Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1317/06, rješavajući apelaciju Vatrogasnog društva Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, te člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Djelomično se usvaja apelacija Vatrogasnog društva Mostar.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine.

Odbija se apelacija Vatrogasnog društva Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao neosnovana.

Odbacuje se apelacija Vatrogasnog društva Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine, u odnosu na član II/3.a) i d) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 5. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Vatrogasno društvo "Mostar" (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koje zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnijelo je 4. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku, JP "Komos" (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 3. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Općinskog suda i Općine Mostar (u daljnjem tekstu: prvotužena), koju zastupa Javno pravobranilaštvo, odgovor na apelaciju je zatražen 21. februara 2008. godine.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. jula 2006. godine, Kantonalni sud 19. jula 2006. godine, drugotuženi 17. jula 2006. godine, dok Općinski sud i prvotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju. Na zahtjev Ustavnog suda, Općinski sud je 21. marta 2008. godine dostavio spis predmeta Ps-87/99.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Kantonalnog suda, te drugotuženog, su dostavljeni apelantu 26. marta 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj Ps 68/96 od 17. juna 1997. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Općina Stari Grad - Mostar da mu vrati u posjed nekretnine označene kao k.č. 2463, u naravi dvorište površine 453m", k.č. 2467 u naravi garaža površine 18m", te sjeverni dio nekretnine označene kao k.č. 2471 površine 300m", u naravi dvorište.
  • 7.
    Navedeno rješenje je, po apelantovoj žalbi, ukinuto Rješenjem Vrhovnog suda broj PŽ-210/97 od 29. oktobra 1997. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak i odluku.
  • 8.
    U ponovnom postupku, Presudom Višeg suda u Mostaru broj Ps-34/98 od 1. oktobra 1998. godine, obavezana je tužena Općina Stari Grad - Mostar da apelantu vrati u posjed sporne nekretnine, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 688,90 KM, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.
  • 9.
    Rješenjem Vrhovnog suda broj PŽ-315/98 od 15. decembra 1998. godine uvažena je žalba tužene, navedena Presuda Višeg suda u Mostaru broj Ps-34/98 od 1. oktobra 1998. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
  • 10.
    Tokom ponovnog postupka apelant je proširio tužbu na drugotuženog, što ovaj nije prihvatio niti je sud dopustio, pa je apelant 9. oktobra 2001. godine podnio tužbu protiv drugotuženog sa istim tužbenim zahtjevom kao i protiv prvotužene, koja je zavedena pod poslovnim brojem PS-69/01. Sud je, na apelantov prijedlog, izvršio spajanje ova dva predmeta radi zajedničkog raspravljanja i nastavio jedinstven postupak pod brojem PS-87/99.
  • 11.
    Presudom Općinskog suda broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi predaju u posjed sporne nekretnine i da mu naknade troškove postupka. Istom presudom je apelant obavezan da prvotuženoj isplati iznos od 1.440,00 KM, a drugotuženom na ime troškova postupka iznos od 1.636,20 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja.
  • 12.
    Sud je utvrdio da se u konkretnom sporu radi o tužbi kojom apelant traži sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed iz člana 86. Zakona o vlasničkim odnosima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03), odnosno traži predaju u posjed spornih nekretnina kao povrat stvari. Kako je provedenim dokazima sud utvrdio da nijedan tuženi nije u posjedu spornih nekretnina, niti su tuženi izvršili promjenu namjene spornih nekretnina sa namjerom da ih posjeduju, sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na oboje tuženih u ovom sporu. Sudovi su zaključili da ni jedan ni drugi tuženi ne smatraju da polažu bilo kakva prava na spornim nekretninama, te da ne osporavaju apelantu da ih koristi.
  • 13.
    Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine odbijena je apelantova revizija protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je odbio reviziju jer su se apelantovi prigovori ticali pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o kojima Vrhovni sud u reviziji, pozivom na član 420. stav 2. važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03) ne raspravlja. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da, prema članu 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, tužba iz pretpostavljenog prava svojine treba da pruži zaštitu kvalifikovanom držaocu koji je izgubio državinu stvari. U predmetnom slučaju, kada nije utvrđeno da su tuženi držaoci spornih nekretnina, tužitelj od njih nije ni mogao tražiti predaju nekretnina u posjed, pa su, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužiteljev tužbeni zahtjev.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 15.
    Apelant smatra da su navedena ustavna prava povrijeđena zbog činjenice da su tuženi sporne nekretnine zauzeli, očistili i promijenili im namjenu, napravivši na njima "parkiralište na kojem se parkiraju sva druga vozila osim apelantovih". Pobijanim odlukama je utvrđeno da nijedan od tuženih nije u posjedu spornih nekretnina, niti su na njima vršili bilo kakvu promjenu namjene. Apelant se žali da u postupku, koji traje preko 10 godina, nije uspio dokazati tvrdnju da su sporne nekretnine predate na upravljanje drugotuženom, a da je prvotužena čak donijela odluku o određivanju parkirališta. Apelant navodi da su činjenice spornog slučaja nepravilno i nepotpuno utvrđene, pa predlaže da se njegova apelacija usvoji i naloži nižestepenim sudovima da donesu pravičnu i na zakonu zasnovanu presudu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da su navedeni činjenični razlozi i pravna osnova koje je sud imao u vidu prilikom donošenja osporene presude detaljno navedeni u obrazloženju te presude, pa sud smatra da nisu povrijeđeni ni materijalni propisi niti ustavna prava na koja se apelant poziva.
  • 17.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, pa predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
  • 18.
    U odgovoru drugotuženog na apelaciju se navodi da je apelant samo ukazao na povredu prava, a da te povrede nije konkretizovao navođenjem činjenica i dokaza koji bi opravdali te povrede ustavnih prava. U konkretnom slučaju, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, da je došlo do povrede procesnih prava ili da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo kakvu povredu Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom da drugotuženi nije sporne nekretnine nikad držao u posjedu nije ih mogao ni vratiti, pa kako zbog toga nema povrede ustavnih prava na koja se poziva apelant, predlaže se da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

"Član 48.

Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.

Član 86.

Neovisno od spora zbog smetanja posjeda ovlaštena osoba ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed."

  • 20.
    U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:

"Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno."

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 23.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

''Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.''

  • 24.
    Pobijane sudske odluke u kojima je odlučivano o pravu apelanta, kao pravnog lica, na predaju spornih nekretnina, ne ulazeći u pravnu zasnovanost takvog tužbenog zahtjeva, nije moguće dovesti u vezu sa garancijama koje sadrže ustavno pravo na život i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema "opravdan zahtjev" u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu navedenih prava.
  • 25.
    Nadalje, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979, serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
  • 26.
    U pogledu prava na nediskriminaciju apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz navoda i dokumentacije predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant, također, nema "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 27.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijana presuda je datirana 7. marta 2006. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 4. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 28.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 29.
    Apelant se žali da je njegov predmet, koji je vođen pred Općinskim, Kantonalnim i Vrhovnim sudom, u tužbi kojom je tražio da se odluči o povratu spornih nekretnina u parničnom postupku u "razumnom roku", te da mu je zbog dužine roka odlučivanja, kao i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravičan postupak

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"

Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 30.
    U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li predmetni sudski postupak ima karakter "spora" u kojem su utvrđivana "građanska prava i obaveze" apelanta. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja, karaktera "zakonodavstva" koje određuje kako će se problem riješiti i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20. i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
  • 31.
    U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje postoji li povreda prava na pravičan postupak u postupku povrata u posjed nepokretnosti koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, dakle, pitanje iz oblasti imovinskoga prava, pa stoga Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

A. "Razuman rok"

  • 32.
    Ustavni sud zapaža da je postupak, za koji apelant navodi da predugo traje, pokrenut 27. septembra 1996. godine i da je završen Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine. Dakle, računajući od 1996. godine, postupak pred redovnim sudovima je trajao devet i po godina. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li konkretni postupak okončan u razumnom roku, kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

Složenost predmeta

  • 33.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi, u konkretnom predmetu Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud, moraju izvesti i procijeniti u razmatranju pravne prirode spora.
  • 34.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivanja prava na povrat spornih nepokretnosti za koje apelant smatra da su mu tuženi oduzeli. U toku postupka pred nadležnim sudovima je trebalo utvrditi je li osnovan tužbeni zahtjev apelanta za predaju u posjed nepokretnosti pozivom na odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te da su se na strani tužene našla dva pasivno legitimisana lica. Međutim, Ustavni sud ipak smatra da se predmetni pravni slučaj ne može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjenica predmetnog spora, tako i u pogledu pravnih pitanja koja predmet pokreće.

Ponašanje apelanta

  • 35.
    Ustavni sud ističe da u predmetima građansko-pravne prirode pravičan postupak u "razumnom roku" zavisi, s jedne strane, od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantu, jer prema priloženoj dokumentaciji i stanju spisa predmeta nije vidljivo da je apelant koristio bilo kakve metode i sredstva koji bi mogli dovesti do odugovlačenja postupka. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u ponašanju apelanta bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka.

Ponašanje javnih vlasti

  • 36.
    Apelant je, podnošenjem tužbe u parničnom postupku, ispoljio razuman pristup kojim je nastojao da se ovaj sudski predmet što prije okonča. Kako je ranije izloženo, nedonošenje odluke o tužbenom zahtjevu, odnosno odlučivanje kojim je najprije udovoljeno tom zahtjevu, pa odluka poništavana i vraćana na ponovno odlučivanje nižestepenom sudu, rezultiralo je ukupnim trajanjem postupka devet i po godina, što je period koji se obično u predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjeran u sudskim stvarima. Iz stanja spisa i priložene dokumentacije je očigledno da je Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj Ps 68/96 od 17. juna 1997. godine najprije odbijen apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje nekretnina, a zatim je navedeno rješenje, na apelantovu žalbu, ukinuto Rješenjem Vrhovnog suda broj PŽ-210/97 od 29. oktobra 1997. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje.
  • 37.
    U ponovnom postupku, Presudom Višeg suda u Mostaru broj Ps-34/98 od 1. oktobra 1998. godine, donesena je drugačija odluka kojom se apelantu vraćaju u posjed sporne nekretnine, nakon čega je ova odluka ukinuta i predmet ponovo vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
  • 38.
    Tokom ponovnog postupka apelant je proširio tužbu na drugotuženog, što ovaj nije prihvatio niti je sud dopustio, pa je apelant 9. oktobra 2001. godine podnio tužbu protiv drugotuženog sa istim tužbenim zahtjevom kao i protiv prvotužene, koja je zavedena pod poslovnim brojem PS-69/01. Sud je, na apelantov prijedlog, izvršio spajanje ova dva predmeta radi zajedničkog raspravljanja i nastavio jedinstven postupak pod brojem PS-87/99.
  • 39.
    Presudom Općinskog suda broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi predaju u posjed sporne nekretnine, što je potvrdio i Vrhovni sud.
  • 40.
    Konačno, redovni sudovi nisu dali razloge, koje bi Ustavni sud mogao prihvatiti kao razumne i opravdane, zbog čega je sudski postupak trajao ovoliko dugo za predmet ovakve složenosti, uz činjenicu da su isti sudovi donosili različite odluke o istom tužbenom zahtjevu, što također ukazuje na propuste nadležnih redovnih sudova, a pogotovo činjenicu da su višestepeni sudovi uporno predmet vraćali prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje umjesto da sami presude. Dakle, sudovi su nesumnjivo odgovorni za dužinu postupka odlučivanja u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudskih organa, te da se period odlučivanja o predmetu utvrđivanja prava na povrat imovine, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatra nerazumno dugim. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim organima.
  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u "razumnom roku", za što odgovornim smatra redovne sudove. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem. S obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva o povratu nepokretnosti trajao devet i po godina, kao i da se za toliko trajanje sudskog postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim sudskim organima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravičan postupak "u razumnom roku", kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

  • 42.
    U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva za predaju nepokretnosti u posjed nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje jesu li redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno primijenili odredbe ZPP-a, kao i Zakon o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 43.
    Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo odlukom o njegovom tužbenom zahtjevu ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant, izuzev navoda o dužini trajanja postupka, ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je već zaključio da je, sa stanovišta "razumnog roka" odlučivanja, postupak koji traje od 1996. godine u parnici u kojoj je utvrđivana osnovanost tužbenog zahtjeva o povratu nepokretnosti, koja je okončana Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak. U odnosu na ostale aspekte prava na pravičan postupak, Ustavni sud nije našao elemente koji bi mogli opravdati navode da je pravičan postupak povrijeđen na štetu apelanta. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u vezi sa povratom spornih nepokretnosti nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, pa zbog toga Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
  • 44.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u predmetu utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva o povratu spornih nepokretnosti, osim dužine postupka, nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

C. Ostali navodi

  • 45.
    Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku", kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva o povratu spornih nepokretnosti traje devet i po godina, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovnim sudovima se može, u cijelosti, pripisati ponašanju redovnih sudova.
  • 47.
    Također, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak i imovinu koji se odnose na utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva o predaji spornih nepokretnosti u posjed, s obzirom da pobijane odluke nisu rezultat proizvoljnosti u načinu na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni relevantni propisi.
  • 48.
    Na osnovu člana 16. stav 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 49.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.