USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1524/06, rješavajući apelaciju Dževada Turkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Dževada Turkanovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-188/05 od 10. marta 2006. godine, Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-01-31/05 od 4. januara 2007. godine i Zaključak Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, broj I-08-3426 od 26. novembra 2003. godine.
Nalaže se prvostepenom upravnom organu, Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjeku Banja Luka, izvršenje Odluke CRPC-a broj 634-173-1/1 od 9. septembra 1999. godine, te da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja Odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Dževad Turkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Karlshamna-Švedska, kojeg zastupa Zlatan Ljubljanac, advokat iz Gradiške, podnio je 25. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-188/05 od 10. marta 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 05-050-01-31/05 od 4. januara 2005. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj I-08-3426/01 od 26. novembra 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda te drugostepenog i prvostepenog organa uprave zatraženo je 1. juna 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Od Okružnog suda 19. juna 2006. godine i od drugostepenog organa uprave 22. juna 2006. godine Ustavnom sudu su dostavljeni odgovori na apelaciju, dok drugostepeni organ uprave nije dostavio svoj odgovor.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i drugostepenog organa uprave dostavljen je apelantu 31. marta 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Odlukom Commission for Real Property of Displaced Persons and Refugees (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 634-173-1/1 od 9. septembra 1999. godine apelantu je potvrđeno stanarsko pravo na stanu u Banjoj Luci, Ulica sestara i braće Kapor br. 17. Prema apelantovom navodu, kao i prema dostavljenoj poštanskoj omotnici u kojoj je apelant dobio odluku, CRPC je ovu odluku apelantu uputio 13. oktobra 2000. godine, a uručena mu je 17. jula 2001. godine.
- 7.Nakon primanja odluke, tačnije 31. augusta 2001. godine, apelant je prvostepenom organu uprave podnio zahtjev za njeno izvršenje, koji je ovaj organ Zaključkom broj I-08-3426/01 od 26. novembra 2003. godine odbacio kao neblagovremen. Ovaj organ se pozvao na član 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik RS" br. 31/99, 39/00 i 65/01), koji određuje da se zahtjev za izvršenje odluke kojom se potvrđuje stanarsko pravo može podnijeti u roku od 18 mjeseci od dana donošenja odluke, a prema kojemu je apelant zakasnio sa podnošenjem zahtjeva pet mjeseci, računajući od 9. septembra 1999. godine, kada je CRPC donio odluku o priznavanju stanarskog prava apelantu.
- 8.Na navedeni zaključak apelant je uložio žalbu koja je Rješenjem drugostepenog organa uprave broj 05-050-01-31/05 od 4. januara 2005. godine odbijena kao neosnovana. Ovaj organ je potvrdio stav prvostepenog organa uprave, također se pozivajući na odredbu člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon).
- 9.Odlučujući apelantovoj tužbi, kojom je ovaj pokrenuo upravni spor radi osporavanja zakonitosti donesenih akata, Okružni sud donio je Presudu broj U-188/05 od 10. marta 2006. godine kojom tužbu odbija, uz obrazloženje jednako onom koje su dali organi uprave u prethodna dva postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant smatra da su organi uprave kao i Okružni sud u svojim odlukama trebali rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a računati od dana kada je on primio predmetnu odluku, jer je to dan kada je saznao za nju, što znači da nikako nije mogao ranije reagirati, te da su ovakvim odlučenjima, ne vodeći računa o tome da on nije kriv za nedostavljanje odluke u roku određenom Zakonom, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Okružni sud u svom odgovoru potvrđuje stav iz svoje odluke, po kojem je u ovom slučaju bilo jedino moguće ovakvo odlučenje, s obzirom na jasno određene zakonske odredbe.
- 12.Drugostepeni organ uprave u svom odgovoru također ističe da je u ovom slučaju bilo moguće jedino odbaciti apelantov zahtjev, s obzirom na propisani rok za pravo na podnošenje zahtjeva za izvršenje od 18 mjeseci od dana donošenja odluke CRPC-a.
V. Relevantni propisi
- 13.Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik RS" broj 31/99):
"Član 5. stav 2.
Zahtjev za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko pravo mora se podnijeti u roku od godinu dana od dana donošenja odluke Komisije, odnosno za odluke koje su donesene prije stupanja na snagu ovog zakona u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona."
- 14.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik RS" broj 65/01):
"Član 5. stav 2.
Zahtjev za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko prava mora se podnijeti u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke Komisije."
VI. Dopustivost
- 15.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-188/05 od 10. marta 2006. godine. Ova Presuda donesena je u izvršnom postupku Odluke CRPC-a. Ustavni sud je u više navrata obrazlagao da se na izvršni postupak, u principu, ne primjenjuju prava i slobode iz Ustava Bosne i Hercegovine, osim ukoliko u tom postupku ne dođe do "novog" utvrđivanja ustavnih prava i sloboda (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, tačka 40, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). S obzirom da je apelantovo pravo na povrat imovine utvrđeno odlukom CRPC-a, koje se osporava u izvršnom postupku zbog primjene člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva ratione materiae.
- 18.Nadalje, protiv Presude Okružnog suda broj U-188/05 od 10. marta 2006. godine nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 27. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 25. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant pobija navedenu presudu, rješenje i zaključak, tvrdeći da su njima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
A. Pravo na imovinu
- 21.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 22.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 22.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 23.Prije svega, Ustavni sud podsjeća da se predmetni slučaj tiče nemogućnosti izvršenja odluke CRPC-a, kojom je potvrđeno apelantovo stanarsko pravo i njegovo pravo na povrat stana. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu prema kojoj stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 24/99), prema tome predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iz čega proizlazi da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u ovom slučaju.
- 24.Ustavni sud, nadalje, podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presudu od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).
- 25.Primjenjujući ova pravila na konkretan slučaj, Ustavni sud zaključuje da se Vrhovni sud svojom konačnom odlukom "umiješao" u pravo na apelantovu imovinu, u smislu da ga je "lišio" tog prava, jer je apelant, zbog proteka roka iz člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, izgubio pravo na izvršenje Odluke CRPC-a. S obzirom na to, Ustavni sud je dužan ispitati je li ovo miješanje prema drugom pravilu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predviđeno zakonom, služi li legitimnom cilju, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosilac prava se ne smije podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njega se ne smije tražiti da snosi prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Komisiju za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, Odluku o prihvatljivosti i meritumu CH/00/3559, Smajo Dizdar protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 8. i 9. marta 2005. godine, tačka 50).
- 1.Zakonitost miješanja
- 26.Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu sa principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora obezbijediti građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Velike Britanije, presudu od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49; vidi, također, Evropski sud za ljudska prava, Malone, presudu od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).
- 27.Organi uprave su se, kada su odlučili da odbace zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a, pozvali na član 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, a koji glasi:
"Zahtjev za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko prava mora se podnijeti u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke Komisije."
- 28.Ustavni sud napominje da je ovaj Zakon objavljen u "Službenom glasniku RS" i kao takav dostupan svima. Nadalje, jezičko značenje ove odredbe je jasno i precizno: rok počinje teći od dana donošenja odluke i traje 18 mjeseci. To znači da se ovim Zakonom nameće obaveza za strane s pravnim interesom da pokrenu postupak izvršenja odluke CRPC-a unutar 18 mjeseci.
- 29.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je miješanje bilo zakonito, a da zakon ispunjava formalne uvjete koji se zahtijevaju principom zakonitosti.
- 2.Postojanje javnog interesa
- 30.Evropski sud za ljudska prava je ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za lišavanje imovinskih prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se oduzme imovina često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja po kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštivati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi, presudu od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 46).
- 31.Određivanje zakonskih rokova u okviru kojih građani mogu ostvarivati svoja prava i obaveze, u principu, jeste u javnom interesu i to prvenstveno radi zaštite i provedbe načela vladavine prava i pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se pravni odnosi odvijaju u određenim rokovima ili da se zadržavaju ukoliko određeno vrijeme nema pravnih ili faktičkih promjena. S obzirom na to, rokovi djeluju kao određena vrsta inherentnih ograničenja ostvarivanja ustavnih prava i obaveza, tj. sloboda (uporedi Ustavni sud, odluke broj AP 1/03 od 15. juna 2004. godine, tačka 26; U 71/03, od 15. juna 2004. godine, tačka 29; U 49/02, od 28. novembra 2003. godine, tačka 38 i dalje). Osim toga, s obzirom da se radi o odlukama u vezi sa povratom imovine, država ima interes da se te odluke izvršavaju što prije, kako bi se ispunili ciljevi iz Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te uspostavilo stanje prije ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini.
- 3.Princip proporcionalnosti
- 32.Ustavni sud je već naglasio da sporno zakonsko rješenje mora odražavati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosilac prava se ne smije podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njega se ne smije tražiti da snosi prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (tačka 25. ove Odluke). Prema tome, u predmetnoj Odluci potrebno je dati odgovor na pitanje podvrgava li član 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica apelanta takvom tretmanu da se od njega traži da snosi prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja.
- 33.Ustavni sud naglašava da zakonske odredbe, koje regulišu pitanje rokova, moraju i stvarno dati mogućnost građaninu da ostvari svoje određeno pravo, čijim istekom gubi mogućnost ostvarivanja tog prava. Taj rok mora biti realan.
- 34.Ovaj uvjet je ispunjen u svakom slučaju kada je od dana donošenja odluke CRPC-a do dana dostave ove odluke ostalo toliko vremena da podnosilac prijave može pokrenuti postupak izvršenja. Međutim, u konkretnom slučaju, odluka je donesena 9. septembra 1999. godine, a CRPC ju je apelantu uputio 13. oktobra 2000. godine, dakle, po isteku roka od 13 mjeseci od dana donošenja, da bi ju apelant zaprimio, dakle uopće za njeno donošenje saznao, 17. jula 2001. godine, dakle, po isteku roka od 18 mjeseci od dana donošenja. Prema tome, apelantovo pravo da zahtijeva izvršenje odluke o priznavanju stanarskog prava, s obzirom da je, kako tvrdi, odluku dobio nakon isteka zakonskog roka u kojemu je mogao ostvariti svoje pravo, jeste iluzorno, jer apelant nije mogao znati kada je odluka donesena ukoliko mu nije dostavljena, odnosno ukoliko mu na bilo koji drugi, zakonskim odredbama zagarantovani, način nije omogućeno da sazna za donošenje odluke kojom je odlučeno o njegovom pravu.
- 35.U konkretnom slučaju, apelant nije u roku određenom Zakonom saznao za donošenje odluke. Iako nije jasno zbog čega je CRPC odluku koju je donio uputio apelantu tek 13 mjeseci nakon donošenja, niti zbog čega je ona apelantu poštom dostavljana narednih devet mjeseci, činjenica je da je apelant, zahvaljujući zakonskoj formulaciji roka zastare u ovom slučaju, zbog tuđih radnji i propusta, za koje nije mogao znati niti na njih utjecati, izgubio mogućnost ostvarivanja svog imovinskog zahtjeva. Dakle, apelant je, jednako kao i drugi građani u ovakvim i sličnim situacijama, prepušten na volju službenika organa uprave i pošte, odnosno, njihova prava ovisna su o sistemu rada ovih tijela i dispozicije ovih tijela u pogledu poduzimanja radnji potrebnih za pravodobno dostavljanje odluka zainteresiranim osobama, ili, pak, ovise o višoj sili i slučaju, što je sve zajedno nespojivo sa principima vladavine prava, pravne sigurnosti i dispozicije odlučivanja o vlastitim pravima (da li pokrenuti ili ne izvršni postupak vraćanja stana u posjed), koji bi u ovom slučaju predstavljali apelantov javni interes.
- 36.Osim toga, Ustavni sud naglašava da je formulacija odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica veoma neuobičajena za pravni sistem Bosne i Hercegovine iz jednog prostog razloga. Naime, u trenutku donošenja odluke (ili proglašavanja odluke), odluka postaje relevantna za instituciju koja ju je donijela. Međutim, za razliku od ovog institucionalnog okončanja konkretnog predmeta, djelovanje pojedinačnog akta "prema vani", kojim se određuju izvjesna prava ili obaveze pojedinca, ne može da započne ukoliko nije dostavljena stranci koje se tiče (naprimjer, ne teče rok za žalbu). Ukoliko se radi o konačnoj odluci, formalna pravosnažnost tog akta ne može nastupiti ako se ne izvrši njegova dostava. Prema tome, ovakva formulacija odredbe je protivna institutu djelovanja pravnog akta prema strankama, tj. institutu formalne pravosnažnosti akta, ovisno radi li se o konačnom aktu ili ne.
- 37.Iz svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
B. Ostali navodi
- 38.U svjetlu navedenog u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 39.U konkretnom slučaju je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, u smislu njegovog lišavanja, a na temelju člana 5. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik RS" broj 65/01), prema kojem se zahtjev za izvršenje odluke Komisije, kojom se potvrđuje stanarsko pravo i dodjeljuje pravo na povrat stana, mora podnijeti u roku od 18 mjeseci od dana donošenja odluke Komisije. Ustavni sud smatra da se radi o zakonskoj odredbi koja ne ispunjava uvjet proporcionalnosti javnog interesa i interesa osoba koje se nalaze u situaciji kao što je apelantova, pa postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 40.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 41.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.