Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1095/06, rješavajući apelaciju J.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija J.M.

Utvrđuje se povreda člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Dopunsko rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-565/05 od 28. marta 2006. godine i Rješenje Općinskog suda u Konjicu broj I-22/05 od 4. marta 2005. godine.

Nalaže se Općinskom sudu u Konjicu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Konjicu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

Obrazloženje

I. Uvod

  • 1.
    J.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jablanice podnijela je 8. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Dopunskog rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-565/05 od 28. marta 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-22/05 od 4. marta 2005. godine. Apelantica je po pozivu Ustavnog suda od 18. juna 2008. godine otklonila nedostatke i dopunila apelaciju u pogledu apelantove tačne oznake.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 21. maja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju, a 4. septembra 2008. godine na dopunjenu apelaciju.
  • 3.
    Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. juna 2007. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 25. augusta 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Rješenjem Općinskog suda broj I-22/05 od 4. marta 2005. godine, koje je potvrđeno Dopunskim rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-565/05 od 28. marta 2006. godine, apelantica je u svojstvu opunomoćenika tražioca izvršenja E.B. kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 100 KM uz obavezu da navedenu kaznu plati u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti ovog rješenja. U tački 2. dispozitiva Rješenja navedeno je da u slučaju nepostupanja po stavu 1. dispozitiva novčana kazna se zamjenjuje kaznom zatvora, tako što će se za svakih započetih 50 KM računati jedan dan zatvora. Obrazlažući Rješenje, Općinski sud je naveo da je u izvršnom postupku Rješenjem istog suda broj I-22/05 od 4. marta 2005. godine odbijen prijedlog za izvršenje koji je sačinila apelantica u svojstvu advokata tražioca izvršenja. Apelantica je protiv navedenog rješenja izjavila žalbu kojom je u jednom dijelu ukazala na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a u drugom dijelu svojim navodima vrijeđala prvostepeni sud i sudiju. Naime, prema mišljenju Općinskog suda, isticanje da je prvostepena odluka "primjer neprofesionalnog ponašanja sudije", a posebno da je "sudija postupio sa pristrasnošću i predrasudama" i navodi da je sud "pomogao poslodavcu u realiziranju nezakonite odluke", predstavljaju vrijeđanje i grubo nepoštivanje suda zbog čega je taj sud, na osnovu člana 407. st. 1. i 412. Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, odlučio o apelanticinom kažnjavanju.
  • 7.
    Rješavajući povodom apelanticine žalbe protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen prijedlog za izvršenje, Kantonalni sud je propustio odlučiti o žalbi na rješenje o kažnjavanju. Zbog toga je Kantonalni sud naknadno, 28. marta 2006. godine, donio Dopunsko rješenje broj Gž-565/05 kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje u tom dijelu potvrdio. Prema ocjeni tog suda, apelantica je žalbom vrijeđala sud i sudiju, što se može smatrati uvredljivim i suprotnim uobičajenim normama pristojnog ponašanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelantica navodi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u tome što je kažnjena novčanom kaznom zbog izražavanja vlastitog mišljenja o sudskoj odluci, koje se ni na koji način ne može tretirati kao vrijeđanje suda i sudije. Naime, kazna je izrečena zbog riječi navedenih u žalbi: "neprofesionalno ponašanje sudije", "postupanje s pristrasnošću i predrasudama" i "pomaganje poslodavcu u realizaciji nezakonite odluke", što je, prema apelanticinom mišljenju, bila logična posljedica zbog odbijanja suda da provede predloženo izvršenje. Stav da u tom dijelu Općinski sud nije postupio pravilno i zakonito usvojio je i Kantonalni sud usvajanjem njene žalbe, ukidanjem osporenog rješenja i vraćanjem prvostepenom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    Općinski sud u odgovoru na apelaciju istakao je da nema mjesta apelaciji čiji je podnosilac E.B. kojeg je apelantica u izvršnom postupku zastupala. Odgovor na dopunjenu apelaciju Općinski sud nije dao.

V. Relevantni propisi

  • 10.
    U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:

Član 407. stav 1.

Novčanom kaznom od 100 do 1.000 konvertibilnih maraka sud će kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku.

Član 412.

Ako lice koje je novčano kažnjeno po odredbama ovog zakona ne plati tu kaznu u određenom roku, ona će se zamijeniti zatvorom, čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne u skladu sa odredbama Krivičnog zakona, ali koji ne može biti duži od petnaest dana.

VI. Dopustivost

  • 11.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 12.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 13.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Dopunsko rješenje Kantonalnog suda broj Gž-565/05 od 28. marta 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 30. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 8. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 14.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 15.
    Apelantica osporava rješenja o izricanju novčane kazne zbog vrijeđanja suda, tvrdeći da joj je na taj način povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • h)
    Slobodu izražavanja.

Član 10. Evropske konvencije glasi:

  • 1.
    Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
  • 2.
    Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.
  • 16.
    Konkretna apelacija pokreće pitanje da li su redovni sudovi, u postupku koji se odnosio na izvršenje pravosnažne presude, opravdano izrekli novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda primjenjujući odredbe člana 407. stav 1. ZPP, odnosno da li je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
  • 17.
    Gledano sa stanovišta sudske prakse, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa u vezi sa ovim predmetom, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje vrijeđanja, klevetanja i narušavanja ugleda i digniteta suda kao institucije i nosilaca sudijske funkcije, te ličnosti učesnika u sudskom postupku, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je, navodno, zasnovano na činjenici da je apelantica u pismenom podnesku sudu izrekla tvrdnje za koje je sud ocijenio da vrijeđaju ličnost nosilaca pravosudnih funkcija za šta joj je izrečena novčana kazna. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelantica ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koju garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i pozitivni propisi.
  • 18.
    Osnovni prigovor koji apelantica iznosi u svojoj apelaciji odnosi se na činjenicu da je podnesak koji je dostavila Općinskom sudu neosnovano ocijenjen kao vrijeđanje i grubo nepoštivanje suda, pa joj je, prema članu 407. stav 1. ZPP, izrečena novčana kazna. Iz spisa je vidljivo da je Općinski sud izrekao apelantici novčanu kaznu od 100 KM, ocijenivši da podnesak označen kao žalba predstavlja vrijeđanje i grubo nepoštivanje suda. Međutim, izrekom prvostepenog rješenja nije navedeno zbog čega se apelantica kažnjava, a u obrazloženju rješenja navedeno je da apelanticino isticanje "da ocjena prvostepenog suda nije rezultat nepoznavanja zakonskih propisa, već primjer neprofesionalnog ponašanja sudije, koji je postupao sa pristranošću i predrasudama, jer je postupajući na ovakav način direktno pomogao poslodavcu da u cijelosti izrealizira svoju nezakonitu odluku o otkazu" predstavlja vrijeđanje i grubo nepoštivanje suda. Kantonalni sud, povodom odlučivanja o žalbi, nije posebno preispitivao apelanticine navode i kvalifikaciju prvostepenog suda da je riječ o uvredi, već je prihvatio argumente prvostepenog suda uz obrazloženje "da se apelanticini navodi izneseni u podnesku mogu smatrati uvredljivim i suprotnim uobičajenim normama pristojnog ponašanja".
  • 19.
    Ustavni sud napominje da praksa Evropskog suda nalaže da se u sličnim situacijama, pri procjeni usmenih izjašnjenja i pismenih podnesaka stranaka, postupa krajnje oprezno. Neophodno je da sud ne ispoljava nikakav subjektivni, lični stav, da ne staje ni na čiju stranu, da ne prejudicira stvar ili da ispoljava svoja lična predubjeđenja. To je suština zahtjeva za nepristranost sudova i objektivno i zakonito suđenje. Lična nepristranost suda se pretpostavlja sve dok se drugačije ne dokaže. S druge strane, sud mora biti objektivno nepristran u smislu da pruži dovoljnu garanciju da će u svakom pogledu isključiti bilo kakvu sumnju u svoju nepristranost (vidi, Sander protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj apelacije 34129/96, tačka 22, CEDEX 2000-V, i Piersack protiv Belgije, odluka od 1. oktobra 1982, serija A broj 53, tačka 30).
  • 20.
    Međutim, kad se uzme u obzir sve što je izneseno u apelanticinom podnesku, zbog kojeg joj je izrečena novčana kazna, evidentno je da je sud u konkretnom slučaju zanemario apelanticina ustavna prava, primjenjujući odredbe ZPP na činjenice koje, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu objektivno utvrđene. Ustavni sud, naime, primjećuje da konkretni postupak karakterizira činjenica da je sud koji je osudio apelanticu na novčanu kaznu bio isti sud koji je, navodno, bio vrijeđan apelanticinim podneskom. To je sasvim dovoljno da se izraze opravdane sumnje u objektivnost i nepristranost suda koje su objektivno opravdane. Sud ne može imati nikakve lične interese i razloge pri prosuđivanju konkretnih činjenica, niti ocjenjivati da li su određene riječi i tekst uvredljivi ako se ti navodi i sâm tekst tiču njega samog. Zbog toga, ne može se smatrati dovoljno nepristranim i objektivnim sud koji je u procjenu uvrede unio lična osjećanja i eventualnu povrijeđenost, kao i shvatanje da je on lično pogođen navodnim vrijeđanjem suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kyprianou protiv Kipra, odluka od 27. januara 2004. godine, broj zahtjeva 73797/01, tač. 31-35). Osim toga, očigledno je da apelantica nije imala prilike da pred drugostepenim sudom bude uopće saslušana u vezi sa okolnostima izrečene kazne u prvostepenom postupku.
  • 21.
    Dakle, stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako kršenje prava slobode izražavanja mora biti "predviđeno zakonom". Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava slobode izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavanja bude "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, naprimjer, autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru u kojoj je to neophodno u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Državni zakon koji bi omogućio da se izreknu nesrazmjerno visoke kazne zatvora ili novčane kazne za blažu kritiku sudstva sud, vjerovatno, ne bi smatrao neophodnom mjerom u demokratskom društvu, te, stoga, ne bi bio dopušten prema stavu 2. člana 10. Evropske konvencije. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa.
  • 22.
    Ovo tumačenje mora razmotriti Ustavni sud i utvrditi da li je apelanticino ustavno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije povrijeđeno. S obzirom na to da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o izražavanju sumnje u nepristranost i neprofesionalnost suda ne mogu kvalificirati kao vrijeđanje suda, jer su dati u granicama tolerancije koje nameće demokratsko društvo (vidi, Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP 840/06 od 25. januara 2008. godine). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci već razmatrao isto pravno pitanje, dajući odgovore u pogledu narušavanja granica postavljenih stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, nakon čega je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja time što su redovni sudovi apelantovo izražavanje sumnje u nepristranost suda kvalificirali kao vrijeđanje suda i narušavanje njegovog autoriteta izricanjem novčane kazne.
  • 23.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelanticinih navoda, jer se jezičkom i pravnom analizom teško može utvrditi da konkretni tekst, koji izražava sumnju u nepristranost i neprofesionalnost suda, zaista sadrži navode uvredljivog sadržaja čiji je cilj bio da se naruši autoritet suda. Pozivanje drugostepenog suda da osporeno rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbijen kao neosnovan ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak, što je drugostepeni sud ocijenio osnovanim, uz izražavanje sumnje u nepristranost i neprofesionalnost suda, ne pruža dovoljno osnova da se zaključi da je apelantica konkretnim tekstom narušila granice postavljene stavom 2. člana 10. Evropske konvencije ili uvrijedila sud. Osim toga, izricanje novčane kazne apelantici bez mogućnosti da bude saslušana, znači lišiti je ne samo mogućnosti da iznese činjenice i dokaze u svoju korist nego i povrijediti zaštićenu slobodu izražavanja koja joj je zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

  • 24.
    Apelanticino pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije je povrijeđeno time što su redovni sudovi, izricanjem novčane kazne, apelanticino izražavanje sumnje u nepristranost i profesionalnost suda okvalificirali kao vrijeđanje i grubo nepoštivanje suda, a da nisu u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj spornog podneska, niti su apelantici omogućili da bude saslušana prije izricanja kazne.
  • 25.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 26.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić