Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 220/11, rješavajući apelaciju Đorđa Ždrale i apelaciju Spomenke Ždrale i Dragiše Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. alineja h), člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Đorđa Ždrale podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine i X-K-08/540-1 od 16. aprila 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Spomenke Ždrale i Dragiše Jokića podnesena zbog njihovog tretmana u KPZ-u Foča, u odnosu na pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbija se kao neosnovana apelacija Đorđa Ždrale, Spomenke Ždrale i Dragiše Jokića podnesena zbog njihovog tretmana u KPZ-u Foča, u odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragiše Jokića i Đorđa Ždrale podnesena zbog njihovog tretmana u KPZ-u Foča, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Đorđe Ždrale (u daljnjem tekstu: apelant Ždrale ili apelant), trenutno u Kazneno-popravnom zavodu Foča (u daljnjem tekstu: KPZ Foča), kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 11. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine i X-K-08/540-1 od 16. aprila 2010. godine.
  • 2.
    Apelant je 24. aprila 2012. godine Ustavnom sudu dostavio "dopunu apelacije" zbog tretmana u KPZ-u Foča, koja je sadržavala i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se Ministarstvu pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde RS), odnosno KPZ-u Foča, naredilo da prestanu preduzimati pet pojedinačno preciziranih radnji u vezi s postupanjem službenika KPZ-a Foča prema apelantu. Na zahtjev Ustavnog suda od 26. februara 2014. godine, apelant je dopunio apelaciju 4. marta 2014. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 220/11.
  • 3.
    Dragiša Jokić iz Istočnog Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant Jokić) i Spomenka Ždrale (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnijeli su 24. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog navodnog kršenja njihovih ljudskih prava prilikom dolaska u posjete i u vezi s posjetama apelantu Ždrali u KPZ-u Foča. Apelant Jokić i apelantica su podnijeli identičan zahtjev za donošenje privremene mjere kao u predmetu broj AP 220/11. Apelant Jokić i apelantica Ždrale su dopunili apelaciju 6. juna 2012. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 26. februara 2014. godine, apelanti su dopunili apelaciju 4. marta 2014. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1505/12.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 4.
    S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o dvije apelacije koje proizlaze iz istog pravnog i činjeničnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 220/11 i AP 1505/12 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti odluku pod brojem AP 220/11.
  • 5.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja predmetnih radnji, od Suda BiH, Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), KPZ-a Foča, Ministarstva pravde RS i Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde BiH) zatraženo je 4. novembra 2011. godine, 27. aprila i 29. maja 2012. godine, te 26. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Osim toga, od KPZ-a Foča je 26. februara 2014. godine zatraženo dostavljanje informacija vezanih za predmet. KPZ Foča je dostavio tražene informacije 7. marta 2014. godine.
  • 6.
    Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 22. novembra 2011. godine i 26. januara 2012. godine. KPZ Foča, Ministarstvo pravde RS i Ministarstvo pravde BiH su dostavili odgovore na apelaciju 14. i 15. maja, te 8. juna 2012. godine. Osim toga, KPZ Foča je 7. marta 2014. godine dostavio odgovor na "dopunu apelacije" i tražene informacije.
  • 7.
    Na osnovu člana 26. stav 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su apelantima 4. i 18. jula 2012. godine.

III. Činjenično stanje

  • 8.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i dokumenata iz predmeta broj AP 3105/09 (u kojem je Ustavni sud odlukom o dopustivosti i meritumu od 14. septembra 2010. godine odlučivao o apelaciji koju je apelant Ždrale podnio protiv rješenja Suda BiH o određivanju i produženju pritvora, te, između ostalog, odbacio kao nedopuštenu apelaciju podnesenu protiv rješenja Suda BiH o stvarnoj nadležnosti u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda [u daljnjem tekstu: Evropska konvencija], te član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što je preuranjena), mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene – stvarna nadležnost Suda BiH u toku provođenja istrage

  • 9.
    Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-08/540 od 19. juna 2008. godine sa oznakom "povjerljivo" prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH od 30. maja 2008. godine, te utvrdio da je nadležan za postupanje u krivičnom predmetu koji se vodi u Tužilaštvu BiH prema Naredbi o provođenju istrage broj Kt-99/06 od 6. marta 2006. godine protiv apelanta i sedam drugih poimenično navedenih osumnjičenih, zbog krivičnih djela teškog ubistva iz člana 149. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i ugrožavanja opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 402. stav 1, sve u vezi s članom 42. KZRS, te krivičnih djela ubistva iz člana 166. stav 1. i izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), sve u vezi s članom 54. istog zakona. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo BiH Sudu BiH podnijelo zahtjev za uspostavljanje nadležnosti za provođenje istrage u krivičnim predmetima Okružnog tužilaštva u Bijeljini broj KTN-111/00 i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu broj KTN-13771/05 protiv apelanta i sedam drugih osumnjičenih, radi nastavljanja istrage u odnosu na navedena krivična djela, kako bi mogla biti izdata naredba za provođenje istrage, te kako bi se mogli podnositi zahtjevi za izdavanje naredbi Sudu BiH i kako bi se mogla podnijeti optužnica u Sudu BiH. Sud BiH je istakao da je u prijedlogu navedeno da se apelant sumnjiči za počinjenje krivičnih djela koja su obuhvaćena istragom u oba krivična predmeta. Također, navedeno je da je Tužilaštvo BiH u zahtjevu, između ostalog, istaklo da se među djelima za koja se sumnjiče lica u navedenim predmetima nalaze i krivična djela propisana Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i to nedopušteni promet opojnim drogama iz člana 195. KZBiH, pranje novca iz člana 209. KZBiH i porezna utaja iz člana 210. KZBiH, čije procesuiranje potpada pod nadležnost Suda BiH. Sud BiH je istakao da je ustanovio svoju nadležnost na osnovu člana 23. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te člana 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. U pouci o pravnom lijeku naznačeno je da se protiv ovog rješenja žalba može izjaviti Apelacionom vijeću Suda BiH u roku od tri dana od dana njegovog prijema.
  • 10.
    Apelant je 17. januara 2009. godine lišen slobode u SR Njemačkoj i nakon okončanja postupka ekstradicije izručen je BiH. Nakon toga mu je uručeno Rješenje broj X-KRN-08/540 od 19. juna 2008. godine. Na ovo rješenje apelant je izjavio žalbu 26. februara 2009. godine, koju je Apelaciono vijeće Suda BiH Rješenjem broj X-KO-08/540-1 od 5. augusta 2009. godine odbacilo kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je istaklo da je ispitalo normativnu (ne)osnovanost za donošenje osporenog rješenja iz koje bi se izvelo i pravo na ulaganje žalbe. Navedeno je da iz analize teksta člana 28. stav 1. ZKPBiH proizlazi da će sud samo u slučaju da primijeti da nije nadležan donijeti rješenje kojim se proglašava nenadležnim (tzv. negativno rješenje) i nakon njegove pravosnažnosti predmet ustupiti nadležnom sudu, dok će u slučaju kada ex officio ili na inicijativu stranaka ili branilaca ustanovi da jeste nadležan, što je u konkretnom primjeru bio slučaj, nastaviti postupak bez donošenja formalne odluke o tome (tzv. pozitivno rješenje). Stoga je, prema stavu Apelacionog vijeća, predmetno rješenje po svojoj pravnoj prirodi čisto deklaratornog karaktera, jer se njime samo konstatira ranije utvrđena nadležnost i kao takvo ne može konstituirati nikakva prava prema strankama i braniocu. Naglašeno je da odbrana može ponovno aktualizirati pitanje stvarne nadležnosti suda nakon eventualnog podizanja optužnice.

Stvarna nadležnost Suda BiH nakon okončanja istrage

  • 11.
    Tužilaštvo BiH je 4. augusta 2009. godine Sudu BiH podnijelo na potvrđivanje Optužnicu broj KT-309/08 protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. t. 1, 2. i 4. i stav 2. KZRS.
  • 12.
    Sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je Rješenjem broj X-KO-08/540 od 4. augusta 2009. godine proglasio Sud BiH stvarno nenadležnim za vođenje krivičnog postupka povodom Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-309/08 od 4. augusta 2009. godine (stav I). Istim rješenjem je odlučeno da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja predmet dostaviti Okružnom sudu u Bijeljini kao stvarno i mjesno nadležnom sudu (stav II). U obrazloženju rješenja je istaknuto da krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret, izvršeno na način opisan u činjeničnom supstratu optužnice, prema svom biću i prirodi ne ispunjava niti jedan od uvjeta propisanih članom 7. stav 2. t. a) i b) Zakona o Sudu BiH (Prečišćeni tekst, raniji član 13. istog zakona), te da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 23. stav 2. ZKPBiH, s obzirom na to da optužnicom nije bilo obuhvaćeno niti jedno drugo krivično djelo ili lice protiv kojeg je pokrenuta istraga Naredbom od 6. marta 2006. godine.
  • 13.
    Vanpretresno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KO-08/540-1 od 10. augusta 2009. godine uvažilo žalbu Tužilaštva BiH, te ukinulo Rješenje broj X-KO-08/540 od 4. augusta 2009. godine i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je sudija za prethodno saslušanje propustio da zatraži od Tužilaštva BiH da uredi optužnicu u pogledu utvrđivanja stvarne nadležnosti Suda BiH iz člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, koja je uvjetna nadležnost i mora se utvrđivati u svakom konkretnom slučaju. Osim toga, navedeno je da se o pitanju nadležnosti mora voditi računa tokom cijelog postupka, budući da, od faze do faze, može doći do njene modifikacije, te da je osnov nadležnosti za postupanje u konkretnoj situaciji potrebno ustanoviti u samoj optužnici.
  • 14.
    Tužilaštvo BiH je, nakon što mu je vraćena optužnica na uređenje, 14. augusta 2009. godine Sudu BiH podnijelo uređenu optužnicu iste pravne kvalifikacije i činjeničnog supstrata uz detaljnije obrazloženje razloga za nadležnost Suda BiH, povodom koje je sudija za prethodno saslušanje ponovno donio Rješenje broj X-KO-08/540-1 od 18. augusta 2009. godine, odnosno da je Sud BiH stvarno nenadležan za vođenje krivičnog postupka protiv apelanta. Navedeno je da je Tužilaštvo BiH, između ostalog, istaklo da je Sud BiH nadležan za postupanje zbog toga što bi predmetno krivično djelo moglo izazvati druge štetne posljedice za BiH, te da je svoj stav zasnovalo na načinu i svim okolnostima izvršenja djela, što je izazvalo veliku uznemirenost, strah i nesigurnost kako među građanima Republike Srpske tako i na području BiH, te na nepovjerenju građana u institucije vlasti nadležne da osiguraju zaštitu i sigurnost građana.
  • 15.
    Dalje, u rješenju je navedeno da je ocjena Tužilaštva BiH u vezi s neefikasnošću pravosudnih organa i organa policije u Republici Srpskoj, odnosno u Bijeljini, neprihvatljiva jer ono nije ovlašteno da daje ocjene rada navedenih organa u entitetima. Također, navedeno je da je Tužilaštvo BiH previdjelo činjenicu da je tokom 2003. godine započela reforma pravosuđa BiH, koja još traje, a čiji je cilj efikasnije procesuiranje krivičnih predmeta i izbor nosilaca pravosudnih funkcija, pri čemu je osnovni kriterij njihov kvalitet i sposobnost. Pri tome, kako je naglasio Sud BiH, povjerenje građana u institucije treba da se gradi ne samo na nivou države i Suda BiH nego i na entitetskom nivou, čiji sudovi su, pa i Okružni sud u Bijeljini kao stvarno i mjesno nadležan za predmetno krivično djelo, do sada uspješno vodili i pravosnažno okončali postupke i za znatno teža i složenija krivična djela iz svoje nadležnosti. Osim toga, navedeno je da u činjeničnom opisu radnje izvršenja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret nisu navedene okolnosti vezane za status i ličnost ubijenog za vrijeme izvršenje djela, te da su te okolnosti bez značaja za opredjeljivanje nadležnosti Suda BiH.
  • 16.
    Sud BiH je istakao da je tačno da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno teškom i složenom krivičnom djelu koje je u vrijeme izvršenja izazvalo određeno uznemiravanje javnosti kako na lokalnom nivou tako i na nivou entiteta i cijele BiH. Međutim, kako je dalje navedeno, i nakon toga je dolazilo do izvršenja teških i složenih krivičnih djela koja su nadležni, u međuvremenu reformirani entitetski sudovi, pa i sam Okružni sud u Bijeljini, uspješno procesuirali. Prihvatanje stava Tužilaštva BiH i preuzimanje nadležnosti na osnovu takvog obrazloženja, kako je dalje navedeno u rješenju, zapravo bi dovelo u pitanje sposobnost svih ostalih sudova u BiH da sude u složenim krivičnim predmetima iz svoje nadležnosti. Stoga je, prema mišljenju sudije za prethodno saslušanje, pogrešan stav Tužilaštva BiH da bi vraćanje ovog krivičnog predmeta stvarno nadležnom sudu na postupanje dovelo do ugrožavanja stečenog povjerenja građana, međunarodnih institucija i pravosudnih organa drugih država u institucije BiH, te do narušavanja ugleda Suda BiH i povjerenja koje su građani stekli u Sud i Tužilaštvo. Ugled i povjerenje se ne stiču suđenjem za krivična djela za koja prema zakonu nije stvarno nadležan, makar se radilo o najtežim i najsloženijim krivičnim djelima, nego naprotiv, kako je dalje navedeno, samo ustrajnom i dosljednom primjenom pozitivnih propisa BiH koji se odnose i na nadležnost Suda BiH. Preširoko tumačenje člana 7. stav 2. tačka b) ZKPBiH, izazivanje drugih štetnih posljedica za BiH, izazvalo bi pravnu nesigurnost i nepovjerenje javnosti da nadležni entitetski sudovi mogu uspješno procesuirati i najteža krivična djela iz svoje nadležnosti. Osim toga, navedeno je da je predmetno krivično djelo propisano i u KZFBiH i Krivičnom zakonu Brčko distrikta, te da se radi o tipičnom entitetskom krivičnom djelu iz grupe krivičnih djela protiv života i tijela.
  • 17.
    Vijeće Suda BiH je, odlučujući o žalbi Tužilaštva BiH na rješenje od 18. augusta 2009. godine, Rješenjem broj X-KRO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine uvažilo žalbu, te preinačilo osporeno rješenje i Sud BiH proglasilo stvarno nadležnim za postupanje u krivičnom predmetu protiv apelanta. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je način izvršenja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret izazvao strah i nesigurnost građana, te nepovjerenje u institucije vlasti nadležne da osiguraju njihovu zaštitu, zatim da radi opće sigurnosti postoji potreba za uključivanjem državnog nivoa u rasvjetljavanje neriješenih ubistava koja prelaze okvire lokalnog nivoa jer se radi o organiziranom kriminalu.
  • 18.
    Navedeno je da je Tužilaštvo BiH istaklo da osporeno rješenje pogrešno tumači navode Analize i stava Kolegija Tužilaštva u Istočnom Sarajevu od 17. marta 2006. godine iz kojih proizlaze, kao i iz pisanih dokaza, zaključci, ocjene rada, kao i posljedice koje su izazvane i koje bi mogle nastupiti ukoliko se konkretan predmet ne bi procesuirao u Sudu BiH. Dalje, navedeno je da osporeno rješenje pogrešno posmatra kvalifikaciju krivičnog djela jer ga posmatra izolirano od drugih okolnosti, smatrajući da se radi o entitetskom krivičnom djelu iz grupe krivičnih djela protiv života i tijela izvršenog u entitetu Republika Srpska, zbog čega ne nalazi osnov za zasnivanje nadležnosti Suda BiH. Sud BiH je istakao da nema namjeru, niti mu je to zadatak, da se bavi ocjenom rada entitetskih organa, ali ističe druge okolnosti koje, u smislu člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH, opravdavaju nadležnost Suda BiH za suđenje u ovom postupku. Navedeno je da je u tu svrhu Sud BiH imao u vidu Analizu Kolegija tužilaca Istočno Sarajevo od 1. marta 2006. godine upućenu Tužilaštvu BiH, Odjelu za organizirani kriminal, radi ocjene nekoliko neriješenih slučajeva ubistava koji spadaju u kategoriju krivičnih djela organiziranog kriminala, kakav je slučaj ubistva koje se stavlja na teret apelantu. Navedeno je da Analiza, između ostalog, vrlo jasno pokazuje da se neriješeni predmeti ubistava dovode u vezu s organiziranim kriminalnim grupama, te da se u njihovom rješavanju ili krivičnom progonu kod organa gonjenja uočava nemoć, a kod građana strah. Zbog svoje rasprostranjene mreže i konstatacije da po dijelovima ili segmentima lokalne nadležnosti nije moguća efikasna borba, Analiza ukazuje na to da bez potpune koordinacije u djelovanju i razmjeni informacija na lokalnom i međudržavnom nivou, kao i bez povjerenja građana, nema uspješnog rasvjetljavanja ovog oblika organiziranog kriminala. Da pritisci i prijetnje, potpuno ili djelomično, na sjećanje svjedoka prate i predmete u kojim se pojavljuje apelant, potvrđuje i zvanična zabilješka postupajućeg tužioca Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo od 20. septembra 2006. godine, koja je priložena uz optužnicu.
  • 19.
    Najzad, ukazano je i na to da je pri utvrđivanju nadležnosti zanemaren apelantov profil ličnosti, tj. da je lišen slobode prema međunarodnoj potjernici, da je već osuđivan za krivično djelo ubistva, da se sumnjiči i povezuje s većim brojem ubistava lica koja su bila vlasnici firmi ili lica iz privrednog i političkog života, kao i za druga krivična djela izvršena na području Republike Srpske i Federacije BiH. S obzirom na to da se strah građana vezuje za apelantov profil ličnosti i njegovu povezanost s organiziranim kriminalom, a da se zbog takvog kriminala BiH svrstava u zemlje visokog rizika, štetne posljedice se ogledaju u izostalim finansijskim ulaganjima. Sve su to razlozi koji opravdavaju zasnivanje stvarne nadležnosti Suda BiH za suđenje u konkretnom predmetu. U prilog tome ide i iznesen stav "profesionalaca – tužilaca srpskog entiteta" o potrebi da se slučajevi ubistava dovedeni u vezu s organiziranim kriminalom zbog navedenih razloga procesuiraju na državnom nivou. Najzad, ukazano je na to da protek vremena od počinjenja krivičnog djela i razlozi ekonomičnosti i efikasnosti opravdavaju stvarnu nadležnost Suda BiH u ovom predmetu.
  • 20.
    Sudija za prethodno saslušanje je 31. augusta 2009. godine potvrdio Optužnicu Tužilaštva BiH broj KT-309/08 od 14. augusta 2009. godine protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. KZRS.
  • 21.
    Ustavni sud na osnovu uvida u dokumentaciju iz predmeta broj AP 3105/09 konstatira da se u tom spisu nalazi i dokument Analiza Kolegija tužilaca Istočno Sarajevo od 1. marta 2006. godine broj A-91/06 (KTN-3/02, KTN-11/02 i KTN-43/06). Dalje, Ustavni sud konstatira da iz tog dokumenta proizlazi da je dokument dostavljen Tužilaštvu BiH, šefu Odjela za organizirani kriminal, i da je predmet dokumenta dostavljanje na ocjenu Analize i stava Kolegija u vezi s neriješenim slučajevima ubistva Željka Markovića, Riste Jugovića, Ratomira Spaića i presuđeni predmet ubistva Srđana Kneževića. U Analizi je navedeno sljedeće: "Analizom stanja, činjenica i okolnosti predmeta neotkrivenih izvršilaca ubistava […] Kolegij Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu zaključuje da su, kako po načinu izvršenja, tako i mogućim motivima, izvršioci pripadnici šire kriminalne organizacije koja ima svoju logistiku, materijalnu potporu i podršku različitog oblika, kod pojedinaca u sistemu vlasti i pojedinih privrednih subjekata. Svi relevantni pokazatelji do kojih se došlo posredno ukazuju da se radi o organizovanoj grupi kriminalaca širih razmjera, u koju je uključen veliki broj lica." Dalje je u Analizi istaknuto: "Navedeni predmeti su vrlo vjerovatno segment šireg sadržaja i sami po sebi ne bi se mogli procesuirati bez da se dovedu u vezu sa organizovanim kriminalnim grupama, zbog čega cijenimo da u cilju efikasnosti otkrivanja i krivičnog progona izvršioca krivičnih djela koji predstavljaju oblik organizovanog kriminala a koji su, vrlo vjerovatno, ispoljeni u ovim predmetima, preuzmete ove predmete na ocjenu, da li se radi o obliku organizovanog kriminala ili ne, pogotovu što se pred Vašim i pored čestog medijskog informisanja i obraćanja oštećenih porodica, o ovim 'slučajevima', iz vrha entitetske vlasti, u granicama nadležnosti, niko se nije, jačim intenzitetom, zainteresovao o svemu tome." Dalje je navedeno: "Zbog svoje rasprostranjenosti i mreže, nije moguća efikasna borba po dijelovima ili segmentima lokalne nadležnosti. Za to je potrebna jedinstvena i dostupna baza podataka, brza razmjena informacija i na međudržavnom nivou, široka ovlaštenja, jedinstvena strategija rješavanja 'slučaja' a ne parcijalno, tehnička opremljenost i adekvatna obučenost, a naročito markiranje, šire ili uže, logistike i izvora sredstava finansiranja." Također je navedeno: "U cilju opšte sigurnosti građana Bosne i Hercegovine, krajnje (je) vrijeme da se organi državnog nivoa zainteresuju za nerazjašnjena ubistva na ovom prostoru, i ne može se govoriti da se radi o pojedinačnim slučajevima, kojih mi, također, dosta imamo, ali otkrivenih, već da se radi o organizovanom obliku kriminala, kome nisu samo ubistva cilj, već mnogo dublji motivi, uglavnom finansijske prirode i premoći, neophodne za dalje nezakonite transakcije. Posebno treba cijeniti da bi povjerenje građana u organe vlasti i državu bilo vraćeno ukoliko bi institucije državnog nivoa preuzele rasvjetljavanje ovih 'slučajeva' za koje je evidentno da prevazilaze okvire lokalnog nivoa."

a) Činjenice u vezi s postupkom donošenja osporenih presuda – AP 220/11

  • 22.
    Sud BiH je Presudom broj X-K-08/540-1 od 16. aprila 2010. godine apelanta proglasio krivim što je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 1. KZRS, za koje ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, u koju je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. Navedenom presudom su, na osnovu člana 198. stav 2. ZKPBiH, oštećeni imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu, a apelant je, na osnovu člana 188. stav 1. u vezi s članom 186. stav 2. ZKPBiH, obavezan da plati troškove krivičnog postupka u visini za koju je navedeno da će biti određena posebnim rješenjem.
  • 23.
    U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na osnovu dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu utvrdio da je apelant, u vrijeme dok je u zatvorskoj ustanovi u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: KPZ Kula) izdržavao kaznu zatvora za izvršeno krivično djelo ubistva, pribavio dopust u periodu od 5. do 12. juna 2000. godine, koji nije evidentiran u svim propisanim dokumentima, a zatim, nakon završenih priprema, zajedno sa njemu poznatim licima, organizatorima i saizvršiocima, 7. juna 2000. godine u Bijeljini lišio života Ljubišu Savića zv. Mauzer (u daljnjem tekstu: oštećeni). Naime, Sud BiH je utvrdio da je apelant sa još jednim njemu poznatim licem, vozeći putničko motorno vozilo marke "Toyota Camry" (u daljnjem tekstu: vozilo "Toyota"), pratio oštećenog koji je na raskrsnici više ulica zaustavio svoje vozilo da bi primio još jedno lice kada je apelant iz automatske puške u pravcu vozila oštećenog ispucao 13 metaka, od kojih su zrna iz šest metaka pogodila tijelo oštećenog, uslijed čega je nastupila trenutna nasilna smrt oštećenog. Sud BiH je utvrdio da je tom prilikom istovremeno ugrožena i sigurnost lica koje je pokušavalo ući u vozilo oštećenog, te sigurnost putnika koji su se nalazili na željezničkoj stanici nedaleko od mjesta događaja. Potom su apelant i njegov saučesnik, kako je utvrdio Sud BiH, pobjegli sa mjesta događaja do mjesta Hase, gdje su napustili vozilo "Toyota", u kojem su ostavili dvije automatske puške, okvire sa neiskorištenom municijom i gumene rukavice koje su koristili, te su sa sebe skinuli odjeću i izbacili je iz vozila. Nakon toga su pobjegli u pravcu Ugljevika.
  • 24.
    Sud BiH je istakao da je na glavnom pretresu, na prijedlog Tužilaštva BiH, ispitao 36 svjedoka, te osam vještaka koji su usmeno obrazložili svoje nalaze i mišljenja. Osim toga, Sud BiH je naveo da je izvršio uvid u dokaze materijalne prirode (s prilozima uz svaki od njih) kojima je Tužilaštvo BiH dokazivalo da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret (označeni kao T1-T81). Navedeno je da je na glavnom pretresu, također, na prijedlog odbrane, ispitano sedam svjedoka, među kojim je i jedan "svjedok-ekspert", te da je izvršen uvid i u dokaze materijalne prirode koje je apelantov branilac predao Sudu BiH na glavnom pretresu (označeni kao O1-O141).
  • 25.
    U pogledu njegove stvarne nadležnosti za postupanje, Sud BiH je naveo da je ta nadležnost ustanovljena Rješenjem Suda BiH broj X-KO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine i da se u toku glavnog pretresa nisu izmijenile činjenice relevantne za odlučivanje o ustanovljenoj stvarnoj nadležnosti. Pri tome, Sud BiH je istakao i da su dokazi Tužilaštva BiH koji su izvedeni na glavnom pretresu (saslušanje ovlaštenih službenih lica CJS Bijeljina) pokazali da su entitetski istražni organi tokom istrage ovog slučaja pokazali stepen neefikasnosti i odsustva koordinacije, što je, u kontekstu razmatranja većeg broja nerazjašnjenih ubistava u Republici Srpskoj, rezultiralo Analizom Kolegija tužilaca Tužilaštva Istočno Sarajevo od 17. marta 2006. godine, u kojoj se kod organa otkrivanja i gonjenja konstatira nemoć, a kod građana strah. Navedeno je da se istaknuti zaključci, koji uključuju i problematiku nerazjašnjenog ubistva oštećenog, mogu, prema mišljenju Suda, prihvatiti kao druge štetne posljedice van teritorije entiteta koje opravdavaju zasnivanje nadležnosti Suda BiH, u smislu člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH.
  • 26.
    Sud BiH je naveo da je nakon svestrane i pažljive ocjene svih izvedenih dokaza utvrdio da se njima može uspostaviti logična veza u lancu dokaza i nedvosmisleno zaključiti da je apelant u vrijeme i na način opisan u optužnici počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Sud BiH je istakao da je činjenice o prisustvu vozila "Toyota" na mjestu inkriminiranog događaja i o tome da su iz tog vozila ispaljeni smrtonosni hici u oštećenog (vozilo je pronađeno u mjestu Hase i u njemu su bile automatske puške i predmeti na kojima su vještačenjem pronađeni DNK tragovi koji pripadaju apelantu) utvrdio na osnovu iskaza dva svjedoka optužbe koji se podudaraju s balističkim vještačenjem automatskih pušaka koje su pronađene u vozilu i čahura koje su prilikom uviđaja pronađene na licu mjesta. Osim toga, Sud BiH je naveo da su u vozilu "Toyota" pronađeni drugi predmeti i tragovi, pobliže opisani u presudi, koji su radi vještačenja dostavljeni Kriminalističko-tehničkom centru u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: KTC). Također, Sud BiH je naveo da su prilikom šireg pregleda mjesta na kojem je vozilo ostavljeno pronađeni i određeni odjevni predmeti, koji su taksativno navedeni u Službenoj zabilješci broj 11-02/2 od 8. juna 2000. godine. Navedeno je da je nejasnoće u obilježavanju i označavanju pronađenih tragova, na koje je odbrana ukazivala u toku postupka, Sud razjasnio prilikom saslušanja svjedoka optužbe (dva kriminalistička tehničara), koji su izvršili pregled lica mjesta, izuzimanje dokaza i sačinili skicu i fotodokumentaciju lica mjesta. Sud BiH je istakao i da su, prema članu 151. tada važećeg ZKP, organi unutrašnjih poslova bili dužni da preduzmu potrebne mjere da se pronađe učinilac krivičnog djela, da se otkriju i osiguraju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz.
  • 27.
    Dalje, Sud BiH je naveo da je na osnovu bioloških tragova koji su izolirani na predmetima pronađenim u vozilu "Toyota" Tužilaštvo BiH dokazalo da je apelant bio u tom vozilu, a na osnovu utvrđenog prisustva čestica barutnih gasova na rukavici sa biološkim tragovima i činjenicu da je apelant pucao u oštećenog iz automatske puške. U vezi s tim dokazom, Sud BiH je naveo da je razmotrio prigovore odbrane o tome da tužilac koristi "fabricirane" dokaze (kvalifikacija koju je odbrana koristila u završnoj riječi), odnosno da rukavice koje su bile predmet vještačenja nisu iz vozila "Toyota". Međutim, u vezi s tim dokazom, Sud BiH je na veoma opširan način opisao postupanje nadležnih organa prilikom vještačenja, te je istakao da je iz nalaza i mišljenja KTC-a (dokaz T-39) utvrđeno da je u ovom vještačenju korišten par gumenih rukavica na kojima nisu pronađeni upotrebljivi tragovi papilarnih linija. U nalazu je objašnjen način na koji je postupano sa rukavicama prilikom vještačenja (rasijecanje desne rukavice i tretiranje ninhidridom), dok je druga rukavica rasječena do palca i ostavljena kako bi se mogla koristiti za potrebe DNK vještačenja. Dalje je navedeno da je potom u nalazu Biološkog fakulteta (dokaz T-50) Univerziteta u Beogradu (u daljnjem tekstu: Biološki fakultet) od 2. jula 2007. godine jasno navedeno da su 31. maja 2007. godine radi vještačenja dostavljene, između ostalog, i lijeva žuta gumena rukavica presječena po liniji palca do otvora ka gore i desna rukavica sa tragovima crnog praška i sa mrljama crvene boje, isječena po liniji malog prsta. Dalje je u presudi pojašnjeno da DNK materijal izoliran sa dostavljenih rukavica predstavlja manje ili više miješani DNK materijal, koji se u određenim uzorcima jasnije izdvaja, a da je u jednom uzorku skoro jedinstveno prisutan materijal koji pripada apelantu, te da i DNK materijal izoliran sa crne duks-majice pripada apelantu sa vjerovatnoćom slučajnog poklapanja od 1 u 2,57x1018. Navedeno je da je vještak Dušan Keckarević (Biološki fakultet) na glavnom pretresu objasnio način na koji je vještačenje obavljeno i jasno i uvjerljivo odgovorio na pitanja tužioca i odbrane. Sud BiH je istakao, osvrćući se na apelantove navode da Biološki fakultet nije mogao da koristi apelantove nesporne biološke tragove iz drugog krivičnog predmeta i već ranije određene DNK profile, da je utvrdio da je uzimanje nespornog biološkog materijala od apelanta izvršeno 17. novembra 2006. godine, na osnovu Naredbe istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu broj KRI-2275/06 od 17. novembra 2006. godine. Prema mišljenju Suda BiH, vještak je mogao ovako pribavljen nesporni biološki materijal koristiti u naknadnom vještačenju na zahtjev Tužilaštva BiH jer se radi o dokazu koji nije pribavljen povredom apelantovih prava i koji se ne bi mogao smatrati nezakonitim dokazom.
  • 28.
    Osim toga, Sud BiH je naveo da je identično vještačenje apelantovih bioloških tragova izvršio i vještak Rijad Konjhodžić (iz BiH), u postupku vještačenja kojem je prethodilo uzimanje brisa bukalne sluznice i dlaka s glave, uz njegov dobrovoljni pristanak. Vještak je u svom mišljenju nedvosmisleno istakao da biološki materijal s isječka lijeve rukavice pripada apelantu, te da postoji srednje jaka indicija da biološki materijal s isječka desne rukavice potječe od apelanta. Sud BiH je istakao da je vještak Konjhodžić na glavnom pretresu detaljno objasnio na koji način je izvršeno vještačenje, obrazložio nalaz i uvjerljivo i nedvosmisleno odgovorio na pitanja odbrane, kako je dalje naveo Sud BiH, ostajući u potpunosti pri iznesenom mišljenju. Budući da je vještak Konjhodžić vještačenje proveo nezavisno od Biološkog fakulteta, a da je praktično potvrdio nalaz i mišljenje Biološkog fakulteta, Sud BiH je zaključio da je van razumne sumnje dokazano prisustvo bioloških tragova apelanta Ždrale na rukavicama, duks-majici i kačketu, koji su pronađeni u vozilu "Toyota" prilikom uviđaja nakon ubistva oštećenog. Osim toga, Sud BiH je naveo da je nakon razmatranja iskaza svjedoka-eksperta odbrane Damira Marjanovića zaključio da se tim stručnim svjedočenjem ne dovode u pitanje zaključci vještaka Konjhodžića i Keckarevića, budući da je i on potvrdio da zaključci tih vještaka nedvosmisleno proizlaze iz činjenica koje su dali u svojim nalazima i da on u tom dijelu nema primjedbi, a da se iznijeti prigovori tiču metodoloških pristupa u organizaciji i prezentaciji nalaza i mišljenja, što, prema ocjeni Suda BiH, nije moglo utjecati na naučnu zasnovanost prezentiranih nalaza i mišljenja.
  • 29.
    Sud BiH je, dalje, naveo da je pažljivo analizirao i iskaz svjedoka optužbe J. D. Navedeno je da je u svom iskazu ovaj svjedok bio neobično uvjerljiv, razložan i vrlo jasan u kazivanju. Sud BiH je naveo da je imao u vidu i određene nelogičnosti u iskazu ovog svjedoka, koje se odnose na apelantovu ulogu u ubistvu (apelant vozio, Mačar pucao). U vezi s tim, Sud BiH je naveo da se ova nelogičnost, iako se radi o važnoj činjenici, može pripisati činjenici da se svjedok posredno informirao o događaju, ali i njegovoj namjeri da težinu odgovornosti svjesno prebaci na lice koje je mrtvo (Vlatko Mačar).
  • 30.
    Dalje, Sud BiH je utvrdio da je apelant koristio zatvorske pogodnosti i bio odsutan iz KPZ-a Kula u periodu od 4/5. do 12/13. juna 2000. godine. Navedeno je da je apelantov izlaz i povratak evidentiran u knjigama pomoćnih evidencija i potvrđen iskazima tri saslušana svjedoka, za koje je Sud BiH naveo da su jasni i uvjerljivi, zbog čega ih je i prihvatio kao objektivne. Također, Sud BiH je naveo da je razmotrio prigovore odbrane da dokumenti koji se odnose na službene evidencije KPZ-a Kula (knjige dnevnih događanja i knjiga radilišta – dokazi tužioca T-33 i izvještaji T-34), a koje je tužilac pribavio na osnovu svoje naredbe (dokaz T-36 i 37) putem ovlaštenih službenih lica SIPA-e, ne mogu biti zakonito pribavljeni dokazi jer nisu pribavljani na osnovu naredbe suda. Međutim, Sud BiH je istakao da je pogrešno zaključivanje odbrane da se pribavljanje dokumenata koji predstavljaju službene evidencije državnih organa moraju pribavljati na osnovu naredbi suda, zbog toga što, prema zakonu, svi državni organi imaju obavezu službene saradnje sa tužiocem (član 21. stav 2. ZKPBiH).
  • 31.
    Sud BiH je naveo da je u kontekstu izvedenih dokaza pažljivo razmotrio prigovore odbrane koji su se odnosili na nepravilnosti u pretkrivičnom postupku, a koje se odnose na način prikupljanja, obilježavanja i čuvanja dokaza. Sud je zaključio da ove nepravilnosti nisu utjecale na tragove koji su osigurani na licu mjesta i nisu dovele u pitanje vrijednost dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Sud BiH je istakao da nije prihvatio prigovore odbrane o nezakonitosti pribavljanja nalaza i mišljenja Biološkog fakulteta (ustanove koja se nalazi u drugoj državi) zbog toga što je pribavljen protivno čl. 407. i 408. ZKPBiH i odredbama čl. 3. i 4. Ugovora o pravnoj pomoći između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore. Navedeno je da formalne procedure u pogledu pribavljanja nalaza i mišljenja vještaka ne mogu utjecati na njegovu dokaznu snagu i vrijednost jer je vještak s Biološkog fakulteta (Dušan Keckarović) nalaz pročitao i obrazložio na glavnom pretresu, a ta činjenica, prema stavu Suda BiH, tom nalazu i mišljenju daje snagu dokaznog sredstva, jer se njegova naučna vrijednost suštinski dokazuje u direktnom i unakrsnom ispitivanju. Osim toga, navedeno je da je Sud BiH pažljivo razmotrio dokaze odbrane koji se odnose na diskreditaciju tog vještaka, te da je njihovom analizom zaključio da se iz dostavljenih dokaza ne može utvrditi da je taj vještak nepouzdan i da je njegovo vještačenje stručno neosnovano. Navedeno je da su određene nejasnoće u korespondenciji proizvod neuređenih procedura evidencija i kontrole akata, što ne umanjuje stručnu i naučnu vrijednost vještačenja i urađenog nalaza i mišljenja.
  • 32.
    Na kraju, Sud BiH je istakao da je, u skladu s općim pravilima za odmjeravanje kazne iz člana 41. KZRS (Opći dio), apelantu izrekao kaznu zatvora od 20 godina. Sud BiH je naglasio da je za učinjeno krivično djelo propisana kazna zatvora od najmanje deset godina ili smrtna kazna. Navedeno je da je članom 38. stav 2. KZSFRJ (Opći dio), koji je u vrijeme ubistva oštećenog bio na snazi u Republici Srpskoj, propisano da za krivična djela za koja se može izreći smrtna kazna sud može izreći i zatvor od 20 godina. Dakle, kako je istakao Sud BiH, u vrijeme izvršenja krivičnog djela zatvor od 20 godina je bio propisan kao alternativa smrtnoj kazni. Slijedom toga, kako je istakao Sud BiH, jedino je moguće zaključiti da je za predmetno krivično djelo alternativno propisana kazna zatvora od najmanje deset godina (s općim maksimumom od 15 godina), zatvor od 20 godina i smrtna kazna. Kako je direktnom primjenom člana 1. Protokola broj 6 Evropske konvencije isključena mogućnost primjene smrtne kazne, ostale su alternativne kazne zatvora od 10 do 15 godina ili zatvor od 20 godina. Prema stavu Suda BiH, kazna zatvora od 20 godina postoji kao samostalna krivična sankcija i ne vezuje se za mogućnost izricanja smrtne kazne za konkretno krivično djelo, budući da zakon upotrebljava sintagmu propisana kazna. Pri tome, Sud BiH je naveo da je posebno ocijenio i uzeo u obzir kao otežavajuće okolnosti činjenice da je apelant osuđivan zbog istovrsnog krivičnog djela (ubistva), da je krivično djelo izvršio za vrijeme izdržavanja kazne i da su prilikom izvršenja krivičnog djela bili dovedeni u opasnost i životi drugih ljudi. Kako je navedeno u presudi, Sud BiH kod apelanta nije našao olakšavajuće okolnosti.
  • 33.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi na Presudu broj X-K-08/540/1 od 16. aprila 2010. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće), u sastavu sutkinja Meddžida Kreso, predsjednica Vijeća, te Redžib Begić i Dragomir Vukoje, članovi Vijeća, donijelo je Presudu broj X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine, kojom je djelomično uvažilo apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačilo u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela, na način da je apelant proglašen krivim da je radnjama činjenično opisanim u izreci prvostepene presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. KZRS – Posebni dio ("Službeni list SRBiH" br. 16/77, 32/84, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 14/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96), dok je u preostalom dijelu apelantovu žalbu odbilo i prvostepenu presudu potvrdilo.
  • 34.
    U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je istaklo da, suprotno žalbenim prigovorima, u pogledu stvarne nadležnosti Suda BiH, jednako kao i Prvostepeno vijeće, smatra pravilnim i valjanim razloge iz Rješenja Suda BiH broj X-KO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine. Pri tome je Apelaciono vijeće istaklo da je, i prema njegovoj ocjeni, pravilan stav Suda BiH iz osporene presude da jednom utvrđena nadležnost suda ne bi trebala biti mijenjana ukoliko sud nije utvrdio nove činjenice i okolnosti koje su značajne za to pitanje. Navedeno je i da je apelantov prigovor o povredi principa dvostepenosti neosnovan jer je povodom žalbe Tužilaštva BiH izjavljene na rješenje sudije za prethodno saslušanje kojim se proglasio nenadležnim odlučivalo Vanraspravno vijeće Suda BiH. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da je i prema njegovoj ocjeni Vanraspravno vijeće, a potom i Prvostepeno vijeće koje je donijelo osporenu presudu, ispravno iz Analize Kolegija Okružnog tužilaštva zaključilo da postoje druge štetne posljedice van teritorije entiteta, u smislu člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH, te nema mjesta prigovoru da je ovaj zaključak rezultat pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da je Naredba Tužilaštva BiH o provođenju istrage u ovom predmetu donesena 6. marta 2006. godine, pa da su stoga neosnovani apelantovi navodi o zabrani retroaktivne primjene zakona, jer je Zakon o Sudu BiH stupio na snagu 1. februara 2003. godine, a krivično djelo koje je osporenom presudom apelantu stavljeno na teret počinjeno je 7. juna 2000. godine. Slijedom toga, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, za predmetnu odluku nije značajna činjenica kada je krivično djelo počinjeno, već je odlučno kada je uspostavljena nadležnost suda.
  • 35.
    Dalje, u vezi s apelantovim navodima da je Sud BiH nezakonito isključio javnost s glavnog pretresa za vrijeme svjedočenja svjedoka J. D., Apelaciono vijeće je istaklo da odredba člana 235. ZKPBiH daje mogućnost Vijeću da od otvaranja do završetka glavnog pretresa isključi javnost za čitav glavni pretres ili jedan njegov dio. Isključenje javnosti se može izvršiti na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti, ali je neophodno da se prije donošenja takve odluke saslušaju stranke, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Prije donošenja ove odluke Vijeće je saslušalo stranke i apelantovog branioca. S obzirom na to da je utvrdilo da je osnovan tužiočev prijedlog, odnosno zaključilo da bi saslušanje ovog svjedoka uz prisustvo javnosti, uzimajući u obzir specifičnost sadržaja njegovog svjedočenja, moglo rezultirati narušavanjem javnog reda, Vijeće je donijelo odluku o isključenju javnosti. Apelaciono vijeće je istaklo da je utvrdilo da je Prvostepeno vijeće u obrazloženju presude ocijenilo protivrječne dokaze, konkretno iskaze svjedoka P. N. i Dž. N., što proizlazi iz analize cjelokupnog sadržaja obrazloženja osporene presude.
  • 36.
    Također, Apelaciono vijeće je istaklo da činjenica što izreka osporene presude u opisu sadrži kumulaciju više kvalifikacionih okolnosti, od kojih je jedna opredjeljujuća za određeni kvalificirani oblik krivičnog djela, a ostale mogu imati i značaj otežavajućih okolnosti pri odmjeravanju kazne, ne čini takvu izreku presude nerazumljivom. Apelaciono vijeće je istaklo da je neosnovan i apelantov prigovor da nije mogao ostvariti pravo na odbranu jer je u činjeničnom pogledu, na bazi potvrđene optužnice, jasno šta je predmet optužbe i koje su činjenične tvrdnje na kojima se optužba zasniva, a to što je optužnica sadržavala pravnu kvalifikaciju s više različitih kvalificiranih oblika krivičnog djela ubistva, prema ocjeni Apelacionog vijeća, ni na koji način nije dovelo u pitanje ostvarenje apelantovog prava na odbranu, kako u formalnom tako i u materijalnom smislu. Osim toga, Apelaciono vijeće je istaklo da se iz činjeničnog opisa izreke presude nesumnjivo može zaključiti da je, kada je u pitanju lišavanje života oštećenog, apelant postupao s direktnim umišljajem, jer je, kako je to opisano u izreci presude, pucao u oštećenog u namjeri da ga liši života, te da je htio nastupanje zabranjene posljedice.
  • 37.
    U pogledu apelantovih navoda kojim je osporavao zakonitost dokaza, Apelaciono vijeće je istaklo da dokazi na koje je apelant ukazivao u žalbi ne pripadaju grupi dokaza za koje je zakonom izričito propisano da se na njima ne može zasnivati sudska odluka. Također, Apelaciono vijeće je istaklo da je u krivično-procesnom pravu u primjeni princip tempus regit actum, odnosno da se procjena zakonitosti neke procesne radnje (u konkretnom slučaju uviđaja, kriminalističko-tehničkog pregleda, vještačenja i sl.) vrši na osnovu odredaba procesnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme njenog preduzimanja. Stoga je Apelaciono vijeće pitanje zakonitosti pribavljenih dokaza, kako je navedeno u presudi, razmotrilo u skladu s odredbama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94 i 6/97), koji je bio na snazi u vrijeme preduzimanja pojedinih procesnih radnji. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je istaklo da su sve radnje koje su preduzeli policijski organi Centra javne sigurnosti Bijeljina (u daljnjem tekstu: CJS Bijeljina), u periodu neposredno nakon izvršenja krivičnog djela, u odnosu na tada još nepoznatog počinioca, preduzete u skladu s tada važećim odredbama ZKP (čl. 151. i 154). Istaknuto je da je odredbom člana 151. stav 1. ZKP propisano da su kod postojanja osnovane sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti organi unutrašnjih poslova dužni da preduzmu potrebne mjere da se pronađe učinilac krivičnog djela, da se učinilac ili saučesnik ne sakrije ili ne pobjegne, da se otkriju i osiguraju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz, kao i prikupe sva obavještenja koja bi mogla biti korisna za uspješno vođenje krivičnog postupka, dok je u stavu 6. istog člana predviđeno da se dokaz dostavlja sudu tek uz krivičnu prijavu. U smislu odredbe člana 154. stav 2. istog zakona, organi unutrašnjih poslova mogu odrediti potrebna vještačenja, osim obdukcije i ekshumacije leša. Navedeno je da iz Zapisnika o uviđaju koji je sačinio istražni sudija Okružnog suda u Bijeljini Božo Peranović, koji je, kako Apelaciono vijeće smatra, suprotno prigovoru iz žalbe, u svemu što je bitno sačinjen u skladu s članom 80. tada važećeg ZKP, proizlazi da je istražni sudija izdao naredbu da se pronađeno vozilo "Toyota" premjesti u krug CJS Bijeljina, radi kriminalističko-tehničkog pregleda, što je i učinjeno. O tom pregledu sačinjeni su izvještaj i prateća fotodokumentacija. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da su, suprotno istaknutim prigovorima, sve istražne radnje koje su preduzete nakon izvršenja krivičnog djela preduzete prema naredbi istražnog sudije i u skladu s tada važećim odredbama ZKP.
  • 38.
    Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da su neosnovani i apelantovi prigovori kojim se ukazuje na nezakonitost nalaza i mišljenja vještaka Keckarevića i Konjhodžića. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da se u cijelosti slaže sa zaključkom Prvostepenog vijeća da, iako je očigledno postojanje određenih nedostataka u vezi s formalnim procedurama oko angažiranja vještaka Keckarevića za vještačenje u konkretnom predmetu, to ne može dovesti u pitanje zakonitost nalaza i mišljenja ovog vještaka, kao ni njegovu dokaznu vrijednost, imajući u vidu da je taj vještak nalaz i mišljenje iznio na glavnom pretresu, te kada je, u smislu člana 270. stav 5. ZKPBiH, pisani nalaz i mišljenje tog vještaka prihvaćen kao dokazni materijal. Isto se odnosi i na prigovore upućene na nalaz i mišljenje vještaka Rijada Konjhodžića, kojem se prigovara da nije postojala naredba suda za uzimanje nespornog uzorka DNK već da je uzorak uzelo ovlašteno službeno lice, a dlake koje su također uzete kao materijal za izdvajanje nespornog uzorka DNK nisu pravilno obilježene. Apelaciono vijeće je istaklo da je, kako to proizlazi iz spisa, apelant dobrovoljno dao bris bukalne sluznice i dlake, a osim toga, kako je navedeno, uzete dlake nisu ni korištene za vještačenje. Pri tome je Apelaciono vijeće istaklo da je vještak Konjhodžić sva pojašnjenja u vezi sa sačinjenim nalazom i mišljenjem dao na glavnom pretresu prilikom unakrsnog ispitivanja.
  • 39.
    U vezi sa žalbenim prigovorima kojima se ukazuje na nepostojanje "lanca posjedovanja i čuvanja" dokaznog materijala, Apelaciono vijeće je istaklo da se, suprotno istaknutom prigovoru, istovjetnost gumenih rukavica (žutih) koje su bile predmet vještačenja ne može dovoditi u pitanje. Pri tome je i Apelaciono vijeće detaljno opisalo postupanje svakog od organa prilikom "rada" s navedenim rukavicama, te da iz provedenih dokaza, prema zaključku Apelacionog vijeća, proizlazi da su predmet svih vještačenja bile žute gumene rukavice pronađene iza sjedišta suvozača u vozilu "Toyota", te da se na svakom kasnijem vještačenju na rukavicama mogu vidjeti određeni tragovi onog prethodnog, što opovrgava tvrdnju iz žalbe da se nije radilo o istom paru rukavica. Konačno, Apelaciono vijeće je navelo da u cijelosti prihvata argumentaciju osporene presude da svjedok-ekspert Damir Marjanović nije svojim iskazom doveo u pitanje pravilnost zaključaka iz nalaza i mišljena vještaka Keckarevića i Konjhodžića, osim što je ukazao na manjkavost nalaza i mišljenja vještaka Keckarevića u pogledu nepostojanja elektroferograma, te naglasio neophodnost postojanja "lanca čuvanja" dokaza u svrhu DNK vještačenja. Apelaciono vijeće je istaklo da je Prvostepeno vijeće savjesnom ocjenom iskaza svih saslušanih svjedoka na okolnost odsustva apelanta iz KPZ-a Kula u inkriminiranom periodu, te dovođenjem u vezu tih iskaza sa sadržajem knjiga dnevnih dešavanja i izvještaja dežurnog, pravilno zaključilo da apelant u navedeno vrijeme nije bio na izdržavanju kazne.
  • 40.
    Apelaciono vijeće je naglasilo da je prvostepena presuda dala valjane i uvjerljive razloge za utvrđene zaključke o svim odlučnim činjenicama, te da je ocjenu dokaza, kako optužbe tako i odbrane, Prvostepeno vijeće izvršilo na način kako to nalaže odredba člana 281. stav 2. ZKPBiH. Pri tome je Apelaciono vijeće istaklo da činjenica kako iskaz određenog svjedoka sadrži određene nedosljednosti ili nelogičnosti ne mora uvijek značiti da se takav iskaz treba u cijelosti odbaciti kao nepouzdan. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, Prvostepeno vijeće je sve navedene okolnosti imalo u vidu prilikom ocjene iskaza svjedoka saslušanih u toku prvostepenog postupka, te je na osnovu tako izvršene ocjene izvelo zaključak o utvrđenim odlučnim činjenicama. Iako branilac prigovara da Prvostepeno vijeće nije ocijenilo iskaz svjedoka M. C., odnosno da je iz iskaza svjedoka B. S. i S. C. izdvojilo samo one činjenice koje su potkrepljujuće za tvrdnje optužbe, Apelaciono vijeće je te prigovore ocijenilo neosnovanim. S tim u vezi je detaljno pojašnjen i iskaz svjedokinje M. C., koja je bila očevidac ubistva, a za koji je Apelaciono vijeće istaklo da se taj iskaz mora posmatrati u kontekstu stanja u kojem se svjedokinja nalazila, tj. stanje straha i šoka, kako je to i sama izjavila. Međutim, ono što nesumnjivo proizlazi iz ovog iskaza i u čemu je ova svjedokinja dosljedna jeste to da je vidjela crveno vozilo koje je prolazilo pored zaustavljenog vozila kojim je upravljao oštećeni i da je iz tog vozila pucano na vozilo oštećenog, kao i činjenica da su se u vozilu iz kojeg je pucano nalazila dva lica. Činjenica da ova svjedokinja spominje da su vozač i suvozač imali na glavama tzv. fantomke, kao i što je izjavila da se vozilo iz kojeg je pucano najprije okrenulo, a zatim da je iz tog vozila pucano na oštećenog, ni prema ocjeni Apelacionog vijeća ne dovodi u sumnju vjerodostojnost i pouzdanost tog iskaza, jer se mogu objasniti upravo stanjem straha i šoka, koji je ona prilikom tog događaja pretrpjela. Iskaz ove svjedokinje Prvostepeno vijeće je ocijenilo u vezi s ostalim provedenim dokazima i na osnovu takve ocjene došlo do činjeničnih zaključaka, koje kao pravilne prihvata i Apelaciono vijeće.
  • 41.
    Osim toga, Apelaciono vijeće je istaklo da žalba potencira dio iskaza svjedoka B. S. u vezi s opisom lica koja su izašla iz vozila "Toyota", koje je ostavljeno u naselju Hase, i koja su se odvezla drugim vozilom. Naime, ovaj svjedok je istakao da ga lice koje je izašlo sa mjesta vozača podsjeća na pokojnog Vlatka Mačara, a da lice koje je izašlo sa mjesta suvozača ne odgovara apelantu, jer apelant "nema približnu visinu suvozača". U vezi s tim, Apelaciono vijeće je istaklo da u potpunosti prihvata pravilnim zaključak iz osporene presude da se ovaj dio iskaza svjedoka B. S. ne može prihvatiti kao pouzdan, naročito kada se ima u vidu da je, kako to proizlazi iz njegovog iskaza, predmetni događaj posmatrao sa udaljenosti od 40 do 50 metara, da se to dešavalo u junu oko 21.15 sati kada je počeo da se spušta mrak i uslijed toga vidljivost je bila smanjena, te da je teren na kojem se zaustavilo vozilo "Toyota" bio neravan. Apelaciono vijeće je istaklo da žalba neosnovano prigovara na iskaz svjedoka S. C. jer je preslušavanjem iskaza ovog svjedoka Apelaciono vijeće zaključilo da je ovaj svjedok rekao da je na licu mjesta u vozilu "Toyota" primijetio dvije puške na zadnjem sjedištu. Naknadno, kriminalističko-tehničkim pregledom vozila, na podu ispod zadnjih sjedišta nađene su dvije puške, dok su na samom sjedištu nađena dva okvira za automatsku pušku (dokaz T-19). Iskaz svjedoka S. C., kako je navedeno u obrazloženju presude, potvrđuje se i sadržajem Izvještaja o kriminalističko-tehničkom pregledu vozila "Toyota" s pratećom fotodokumentacijom, dok se razlike u mjestu na kojem su puške nađene mogu, prema ocjeni Apelacionog vijeća, objasniti i protekom vremena od inkriminiranog događaja do momenta svjedočenja, uslijed kojih okolnosti je nerealno očekivati da se svjedok u potpunosti sjeća baš svih detalja događaja. Navedeno je i da je Sud BiH prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka J. D., iako je taj svjedok imao posredna saznanja o samom događaju, jer je na jasan i, kako se u osporenoj presudi naglašava, gotovo spontan način, opisao u detalje način na koji su pribavljene tablice registarskih oznaka 099-J-206, koje su bile na vozilu "Toyota" u vrijeme ubistva oštećenog, te opisao druge aktivnosti apelanta, Vlatka Mačara i Jovana Škrobe prije, ali i nakon ubistva. Da je iskaz ovog svjedoka vjerodostojan i pouzdan, Sud BiH je pravilno zaključio upoređujući činjenice i okolnosti o kojima je ovaj svjedok svjedočio s drugim izvedenim dokazima. To što Sud BiH nije u potpunosti prihvatio iskaz ovog svjedoka i to u pogledu apelantove uloge u ovom događaju, ne dovodi u sumnju prihvatljivost ostalog dijela ovog iskaza, kako je navelo Apelaciono vijeće, kada se ima u vidu argumentacija za takav stav data u obrazloženju prvostepene presude. Naime, argumentacijom o prihvatanju iskaza ovog svjedoka, u sklopu njegove ocjene s drugim provedenim dokazima, u osporenoj presudi su navedeni razlozi za neprihvatanje iskaza svjedoka R. J. i P. N., pa nije prihvatljiva tvrdnja iz žalbe da iskazi ovih svjedoka nisu tretirani na bilo koji način. Stoga je, prema ocjeni Apelacionog vijeća, Sud BiH, ocjenjujući sve dokaze na način koji nalaže član 281. stav 2. ZKPBiH, na pravilan, potpun i pouzdan način utvrdio činjenično stanje na kojem je zasnovao osporenu presudu.
  • 42.
    U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđen princip in dubio pro reo jer je u postupku korišten standard dokazivanja "van razumne sumnje", koji nije predviđen u ZKPBiH, Apelaciono vijeće je istaklo da smisao člana 3. stav 2. ZKPBiH podrazumijeva da činjenice koje predstavljaju obilježja krivičnog djela ili su značajna za krivičnu odgovornost optuženog moraju biti utvrđene s potpunom sigurnošću, tako da njihovo postojanje ne bi mogao dovesti u sumnju bilo koji objektivni prosuditelj. Apelaciono vijeće je istaklo da je utvrdilo da je Sud BiH ocijenio dokaze na način propisan odredbom člana 281. stav 2. ZKPBiH, da je savjesno ocijenio svaki relevantan dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene zaključio je li neka činjenica dokazana, te da je, u skladu s odredbom člana 290. stav 7. ZKPBiH, u vezi s takvom ocjenom dao adekvatne razloge.
  • 43.
    Na kraju, Apelaciono vijeće je istaklo da iz činjeničnog opisa izreke prvostepene presude ne proizlazi zaključak sadržan u obrazloženju te presude o postojanju podmuklosti, a niti svireposti u načinu lišavanja života oštećenog, jer u tome nema subjektivnih elemenata koji karakteriziraju podmuklost, a niti se objektivno može govoriti o apelantovom svirepom postupanju. Međutim, kako je dalje istaklo Apelaciono vijeće, iz tog činjeničnog supstrata proizlazi da je apelant prilikom pucanja u pravcu oštećenog doveo u opasnost život ženskog lica koje je pokušavalo ući u vozilo oštećenog, te i većeg broja putnika koji su se nalazili na željezničkoj stanici nedaleko od mjesta događaja, za koje činjenice je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporene presude, Sud BiH zaključio da su dokazane. Stoga je Apelaciono vijeće istaklo da je apelant, ostvarujući namjeru lišavanja života oštećenog, bio svjestan da time istovremeno dovodi u opasnost živote više lica, iz čega se nesumnjivo može zaključiti da je pristao i na takvu posljedicu preduzete radnje izvršenja. Slijedom toga, Apelaciono vijeće je zaključilo da je u odnosu na takvu kvalifikacionu okolnost, koja prati izvršenje krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, apelant postupao s eventualnim umišljajem. U takvom njegovom postupanju, kako je navelo Apelaciono vijeće, sadržana su sva bitna obilježja bića krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. KZRS, Posebni dio. Stoga je Apelaciono vijeće djelomično uvažilo žalbu apelantovog branioca i osporenu presudu preinačilo u pravnoj ocjeni krivičnog djela, te odlučilo kao u izreci presude. Apelaciono vijeće je navelo da je preispitalo prvostepenu presudu i u dijelu odluke o kazni, te da je zaključilo da se u konkretnom slučaju jedino izrečenom kaznom zatvora u trajanju od 20 godina može ostvariti svrha kako generalne tako i specijalne prevencije.

b) Činjenice iz "dopune apelacije" broj AP 220/11

  • 44.
    Apelant od 2. februara 2011. godine izdržava kaznu zatvora u KPZ-u Foča. Apelant je 27. januara 2012. godine smješten u Odjeljenje sa posebnim režimom izdržavanja kazne zatvora (u daljnjem tekstu: Odjeljenje sa posebnim režimom), koje je otvoreno u sklopu KPZ-a Foča.

c) Činjenice iz apelacije broj AP 1505/12

  • 45.
    Apelantica je supruga apelanta Ždrale i posjećuje ga u KPZ-u Foča.
  • 46.
    Apelant Jokić je tokom redovnog sudskog postupka zastupao apelanta Ždralu i kao njegov punomoćnik ga je posjetio u KPZ-u Foča 24. februara 2012. godine kada je, kako on to navodi, bio podvrgnut ponižavajućem postupanju. Prema navodima iz podneska apelanta Jokića od 17. augusta 2012. godine, nakon 24. februara 2012. godine on nije komunicirao s apelantom Ždralom jer ne želi da ponovno bude izvrgnut ponižavajućem tretmanu i da obavlja nadzirane posjete i telefonske razgovore sa svojim branjenikom.
  • 47.
    Ustavni sud primjećuje da iz dokumentacije koju je Ustavnom sudu dostavio apelant Jokić proizlazi da je 7. marta 2012. godine u ime apelanta Ždrale podnio žalbu Instituciji ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsmen BiH). Osim toga, apelant Jokić je 2. aprila 2012. godine dostavio KPZ-u Foča zahtjev za dostavu podataka vezanih za tretman apelanta Ždrale i postupanje službenika KPZ-a Foča prema njemu. Također, iz odgovora na apelaciju koju je Ustavnom sudu dostavilo Ministarstvo pravde BiH proizlazi da je apelant Jokić u ime apelanta Ždrale i tom Ministarstvu 12. marta 2012. godine podnio predstavku zbog postupanja službenika KPZ-a Foča prema njima. Također, iz dokumentacije koju je Ustavnom sudu dostavilo Ministarstvo pravde BiH proizlazi da je Ministarstvo formiralo predmet broj 06 15-1 2731/12, Kontrola izvršenja kazne zatvora i zaštita ljudskih prava osuđenog lica Đorđa Ždrale, te da je u KPZ-u Foča 17. aprila 2012. godine obavljen inspekcijski pregled pri kojem se, između ostalog, razgovaralo i sa apelantom Ždralom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije broj AP 220/11

  • 48.
    Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant u vrlo obimnoj apelaciji, prije svega, osporava stvarnu nadležnost Suda BiH. Naveo je da je njegova ranija apelacija izjavljena, između ostalog, i protiv rješenja o stvarnoj nadležnosti Suda BiH odbačena kao preuranjena u predmetu broj AP 3105/09. Ističe i povredu principa zabrane retroaktivnog važenja zakona, jer je krivično djelo za koje je proglašen krivim počinjeno 7. juna 2000. godine, a Zakon o Sudu BiH je stupio na snagu 1. februara 2003. godine. Također, navodi da je Sud BiH donošenjem rješenja od 19. juna 2008. godine povrijedio princip objektivne nepristranosti jer mu nije omogućio da se izjasni o navodima Tužilaštva BiH, a da je potom Sud BiH u Rješenju broj X-KO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine povrijedio presumpciju nevinosti. Dalje, apelant navodi da mu nije sudio nepristran sud. Također, smatra da su u postupku povrijeđene i odredbe ZKPBiH, jer je na glavnom pretresu Sud isključio javnost za vrijeme svjedočenja jednog svjedoka. Ističe da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, te detaljno pojašnjava, prema njegovom stavu, koji su sve nezakoniti dokazi. Navodi da obrazloženja presuda ne sadrže ocjenu svih provedenih dokaza i obrazloženje zbog čega svi dokazi nisu prihvaćeni. Smatra da je prvostepena presuda zasnovana na indicijama. Kako apelant navodi, presuda ne daje obrazloženje protivrječnih dokaza. Time je, kako apelant tvrdi, povrijeđen princip in dubio pro reo. Osim toga, navedeni princip mu je povrijeđen i što se netačno prevodi institut proof beyond reasonable doubt, dodajući pridjev "svake" razumne sumnje. Apelant navodi da prvostepeni i drugostepeni sud imaju različite standarde (prvostepeni van razumne sumnje, a drugostepeni van svake razumne sumnje), a nijedan ne daje odgovor šta je "razumna sumnja", čime su mu povrijedili pravo na pravično suđenje, pa obrazloženje tog standarda predstavlja najgrublju povredu principa in dubio pro reo. Apelant tvrdi i da je Apelaciono vijeće uvažavajući njegovu žalbu i preinačavanjem presude u pogledu pravne kvalifikacije počinilo povredu objektivnog identiteta optužbe i presude i principa zabrane reformatio in peius. Osim toga, apelant tvrdi da u izreci presude niti u njenom obrazloženju nema ni riječi o njegovoj vinosti. Također, apelant prigovara kazni koja mu je izrečena. Ističe da se kaznom zatvora od 20 godina suštinski zamjenjivala smrtna kazna i da ona nije predstavljala alternativu već fakultativno ovlaštenje suda da umjesto smrtne kazne izrekne zatvor od 20 godina i bila je vezana za izricanje smrtne kazne. Apelant navodi da mu je osim povrede prava na pravično suđenje povrijeđeno i pravo na žalbu iz člana 2. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju. Smatra da iz drugostepene presude proizlazi da njegova žalba na prvostepenu presudu nije suštinski preispitana, već predstavlja odluku kojom je pravo na žalbu samo formalno poštovano.