USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3281/06, rješavajući apelaciju Šefike Salihović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija Šefike Salihović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. oktobra 2006. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Šefika Salihović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 11. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000520 od 30. oktobra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 31. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. septembra 2007. godine, a tuženi 21. septembra 2007. godine.
- 3.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 27. juna 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 5.Apelantica je 11. marta 2005. godine Općinskom sudu u Živinicama podnijela tužbu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog radi isplate regresa za 2002. i 2003. godinu. U historijatu tužbe apelantica je navela da je zaposlenik Općinskog suda za prekršaje Živinice, da je ostvarila pravo na korištenje godišnjeg odmora u 2002. i 2003. godini, da su joj izdata rješenja o korištenju godišnjeg odmora koji je i iskoristila, ali joj nikada nije isplaćena pripadajuća naknada - regres. S obzirom na to da se pravo na isplatu regresa zasniva na odredbama Zakona o radnim odnosima i pravima službenika organa uprave u FBiH, Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH, Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH i Zakonu o obligacionim odnosima, apelantica je tužbenim zahtjevom zatražila da joj se isplati regres za 2002. i 2003. godinu u visini od 70% plaće ostvarene u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
- 6.Općinski sud je, postupajući povodom tužbe, donio Presudu broj P-188/05 od 28. novembra 2005. godine kojom je obavezao tuženog da apelantici na ime neisplaćenog regresa za 2002. i 2003. godinu isplati ukupan iznos od 1.001,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelantica ostvarila pravo na korištenje godišnjeg odmora u 2002. i 2003. godini na osnovu Rješenja Općinskog suda za prekršaje Živinice br. Su-162/02 od 12. jula 2002. godine i Su-133/03 od 11. jula 2003. godine. Među parničnim strankama je, kako navodi taj sud, nesporno da apelantici regres nije isplaćen. Prigovor o nedostatku pasivne legitimacije sud je ocijenio neosnovanim, jer pasivna legitimacija proizlazi iz odredbe člana 106. Zakona o sudovima ("Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona" br. 3/96, 7/96, 2/97). U pogledu prigovora o nepravovremenosti tužbe, sud je obrazložio da je i taj prigovor neosnovan, jer je odredbom člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/00) propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom u roku od godinu dana od dostave odluke kojom mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, odnosno od saznanja za povredu. Prema mišljenju suda, primjena ove zakonske odredbe tiče se povreda prava radnika o kojima se odlučuje pojedinačnim aktima poslodavca, što znači da se ne odnosi na ostvarenje dospjelih a neisplaćenih novčanih primanja, za koja se primjenjuje zastarni rok od tri godine, propisan u članu 106. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99). U konkretnom slučaju, apelanticina potraživanja potječu iz 2002. i 2003. godine, a tužba je podnesena 2005. godine, dakle, prije isteka zastarnog roka od tri godine.
- 7.Obrazlažući dalje presudu, Općinski sud smatra da je apelanticin zahtjev osnovan, jer je Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH tuženi potpisao 2. aprila 2002. godine. Sporazumom o uređenju odnosa o primjeni navedenog Kolektivnog ugovora, koji su potpisali Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti, i to u članu 2. odgođena je primjena odredaba Kolektivnog ugovora dok se u budžetu Kantona ne osiguraju sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora, a odredbom člana 4. stav 1. navedenog Sporazuma propisano je da će isplata regresa službenicima biti regulirana na isti način kao i za sve druge korisnike budžeta u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom. Dalje, u članu 162. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine FBiH", broj 13/98) utvrđeno je da službenicima pripada pravo na naknadu troškova u vezi sa službom, kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena Kolektivnim ugovorom, a članom 30. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01), koji je stupio na snagu 8. januara 2002. godine, regulirano je da radnicima pripada pravo na regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i Kolektivnim ugovorom. Na osnovu toga, Općinski sud je zaključio da apelanticino pravo na regres proizlazi iz navedenih odredaba Zakona i Općeg kolektivnog ugovora. U nedostatku regulative Granskog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti, i to do potpisivanja Granskog kolektivnog ugovora 2. aprila 2002. godine, apelantici pripada minimum prava propisanih Općim kolektivnim ugovorom iz člana 13. kojim je propisano da zaposlenicima pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima. Apelanticino pravo na regres za korištenje godišnjih odmora u 2002. i 2003. godini proizlazi iz odredaba člana 30. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona i čl. 29. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti na šta imaju pravo prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 23/00 i 50/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Prema stavu suda, navedeni ugovor je obavezujući za strane potpisnice, a odgođena primjena Kolektivnog ugovora po Sporazumu ugovornih strana je neodrživa, jer navodi tuženog da u budžetu nije osigurao novčana sredstva za te namjene ne mogu ići na apelanticinu štetu s obzirom na to da se radi o njenom pravu po osnovu radnog odnosa i obavezi tuženog da isplati regres. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke.
- 8.Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. oktobra 2006. godine, kojom je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obavezu da tuženom naknadi troškove postupka. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno raspravio o iznesenim prigovorima o nedostatku pasivne legitimacije i nepravovremenosti tužbe, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Pogrešno je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 162. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, jer se, u smislu odredbe člana 168. istog Zakona, na zaposlenike u kantonalnim organima uprave primjenjuju samo odredbe člana 1. do 137. tog zakona. Zatim, prvostepeni sud nije pravilno ocijenio pravni značaj i posljedice Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora. Naime, Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) primjenjivao se do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Iz preambule proizlazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa ga taj ugovor nije obavezivao do 2. aprila 2002. godine, kada je na osnovu Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, pristupio navedenom ugovoru. Odredbom člana 2. navedenog sporazuma ugovorne strane su se složile da odgode primjenjivanje odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora dok se u budžetu ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za njegovu potpunu primjenu.
- 9.Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 4. Sporazuma predviđeno da će se isplata regresa regulirati prema mogućnostima tuženog u tekućoj godini, a članom 5. Sporazuma je regulirano da će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću budžetsku godinu radi potpunog primjenjivanja i provođenja člana 32. Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjerit će se na odlučivanje arbitraži. Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH nije pokrenuo kolektivni radni spor, pa je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pogrešno odlučio kada je, u situaciji u kojoj je i po isteku 2002. godine ostala odgođena primjena odredaba člana 32. Kolektivnog ugovora, primjenom ove odredbe tuženog, ipak, obavezao da apelantici isplati regres za 2002. i 2003. godinu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelantica smatra da joj je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je Kantonalni sud kao osnovni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva naveo Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH iako je Sporazum, prema njenom mišljenju, akt tehničke i operativne naravi. Apelantica smatra da je sud pogrešno ocijenio značaj i učinke navedenog sporazuma, pogotovo što nikada i nigdje taj Sporazum nije objavljen. Apelantica se, također, žali da sud nije uopće trebalo da bazira presudu na navedenom Sporazumu. Također, apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije, jer je gotovo isti sastav sudskog vijeća donosio različite odluke (u drugim slučajevima u korist tužioca). Kad je riječ o povredi prava na imovinu, proizlazi da se apelantica žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi sa primijenjenim Sporazumom i na neprimjenjivanje Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da su navodi apelacije neosnovani i da ostaje pri stavovima i razlozima iz presude s prijedlogom da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 12.Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je Kantonalni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Kolektivni ugovor nije mogao obavezivati tuženog, jer ga on nije potpisao, a Sporazumom od 2. aprila 2002. godine odgođeno je primjenjivanje odredaba Kolektivnog ugovora koji se odnosi na plaće. Dalje, tuženi je istakao da je Uredbom Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pitanjima službenika organa uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03) propisano da će se regres isplaćivati u skladu sa mogućnostima budžeta. Tuženi je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 13.Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom.
Član 7.
Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.
Član 168.
(1) Odredbe člana 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona - županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno.
- 14.Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(1) Ovim zakonom reguliraju se prava, obaveze i odgovornosti, plaće i druga primanja iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama (u daljnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona.
Član 2.
(2) Na ostala prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članova od 1. do 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor.
Član 23.
(2) Pored plaće, službenicima pripadaju naknade i druga primanja u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
Član 30.
Službenicima pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishranu u toku rada, regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom.
Član 32.
(2) Na ostala pitanja u vezi sa plaćama i drugim primanjima i naknadama po osnovu rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovor.
Član 34.
(1) Odredbe ovog zakona shodno se primjenjuju na zaposlena lica u specijaliziranim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama općine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim licima koja vrše javna ovlaštenja, sudovima, tužilaštvima, pravobranilaštvima, sudovima za prekršaje, kantonalnim ustanovama za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim kantonalnim ili općinskim institucijama, ako za pojedine od tih organa, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno.
- 15.Zakon o radu ("Službene novine FBiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 117.
Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje.
Član 119.
Kolektivni ugovor zaključen za teritoriju Federacije objavljuje se u "Službenim novinama Federacije BiH", a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona.
- 16.Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 32.
Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.
Član 73.
(1) Ovaj ugovor smatra se zaključenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašteni potpisnici.
(2) Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvataju odredbe ovog ugovora.
Član 74.
(1) Prijedlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu dati u ime organa uprave, sudske vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat.
- 17.Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(1) Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu.
(2) Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su:
da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH;
Član 13.
Zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
- 18.Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, koji su zaključili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH 2. aprila 2002. godine u Tuzli, u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici).
Član 2.
Sporazumne strane su saglasne da se odgodi primjena odredaba Kolektivnog ugovora, i to članova 24, 31. i 32. iz poglavlja V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti.
Član 4.
Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike, prema mogućnostima budžeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom.
- 19.U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave.
Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 14.
Ako za pojedine radnje nije zakonom određen oblik u kome se mogu preduzeti, stranke preduzimaju parnične radnje pismeno izvan ročišta, ili usmeno na ročištu.
VI. Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. oktobra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2006. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000520 od 31. oktobra 2006. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelantica osporava Presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i zabranom zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 25.Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/08 i "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 5/08 od 30. januara 2008. godine), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava od Kantonalnog suda, koji je proizvoljnim tumačenjem došao do zaključka da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem Sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru uz odgođenu primjenu odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao prihvatiti ni obrazloženje Kantonalnog suda da su nedostatak sredstava u budžetu Tuzlanskog kantona, pa regres nije isplaćen ni drugim zaposlenim, te nepostojanje pravnog akta kojim su javne vlasti bile dužne regulirati visinu regresa, koji je apelantima pripadao prema samom zakonu, mogli biti opravdan razlog zbog kojeg je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelantima. Stoga je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine zaključio da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je zbog istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o zabrani diskriminacije i zabrani zloupotrebe prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 26.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na nedostatak sredstava u budžetu i nepostojanje pratećih propisa kojima se utvrđuje visina regresa za apelanticu iako je samo pravo na regres utvrđeno Zakonom.
- 27.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 28.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine