USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1093/12, rješavajući apelaciju Nedime Zaimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nedime Zaimović.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 000172 10 Rev od 12. januara 2012. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Nedima Zaimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 000172 10 Rev od 12. januara 2012. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 000172 09 Gž od 8. septembra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, te Općine Šamac i Republike Srpske – Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica – koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske kao suprotna strana u postupku, zatraženo je 1. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor 5. decembra 2014. godine, Okružni sud 8. decembra 2014. godine, a Pravobranilaštvo Republike Srpske 11. decembra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.Apelantica je pokrenula tužbu protiv Općine Šamac (u daljnjem tekstu: Općina) i Republike Srpske – Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Šamac (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te protiv Bose Radumilo i Milana Ubovića, radi naknade štete za pokretne stvari u kući koju je napustila 1995. godine zbog ratnih zbivanja.
- 6.Osnovni sud donio je Presudu broj 86 0 P 000172 08 P od 6. februara 2009. godine, kojom je djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev, pa je obavezao Općinu da apelantici plati iznos od 16.450,00 KM, a Milana Ubovića da joj plati iznos od 940,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 2. augusta 2004. godine. Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa u odnosu na Općinu i Milana Ubovića odbijen je, a u cijelosti je odbijen kao neosnovan i apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na Ministarstvo i Bosu Radumilo.
- 7.Osnovni sud je proveo dokazni postupak u kojem je izvršio uvid u račune za kupovinu apelanticinih stvari, saslušao apelanticu, Bosu Radumilo i Milana Ubovića, te svjedoke, zatim je izvršio uvid u spis Ministarstva, apelanticin izbjeglički karton, kao i uvid u nalaz i mišljenje vještaka.
- 8.Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica vlasnica kuće, te da su Bosa Radumilo i Milan Ubović uz odobrenje nadležnih organa koristili kuću od 1995. godine do 2001. godine, kao i da nadležni organ koji ih je uveo u posjed kuće nije sačinio zapisnik o stvarima koje se nalaze u kući, niti je sačinjen zapisnik prilikom izlaska tih lica iz kuće. Sporno je da li su Bosa Radumilo i Milan Ubović prilikom ulaska u posjed kuće zatekli apelanticine stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, a nakon izlaska iz posjeda kuće odnijeli ih sa sobom, ili je neko drugi otuđio te stvari koje su bile u kući. Osim toga, prema mišljenu suda, sporno je i ko je Bosu Radumilo i Milana Ubovića uveo u posjed apelanticine kuće, te da li postoji odgovornost Općine i Ministarstva zbog propusta njihovih organa u obavljanju funkcija, odnosno propust zbog činjenice da nije sačinjen zapisnik prilikom ulaska u posjed apelanticine porodične kuće. Iz provedenih dokaza u toku postupka (računi) Osnovni sud je zaključio da je apelantica kupovala određene stvari, te je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđena fer vrijednost stvari u iznosu od 16.490,00 KM, kao i vrijednost od 940,50 KM (za dva stolića, dvije fotelje, kauč i ormar koje je Milan Ubović odnio sa sobom, što je i priznao). Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 154. i 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje je citirao, a koje reguliraju pitanje naknade za štetu koju počini fizičko i pravno lice. Također, sud se pozvao na odredbu člana 26. Zakona o korištenju napuštene imovine, kojom je utvrđena obaveza lica koja koriste tuđu imovinu da se o njoj brinu pažnjom dobrog domaćina.
- 9.Osnovni sud je utvrdio da u vrijeme kada su Bosa Radumilo i Milan Ubović ušli u posjed apelanticine kuće (u septembru 1995. godine) Ministarstvo nije bilo osnovano, već su općinski organi davali odobrenja za korištenje napuštene imovine. Prema mišljenju Osnovnog suda, općinski organi propustili su da sačine zapisnik o stvarima koje se nalaze u apelanticinoj kući u momentu kada su Bosa Radumilo i Milan Ubović ušli u posjed kuće. Zbog toga je, prema mišljenju suda, apelantica pretrpjela štetu, pa je sud obavezao Općinu da apelantici naknadi štetu u iznosu od 16.450,00 KM. Također, sud je utvrdio da je Milan Ubović, kako je sam priznao, odvezao neke stvari iz apelanticine kuće, pa ga je obavezao da plati iznos od 940,50 KM.
- 10.Osnovni sud je naveo da je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na Ministarstvo jer ono nije ni postojalo u vrijeme kada su Bosa Radumilo i Milan Ubović ušli u posjed apelanticine kuće. Također, tužbeni zahtjev odbijen je i u odnosu na Bosu Radumilo jer apelantica nije ničim dokazala da su stvari bile u kući u momentu kada je Bosa Radumilo ušla u posjed apelanticine kuće, niti je dokazala da je Bosa Radumilo prilikom izlaska otuđila stvari iz kuće.
- 11.Okružni sud donio je Presudu broj 86 0 P 000172 09 Gž od 8. septembra 2010. godine, kojom je žalbu Općine uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Istom presudom odbijena je žalba Milana Ubovića i u odnosu na njega potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu.
- 12.Okružni sud je naveo da žalba osnovano ukazuje na to da je prvostepena presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava. Okružni sud je naveo da je apelantica sama izjavila da je kuću u kojoj su joj ostale stvari napustila u julu 1995. godine. Tada se bez pravnog osnova u kuću uselila porodica Šavija, a u septembru 1995. godine uselili su Milan Ubović i Bosa Radumilo, dakle u drugoj polovini 1995. godine. S tim u vezi, Okružni sud se pozvao na odredbe Zakona o korištenju napuštene imovine (čl. 2, 3, 58. i 62), te je utvrdio da je taj zakon stupio na snagu 28. februara 1996. godine. Do tada je na snazi bila Uredba o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uredba), prema kojoj su uređeni kriteriji i način davanja na korištenje napuštenih nekretnina, te obaveza Općine da vodi evidenciju o tome (u skladu s članom 6. Uredbe), da kuću da na korištenje izbjeglicama na rok od 12 mjeseci, kao i obaveza Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da donese uputstvo o popisu i dodjeli imovine. Zbog navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je žalba Općine uvažena i prvostepena presuda preinačena.
- 13.Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 86 0 P 000172 10 Rev od 12. januara 2012. godine, kojom je reviziju odbio.
- 14.Polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, te zaključka drugostepenog suda, Vrhovni sud je naveo da smatra da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, te da revizija nije osnovana. Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su dio pokretnih stvari iz apelanticine kuće otuđila lica koja su kuću koristila na osnovu Uredbe, a prije njih i lica koja su bespravno boravila u kući. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ta lica su, u skladu s odredbama čl. 7. stav 5, 21. i 22. Uredbe, dužna apelantici naknaditi štetu. Vrhovni sud je, osim toga, konstatirao da su identične odredbe sadržane i u čl. 10. stav 4, 26. i 27. Zakona o korištenju napuštene imovine, kao i da je u odredbi člana 30. stav 3. Zakona o izbjeglicama propisano da je korisnik napuštene imovine dužan da nadoknadi svu pričinjenu štetu nastalu za vrijeme dok je koristio tu imovinu.
- 15.Vrhovni sud je ocijenio da ni jedan od citiranih propisa ne predviđa odgovornost Općine za štetu koju su vlasnicima napuštene imovine pričinili privremeni korisnici te imovine, bez obzira na to da li su tu imovinu koristili s pravnim osnovom ili bez osnova. Prema mišljenju Vrhovnog suda, Općina bi bila odgovorna za štetu samo ukoliko je do štete došlo zbog nezakonitog ili nepravilnog rada njenih službenih lica, u smislu člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik srpskog naroda u BiH" broj 3/92). U vezi s tim je naveo da se nezakonit rad manifestira, prije svega, kao postupanje protivno zakonu, drugom propisu ili nekom općem aktu ili kao propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni, ali s voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Bez postojanja voljnog elementa da se trećem nanese šteta, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne bi se moglo prihvatiti postojanje nezakonitog rada, te time ni odgovornost organa ili službenog lica samo zato što su postupili protivno propisu ili su propustili da primijene propis. Vrhovni sud je naveo da se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje koje je protivno uobičajenim ili propisanim načinima obavljanja djelatnosti, ali također pod uvjetom da postoji volja ili pristanak da se time oštete prava ili interesi trećeg. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da svako nepravilno postupanje u metodi rada samo po sebi, bez postojanja tog voljnog elementa, ne bi imalo za posljedicu postojanje odgovornosti organa ili službenog lica za štetu pričinjenu trećim licima na taj način.
- 16.Vrhovni sud je naveo da je Općina bila dužna da prilikom uvođenja u posjed Milana Ubovića i Bose Radumilo sačini zapisnik, s popisom odnosno identifikacijom stvari u kući, a nema dokaza da je to učinila. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, u toku postupka nije utvrđeno da je tim propustom Općina izrazila volju da se apelantici nanese šteta. Zbog navedenog, Općina nema odgovornost, koja je uvjet za dosudu štete u skladu s odredbom člana 154. stav 1. ZOO-a, pri čemu je Vrhovni sud posebno naglasio da apelantica nije ni dokazala uzročno-posljedičnu vezu između propusta Općine i pričinjene štete. Vrhovni sud je naveo da je apelantica priznala da je 1999. godine bila u kući i da su stvari bile u kući, što znači da su otuđene između 1999. i 2001. godine, a što je u ingerenciji Ministarstva (od 28. februara 1996. godine kada je stupio na snagu Zakon o korištenju napuštene imovine).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 17.Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica tvrdi da su Okružni i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo pokušavajući Općinu osloboditi odgovornosti za propust koji je učinila, te ističe da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 182. ZOO-a jer iz te odredbe proizlazi odgovornost Općine, kao i iz činjenice da nije sačinila zapisnik prilikom primopredaje imovine koju su vršili njeni organi. Apelantica navodi da bi Općina bila odgovorna i da je napravila zapisnik, ali u tom slučaju bi imala pravo regresne tužbe protiv navedenih lica. Također, apelantica osporava zaključak sudova (Okružnog i Vrhovnog) da ne postoji uzročno-posljedična veza u nezakonitim radnjama tužene u odnosu na štetu koja joj je nanesena.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke. Smatra da tom odlukom nisu povrijeđena apelanticina prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud navodi da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da Općina, odnosno njeni organi nisu svojim ponašanjem prouzrokovali štetu apelantici, posebno zbog toga što je šteta nastala 1999. godine, u a u to vrijeme upravljanje napuštenom imovinom prešlo je na Republiku Srpsku, shodno Zakonu o korištenju napuštene imovine.
- 19.Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u presudi i navodi da nisu povrijeđena prava koja apelantica navodi.
- 20.Pravobranilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da je osporena presuda Vrhovnog suda i Okružnog suda pravilna i zakonita, činjenično stanje je pravilno utvrđeno i pravilno je primijenjen materijalni propis. Ističe da je pravilan stav Vrhovnog suda u pogledu primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, te smatra da Općina ne može odgovarati za štetu jer do štete nije došlo zbog nezakonitosti ili nepravilnog rada službenika. Pravobranilaštvo traži da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 21.U Ustavu Srpske Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik srpskog naroda u BiH" broj 3/92) relevantne odredbe glase:
Član 17. stav 1.
Svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja.
- 22.U Zakonu o izbjeglicama ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 5/93) relevantne odredbe glase:
Član 30.
Rješenje o dodjeli objekata na privremeno korišćenje donosi nadležni opštinski organ za stambeno-komunalne poslove, uz prethodno pribavljenu saglasnost Komesarijata.
Predaju dodijeljenog stambenog prostora ili objekta na privremeno korišćenje vrši Komisija za izbjeglice, putem zapisnika, u kome se vrši popis, odnosno identifikacija nepokretnih i pokretnih stvari, uz izdavanje odgovarajuće potvrde.
Prestankom potrebe za korišćenjem objekata Komisija za izbjeglice će, na bazi zapisnika iz prethodnog stava, utvrditi sve eventualne nedostatke ili pričinjenu štetu koju je korisnik dužan nadoknaditi.
[...]
Komisija za izbjeglice koja sačinjava zapisnik o privremenom korišćenju objekata vodi registar u koji se unose podaci bivšeg vlasnika, odnosno korisnika i privremenog korisnika.
- 23.U Uredbi o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 27/93) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
Pod napuštenim stambenim i poslovnim prostorom smatraju se: stambene kuće, kuće za odmor, privredni objekti, pomoćne prostorije (privremeni objekti, garaže, šupe), ugostiteljski i turistički objekti, poslovni prostori u državnoj, odnosno društvenoj privatnoj ili mešovitoj svojini koje su raniji vlasnici odnosno korisnici napustili.
Član 6. stav 1.
Nekretnine iz člana 2. davaće se na privremeno korišćenje licima iz člana 1. ove uredbe na rok do 12 meseci s tim da nadležni organ taj rok može produžiti.
Član 7. stav 5.
Lice koje se u objekat iz člana 2. uselilo bez rešenja nadležnog opštinskog organa snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane takvim useljenjem.
Član 12. st. 2, 3. i 4.
Rešenjem o dodeli na privremeno korišćenje stanova i objekata kao i zemljišta u privatnoj svojini donosi opštinski organ uprave nadležan za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
Popis i evidenciju objekata iz stava 1. vrši opštinski organ nadležan za stambeno-komunalne poslove, a popis i evidenciju objekata iz stava 2. vrši opštinski organ uprave nadležan za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
Pri uvođenju u posed objekta sačinjava se zapisnik, koji pored ostalog treba da sadrži detaljni spisak zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari u istom.
Član 21.
Lica koja su dobila na korišćenje stanove, stambene i druge objekte obavezna su iste održavati i čuvati pažnjom dobrog domaćinstva.
U slučaju da lice iz prethodnog stava želi da napusti dodeljeni stan ili objekat dužno je o tome obavestiti nadležni opštinski organ uprave koji mu je izdao rešenje najmanje 15 dana pre napuštanja, te isti predati u stanju u kakvom ga je zatekao pri dodeljivanju.
Član 22.
U slučaju da lice iz prethodnog člana napusti nekretnine, a ne obavesti nadležni opštinski organ uprave i ne preda istu u stanju u kakvom je zatekao, snosiće troškove sve nastale štete, a protiv takvog lica pokrenuće se odgovarajući postupak.
Član 31. stav 1.
Poljoprivredna domaćinstva i druga fizička i pravna lica dužna su obrađivati napušteno zemljište dato na privremeno korišćenje tokom celog perioda privremenog korišćenja, a objekte i opremu čuvati i održavati pažnjom dobrog domaćinstva.
- 24.U Uredbi sa zakonskom snagom o smještaju izbjeglica ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 19/95), koja je stupila na snagu 1. oktobra 1995. godine, relevantne odredbe glase:
Član 2.
Dodelu stambenog prostora na privremeno korišćenje u smislu ove uredbe vrše ratna predsedništva opština koje primaju izbeglo stanovništvo i opština iz kojih dolazi izbeglo stanovništvo u saradnji sa Republičkim štabom za smeštaj izbeglog stanovništva i asistenciju policije, a prema planu i uputstvu Republičkog štaba za prihvat i smeštaj izbeglog stanovništva.
Član 5. stav 2.
Dodela objekata vrši se zapisnički uz izdavanje rešenja o privremenom korišćenju na 12 meseci sa mogućnošću produženja. [...]
- 25.U Zakonu o korišćenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 3/96 i 21/96), koji je stupio na snagu 28. februara 1996. godine, relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uslovi i način korišćenja napuštene imovine u cilju zbrinjavanja izbeglica i raseljenih lica, kao i zaštite i očuvanja te imovine.
Član 2. stav 1.
Pod napuštenom imovinom, u smislu ovog zakona, smatraju se nepokretnosti i pokretne stvari koje su vlasnici odnosno nosioci prava korišćenja napustili, a što se u svakom konkretnom slučaju zapisnički utvrđuje prilikom popisa i ustrojavanja evidencije o napuštenoj imovini.
Član 3.
Imovina iz prethodnog člana privremeno prelazi na zaštitu i upravljanje Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika) koja se ostvaruje putem Ministarstva za izbeglice i raseljena lica (u daljem tekstu: Ministarstvo) te Komisije za smeštaj izbeglica i upravljanje napuštenom imovinom (u daljem tekstu: Komisija), kao i drugih republičkih i opštinskih organa.
Član 4.
Ministarstvo će u roku od 7 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona formirati u opštinama komisije iz prethodnog člana.
[...]
Član 6.
Rešenje o dodeli na korišćenje napuštenih nepokretnosti i druge imovine, donosi Komisija.
[...]
Član 9.
Pri uvođenju u posed dodeljenog stana odnosno objekta kao i zemljišta nadležni organ sačinjava zapisnik, koji pored ostalog treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari koje se nalaze u stanu odnosno objektu.
Član 10. st. 1. i 4.
Licu koje je ušlo u posed napuštene nepokretnosti i pokretnih stvari bez rešenja o dodeli te imovine na korišćenje, komisija na osnovu podnete prijave ili po službenoj dužnosti donosi rešenje o iseljenju tog lica iz objekta, odnosno napuštanju zemljišta i vraćanju pokretnih stvari.
Lice koje je bespravno ušlo u posed napuštene imovine snosi svaku štetu i sve troškove koje je time prouzrokovalo.
Član 26.
Lica koja su dobila na privremeno korišćenje stanove, stambene i druge objekte kao i pokretne stvari obavezna su iste održavati i čuvati pažnjom dobrog domaćina.
U slučaju da lice iz prethodnog stava želi da napusti dodeljeni stan ili objekat dužno je da o tome obavesti Komisiju, najmanje 15 dana pre napuštanja i da dodeljeni stan ili objekat preda u stanju u kakvom ga je zatekao pri dodeljivanju.
Član 27.
U slučaju da lice iz prethodnog člana napusti nepokretnost i drugu imovinu koja mu je dodeljena na privremeno korišćenje a o tome ne obavesti Komisiju i ne preda istu nepokretnost u stanju u kakvom je istu primio, snosiće svu nastalu štetu, a protiv takvog lica pokreće se i odgovarajući postupak.
- 26.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Osnovi odgovornosti
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određen slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastareva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
- 27.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
- 28.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 29.U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 30.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 31. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 31.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 32.Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 33.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 34.Ustavni sud primjećuje da se postupak u ovom predmetu vodio povodom apelanticine tužbe radi naknade štete nastale uslijed otuđenja njene pokretne imovine. Prema praksi Ustavnog suda: "Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05). S obzirom na navedeno, proizlazi da apelantica u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 35.Apelantica tvrdi da su Okružni i Vrhovni sud osporenom presudom proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da Općina u konkretnom slučaju nije odgovorna za pričinjenu štetu, smatrajući da iz propisa citiranih u toj odluci i odluka nižestepenih sudova proizlazi upravo suprotan zaključak.
- 36.S tim u vezi, Ustavni sud napominje da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 381/04 od 27. oktobra 2004. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/05).
- 37.Ustavni sud podsjeća na to da je identično pravno pitanje već razmotrio u svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2360/09 od 26. septembra 2012. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 93/12) kada je razmotrio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda (kojom su preinačene nižestepene odluke kojim je apelantu dosuđena naknada za uništenu pokretnu imovinu u kući) u postupku protiv tužene Općine Kotor-Varoš i Republike Srpske. Naime, u navedenom predmetu Osnovni sud je zaključio da se prvotužena propuštanjem da putem svojih organa vodi evidenciju o napuštenoj imovini, za šta je imala ovlaštenje u odredbama Zakona o izbjeglicama, Uredbi o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske i Uredbi sa zakonskom snagom o smještaju izbjeglica, lišila mogućnosti da prati stanje apelantove imovine. Ona je time, prema mišljenju tog suda, omogućila trećim licima (domicilnom stanovništvu, bespravnim korisnicima, te privremenim korisnicima) da je u cjelini "poharaju". Također, zaključio je da odgovornost prvotužene postoji do 1996. godine kada je upravljanje predmetnom imovinom preuzela Republika Srpska, a čiji su organi opet napravili propust, jer su trebali primjenjivati Zakon o korištenju napuštene imovine. Osim toga, istakao je da su organi drugotužene, prema čl. 7. i 8. navedenog zakona, bili dužni izvršiti popis i voditi evidenciju o napuštenoj imovini, te sačiniti zapisnik prilikom uvođenja u posjed privremenog korisnika. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da su tužene zbog nepostupanja prema odredbama navedenih zakona omogućile trećim licima da pričine štetu na apelantovoj imovini, zbog čega je utvrdio da su pasivno legitimirane u predmetnom sporu. Okružni sud je potvrdio prvostepenu odluku, a Vrhovni sud preinačio nižestepene odluke i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog obrazloženja Vrhovnog suda da organi tužene nisu propustili da postupaju nezakonito, odnosno da nije dokazana volja za nanošenje štete apelantu, uz pozivanje na relevantne propise (Uredba o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske, Zakon o korištenju napuštene imovine i Ustav Republike Srpske). U predmetu AP 2360/09, Ustavni sud je zaključio da Vrhovni sud u osporenoj odluci kojom je preinačio nižestepene odluke nije obrazložio zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 172. ZOO-a kao lex specialis zakon kada je riječ o naknadi štete. Štaviše, Vrhovni sud uopće nije primijenio zakon, već je zaključio da bi u konkretnom slučaju tužene bile odgovorne za štetu samo ukoliko bi do te štete došlo uslijed nezakonitog ili nepravilnog rada njihovih službenih lica, u smislu člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, a što je, prema mišljenju Ustavnog suda, suprotno jezičkom tumačenju člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske. Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud svojim tumačenjem izašao van vrlo jasnog sadržaja člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, dodajući navedenoj odredbi nove uvjete (postojanje voljnog elementa u slučaju nepravilnog i nezakonitog rada služenih lica ili državnih organa), koje ta odredba ne propisuje. Takvim tumačenjem proizvoljno je primijenjen član 17. stav 1. Ustava Republike Srpske jer je Vrhovni sud za primjenu te odredbe postavio novi uvjet (postojanje voljnog elementa u slučaju nepravilnog i nezakonitog rada službenih lica ili državnih organa), koji ta odredba ne propisuje. Ustavni sud je naglasio da, osim činjenice da član 172. stav 1. ZOO-a kao uvjet odgovornosti za štetu ne propisuje nezakonit ili nepravilan rad organa već samo uvjet da je šteta nastupila u vršenju dužnosti ili u vezi s vršenjem dužnosti, zaista ne vidi uporište u bilo kojim odredbama relevantnog materijalnog i procesnog prava na osnovu kojih bi se moglo smatrati da je postojanje umišljaja (voljnog elementa) neophodno dokazati prilikom zahtjeva za naknadu štete koji se podnosi na osnovu odredaba ZOO-a kao lex specialis zakona. Osim toga, Ustavni sud je naveo da Vrhovni sud u obrazloženju presude nije jasno obrazložio svoj zaključak da tužene nisu odgovorne za štetu koja je pričinjena apelantu, između ostalog i zbog navoda Vrhovnog suda da, i u slučaju da tužene nisu sačinile te zapisnike (jer je prethodni zaključak Vrhovnog suda bio da su zapisnici sačinjeni), to ne bi bilo pravno relevantno jer taj propust prema utvrđenom činjeničnom stanju nije posljedica njihove volje da se apelantu nanese šteta, niti je u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju je apelant pretrpio. Ustavni sud je zaključio da obrazloženje Vrhovnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbe člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, a ne odredbe člana 172. stav 1. ZOO-a.
- 38.U konkretnom slučaju prvostepeni sud je djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na Općinu (nalazeći da Općina odgovara za štetu prema osnovu čl. 154. i 172. ZOO-a) jer je Općina, odnosno njeni organi, propustila da prilikom ulaska u posjed Milana Ubovića i Bose Radumilo sačini zapisnik o tome u kakvom stanju se nalazi kuća i stvari koje se u njoj, a kada je apelantica ušla u posjed (2001. godine) kuća je bila prazna, zbog čega je apelantica pretrpjela štetu, te je također udovoljio tužbenom zahtjevu u odnosu na Milana Ubovića koji je sam priznao da je odvezao neke stvari iz apelanticine kuće. Međutim, prvostepeni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na Bosu Radumilo i Ministarstvo, koje nije ni bilo osnovano u momentu kada su Milan Ubović i Bosa Radumilo ušli u apelanticinu kuću. Suprotno tome, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu, te je odbio tužbeni zahtjev i u odnosu na Općinu, što je potvrdio i Vrhovni sud ističući da bi, bez obzira na to što zapisnik nije sačinjen (iako je to propisano zakonskim odredbama i Općina je bila obavezna da ga sačini), Općina bila odgovorna za štetu samo ukoliko je do štete došlo zbog nezakonitog ili nepravilnog rada njenih službenih lica, u smislu člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske. Dakle, u konkretnom predmetu utvrđena je odgovornost samo Općine Šamac (u okviru prvostepenog suda, a odluka je preinačena odlukom drugostepenog suda, koju je potvrdio Vrhovni sud na način da je tužbeni zahtjev odbijen i u odnosu na Općinu), dok je u predmetu AP 2360/09 utvrđena solidarna odgovornost Općine Kotor-Varoš i Republike Srpske (u okviru prvostepenog i drugostepenog suda, što je Vrhovni sud preinačio), ali je u konačnici, dakle, u oba predmeta presudom Vrhovnog suda tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U oba predmeta odgovornost je utvrđena iz identičnog činjeničnog osnova – da općinski organi nisu sačinili zapisnik prilikom uvođenja u posjed kuće lica koja su kuću koristila prema osnovu dobijenog odobrenja nadležnih općinskih organa, u skladu s relevantnim zakonodavstvom koje se primjenjivalo u to vrijeme (oba slučaja juli – august 1995. godine). Ustavni sud primjećuje da je u predmetu AP 2360/09 utvrđeno da je više različitih lica koristilo apelantovu kuću do uvođenja apelanta u posjed, od momenta kada je nadležnost prenijeta na Republiku Srpsku. Također, u oba predmeta (iako su tuženi različiti) Vrhovni sud je donio odluke sa gotovo identičnim obrazloženjem u odnosu na dio koji se tiče nepostojanja volje nadležnih organa da apelantima nanesu štetu, uz pozivanje na član 17. stav 1. Ustava Republike Srpske. Imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda, te odredbe materijalnih propisa koji su važili u relevantnom periodu (koji su svi nesporno, nezavisno od toga da li se radilo o primjeni uredbi ili važećih zakona, propisivali obavezu nadležnih organa da sačine zapisnike sa detaljnim opisom stanja objekta i pokretnih stvari), kao i okolnosti konkretnog slučaja i apelanticine navode, Ustavni sud se poziva na obrazloženje dato u Odluci broj AP 2360/09, koje je u potpunosti primjenjivo i na konkretan predmet, pogotovo imajući u vidu da je u konkretnom predmetu i sam Vrhovni sud konstatirao zakonsku obavezu Općine da sačini zapisnik, što ona nesporno nije učinila. Do drugačijeg zaključka ne vodi ni obrazloženje iz presude Vrhovnog suda da nema uzročno-posljedične veze između propusta Općine da sačini zapisnik i uništenja imovine, jer je imovina uništena u toku 1999˗2001. godine (kada Općina više nije bila nadležna), budući da je nesporno da upravo navedeni propust Općine onemogućava utvrđivanje da li su korisnici nekretnine tuženi Milan Ubović i Bosa Radumilo, koju su prema utvrđenju redovnih sudova koristili uz odobrenje nadležnih organa od 1995. do 2001. godine, prilikom napuštanja objekta predali objekt u stanju u kakvom su ga zatekli, pa je u takvim okolnostima proizvoljno obrazloženje suda koji primjenu navedenih odredbi pravda nepostojanjem voljnog elementa da se apelantici nanese šteta. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud, koji je odbio apelanticinu reviziju, svoj zaključak zasnovao na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbe člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske i člana 154. ZOO-a, tvrdeći da apelantica nije ni dokazala uzročno-posljedičnu vezu između propusta Općine i pričinjene štete. Vrhovni sud je time u cijelosti, i uz utvrđenje da Općina, iako je to bila dužna, nije prilikom uvođenja u posjed sačinila zapisnik s popisom odnosno identifikacijom stvari u kući, zanemario odredbe člana 172. stav 1. ZOO-a, što je imalo za posljedicu donošenje arbitrarne odluke kojom je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 39.Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a koji apelantica zasniva na istovjetnim navodima.
VIII. Zaključak
- 40.Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud na arbitraran način primijenio materijalno pravo, uslijed čega je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 41.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.