Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2478/06, rješavajući apelaciju Zorana Čovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05) u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Zorana Čovića.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na obrazloženu odluku i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-220/05 od 16. februara 2006. godine.

Na osnovu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda predmet se vraća na ponovni postupak Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Zoranu Čoviću iznos od 2.400 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana, a Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Zoran Čović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lokve Rogoznice, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 22. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-220/05 od 16. februara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je 23. augusta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je naknadno, 14. decembra 2007. godine, a zatim ponovo 31. januara i 27. februara 2008. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-385/98.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. septembra 2006. godine, Kantonalni sud 11. septembra 2006. godine, dok Općinski sud, i pored urgencija, nikada nije dostavio Ustavnom sudu traženi spis.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 14. jula 2008. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 16. marta 1998. godine podnio tužbu protiv FBiH - MUP Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i HNK MUP Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi), tražeći da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos na radnom mjestu "radnik za sigurnost jedinica za zaštitu objekata, imovine preduzeća i drugih pravnih osoba". Općinski sud je djelomičnom Presudom broj P-385/98 od 27. septembra 2002. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog tako što je utvrdio da apelantu nije prestao radni odnos kod drugotuženog, pa je drugotuženom naloženo da apelanta rasporedi na njegovo radno mjesto, dok je njegov zahtjev u odnosu na prvotuženog odbio. U obrazloženju odluke prvostepeni sud je naveo da je na dan stupanja na snagu Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH apelant zatečen u radnom odnosu "u organu unutarnjih poslova koji je pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, a organizaciona jedinica u kojoj je radio ŠapelantĆ se nalazila na području Hercegovačko-neretvanskog kantona". Iz navedenog je Općinski sud zaključio da je drugotuženi bio obavezan preuzeti apelanta u radni odnos, pa je stoga odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na koji se drugotuženi pozvao. Također, Općinski sud je utvrdio da je apelant do 1. augusta 1997. godine dobivao plaću, ali da nakon tog datuma plaću nije primao iako nije primio bilo kakav akt ili pismeno obavještenje, bez obzira što se pismenim zahtjevima obraćao drugotuženom. Općinski sud je naveo da je prema odredbama "o radnim odnosima i plaćama iz Zakona o državnoj upravi, koji je primjenjivan na području Federacije" u vrijeme kad je apelant podnio tužbu, regulirano da se odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje odluke moraju dostaviti radniku u pismenom obliku s pravnom poukom. Djelomičnom prvostepenom presudom je određeno da će se o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća odlučiti konačnom odlukom.
  • 7.
    Kantonalni sud je Presudom broj Gž-355/03 od 5. augusta 2004. godine odbio žalbu drugotuženog i potvrdio navedenu djelomičnu prvostepenu presudu. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod da drugotuženi nije pasivno legitimiran, budući da je drugotuženi pravni slijednik MUP-a HR HB, prema odredbama čl. 77. i 82. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, pa je drugotuženi bio dužan ili da preuzme sve radnike prednika ili da ih stavi na raspolaganje MUP-u FBiH, kako je zaključio i prvostepeni sud. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan i žalbeni navod drugotuženog da je u ovom slučaju trebalo primijeniti član 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" broj 60/89), odnosno da je apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu zato što se prethodno nije obratio nadležnom organu drugotuženog za zaštitu prava. Kantonalni sud je naveo da je za traženje takve zaštite neophodan preduvjet da radnik dobije odluku o prestanku radnog odnosa, kako je regulirano članom 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, ali da drugotuženi nije dokazao da takva odluka postoji ili da je ikada uručena apelantu. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da je ispravan zaključak prvostepenog suda da je apelantu uskraćeno saznanje o prestanku radnog odnosa, pa samim tim i pravo na prigovor, te da zbog toga treba smatrati da mu radni odnos nije prestao. Također, Kantonalni sud je odbio i žalbene navode drugotuženog o tome da je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj 13/97 od 5. marta 1998. godine utvrđeno da odredba člana 81. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da ova presuda utvrđuje neustavnost odredbe člana 81. navedenog zakona samo u dijelu koji se odnosi na isključive nadležnosti Federacije BiH koje ona ne može prenositi u nadležnost kantona, ali se ne odnosi na preuzimanje ranijih organizacionih jedinica od strane drugotuženog, niti na obavezno preuzimanje radnika. U tom smislu Kantonalni sud je ukazao i na praksu Vrhovnog suda u istim slučajevima, te na Odluku Ustavnog suda broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 19/04).
  • 8.
    Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Rev-220/05 od 16. februara 2006. godine uvažio reviziju drugotuženog, pa je preinačio prvostepenu i drugostepenu presudu tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio u odnosu na drugotuženog. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je apelant zasnovao radni odnos u MUP-u HR HB 1. februara 1995. godine. Međutim, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je drugotužena pravni slijednik HR HB "jer nisu imali u vidu da je Odlukom Ustavnog suda BiH broj 28/93 ("Službeni list RBiH", broj 6/94) poništena odluka kojom je proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna". Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio da su žalbeni navodi koji se tiču člana 81. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH neosnovani. Obrazlažući ovakav stav, Vrhovni sud je naveo da je Ustavni sud Federacije BiH svojom Presudom broj U-13/97 proglasio neustavnom navedenu odredbu, te da je na taj način ova odredba "eliminirana iz pravnog sistema" i stoga nije mogla biti primijenjena. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene presude "utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava", pa ih je preinačio na navedeni način.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant smatra da mu je u osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je tužbu podnio 1998. godine, a da je konačna odluka donesena tek 2006. godine, dakle nakon osam godina. U tom smislu, apelant navodi da se stalno obraćao uredujućim sudijama i predsjednicima sudova radi bržeg okončanja konkretnog spora, ali da su se sudovi "oglušili na njegove molbe". Osim toga, apelant smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno utvrdili da je neosnovan navod drugotuženog da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, te da je apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu. Naime, nižestepeni sudovi su utvrdili da bi u takvom slučaju apelantu bilo prekršeno pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što je zaključak i Ustavnog suda u predmetu koji je vođen po istom pravnom osnovu u kojem je Ustavni sud donio Odluku broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. Apelant dalje navodi da je i u ovom slučaju jasno i dokazano da odluka o otkazu uopće nije donesena niti dostavljena apelantu s poukom o pravu na prigovor, zbog čega se ne može ni smatrati da mu je radni odnos prestao. Apelant također smatra da mu je na ovaj način prekršeno i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Vrhovni sud je u odgovoru naveo samo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude.
  • 11.
    Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju izjasnio samo o dijelu apelacije koji se odnosi na dužinu trajanja postupka, budući da presuda tog suda i nije osporena apelacijom. U tom pravcu, Kantonalni sud se izjasnio samo o periodu od kad je kod njega primljena žalba protiv prvostepene presude, tj. o periodu od 15. maja 2003. godine. U obrazloženju dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, koji je svoju odluku donio 5. augusta 2004. godine, Kantonalni sud je naveo da je sutkinja koja je bila zadužena predmetom bila opravdano odsutna u 2003. godini zbog bolesti, a zatim zbog korištenja godišnjeg odmora, u ukupnom trajanju od 3,5 mjeseca. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je predsjednik Suda početkom 2004. godine donio plan rješavanja zaostalih predmeta kojim je naloženo prioritetno rješavanje tzv. starih predmeta iz 2002. godine. U prva tri mjeseca 2004. godine riješeno je oko 70% tih predmeta, o čemu je Kantonalni sud priložio izvještaj. Dalje je navedeno da su sve sudije Kantonalnog suda bile zadužene i određenim brojem upravnih sporova iz stambene oblasti, koji su također imali prioritet u rješavanju u odnosu na sve druge predmete. Na osnovu svega navedenog, Kantonalni sud je ostavio Ustavnom sudu da donese odluku o navodnoj povredi apelantovog prava na pravično suđenje, odnosno na suđenje u razumnom roku.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/94 i 20/95):

"Član 78.

Odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju se dostaviti radniku u pismenom obliku, sa poukom o pravu na prigovor.

Član 83. stav 2.

Zaštitu prava pred nadležnim sudom radnik ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje."

  • 13.
    U Zakonu o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 1/96):

"Član 77.

U roku od 30 dana po stupanju na snagu ovog zakona prestat će sa radom dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Armije RBiH, kao i dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane.

Član 81. stav 1.

Kantonalno Ministarstvo preuzet će sve radnike organizacionih jedinica organa unutrašnjih poslova iz člana 77. ovog zakona, koje su postojale na području kantona, a koji su bili u radnom odnosu u tim organima na dan stupanja na snagu ovog zakona."

  • 14.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase:

"Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-220/05 od 16. februara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Prema prijemnom pečatu s otpravka osporene presude, Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud osporenu presudu primio 4. jula 2006. godine radi uručenja stranama u postupku, što znači da je apelant osporenu presudu primio nakon tog datuma. Kako je apelacija podnesena 22. augusta 2006. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 20.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Apelant se žali da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje, a njegovi navodi o kršenju ovog prava odnose se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st.46-47, Izvještaji 2003-VII).
  • 22.
    Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).
  • 23.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije dao obrazloženje svog pravnog stanovišta na način koji bi zadovoljio navedene standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje bi naročito jasno i razložno ukazalo zbog čega se u osporenoj odluci zauzima drugačiji pravni stav od onog koji je Vrhovni sud zauzeo u drugim odlukama o istom pravnom pitanju, kao i zašto odstupa od utvrđene prakse Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, u konkretnom slučaju, svoj zaključak o tome da je drugotuženi pasivno legitimiran zasnovao upravo na stanovištu Vrhovnog suda izraženom u Odluci broj Rev-77/02 od 12. decembra 2002. godine, naglasivši da se presuda Ustavnog suda Federacije BiH kojom se utvrđuje neustavnost odredbe člana 81. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH odnosi na isključive nadležnosti Federacije BiH koje ona ne može prenijeti u nadležnost kantona i da se ne odnosi na preuzimanje ranijih organizacionih jedinica od strane drugotuženog, niti na obavezno preuzimanje radnika.
  • 24.
    Također, Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji Hercegovačko-neretvanskog kantona protiv navedene presude Vrhovnog suda, apelaciju odbio. Obrazlažući svoju odluku, Ustavni sud je naveo, između ostalog, da "član 83. stav 2. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa nije mogao biti primijenjen. Naime, spomenuti član određuje da radnik ne može tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, ukoliko prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji gdje je radio. Primjenom ovog člana, tužiteljicama bi bilo narušeno pravo na pristup sudu u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud napominje da je i smisao i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu da svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom. U vrijeme donošenja spomenutih presuda na snazi je bio Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. određuje da se Evropska konvencija direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Prema tome, redovni sudovi su sasvim ispravno odlučili kad su u konkretnom slučaju prihvatili nadležnost, te u meritumu donijeli odluku o pravima i obavezama tužiteljica" (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, stav 25).
  • 25.
    Isti stav se može primijeniti i u konkretnom slučaju koji se činjenično ne razlikuje od navedenog predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud također naglašava da je pravna sigurnost neodvojiv element principa vladavine prava koji je ugrađen u same temelje prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Stoga, različito pravno tumačenje u istim slučajevima, naročito ako nije jasno i razložno obrazloženo na način koji bi zadovoljio zahtjeve navedenog člana, narušava pravnu sigurnost a time i princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te samu suštinu prava na pravično suđenje.
  • 26.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na obrazloženu odluku.
  • 27.
    Apelant se također žali i na dužinu postupka u konkretnom slučaju, pa će Ustavni sud ovo pitanje posebno ispitati.

a) Suđenje u razumnom roku - relevantni principi

  • 28.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 29.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 30.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 31.
    Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 16. marta 1998. godine, a okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 16. februara 2006. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju ukupno trajao skoro osam godina, što predstavlja period koji će Ustavni sud uzeti u obzir kod razmatranja da li je ispoštovano apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.

c) Analiza razumnosti dužine postupka

  • 32.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku koji se tiče radnog spora i koji je po svojoj prirodi hitan, ali nije naročito složen. Ustavni sud ukazuje da niti jedan sud, a naročito Općinski sud koji je vodio prvostepeni postupak, nije ponudio relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka hitne prirode u periodu od skoro osam godina. Naime, i pored nekoliko zahtjeva Ustavnog suda, Općinski sud nije dostavio spis predmeta, niti je na bilo koji način pružio opravdanje što je konkretni postupak trajao pred tim sudom nešto više od četiri godine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je postupak pred Kantonalnim sudom okončan u relativno kratkom periodu, nešto dužem od godinu dana, kao i postupak pred Vrhovnim sudom.
  • 33.
    U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto je postupak u sporu koji je hitne prirode trajao ukupno osam godina, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama, pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, taj postupak relativno brzo okončan, a da je najduže trajao pred Općinskim sudom.
  • 34.
    S obzirom na navedeno, a cijeneći činjenice i dokaze koji su dostupni u predmetu, kao i činjenicu da Općinski sud nedostavljanjem spisa nije omogućio Ustavnom sudu da detaljno ispita ponašanje nadležnih sudskih vlasti i postojanje eventualnog apelantovog doprinosa dužini trajanja postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka u konkretnom slučaju može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim vlastima.
  • 35.
    Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje kompenzacije

  • 36.
    Apelant traži da mu se dosudi iznos od 2.400 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanta, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 37.
    Ustavni sud je, uzimajući u obzir standard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, zaključio u svojoj praksi da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
  • 38.
    U konkretnom slučaju, budući da se radi o radnom sporu koji je po zakonu hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300 KM, dakle ukupan iznos od 2.400 KM, koliko je apelant i tražio. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Hercegovačko-neretvanski kanton u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, zato što se dužina sveukupnog postupka u najvećoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu, pred kojim je postupak trajao četiri godine.

Ostali navodi

  • 39.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na pravo na obrazloženu odluku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud u osporenoj odluci nije dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud u istom pravnom pitanju koje je i ranije razmatrao odstupio od svoje prakse i prakse Ustavnog suda, tako što je kod istog činjeničnog stanja drugačije tumačio i primijenio relevantne materijalno-pravne propise. Također, postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz istog člana kada je postupak u predmetu koji se tiče radnog spora trajao osam godina, a sudovi nisu pružili zadovoljavajuće obrazloženje u tom pravcu, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
  • 41.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić