakon i približi ga najboljim primjerima iz evropske prakse, a radi prevazilaženja praznina u ovoj oblasti. Istovremeno, moraju se poštivati prava povratnika da se vrate, kao i sloboda kretanja svih građana Bosne i Hercegovine. Na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine moraju se primjenjivati jedinstveni standardi, a vlasti širom zemlje treba da primjenjuju postojeću legislativu jednako za sve građane, bez ikakvog oblika diskriminacije i na način koji gradi povjerenje javnosti u rad vlasti. Postojeći zakon na državnom nivou kojim se regulira pitanje prebivališta mora se poštivati sve dok ne bude izmijenjen. Jednostrani pokušaji da se ovo pitanje regulira na entitetskom nivou, kao što je nedavna odluka Republike Srpske …, izlaze iz okvira postojećeg zakona i neprihvatljivi su. Jednako je neprihvatljivo da drugi politički akteri blokiraju funkcioniranje državnih institucija, kao što je Dom naroda BiH, čime se sprečava uobičajena demokratska dinamika između predstavnika različitih interesa koja može dovesti do kompromisa oko donošenja potencijalnih amandmana na državni Zakon o prebivalištu".
- 61.Također, u mišljenju se upućuje i na 45. izvještaj Visokog predstavnika o provedbi Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu podnesen generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda.
- 62.OHR smatra da je država Bosna i Hercegovina nadležna za ovu materiju i da je Parlamentarna skupština BiH donijela Zakon o prebivalištu i boravištu u vršenju tih ustavnih nadležnosti. Prebivalište i boravište državljana Bosne i Hercegovine se uređuje na državnom nivou, a nadležnost za donošenje pravilnika, uputa i instrukcija, uključujući i one koje su sadržane u osporenoj odluci Vlade RS, zakonom je povjerena Ministarstvu civilnih poslova BiH (član 32. Zakona), dok je uloga u provođenju određenih odredaba dana nadležnim entitetskim tijelima.
- 63.Prema mišljenju OHR-a, uspostavljanjem uvjeta koji se primjenjuju isključivo u jednom dijelu države, to jeste na teritoriji Republike Srpske, osporena odluka pokreće pitanje usklađenosti sa načelom slobode kretanja lica/pravom na slobodu kretanja i boravka zajamčenu prema čl. I/4. i II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te pokreće pitanje usklađenosti sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine kojima se jamči pravo povratka izbjeglicama i raseljenim licima prema članu II/5.
- 64.Istaknuto je da je sloboda kretanja svih lica u Bosni i Hercegovini nužan element državljanstva Bosne i Hercegovine. U tom pogledu osporenom odlukom se stvaraju nove prepreke za mobilnost na cijeloj teritoriji BiH dok zakoni na državnom nivou imaju cilj da eliminiraju ili reduciraju prepreke za slobodno kretanje, te da podstiču na stvarno korištenje zajedničkih prava na slobodu kretanja. S tim u vezi je ukazano da, prema zvaničnim pokazateljima UNHCR-a, još uvijek ima 84.500 interno raseljenih lica i 27.419 izbjeglica koje žele da se vrate u svoje prijeratne općine. Stoga će glavninu novih zahtjeva za ponovnu prijavu prebivališta u Republici Srpskoj vjerovatno inicirati ove ugrožene grupe.
- 65.OHR navodi da državni Zakon o prebivalištu i boravištu oslikava zakonsku obavezu koja proizlazi iz Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana II/5. Ustava BiH, te da sadrži jedno cijelo poglavlje, to jeste poglavlje kojim se uređuje tzv. režim olakšane prijave za povratnike. Cilj ovog poglavlja jeste da se uklone prepreke za povratak izbjeglica i raseljenih lica i provođenje Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir, kao jednog od najvažnijih ciljeva za razrješenje sukoba u Bosni i Hercegovini. Prema mišljenju OHR-a, odlukom Vlade RS o vršenju provjere ignoriraju se ove odredbe državnog zakona i ne uključuju se specifični uvjeti za olakšanu prijavu prebivališta za izbjeglice i raseljena lica, a što se predviđa državnim zakonom. Na ovaj način osporena odluka bi mogla imati štetne posljedice po izbjeglice i raseljena lica koji se nastoje vratiti u svoje prijeratne općine naročito u Republici Srpskoj.
- 66.Dalje se navodi da osporena odluka dovodi u pitanje jedinstvo državnog regulatornog okvira, te da određivanje dodatnih i strožijih uvjeta za prijavu prebivališta za državljane koji se primjenjuju isključivo na teritoriji Republike Srpske ograničava slobodu kretanja lica, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta koja se jamči prema Ustavu, a koje se provodi prema državnom zakonu. Pored navedenog, neuključivanje specifičnih uvjeta za olakšanu prijavu prebivališta za povratnike predviđenu državnim zakonom vjerovatno bi moglo imati štetne posljedice naročito po povratnike.
- 67.Mišljenje OHR-a je da, ukoliko se osporena odluka ne stavi van snage, čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine bi postali nedjelotvorni. Prihvatanje da osporena odluka ostane na snazi dovelo bi do priznavanja mogućnosti da jedan entitet supstituira institucije BiH onda kada predstavnici izabrani iz tog entiteta u institucije BiH nisu u mogućnosti da osiguraju da njihovi stavovi prevladaju. Shodno tome, to bi predstavljalo supstitut za potrebu iznalaženja kompromisa između entiteta i konstitutivnih naroda (zajedno sa Ostalima) o pitanjima koja se moraju urediti na državnom nivou.
- 68.OHR smatra da, ukoliko Ustavni sud ne odluči u meritumu ovog predmeta na narednoj sjednici, trebalo bi razmotriti donošenje privremene mjere na toj sjednici kojom bi se obustavila primjena osporene odluke do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Navedeno budući da provedba navedene odluke može dovesti do nepopravljivih štetnih posljedica za određen broj lica, i to naročito izbjeglica i raseljenih lica koji kao rezultat rata u Bosni i Hercegovini nisu u posjedu svoje imovine u Republici Srpskoj i/ili žive u inozemstvu i koje bi se mogle suočiti s administrativnim preprekama u nastojanju da prijave svoje prebivalište u Republici Srpskoj. Dalje, provedba osporene odluke bi mogla dovesti u pitanje načelo pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Također, prema mišljenju OHR-a, osporena odluka bi mogla imati i negativan utjecaj na organizaciju i provođenje izbornog procesa za Opće izbore u 2014. godini, budući da je prebivalište osnovni element za prijavu državljana Bosne i Hercegovine koji imaju biračko pravo. S tim u vezi, ukazano je da se Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine posebno definira značenje prebivališta radi preciznog utvrđivanja kategorija birača.
IV. Relevantni propisi
- 69.U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
Član I
Bosna i Hercegovina
[...]
- 2.Demokratska načela
Bosna i Hercegovina će biti demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.
Član III
Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta
[...]
- 3.Pravni poredak i nadležnosti institucija
[...]
(b) Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.
Član IV
Parlamentarna skupština
[...]
- 4.Ovlaštenja
Parlamentarna skupština je nadležna za:
- a)Donošenje zakona koji su potrebni za provođenje odluka Predsjedništva ili za vršenje funkcija Skupštine po ovom Ustavu.
[...]
Član VI/3.a)
Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav.
- a)Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:
- -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- -Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom.
- -
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
U Zakonu o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 32/01 i 56/08) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom se uređuje prebivalište i boravište državljana Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: državljanin) i boravište raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: raseljene osobe).
Sve odredbe ovoga zakona odnose se jednako na sve državljane, osim ako nije drukčije predviđeno u posebnim odredbama u poglavlju IV ovoga zakona.
Niti jedna odredba ovoga zakona se ne smije tumačiti tako da ograničava pravo državljana na slobodan izbor mjesta prebivališta/ boravišta.
Član 2.
Podaci obuhvaćeni ovim Zakonom se obrađuju, pohranjuju, koriste i dostavljaju s namjerom zadovoljavanja potreba državljana u uživanju njihovih prava i obavljanju dužnosti i bit će korišteni za praćenje broja i kretanja stanovništva u Bosni i Hercegovini. U skladu sa ovim Zakonom, podaci se prikupljaju u skladu sa zakonom kojim se uređuje zaštita ličnih podataka u Bosni i Hercegovini, te sa zakonom kojim se uređuje centralna evidencija i razmjena podataka u Bosni i Hercegovini.
Član 4.
Državljani prijavljuju i odjavljuju prebivalište i boravište u skladu sa ovim zakonom.
Prijavljivanje i odjavljivanje prebivališta, kao i adrese stanovanja, obavezno je za sve državljane, osim slučajeva iz člana 9. stav 4.ovoga zakona.