Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4537/11, rješavajući apelaciju Esada Tabakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Tabakovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 003166 11 Gž od 9. novembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 003166 08 P od 15. oktobra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Esad Tabaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Šemsa Droce, advokat iz Mostara, podnio je 24. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 003166 11 Gž od 9. novembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 003166 08 P od 15. oktobra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine zatraženo je 17. jula 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Prvotužena je odgovor na apelaciju dostavila 29. jula 2014. godine, a Okružni i Osnovni sud i drugotužena nisu odgovorili.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 5.
    Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 003166 08 P od 15. oktobra 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno na ime naknade štete po osnovu neosnovanog lišavanja slobode za period od 69 dana isplate iznos od 4.830,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, kao i troškove postupka (stav 1. izreke). Istom presudom obavezan je apelant da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u preciziranim iznosima.
  • 6.
    U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je tokom ratnih djejstava u periodu od 10. juna do 18. augusta 1992. godine bio neosnovano lišen slobode u ratnom logoru "Bileća", gdje je trpio svakodnevno psihičko i fizičko zlostavljanje, zbog čega su prema njemu počinjena krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), zatim, krivično djelo surovo postupanje sa ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz člana 150. KZSFRJ, kao i krivično djelo rasne i druge diskriminacije iz člana 154. KZSFRJ. Osnovni sud je, dalje, naveo da su se tuženi u odgovoru na tužbu pozvali na prigovor zastarjelosti u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je navedeno da je Osnovni sud u toku dokaznog postupka saslušao svjedoke E.R. i Dž. T., zatim, proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, te je izvršio uvid u potvrdu Međunarodnog crvenog križa od 24. januara 2007. godine.
  • 7.
    Osnovni sud je istakao da apelant u konkretnom postupku potražuje štetu za koju navodi da mu je nastala po osnovu neosnovanog lišavanja slobode za period od 69 dana dok je boravio u ratnom logoru "Bileća" od 10. juna do 18. augusta 1992. godine. Saslušani svjedoci koji su bili zajedno sa apelantom u Bileći potvrdili su njegov iskaz. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je članom 376. ZOO propisano da potraživanje zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Osnovni sud je zaključio da je apelantu šteta nastala u periodu neosnovanog lišavanja slobode, te je on za štetu saznao u isto vrijeme, te kako je sam priznao, znao je i lica koja su mu štetu pričinila. Prema tome, kako je dalje navedeno, apelant je, shodno članu 376. ZOO, mogao potraživati naknadu štete samo u rokovima određenim tim zakonom. Pošto su neposredna ratna opasnost i ratno stanje ukinuti na teritoriji RS 19. juna 1996. godine, to je, dakle, kako je istaknuto, apelant mogao u daljnjem periodu od tri godine podnijeti tužbu tom sudu. Pošto je apelant tužbu podnio 21. jula 2008. godine, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev zastario. Dalje je navedeno da Osnovni sud nije prihvatio apelantove tvrdnje da se u radnjama neosnovanog lišavanja slobode, te psihičkog i fizičkog maltretiranja apelanta stječu obilježja spomenutih krivičnih djela, pa pošto navedena krivična djela ne zastarijevaju, onda nije ni nastupila zastara apelantovog potraživanja. Osnovni sud je istakao da apelant nije ukazao niti na jednu pravosnažnu presudu iz koje bi proizlazilo postojanje ratnog logora "Bileća", odnosno po kojoj su pojedinačno određena lica proglašena krivim i odgovornim za navedena krivična djela a kojim bi sud bio vezan u parničnom postupku u skladu sa članom 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, kako je dalje navedeno, da bi sud u parničnom postupku mogao utvrditi postojanje tih krivičnih djela, neophodno je da sam apelant dokaže njihovo postojanje, odnosno bitne elemente bića tih krivičnih djela. Tako je za postojanje krivičnog djela iz člana 150. KZSFRJ bilo neophodno dokazati postojanje bića tog krivičnog djela, odnosno surovo postupanje koje je prevazilazilo granice razumnog. Osim toga, kako je utvrdio Osnovni sud, apelant nije imao status ni ranjenog ni bolesnog, a niti status ratnog zarobljenika. Također, kako je smatrao Osnovni sud, apelant nije dokazao ni elemente bića krivičnih djela iz čl. 142. i 154. KZSFRJ. Iz provedenih dokaza, kako je naveo Osnovni sud, proizlazi da radnje prvotužene nisu imale kao posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi kako na apelantovoj strani, tako i na strani drugih lica, jer ni sam apelant ne govori da je radnjama prvotužene došlo do smrti, teških tjelesnih povreda ili teškog narušavanja zdravlja ljudi koji su zajedno sa apelantom bili zatvoreni. Pored toga, kako je istaknuto, ni sam apelant nije ukazao na pravosnažno okončan krivični postupak zbog postojanja krivičnog djela iz čl. 142, 150. i 154. KZSFRJ povodom predmetnog štetnog događaja.
  • 8.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 P 003166 11 Gž od 9. novembra 2011. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
  • 9.
    U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je predmet u konkretnoj pravnoj stvari apelantov zahtjev da mu tuženi isplate određeni iznos novca na ime naknade nematerijalne štete koju je pretrpio po osnovu neosnovanog lišavanja slobode u toku ratnih djejstava, jer su ga pripadnici vojnih formacija Vojske RS zatočili u logoru "Bileća" u navedenom vremenskom periodu. Polazeći od činjenica da je apelant bio zatočen u logoru od 10. juna do 18. augusta 1992. godine, da su ratno stanje i neposredna ratna opasnost ukinuti na teritoriji RS 19. juna 1996. godine, te da od tada teče rok zastarjelosti od tri godine, Okružni sud je utvrdio da, pošto je apelant tužbu podnio 23. jula 2008. godine, time je njegovo potraživanje zastarjelo računajući od 19. juna 1996. godine. Okružni sud je, dalje, istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da zastarijevanje u konkretnom slučaju ne teče od 18. augusta 1992. godine, kada je apelantu prestalo zatočeništvo i kada je on saznao za obim štete i štetnike, već od 19. juna 1996. godine, kada su Odlukom Narodne skupštine RS ukinuti ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti od kada su se objektivno stekli uvjeti da apelant zatraži naknadu štete putem suda.
  • 10.
    Okružni sud je zaključio da, pošto je tužba podnesena van okvira iz člana 376. ZOO, to je potraživanje zastarjelo i nakon proteka zakonskih rokova propisanih članom 377. ZOO. Kao razlog za svoj zaključak Okružni sud je naveo da se žalbom ističe da je kod apelanta prilikom boravka u logoru došlo do narušavanja zdravlja zbog psihičkog i fizičkog zlostavljanja, pa je na takav način prvotužena, odnosno njene vojne formacije počinile krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa, prema mišljenju Okružnog suda, rok zastarjelosti potraživanja naknade štete propisan odredbom člana 377. ZOO može se primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno bilo u krivičnom postupku, a izuzetno u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen, ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili kada postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. U protivnom, kako je zaključeno, ima se primijeniti rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju zastarjelost ne može ocijeniti u domenu primjene člana 377. ZOO, jer poseban rok zastarjelosti propisan tom odredbom može se primijeniti samo kada postoji konkretni učinilac krivičnog djela koji je apelantu pričinio štetu. Stoga su, kako je zaključio Okružni sud, neosnovane apelantove tvrdnje u žalbi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer nije primijenjen član 377. ZOO.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.a), b), d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5. i 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno pravo. Naveo je da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 376. ZOO, nego odredbe člana 377. ZOO, budući da su prema apelantu počinjena krivična djela za koja krivično gonjenje ne zastarijeva shodno članu 100. KZSFRJ.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju prvotužena je navela da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparaciju žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (Generalna skupština Ujedinjenih naroda ih je usvojila na 60. sjednici održanoj 16. decembra 2005. godine):

III/4.

Teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koja predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu

  • 4.
    U slučajevima teških kršenja međunarodnog prava i ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava, koja predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu, države su dužne da sprovedu istragu i, kada postoje dovoljni dokazi, krivično gone lice navodno odgovorno za ove povrede, i, ako se odgovornost utvrdi, da to lice kazne. Štaviše, u ovakvim slučajevima, države bi trebalo, u skladu s međunarodnim pravom, da sarađuju jedna sa drugom i pomažu međunarodnim pravosudnim organima nadležnim za istragu i procesuiranje ovakvih povreda.

IV/6. i 7.

Zastarjelost

  • 6.
    Tamo gdje je to predviđeno primjenjivim ugovorom ili je sastavni dio drugih međunarodnih pravnih obaveza, odredbe o zastarjelosti neće se primjenjivati na teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava.
  • 7.
    Domaće odredbe o zastarjelosti za druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava, uključujući one odredbe o zastarjelosti koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke, ne smiju biti pretjerano restriktivne.

VII/11.

Pravo žrtava na pravni lijek

  • 11.
    Pravni lijekovi za teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava uključuju pravo žrtava, prema međunarodnom pravu, na sljedeće:
    • a)
      jednak i djelotvoran pristup sudu;
    • b)
      odgovarajuće, djelotvorne i hitne reparacije za pretrpljenu štetu;
    • c)
      pristup relevantnim informacijama koje se odnose na povrede i mehanizme reparacije.

VIII/12.

Pristup sudu

  • 12.
    Žrtva teškog kršenja međunarodnog prava ljudskih prava ili ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava imaće jednak pristup djelotvornom pravnom lijeku kao što je to predviđeno međunarodnim pravom. Drugi pravni lijekovi za žrtvu uključuju pristup administrativnim i drugim organima, kao i mehanizmima, modalitetima i procedurama koje se sprovode u skladu sa domaćim pravom. Drugi pravni lijekovi za žrtvu uključuju pristup administrativnim i drugim organima, kao i mehanizmima, modalitetima i procedurama koje se sprovode u skladu sa domaćim pravom. Obaveze na osnovu međunarodnog prava koje zahtijevaju obezbjeđenje prava na pristup sudu i pravičan i nepristrasan postupak treba da postoje i u domaćem pravu.

IX/15, 16, 18. i 20.

Reparacije za pretrpljenu štetu

  • 15.
    Odgovarajuća, djelotvorna i hitna reparacija ima za cilj ostvarivanje pravde putem obeštećenja za teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava. Reparacija treba da bude srazmjerna težini kršenja i pretrpljenoj šteti. U skladu sa svojim obavezama prema domaćem i međunarodnom pravu, država obezbjeđuje reparaciju žrtvama za postupanja ili propuste koji se mogu pripisati državi i koji predstavljaju teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava. U slučajevima kada je utvrđena obaveza fizičkog lica, pravnog lica ili drugog tijela na naknadu štete žrtvi, to će lice obeštetiti žrtvu, odnosno naknadiće štetu državi, ako je država prethodno obezbijedila obeštećenje žrtvi.
  • 16.
    Države treba da uspostave nacionalne programe reparacija i drugih vrsta pomoći žrtvama u slučaju kada je lice odgovorno za nanijetu štetu u nemogućnosti da ispuni svoju obavezu ili to odbija da učini.
  • 18.
    Žrtvama teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava, u skladu sa domaćim i međunarodnim pravom i uzimajući u obzir pojedinačne okolnosti, treba da se obezbijede potpune i djelotvorne reparacije, kao što je predstavljeno u načelima 19. do 23., srazmjerne i odgovarajuće težini kršenja i okolnostima svakog slučaja, a koje uključuju sljedeće oblike: restituciju, naknadu štete, rehabilitaciju, zadovoljenje i garancije da se povrede više neće ponoviti.
  • 20.
    Naknadu štete treba obezbijediti za svaku ekonomski procjenjivu štetu, srazmjerno težini povrede i okolnostima svakog slučaja proisteklog iz teških povreda međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava, kao što su:
    • a)
      povreda tjelesnog integriteta i duševni bolovi;
    • b)
      izgubljena prilika za zaposlenje, obrazovanje i socijalne povlastice;
    • c)
      materijalna šteta i gubitak zarade, uključujući gubitak radne sposobnosti;
    • d)
      moralna šteta;
    • e)
      troškovi zastupanja, liječenja, psihološkog savjetovanja i socijalnih službi.
  • 14.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 360.

Opšte pravilo

  • 1.
    Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
  • 2.
    Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
  • 3.
    Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete

  • 1.
    Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
  • 2.
    U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 377.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 003166 11 Gž od 9. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.a), b), d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5. i 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

  • 21.
    Predmetni postupak se odnosi na postupak po apelantovoj tužbi za naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
  • 22.
    Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, budući da je njegov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, po prigovoru tuženih o zastarjelosti predmetnog potraživanja, odbijen u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO.
  • 23.
    Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 24.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio zbog neosnovanog lišavanja slobode za vrijeme ratnih djejstava. Redovni sudovi su odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev na osnovu odredbe člana 376. st. 1. i 2. budući da je protekao i subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja naknade nematerijalne štete.
  • 25.
    Ustavni sud napominje da zastara kao posljedica nevršenja prava kroz zakonom određeno vrijeme može imati različite učinke. Iako u teoriji postoje različita pravna stajališta u pogledu posljedica zastare potraživanja, dva su temeljna. Prema prvom stajalištu, povjerilac zadržava subjektivno pravo u materijalnom smislu, te gubi "samo" pravo na sudsku zaštitu ili na tužbeni zahtjev. Dakle, povjerilac gubi samo dio svoga prava, i to dio koji se sastoji od zakonske i sudske mogućnosti njegovog ostvarivanja. Navedeno stajalište se odnosi na privatnopravne grane, prvenstveno na obligaciono pravo. Prema drugom stajalištu, nastupanjem zastare prestaje da postoji povjeriočevo subjektivno pravo. Navedeno stajalište se vezuje za javno pravo poput poreznog prava. U privatnom pravu se smatra da nastupanjem zastare prestaje pravna obaveza dužnika, budući da je postala neutuživa i postaje, tj. pretvara se u naturalnu obavezu. Budući da se subjektivno pravo sastoji od povjeriočevog ovlaštenja da se njime koristi ili ne koristi, kao i od prava na sudsku zaštitu, može se zaključiti da nastupanjem zastare povjerilac nije izgubio ovlaštenje koje čini sadržaj njegovog subjektivnog prava. Prema tome, dužnik može svoju obavezu izvršiti, a povjerilac primiti ispunjenje. Ako dužnik izvrši zastarjelu obavezu, nema pravo na povrat, ali njegovo je ovlaštenje bilo da istakne prigovor zastare, čime bi se oslobodio pravne obaveze. Prigovor zastare dužnik će moći staviti u sudskom postupku koji je povjerilac pokrenuo radi izvršenja pravne obaveze. Ako dužnik ne iskoristi to svoje ovlaštenje, sud će presuditi u korist povjerioca, jer se u privatnom pravu o zastari ne vodi računa po službenoj dužnosti.
  • 26.
    Ustavni sud primjećuje da su upravo u konkretnom slučaju redovni sudovi odlučivali po prigovoru tuženih da je apelantovo potraživanje zastarjelo. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u svojoj odluci donesenoj u predmetu Baničević protiv Hrvatske od 21. oktobra 2012. godine ukazao da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti i pravomoćnosti i zaštita mogućih tuženika od zastarjelih zahtjeva kojima bi se moglo teško suprotstaviti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati ako se od sudija traži da odluče o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti, na osnovi dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi citirani predmet Stubbings i ostali, stav 51, vidi, također, mutatis mutandis, Vo protiv Francuske [VV], broj 53924/00, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd. i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 44302/02, st. 68-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, br. 38366/97, 38688/97, 40777/98, 40843/98, 41015/98, 41400/98, 41446/98, 41484/98, 41487/98 i 41509/98, stav 33, ECHR 2000-I).
  • 27.
    Prema tome, prema mišljenju Evropskog suda, postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Stoga je naglašeno da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom.
  • 28.
    Razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja, Evropski sud je naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. ZOO. To bi, prema mišljenju Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. Prema mišljenju Evropskog suda, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnosioci su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Prema tome, Evropski sud je istakao da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu, povrijedili samu bit prava podnosilaca na pristup sudu (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31- 37).
  • 29.
    Osim ukazivanja na praksu Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da je predmetni slučaj potrebno analizirati (i) u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtvama teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovna načela).
  • 30.
    S tim u vezi, ukazuje se na tačku III/4. navedenog dokumenta kojom je propisana obaveza država da (u slučajevima teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu) provedu istragu i kada postoje dovoljni dokazi, krivično gone lice navodno odgovorno za ove povrede i ako se odgovornost dokaže, da to lice kazne. Tačka IV sadrži odredbe o zastarjelosti, te se naglašava da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja koja predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava (tačka IV/6). Međutim, u tački IV/7. se naglašava da domaće odredbe o zastarjelosti (uključujući one odredbe o zastarjelosti koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke) ne smiju biti pretjerano restriktivne u odnosu na druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava. Zatim, u tač. VII i VIII propisuju se prava na pravni lijek i pristup sudu za žrtve teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava ili ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Dalje, navedeni dokument određuje pojam reparacije za žrtve teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Tako se u tački IX/18. Osnovnih načela utvrđuje da reparacije uključuju sljedeće oblike, i to: restituciju, naknadu štete, rehabilitaciju, zadovoljenje i garanciju da se povrede neće ponoviti.
  • 31.
    Analizirajući relevantne odredbe Osnovnih načela u kontekstu konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da se ovdje radi o naknadi štete kao obliku reparacije iz tačke IX/18. Osnovnih načela. U tački IX/20. Osnovnih načela detaljnije su pobrojani oblici naknade štete, te je pod alinejom a) navedeno: povreda tjelesnog integriteta i duševni bolovi, što bi, imajući u vidu konkretan slučaj (tužba podnesena zbog neosnovanog lišavanja slobode, te boravka u logoru u kom je žrtva bila izložena fizičkom i psihičkom zlostavljanju), bio oblik štete koji je potraživao apelant. U konkretnom slučaju posebno su značajne odredbe tačke IV Osnovnih načela s obzirom na to da je apelantova tužba odbijena zbog zastarjelosti potraživanja iz člana 376. ZOO. Prije analize navedenih odredaba Ustavni sud naglašava da je nesporno da su u konkretnom slučaju zadovoljeni zahtjevi iz tač. VII i VIII Osnovnih načela koji se odnose na pravo na pravni lijek i pravo na pristup sudu. Naime, nesporno je da je apelantu bilo osigurano pravo na pravni lijek (podnošenje tužbe radi naknade štete), kao i pravo na pristup sudu s obzirom na to da je apelantova tužba meritorno ispitana na dvije sudske instance.
  • 32.
    Kao što je već rečeno, tačka IV Osnovnih načela regulira institut zastarjelosti u dva stava. Prvim stavom (IV/6) se propisuje da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava. Međutim, ovaj stav se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može primijeniti na konkretan slučaj. Naime, kada se odredbe tačke IV/6. Osnovnih načela analiziraju u kontekstu odredaba tačke III/4. istog dokumenta, očigledno je da se zabrana primjene odredaba o zastarjelosti odnosi na provođenje istrage, odnosno krivično gonjenje i eventualno kažnjavanje lica koja su odgovorna za teške slučajeve kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Upravo tačka III/4. Osnovnih načela zahtijeva od država da provedu istragu, te, ukoliko postoje dokazi, krivično gone i kazne lica koja su odgovorna za teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu. Osim toga, zabrana primjenjivanja odredaba o zastarjelosti iz tačke IV/6. Osnovnih načela nije apsolutna, jer je u tački IV/7. Osnovnih načela propisano da domaće odredbe o zastarjelosti za druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava, uključujući one odredbe koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke, ne smiju biti pretjerano restriktivne. Dakle, Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne.
  • 33.
    S tim u vezi, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li su odredbe člana 376. ZOO (na osnovu kojih je odbijena apelantova tužba zbog zastarjelosti) pretjerano restriktivne. Odredbe člana 376. ZOO propisuju dva roka zastarjelosti, od tri i pet godina, te će Ustavni sud ispitati da li su navedeni rokovi pretjerano restriktivni u smislu odredaba iz tačke IV/7. Osnovnih načela. Prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji nijedan razlog na temelju kog bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnova za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima.
  • 34.
    Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj ranijoj praksi imao predmet koji je dosta sličan ovom. Naime, radi se o predmetu broj AP 3111/09 u kom je apelant podnio tužbu radi naknade materijalne (i) nematerijalne štete koja mu je prouzrokovana usljed zarobljavanja od pripadnika Vojske Republike Srpske. Redovni sudovi su odbili apelantovu tužbu zbog nastupanja zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO. Rješavajući o apelaciji u ovom predmetu, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3111/09 od 23. decembra 2013. godine (dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovanu predmetnu apelaciju, smatrajući da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantno pravo, te da nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozivao.
  • 35.
    Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje redovnih sudova u pogledu primjene odredbe člana 377. ZOO ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, budući da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Stoga se na to treće lice može samo primijeniti odredba člana 376. ZOO. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi usvojili stajalište da u konkretnom slučaju nema uvjeta da se u predmetnom parničnom postupku utvrđuje da li je šteta učinjena radnjama koje sadrže elemente krivičnog djela za šta su, prema mišljenju Ustavnog suda, dali jasne i precizne razloge koji ne ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom je utvrđeno da su pripadnici oružanih snaga Republike Srpske počinili krivično djelo protiv čovječnosti ili međunarodnog prava u vrijeme apelantovog zatočeništva u logoru za koju presudu bi bio vezan parnični sud u smislu odredbe člana 12. ZPP.
  • 36.
    Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Evropskog suda u predmetu Baničević, zatim, vlastitu praksu, kao i odredbe Osnovnih načela, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo ničega što bi apelanta spriječilo da svoju građansku tužbu za naknadu štete podnese u roku iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Stoga se apelant, iako je imao advokata, izložio opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njegovu građansku tužbu. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 377. ZOO, budući da se rokovi iz navedene odredbe odnose na izvršioca krivičnog djela, a ne na treća lica koja su eventualno odgovorna za njegove radnje. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, primjenjujući zakonske zastarne rokove iz člana 376. ZOO, ne može reći da su sami zakonski rokovi ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 37.
    Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju a u prilog tome je iznio identične navode kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već detaljno ispitani i za koje je zaključeno da su neosnovani. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ove navode ispituje i u odnosu na navedena prava.

VIII. Zaključak

  • 38.
    Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnopravnih propisa na apelantovu štetu, te kada su sudovi za svoje odlučenje dali jasne i precizne razloge.
  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.