EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA ČETVRTI ODJEL
PRESUDA STRASBOURG
PRESUDA
STRASBOURG
PREDMET TOKIĆ I OSTALI protiv BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacije br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06)
8. jula 2008. godine
Ova presuda postat će konačna u uslovima izloženim u članu 44. stav 2. Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena.
U predmetu Tokić i ostali protiv Bosne i Hercegovine,
Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasijedajući u Vijeću u sastavu:
Nicolas Bratza, predsjednik
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
J�n Šikuta,
Päivi Hirvel",
Mihai Poalelungi, sudije,
i Lawrence Early, registrar Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 17. juna 2008., donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog dana:
PROCEDURA
- 1.Ovaj slučaj pokrenut je tako što su četiri državljanina Bosne i Hercegovine gosp. Mehmed Tokić, gosp. Jusuf Alibašić, gosp. Danijel Marinić i gosp. Adis Hadžić (aplikanti), dana 24. marta 2004., 7. aprila 2005., 9. marta 2006. i 25. aprila 2006., podnijeli Sudu aplikacije br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06 protiv Bosne Hercegovine u skladu s članom 34. Konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (Konvencija).
- 2.Aplikante, kojima je dodijeljena pravna pomoć, zastupao je gosp. N. Omerović, advokat s praksom u Lukavcu. Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada) zastupala je gđa Z. Ibrahimović, zamjenik zastupnika/agenta.
- 3.Aplikanti su se žalili na nezakonito držanje u pritvoru u Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici po članu 5. stav 1 (e). Konvencije. Također su se pozvali na član 5. stav 4. Konvencije, ali se nisu detaljnije bavili ovim aspektom slučaja.
- 4.Dana 1. juna 2007. predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je da obavijesti Vladu o ovim aplikacijama. U skladu s članom 29. stav 3. Konvencije, odlučeno je da se meritum i dopustivost ispitaju istovremeno.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI SLUČAJA
A. Činjenice vezane za slučaj gosp. Tokića
- 5.Aplikant je rođen 1934. godine i živi u Lukavcu.
- 6.Dana 16. augusta 1999. lokalna policija izvršila je pretres i kod njega pronašla ručnu bombu. Policija je reagirala na dojavu jer je aplikant bio poznat po ispadima nasilnog ponašanja, uključujući i ubistvo svoje prve žene.
- 7.Dana 24. januara 2000. optužen je za posjedovanje zabranjenog oružja.
- 8.Dana 14. novembra 2001. Općinski sud u Gračanici našao je da aplikant nije krivično odgovoran zbog neuračunljivosti (paranoidna šizofrenija) i naložio mu obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi u skladu s članom 63. Krivičnog zakona Federacije BiH iz 1998. (stari Krivični zakon). Odluka je postala pravosnažna 28. januara 2002.
- 9.Dana 28. juna 2002. smješten je Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici.
- 10.Dana 4. jula 2003. Općinski sud u Gračanici ponovo je ispitao potrebu daljnjeg držanja aplikanta u zatvoru u skladu s članom 480. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH iz 1998. (stari Zakon o krivičnom postupku). Sud je donio odluku na osnovu izvještaja koje je uradio Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici i po kojem je stanje aplikanta bilo takvo da nije mogao biti pušten na slobodu.
- 11.Dana 11. novembra 2003. aplikant se žalio Domu za ljudska prava u vezi sa zakonitošću njegovog držanja u zatvoru.
- 12.Dana 3. marta 2004. Općinski sud u Gračanici ustupio je nadležnost Centru za socijalni rad u Gračanici u skladu s članom 420. Krivičnog zakona Federacije BiH iz 2003. godine (novi Krivični zakon).
- 13.Dana 23. novembra 2004. Centar za socijalni rad iz Gračanice ustanovio je da mentalni poremećaj aplikanta više ne zahtijeva njegovo daljnje prisilno zadržavanje i naredio njegovo puštanje na uslovnu slobodu. Dana 8. decembra 2004. pušten je iz Psihijatrijskog odjela zatvora u Zenici.
- 14.Ustavni sud Bosne i Hercegovine (Ustavni sud), kao pravni sljednik Doma za ljudska prava, utvrdio je, na osnovu puštanja aplikanta na slobodu dana 26. juna 2007., da nije opravdano dalje isptitivati aplikantov slučaj.
B. Činjenice vezane za slučaj gosp. Alibašića
- 15.Aplikant je rođen 1971. i živi u Domu za socijalno staranje u Fojnici.
- 16.Dana 31. marta 1999. on je prijetio nožem licu Z.B. u prostorijama Centra za socijalni rad u Goraždu.
- 17.Dana 16. aprila 1999. optužen je zbog prijetnji.
- 18.Dana 17. juna 1999. Općinski sud u Goraždu našao je da aplikant nije krivično odgovoran zbog neuračunljivosti (šizofrenija) i naložio obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi po članu 63. starog Krivičnog zakona. Odluka je odmah postala pravosnažna.
- 19.Dana 21. juna 1999. aplikant je smješten na Psihijatrijski odjel zatvora u Zenici.
- 20.Dana 26. novembra 2001. Općinski sud u Goraždu ustanovio je da aplikantov mentalni poremećaj ne opravdava duže prisilno zadržavanje i naložio njegovo puštanje na uslovnu slobodu. Pušten je 9. januara 2002.
- 21.Dana 17. januara 2002. Općinski sud u Goraždu vratio je aplikanta nazad na Psihijatrijski odjel zatvora u Zenici, nakon što je u Psihijatrijskoj bolnici u Sarajevu ustanovljeno da je patološki agresivan.
- 22.Dana 21. januara 2003. aplikant se žalio Domu za ljudska prava na nepravilnost i ishod krivičnog postupka (koji je završen 17. juna 1999.).
- 23.Dana 20. januara 2004. Općinski sud u Goraždu ustupio je nadležnost Centru za socijalni rad u Goraždu u skladu s članom 420. novog Krivičnog zakona.
- 24.Oslanjajući se na član 22. Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama Federacije BiH iz 2001., dana 18. februara 2004. Centar za socijalni rad u Goraždu preispitao je potrebu daljnjeg prisilnog zadržavanja aplikanta. Na osnovu izvještaja koje je pripremio Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici, Centar je odlučio da njegovo stanje nije dozvoljavalo puštanje na slobodu. Aplikant se žalio Kantonalnom ministarstvu za socijalnu politiku u Goraždu po instrukcijama Centra za socijalni rad.
- 25.Dana 10. maja 2004. Kantonalno ministarstvo za socijalnu politiku u Goraždu oglasilo se nenadležnim, i, pošto nije moglo utvrditi kojem nadležnom organu da dostavi predmet, Ministarstvo je odbacilo žalbu. Aplikant je onda uložio žalbu Kantonalnom sudu u Goraždu.
- 26.Dana 9. jula 2004. Kantonalni sud u Goraždu odbacio je žalbu zato što se apelant nije žalio nadležnom drugostepenom organu. Kantonalni sud nije naveo koji je drugostepeni organ nadležan u ovom slučaju.
- 27.Dana 22. novembra 2004. aplikant se žalio zbog nezakonitog držanja u zatvoru posebnom vijeću formiranom u okviru Ustavnog suda 1. januara 2004., čiji je mandat bio da odlučuje u predmetima bivšeg Doma za ljudska prava (Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu).
- 28.Dana 13. juna 2006. Centar za socijalni rad iz Goražda odlučio je da psihički poremećaj aplikanta ne zahtijeva dalje držanje u zatvoru i naložio njegovo bezuslovno puštanje. Centar se pozvao na član 25. stav 2. Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama. Dana 16. juna 2006. aplikant je pušten s Forenzičko-psihijatrijskog odjela zatvora u Zenici.
- 29.Dana 26. juna 2007. Ustavni sud, pravni sljednik Doma za ljudska prava, odbacio je aplikantovu apelaciju od 21. januara 2003. kao neblagovremenu, i drugu od 22. novembra 2004. kao neprihvatljivu ratione temporis: Ustavni sud bio je nadležan samo za neriješene predmete preuzete od bivšeg Doma za ljudska prava, podnesene prije 31. decembra 2003.
C. Činjenice vezane za slučaj gosp. Marinića
- 30.Aplikant je rođen 1966. godine. Još uvijek se nalazi na Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici.
- 31.Dana 12. jula 1999. aplikant je ubio svoje roditelje sumanuto vjerujući da oni pokušavaju ubiti njega. Istog dana, pošto se predao policiji, aplikant je upućen u istražni zatvor.
- 32.Dana 21. septembra 1999. optužen je za ubistvo po dvije tačke.
- 33.Dana 9. novembra 1999. Kantonalni sud u Mostaru donio je odluku da aplikant nije krivično odgovoran zbog mentalne bolesti (šizofrenija) i naložio je obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi u skladu s članom 63. starog Krivičnog zakona. Odluka je postala pravosnažna 22. novembra 1999. godine.
- 34.Dana 28. novembra 2000. aplikant je prebačen iz istražnog zatvora u Mostaru u Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici.
- 35.Dana 20. decembra 2002. i 22. oktobra 2003. Kantonalni sud u Mostaru ponovo je razmatrao dalje prinudno zadržavanje aplikanta u skladu s članom 480. stav 1. starog Zakona o krivičnom postupku (bez obzira na činjenicu da je ovaj zakon bio na snazi samo do 31. jula 2003.). Sud je, na osnovu izvještaja koje je izradio Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici, donio odluku da je stanje aplikanta takvo da ne dozvoljava puštanje na slobodu.
- 36.Dana 23. marta 2004. ili približno tog datuma, Kantonalni sud u Mostaru ustupio je nadležnost Centru za socijalni rad u Mostaru, u skladu s članom 420. novog krivičnog zakona.
- 37.Dana 7. novembra 2005. aplikant se žalio Ustavnom sudu na nezakonito zadržavanje u zatvoru. Njegova apelacija i jedan broj sličnih apelacija naknadno su spojeni.
- 38.Dana 21. decembra 2006. Ustavni sud utvrdio je da se aplikant (kao i drugi u sličnoj situaciji) našao u pravnom vakuumu nakon reforme krivičnog zakonodavstva 2003. godine. Osim toga, Ustavni sud smatrao je da Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici ne predstavlja odgovarajuću ustanovu za mentalno oboljele pacijente. Kao rezultat toga, Ustavni sud ustanovio je kršenja člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije o ljudskim pravima i naložio odgovornim organima da preduzmu potrebne zakonske i ostale mjere u roku od tri mjeseca od donošenja odluke. Odluka je donesena 7. februara 2007. Aplikant i ostali koji su se žalili nisu tražili nikakvu naknadu.
D. Činjenice vezane za slučaj gosp. Hadžića
- 39.Aplikant je rođen 1982. godine i živi u Sarajevu.
- 40.Dana 19. januara 2003. ušao je u tramvaj i bez razloga nožem ranio lice I.D. Lice I.D. preživjelo je napad.
- 41.Dana 21. januara 2003. aplikant je ubio lice E.G. zbog sumanutog vjerovanja da to lice proganja njegovu majku. Upućen je u istražni zatvor iste večeri.
- 42.Dana 17. marta 2003. aplikant je optužen za ubistvo.
- 43.Dana 20. marta 2003. iz istražnog zatvora u Sarajevu prebačen je na Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici.
- 44.Dana 9. aprila 2003. Kantonalni sud u Sarajevu našao je da aplikant nije krivično odgovoran zbog neuračunjivosti (šizofrenija) i naložio obavezno psihijatrijsko liječenje po članu 63. starog Krivičnog zakona. Odluka je postala pravosnažna 24. aprila 2003.
- 45.Kantonalni sud u Sarajevu je pet puta (28. novembra 2003., 9. juna 2004., 11. marta 2005., 10. aprila 2006. i 16. novembra 2006.) preispitivao opravdanost daljnjeg prinudnog zadržavanja aplikanta u skladu s članom 480. stav 1. starog Zakona o krivičnog postupku (iako zakon nije više bio na snazi). Na osnovu izvještaja koje je pripremio Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici i Psihijatrijska bolnica u Sarajevu, Sud je odlučio da aplikantovo stanje ne dozvoljava puštanje na slobodu.
- 46.Dana 17. maja 2005., 23. maja 2006. i 8. februara 2007. Vrhovni sud Federacije BiH potvrdio je odluke od 11. marta 2005., 10. aprila 2006. i 16. novembra 2006.
- 47.Dana 21. decembra 2006. Ustavni sud razmatrao je jedan broj spojenih apelacija (uključujući i apelaciju gosp. Hadžića) i ustanovio kršenje člana 5. stav 1. i 4. Evropske konvencije o ljudskim pravima (vidjeti tačke 37-38. gore).
- 48.Dana 25. juna 2007. Kantonalni sud u Sarajevu ustanovio je da mentalni poremećaj aplikanta više ne zahtijeva njegovo zadržavanje u zatvoru i naložio uslovno puštanje aplikanta. Sud se pozvao na član 480. stav 2. starog Zakona o krivičnom postupku (iako taj zakon nije više bio na snazi). Dana 10. jula 2007. aplikant je pušten s Forenzičko-psihijatrijskog odjela zatvora u Zenici.
II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
- 49.Postoje dva pravna sistema koja se primjenjuju kod pritvora u psihijatrijskoj ustanovi.
- 50.Prije svega, nadležni građanski sud može naložiti obavezan pritvor mentalnog bolesnika u zdravstvenu ustanovu, ako ima dovoljno dobre dokaze koje je dostavio psihijatar da je to neophodno radi zaštite dotičnog pacijenta i/ili zbog opasnosti za okolinu od takvog pacijenta (vidjeti čl. 22. stav 1., 29. stav 1. i 31. stav 1. Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama Federacije BiH iz 2001., objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" (SNFBiH), br. 37/01, od 15. augusta 2001.; izmjene objavljene u SNFBH, br. 40/02, od 21. augusta 2002., te Zakon o zaštiti lica s duševnim smetnjama). Sud mora pozvati dotičnog pacijenta, kada je to moguće, gdje će ga psihijatar lično saslušati (vidjeti čl. 30. stav 3. i 31. stav 2. Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama). Postupak mora biti završen u roku od sedam dana i sud mora donijeti odluku u roku od naredna tri dana (vidi čl. 45. stav 2. i 53. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku Federacije BiH iz 1998., objavljen u SNFBiH, br.2/98, od 20. januara 1998.; izmjene objavljene u SNFBiH, br. 39/04, od 24. jula 2004., i 73/05, od 28. decembra 2005.). Sudska odluka koja nalaže pritvor u psihijatrijskoj ustanovi mora naznačiti trajanje takvog pritvora. Taj period ne može biti duži od godinu dana, ali se može produžiti (vidjeti čl. 33.-35. Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama). Pacijent o kojem je riječ, kao i druga ovlaštena lica i organi, imaju pravo žalbe u roku od osam dana (vidjeti član 37. Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama). Nadležni drugostepeni sud mora donijeti odluku u roku od tri dana (ibid.). Lice zadržano u psihijatrijskoj ustanovi ima pravo u svako doba tražiti sudsku reviziju vezanu za taj prisilni smještaj (vidjeti član 40. Zakona).
- 51.Drugo, nadležni krivični sud može narediti obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi počinioca krivičnog djela, koji je, u vrijeme kada je počinio krivično djelo, patio od mentalnog poremećaja koji je uticao na njegovu mentalnu odgovornost, ako je uvjeren nalazom psihijatra daje to neophodno kako bi se počinilac spriječio da počini još neko krivično djelo. Međutim, postoji značajna razlika u tom pogledu između starog i novog krivičnog zakona (ovaj drugi stupio je na snagu 1. augusta 2003.). Dok se još uvijek može izreći odluka o obaveznom psihijatrijskom liječenju i čuvanju u zdravstvenoj ustanovi za one koji su proglašeni krivim i pored njihove smanjene uračunjivosti, takva odluka više se ne može donijeti kod onih lica koja su oslobođena odgovornosti zbog neuračunjivosti (vidjeti član 74. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH iz 2003., objavljen u SNFBiH, br. 36/03, od 29. jula 2003., izmjene objavljene u SNFBiH, br. 37/03, od 31. jula 2003., 21/04, od 17. aprila 2004., 69/04, od 7. decembra 2004., i 18/05, od 23. marta 2005.).
- 52.Prema tome, od 1. augusta 2003. počinilac koji je oslobođen od optužbe na osnovu neuračunjivosti može biti pritvoren u psihijatrijsku ustanovu samo od strane nadležnog suda, ako se to smatra neophodnim radi zaštite počinioca i/ili opasnosti po okolinu (vidjeti tačka 50. gore). Svako takvo oslobađanje od optužbe prijavljuje se nadležnom centru za socijalni rad koji mora započeti odgovarajuću proceduru (vidjeti član 410. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH iz 2003.; objavljenom u SNFBiH, br. 35/03, od 28. jula 2003.; izmjene objavljene u SNFBiH, br. 37/03, od 31. jula 2003., 56/03, od 14. novembra 2003., 78/04, od 31. decembra 2004., 28/05m od 11. maja 2005., 55/06, od 20. septembra 2006., 27/07, od 18. aprila 2007., i 53/07, od 8. augusta 2007.).
- 53.Nadležni organi trebali su do 1. septembra 2003. da provjere status svih lica koja su oslobođena optužbe na osnovu neuračunjivosti u skladu sa starim krivičnim zakonima, da okončaju provođenje svih odluka o obaveznom psihijatrijskom liječenju i čuvanju u zdravstvenoj ustanovi koje su još u toku i započnu proceduru u kojoj bi nadležni sud odlučio o produženju pritvora svakog takvog pacijenta s mentalnim poremećajima (vidjeti član 420. Krivičnog zakona iz 2003. i Instrukcije Federalnog ministarstva pravde br. 03-02-3132/03, od 22. decembra 2003.).
PRAVO
- 54.Aplikanti se žale na protupravno držanje u pritvoru u Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zatvora Zenica. Oni se pozivaju na član 5. stav l(e) Konvencije, čiji relevantni dio glasi:
"1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
- e)u slučaju zakonitog lišavanja slobode ... duševno poremećenih lica ..."
- 55.Aplikanti se također pozivaju na član 5. stav 4. Konvencije. Ovaj član glasi:
- 55.
"4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
I. DOPUSTIVOST ŽALBI
- 56.Vlada tvrdi, a aplikanti se ne slažu, da gosp. Marinić i gosp. Hadžić ne mogu više tvrditi da su žrtve navodnih kršenja Konvencije u smislu člana 34. Konvencije nakon odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Ustavni sud"), od 21. decembra 2006. U vezi s gosp. Tokićem i gosp. Alibašićem, Vlada je predložila da se njihove aplikacije odbace jer se nisu žalili Ustavnom sudu.
- 57.Od samog početka Sud naglašava da domaća odluka na koju se Vlada poziva u stvari priznaje navodno kršenje Konvencije. Ustavni sud ustanovio je postojanje nedostatka u domaćem pravnom poretku, koji se negativno odražava na gosp. Marinića, gosp. Hadžića i druge u sličnoj situaciji. Međutim, odgovorne institucije nisu otklonile navedeni nedostatak. Zadržavanje gosp. Hadžića na Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zeničkog zatvora bilo je nezakonito do njegovog oporavka i naknadnog puštanja na slobodu. Gosp. Marinić se još uvijek nezakonito nalazi u pritvoru u istom odjelu.
Prigovor Vlade u vezi sa statusom žrtve za gosp. Marinića i gosp. Hadžića se u skladu s tim odbacuje.
- 58.Što se tiče g. Tokića, primijećeno je da je u relevantno vrijeme imao dva domaća pravna lijeka na raspolaganju, koji su imali isti cilj: podnošenje prijave tadašnjem Domu za ljudska prava i apelacije Ustavnog suda. Aplikant je izabrao prvi i iskoristio ga na pravi način. Sud smatra, iz razloga koji su navedeni u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine ((odluka), br. 41183/02, ECHR 2005-...), da njegova aplikacija ne može biti odbačena zbog takvog izbora. Činjenica da je aplikantov slučaj na kraju odbačen, postoje u međuvremenu oslobođen, nema u tom pogledu nikakvog značaja (vidjeti tačku 14. gore).
Prigovor Vlade u pogledu iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova od strane gosp. Tokića se, zbog toga, odbacuje.
- 59.I na kraju, vezano za gosp. Alibašića, Sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova, pomenuto u članu 35. stav 1. Konvencije, traži od aplikanata da prvo iskoriste pravne lijekove koji im na raspolaganje stavlja domaći pravni sistem i tako oslobode državu od odgovaranja pred Evropskim sudom za svoje postupke prije nego što joj je data mogućnost da pravilno tretira ta pitanja u okviru vlastitog pravnog sistema. Ovo pravilo zasniva se na pretpostavci da domaći pravni sistem pruža efikasan pravni lijek u vezi s navodnim kršenjem. Teret dokazivanja je na vladi, koja tvrdi da svi pravni lijekovi nisu iscrpljeni, da uvjeri Sud da je efikasan pravni lijek bio na raspolaganju i teoretski i praktično u tom relevantnom periodu; tj. da je pravni lijek bio dostupan, da je mogao pružiti pravnu zaštitu u odnosu na žalbe aplikanta i da je nudio opravdane izglede na uspjeh. Međutim, kada je teret dokazivanja zadovoljen, na aplikantu je da dokaže da je pravni lijek koji vlada ističe u stvari iscrpljen, ili je iz nekog razloga bio nedovoljan i nedjelotvoran u određenim okolnostima slučaja ili da su postojale posebne okolnosti koje su aplikanta oslobađale od takvog zahtjeva (vidjeti T. protiv Velike Britanije ŠGCĆ, br. 24724/94, - 55, 16. decembra 1999).
U pogledu pravnih sistema koji pružaju ustavnu zaštitu osnovnih prava, kao što je to slučaj s Bosnom i Hercegovinom, Sud podsjeća da je obaveza oštećenog pojedinca da provjeri stepen te zaštite (vidjeti Holandija protiv Irske, br. 24827, odluka Komisije od 14. aprila 1998, Odluke i izvještaji 93, str. 15; Independent News and Media and Independent Newspapers Ireland Limited protiv Irske (odluka), br. 55120/00, 19. juna 2003; i Mirazović protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 13628/03, 16. maja 2006.).
Sud ističe da primjena ovog pravila mora imati u vidu činjenicu da se ono primjenjuje u okviru mehanizma za zaštitu ljudskih prava koji su države ugovornice pristale da uspostave. Shodno tome, prihvaćeno je da se član 35. primjenjuje sa izvjesnom fleksibilnošću i bez pretjeranih formalnosti. Sud, nadalje, prihvata da pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova nije apsolutno i ne može se primjenjivati automatski; kod preispitivanja da li se ovo pravilo poštuje, važno je imati na umu posebne okolnosti pojedinog slučaja. Ovo, između ostalog, znači da Sud mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih lijekova u pravnom sistemu dotične države ugovornice, nego i generalni pravni i politički kontekst u kojem se ostvaruju, kao i ličnu situaciju aplikanta (vidjeti Akdivar i ostali protiv Turske, presuda od 16. septembra 1996., Izvještaji presuda i odluka 1996-IV, str. 1211, - 69 i Selmouni protiv Francuske ŠGCĆ, br. 25803/94, - 77, ECHR 1999-V).
Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud napominje da je aplikant propustio da se na predviđeni način žali tadašnjem Domu za ljudska prava ili Ustavnom sudu. Međutim, imajući u vidu činjenicu da domaći organi nisu postupili u skladu s presudom Ustavnog suda u sličnom slučaju koja je nalagala generalne mjere (vidjeti tačku 57. gore) i posebno osjetljivu situaciju u kojoj se nalazio aplikant (zatvoren u psihijatrijskom odjelu), Sud smatra da se primjedba Vlade zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova ne može podržati u pogledu gosp. Alibašića. Sud naglašava da je njegova odluka ograničena na(okolnosti slučaja i ne smije se tumačiti kao generalni stav da apelacija Ustavnom sudu nikad ne predstavlja pravni lijek koji se mora koristiti u slučaju tvrdnji o protupravnom lišavanju slobode.
- 60.Pošto žalbe aplikanata povlače pitanja činjenične i pravne prirode koja su dovoljno ozbiljna da odluka o njima zavisi od ispitivanja merituma i pošto nema drugih osnova da se proglase neodopustivim, Sud ovaj slučaj proglašava dopustivim. U skladu s odlukom da se primijeni član 29. stav 3. Konvencije (vidjeti tačku 4. gore), Sud će odmah razmotriti meritum slučaja.
II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5. STAVA 1. KONVENCIJE
- 61.Aplikanti su izjavili da su protupravno držani u pritvoru u Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zaničkog zatvora od stupanja na snagu novih krivičnih zakona. Nadalje, tvrdili su da ovaj psihijatrijski odjel zeničkog zatvora nije odgovarajuća institucija za držanje pacijenata s mentalnim poremećajima.
- 62.Iako je Vlada prihvatila da lišavanje aplikanata slobode nije u skladu s relevantnim domaćim pravom od reforme krivičnog zakonodavstva iz 2003., kao i da psihijatrijski odjel zatvora u Zenici nije odgovarajuća institucija za lica pritvorena po članu 5. stav l(e) Konvencije, ona je i dalje tvrdila da aplikanti nisu mogli biti odmah i bezuslovno pušteni na slobodu zbog trajnosti mentalnog poremećaja koji opravdava obavezni pritvor (Vlada se poziva na Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979, serija A, br. 33, str. 17-18, - 39).
- 63.S ciljem postupanja po članu 5. stav 1. Konvencije, pritvor o kojem je ovdje riječ mora biti ,,u skladu s procedurom koju propisuje zakon" i mora biti zakonit. Konvencija se ovdje, prije svega, poziva na domaće zakone i utvrđuje obavezu poštivanja pozitivnih i proceduralnih odredbi domaćeg prava, ali pored toga traži da svako lišavanje slobode bude u skladu s namjerom člana 5., naime, da štiti pojedinca od samovolje (vidjeti, između ostalog, Winterwerp, gore citiran, str. 17-18 i 19-20, �� 39 i 45; Bizzotto protiv Grčke, presuda od 15. novembra 1996., Izvještaji 1996-V, str. 1738, - 31; i Aerts protiv Belgije, presuda od 30. jula 1998., Izvještaji 1998-V, str. 1961-62, �46).
- 64.U skladu s članom 5. stav l(e), lice ne može biti lišeno slobode zbog "poremećenog razuma", sve dok nisu ispunjena tri minimalna uslova: prvo, mora se pouzdano dokazati da je to lice poremećenog razuma; drugo, mentalni poremećaj mora biti takve vrste i u mjeri koja zahtijeva obavezan pritvor, treće, važenje produženog pritvora zavisi od trajnosti takvog poremećaja (vidjeti Winterwerp, gore citiran, str. 17-18, - 39; Johnson protiv Velike Britanije, presuda od 24. oktobra 1997., Izvještaji 1997-VII, str. 2409, - 60; Varbanov protiv Bugarske, br. 31365/96, - 45, ECHR 2000-X; i David protiv Moldove, br. 41578/05, - 39, 27. novembar 2007.).
- 65.Nadalje, mora postojati neka veza između utemeljenosti dozvoljenog lišavanja slobode na koju se oslanja i mjesta i uslova pritvora. U principu, "pritvaranje" nekog lica kao pacijenta s mentalnim poremećajem bit će "zakonito" u svrhu tačke (e) stava 1. ako se radi o bolnici, klinici ili drugim odgovarajućim ustanovama (vidjeti Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985., Serija A br. 93, str. 21, - 44; Aerts, gore citiran, loc. cit; i Bizzotto, gore citiran, loc. cit).
- 66.U predmetnom slučaju nije bilo sporno da oni koji se nalaze u situaciji aplikanata (oslobođeni na osnovu neuračunjivosti) ne mogu biti više zadržavani na psihijatrijskom liječenju od 1. septembra 2003., ako tako ne odluči nadležni sud radi zaštite počinioca i/ili radi zaštite okoline od ugroženosti (vidjeti tačke 49-53. i 62. gore). Takva odluka nije nikad ni donošena u predmetnom slučaju. Gosp. Tokić, gosp. Alibašić i gosp. Hadžić ostali su na Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici sve do svog oporavka u skladu s odlukama o liječenju u psihijatrijskoj ustanovi (bez obzira na činjenicu da su one bile važeće samo do 1. septembra 2003.) ili odlukama upravnih organa (iako centri za socijalni rad nisu bili nadležni da nalože pritvor na psihijatrijskom odjelu). Gosp. Marinić još uvijek se nalazi na psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici na osnovu jedne takve stare odluke. Staviše, domaći Ustavni sud razmatrao je slične pritužbe jednog broja zatvorenika s mentalnim poremećajem (uključujući i gosp. Marinića i gosp. Hadžića) i utvrdio da je sporna situacija nezakonita (vidjeti tačke 37.-38. i 47. gore u tekstu). Od 1. septembra 2003. nadalje aplikanti tako više nisu bili lišeni slobode ,,u skladu s postupkom koji propisuje zakon" u smislu člana 5. stav 1. Konvencije.
Iako Sud priznaje da aplikanti pate od mentalnog poremećaja koji može zahtijevati njihovo obavezno držanje u pritvoru, ovaj faktor nije sam po sebi dovoljan da bi se zaključilo daje pritvaranje aplikanata u skladu s članom 5. stav 1. Konvencije, s obzirom na primarni značaj poštivanja zakonitosti u okviru tog člana.
Prema tome, postoji kršenje člana 5. stav 1. Konvencije. Kršenje je trajalo više od 15 mjeseci u slučaju gosp. Tokića, skoro tri godine u slučaju gosp. Alibašića i skoro četiri godine u slučaju gosp. Hadžića. Kršenje još uvijek traje u slučaju gosp. Marinića.
- 67.Pošto je ustanovio nepostupanje po osnovnom zahtjevu u pogledu procedure po ovom osnovu, Sud ne smatra potrebnim da ispituje da li Forenzičko-psihijatrijski odjel u zatvoru Zenica predstavlja odgovarajuću instituciju za držanje pacijanata s mentalnim poremećajem.
III. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5. STAVA 4. KONVENCIJE
- 68.Aplikanti se također pozivaju na član 5. stav 4. Konvencije, ali se ne bave detaljnije ovim aspektom njihovog slučaja.
- 69.Vlada se izjasnila da nije bilo kršenja člana 5. stav 4. Konvencije bez detaljnijih objašnjenja.
- 70.S obzirom na navedene konstatacije u skladu s članom 5. stav 1., Sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati je li u ovom slučaju također bilo kršenja člana 5. stav 4. Konvencije (vidjeti Gajesi protiv Mađarske, br. 34503/03, - 24, 3. oktobra 2006, i David protiv Moldove, gore citirano, - 43).
IV. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
- 71.Član 41. Konvencije predviđa:
"Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani".
A. Šteta
- 72.Aplikanti su na ime naknade nematerijalne štete tražili sljedeće iznose: 45.000 eura (gosp. Tokić), 48.000 eura (gosp. Alibašić), 60.000 eura (gosp. Marinić) i 50.000 eura (gosp. Hadžić). Vlada je smatrala da su traženi iznosi pretjerano visoki.
- 73.Sud prihvata da su aplikanti pretrpjeli znatnu bol kao rezultat utvrđenih povreda, što opravdava dosuđivanje nematerijalne štete. Imajući u vidu trajanje protupravnog lišavanja slobode svakog aplikanta, Sud dosuđuje gosp. Tokiću iznos od 7.500 eura, gosp. Alibašiću 15.000 eura, gosp. Mariniću 25.000 eura i gosp. Hadžiću iznos od 20.000 eura na ime nematerijalne štete, plus svi porezi koji se mogu platiti na ove iznose.
B. Troškovi i izdaci
- 74.Sud napominje da je aplikantima odobrena pravna pomoć u iznosu od 3.400 eura, u skladu s pravilnikom Suda za pravnu pomoć. Aplikanti su tražili naknadu za dodatne troškove i izdatke u iznosu od 15.000 eura, ali nisu priložili dokaze da su te troškove zaista imali. Shodno tome, Sud odbija taj zahtjev.
C. Zatezne kamate
- 75.Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna boda.
IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO:
- 1.Odlučuje da spoji aplikacije;
- 2.Proglašava žalbe dopustivim;
- 3.Utvrđuje da je došlo do povrede člana 5. stav 1. Konvencije kod sva četiri aplikanta;
- 4.Utvrđuje da nema potrebe odvojeno ispitivati žalbe aplikanata po članu 5. stav 4. Konvencije;
- 5.Utvrđuje da:
(a) tužena država treba da isplati, u roku od tri mjeseca od datuma kada ova presuda postane konačna u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, 7.500 eura (sedamhiljadapetstotina eura) gosp. Tokiću, 15.000 eura (petnaesthiljada eura) gosp. Alibašiću, 25.000 eura (dvadesetpethiljada eura) gosp. Mariniću i 20.000 eura (dvadesethiljada eura) gosp. Hadžiću, na ime nematerijalne štete, plus svaki porez koji može biti zaračunat na ove iznose, koje treba pretvoriti u konvertibilne marke po važećem kursu na dan isplate;
(b) po isteku navedena tri mjeseca do isplate, treba platiti običnu kamatu na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja, uz dodatak od tri postotna boda;
- 6.Odbija preostali dio zahtjeva aplikanata za pravičnu naknadu.
Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi 8. jula 2008. godine, u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Poslovnika Suda.
Registrar
Lawrence Early
Predsjednik