Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broju AP 399/06, rješavajući apelaciju "Slobodne Dalmacije" d.d. Split, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "Slobodne Dalmacije" d.d. Split podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž-431/05 od 9. decembra 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Slobodna Dalmacija" d.d. Split (u daljnjem tekstu: apelant) iz Splita, Republika Hrvatska, koju zastupa Karlo Sesar, advokat iz Mostara, podnijela je 23. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-431/05 od 9. decembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Zvonimira Jelića (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 5. aprila 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor 13. aprila 2006. godine, a tužilac 4. maja 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju su 16. novembra 2007. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-145/95 od 16. maja 2005. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev da mu apelant kao drugotuženi i Sandro Pogutz iz Splita, kao prvotuženi, na ime nematerijalne štete solidarno isplate iznos od 60.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom tužilac je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.344,00 KM.
  • 7.
    Presudom Kantonalnog suda broj Gž-431/05 od 9. decembra 2005. godine tužiočeva žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako što su tuženi obavezani da solidarno, na ime nematerijalne štete, isplate tužiocu iznos od 5.000,00 KM za zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Odluka o troškovima je preinačena tako da svaka stranka podmiruje svoje troškove. U preostalom dijelu tužiočeva žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.
  • 8.
    Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da iz stanja spisa proizlazi da je u sedmičniku "Nedjeljna Dalmacija" od 19. februara 1989. godine, u reportaži Zašto se sudi petnaestorici poslanika javne riječi u Lištici navedeno tužiočevo ime u sljedećim kontekstima: da je jedino Zvonimir Jelić, pravnik Skupštine općine Lištica, koji je ilustracija moći u Lištici, tužio 68 stanovnika Lištice zbog imovinskih pitanja vezanih za njihove kuće i zemljište. Zvonimir Jelić je preko puta zgrade Općine Lištica podigao višespratnicu, a u njezinom prizemlju, sa bratom Tomislavom, uredio šminkerski kafić "Artis". Lištički slučaj je počeo zbog spora sa Ivanom i Rajkom Mandićem u vezi sa kućom, ali ni do danas nije utvrđeno zašto je nacionaliziran dio Mandićeve kuće koji je manji od 70 m", što je bio limit preko kojeg je sve nacionalizirano, a Jelićev dio nije nacionaliziran iako je bio veći, što se jasno vidi iz kopije katastarske mape. Kako nema originala rješenja o nacionalizaciji, ona nije ni mogla postati pravno valjana. Jelići su, gradeći svoju kuću, zauzeli četiri metra općinskog zemljišta prema kolniku, a u sličnom sporu kao i sa Mandićima, još od 1972. godine sporili su se i sa braćom Galić. Na spor sa Mandićima nije utjecalo to što je Zvonimir Jelić za vrijeme nacionalizacije 1958/59. godine radio kao pravnik u Skupštini općine Lištica kada su se pojavile četiri neobične verzije o nacionalizaciji. Zaposlenici suda u Lištici izgleda koriste Zvonimira Jelića za izravnavanje vlastitih računa. U ovim slučajevima riječ je o tipičnoj kasapskoj uobraženosti ljudi koji ne prežu ni od čega, jer je novinar "Tanjuga", Dževad Kolukčija, telefonom anonimno uznemiravan prijetnjama silom i vrijeđanjem njegove majke. Zvonimir Jelić je uredniku "Tanjuga" i kolegama u "Osmici" o novinaru Kolukčiji iznosio razne negativnosti, navodeći da su Dževad Kolukčija i novinar "Oslobođenja" Bojanić veliki lopovi i pokvarenjaci, a da on uživa u tuženju novinara. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tužilac sve napise u predmetnoj reportaži demantirao, između ostalog, navodeći da izgradnjom kuće nije zauzeo društveno zemljište, da predmetni kafić nije otvarao on, već neko drugo lice, da u vrijeme nacionalizacije nije bio zaposlenik Općine Lištica, već student, te da je Rješenjem Narodnog odbora Općine Lištica - Komisije za nacionalizaciju, broj PNBR 45/1 od 13. novembra 1959. godine, nacionalizirana imovina postala društveno vlasništvo, da nije istina da je bilo kojem novinaru prijetio ili upućivao bilo kakve ružne riječi. Nadalje, tužilac je u svojoj tužbi, a i tokom postupka, isticao da su tuženici i apelant, u skladu sa Zakonom o javnom informiranju, dužni pravovremeno, istinito, cjelovito i objektivno informirati svoje čitateljstvo o određenom pitanju. Apelant nije provjeravao ni jednu činjenicu koja je objavljena, a one su neistinite. Tekst članka je izmišljen, iskonstruiran, zlonamjeran i sa političkom pozadinom pisan isključivo prema narudžbi, sa ciljem da se obmane javnost i da ga se okleveta, povrijede njegova čast i ugled kao čovjeka i diplomiranog pravnika, da mu se nanesu neugodnost, strah i strepnja i da se o njemu stvori loš dojam u sredini u kojoj živi i kod znanaca i poznanika, jednom riječju, da ga se uništi. Tužilac je ovu pravnu stvar pokrenuo 18. aprila 1989. godine, koju je precizirao podneskom od 29. maja 1995. godine.
  • 9.
    Kantonalni sud je, imajući u vidu navedeno, ocijenio da su osnovani navodi tužiočeve žalbe da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da tuženici, odnosno apelant, napisom u predmetnom članku nisu imali namjeru vrijeđati i klevetati tužioca i da takvi napisi ne bi imali za posljedicu duševne boli u intenzitetu koji bi opravdavao dosudu novčane naknade. Kantonalni sud je ocijenio, suprotno stanovištu prvostepenog suda, da je tužilac u postupku dokazao da je bio izložen negativnom sudu javnosti zbog čega je pretrpio duševne boli takvog intenziteta da je opravdano dosuđenje iznosa od 5.000,00 KM na ime pravične novčane naknade. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da smatra da su, predstavljajući tužioca kao lice sklono "mutnim poslovima", tuženici, odnosno apelant, povrijedili njegovo dostojanstvo, ugled i čast zbog čega ima osnova za dosuđenje nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove, jer su takvim neprovjerenim informacijama povrijeđena tužiočeva prava zaštićena Ustavom i zbog kojih tužilac trpi određene psihičke bolove (član 200. Zakona o obligacijskim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). Apelant nije tokom postupka dokazao istinitost tvrdnji koje je objavio u predmetnom članku, a dužan je istinito, cjelovito, objektivno i prema razumljivom sadržaju informirati javnost. Teret dokaza, u pogledu istinitosti tvrdnji kod klevete, leži na tuženicima, tj. i apelantu, jer se pretpostavlja neistinitost u odnosu na tužioca dok se ne dokaže suprotno. Nasuprot navedenom, tužiočev tužbeni zahtjev, preko naprijed dosuđenog, Kantonalni sud smatra neosnovanim, jer bi dosuda nematerijalne štete u zahtijevanom iznosu pogodovala težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom. Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, zaključujući da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i slobodu misli iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Apelant navodi da je stav Kantonalnog suda da je pri odlučivanju o pravu na naknadu štete "objavljenim tekstom iznesena kleveta na tužiočevu štetu, pa mu je na navedeni način počinjena nematerijalna šteta u dosuđenom iznosu." Apelant prihvata da tuženik, a u tom statusu je i on, mora u predmetima koji se vode zbog naknade štete pričinjene klevetom dokazati da su navodi izneseni u objavljenom tekstu istiniti. Međutim, također je tačno da tužilac mora dokazati da su mu na navedeni način povrijeđeni ugled i čast, u konkretnom slučaju, da mu je nanesena takva nematerijalna šteta koja bi opravdavala dosuđenje satisfakcije. Tužilac je samo svojom tvrdnjom dokazivao da je objavljenim člankom oklevetan, da su mu povrijeđeni čast i ugled, kao čovjeka, diplomiranog pravnika, da su mu naneseni neugodnost, strah i strepnja i da je o njemu stvoren loš dojam u sredini u kojoj živi. Apelant smatra da je ovu svoju tvrdnju tužilac morao i dokazati, odnosno objektivizirati, a notorna činjenica je da mu nije nanesena nikakva šteta u sredini u kojoj živi. Naprotiv, prema apelantovom mišljenju, tužilac je praktično doživio prosperitet u svom radu, jer se niz godina bavi zastupanjem stranaka pred sudom. Negativan efekt bi značio izopćavanje iz sredine, ali nakon objavljivanja predmetnog teksta tužilac je doživio pravi "bum", jer mu se obraća veći broj stranaka s ciljem pružanja pravne pomoći i zastupanja pred sudovima. Predmetni članak je objavljen prije 17 godina, pa se postavlja pitanje kakve posljedice tužilac trpi nakon ovako dugog vremenskog perioda i trpi li ih uopće, te ima li smisla dosuđivati naknadu za nematerijalnu štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova koji su nastali prije 17 godina.
    • b)
      Odgovori na apelaciju
  • 11.
    U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti, jer apelant uglavnom osporava utvrđeno činjenično stanje. Sud je u svojoj odluci dao valjane i potpune razloge koji ničim ne povređuju apelantova prava na slobodu izražavanja ili slobodu misli.
  • 12.
    Tužilac, također, smatra da je apelacija neosnovana, te da osporenim presudama nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu izražavanja ili slobodu misli. Tužilac navodi da apelant protiv presude Kantonalnog suda nije podnio reviziju Vrhovnom sudu Federacije BiH, što je mogao učiniti u skladu sa članom 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Tužilac posebno ističe da se težina kleveta i uvreda vidi iz članka u kojem je sve stopostotna neistina i izmišljotina autora članka, a da na njegov odgovor koji se odnosio na klevetnički članak u kojem su iznesene samo klevete, uvrede i neistine, apelant nije odgovorio. Apelant smatra da iz članka svako može zaključiti koliko su iznesene klevete teške i pogubne i kakvo je bilo njihovo pogubno djelovanje, šta je to sve kod čovjeka moglo proizvesti negativno za zdravlje, a što se i njemu dogodilo. Nadalje, tužilac napominje da apelant kao i drugotuženi nije podnio odgovor na žalbu koju je on kao tužilac podnio protiv prvostepene presude. Navodi u apelaciji od apelantovog punomoćnika su nove klevete i nebuloze "posebno da me ovaj članak afirmirao u pozitivnom."

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete kao i u njezinom odsustvu.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njezine naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

  • 14.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Š...Ć

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kada nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a ni razlozi na koje pazi prema službenoj dužnosti.

Član 229. stav 1. tačka 4.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

(4) Ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-431/05 od 9. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 21. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 9. i 10. Evropske konvencije.
  • 20.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • g)
    slobodu misli,
  • h)
    slobodu izražavanja.

Sloboda izražavanja

  • 21.
    Član 10. Evropske konvencije glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

  • a)
    Opći principi
    • 22.
      Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selist" protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, a pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
    • 23.
      Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se pri odlučivanju je li došlo do kršenja odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, te jesu li razlozi i opravdanja koja su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu sa principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, i sa druge strane, pravo lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju, a koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
    • 24.
      Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija, dužnost štampe je da, na način koji je u skladu sa njezinim dužnostima i odgovornostima, pruži i saopći informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe takve informacije i ideje prenositi, već je i pravo javnosti da takve informacije dobije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40. e)).
    • 25.
      Ipak, član 10. Evropske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja čak ni kada se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i "dužnosti i obaveze" koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kada se napada reputacija privatnih lica i kada se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju da javnosti pruže tačne i pouzdane informacije u skladu sa novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selist", stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima opravdan cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
    • 26.
      Na kraju, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma su šire kada su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kada su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40. g)).
  • b)
    Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju
    • 27.
      Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant nije osporio da je miješanje u njegovo pravo iz člana 10. Evropske konvencije bilo propisano zakonom. Stoga je jedino sporno pitanje u konkretnom slučaju je li miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu". U rješavanju tog pitanja, Ustavni sud mora utvrditi: a) korespondira li "miješanje" sudova u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", b) je li bilo proporcionalno legitimnom cilju i c) jesu li razlozi koje je dao Kantonalni sud u osporenoj odluci kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10. Evropske konvencije (vidi stav 21. ove odluke).
    • 28.
      U vezi sa pitanjem postojanja "hitne društvene potrebe", Ustavni sud zapaža da se osporena odluka tiče članka objavljenog u "Nedjeljnoj Dalmaciji" od 19. februara 1989. godine u kojem je novinar iznio niz činjeničnih navoda o tužiocu za koje je Kantonalni sud ocijenio da nisu istiniti, odnosno dokazani. Kantonalni sud je zaključio da je tužilac u postupku dokazao da je bio izložen negativnom sudu javnosti jer je bio predstavljen kao lice sklono "mutnim poslovima" čime je apelant povrijedio tužiočevo dostojanstvo, ugled i čast zbog čega postoji i osnov za njegovo obeštećenje i dosuđenje nematerijalne štete.
    • 29.
      Ustavni sud smatra da su činjenični navodi istaknuti u spornom tekstu bili takvi da ih je bilo neophodno dokazati, a što apelant nije učinio, pa nije čak ni osporio tužiočeve navode da se radi o neistinama, niti se branio "iskrenom namjerom" kao vrstom zamjene za dokazivanje istinitosti, niti je pokazao da je uložio razumne napore radi provjere iznesenih činjenica. Apelant je u apelaciji osporio tvrdnju da je tužiocu nanesena bilo kakva šteta uz postavljanje pitanja "ima li smisla dosuđivati naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih bolova koji su nastali prije 17 godina."
    • 30.
      Ustavni sud, također, zapaža da je tužilac, nakon objavljivanja spornog teksta, reagirao i demantirao objavljeni tekst nakon čega je podnio tužbu, pa su neprihvatljivi i apelantovi navodi da tužilac nije ovu svoju obavezu ispunio. Na ovo jasno ukazuje stanje spisa koje navodi Kantonalni sud "da je tužilac sve napise u predmetnoj reportaži demantirao, između ostalog, navodeći da izgradnjom kuće nije zauzeo društveno zemljište, da predmetni kafić nije otvarao, da u vrijeme nacionalizacije nije bio zaposlenik Općine Lištica, već student, te da je Rješenjem Komisije za nacionalizaciju Narodnog odbora Općine Lištica broj PNBR 45/1 od 13. novembra 1959. godine nacionalizirana imovina postala društveno vlasništvo i da nije istina da je bilo kojem novinaru prijetio ili upućivao bilo kakve ružne riječi."
    • 31.
      Ustavni sud smatra da je sud nesumnjivo utvrdio da je apelant iznio neistinite činjenice o tužiocu, te da je opravdano zaključio da postoji apelantova odgovornost za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. S obzirom na sve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, donošenjem osporene presude, pravilno ocijenio da postoji "hitna društvena potreba" uspostavljanja ravnoteže između apelantove slobode izražavanja, odnosno slobode medija i zaštite tužiočevog ugleda.
    • 32.
      Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda koji predstavljaju vrijednosti čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje ovim kategorijama koje su neodvojivi dio njezine ličnosti. "Čast" se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o "ugledu" se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. "vanjskoj časti" koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na ovaj način određene, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati sa različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građanskopravne zaštite.
    • 33.
      Kako je već navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je tužilac u postupku dokazao da je bio izložen negativnom sudu javnosti čime je povrijeđeno njegovo nematerijalno dobro - dostojanstvo, čast i ugled, zbog čega je za njega nastala šteta. Predmet ovako nastale štete su nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije njezinog nastanka, dakle, nema reparacijski karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog.
    • 34.
      Međutim, prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, koja nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200. stav 2. ZOO-a, prema kojem "sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade", uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano sa aspekta člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti princip proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud za ljudska prava zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno po svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba odgovarajućih Zakona o obligacijskim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja, čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (vidi već citiranu odluku AP 1203/05 i odluku AP 1288/06 od 18. oktobra 2007. godine).
    • 35.
      Dakle, diskrecijsko pravo suda u vezi sa visinom naknade nematerijalne štete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.
    • 36.
      U konkretnom slučaju, apelant je objavio neistine o tužiocu, tokom prvostepenog postupka nije dokazao istinitost tvrdnji koje je objavio u predmetnom članku, prethodno nije ni pokušao provjeriti sporne informacije, što je bila njegova obaveza. Kantonalni sud je jasno ocijenio, imajući u vidu i tužiočevo saslušanje pred prvostepenim sudom, da je sadržaj neprovjerenih, a iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužioca kao osobu, a naročito na njegovo dostojanstvo, ugled i čast zbog čega je zaključio da ima osnova za dosuđenje nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove koji opravdavaju dosuđenje u iznosu od 5.000,00 KM.
    • 37.
      Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije postojala apelantova iskrena namjera i nisu uloženi razumni napori ni za potvrđivanje činjenica koje su iznesene, niti za naknadno ublažavanje štetnih posljedica, niti izvinjenje zbog neprovjerenih i neistinitih navoda u spornom tekstu ili naknadna ispravka, iako je tužilac demantirao sve navode.
    • 38.
      S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite tužiočevog ugleda, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da sud u osporenoj odluci nije prekoračio granice svojih diskrecijskih ovlaštenja prilikom određivanja visine nematerijalne štete, jer je zasnovao svoju odluku na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi sa povredom tužiočevog ugleda, o čemu je dao obrazloženje i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje relevantnim i dovoljnim u smislu člana 10. Evropske konvencije.
    • 39.
      Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenom presudom nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 40.
    U svjetlu zaključka u pogledu prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode apelacije u vezi sa povredom prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je odlukom suda u građanskoj parnici naloženo apelantu da plati naknadu nematerijalne štete nanesene tužiočevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj "zaštitu prava drugih" i bilo je "neophodna mjera u demokratskom društvu".
  • 42.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 43.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.