USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici, u predmetu broj AP 2275/10, rješavajući apelaciju Ante Mustapića i Jele Mustapić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b, člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ante Mustapića i Jele Mustapić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 030545 09 Rev od 8. aprila 2010. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Ante Mustapić (u daljnjem tekstu: apelant) i Jela Mustapić (u daljnjem tekstu: apelantica), nastanjeni u Švajcarskoj, koje zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnijeli su 10. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 030545 09 Rev od 8. aprila 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te "Urbinga" d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Javnog stambenog preduzeća "Dom" u Mostaru (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Mire Prskalo (u daljnjem tekstu: trećetužena) zatraženo je 24. maja 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Od Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko- neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) 22. aprila 2014. godine zatraženo je da dostave spis po apelanticinom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
- 4.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. juna 2011. godine, Općinski sud 30. maja 2011. godine i trećetužena 3. juna 2011. godine, a Kantonalni sud, prvotuženi i drugotuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju. Ministarstvo je 24. maja 2014. godine dostavilo relevantnu dokumentaciju u konkretnom predmetu.
- 5.Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 22. juna 2011. godine.
- 6.Ustavni sud je, u smislu člana 91. stav 3. Pravila Ustavnog suda, odbio zahtjev apelanata za izuzimanje Mate Tadića, sudije Ustavnog suda, u odlučivanju o predmetnoj apelaciji, jer ne postoje okolnosti koje ukazuju na sumnju u njegovu nepristrasnost.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
- 8.Prije iznošenja činjenica u konkretnom predmetu Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije zapaža da je postupku u kojem su donesene osporene presude prethodio upravni postupak. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica, postupajući u skladu sa odredbom člana 28. Zakona o stambenim odnosima, 26. septembra 2002. godine podnijela Službi graditeljstva, imovinskopravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Općine Mostar – Jugozapad (u daljnjem tekstu: Služba) zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Apelantica je navedeni zahtjev temeljila na odredbi člana Xe. stav 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova, koja je stupila na pravnu snagu 16. jula 2002. godine ("Službene novine FBiH" broj 32/02, u daljem tekstu: Odluka). Naime, odredbom člana Xe. stav 4. Odluke je propisano da lica kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od zaključenja ugovora o korištenju stana.
- 9.Rješenjem Ministarstva broj UPI 09-03-25-360/03 od 17. oktobra 2006. godine, donesenim u ponovnom postupku, nakon što su u dva navrata poništena prethodno donesena rješenja po apelanticinom zahtjevu, utvrđeno je da je apelantica nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu (tačka I izreke). Istim rješenjem (tač. II-VII izreke) utvrđena su prava i obaveze apelantice kao nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je prvenstveno ukazalo da je, postupajući po uputama Federalnog ministarstva iz rješenja od 30. augusta 2006. godine kojim je tom Ministarstvu naloženo da u ponovnom postupku izvrši pravilnu ocjenu dokaza koji se nalaze u spisu predmeta, a naročito Odluke davaoca stana na korištenje od 18. jula 1986. godine, te odluka drugotuženog koje su navedene u rješenju Federalnog ministarstva, zaključilo da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je odlukom pravnog prednika drugotuženog broj 03-/86 od 17. septembra 1986. godine apelantici dodijeljen stan na Trgu I. Mišića broj 2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) koji je bio u izgradnji. Također je navedeno da je odluka o dodjeli apelantici predmetnog stana od 17. septembra 1986. godine zasnovana na odluci pravnog prednika drugotuženog broj 03-533 od 28. aprila 1986. godine kojom je utvrđeno da će u kupovini predmetnog stana, i to sa 70% novčanih sredstava, učestvovati drugotuženi kod kojeg je apelantica bila zaposlena, a 30% RO "Transmisija" RZ "Razvoj", preduzeće u kojem je apelant bio zaposlen. Ministarstvo je, također, navelo da iz obrazloženja odluke drugotuženog od 17. septembra 1986. godine proizlazi da je zbor radnika drugotuženog 25. juna 1986. godine donio odluku o dodjeli predmetnog stana apelantici, a u skladu sa ranije donesenom odlukom od 28. aprila 1986. godine.
- 10.Osim toga, Ministarstvo je navelo da iz spisa proizlazi da se apelantica tokom 1998. godine obraćala (pismeno i usmeno) više puta prvotuženom zahtjevom za predaju predmetnog stana u posjed, "koji je RO 'Dom' [drugotuženi] kupio 25. juna 1986. godine, što je vidljivo iz odluke broj 309/86 od 25. juna 1986. godine", te da joj je "pokojni direktor Željko Šimić rekao da ona nema pravo na predmetni stan, jer 'Urbing' [prvotuženi] nije zainteresiran da ispoštuje odluku iz 1986. godine i da će predmetni stan biti u slobodnoj prodaji na tržištu". Također, Ministarstvo je navelo da iz predmetnog spisa proizlazi da se apelantica više puta pismeno obraćala prvotuženom zahtjevom da joj se preda u posjed predmetni stan, te da je 14. decembra 1998. godine od prvotuženog dobila pismeni odgovor kojim je obaviještena da je predmetni stan prodat.
- 11.Shodno navedenom, Ministarstvo je zaključilo da je to Ministarstvo nesporno utvrdilo da je apelantici odlukom drugotuženog od 17. septembra 1986. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan, te da je navedena odluka zasnovana i na odluci drugotuženog od 28. aprila 1986. godine o udruživanju sredstava drugotuženog (apelanticin poslodavac) u iznosu od 70% i RO "Transmisija" RZ "Razvoj", gdje je apelant bio zaposlen, u iznosu od 30%, kao i na odluci Zbora radnika o dodjeli apelantici predmetnog stana od 25. juna 1986. godine, ali da se apelantica u predmetni stan nije uselila zbog toga što je izgradnja stana završena tokom 1998. godine i što prvotuženi nije ispoštovao odluku drugotuženog od 17. septembra 1986. godine, te je, s tim u vezi, Ministarstvo zaključilo da je apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana osnovan, shodno odredbi člana Xe. stav 4. Odluke.
Osporene presude
- 12.Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 030545 07 P od 12. decembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da je pravno ništav Ugovor o kupoprodaji broj 04/1-381/99 od 9. marta 1999. godine koji je zaključen između prvotuženog i trećetužene (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o kupoprodaji) uz obavezu da trećetužena preda apelantima u posjed predmetni stan, te da se poništi uknjižba prava vlasništva po spornom ugovoru o kupoprodaji. Istom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže drugotuženog kao prodavatelja da sa apelantima kao kupcima zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo pod uvjetima preciziranim izrekom presude, u roku od 30 dana, jer, u protivnom, takav ugovor će zamijeniti ova presuda. Istom presudom sud je obavezao apelante da trećetuženoj nadoknade troškove parničnog postupka.
- 13.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi poništenja spornog ugovora o kupoprodaji, iseljenja i otkupa predmetnog stana. Općinski sud je, također, naveo da su apelanti tužbeni zahtjev temeljili na tvrdnji da je apelantici odlukom pravnog prednika drugotuženog od 17. septembra 1986. godine dodijeljen predmetni stan, a koji je građen udruženim sredstvima pravnog prednika drugotuženog i RO "Transmisija" u kojoj je bio zaposlen apelant. Općinski sud je, također, ukazao da su apelanti istakli da se u predmetni stan nisu uselili do početka ratnih djejstava, jer izgradnja stana nije bila dovršena, pa budući da je nakon završetka ratnih djejstava izgradnja stana završena, smatraju da im pripada pravo da sa prvotuženim zaključe ugovor o korištenju stana u skladu sa odredbom člana Xe. stav 4. Odluke, kao i odredbom člana 46.b stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama). Općinski sud je, također, naveo da apelanti smatraju da je sporni ugovor o kupoprodaji ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer, prema njihovom mišljenju, prvotuženi nije mogao raspolagati predmetnim stanom koji je već bio dodijeljen apelantici, te tužbenim zahtjevom i traže da se utvrdi ništavost spornog ugovora, a da se trećetuženoj naloži da stan preda u posjed apelantima.
- 14.Općinski sud je, dalje, obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantici kao zaposleniku drugotuženog Rješenjem broj 03-/86 od 17. septembra 1986. godine dodijeljen predmetni stan na korištenje, te da je isti stan bio predmet kupoprodajnog Ugovora broj 04/I-381/99 od 9. marta 1999. godine, zaključenog između prvotuženog i trećetužene. Također, Općinski sud je naveo da je "nesporno (je) utvrđeno da je predmetni stan građen udruživanjem novčanih sredstava preduzeća 'Dom' kod kojeg je apelantica bila zaposlena i RO 'Transmisija' RZ 'Razvoj' kod kojeg je bio zaposlen prvotužilac" (apelant). Naime, Općinski sud je istakao da na osnovu iskaza svjedoka Senada Kazazića, koji ocjenjuje kao objektivan i koji parnične stranke u postupku nisu osporavale, zaključuje da je sporni stan bio u cijelosti plaćen prije rata. Općinski sud je, također, naveo da je na osnovu iskaza svjedoka Rajka Udovčića utvrdio da se apelantica obraćala zahtjevom drugotuženom radi predaje u posjed stana, te da je obaviještena da je predmetni stan prodat trećetuženoj po tržišnoj cijeni i da se od 11. oktobra 1999. godine trećetužena nalazi u posjedu predmetnog stana. Dalje, Općinski sud je utvrdio da iz uvjerenja registra pravnih subjekata broj Tt-O-I-520/08 i broj Tt-O-I-638/08 proizlazi da je sva prava i obaveze drugotuženog preuzeo prvotuženi. Pri tome Općinski sud je utvrdio da je prvotuženi prodao predmetni stan trećetuženoj sa kojom je i zaključio sporni Ugovor o kupoprodaji broj 04/I-381 od 9. marta 1999. godine, te da se trećetužena od 11. oktobra 1999. godine nalazi u posjedu predmetnog stana.
- 15.Općinski sud je, dalje, utvrdio da su apelanti "u upravnom postupku ishodovali" rješenje Ministarstva od 17. oktobra 2006. godine kojim je apelantici priznat status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 22. marta 2007. godine, te da je apelantica na osnovu tog rješenja sa drugotuženim zaključila Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 521311 od 11. aprila 2007. godine. Općinski sud je, također, istakao da su apelanti 12. aprila 2007. godine podnijeli drugotuženom zahtjev za otkup predmetnog stana koji je zaveden pod brojem 01-941/01, ali da o navedenom zahtjevu nije donesena odluka.
- 16.Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan, jer je, prema mišljenju suda, u vrijeme stupanja na snagu odredbe člana Xe. stav 4. Odluke (16. juli 2002. godine) predmetni stan bio vlasništvo trećetužene, te smatra da u konkretnom slučaju nije moguća retroaktivna primjena navedene odredbe. Osim toga, Općinski sud smatra da je rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantici od 1986. godine predstavljalo punovažan osnov za zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana (čl. 24. i 26. Zakona o stambenim odnosima), te da se tek useljenjem u stan moglo steći stanarsko pravo (član 11. Zakona o stambenim odnosima). S obzirom na to da se apelanti nisu nikad uselili u predmetni stan, nakon što je apelantici pismenim aktom dodijeljen predmetni stan na korištenje, prema mišljenju Općinskog suda, nisu realizirane osnovne formalnopravne pretpostavke za stjecanje stanarskog prava u skladu sa odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Stoga, budući da na predmetnom stanu nije postojalo stanarsko pravo, Općinski sud je istakao da je prvotuženi 9. marta 1999. godine zaključio sa trećetuženom pravnovaljan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te je, s tim u vezi, zaključio da on nije ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.
- 17.Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 030545 09 Gž od 25. septembra 2009. godine žalba apelanata je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako da je tužbenom zahtjevu udovoljeno u cijelosti, a tuženi su obavezani da solidarno naknade apelantima troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno ponovio činjenično stanje, te naveo da među strankama nije sporno da je apelantica bila zaposlenik drugotuženog koji joj je odlukom od 17. septembra 1986. godine dodijelio predmetni stan u izgradnji, da stan do početka rata nije bio završen, a da je građen udruženim sredstvima drugotuženog i RO "Transmisija" u kojoj je bio zaposlen apelant. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud utvrdio da je stan u cijelosti isplaćen, da se apelantica obraćala prvotuženom u vezi sa dodjelom stana, ali da je obaviještena da ga ne može kupiti, jer je plaćen samo 10%, kao i zbog toga što je oštećen, te da je predmetni stan prodat trećetuženoj ugovorom od 9. marta 1999. godine po tržišnoj cijeni a da je rješenjem nadležnog ministarstva od 17. oktobra 2006. godine utvrđeno da je apelantica nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Kantonalni sud je, dalje, ponovio pravni stav prvostepenog suda da se ne radi o apsolutno ništavom ugovoru u smislu člana 103. ZOO i da se odredba člana Xe. stav 4. Odluke nije mogla primijeniti, budući da je u vrijeme donošenja predmetnog propisa stan bio privatno vlasništvo trećetužene, da je rješenje drugotuženog iz 1986. godine o dodjeli stana apelantici predstavljalo punovažan osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana, a da se useljenjem u stan moglo steći stanarsko pravo, te bi se, kako je naveo Kantonalni sud, "dalo zaključiti da su [apelanti] prema mišljenju prvostepenog suda propustili da to učine i usele se u stan".
- 18.Međutim, Kantonalni sud je, dalje, istakao da se u žalbi apelanata osnovano ukazuje da prvotuženi nije imao ovlaštenje da raspolaže predmetnim stanom na tržištu, koji je bio dodijeljen apelantici, pa je, prema mišljenju Kantonalnog suda, sporni ugovor o kupoprodaji apsolutno ništav, zato što je prvostepeni sud postupao suprotno prinudnim propisima - odredbi člana 19. Zakona o prometu nekretnina kojom je propisano da se prodaja iz društvene, odnosno državne imovine vrši javnim nadmetanjem, a ugovori zaključeni bez javnog nadmetanja su ništavi. Istaknuto je da prvostepeni sud "gubi iz vida činjenicu da je stan kupljen prije rata radi rješavanja stambenog pitanja [apelantice] i njene porodice, da je kupoprodajna cijena u cijelosti plaćena", što je, također, prvostepeni sud u postupku utvrdio. Navedeno je da prvotuženi nije mogao raspolagati predmetnim stanom, niti ga je mogao prodati trećetuženoj, budući da je apelentica imala akt o dodjeli stana koji joj je davao zakonit osnov za useljenje u stan i stjecanje stanarskog prava prema Zakonu o stambenim odnosima i otkup stana prema Zakonu o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). U obrazloženju presude Kantonalni sud je, dalje, istakao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je, prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana Xe. stav 4. Odluke, kao i odredba člana 46.b stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama), budući da je nesporno dokazano da je nakon ratnih djejstava završena izgradnja zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan. Naime, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o retroaktivnoj primjeni odredbe člana Xe. stav 4. Odluke, kako je prema mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud pogrešno zaključio, već o primjeni propisa kojima se štite prava lica kojima su stanovi dodijeljeni na korištenje u toku izgradnje i koja se, zbog objektivnih okolnosti, nisu uselila u takve stanove i ostvarila svoje pravo da steknu stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine. Istaknuto je da su radi zaštite lica kojima su dodijeljeni stanovi u izgradnji a koja se nisu uselila u takve stanove, a posebno da bi se zaštitila od nezakonitog postupanja davatelja stana na korištenje, "doneseni (su) specijalni propisi kojim su derogirane odredbe Zakona o stambenim odnosima u pogledu stjecanja stanarskog prava i otkupa stana, pa je ovim specijalnim propisima omogućeno licima koja se nisu uselila u stanove, a imala su akt o dodjeli stana na korištenje, da na takvom stanu steknu stanarsko pravo i po osnovu otkupa postanu vlasnici stana". S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je upravo odredbom člana Xe. stav 4. Odluke i člana 46.b stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama propisano da lica kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji imaju pravo da zaključe ugovor o korištenju stana u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima, kao i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora o korištenju stana.
- 19.Naime, Kantonalni sud smatra da prvotuženi nije mogao raspolagati predmetnim stanom, te u odnosu na stan zaključiti ugovor o kupoprodaji sa trećetuženom s obzirom na činjenicu da je rješenjem drugotuženog od 17. septembra 1986. godine apelantici dodijeljen predmetni stan na korištenje, a koje joj, prema mišljenju suda, daje zakonit osnov za useljenje u stan i stjecanje statusa nosioca stanarskog prava u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima, kao i otkup stana prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelantica, u skladu sa odredbom člana 28. Zakona o stambenim odnosima, pokrenula upravni postupak u kojem je ishodovala pravosnažno rješenje od 17. oktobra 2006. godine kojim joj je, u skladu sa odredbom člana Xe. stav 4. Odluke, priznat status nositeljice stanarskog prava, a na osnovu kojeg je zaključila i ugovor o korištenju stana. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se i na stanovima koji su dodijeljeni u izgradnji moglo stjecati stanarsko pravo samo prema odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima, jer je upravo odredbom člana Xe. stav 4. Odluke i člana 46.b stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama kao lex specialis propisima omogućeno stjecanje stanarskog prava licima kojima je dodijeljen stan u izgradnji do 6. decembra 2000. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je ugovor o kupoprodaji od 9. marta 1999. godine koji je zaključen između prvotuženog i trećetužene apsolutno ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO, te da apelantici kao nositeljici stanarskog prava pripada pravo da, u skladu sa odredbom člana 31. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, traži iseljenje i predaju stana u posjed.
- 20.Odlučujući o reviziji trećetužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 030545 09 Rev od 8. aprila 2010. godine kojom je reviziju uvažio, te drugostepenu presudu preinačio tako da je žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje, pa je, između ostalog, ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je Ministarstvo svojim rješenjem od 17. oktobra 2006. godine priznalo apelantici status nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 22. marta 2007. godine. Također, Vrhovni sud je ukazao da su apelanti sa drugotuženim zaključili Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 521311 od 11. aprila 2007. godine, a 11. aprila 2007. godine drugotuženom podnijeli "i zahtjev za otkup predmetnog stana koji drugotuženi nije riješio u roku od tri mjeseca, odnosno sa tužiteljima nije zaključio ugovor o prodaji stana". Vrhovni sud je, također, ponovio i pravne stavove nižestepenih presuda, te je, s tim u vezi, zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer, prema mišljenju Vrhovnog suda, ugovor o kupoprodaji koji je zaključen između prvotuženog i trećetužene nije ništav pravni posao u smislu odredbe člana 103. ZOO i čl. 19. i 26. Zakona o prometu nekretnina. U tom kontekstu Vrhovni sud je prvenstveno istakao da se radi o prodaji stana kao posebnog dijela zgrade koji je u okviru svog redovnog poslovanja, kao investitor, prvotuženi, čija je jedna od osnovnih djelatnosti izgradnja i prodaja stanova, stavio u promet, to je, prema stavu Vrhovnog suda, prvotuženi, u smislu člana 26. Zakona o prometu nekretnina, imao pravo bez javnog nadmetanja na tržištu prodati predmetni stan "čija gradnja je završena 1999. godine". Navedeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da, u smislu člana 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, vlasnik ima pravo da traži predaju stana u posjed, a apelanti to nisu, pa ne mogu tražiti predaju stana od trećetužene, kao i zaključak da, u smislu čl. 7. i 12. Zakona o prodaji stanova, može tražiti zaključivanje kupoprodajnog ugovora u odnosu na stanove u vlasništvu pravnih lica, a da je sporni stan vlasništvo trećetužene, dakle, fizičkog lica, koje nije stekla na osnovu ništavog pravnog posla. Vrhovni sud je istakao da je prvotuženi prodao trećetuženoj predmetni stan 9. marta 1999. godine, te da u vrijeme zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora apelantica nije bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, zbog čega smatra da predmetni ugovor o kupoprodaji nije ništav pravni posao. Naime, Vrhovni sud smatra da samim donošenjem rješenja drugotužene od 17. septembra 1986. godine o dodjeli na korištenje predmetnog stana apelantica, u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, nije stekla status nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, budući da se apelantica i apelant nisu uselili u predmetni stan do 6. decembra 2000. godine, a apelantica je status nositeljice stanarskog prava mogla steći tek zakonitim useljenjem u predmetni stan do 6. decembra 2000. godine, od kada više nema mogućnost da stekne stanarsko pravo. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja od 17. oktobra 2006. godine apelantici priznat status nositeljice stanarskog prava, dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda, u vrijeme kada se više nisu mogla stjecati stanarska prava. Naime, Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud pogrešno smatra da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana Xe. stav 4. Odluke, budući da se, prema mišljenju Vrhovnog suda, navedena odredba odnosi na lica koja se nalaze u posjedu i koja koriste stan u času stupanja na snagu te odluke (16. juli 2002). Stoga, Vrhovni sud je zaključio da se navedena odluka ne može primijeniti u odnosu na apelante, jer je nesporno da se od 1999. godine u posjedu predmetnog stana nalazi trećetužena, znači, i u vrijeme stupanja na pravnu snagu Odluke. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP reviziju trećetužene uvažio i drugostepenu presudu preinačio na način kako je navedeno u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 21.Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer je apelantici dodijeljen predmetni stan u izgradnji, zbog čega smatraju da im, u skladu sa odredbom člana Xe. stav 4. Odluke, pripada pravo da traže iseljenje trećetužene i predaju predmetnog stana u posjed, budući da je izgradnja predmetnog stana završena nakon ratnih djejstava. S tim u vezi, istakli su da je apelantica, nakon stupanja na snagu odredbe člana Xe. stav 4. Odluke, pokrenula upravni postupak u kojem je "ishodovala" pravosnažno rješenje od 17. oktobra 2006. godine kojim joj je priznat status nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, a na osnovu kojeg je zaključila i ugovor o korištenju stana od 11. aprila 2007. godine. Također, apelanti su istakli da su, postupajući u skladu sa odredbom člana Xe. stav 4. u roku od tri mjeseca nakon zaključenja ugovora o korištenju stana, a koje im pravo pripada i prema članu 46.b stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama, podnijeli zahtjev za otkup predmetnog stana. S obzirom na to da posjeduju akt kojim je apelantici priznato stanarsko pravo, kao i ugovor o korištenju stana, apelanti smatraju da je osnovan njihov tužbeni zahtjev kojim traže od trećetužene da preda u posjed predmetni stan, jer, prema njihovom mišljenju, trećetužena predmetni stan koristi na osnovu ništavog ugovora.
b) Odgovor na apelaciju
- 22.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji.
- 23.Općinski sud je istakao da u presudi tog suda primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna, te smatra da nisu prihvatljivi navodi apelanata kojim ukazuju da su povrijeđena njihova prava na pravično suđenje i pravo na imovinu.
- 24.Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da navodi iz apelacije nisu osnovani i predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 25.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Član 28.
Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. stav 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.
- 26.Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova ("Službene novine FBiH" br. 11/98 do 32/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član Xe. stav 4.
[ ]
Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
- 27.Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 46.b stav 3.
Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
VI. Dopustivost
- 28.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 29.U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 30.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 030545 09 Rev od 8. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 25. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 31.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 32.Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su im povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 33.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 34.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 1)
- 35.U vezi sa ovim navodima, Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana, predaji stana u posjed i na zaključenje ugovora o prodaji stana, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 36.Apelanti smatraju da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje.
- 37.U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 38.Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
- 39.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud tužbeni zahtjev apelanata odbio, a Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanata, navedenu žalbu je usvojio i preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojio tužbeni zahtjev apelanata. Također, Vrhovni sud je svojom odlukom konačno tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoj zaključak temeljio na tvrdnji da se apelantica, nakon što je dobila odluku o dodjeli predmetnog stana od 17. septembra 1986. godine, u predmetni stan nije zakonito uselila zbog čega nije ni stekla status nositeljice stanarskog prava u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima do 6. decembra 2000. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, odluka o dodjeli predmetnog stana na korištenje apelantici od 17. septembra 1986. godine je bila zakonski osnov za stjecanje stanarskog prava, ali da nakon njenog donošenja nisu realizirane osnovne formalnopravne pretpostavke za stjecanje stanarskog prava (useljenje u stan i zaključenje ugovora o korištenju stana). Naime, Vrhovni sud smatra da se apelantica i apelant nisu zakonito uselili i stekli status nosilaca stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine, jer je apelantici tek rješenjem Ministarstva od 17. oktobra 2006. godine utvrđen status nositeljice stanarskog prava, i to, prema mišljenju Vrhovnog suda, u vrijeme kada se više nisu mogla stjecati stanarska prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da "drugostepeni sud neosnovano smatra da se u konkretnom slučaju imala primijeniti odredba člana Xe. stav 4. Odluke" zbog toga što se, prema mišljenju Vrhovnog suda, "odredba člana Xe. stav 4. Odluke odnosi na lica koja se nalaze u posjedovanju i korištenju stana u času stupanja na snagu Odluke (16. juli 2002. godine), a što nije slučaj sa apelantima".
- 40.Razmatrajući navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno da izgradnja zgrade u kojoj se nalazio sporni stan u vrijeme kada je apelantica dobila rješenje o dodjeli stana od 17. septembra 1986. godine nije bila završena, te da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je gradnja tog stana završena 1999. godine, zbog čega se apelantica i apelant nisu uselili u predmetni stan, što bi bila formalnopravna pretpostavka za zaključenje ugovora, a time i stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Ustavni sud primjećuje da je upravo navedenu činjenicu drugostepeni sud uzeo kao pravno relevantnu prilikom donošenja svoje odluke kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanata. Naime, drugostepeni sud je zaključio da se apelanti nisu zbog objektivnih razloga uselili u predmetni stan, budući da nije bila završena izgradnja zgrade, te da, stoga, iz objektivnih razloga nisu ni zaključili ugovor o korištenju stana iako su imali zakonit osnov za useljenje u stan (rješenje od 17. septembra 1986. godine koje nikada nije poništeno). Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda kao nesporno proizlazi da je gradnja predmetnog stana "završena 1999. godine". Dalje, iz činjenica predmeta proizlazi da se apelantica tokom 1998. godine obraćala prvotuženom radi predaje u posjed predmetnog stana a da je sporni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana između prvotuženog kao prodavca i trećetužene kao kupca zaključen 9. marta 1999. godine.
- 41.Imajući u vidu navedene okolnosti, u kontekstu obrazloženja Vrhovnog suda da se odredba člana Xe. stav 4. Odluke "odnosi na lica koja se nalaze u posjedovanju i korištenju stana u času stupanja na snagu Odluke (17.7.2002. godine)", a što nije slučaj sa apelantima, Ustavni sud naglašava da je u dosadašnjoj praksi i sam razmatrao apelacije koje su pokretale slična pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi lica koja su prije rata imala rješenja o dodjeli stana, ali se nisu bila uselila u predmetni stan, niti su zaključila ugovor o korištenju stana, usmjerenih na poništenje ugovora o korištenju stana koji su zaključila treća lica za takve stanove, ugovora o kupoprodaji stana, te iseljenja iz stana (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4227/10 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud zapaža da je u tom predmetu utvrđeno da zgrada u kojoj se nalazio sporni stan u vrijeme kada je apelanticin suprug dobio rješenje o dodjeli stana od 1. jula 1991. godine nije bila tehnički primljena zbog čega apelanticin suprug nije zaključio ugovor o korištenju stana. U citiranom predmetu Ustavni sud je ukazao da je odredbom člana 46.b Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano "da lica kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora". Slijedeći navedeno, Ustavni sud je zaključio da "odredbu člana 46.b Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo Kantonalni sud nije uopće imao u vidu prilikom donošenja svoje odluke iako je u postupku utvrđeno da zgrada u kojoj se nalazi taj stan u vrijeme donošenja odluke od 1. jula 1991. godine nije bila tehnički primljena". U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da Kantonalni sud u osporenoj presudi nije dao jasno i precizno obrazloženje za svoje odlučenje.
- 42.Ustavni sud je, također, imao u vidu i odluku u predmetu broj AP 5595/10 od 12. februara 2014. godine (dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je razmatrao odluke redovnih sudova donesene povodom apelantove tužbe u tom predmetu kojom je tražio da se utvrdi da je stekao pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana, te da je tuženi dužan priznati apelantu sva prava i obaveze koje na osnovu zakona pripadaju nosiocu stanarskog prava koji je stanarsko pravo stekao prije 6. decembra 2000. godine, posebno pravo na kupovinu stana. U navedenoj odluci Ustavni sud je iznio stav prema kojem smatra da je nesporno utvrđenje "da je apelantu rješenjem tuženog od 11. novembra 1991. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan za koji nije izvršen tehnički prijem zgrade zbog čega apelant i nije bio u mogućnosti da zaključi ugovor o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima". Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud je ukazao da je "zakonodavac propisao da ova lica, prema članu Xe. stav 4. Odluke, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, a nakon toga i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora". U kontekstu navedenog Ustavni sud je zaključio da je "Kantonalni sud u konkretnom slučaju arbitrarno primijenio odredbu člana IVa Odluke kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, jer apelant, kao lice koje nije steklo stanarsko pravo na predmetnom stanu, nije imao pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana u propisanom roku". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u tom predmetu svojom odlukom ukinuo presudu Kantonalnog suda u Sarajevu i predmet vratio tom sudu kojeg je obavezao da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke donese novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 43.Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjeničnim stanjem u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da se radi o relevantno istom činjeničnom i pravnom pitanju, te da se, stoga, stavovi iz navedenih odluka mogu na analogan način primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da i u konkretnom slučaju, kao i u navedenim odlukama Ustavnog suda, nije sporno da je u vrijeme kada je apelantica dobila rješenje o dodjeli stana od 17. septembra 1986. godine, sporni stan bio u izgradnji zbog čega apelantica nije zaključila ugovor o korištenju stana i stekla status nositeljice stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine. Apelanti su u apelaciji ukazali na proizvoljnu primjenu odredbe člana Xe. stav 4. Odluke na kojoj je utemeljena odluka Vrhovnog suda kojom je konačno odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Naime, Vrhovni sud je zaključio da navedena odredba nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer smatra da se odredba člana Xe. stav 4. Odluke "odnosi na lica koja se nalaze u posjedovanju i korištenju stana u času stupanja na snagu Odluke (17. juli 2002. godine), a što nije slučaj sa apelantima". U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana Xe. stav 4. Odluke propisano da "lica kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora". Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena zakonska odredba nikako ne upućuje na zaključak da se ona odnosi na lica koja se nalaze u posjedu i koja koriste stan u času stupanja na snagu Odluke, već, suprotno tome, Ustavni sud zapaža da je zakonodavac u citiranoj odredbi jasno propisao koja lica imaju pravo da zaključe ugovor o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, a nakon toga i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Dalje, Ustavni sud zapaža da je i odredbom člana 46.b Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da lica kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo da zaključe ugovor o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud zanemario odredbu člana 46.b stav 3. Zakona o prodaji stanova, koja je sadržajno identična odredbi Odluke, a na koju je jasno ukazao Kantonalni sud u svojoj odluci, iako je u postupku nesporno utvrđeno da je apelantica, postupajući u skladu sa odredbama člana Xe. stav 4. Odluke i člana 46.b Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pokrenula upravni postupak u kojem je ishodovala rješenje od 17. oktobra 2006. godine koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana na osnovu kojeg je i stekla status nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, a nakon toga u roku propisanom zakonom od tri mjeseca podnijela zahtjev drugotuženom za otkup predmetnog stana. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj 4227/10, tačka 33, istakao da je odredba člana 46.b Zakona o prodaji "stupila na pravnu snagu 11. jula 2006. godine, a objavljena je u 'Službenim novinama FBiH' broj 36/06. Dakle, navedena odredba je bila na snazi u vrijeme kada je Kantonalni sud donio osporenu presudu". S obzirom na činjenice konkretnog predmeta, nesporno je da je navedena odredba u istom tekstu bila na pravnoj snazi i u vrijeme kad je Vrhovni sud donosio odluku koju apelanti osporavaju ovom apelacijom.
- 44.S obzirom na navedeno, imajući osobito u vidu činjenicu da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je predmetni stan u izgradnji (koji su finansirala preduzeća u kojim su radili apelanti a da su sredstva isplaćena u cijelosti) odlukom drugotuženog 1986. godine dodijeljen apelantici, te da se u stan apelanti nisu uselili zbog toga što je izgradnja stana završena tek tokom 1998. godine i podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (mutatis mutandis, već navedene odluke u predmetima br. AP 4227/10 i AP 5595/10), Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, zaključujući da se odredba člana Xe. stav 4. Odluke odnosi na lica koja se nalaze u posjedu i koja koriste stan u času stupanja na snagu Odluke, te zanemarujući odredbu člana 46.b stav 3. Zakona o prodaji stanova, koja je sadržajno identična odredbi Odluke, iako je u postupku utvrđeno da je apelantima dodijeljen stan u izgradnji 1986. godine, tj. u smislu navedenih odredaba Odluke i zakona "do 6. decembra 2000. godine", očigledno arbitrarno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava kada je, u konačnici, odbio tužbeni zahtjev apelanata. Ovo stoga što je iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova nesporno da su apelanti, u smislu odredbe člana Xe. stav 4. Odluke i člana 46.b stav 3. Zakona o prodaji stanova, "lica kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem", te da u smislu navedenih odredbi "imaju pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora". Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 45.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, s ciljem zaštite ustavnih prava apelanata, ukinuti osporenu presudu, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 34.
Ostali navodi
- 46.S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 47.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke arbitrarno primijenio odredbu člana Xe. stav 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova i člana 46.b stav 3. Zakona o prodaji stanova.
- 48.Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 49.Aneks ove odluke, u smislu člana 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje predsjednice Valerije Galić suprotno odluci.
- 50.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.
Izdvojeno mišljenje predsjednice Valerije Galić suprotno odluci
U skladu sa članom 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 22/14 i 57/14), izdvojila sam mišljenje suprotno odluci većine sudija Ustavnog suda BiH u navedenom predmetu.
Za razliku od većine sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, smatram da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u obrazloženju osporene presude dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, ZOO, Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo na konkretan slučaj. Posebno smatram da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno i jasno obrazložio zašto se u odnosu na apelante nije mogla primijeniti odredba člana Xe. stav 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova. Prema mom mišljenju, primjena relevantnog materijalnog prava u konkretnom slučaju nije bila proizvoljna i nije došlo do povrede apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.