Aktio

KONKURENCIJSKO VIJEĆE BOSNE I HERCEGOVINE

RJEŠENJE

421 Na osnovu člana 31. Zakona o veterinarstvu u BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 34/02), čl. 19, 25, 27, 31, 32, 62, 82. i 94. Zakona o veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00), čl. 3. i 42. Zakona o lijekovima koji se upotrebljavaju u veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/98 i 70/08), Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), člana 18. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva broj 01-02-285-3/07 od 28. augusta 2007. godine, federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU STRUČNE KOMISIJE ZA UTVRĐIVANJE PROPISANIH VETERINARSKO ZDRAVSTVENIH USLOVA U OBJEKTIMA IZ OBLASTI VETERINARSTVA (REGISTRACIJE I DAVANJA SAGLASNOSTI) I. U Stručnu komisiju za utvrđivanje propisanih veterinarsko zdravstvenih uslova u slijedećim objektima iz oblasti veterinarstva (registracije i davanja saglasnosti), imenuju se: 1. NIHAD ČAPLJIĆ dr. vet. med. 2. JASMINA BRADIĆ, dr. vet. med. 3. INDIRA MULALIĆ, dr. vet. med. 4. EDINA NUKIĆ, dr. vet. med. 5. MARIJO VREBAC, dr. vet. med. 6. SUADA GRADAŠČEVIĆ, veterinarski tehničar 7. KATARINA HRGOTA, ecc. II. Zadatak Stručne komisije iz tačke I ovog Rješenja je da utvrdi da li objekat u pogledu izgradnje, opreme, stručnog kadra, tehničkog uređenja, higijene i samokontrole odgovara propisanim veterinarsko - zdravstvenim uslovima za obavljanje djelatnosti. Objekti iz stava 1. ove tačke su za: – klanje životinja, – rasijecanje i obradu mesa papkara, kopitara, peradi, kunića i divljači; – preradu mesa papkara, kopitara, peradi, kunića i divljači; – rasijecanje, obradu i preradu mesa riba, rakova, školjki, puževa i žaba; – pripremu i obradu jaja; – obradu mlijeka i izradu proizvoda od mlijeka; – obradu, preradu i skladištenje meda; – obradu, preradu, doradu i skladištenje crijeva papkara i kopitara; – proizvodnju omotača za kobasice od sirovina animalnog porijekla; – proizvodnju sirila, za topljenje i proizvodnju masti i loja; – proizvodnju čvaraka i drugih proizvoda animalnog porijekla; – proizvodnju i promet namirnica koje sadrže veći procenat mesa i drugih proizvoda animalnog porijekla; – sakupljanje, konzerviranje, skladištenje i promet sirove kože, vune i krzna životinja; – prepakiranje, narezivanje proizvoda animalnog porijekla; – hlađenje, smrzavanje i skladištenje proizvoda animalnog porijekla; – proizvodnju, promet i skladištenje hrane za životinje; – valionice, uzgajališta životinja, farmski objekti i sabirni centri životinja; – proizvodnju lijekova koji se upotrebljavaju u veterinarstvu, bioloških proizvoda, veterinarsko - medicinskih sredstava, ljekovite hrane i drugih proizvoda; – promet lijekova koji se upotrebljavaju u veterinarstvu; – obavljanje ispitivanja i kontrolu lijekova koji se upotrebljavaju u veterinarstvu i veterinarsko - medicinskih sredstava; – promet sjemenom za vještačko osjemenjivanje i oplođenim jajnim stanicama; – dobivanje, razrjeđivanje i pripremu sjemena za vještačko osjemenjivanje i oplođenih jajnih stanica; – veterinarske laboratorije. III. Federalni ministar će za svaki objekat donijeti posebno rješenje o imenovanju predsjednika i članova Stručne komisije iz reda državnih službenika i namještenika navedenih u tački I ovog Rješenja. Broj 24 – Strana 2 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Stupanjem na snagu ovog Rješenja prestaje da važi Rješenje o imenovanju Stručne komisije za utvrđivanje propisanih veterinarsko - zdravstvenih uslova u objekatima iz oblasti veterinarstva (registracije i davanje saglasnosti) ovog Ministarstva broj 06-2-24-392/08 od 15. aprila 2008. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/08). V. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 06-2-24/1-210/10 30. marta 2010. godine Ministar Sarajevo Mr. sci. Damir Ljubić, s. r. Na temelju članka 31. Zakona o veterinarstvu u BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 34/02), čl. 19, 25, 27, 31, 32, 62, 82. i 94. Zakona o veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00), čl. 3. i 42. Zakona o lijekovima koji se uporabljuju u veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/98 i 70/08), Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih povjerenstava i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), članka 18. Pravilnika o unutarnjoj organizaciji Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, broj 01-02-285-3/07 od 28. kolovoza 2007. godine, federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU STRUČNOG POVJERENSTVA ZA UTVRĐIVANJE PROPISANIH VETERINARSKO ZDRAVSTVENIH UVJETA U OBJEKTIMA IZ OBLASTI VETERINARSTVA (REGISTRACIJE I DAVANJA SUGLASNOSTI) I. U Stručno povjerenstvo za utvrđivanje propisanih veterinarsko - zdravstvenih uvjeta u slijedećim objektima iz oblasti veterinarstva (registracije i davanja suglasnosti), imenuju se: 1. NIHAD ČAPLJIĆ dr. vet. med. 2. JASMINA BRADIĆ, dr. vet. med. 3. INDIRA MULALIĆ, dr. vet. med. 4. EDINA NUKIĆ, dr. vet. med. 5. MARIJO VREBAC, dr. vet. med. 6. SUADA GRADAŠČEVIĆ, veterinarski tehničar 7. KATARINA HRGOTA, ecc. II. Zadatak Stručnog povjerenstva iz točke I ovog Rješenja je da utvrdi da li objekat u pogledu izgradnje, opreme, stručnog kadra, tehničkog uređenja, higijene i samokontrole odgovara propisanim veterinarsko - zdravstvenim uvjetima za obavljanje djelatnosti. Objekti iz stavka 1. ove točke su za: – klanje životinja, – rasijecanje i obradu mesa papkara, kopitara, peradi, kunića i divljači; – preradu mesa papkara, kopitara, peradi, kunića i divljači; – rasijecanje, obradu i preradu mesa riba, rakova, školjki, puževa i žaba; – pripremu i obradu jaja; – obradu mlijeka i izradu proizvoda od mlijeka; – obradu, preradu i skladištenje meda; – obradu, preradu, doradu i skladištenje crijeva papkara i kopitara; – proizvodnju omotača za kobasice od sirovina animalnog podrijetla; – proizvodnju sirila, za topljenje i proizvodnju masti i loja; Ponedjeljak, 26.4.2010. – proizvodnju čvaraka i drugih proizvoda animalnog podrijetla; – proizvodnju i promet namirnica koje sadrže veći procenat mesa i drugih proizvoda animalnog podrijetla; – sakupljanje, konzerviranje, skladištenje i promet sirove kože, vune i krzna životinja; – prepakiranje, podrijetla; – hlađenje, smrzavanje i skladištenje proizvoda animalnog podrijetla; – proizvodnju, promet i skladištenje hrane za životinje; – valionice, uzgajališta životinja, farmski objekti i sabirni centri životinja; – proizvodnju lijekova koji su za uporabu u veterinarstvu, bioloških proizvoda, veterinarsko - medicinskih sredstava, ljekovite hrane i drugih proizvoda; – promet lijekova koji su za uporabu u veterinarstvu; – obavljanje ispitivanja i kontrolu lijekova koji su za uporabu u veterinarstvu i veterinarsko - medicinskih sredstava; – promet sjemenom za vještačko osjemenjivanje i oplođenim jajnim stanicama; – dobivanje, razrjeđivanje i pripremu sjemena za vještačko osjemenjivanje i oplođenih jajnih stanica; – veterinarske laboratorije. narezivanje proizvoda animalnog III. Federalni ministar će za svaki objekat donijeti posebno rješenje o imenovanju predsjednika i članova Stručnog povjerenstva iz reda državnih službenika i namještenika navedenih u točki I. ovog Rješenja. IV. Stupanjem na snagu ovog Rješenja prestaje da važi Rješenje o imenovanju Stručnog povjerenstva za utvrđivanje propisanih veterinarsko - zdravstvenih uvjeta u objekatima iz oblasti veterinarstva (registracije i davanje suglasnosti) ovog Ministarstva broj 06-2-24-392/08 od 15. travnja 2008. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/08). V. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 06-2-24/1-210/10 30. ožujka 2010. godine Sarajevo Ministar Mr. sci. Damir Ljubić, v. r. Na osnovu člana 31. Zakona o veterinarstvu u BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 34/02), čl. 19, 25, 27, 31, 32, 62, 82. i 94. Zakona o veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00), čl. 3. i 42. Zakona o lijekovima koji se upotrebljavaju u veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/98 i 70/08), Odluke o načinu obrazovawa i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), člana 18. Pravilnika o unutrašwoj organizaciji Federalnog ministarstva poqoprivrede, vodoprivrede i šumarstva broj 01-02-285-3/07 od 28. avgusta 2007. godine, federalni ministar poqoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH RJEŠEWE O IMENOVAWU STRUČNE KOMISIJE ZA UTVRĐIVAWE PROPISANIH VETERINARSKO ZDRAVSTVENIH USLOVA U OBJEKTIMA IZ OBLASTI VETERINARSTVA (REGISTRACIJE I DAVAWA SAGLASNOSTI) I U Stručnu komisiju za utvrđivanje propisanih veterinarsko - zdravstvenih uslova u slijedećim objektima iz oblasti veterinarstva (registracije i davawa saglasnosti), imenuju se: 1. NIHAD ČAPQIĆ dr vet.med. 2. JASMINA BRADIĆ, dr vet.med. 3. INDIRA MULALIĆ, dr vet.med. 4. EDINA NUKIĆ, dr vet.med. 5. MARIJO VREBAC, dr vet.med. 6. SUADA GRADAŠČEVIĆ, veterinarski tehničar 7. KATARINA HRGOTA, ecc. II Zadatak Stručne komisije iz tačke I ovog Rješewa je da utvrdi da li objekat u pogledu izgradnje, opreme, stručnog kadra, tehničkog uređewa, higijene i samokontrole odgovara propisanim veterinarsko - zdravstvenim uslovima za obavljanje djelatnosti. Objekti iz stava 1. ove tačke su za: – klanje životiwa, – rasijecanje i obradu mesa papkara, kopitara, peradi, kunića i divljači; – preradu mesa papkara, kopitara, peradi, kunića i divljači; – rasijecanje, obradu i preradu mesa riba, rakova, škoqki, puževa i žaba; – pripremu i obradu jaja; – obradu mlijeka i izradu proizvoda od mlijeka; – obradu, preradu i skladištenje meda; – obradu, preradu, doradu i skladištenje crijeva papkara i kopitara; – proizvodnju omotača za kobasice od sirovina animalnog porijekla; – proizvodnju sirila, za topljenje i proizvodnju masti i loja; – proizvodnju čvaraka i drugih proizvoda animalnog porijekla; – proizvodnju i promet namirnica koje sadrže veći procenat mesa i drugih proizvoda animalnog porijekla; – sakupljanje, konzerviranje, skladištenje i promet sirove kože, vune i krzna životiwa; – prepakiranje, narezivanje proizvoda animalnog porijekla; – hlađenje, smrzavanje i skladištenje proizvoda animalnog porijekla; – proizvodnju, promet i skladištenje hrane za životinje; – valionice, uzgajališta životiwa, farmski objekti i sabirni centri životiwa; – proizvodnju lijekova koji se upotrebljavaju u veterinarstvu, bioloških proizvoda, veterinarsko medicinskih sredstava, ljekovite hrane i drugih proizvoda; – promet lijekova koji se upotrebljavaju u veterinarstvu; – obavljanje ispitivawa i kontrolu lijekova koji se upotrebljavaju u veterinarstvu i veterinarsko medicinskih sredstava; – promet sjemenom za vještačko osjemewivanje i oplođenim jajnim stanicama; – dobijanje, razređivanje i pripremu sjemena za vještačko osjemewivanje i oplođenih jajnih stanica; 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 3 – veterinarske laboratorije. III Federalni ministar će za svaki objekat donijeti posebno rješenje o imenovanju predsjednika i članova Stručne komisije iz reda državnih službenika i namještenika navedenih u tački I ovog Rješewa. IV Stupanjem na snagu ovog Rješewa prestaje da važi Rješenje o imenovanju Stručne komisije za utvrđivanje propisanih veterinarsko - zdravstvenih uslova u objekatima iz oblasti veterinarstva (registracije i davanje saglasnosti) ovog Ministarstva broj 06-2-24-392/08 od 15. aprila 2008. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/08). V Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošewa i objaviće se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 06-2-24/1-210/10 30. marta 2010. godine Ministar Sarajevo Mr sci. Damir Qubić, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1062/07, rješavajući apelaciju Hikmete Krištić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Hikmete Krištić. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Posavskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Hikmeti Krištić iznos od 3.600 KM na ime nematerijalne štete. Nalaže se Vladi Posavskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Hikmete Krištić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-158/99 od 24. jula 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te čl. II/3.f), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Broj 24 – Strana 4 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Hikmeta Krištić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja podnijela je 7. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-158/99 od 24. jula 2006. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1062/07. Zatim, apelantica je 25. februara 2009. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 588/09. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 27. augusta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju broj AP 1062/07, a od Vrhovnog suda je 29. maja 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju broj AP 588/09. 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 31. augusta 2007. godine, a Vrhovni sud 12. juna 2009. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Ustavni sud je 6. oktobra i 2. novembra 2009. godine zatražio od Općinskog suda na uvid spis broj P-158/99. Općinski sud je 16. novembra 2009. godine dostavio Ustavnom sudu predmetni spis. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i Kantonalnog suda apelantici je dostavljen 3. decembra 2009. godine. 6. S obzirom da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP 1062/07 i AP 588/09, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1062/07. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelantica je 11. oktobra 1996. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Zavoda za platni promet Mostar - Podružnica Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi) sa zahtjevom da se tuženi obaveže da joj prekine mirovanje radnog odnosa, da je vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije izbijanja ratnih djelovanja ili izvrši raspored na druge poslove i radne zadatke u okviru njene stručne spreme. U toku postupka apelantica je proširila tužbeni zahtjev tako što je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati naknadu plata i da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. 9. Općinski sud je održao ročišta 13. marta, 10. i 21. aprila 1997. godine, te 6. juna 1997. godine, kada je zaključio glavnu raspravu. 10. Općinski sud je održao ročište 30. aprila 1998. godine, uz obrazloženje da je Vijeće u toku vijećanja i glasanja donijelo odluku da se glavna rasprava ponovo otvori radi dopune postupka. 11. Općinski sud je donio djelimičnu Presudu broj P-113/96-I od 7. maja 1998. godine kojom je tuženi obavezan da apelantici prekine status radnika na čekanju, da je vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije izbijanja ratnih djelovanja ili izvrši raspored na druge poslove i radne zadatke u okviru njene stručne spreme. U odnosu na ostale tužbene zahtjeve iz tužbe sud je naveo da će odlučiti naknadnom odlukom, kao i o troškovima postupka. Ponedjeljak, 26.4.2010. 12. Protiv navedene presude tuženi je 26. juna 1998. godine izjavio žalbu. Predmetni spis je 6. augusta 1998. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi. 13. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-12/98 od 6. oktobra 1998. godine kojim je žalba tuženog uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. 14. U ponovnom postupku Općinski sud je održao ročišta 27. novembra 1998, te 5. januara, 28. aprila i 7. maja 1999. godine. 15. Općinski sud je donio Rješenje broj P-150/98 od 7. maja 1999. godine kojim je apelantičina tužba odbačena. 16. Protiv navedenog rješenja apelantica je 1. septembra 1999. godine izjavila žalbu. Predmetni spis je 4. oktobra 1999. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi. 17. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-22/99 od 15. decembra 1999. godine kojim je apelantičina žalba uvažena, pa je prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. 18. Kantonalni sud je 24. decembra 1999. godine vratio predmetni spis Općinskom sudu. 19. Općinski sud je održao ročište 13. aprila 2000. godine, a ročište koje je zakazao za 28. april 2000. godine odložio je jer nije pristupio punomoćnik tuženog. 20. Apelantica je podneskom od 28. aprila 2000. godine zatražila izuzeće postupajućeg sudije, zbog odugovlačenja postupka. Rješenjem Kantonalnog suda boj Su-93/00 od 31. maja 2000. godine odbijen je zahtjev za izuzeće. Apelantica je ponovo 11. jula 2000. godine podnijela zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije. Rješenjem Kantonalnog suda broj Su-149/00 od 27. novembra 2000. godine odbijen je i drugi zahtjev za izuzeće. 21. Općinski sud je donio Rješenje broj P-158/99 od 29. decembra 2000. godine kojim je predmetni postupak prekinut. Određeno je da će se postupak nastaviti na prijedlog jedne od stranaka, nakon donošenja konačne odluke Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je preciziranim tužbenim zahtjevom u toku postupka apelantica tražila da se tuženi obaveže da apelantici prekine status radnika na čekanju, da je vrati na posao i rasporedi na radne zadatke koje je obavljala prije izbijanja ratnih sukoba ili na radne zadatke u okviru njene stručne spreme, da uplati doprinose i isplati plate od maja 1992. godine pa do vraćanja na posao. S obzirom da se u predmetnom slučaju radi i o pravu zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu, Općinski sud je navedenu odluku donio shodno odredbi člana 143. stav 4. Zakona o radu u vezi sa članom 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH" broj 32/00). 22. Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 07-34-237/04 od 27. augusta 2004. godine naloženo je Ministarstvu finansija Posavskog kantona da apelantici riješi radno-pravni status. 23. Apelantica je 11. oktobra 2005. godine podnijela prijedlog Općinskom sudu radi nastavka postupka. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se obaveže Posavski kanton da joj isplati naknadu plaća i izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. 24. Općinski sud je 25. januara 2006. godine dostavio apelantičin prijedlog Posavskom kantonu na odgovor. 25. Rješenjem od 29. marta 2006. godine Općinski sud je odredio vještačenje vještaka ekonomske struke na okolnost visine potraživanih plaća. Vještak je 25. maja 2006. godine dostavio nalaz i mišljenje. 26. Općinski sud je donio Presudu broj P-158/99 od 24. jula 2006. godine kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi Posavski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime naknade plaća za period od 11. oktobra 1993. godine do 20. decembra 2004. godine plati iznos od 78.774,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da se naloži tuženom da izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH invalidsko osiguranje za navedeni period. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, utvrdio da je prigovor osnovan. Naime, sud je naveo da je uvidom u Odluku o ukidanju organizacionih jedinica Zavoda za platni promet FBiH broj 02-338 od 14. maja 2002. godine utvrđeno da je ukinuta organizaciona jedinica u Orašju, te da je određeno da se sva prava i obaveze organizacionih jedinica i neriješena pitanja proizašla iz poslovanja ovih organizacionih jedinica prenose na glavnu Podružnicu Mostar. Sud je dalje naveo da je odredbom člana 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o unutrašnjem platnom prometu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 56/04) propisano da je posao likvidatora u postupku likvidiranja Zavoda za platni promet FBiH da vrši prenos cjelokupne imovine Zavoda na novouspostavljene institucije na koje su prenijeti poslovi Zavoda i da osigura rješenje radno-pravnog statusa zaposlenika Zavoda, kao i onih zaposlenika koje su preuzele agencije koje je osnovao Zavod, koji su višak u njima, da osigura realizaciju zaostalih isplata utvrđenih na osnovu propisa i općih akata Zavoda, te da obavlja druge poslove s ciljem da se okonča proces likvidacije Zavoda. Pri tome, Općinski sud je naveo da je Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 07-34-237/04 od 27. augusta 2004. godine naloženo Ministarstvu finansija Posavskog kantona da apelantici riješi radno-pravni status. Međutim, iako je u obrazloženju rješenja navedeno da je Zavod za platni promet - Podružnica Orašje prestala sa radom i da je Ministarstvo finansija preuzelo uposlenike tog Zavoda, po mišljenju Općinskog suda, to ne znači da je preuzelo i obaveze, odnosno eventualna apelanticina potraživanja od ranije tuženog Zavoda za platni promet - Podružnica Orašje. 27. Protiv navedene presude apelantica je 18. septembra 2006. godine izjavila žalbu. Predmetni spis je 13. novembra 2006. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi. 28. Kantonalni sud je donio Presudu broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. februara 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantica prije rata bila zaposlenik SDK čiji je pravni slijednik, u skladu sa članom 68. Zakona o unutrašnjem platnom prometu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/95 i 40/99), postao Zavod za platni promet FBiH protiv kojeg je apelantica prvobitno i podnijela tužbu. Sud je dalje naveo da je Zakonom o prestanku važenja Zakona o unutrašnjem platnom prometu ukinut Zavod za platni promet FBiH i da je određeno da će imenovani likvidator biti odgovoran za obavljanje poslova likvidacije Zavoda. Kantonalni sud je naveo da su nakon toga poslovi platnog prometa preneseni u nadležnost komercijalnih banaka, što proizlazi iz Odluke o čuvanju i korištenju dokumentacije unutrašnjeg platnog prometa ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 74/04). S obzirom da ni iz jednog od navedenih propisa ne proizlazi da je tuženi pravni slijednik Zavoda za platni promet Mostar - Podružnica Orašje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi. 29. Protiv drugostepene presude apelantica je 12. marta 2007. godine izjavila reviziju. Predmetni spis je 29. juna 2007. godine dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji. 30. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, za koje je ovaj sud vezan, pravilno zaključili da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Vrhovni sud je naveo da ni iz jednog propisa koji reguliše oblast platnog prometa u FBiH, tj. Zakona o unutrašnjem platnom prometu, Zakona o prestanku važenja Zakona o unutrašnjem platnom prometu i Odluke o čuvanju i korištenju dokumentacije unutrašnjeg platnog prometa ne proizlazi da je tuženi pravni slijednik Zavoda za platni promet Broj 24 – Strana 5 FBiH. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da iz Odluke Vlade FBiH broj 605/05 od 5. oktobra 2006. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 65/06) o davanju na korištenje nekretnina Zavoda za platni promet FBiH u likvidaciji koje su u vlasništvu FBiH proizlazi da je u vrijeme vođenja postupka u ovom predmetu Zavod za platni promet FBiH egzistirao kao subjekt prava. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 31. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je tuženi Posavski kanton pasivno legitimisan u predmetnom postupku, budući da je Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu naloženo Ministarstvu finansija Posavskog kantona da apelantici riješi radno-pravni status. Naime, apelantica navodi da je Ministarstvo finansija Posavskog kantona preuzelo obavezu da primi u radni odnos 10 zaposlenika, te je preuzelo imovinu (poslovni prostor) Zavoda za platni promet, što znači da je u konkretnom slučaju bilo dužno, pored prijema apelantice u radni odnos, isplatiti joj plate i uplatiti doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Također, apelantica navodi da je tuženi na pripremnom ročištu istakao prigovor "da pravni slijednik SDK ne može biti Posavski kanton niti Ministarstvo finansija", a da su sudovi to prihvatili kao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, iako je tužba prvobitno podnesena protiv Zavoda za platni promet - Podružnica Orašje, a ne protiv SDK. Dalje, apelantica navodi da je predmetni postupak trajao preko 12 godina, zbog čega je pretrpjela materijalnu i nematerijalnu štetu, te traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku i dosudi joj iznos od 15.000 KM kao kompenzaciju. Također, apelantica smatra da joj je zbog arbitrarnog postupanja redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu jer joj je "onemogućeno bilo kakvo primanje, tj. rad i dohodak", te da je diskriminirana po nacionalnoj osnovi jer joj je "onemogućeno bilo kakvo privređivanje, tj. rad i dohodak". b) Odgovor na apelaciju 32. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju Presude broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine. Vrhovni sud smatra da pri donošenju predmetne odluke nije došlo do povrede apelantičinih prava navedenih u apelaciji. 33. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju Presude broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. februara 2007. godine. Kantonalni sud smatra da je predmetna presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, koja nije bila proizvoljna i diskriminacijska, te da nije došlo do povrede apelantičinih prava navedenih u apelaciji. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 34. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." Broj 24 – Strana 6 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 35. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 37. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine, kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 40. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantni principi 43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 44. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Ponedjeljak, 26.4.2010. Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 45. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 46. Ustavni sud zapaža da je apelantica 11. oktobra 1996. godine pokrenula postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa i da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od 12 godina i dva mjeseca, od čega je postupak na koji se apelantica žali pred sudovima trajao ukupno sedam godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 47. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja. 48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, u relativno kratkom vremenskom periodu održao tri ročišta, te na ročištu od 6. juna 1997. godine zaključio glavnu raspravu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio odluku da se glavna rasprava ponovo otvori radi dopune postupka i zakazao ročište za 30. april 1998. godine, dakle 11 mjeseci nakon što je zaključena glavna rasprava. Zatim, da je u periodu od jedne godine i sedam mjeseci Općinski sud donio dvije prvostepene odluke, koje je Kantonalni sud u žalbenom postupku ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da ukidanje odluka nižih organa pred Kantonalnim sudom i vraćanje na ponovni postupak ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi mutatis mutandis Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluku broj U 14/99 od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. S obzirom na to, Ustavni sud će period od jedne godine i sedam mjeseci, koliko su trajala dva seta postupaka, staviti na teret redovnim sudovima. Dalje, Ustavni sud primjećuje određenu neaktivnost redovnih sudova u periodu od 24. decembra 1999. godine, kada je Kantonalni sud vratio predmetni spis nakon odlučivanja u žalbenom postupku, pa do donošenja Rješenja o prekidu postupka broj P-158/99 od 29. decembra 2000. godine. Naime, u tom periodu od godinu dana Općinski sud je održao samo jedno ročište, a Kantonalni sud je dva puta odlučivao o apelantičinom zahtjevu za izuzeće postupajućeg sudije i to zbog odugovlačenja postupka. 49. Također, Ustavni sud primjećuje da je nakon podnošenja prijedloga za nastavak postupka, 11. oktobra 2005. godine, Općinski sud u periodu od devet mjeseci donio prvostepenu odluku, a Kantonalni sud je u periodu od tri mjeseca donio drugostepenu odluku, dok je Vrhovni sud nakon godinu dana i šest mjeseci od dostavljanja predmetnog spisa odlučio o apelantičinoj reviziji protiv drugostepene presude. Stoga, iako su postupci pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom nakon nastavljanja postupka koji je bio prekinut relativno kratko trajali, Ustavni sud smatra da su Kantonalni, Općinski i Vrhovni sud doprinijeli sveukupnom trajanju predmetnog postupka, budući da je predmetni postupak okončan tek nakon tri godine i dva mjeseca od podnošenja prijedloga za nastavak postupka, s tim što je do prekida postupak trajao četiri godine, tako da je ukupno Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pred sudovima postupak trajao sedam godina u predmetu koji je po prirodi hitan. 50. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da redovni sudovi nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako dugo trajanje postupka. Također, Ustavni sud ukazuje da nije mogao utvrditi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini predmetnog postupka. 51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 52. Apelantica je zatražila od Ustavnog suda da joj zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 15.000 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantičin zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. 53. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom da je predmetni postupak trajao 12 godina i dva mjeseca, a da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantici treba isplatiti na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 3.600 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Posavskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, budući da se dužina postupka pred sudovima u najvećoj mjeri može staviti na teret Općinskom i Kantonalnom sudu. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 54. Apelantica, također, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, po njenom mišljenju, redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno zaključili da u predmetnom postupku tuženi Posavski kanton nije pasivno legitimisan. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose Broj 24 – Strana 7 isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljna osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 54. ove odluke, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi 56. U pogledu apelantičinih navoda o povredi prava iz čl. II/3.f), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente niti je dostavila bilo kakve dokaze koji bi mogli ukazati da je u predmetnom postupku došlo do povrede navedenih prava. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi, izneseni u tom pravcu, neosnovani. VIII. Zaključak 57. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je postupak koji je hitne prirode trajao 12 godina i dva mjeseca, od čega pred sudovima sedam godina, a sudovi nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako dugo trajanje postupka. 58. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke. 59. Najzad, Ustavni sud smatra da nema povrede prava iz čl. II/3.f), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente niti je dostavila bilo kakve dokaze koji bi mogli ukazati na povredu navedenih prava u predmetnom postupku. 60. Na osnovu člana 61. st. 1. 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1062/07, rješavajući apelaciju Hikmete Krištić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac je na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio Broj 24 – Strana 8 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Hikmete Krištić. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. prosinca 2008. godine. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Posavskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Hikmeti Krištić iznos od 3.600 KM na ime nematerijalne štete. Nalaže se Vladi Posavskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Hikmete Krištić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. prosinca 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. veljače 2007. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-158/99 od 24. srpnja 2006. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čl. II/3.(f), II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Hikmeta Krištić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja podnijela je 7. travnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. veljače 2007. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-158/99 od 24. srpnja 2006. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1062/07. Potom, je apelantica 25. veljače 2009. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. prosinca 2008. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 588/09. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda je zatražena 27. kolovoza 2007. godine dostava odgovora na apelaciju broj AP 1062/07, a od Vrhovnog suda je 29. svibnja 2009. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju broj AP 588/09. 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 31. kolovoza 2007. godine, a Vrhovni sud 12. lipnja 2009. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Ustavni sud je 6. listopada i 2. studenoga 2009. godine zatražio od Općinskog suda na uvid spis broj P-158/99. Općinski sud je 16. studenoga 2009. godine dostavio Ustavnom sudu predmetni spis. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i Kantonalnog suda apelantici je dostavljen 3. prosinca 2009. godine. 6. Obzirom da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP 1062/07 i AP 588/09, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1062/07. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelantica je 11. listopada 1996. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Zavoda za platni promet Mostar - Podružnica Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi) sa zahtjevom da se tuženi obveže na prekid mirovanja radnoga odnosa, vrati ju na poslove i radne zadaće koje je obavljala prije izbijanja ratnih djelovanja ili izvrši raspored na druge poslove i radne zadaće u okviru njezine stručne spreme. Tijekom postupka apelantica je proširila tužbeni zahtjev tako što je tražila da se tuženi obveže isplatiti joj naknadu plaća i uplatiti doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje. 9. Općinski sud je održao ročišta 13. ožujka, 10. i 21. travnja 1997. godine, te 6. lipnja 1997. godine, kada je zaključio glavnu raspravu. 10. Općinski sud je održao ročište 30. travnja 1998. godine, uz obrazloženje da je Vijeće tijekom vijećanja i glasovanja donijelo odluku o ponovnom otvaranju glavne rasprave radi dopune postupka. 11. Općinski sud je donio djelomičnu Presudu broj P-113/96-I od 7. svibnja 1998. godine kojom je tuženi obvezan apelantici prekinuti status djelatnice na čekanju, vratiti ju na poslove i radne zadaće koje je obavljala prije izbijanja ratnih djelovanja ili izvršiti raspored na druge poslove i radne zadaće u okviru njezine stručne spreme. U odnosu na ostale tužbene zahtjeve iz tužbe sud je naveo da će odlučiti naknadnom odlukom, kao i o troškovima postupka. 12. Protiv navedene presude tuženi je 26. lipnja 1998. godine izjavio priziv. Predmetni spis je 6. kolovoza 1998. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o prizivu. 13. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-12/98 od 6. listopada 1998. godine kojim je priziv tuženoga uvažen, prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskome sudu na ponovni postupak. 14. U ponovnome postupku Općinski sud je održao ročišta 27. studenoga 1998, te 5. siječnja, 28. travnja i 7. svibnja 1999. godine. 15. Općinski sud je donio Rješenje broj P-150/98 od 7. svibnja 1999. godine kojim je apelantičina tužba odbačena. 16. Protiv navedenoga rješenja apelantica je 1. rujna 1999. godine izjavila priziv. Predmetni spis je 4. listopada 1999. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o prizivu. 17. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-22/99 od 15. prosinca 1999. godine kojim je apelantičin priziv uvažen, pa je prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 18. Kantonalni sud je 24. prosinca 1999. godine vratio predmetni spis Općinskom sudu. 19. Općinski sud je održao ročište 13. travnja 2000. godine, a ročište koje je zakazao za 28. travnja 2000. godine odložio je jer nije pristupio punomoćnik tuženoga. 20. Apelantica je podneskom od 28. travnja 2000. godine zatražila izuzeće postupajućeg suca, zbog odugovlačenja postupka. Rješenjem Kantonalnog suda boj Su-93/00 od 31. svibnja 2000. godine odbijen je zahtjev za izuzećem. Apelantica je ponovno 11. srpnja 2000. godine podnijela zahtjev za izuzećem postupajućega suca. Rješenjem Kantonalnog suda broj Su-149/00 od 27. studenoga 2000. godine odbijen je i drugi zahtjev za izuzećem. 21. Općinski sud je donio Rješenje broj P-158/99 od 29. prosinca 2000. godine kojim je predmetni postupak prekinut. Određeno je da će se postupak nastaviti na prijedlog jedne od stranaka, nakon donošenja konačne odluke Povjerenstva za Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH implementaciju članka 143. Zakona o radu. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je preciziranim tužbenim zahtjevom tijekom postupka apelantica tražila da se tuženi obveže da apelantici prekine status djelatnice na čekanju, da je vrati na posao i rasporedi na radne zadaće koje je obavljala prije izbijanja ratnih sukoba ili na radne zadaće u okviru njezine stručne spreme, uplati joj doprinose i isplati plaće od svibnja 1992. godine pa do vraćanja na posao. Obzirom da se u predmetnome slučaju radi i o pravu uposlenika iz članka 143. st. 1. i 2. Zakona o radu, Općinski sud je navedenu odluku donio prema odredbi članka 143. stavak 4. Zakona o radu u svezi članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH" broj 32/00). 22. Rješenjem Povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu broj 07-34-237/04 od 27. kolovoza 2004. godine naloženo je Ministarstvu financija Posavskog kantona da apelantici riješi radno-pravni status. 23. Apelantica je 11. listopada 2005. godine podnijela prijedlog Općinskom sudu radi nastavka postupka. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se obaveže Posavski kanton da joj isplati naknadu plaća i izvrši uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. 24. Općinski sud je 25. siječnja 2006. godine dostavio apelantičin prijedlog Posavskom kantonu na odgovor. 25. Rješenjem od 29. ožujka 2006. godine Općinski sud je odredio vještačenje vještaka ekonomske struke na okolnost visine potraživanih plaća. Vještak je 25. svibnja 2006. godine dostavio nalaz i mišljenje. 26. Općinski sud je donio Presudu broj P-158/99 od 24. srpnja 2006. godine kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi Posavski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime naknade plaća za razdoblje od 11. listopada 1993. godine do 20. prosinca 2004. godine plati iznos od 78.774,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da se naloži tuženome da izvrši uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje za navedeno razdoblje. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknuo tuženi, utvrdio da je prigovor utemeljen. Naime, sud je naveo da je uvidom u Odluku o ukidanju organizacijskih jedinica Zavoda za platni promet FBiH broj 02-338 od 14. svibnja 2002. godine utvrđeno da je ukinuta organizacijska jedinica u Orašju, te da je određeno da se sva prava i obveze organizacijskih jedinica i neriješena pitanja proizašla iz poslovanja ovih organizacijskih jedinica prenose na glavnu Podružnicu Mostar. Sud je dalje naveo kako je odredbom članka 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o unutrašnjem platnom prometu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 56/04) propisano da je posao likvidatora u postupku likvidiranja Zavoda za platni promet FBiH da vrši prijenos cjelokupne imovine Zavoda na novouspostavljene institucije na koje su prenijeti poslovi Zavoda i da osigura rješenje radno-pravnog statusa uposlenika Zavoda, kao i onih uposlenika koje su preuzele agencije koje je osnovao Zavod, koji su višak u njima, da osigura realiziranje zaostalih isplata utvrđenih na temelju propisa i općih akata Zavoda, te da obavlja druge poslove s ciljem da se okonča proces likvidacije Zavoda. Pri tome, Općinski sud je naveo da je Rješenjem Povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu broj 07-34-237/04 od 27. kolovoza 2004. godine naloženo Ministarstvu financija Posavskog kantona da apelantici riješi radno-pravni status. Međutim, iako je u obrazloženju rješenja navedeno da je Zavod za platni promet - Podružnica Orašje prestala sa radom i da je Ministarstvo financija preuzelo uposlenike toga Zavoda, po mišljenju Općinskog suda, to ne znači da je preuzelo i obveze, odnosno eventualna apelantičina potraživanja od ranije tuženoga Zavoda za platni promet Podružnica Orašje. 27. Protiv navedene presude apelantica je 18. rujna 2006. godine izjavila priziv. Predmetni spis je 13. studenoga 2006. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o prizivu. Broj 24 – Strana 9 28. Kantonalni sud je donio Presudu broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. veljače 2007. godine kojom je priziv odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnoga spisa proizlazi da je apelantica prije rata bila uposlenica SDK čiji je pravni slijednik, sukladno članku 68. Zakona o unutarnjem platnom prometu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/95 i 40/99), postao Zavod za platni promet FBiH protiv kojega je apelantica prvobitno i podnijela tužbu. Sud je dalje naveo kako je Zakonom o prestanku važenja Zakona o unutarnjem platnom prometu ukinut Zavod za platni promet FBiH i kako je određeno da će imenovani likvidator biti odgovoran za obavljanje poslova likvidacije Zavoda. Kantonalni sud je naveo da su nakon toga poslovi platnoga prometa preneseni u nadležnost komercijalnih banaka, što proizlazi iz Odluke o čuvanju i korištenju dokumentacije unutarnjeg platnog promet ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 74/04). Obzirom da ni iz jednoga od navedenih propisa ne proizlazi da je tuženi pravni slijednik Zavoda za platni promet Mostar - Podružnica Orašje, Kantonalni sud je naveo kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknuo tuženi. 29. Protiv drugostupanjske presude apelantica je 12. ožujka 2007. godine izjavila reviziju. Predmetni spis je 29. lipnja 2007. godine dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji. 30. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. prosinca 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi na temelju utvrđenoga činjeničnog stanja, za koje je ovaj sud vezan, pravilno zaključili da je apelantičin tužbeni zahtjev neutemeljen. Naime, Vrhovni sud je naveo da ni iz jednog propisa koji regulira oblast platnoga prometa u FBiH, tj. Zakona o unutarnjem platnom prometu, Zakona o prestanku važenja Zakona o unutarnjem platnom prometu i Odluke o čuvanju i korištenju dokumentacije unutarnjeg platnog prometa ne proizlazi da je tuženi pravni slijednik Zavoda za platni promet FBiH. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da iz Odluke Vlade FBiH broj 605/05 od 5. listopada 2006. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 65/06) o davanju na korištenje nekretnina Zavoda za platni promet FBiH u likvidaciji koje su u vlasništvu FBiH proizlazi da je u vrijeme vođenja postupka u ovom predmetu Zavod za platni promet FBiH egzistirao kao subjekt prava. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 31. Apelantica se žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnome roku" kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), potom pravo na privatni i obiteljski život i dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelantica smatra da je tuženi Posavski kanton pasivno legitimiran u predmetnome postupku, budući je Rješenjem Povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu naloženo Ministarstvu financija Posavskog kantona da apelantici riješi radno-pravni status. Naime, apelantica navodi da je Ministarstvo financija Posavskog kantona preuzelo obvezu da primi u radni odnos 10 uposlenika, te je preuzelo imovinu (poslovni prostor) Zavoda za platni promet, što znači da je u konkretnom slučaju bilo dužno, pored prijma apelantice u radni odnos, isplatiti joj plaće i uplatiti doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Također, apelantica navodi kako je tuženi na pripremnome ročištu istaknuo prigovor "da pravni slijednik SDK ne može biti Posavski kanton niti Ministarstvo financija", a da su sudovi to prihvatili kao prigovor Broj 24 – Strana 10 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nedostatka pasivne legitimacije, iako je tužba prvobitno podnesena protiv Zavoda za platni promet - Podružnica Orašje, a ne protiv SDK. Dalje, apelantica navodi da je predmetni postupak trajao preko 12 godina, zbog čega je pretrpjela materijalnu i nematerijalnu štetu, te traži od Ustavnog suda utvrđivanje povrede prava na donošenje odluke u razumnome roku i dosuđivanje iznosa od 15.000 KM kao kompenzaciju. Također, apelantica smatra kako joj je zbog arbitrarnoga postupanja redovitih sudova povrijeđeno pravo na imovinu jer joj je "onemogućeno bilo kakvo primanje, tj. rad i dohodak", te da je diskriminirana temeljem nacionalnosti jer joj je "onemogućeno bilo kakvo privređivanje, tj. rad i dohodak". b) Odgovor na apelaciju 32. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo kako u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju Presude broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. prosinca 2008. godine. Vrhovni sud smatra da pri donošenju predmetne odluke nije došlo do povrede apelantičinih prava navedenih u apelaciji. 33. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju Presude broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. veljače 2007. godine. Kantonalni sud smatra da je predmetna presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnoga prava, koja nije bila proizvoljna i diskriminacijska, te da nije došlo do povrede apelantičinih prava navedenih u apelaciji. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 34. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 35. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 36. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 37. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 38. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. prosinca 2008. godine, kao konačna odluka protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelantica primila 16. siječnja 2009. godine, a apelacija je podnesena 25. veljače 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 39. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. Ponedjeljak, 26.4.2010. VII. Meritum 40. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 41. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 42. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantna načela 43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 44. Osim toga, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 45. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje kako određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 46. Ustavni sud opaža kako je apelantica 11. listopada 1996. godine pokrenula postupak radi zaštite prava iz radnoga odnosa i kako je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. prosinca 2008. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni duljine predmetnoga postupka je razdoblje od 12 godina i dva mjeseca, od čega je postupak na koji se apelantica žali pred sudovima trajao ukupno sedam godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 47. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o osobito složenom postupku. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je riječ o radnome sporu koji je po naravi žuran i koji stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obvezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja. 48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža kako je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, u relativno kratkom vremenskome razdoblju održao tri ročišta, te na ročištu od 6. lipnja 1997. godine zaključio glavnu raspravu. Međutim, Ustavni sud opaža da je Općinski sud donio odluku da se glavna rasprava ponovno otvori radi dopune postupka i zakazao ročište za 30. travnja 1998. godine, dakle 11 mjeseci nakon što je zaključena glavna rasprava. Potom, da je u razdoblju od jedne Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine i sedam mjeseci Općinski sud donio dvije prvostupanjske odluke, koje je Kantonalni sud u prizivnome postupku ukinuo i predmet vratio prvostupanjskome sudu na ponovni postupak. U svezi s tim, Ustavni sud naglašava da ukidanje odluka nižih organa pred Kantonalnim sudom i vraćanje na ponovni postupak ne čini pravne lijekove neučinkovitim (vidi mutatis mutandis Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluku broj U 14/99 od 29. rujna 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Obzirom na to, Ustavni sud će razdoblje od jedne godine i sedam mjeseci, koliko su trajala dva seta postupaka, staviti na teret redovitim sudovima. Dalje, Ustavni sud primjećuje određenu neaktivnost redovitih sudova u razdoblju od 24. prosinca 1999. godine, kada je Kantonalni sud vratio predmetni spis nakon odlučivanja u prizivnome postupku, pa do donošenja Rješenja o prekidu postupka broj P-158/99 od 29. prosinca 2000. godine. Naime, u tome razdoblju od godinu dana Općinski sud je održao samo jedno ročište, a Kantonalni sud je dva puta odlučivao o apelantičinom zahtjevu za izuzećem postupajućega suca i to zbog odugovlačenja postupka. 49. Također, Ustavni sud primjećuje kako je nakon podnošenja prijedloga za nastavak postupka, 11. listopada 2005. godine, Općinski sud u razdoblju od devet mjeseci donio prvostupanjsku odluku, a Kantonalni sud je u razdoblju od tri mjeseca donio drugostupanjsku odluku, dok je Vrhovni sud nakon godinu dana i šest mjeseci od dostavljanja predmetnoga spisa odlučio o apelantičinoj reviziji protiv drugostupanjske presude. Stoga, iako su postupci pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom nakon nastavljanja postupka koji je bio prekinut relativno kratko trajali, Ustavni sud smatra da su Kantonalni, Općinski i Vrhovni sud doprinijeli sveukupnom trajanju predmetnoga postupka, budući je predmetni postupak okončan tek nakon tri godine i dva mjeseca od podnošenja prijedloga za nastavak postupka, s tim što je do prekida postupak trajao četiri godine, tako da je ukupno pred sudovima postupak trajao sedam godina u predmetu koji je po naravi žuran. 50. S druge strane, Ustavni sud ukazuje kako redoviti sudovi nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako dugo trajanje postupka. Također, Ustavni sud ukazuje da nije mogao utvrditi kako je apelantica na bilo koji način doprinijela duljini predmetnoga postupka. 51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina predmetnoga postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnome roku" kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 52. Apelantica je zatražila od Ustavnog suda da joj zbog kršenja prava na suđenje u razumnome roku dosudi iznos od 15.000 KM. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantičin zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. 53. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost. Obzirom da je predmetni postupak trajao 12 godina i dva mjeseca, a da se radi o žurnome postupku, Ustavni sud smatra kako apelantici treba isplatiti na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnome roku iznos od 3.600 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Broj 24 – Strana 11 Vlada Posavskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, budući da se duljina postupka pred sudovima u najvećoj mjeri može staviti na teret Općinskom i Kantonalnom sudu. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 54. Apelantica, također, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, po njezinome mišljenju, redoviti sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno zaključili da u predmetnome postupku tuženi Posavski kanton nije pasivno legitimiran. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža kako se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnoga prava, te kako apelantica ne navodi kršenje bilo kojega elementa prava na pravično suđenje koje je garantirano člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, osim što je nezadovoljna pobijanim odlukama. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno razvidno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a osobito stav naveden u točki 54. ove odluke, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni. Ostali navodi 56. Glede apelantičinih navoda o povredi prava iz čl. II/3.(f), II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud opaža kako apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente niti je dostavila bilo kakve dokaze koji bi mogli ukazati kako je u predmetnome postupku došlo do povrede navedenih prava. Obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi, izneseni u tome pravcu, neutemeljeni. VIII. Zaključak 57. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada je postupak koji je žurne naravi trajao 12 godina i dva mjeseca, od čega pred sudovima sedam godina, a sudovi nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako dugo trajanje postupka. 58. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi detaljno i razvidno obrazložili svoje odluke. Broj 24 – Strana 12 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 59. Najzad, Ustavni sud smatra da nema povrede prava iz čl. II/3.(f), II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju budući da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente niti je dostavila bilo kakve dokaze koji bi mogli ukazati na povredu navedenih prava u predmetnome postupku. 60. Na temelju članka 61. st. 1. 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1062/07, rješavajući apelaciju Hikmete Krištić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Hikmete Krištić. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Posavskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Hikmeti Krištić iznos od 3.600 KM na ime nematerijalne štete. Nalaže se Vladi Posavskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odbija se kao neosnovana apelacija Hikmete Krištić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Oxaku broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. februara 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Orašju broj P-158/99 od 24. jula 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te čl. II/3f), II/3k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8 i 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Hikmeta Krištić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Orašja podnijela je 7. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Oxaku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. februara 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Orašju (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-158/99 od 24. jula 2006. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1062/07. Zatim, apelantkiwa je 25. februara 2009. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 588/09. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Opštinskog suda zatraženo je 27. avgusta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju broj AP 1062/07, a od Vrhovnog suda je 29. maja 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju broj AP 588/09. 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 31. avgusta 2007. godine, a Vrhovni sud 12. juna 2009. godine. Opštinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Ustavni sud je 6. oktobra i 2. novembra 2009. godine zatražio od Opštinskog suda na uvid spis broj P-158/99. Opštinski sud je 16. novembra 2009. godine dostavio Ustavnom sudu predmetni spis. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i Kantonalnog suda apelantkiwi je dostavljen 3. decembra 2009. godine. 6. S obzirom da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP 1062/07 i AP 588/09, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1062/07. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Apelantkiwa je 11. oktobra 1996. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu protiv tuženog Zavoda za platni promet Mostar - Podružnica Orašje (u daqnjem tekstu: tuženi) sa zahtjevom da se tuženi obaveže da joj prekine mirovanje radnog odnosa, da je vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije izbijawa ratnih dejstava ili izvrši raspored na druge poslove i radne zadatke u okviru njene stručne spreme. U toku postupka apelantkiwa je proširila tužbeni zahtjev tako što je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati naknadu plata i da uplati doprinose za penziono i invalidsko osiguranje. 9. Opštinski sud je održao ročišta 13. marta, 10. i 21. aprila 1997. godine, te 6. juna 1997. godine, kada je zakqučio glavnu raspravu. 10. Opštinski sud je održao ročište 30. aprila 1998. godine, uz obrazloženje da je Vijeće u toku vijećawa i glasawa donijelo odluku da se glavna rasprava ponovo otvori radi dopune postupka. 11. Opštinski sud je donio djelimičnu Presudu broj P-113/96-I od 7. maja 1998. godine kojom je tuženi obavezan da apelantkiwi prekine status radnika na čekanju, da je vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije izbijawa ratnih dejstava ili izvrši raspored na druge poslove i radne zadatke u okviru njene stručne spreme. U odnosu na ostale tužbene zahtjeve iz tužbe sud je naveo da će da odluči naknadnom odlukom, kao i o troškovima postupka. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 12. Protiv navedene presude tuženi je 26. juna 1998. godine izjavio žalbu. Predmetni spis je 6. avgusta 1998. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi. 13. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-12/98 od 6. oktobra 1998. godine kojim je žalba tuženog uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. 14. U ponovnom postupku Opštinski sud je održao ročišta 27. novembra 1998, te 5. januara, 28. aprila i 7. maja 1999. godine. 15. Opštinski sud je donio Rješenje broj P-150/98 od 7. maja 1999. godine kojim je apelantkiwina tužba odbačena. 16. Protiv navedenog rješewa apelantkiwa je 1. septembra 1999. godine izjavila žalbu. Predmetni spis je 4. oktobra 1999. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi. 17. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-22/99 od 15. decembra 1999. godine kojim je apelantkiwina žalba uvažena, pa je prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. 18. Kantonalni sud je 24. decembra 1999. godine vratio predmetni spis Opštinskom sudu. 19. Opštinski sud je održao ročište 13. aprila 2000. godine, a ročište koje je zakazao za 28. april 2000. godine odložio je jer nije pristupio punomoćnik tuženog. 20. Apelantkiwa je podneskom od 28. aprila 2000. godine zatražila izuzeće postupajućeg sudije, zbog odugovlačewa postupka. Rješenjem Kantonalnog suda boj Su-93/00 od 31. maja 2000. godine odbijen je zahtjev za izuzeće. Apelantkiwa je ponovo 11. jula 2000. godine podnijela zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije. Rješenjem Kantonalnog suda broj Su-149/00 od 27. novembra 2000. godine odbijen je i drugi zahtjev za izuzeće. 21. Opštinski sud je donio Rješenje broj P-158/99 od 29. decembra 2000. godine kojim je predmetni postupak prekinut. Određeno je da će se postupak nastaviti na predlog jedne od stranaka, nakon donošewa konačne odluke Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu. U obrazloženju rješewa Opštinski sud je naveo da je preciziranim tužbenim zahtjevom u toku postupka apelantkiwa tražila da se tuženi obaveže da apelantkiwi prekine status radnika na čekanju, da je vrati na posao i rasporedi na radne zadatke koje je obavljala prije izbijawa ratnih sukoba ili na radne zadatke u okviru njene stručne spreme, da uplati doprinose i isplati plate od maja 1992. godine pa do vraćawa na posao. S obzirom da se u predmetnom slučaju radi i o pravu zaposlenika iz člana 143 st. 1 i 2 Zakona o radu, Opštinski sud je navedenu odluku donio shodno odredbi člana 143 stav 4 Zakona o radu u vezi sa članom 54 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH" broj 32/00). 22. Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu broj 07-34-237/04 od 27. avgusta 2004. godine naloženo je Ministarstvu finansija Posavskog kantona da apelantkiwi riješi radno-pravni status. 23. Apelantkiwa je 11. oktobra 2005. godine podnijela predlog Opštinskom sudu radi nastavka postupka. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelantkiwa je tražila da se obaveže Posavski kanton da joj isplati naknadu plata i izvrši uplatu doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje. 24. Opštinski sud je 25. januara 2006. godine dostavio apelantkiwin predlog Posavskom kantonu na odgovor. 25. Rješenjem od 29. marta 2006. godine Opštinski sud je odredio vještačenje vještaka ekonomske struke na okolnost visine potraživanih plata. Vještak je 25. maja 2006. godine dostavio nalaz i mišljenje. 26. Opštinski sud je donio Presudu broj P-158/99 od 24. jula 2006. godine kojom je odbijen apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi Posavski kanton (u daqnjem tekstu: tuženi) da joj na ime naknade plata za period od 11. oktobra 1993. godine do 20. decembra 2004. godine plati iznos od 78.774,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da se naloži tuženom da izvrši uplatu doprinosa za penziono i Broj 24 – Strana 13 invalidsko osiguranje za navedeni period. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je, odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, utvrdio da je prigovor osnovan. Naime, sud je naveo da je uvidom u Odluku o ukidanju organizacionih jedinica Zavoda za platni promet FBiH broj 02-338 od 14. maja 2002. godine utvrđeno da je ukinuta organizaciona jedinica u Orašju, te da je određeno da se sva prava i obaveze organizacionih jedinica i neriješena pitawa proizašla iz poslovawa ovih organizacionih jedinica prenose na glavnu Podružnicu Mostar. Sud je dalje naveo da je odredbom člana 2 Zakona o prestanku važewa Zakona o unutrašnjem platnom prometu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 56/04) propisano da je posao likvidatora u postupku likvidirawa Zavoda za platni promet FBiH da vrši prenos cjelokupne imovine Zavoda na novouspostavljene institucije na koje su prenijeti poslovi Zavoda i da obezbijedi rješenje radno-pravnog statusa zaposlenika Zavoda, kao i onih zaposlenika koje su preuzele agencije koje je osnovao Zavod, koji su višak u wima, da obezbijedi realizaciju zaostalih isplata utvrđenih na osnovu propisa i opštih akata Zavoda, te da obavlja druge poslove s ciljem da se okonča proces likvidacije Zavoda. Pri tome, Opštinski sud je naveo da je Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu broj 07-34-237/04 od 27. avgusta 2004. godine naloženo Ministarstvu finansija Posavskog kantona da apelantkiwi riješi radno-pravni status. Međutim, iako je u obrazloženju rješewa navedeno da je Zavod za platni promet - Podružnica Orašje prestala sa radom i da je Ministarstvo finansija preuzelo uposlenike tog Zavoda, po mišljenju Opštinskog suda, to ne znači da je preuzelo i obaveze, odnosno eventualna apelantkiwina potraživawa od ranije tuženog Zavoda za platni promet Podružnica Orašje. 27. Protiv navedene presude apelantkiwa je 18. septembra 2006. godine izjavila žalbu. Predmetni spis je 13. novembra 2006. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi. 28. Kantonalni sud je donio Presudu broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. februara 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizilazi da je apelantkiwa prije rata bila zaposlenik SDK čiji je pravni slijednik, u skladu sa članom 68 Zakona o unutrašnjem platnom prometu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/95 i 40/99), postao Zavod za platni promet FBiH protiv kog je apelantkiwa prvobitno i podnijela tužbu. Sud je dalje naveo da je Zakonom o prestanku važewa Zakona o unutrašnjem platnom prometu ukinut Zavod za platni promet FBiH i da je određeno da će imenovani likvidator biti odgovoran za obavljanje poslova likvidacije Zavoda. Kantonalni sud je naveo da su nakon toga poslovi platnog prometa preneseni u nadležnost komercijalnih banaka, što proizilazi iz Odluke o čuvanju i korišćenju dokumentacije unutrašnjeg platnog prometa ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 74/04). S obzirom da ni iz jednog od navedenih propisa ne proizilazi da je tuženi pravni slijednik Zavoda za platni promet Mostar - Podružnica Orašje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zakqučio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi. 29. Protiv drugostepene presude apelantkiwa je 12. marta 2007. godine izjavila reviziju. Predmetni spis je 29. juna 2007. godine dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji. 30. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stawa, za koje je ovaj sud vezan, pravilno zakqučili da je apelantkiwin tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Vrhovni sud je naveo da ni iz jednog propisa koji reguliše oblast platnog prometa u FBiH, tj. Zakona o unutrašnjem platnom prometu, Zakona o prestanku važewa Zakona o unutrašnjem platnom prometu i Odluke o čuvanju i Broj 24 – Strana 14 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH korišćenju dokumentacije unutrašnjeg platnog prometa ne proizilazi da je tuženi pravni slijednik Zavoda za platni promet FBiH. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da iz Odluke Vlade FBiH broj 605/05 od 5. oktobra 2006. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 65/06) o davanju na korišćenje nekretnina Zavoda za platni promet FBiH u likvidaciji koje su u vlasništvu FBiH proizilazi da je u vrijeme vođewa postupka u ovom predmetu Zavod za platni promet FBiH egzistirao kao subjekat prava. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 31. Apelantkiwa se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelantkiwa smatra da je tuženi Posavski kanton pasivno legitimisan u predmetnom postupku, budući da je Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu naloženo Ministarstvu finansija Posavskog kantona da apelantkiwi riješi radno-pravni status. Naime, apelantkiwa navodi da je Ministarstvo finansija Posavskog kantona preuzelo obavezu da primi u radni odnos 10 zaposlenika, te je preuzelo imovinu (poslovni prostor) Zavoda za platni promet, što znači da je u konkretnom slučaju bilo dužno, pored prijema apelantkinje u radni odnos, da joj isplati plate i uplati doprinose za penziono i invalidsko osiguranje. Takođe, apelantkiwa navodi da je tuženi na pripremnom ročištu istakao prigovor "da pravni slijednik SDK ne može da bude Posavski kanton niti Ministarstvo finansija", a da su sudovi to prihvatili kao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, iako je tužba prvobitno podnesena protiv Zavoda za platni promet - Podružnica Orašje, a ne protiv SDK. Dalje, apelantkiwa navodi da je predmetni postupak trajao preko 12 godina, zbog čega je pretrpjela materijalnu i nematerijalnu štetu, te traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku i dosudi joj iznos od 15.000 KM kao kompenzaciju. Takođe, apelantkiwa smatra da joj je zbog arbitrarnog postupawa redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu jer joj je "onemogućeno bilo kakvo primanje, tj. rad i dohodak", te da je diskriminisana po nacionalnoj osnovi jer joj je "onemogućeno bilo kakvo privređivanje, tj. rad i dohodak". b) Odgovor na apelaciju 32. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju Presude broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine. Vrhovni sud smatra da pri donošenju predmetne odluke nije došlo do povrede apelantkiwinh prava navedenih u apelaciji. 33. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju Presude broj 002-0-Gž-06-000 140 od 5. februara 2007. godine. Kantonalni sud smatra da je predmetna presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, koja nije bila proizvoqna i diskriminatorska, te da nije došlo do povrede apelantkiwinh prava navedenih u apelaciji. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 34. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Ponedjeljak, 26.4.2010. "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 35. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 37. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 38. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine, kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 16. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 40. Apelantkiwa smatra da joj je u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantni principi 43. Ustavni sud, prije svega, ističe da shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 44. Osim toga, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 45. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 46. Ustavni sud zapaža da je apelantkiwa 11. oktobra 1996. godine pokrenula postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa i da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 155 od 18. decembra 2008. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od 12 godina i dva mjeseca, od čega je postupak na koji se apelantkiwa žali pred sudovima trajao ukupno sedam godina. s) Analiza razumnosti trajawa postupka 47. S obzirom na činjenična i pravna pitawa koja je u konkretnom slučaju trebalo da riješi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačewa. 48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud, nakon podnošewa tužbe, u relativno kratkom vremenskom periodu održao tri ročišta, te na ročištu od 6. juna 1997. godine zakqučio glavnu raspravu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud donio odluku da se glavna rasprava ponovo otvori radi dopune postupka i zakazao ročište za 30. april 1998. godine, dakle 11 mjeseci nakon što je zakqučena glavna rasprava. Zatim, da je u periodu od jedne godine i sedam mjeseci Opštinski sud donio dvije prvostepene odluke, koje je Kantonalni sud u žalbenom postupku ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da ukidanje odluka nižih organa pred Kantonalnim sudom i vraćanje na ponovni postupak ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi mutatis mutandis Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluku broj U 14/99 od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može da učini pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. S obzirom na to, Ustavni sud će period od jedne godine i sedam mjeseci, koliko su trajala dva seta postupaka, staviti na teret redovnim sudovima. Dalje, Ustavni sud primjećuje određenu neaktivnost redovnih sudova u periodu od 24. decembra 1999. godine, kada je Kantonalni sud vratio predmetni spis nakon odlučivawa u žalbenom postupku, pa do donošewa Rješewa o prekidu postupka broj P-158/99 od 29. decembra 2000. godine. Naime, u tom periodu od godinu dana Opštinski sud je održao samo jedno ročište, a Kantonalni sud je dva puta odlučivao o apelantkiwinom zahtjevu za izuzeće postupajućeg sudije i to zbog odugovlačewa postupka. 49. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je nakon podnošewa predloga za nastavak postupka, 11. oktobra 2005. godine, Opštinski sud u periodu od devet mjeseci donio prvostepenu odluku, a Kantonalni sud je u periodu od tri mjeseca donio drugostepenu odluku, dok je Vrhovni sud nakon godinu dana i šest mjeseci od dostavljanja predmetnog spisa odlučio o apelantkiwinoj reviziji protiv drugostepene presude. Stoga, Broj 24 – Strana 15 iako su postupci pred Opštinskim sudom i Kantonalnim sudom nakon nastavljanja postupka koji je bio prekinut relativno kratko trajali, Ustavni sud smatra da su Kantonalni, Opštinski i Vrhovni sud doprinijeli sveukupnom trajanju predmetnog postupka, budući da je predmetni postupak okončan tek nakon tri godine i dva mjeseca od podnošewa predloga za nastavak postupka, s tim što je do prekida postupak trajao četiri godine, tako da je ukupno pred sudovima postupak trajao sedam godina u predmetu koji je po prirodi hitan. 50. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da redovni sudovi nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli da opravdaju ovako dugo trajanje postupka. Takođe, Ustavni sud ukazuje da nije mogao da utvrdi da je apelantkiwa na bilo koji način doprinijela dužini predmetnog postupka. 51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 52. Apelantkiwa je zatražila od Ustavnog suda da joj zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 15.000 KM. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantkiwin zahtjev, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda. 53. Prilikom odlučivawa o apelantkiwinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantkiwi bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom da je predmetni postupak trajao 12 godina i dva mjeseca, a da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantkiwi treba da isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku iznos od 3.600 KM. Navedeni iznos apelantkiwi je dužna da isplati Vlada Posavskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, budući da dužina postupka pred sudovima u najvećoj mjeri može da se stavi na teret Opštinskom i Kantonalnom sudu. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 54. Apelantkiwa, takođe, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, po njenom mišljenju, redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno zakqučili da u predmetnom postupku tuženi Posavski kanton nije pasivno legitimisan. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku Broj 24 – Strana 16 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantkiwini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose iskqučivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelantkiwa ne navodi kršenje bilo kog elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6 stav 1 Evropske konvencije, osim što je nezadovoqna osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoqno jasno obrazložili svoje odluke, te da ne može da se zakquči da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom dijelu proizvoqna ili neprihvatqiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 54 ove odluke, Ustavni sud smatra da su apelantkiwini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi 56. U pogledu apelantkiwinih navoda o povredi prava iz čl. II/3f), II/3k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8 i 14 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantkiwa, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente niti je dostavila bilo kakve dokaze koji bi mogli da ukažu da je u predmetnom postupku došlo do povrede navedenih prava. S obzirom na to, Ustavni sud zakqučuje da su apelantkiwini navodi, izneseni u tom pravcu, neosnovani. VIII. Zakqučak 57. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je postupak koji je hitne prirode trajao 12 godina i dva mjeseca, od čega pred sudovima sedam godina, a sudovi nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli da opravdaju ovako dugo trajanje postupka. 58. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaqno i jasno obrazložili svoje odluke. 59. Najzad, Ustavni sud smatra da nema povrede prava iz čl. II/3f), II/3k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8 i 14 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da apelantkiwa, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente niti je dostavila bilo kakve dokaze koji bi mogli da ukažu na povredu navedenih prava u predmetnom postupku. 60. Na osnovu člana 61 st. 1. 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1093/07, rješavajući apelaciju Silvane Tomić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Silvane Tomić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a)(i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i pravâ iz člana 5.e)(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije. Ukidaju se: Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. januara 2007. godine. Presuda Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-448/05 od 7. decembra 2005. godine. Presuda Općinskog suda Bugojno broj P-15/05 od 22. aprila 2005. godine. Nalaže se BH Telekomu d.d. Sarajevo - Direkcija Travnik da apelantici odmah ponudi mogućnost povratka na rad pod uvjetima i u skladu sa njenim ranijim zaposlenjem i pod jednakim uvjetima koje imaju ostali zaposlenici na sličnim zadacima. Nalaže se Općinskom sudu u Bugojnu da o apelanticinom zahtjevu za naknadu izgubljenih plaća riješi po hitnom postupku i u skladu sa pravnim shvatanjem Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u ovoj odluci. Nalaže se BH Telekomu d.d. Sarajevo - Direkcija Travnik i Općinskom sudu u Bugojnu da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Silvana Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Stjepan Vukadin, advokat iz Bugojna, podnijela je 13. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-448/05 od 7. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-15/05 od 22. aprila 2005. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i BH Telekoma d.d. Sarajevo-Direkcija Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 2. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 17. aprila 2009. godine zatraženo da dostavi predmetni spis na uvid. Odgovore na apelaciju su dostavili Vrhovni i Kantonalni sud 14. jula 2008. godine, Općinski sud 8. jula 2008. godine, a tuženi 7. jula 2008. godine. Općinski sud je 7. maja 2009. godine dostavio spis na uvid. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 8. maja 2009. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelantica i Ivica Grgić (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) su 8. novembra 2001. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi utvrđenja i povrata na posao, koja je Presudom Općinskog suda broj P-1234/02 od 21. juna 2004. godine odbijena. 6. Protiv navedene presude Općinskog suda apelantica i drugotužitelj su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj GŽ-859/04 od 15. decembra 2004. godine žalbe uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak 7. U ponovljenom postupku Općinski sud je Presudom broj P-15/05 od 22. aprila 2005, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-448/05 od 7. decembra 2005. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice i drugotužitelja kojim je traženo da se utvrdi povreda prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 5.e)(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, čl. 6. i 7.a)(i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Istom presudom odbijeni su tužbeni zahtjev apelantice i drugotužitelja kojim je traženo da tuženi poništi svoju odluku o prestanku apelanticinog radnog odnosa i da joj se utvrdi status radnika na čekanju posla, a da za drugotužitelja poništi odluku o utvrđivanju statusa radnika na čekanju posla. Također, odbijen je i apelanticin zahtjev za povrat na ranije radno mjesto, kao i zahtjev apelantice i drugotužitelja da im se isplati naknada plaća sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima spora, kako je to pobliže navedeno u izreci presude. 8. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da nije sporno da je apelantici prestao radni odnos kod tuženog na osnovu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), nego je sporno da li su odluke tuženog donesene prema članu 143. ZOR-a zakonite, te da li je njihovim donošenjem apelantica diskriminirana na nacionalnoj osnovi, s obzirom na odredbe člana 5. ZOR-a, te odredbe člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa čl. 5.e)(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, čl .6. i 7.a)(i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Općinski sud je istakao da apelantica u toku postupka nije dokazala da su zaposlenici na čekanju posla druge nacionalnosti, u konkretnom slučaju Bošnjaci, pozivani na posao, a da ona kao radnica hrvatske nacionalnosti nije pozivana na posao, što bi imalo elemente diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Općinski sud je zaključio da je tuženi dokazao da na radno mjesto na kojem je bila zaposlena apelantica nije primljena druga osoba, te da je neosnovano apelanticino pozivanje na ukupnu nacionalnu strukturu zaposlenih, s obzirom da je struktura zaposlenika bila takva i prije donošenja ZOR-a. Dalje, sud je naveo da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da je tuženi, kao poslodavac, nakon što je apelantici prestao radni odnos, u kategoriji njene stručne spreme primila bilo koga u radni odnos, osim što je 1994. godine, dok je apelantica boravila van Bosne i Hercegovine, primila B.S. koja ima visoku stručnu spremu. 9. Sud je također utvrdio da apelantica u toku postupka nije prihvatila poziv tuženog da se vrati na posao zato što joj nije odgovaralo da putuje iz Bugojna u Travnik i zbog bolesti djeteta, dok je drugotužitelj prihvatio poziv tuženog da se vrati na posao i ponovno je kod njega u radnom odnosu. Sud je obrazložio da je radni odnos apelantici i drugotužitelju prestao zbog tada stvarnih potreba tuženog i u skladu sa članom 143. ZOR-a, zbog nemogućnosti da ih zaposli, a ne zbog njihove nacionalne pripadnosti, jer čim se zbog procesa rada ukazala potreba, Broj 24 – Strana 17 apelantica i drugotužitelj su pozvani da rade. Naime, u međuvremenu je došlo do transformacije tuženog (razdvajanje ranijeg pravnog subjekta u dva odvojena subjekta), pa su kadrovski poslovi koje je ranije obavljala apelantica, nakon izvršene transformacije, smješteni u sjedištu Direkcije u Travniku a ne u Bugojnu. Općinski sud je, analizirajući odredbe člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a i stava 2. istog člana, utvrdio da je apelantici prestao radni odnos u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu, odnosno zbog nemogućnosti zapošljavanja, a ne zbog njezine nacionalne pripadnosti, te da je apelantica, nakon što se kasnije ukazala potreba, pozivana da radi ali da je to odbila. Općinski sud je obrazložio da je apelanticin radno-pravni status rješavan prema odredbama člana 143. ZOR-a, da nije bilo povrede prava na zabranu nediskriminacije u vezi sa pravom na rad, da je apelantici utvrđen status na čekanju posla, a nakon toga prestanak radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine, te da su izvršeni obračuni za naknadu plaća po osnovu čekanja i otpremnine. 10. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je Općinski sud pravilno zaključio da iz člana 5. stav 3. tačka 2. proizlazi da je apelantica bila dužna da sudu podnese očigledan dokaz o diskriminaciji u primjeni člana 143. ZOR-a. Naime, apelantica u toku postupka nije dokazala da su u skladu sa članom 143. ZOR-a zaposlenici na čekanju druge nacionalnosti, u konkretnom slučaju Bošnjaci, pozivani na posao, a da Hrvati nisu, što bi imalo elemente diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Naprotiv, tuženi je u toku postupka dokazao da na radno mjesto na kojem je radila apelantica nije niko primljen. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak Općinskog suda da se problem mora posmatrati pojedinačno, tj. za svakog zaposlenika, i u takvom slučaju procijeniti da li su, primjenom člana 143. u vezi sa članom 5. stav 1. ZOR-a, povrijeđena prava zaposlenika. Kantonalni sud je zaključio da je neosnovano apelanticino pozivanje na ukupnu strukturu zaposlenika tuženog, s obzirom da je do toga došlo prije donošenja ZOR-a i primjene člana 143. navedenog zakona. Također, istakao je da je Općinski sud pravilno zaključio da u primjeni člana 143. ZOR-a u odnosu na apelanticu nije bilo diskriminacije, s obzirom da je tuženi poslije donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, nakon što su se stekli uvjeti za zapošljavanje, apelanticu pozivao na rad. Sud je naveo da je takvu ponudu prihvatio drugi tužitelj i da se vratio na posao kod tuženog. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud obrazložio i zašto je ocijenio da su neosnovani apelanticini navodi o odbijanju da prihvati posao u Direkciji u Travniku. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud razloge za svoj stav da odbije apelanticin tužbeni zahtjev, kao i ocjenu izvedenih dokaza, dao jasno obrazloženje i pravilno primijenio materijalno pravo koje je u cijelosti prihvatljivo. 11. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. januara 2007. godine apelanticina revizija je odbijena i Presuda Kantonalnog suda broj Gž-448/05 od 7. decembra 2005. godine je potvrđena. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani navodi revizije da Kantonalni sud apelanticine žalbene prigovore o ocjeni dokaza nije razmatrao. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud razmotrio sve apelanticine prigovore i s tim u vezi izveo valjan zaključak da su dokazi koji su izvedeni pred Općinskim sudom ocijenjeni u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud uvjerenje o neosnovanosti apelanticinih žalbenih navoda opravdao pravilnim razlozima koje u cijelosti prihvata i revizijski sud, jer oni imaju uporište u odredbama materijalnog i procesnog prava na koje se i pozvao u obrazloženju pobijane presude. Stoga je Vrhovni sud ocijenio kao neosnovan apelanticin prigovor da je Kantonalni sud povrijedio odredbe parničnog postupka. Vrhovni sud je istakao da apelanticino mišljenje da postoji diskriminacija Hrvata u Bugojnu na nacionalnoj i vjerskoj osnovi apelanticu nije oslobađalo obaveze da podnese dokaze kojim bi se utvrdile konkretne činjenice prema kojima ju je tuženi diskriminirao u odnosu na istaknuti zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa i s tim u vezi povrata na ranije radno mjesto. Upravo to izričito nalaže, s Broj 24 – Strana 18 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH jedne strane, materijalno-pravna norma (član 5. stav 3. tačka 2. ZOR-a), a s druge strane norma procesnog prava. Vrhovni sud je naveo da je prema čl. 7. i 123. ZPP-a bila isključivo apelanticina dužnost da prikuplja procesnu građu u odnosu na zahtjev koji postavlja pred sud i da izvodi dokaze, što podrazumijeva da se ta obaveza odnosi na dokazivanje samo pravno relevantnih činjenica, jer je te činjenice po pravilima parnične procedure neophodno i utvrđivati. 12. Vrhovni sud je naveo da je apelantica podnijela dokaze o nacionalnoj strukturi zaposlenika kod prednika tuženog u Bugojnu 1993. godine, gdje je radila, a prema kojima je u periodu od 18. jula 1993. do 19. novembra 2001. godine zaposleno 68 zaposlenika, od toga 67 Bošnjaka, te da je ta nacionalna struktura zaposlenika bila rezultat rata. Također je nesporno da je apelantica podnijela dokaz o nacionalnoj strukturi zaposlenika kod tuženog na dan 21. maja 2003. godine po organizacionim jedinicama u pošti Travnik, Bugojnu i Telekomu Travnik. Vrhovni sud je istakao da navedenim dokazima apelantica nije dokazivala pravno relevantne činjenice da je u vremenu kada se prijavila za povratak na posao pa do isteka roka propisanog u stavu 8. člana 143. ZOR-a, tuženi imao radno mjesto stručne spreme i kvalifikacije koju ona ima, i da je na to radno mjesto zaposlio osobu bošnjačke pripadnosti. Vrhovni sud je naveo da bi u konkretnom slučaju za odluku o osnovanosti istaknutog apelanticinog zahtjeva, upravljenog na zabranu diskriminacije u ovom predmetnom sporu u smislu člana 5. stav 3. tačka 2. ZOR-a, samo pojedinačni apelanticini dokazi omogućili sudu da obrazuje svoje uvjerenje o tim pravno relevantnim činjenicama.Vrhovni sud je također naveo da u periodu vremena od kada se apelantica tuženom prijavila za vraćanje na posao do isteka roka propisanog u stavu 8. člana 143. ZOR-a apelantica nije dokazala da je na to raspoloživo radno mjesto tuženi zaposlio Bošnjaka i time napravio razliku po nacionalnoj osnovi. Vrhovni sud je istakao da je irelevantan period u 1993, 2001. i 2003. godini sa komparacijom podataka za koji je apelantica podnijela dokaze sudu, jer to nisu činjenice relevantne za presuđenje o spornom zahtjevu. Vrhovni sud je ocijenio da su i ostali dijelovi tužbenog zahtjeva pravilnom primjenom materijalnog prava odbijeni, budući da su vezani za utvrđenje da li je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je zaključio da su apelanticini žalbeni navodi istaknuti u reviziji u cijelosti neosnovani. IV. Apelacija a) Navodi apelacije 13. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a u okviru toga i pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a)(i) i (ii) Međunarodnog pakta, kao i pravo iz člana 5.e)(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i člana 23. Konvencije o pravima djeteta, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na apelanticinu žalbu da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe o teretu dokazivanja. Dalje, apelantica ističe da je postupak pred sudovima trajao nerazumno dugo i to više od pet godina, iako se radilo o radnom sporu koji u odnosu na druge sporove ima prioritet u rješavanju. Dalje, apelantica se žali da ju je tuženi, donoseći osporene odluke o čekanju posla i prestanku radnog odnosa, primjenjujući član 143. ZOR-a, diskriminirao na nacionalnoj i vjerskoj osnovi kada je nije pozvao da se vrati na posao. U vezi sa navedenim apelantica ističe da su sudovi pogrešno ocijenili relevantne činjenice u odnosu na pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad. Dalje, apelantica ističe da nije tačna konstatacija Vrhovnog suda da u vrijeme kada se javila na posao tuženi za nju nije imao konkretno Ponedjeljak, 26.4.2010. radno mjesto, te da je 2003. godine, kada ju je tuženi pozvao na posao, poziv tuženog za povratak na posao odbila. Također, ističe da joj je tuženi povratak na posao uvjetovao povlačenjem tužbe, te da je pogrešno interpretirao njenu izjavu kao odbijanje povratka na posao u poštu u Travniku. Naime, apelantica je navela da ponudu tuženog za povratak na posao nije odbila, nego je tražila razumijevanje tuženog zbog toga što ima hendikepirano dijete koje je rođeno sa "Downovim sindromom". U vezi sa navedenim apelantica smatra da je diskriminirana po osnovu spolne pripadnosti i kažnjena kao žena i majka. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude. 15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da smatra da apelacija nije osnovana, te da ostaje kod razloga datih u svojoj odluci. 16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana jer su osporene sudske odluke donesene u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama. 17. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu, jer je Direkcija u Travniku u potpunosti postupila u skladu sa odredbama člana 143. ZOR-a. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o parničnom postupku ( "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanu rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova." U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 5. Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili druga pitanja koja proističu iz radnog odnosa. U smislu stava 1. ovog člana, ne isključuju se razlike: 1. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao; 2. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili lice koje osigurava stručno usavršavanje uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće; 3. aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju. U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog člana: 1. lice čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu; 2. ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije; Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba ovog člana, uključujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanja ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu. Član 63. Jedan od roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju (teže hendikepiranog djeteta) ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, u slučaju da se radi o samohranom roditelju ili da su oba roditelja zaposlena, pod uvjetom da dijete nije smješteno u ustanovu socijalno-zdravstvenog zbrinjavanja, na osnovu nalaza nadležne zdravstvene ustanove. Š..Ć Roditelju koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, ne može se narediti da radi noću, prekovremeno i ne može mu se promijeniti mjesto rada, ako za to nije dao svoj pismeni pristanak. Član 143. Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja još najmanje jednu polovinu prosječne plaće. Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1.i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno." VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. januara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni Broj 24 – Strana 19 sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a)(i) i (ii) Međunarodnog pakta, kao i pravo iz člana 5.e)(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i člana 23. Konvencije o pravima djeteta, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na apelanticinu žalbu da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe o teretu dokazivanja. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 58/05). 26. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke naveo da "nije utvrdio u toku postupka niti jednu povredu prava prema apelantici, jer u toku postupka nije podnijela niti jedan valjan dokaz o diskriminaciji koja je zabranjena spomenutim članom Evropske konvencije i članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, a nasuprot tome tužena je dokazala da takva razlika nije napravljena, i to iskazom svjedoka, uvidom u spiskove, te samim tim što je tužiteljica ŠapelanticaĆ "pozivana na rad da joj se uspostavi radno-pravni status na poslovima koje je ranije obavljala u skladu sa svojom školskom spremom, ali to nije prihvatila". Dalje, Kantonalni sud je u svojoj presudi obrazložio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica nije podnijela očigledan dokaz diskriminacije u pogledu primjene člana 143. ZOR-a. Također je naveo da iz člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, na Broj 24 – Strana 20 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH koji se pozvao prvostepeni sud, proizlazi da je tužiteljica ŠapelanticaĆ bila dužna da podnese očigledan dokaz da je diskriminirana u primjeni člana 143. ZOR-a. Pored toga, Vrhovni sud je u svojoj presudi naveo "da propuštanje tužiteljice ŠapelanticeĆ da na izložene činjenice podnese dokaze" kojima bi potkrijepila prethodno navedene činjenice (tj. diskriminaciju) "zapravo znači da tužiteljica ŠapelanticaĆ nije omogućila sudu da o tim pravno relevantnim činjenicama obrazuje svoje uvjerenje i stoga u takvim procesnim okolnostima snosi štetne posljedice usljed njihove nedokazanosti ." 27. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi pri ocjeni činjenica u konkretnom predmetu propustili da uzmu u obzir činjenice koje je apelantica predočila sudu, a kojima je učinila vjerovatnim da ju je tuženi diskriminirao u primjeni člana 143. ZOR-a u odnosu na ostale zaposlenike tuženog. Međutim, redovni sudovi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev uz obrazloženje da nije dokazala činjenice o postojanju diskriminacije, a koje je istakla u tužbenom zahtjevu. Na taj način redovni sudovi su postupali suprotno međunarodnim standardima koji predviđaju da kad tužitelj tvrdi da je diskriminiran a tvrdnje učini vjerovatnim, teret dokazivanja da te tvrdnje ne stoje se prebacuje na tuženog. Kako je Bosna i Hercegovina država koja teži ka integraciji u Evropsku uniju, njeni sudovi moraju tumačiti antidiskriminacijsko zakonodavstvo u duhu razumijevanja ovog pravnog koncepta kakav podržava Evropska unija, tim prije što Ustav Bosne i Hercegovine nameće najviše standarde zaštite ljudskih prava u poređenju sa minimalnim standardima koje nameće Evropska konvencija. U tom smislu je neophodno spomenuti Direktivu 2000/78 EC od 27. novembra 2000. godine ("Službeni list Evropskih zajednica" broj 303. od 2. decembra 2000. godine, u daljnjem tekstu: Direktiva), kojom se "utvrđuje opći okvir za jednak tretman na području zapošljavanja i odabira zvanja". U članu 10. Direktive definiran je "teret dokazivanja", a predviđa da će države članice poduzeti nužne mjere kako bi se, u skladu sa svojim nacionalnim pravosudnim sistemima, mogle pobrinuti da, u slučajevima kada osobe smatraju da im je nanesena nepravda jer na njih nije primijenjeno načelo jednakog tretmana dokažu, pred sudom ili drugim nadležnim organom, činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je bilo posredne ili neposredne diskriminacije, na tuženoj je da dokaže da nije došlo do kršenja načela jednakog postupanja. Stavom (2) člana 10. Direktive predviđeno je da se ne sprečavaju države članice da uvedu pravila o dokazivanju koja su povoljnija za tužitelja. Iz citiranog pravnog akta proizlazi da apelantica koja navodi diskriminaciju mora sudu prezentirati činjenice na temelju kojih se može pretpostaviti da postoji diskriminacija, a od tog momenta se teret dokazivanja prebacuje na tuženu stranu. 28. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, postupajući na navedeni način, zanemarili da je apelantica iznijela više nego dovoljno činjenica na temelju kojih bi se moglo sumnjati u postojanje diskriminacije tuženog u primjeni člana 143. ZOR-a. Naime, apelantica je navela da je bila primorana napustiti grad i rodno mjesto zbog ratnih sukoba, da je tuženi nikada nije pozvao da se vrati na radno mjesto, da je tuženi primio nove zaposlenike, a da nije prekinuo radni odnos onim zaposlenicima koji su bili na spisku zaposlenih. Također je navela da je, prema statističkim podacima za period od 18. jula 1993. godine do 19. novembra 2001. godine, tuženi zaposlio 68 novih radnika od kojih 67 bošnjačke nacionalnosti. Ustavni sud, također, primjećuje da se apelantica 21. decembra 1999. godine obratila tuženom pismenim zahtjevom tražeći da joj se uspostavi radno-pravni status i da je tuženi vrati na posao. Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da je tuženi apelantici tek 2003. godine ponudio da se vrati na posao, uvjetujući joj da povuče tužbeni zahtjev, i to nakon dogovora i medijacije Ombudsmana, i pisma Ministarstva prometa i komunikacija broj 01-27-903/03 od 24. jula 2003. godine. 29. Sve ove navedene činjenice očito ukazuju da je apelantica sudu prezentirala činjenice na temelju kojih se moglo pretpostaviti da postoji diskriminacija tuženog u primjeni člana 143. ZOR-a, pa je sud u konkretnom slučaju teret dokazivanja trebao prebaciti na tuženog. Međutim, sudovi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev Ponedjeljak, 26.4.2010. kojim je tražila da se utvrdi da ju je diskriminirao tuženi u primjeni člana 143. ZOR-a, uz obrazloženje da apelantica nije omogućila sudu da zasnuje svoje mišljenje na činjenicama koje je prezentirala sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu osigurali apelantici proceduralna prava stavljajući joj pretjeran teret dokazivanja činjenica koje su jedino tuženom bile na raspolaganju, i koje apelantica nije ni morala dokazati, nego tuženi pobiti. 30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljnom primjenom odredaba o teretu dokazivanja povrijedili apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Diskriminacija u vezi sa pravom na rad 31. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Član 14. Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 32. Što se tiče navoda o diskriminaciji u vezi sa pravom na rad, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode temelji na svojoj tvrdnji da je tuženi, donoseći osporene odluke o čekanju posla i prestanku radnog odnosa pozivom na član 143. ZOR-a, te ponudom da se vrati na posao nakon dvije godine od podnošenja tužbe sudu, i reorganizacije prema kojoj je njeno radno mjesto po organizacionoj shemi smješteno u Direkciji u Travniku, učinio diskriminaciju na nacionalnoj osnovi. 33. Ustavni sud podsjeća da ZOR utvrđuje da će zaposlenik koji se zatekao na čekanju posla, u skladu sa članom 143. stav 1. ovog zakona, ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. S druge strane, u skladu sa članom 143. stav 2. ovog zakona, zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla, ako u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. U oba slučaja, ako zaposlenik na čekanju posla ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. člana 143. ZOR-a, prestaje mu radni odnos u skladu sa članom 143. stav 4. ZOR. U tom slučaju, zaposlenik ima pravo na otpremninu, a poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju, ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz člana 143. st. 1. i 2. ZOR, ako je to lice nezaposleno. Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. ZOR može u zakonom propisanom roku da podnese žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). 34. U konkretnom slučaju, apelantica je izjavila žalbu Kantonalnoj komisiji nakon što je dobila rješenje tuženog o rješavanju svog radno-pravnog statusa radnika na čekanju. Dalje, Kantonalna komisija je utvrdila da apelantica ima status zaposlenika na čekanju, te da slijedom toga njen predmet potpada pod okvir člana 143. ZOR-a. Nakon toga tuženi je ponudio apelantici status zaposlenika na čekanju, pozivajući se na član 143. stav 2. ZOR-a, uključujući pravo na naknadu ali bez mogućnosti da apelantica nastavi sa radom. Dalje, tuženi je apelantici ponudio povratak na posao tek 2003. godine, nakon izvršene reorganizacije, s tim da poslove obavlja u Direkciji u Travniku. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Apelantica ponudu tuženog nije mogla prihvatiti zbog promjene mjesta rada jer je majka troje djece, od kojih je jedno dijete hendikepirano. 35. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kada se analizira sa navedenim odredbama, osigurava ustavnu zaštitu protiv bilo kakvog oblika diskriminacije, između ostalog u oblasti radnih odnosa (član 5.(e)(i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 2, 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima). Slično tome, nediskriminacija je centralni dio ZOR-a (član 5. ovog zakona propisuje da lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla). 36. Kao prvo, mora se ocijeniti da li je bilo miješanja u apelanticino pravo na nediskriminaciju, i drugo, u slučaju da je došlo do takvog miješanja, odrediti da li je bilo zakonskih osnova koje bi to miješanje opravdavale. 37. Kao opće pravilo, odredba je diskriminacijska ako pravi razliku između osoba i grupa osoba koji su u sličnoj situaciji i ta razlika nema objektivnog i razumnog opravdanja ili ako nema razumne proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se teži ostvariti. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, sami po sebi ne zabranjuju različit tretman. Naprimjer, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije dozvoljava posebne mjere kako bi se osiguralo jednako uživanje ljudskih prava grupama u nepovoljnom položaju (član 1. stav 4). Slično tome, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima dozvoljava ograničenje prava iz ovog pakta i to u onoj mjeri koja je u saglasnosti sa prirodom ovih prava i isključivo s ciljem unapređenja općeg blagostanja u demokratskom društvu. Obično se moraju iznijeti krupni razlozi kako bi se opravdalo različito tretiranje ljudi, naročito kada se radi o pravljenju razlika između etničkih i rasnih grupa. Dalje, ako se takvi razlozi ustanove, cilj kojem se teži mora biti zakonit, a sredstva korištena proporcionalno. Ovo znači, između ostalog, da se mora postići pravičan balans između općeg javnog interesa i prava pojedinca. 38. Posmatrajući ovaj predmet u kontekstu prakse Ustavnog suda u sličnim predmetima, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj U 38/02 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 38/02 "Službeni glasnik BiH" broj 8/04), zaključio "Član 143. Zakona o radu ne pravi razliku između osoba ili grupa osoba i stoga je prima facie nediskriminacijski. Međutim, iako zakon sam po sebi nije diskriminacijski, efekat provođenja tog zakona može biti diskriminacijski (vidi npr. Belgijski jezički slučaj 23. juli 1968. godine, serija A, broj 6 (1979-1980), stav 10). Slično tome, Ustavni sud je u svojoj praksi utvrdio da postoji više načina na koje može nastati diskriminacija: zakon je prima facie diskriminacijski; zakon je, iako prima facie neutralan i primjenjivan u skladu sa svojim pretpostavkama, donesen s ciljem diskriminiranja što proizlazi iz historijskog tumačenja zakona, izjava zakonodavaca, disparatnog uticaja zakona, ili drugih posrednih dokaza o namjeri; efektå prethodne de iure diskriminacije su podržali odgovarajući javni organi na svim državnim nivoima ne samo svojim djelovanjem, već i nedjelovanjem (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 5/98 III od 30. juna 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 23/00, stav 79). Primjenom člana 143. ZOR-a, općenito na sve zaposlene na čekanju tokom rata, prestanak radnog odnosa je u većini imao uticaja na različite etničke grupe. Prema stavu Ustavnog suda, u vremenu teškog ekonomskog stanja, neki zakon može imati opravdani cilj da se zaposlenici privremeno stave na čekanje. Međutim, to neće biti slučaj ako se stavljanje na čekanje ili prestanak radnog odnosa vrši po diskreciji poslodavca, proizvoljno, a posebno po osnovu diskriminacije. Ne samo da to ima diskriminirajući efekt po one koji su otpušteni ili koji su na čekanju tokom rata, nego su im uskraćivane i procesne garancije u ostvarivanju njihovih građanskih prava u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ne smatra kako bi prestanak Broj 24 – Strana 21 apelanticinog radnog odnosa, sa obavezom isplate otpremnine, olakšao ekonomske poteškoće tuženog. 39. Iz činjenica utvrđenih u sudskom postupku koji je okončan osporenim presudama proizlazi da se apelantica 21. decembra 1999. godine obratila tuženom pismenim zahtjevom tražeći da joj se uspostavi radno-pravni status i da je tuženi vrati na posao. Dalje, tuženi je apelantici tek 2003. godine ponudio povratak na posao, uvjetujući joj da povuče tužbeni zahtjev, i to nakon dogovora i medijacije Ombudsmana i pisma Ministarstva prometa i komunikacija broj 01-27-903/03 od 24. jula 2003. godine. Također, 2002. godine je izvršena reorganizacija tuženog, a apelanticino radno mjesto koje je vezano za kadrovske poslove po organizacionoj shemi je premješteno u Direkciju u Travnik. Stoga apelantica (majka troje djece, od kojih je jedno oboljelo od "Downovog sindroma" nije bila u mogućnosti da prihvati ponudu tuženog za povratak na posao, budući da je u tom slučaju na posao svakodnevno morala putovati iz Bugojna, mjesta stanovanja, u Travnik u sjedište Direkcije. 40. Ustavni sud smatra da je apelantica odbijanjem tužbenog zahtjeva od sudova kojim je tražila da joj tuženi omogući bezuvjetan povratak na radno mjesto pod uvjetima i u skladu sa njenim ranijim zaposlenjem i pod jednakim uvjetima koje imaju i drugi zaposlenici na sličnim radnim mjestima, dovedena u različit položaj u odnosu na ostale zaposlenike tuženog u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. 41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama sudova prekršeno apelanticino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravo iz člana 5.e) i i) Međunarodne konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju prekršena apelanticina prava po navedenim osnovama, te je odlučio o meritumu predmeta u skladu sa članom 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, i naložio tuženom da apelantici odmah ponudi mogućnost povratka na rad pod uvjetima i u skladu sa njenim ranijim zaposlenjem i pod jednakim uvjetima koji imaju ostali zaposlenici na sličnim zadacima. Također, nalaže se nadležnom sudu da o apelanticinom zahtjevu za naknadu plaća riješi po hitnom postupku i u skladu sa pravnim shvatanjem ovog suda. Odluka se dostavlja tuženom i nadležnom sudu radi osiguranja apelanticinih ustavnih prava. Pravo na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje a) Relevantni principi 43. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 44. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV) 45. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). Broj 24 – Strana 22 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH b) Period koji se uzima u obzir 46. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu postupak počeo 8. novembra 2001. godine kada je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu zbog zaštite prava iz radnog odnosa. Postupak po apelanticinoj tužbi je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. januara 2007. godine. Dakle, period koji će Ustavni sud ispitati iznosi pet godina i dva mjeseca, koliko je bilo potrebno da apelantica dođe do konačne odluke suda. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 47. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu radi povratka na posao i isplati plaća koji se prema odredbama ZPP smatra hitnim. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom pitanju odlučivalo o eventualnoj diskriminaciji apelantice, što se može smatrati pitanjem koje je relativno složeno, s obzirom na činjenična pitanja koja je u takvim slučajevima potrebno utvrditi. 48. U konkretnom slučaju se radilo o radnom sporu, u kome je postupak pred Općinskim sudom započeo 8. novembra 2001. godine i u prvom dijelu u kome je održano osam ročišta do donošenja Presude tog suda broj P-1234/02 od 21. juna 2004. godine, trajao preko dvije godine i pet mjeseci. Ova presuda je ukinuta Rješenjem Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-859/04 od 15. decembra 2004. godine, a ponovljeni postupak pred Općinskim sudom je nakon održana dva ročišta okončan Presudom tog suda broj P-15/05 od 22. aprila 2005. godine, dakle trajao je manje od četiri mjeseca. Općinski sud je nakon podnošenja tužbe prvo ročište zakazao 18. novembra 2002. godine, dakle, nakon više od godinu dana. Sud je jedno ročište odgodio na neodređeno vrijeme i naložio vještačenje stalnog sudskog vještaka na okolnosti utvrđivanja nacionalne strukture zaposlenih (na dan 18. juli 1993. godine) kod tuženog i plaća apelantice koje bi zaradila da je bila zaposlena u periodu od 18. jula 1993. godine do dana vještačenja. Ustavni sud zapaža da je nakon odlaganja ročišta na neodređeno vrijeme, radi pribavljanja nalaza vještaka, do zakazivanja sljedećeg ročišta protekao period duži od šest mjeseci. Dalje, Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi hitan, niti iz dostavljenog spisa proizlazi bilo kakav dokaz iz koga bi se mogla utvrditi apelanticina odgovornost za dužinu trajanja postupka. 49. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u dva navrata odlučivao o apelanticinim žalbama izjavljenim protiv presuda Općinskog suda i da je odluke donosio u relativno kratkom roku, i to o prvoj apelanticinoj žalbi je odlučio u roku kraćem od šest mjeseci, a o drugoj apelanticinoj žalbi u roku kraćem od sedam mjeseci. Ustavni sud smatra da Kantonalni sud prilikom donošenja odluka o žalbama nije prekoračio razuman rok. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Vrhovnim sudom po izjavljenoj apelanticinoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda trajao preko godinu dana, iako je po svojoj prirodi hitan, te da se u odgovoru na apelaciju nije očitovao u vezi sa dužinom trajanja postupka. 50. Imajući u vidu navedeno, te da se ne radi o izuzetno kompleksnom radnom sporu, Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 51. Apelantica u apelaciji navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. 52. Ustavni sud zapaža da se u suštini navodi o kršenju navedenih prava vezuju za navode o kršenju prava na Ponedjeljak, 26.4.2010. nediskriminaciju koje je Ustavni sud već ispitao, pa ove navode Ustavni sud neće posebno ispitivati. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer sudovi apelantici nisu osigurali proceduralna prava namećući joj pretjeran teret dokazivanja činjenica u pogledu diskriminacije koje su tuženom bile na raspolaganju. Također, prekršeno je i apelanticino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i pravo iz člana 5.e)(i) Međunarodne konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, jer je apelantica dovedena u različit položaj u odnosu na ostale zaposlenike tuženog u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. 54. Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada odluka o apelanticinom tužbenom zahtjevu kojim je zatražila zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitan, traje preko pet godina i dva mjeseca. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, kao i člana 64. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izjava o neslaganju sudije Mirsada Ćemana. 56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Izjava o neslaganju Mirsada Ćemana, sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 1093/07 Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), suprotno odluci većine sudija o meritumu u predmetu broj AP 1093/07 od 25. septembra 2009. godine, izražavajući dužno poštovanje prema većinskom mišljenju, ne slažem se sa mišljenjem i odlukom većine da je odlukama redovnih sudova (Vrhovni sud Federacije BiH, Kantonalni sud Novi Travnik i Općinski sud u Bugojnu) povrijeđeno apelantičino pravo: - na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije "jer sudovi nisu osigurali apelantici proceduralna prava namećući joj pretjeran teret dokazivanja činjenica u pogledu diskriminacije koje su tuženom bile na raspolaganju", kao i - apelantičino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i pravo iz člana 5.e) i i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije "jer je apelantica dovedena u različit položaj u odnosu na ostale zaposlenike tuženog u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji". U ostalome dijelu se slažem sa odlukom i većinskim mišljenjem tj. da, u konkretnom slučaju, postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, iz činjeničnog stanja koje su utvrdili redovni sudovi, prema mome mišljenju, ne može se zaključiti da je BH Telekom d.d. Sarajevo-Direkcija Travnik kao tuženi svoju reorganizaciju izvršio u namjeri da izbjegne prijem apelantice na posao u Bugojnu, niti da je na "njeno radno mjesto" referenta za radne odnose i kadrovska pitanja (VŠ pravnik) u relevantnom periodu primio drugog radnika, iz čega bi, u suprotnom, proizlazila ocjena da se radi o diskriminaciji. Ponedjeljak, 26.4.2010. S druge strane, tuženi je, što se vidi iz spisa, dokazao da u spornom periodu (relevantan period iz člana 143. Zakona o radu FBiH) nije primio drugog radnika na apelantičino radno mjesto, što znači da je, i kada bi teret dokazivanja bio isključivo na tuženom, tuženi, kao što su to zaključili i redovni sudovi, dao dovoljno argumenata o odlučnim činjenicama na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku. Proizlazi da je u konkretnom slučaju član 143. ZOR-a dosljedno primijenjen, što su redovni sudovi odgovarajuće obrazložili. Iako to ne ulazi u pravni aspekt ovoga pitanja, ipak, nemogućnost i nespremnost apelantice da zbog zdravstvenog stanja svoga djeteta prihvati posao van mjesta stanovanja (reorganizacija tuženog) izaziva dužno suosjećanje ali ne može biti razlogom za neosnovane pravne kvalifikacije i zasnivanje odluka na tome. Sudija Mirsad Ćeman, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1093/07, rješavajući apelaciju Silvane Tomić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac David Feldman, sudac Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 25. rujna 2009. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Silvane Tomić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a)(i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i pravâ iz članka 5.e)(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije. Ukidaju se: Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. siječnja 2007. godine. Presuda Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-448/05 od 7. prosinca 2005. godine. Presuda Općinskog suda Bugojno broj P-15/05 od 22. travnja 2005. godine. Nalaže se BH Telekomu d.d. Sarajevo - Direkcija Travnik da apelantici odmah ponudi mogućnost povratka na rad pod uvjetima i sukladno njezinom ranijem uposlenju i pod jednakim uvjetima koje imaju ostali uposlenici na sličnim zadacima. Nalaže se Općinskom sudu u Bugojnu da o apelantičinom zahtjevu za naknadu izgubljenih plaća riješi po žurnom postupku i sukladno pravnom shvaćanju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u ovoj odluci. Nalaže se BH Telekomu d.d. Sarajevo - Direkcija Travnik i Općinskom sudu u Bugojnu da, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. 1 Broj 24 – Strana 23 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Silvana Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Stjepan Vukadin, odvjetnik iz Bugojna, podnijela je 13. travnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. siječnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-448/05 od 7. prosinca 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-15/05 od 22. travnja 2005. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i BH Telekoma d.d. Sarajevo-Direkcija Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 2. srpnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 17. travnja 2009. godine zatraženo da dostavi predmetni spis na uvid. Odgovore na apelaciju su dostavili Vrhovni i Kantonalni sud 14. srpnja 2008. godine, Općinski sud 8. srpnja 2008. godine, a tuženi 7. srpnja 2008. godine. Općinski sud je 7. svibnja 2009. godine dostavio spis na uvid. 3. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 8. svibnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelantica i Ivica Grgić (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) su 8. studenoga 2001. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženoga radi utvrđenja i povrata na posao, koja je Presudom Općinskog suda broj P-1234/02 od 21. lipnja 2004. godine odbijena. 6. Protiv navedene presude Općinskog suda apelantica i drugotužitelj su izjavili priziv Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj GŽ-859/04 od 15. prosinca 2004. godine prizive uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak 7. U ponovljenom postupku Općinski sud je Presudom broj P-15/05 od 22. travnja 2005, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-448/05 od 7. prosinca 2005. godine, odbio kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice i drugotužitelja kojim je traženo da se utvrdi povreda prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s pravom na rad iz članka 5.e)(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, čl. 6. i 7.a)(i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Istom presudom su odbijeni tužbeni zahtjev apelantice i drugotužitelja kojim je traženo da tuženi poništi svoju odluku o prestanku apelantičinog radnog odnosa i da joj se utvrdi status djelatnika na čekanju posla, a da za drugotužitelja poništi odluku o utvrđivanju statusa djelatnika na čekanju posla. Također je odbijen i apelantičin zahtjev za povrat na ranije radno mjesto, kao i zahtjev apelantice i drugotužitelja da im se isplati naknada plaća sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima spora, kako je to pobliže navedeno u izreci presude. 8. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da nije prijeporno da je apelantici prestao radni odnos kod tuženoga na temelju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), nego je prijeporno Broj 24 – Strana 24 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH jesu li odluke tuženoga donesene prema članku 143. ZOR-a zakonite, te je li njihovim donošenjem apelantica diskriminirana na nacionalnoj osnovi, obzirom na odredbe članka 5. ZOR-a, te odredbe članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa čl. 5.e)(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, čl .6. i 7.a)(i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Općinski sud je istaknuo da apelantica tijekom postupka nije dokazala da su uposlenici na čekanju posla druge nacionalnosti, u konkretnom slučaju Bošnjaci, pozivani na posao, a da ona kao djelatnica hrvatske nacionalnosti nije pozivana na posao, što bi imalo elemente diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Općinski sud je zaključio da je tuženi dokazao da na radno mjesto na kojemu je bila uposlena apelantica nije primljena druga osoba, te da je neutemeljeno apelanticino pozivanje na ukupnu nacionalnu strukturu uposlenih, obzirom da je struktura uposlenika bila takva i prije donošenja ZOR-a. Dalje, sud je naveo da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da je tuženi, kao poslodavac, nakon što je apelantici prestao radni odnos, u kategoriji njezine stručne spreme primila bilo koga u radni odnos, osim što je 1994. godine, dok je apelantica boravila izvan Bosne i Hercegovine, primila B.S. koja ima visoku stručnu spremu. 9. Sud je također utvrdio da apelantica tijekom postupka nije prihvatila poziv tuženoga da se vrati na posao zato što joj nije odgovaralo da putuje iz Bugojna u Travnik i zbog bolesti djeteta, dok je drugotužitelj prihvatio poziv tuženog da se vrati na posao i ponovno je kod njega u radnome odnosu. Sud je obrazložio da je radni odnos apelantici i drugotužitelju prestao zbog tada stvarnih potreba tuženoga i sukladno članku 143. ZOR-a, zbog nemogućnosti da ih uposli, a ne zbog njihove nacionalne pripadnosti, jer čim se zbog procesa rada ukazala potreba, apelantica i drugotužitelj su pozvani da rade. Naime, u međuvremenu je došlo do transformacije tuženog (razdvajanje ranijeg pravnog subjekta u dva odvojena subjekta), pa su kadrovski poslovi koje je ranije obavljala apelantica, nakon izvršene transformacije, smješteni u sjedištu Direkcije u Travniku a ne u Bugojnu. Općinski sud je, analizirajući odredbe članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a i stavka 2. istoga članka, utvrdio da je apelantici prestao radni odnos sukladno odredbama članka 143. Zakona o radu, odnosno zbog nemogućnosti zapošljavanja, a ne zbog njezine nacionalne pripadnosti, te da je apelantica, nakon što se kasnije ukazala potreba, pozivana da radi ali da je to odbila. Općinski sud je obrazložio da je apelantičin radno-pravni status rješavan prema odredbama članka 143. ZOR-a, da nije bilo povrede prava na zabranu nediskriminacije u svezi s pravom na rad, da je apelantici utvrđen status na čekanju posla, a nakon toga prestanak radnoga odnosa sa 5. svibnjem 2000. godine, te da su izvršeni obračuni za naknadu plaća temeljem čekanja i otpremnine. 10. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je Općinski sud pravilno zaključio da iz članka 5. stavak 3. točka 2. proizlazi da je apelantica bila dužna sudu podnijeti očevidan dokaz o diskriminaciji u primjeni članka 143. ZOR-a. Naime, apelantica tijekom postupka nije dokazala da su sukladno članku 143. ZOR-a uposlenici na čekanju druge nacionalnosti, u konkretnom slučaju Bošnjaci, pozivani na posao, a da Hrvati nisu, što bi imalo elemente diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Dapače, tuženi je tijekom postupka dokazao da na radno mjesto na kojemu je radila apelantica nije nitko primljen. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak Općinskog suda da se problem mora promatrati pojedinačno, tj. za svakoga uposlenika, i u takvom slučaju procijeniti jesu li, primjenom članka 143. u svezi sa člankom 5. stavak 1. ZOR-a, povrijeđena prava uposlenika. Kantonalni sud je zaključio da je neutemeljeno apelantičino pozivanje na ukupnu strukturu uposlenika tuženoga, obzirom da je do toga došlo prije donošenja ZOR-a i primjene članka 143. navedenoga zakona. Također, istaknuo je da je Općinski sud pravilno zaključio da u primjeni članka 143. ZOR-a u odnosu na apelanticu nije bilo diskriminacije, obzirom da je tuženi poslije donošenja odluke o prestanku radnoga odnosa, nakon što su se stekli uvjeti za zapošljavanje, apelanticu pozivao na rad. Sud je naveo da je takvu Ponedjeljak, 26.4.2010. ponudu prihvatio drugi tužitelj i da se vratio na posao kod tuženoga. Dalje, Kantonalni sud je istaknuo da je Općinski sud obrazložio i zašto je ocijenio da su neutemeljeni apelantičini navodi o odbijanju da prihvati posao u Direkciji u Travniku. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud razloge za svoj stav da odbije apelantičin tužbeni zahtjev, kao i ocjenu izvedenih dokaza, dao razvidno obrazloženje i pravilno primijenio materijalno pravo koje je u cijelosti prihvatljivo. 11. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. siječnja 2007. godine apelantičina revizija je odbijena i Presuda Kantonalnog suda broj Gž-448/05 od 7. prosinca 2005. godine je potvrđena. Vrhovni sud je ocijenio da su neutemeljeni navodi revizije da Kantonalni sud apelantičine prizivne prigovore o ocjeni dokaza nije razmatrao. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud razmotrio sve apelantičine prigovore i s tim u vezi izveo valjan zaključak da su dokazi koji su izvedeni pred Općinskim sudom ocijenjeni sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je istaknuo da je Kantonalni sud uvjerenje o neutemeljenosti apelantičinih prizivnih navoda opravdao pravilnim razlozima koje u cijelosti prihvaća i revizijski sud, jer oni imaju uporište u odredbama materijalnoga i procesnoga prava na koje se i pozvao u obrazloženju pobijane presude. Stoga je Vrhovni sud ocijenio kao neutemeljen apelantičin prigovor da je Kantonalni sud povrijedio odredbe parničnoga postupka. Vrhovni sud je istaknuo da apelantičino mišljenje da postoji diskriminacija Hrvata u Bugojnu na nacionalnoj i vjerskoj osnovi apelanticu nije oslobađalo obveze podnošenja dokaze kojima bi se utvrdile konkretne činjenice prema kojima ju je tuženi diskriminirao u odnosu na istaknuti zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa i s tim u svezi povrata na ranije radno mjesto. Upravo to izričito nalaže, s jedne strane, materijalno-pravna norma (članak 5. stavak 3. točka 2. ZOR-a), a s druge strane norma procesnoga prava. Vrhovni sud je naveo da je prema čl. 7. i 123. ZPP-a bila isključivo apelantičina dužnost prikupiti procesnu građu u odnosu na zahtjev koji postavlja pred sud i izvesti dokaze, što podrazumijeva da se ta obveza odnosi na dokazivanje samo pravno relevantnih činjenica, jer je te činjenice po pravilima parnične procedure nužno i utvrđivati. 12. Vrhovni sud je naveo da je apelantica podnijela dokaze o nacionalnoj strukturi uposlenika kod prednika tuženoga u Bugojnu 1993. godine, gdje je radila, a prema kojima je u razdoblju od 18. srpnja 1993. do 19. studenoga 2001. godine uposleno 68 uposlenika, od toga 67 Bošnjaka, te da je ta nacionalna struktura uposlenika bila rezultat rata. Također je neprijeporno da je apelantica podnijela dokaz o nacionalnoj strukturi uposlenika kod tuženog na dan 21. svibnja 2003. godine po organizacijskim jedinicama u pošti Travnik, Bugojnu i Telekomu Travnik. Vrhovni sud je istaknuo da navedenim dokazima apelantica nije dokazivala pravno relevantne činjenice da je u vremenu kada se prijavila za povratak na posao pa do isteka roka propisanoga u stavku 8. članka 143. ZOR-a, tuženi imao radno mjesto stručne spreme i kvalifikacije koju ona ima, i da je na to radno mjesto uposlio osobu bošnjačke pripadnosti. Vrhovni sud je naveo da bi u konkretnom slučaju za odluku o utemeljenosti istaknutoga apelantičinoga zahtjeva, upravljenog na zabranu diskriminacije u ovome predmetnome sporu u smislu članka 5. stavak 3. točka 2. ZOR-a, samo pojedinačni apelantičini dokazi omogućili sudu obrazovanje svojih uvjerenja o tim pravno relevantnim činjenicama.Vrhovni sud je također naveo da u razdoblju vremena od kada se apelantica tuženome prijavila za vraćanje na posao do isteka roka propisanoga u stavku 8. članka 143. ZOR-a apelantica nije dokazala da je na to raspoloživo radno mjesto tuženi uposlio Bošnjaka i time napravio razliku po nacionalnoj osnovi. Vrhovni sud je istaknuo da je irelevantno razdoblje u 1993, 2001. i 2003. godini sa komparacijom podataka za koji je apelantica podnijela dokaze sudu, jer to nisu činjenice relevantne za presuđenje o prijepornome zahtjevu. Vrhovni sud je ocijenio da su i ostali dijelovi tužbenoga zahtjeva pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijeni, budući su vezani za utvrđenje je li povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije. Iz Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH navedenih razloga Vrhovni sud je zaključio da su apelantičini prizivni navodi istaknuti u reviziji u cijelosti neutemeljeni. IV. Apelacija a) Navodi apelacije 13. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a u okviru toga i pravo na suđenje u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), potom pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a)(i) i (ii) Međunarodnoga pakta, kao i pravo iz članka 5.e)(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i članka 23. Konvencije o pravima djeteta, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na učinkoviti pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Glede navoda o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud opaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na apelantičin priziv da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe o teretu dokazivanja. Dalje, apelantica ističe da je postupak pred sudovima trajao nerazumno dugo i to više od pet godina, iako se radilo o radnome sporu koji u odnosu na druge sporove ima prioritet u rješavanju. Dalje, apelantica se žali da ju je tuženi, donoseći pobijane odluke o čekanju posla i prestanku radnoga odnosa, primjenjujući članak 143. ZOR-a, diskriminirao na nacionalnoj i vjerskoj osnovi kada je nije pozvao da se vrati na posao. U svezi sa navedenim apelantica ističe da su sudovi pogrešno ocijenili relevantne činjenice u odnosu na pravo na nediskriminaciju u svezi sa pravom na rad. Dalje, apelantica ističe da nije točna konstatacija Vrhovnoga suda da u vrijeme kada se javila na posao tuženi za nju nije imao konkretno radno mjesto, te da je 2003. godine, kada ju je tuženi pozvao na posao, poziv tuženog za povratak na posao odbila. Također, ističe da joj je tuženi povratak na posao uvjetovao povlačenjem tužbe, te da je pogrešno interpretirao njezinu izjavu kao odbijanje povratka na posao u poštu u Travniku. Naime, apelantica je navela da ponudu tuženoga za povratak na posao nije odbila, nego je tražila razumijevanje tuženoga zbog toga što ima hendikepirano dijete koje je rođeno sa "Downovim sindromom". U svezi sa navedenim apelantica smatra da je diskriminirana temeljem spolne pripadnosti i kažnjena kao žena i majka. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude. 15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da smatra da apelacija nije utemeljena, te da ostaje kod razloga datih u svojoj odluci. 16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neutemeljena jer su pobijane sudske odluke donesene sukladno relevantnim zakonskim odredbama. 17. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu, jer je Direkcija u Travniku u potpunosti postupila sukladno odredbama članka 143. ZOR-a. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o parničnom postupku ( "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanu rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnoga rješavanja radnih sporova." U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Članak 5. Broj 24 – Strana 25 Osoba koje traži uposlenje, kao i osoba koje se uposli, ne može biti stavljena u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkoga ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnoga stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća glede angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili druga pitanja koja proističu iz radnog odnosa. U smislu stavka 1. ovog članka, ne isključuju se razlike: 1. koje se prave u dobroj vjeri, a utemeljene su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao; 2. koje se prave u dobroj vjeri, a utemeljene su na nesposobnosti osobe da obavlja poslove predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnoga stručnoga usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili osoba koja osigurava stručno usavršavanje uložila razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takva osoba ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog uposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće; 3. aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja osobe koja se nalazi u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju. U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog članka: 1. osoba čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu; 2. ukoliko podnositelj tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovoga članka, tuženi je dužan podnijeti dokaz da takva razlika nije napravljena na temelju diskriminacije; 3. ukoliko utvrdi da su navodi tužbe utemeljeni, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba ovoga članka, uključujući uposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanja ili ponovnu uspostavu svih prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu. Članak 63. Jedan od roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju (teže hendikepiranog djeteta) ima pravo raditi polovinu punog radnog vremena, u slučaju da se radi o samohranom roditelju ili da su oba roditelja uposlena, pod uvjetom da dijete nije smješteno u ustanovu socijalno-zdravstvenog zbrinjavanja, na temelju nalaza nadležne zdravstvene ustanove. Š..Ć Roditelju koji koristi pravo iz stavka 1. ovog članka, ne može se narediti da radi noću, prekovremeno i ne može mu se promijeniti mjesto rada, ako za to nije dao svoj pismeni pristanak. Članak 143. Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najdulje šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga zakona, ako poslodavac prije isteka ovoga roka uposlenika ne pozove na rad. Uposlenik koji se zatekao u radnome odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radno-pravnog statusa, a u ovome vremenskome razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovoga članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovoga članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na razini Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja još najmanje jednu polovinu prosječne plaće. Iznimno, umjesto otpremnine poslodavac i uposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. Broj 24 – Strana 26 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog članka utvrđuju se pismenim ugovorom između uposlenika i poslodavca. Ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stavka 4. ovoga članka, poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz st. 1.i 2. ovog članka, ako je to osoba neuposlena." VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. siječnja 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelantica je primila 13. veljače 2007. godine, a apelacija je podnesena 13. travnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a)(i) i (ii) Međunarodnog pakta, kao i pravo iz članka 5.e)(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i članka 23. Konvencije o pravima djeteta, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na učinkoviti pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 24. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Glede navoda o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud opaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na apelantičin priziv da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe o teretu dokazivanja. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni Ponedjeljak, 26.4.2010. sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 58/05). 26. U svezi s tim Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke naveo da "nije utvrdio tijekom postupka niti jednu povredu prava prema apelantici, jer tijekom postupka nije podnijela niti jedan valjan dokaz o diskriminaciji koja je zabranjena spomenutim člankom Europske konvencije i člankom 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, a nasuprot tome tužena je dokazala da takva razlika nije napravljena, i to iskazom svjedoka, uvidom u spiskove, te samim tim što je tužiteljica ŠapelanticaĆ "pozivana na rad da joj se uspostavi radno-pravni status na poslovima koje je ranije obavljala sukladno svojoj školskoj spremi, ali to nije prihvatila". Dalje, Kantonalni sud je u svojoj presudi obrazložio da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da apelantica nije podnijela očevidan dokaz diskriminacije glede primjene članka 143. ZOR-a. Također je naveo da iz članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, na koji se pozvao prvostupanjski sud, proizlazi da je tužiteljica ŠapelanticaĆ bila dužna podnijeti očevidan dokaz da je diskriminirana u primjeni članka 143. ZOR-a. Pored toga, Vrhovni sud je u svojoj presudi naveo "da propuštanje tužiteljice ŠapelanticeĆ da na izložene činjenice podnese dokaze" kojima bi potkrijepila prethodno navedene činjenice (tj. diskriminaciju) "zapravo znači da tužiteljica ŠapelanticaĆ nije omogućila sudu da o tim pravno relevantnim činjenicama obrazuje svoje uvjerenje i stoga u takvim procesnim okolnostima snosi štetne posljedice usljed njihove nedokazanosti ." 27. Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi pri ocjeni činjenica u konkretnom predmetu propustili uzeti u obzir činjenice koje je apelantica podastrla sudu, a kojima je učinila vjerojatnim da ju je tuženi diskriminirao u primjeni članka 143. ZOR-a u odnosu na ostale uposlenike tuženoga. Međutim, redoviti sudovi su odbili apelantičin tužbeni zahtjev uz obrazloženje da nije dokazala činjenice o postojanju diskriminacije, a koje je istaknula u tužbenome zahtjevu. Na taj način redoviti sudovi su postupali oprečno međunarodnim standardima koji predviđaju da kad tužitelj tvrdi da je diskriminiran a tvrdnje učini vjerojatnim, teret dokazivanja da te tvrdnje ne stoje se prebacuje na tuženog. Kako je Bosna i Hercegovina država koja teži ka integraciji u Europsku uniju, njezini sudovi moraju tumačiti antidiskriminacijsko zakonodavstvo u duhu razumijevanja ovoga pravnog koncepta kakav podržava Europska unija, tim prije što Ustav Bosne i Hercegovine nameće najviše standarde zaštite ljudskih prava u usporedbi sa minimalnim standardima koje nameće Europska konvencija. U tome smislu je nužno spomenuti Direktivu 2000/78 EC od 27. studenoga 2000. godine ("Službeni list Europskih zajednica" broj 303. od 2. prosinca 2000. godine, u daljnjem tekstu: Direktiva), kojom se "utvrđuje opći okvir za jednak tretman na području zapošljavanja i odabira zvanja". U članku 10. Direktive definiran je "teret dokazivanja", a predviđa da će države članice poduzeti nužne mjere kako bi se, sukladno svojim nacionalnim pravosudnim sustavima, mogle pobrinuti da, u slučajevima kada osobe smatraju da im je nanesena nepravda jer na njih nije primijenjeno načelo jednakog tretmana dokažu, pred sudom ili drugim nadležnim organom, činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je bilo posredne ili neposredne diskriminacije, na tuženoj je da dokaže da nije došlo do kršenja načela jednakoga Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH postupanja. Stavkom (2) članka 10. Direktive predviđeno je da se ne sprečavaju države članice da uvedu pravila o dokazivanju koja su povoljnija za tužitelja. Iz citiranog pravnog akta proizlazi da apelantica koja navodi diskriminaciju mora sudu prezentirati činjenice na temelju kojih se može pretpostaviti postojanje diskriminacije, a od toga momenta se teret dokazivanja prebacuje na tuženu stranu. 28. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi, postupajući na navedeni način, zanemarili da je apelantica iznijela više nego dovoljno činjenica na temelju kojih bi se moglo sumnjati u postojanje diskriminacije tuženoga u primjeni članka 143. ZOR-a. Naime, apelantica je navela da je bila primorana napustiti grad i rodno mjesto zbog ratnih sukoba, da je tuženi nikada nije pozvao da se vrati na radno mjesto, da je tuženi primio nove uposlenike, a da nije prekinuo radni odnos onim uposlenicima koji su bili na spisku uposlenih. Također je navela da je, prema statističkim podacima za razdoblje od 18. srpnja 1993. godine do 19. studenoga 2001. godine, tuženi uposlio 68 novih djelatnika od kojih 67 bošnjačke nacionalnosti. Ustavni sud, također, primjećuje da se apelantica 21. prosinca 1999. godine obratila tuženome pismenim zahtjevom tražeći da joj se uspostavi radno-pravni status i da je tuženi vrati na posao. Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da je tuženi apelantici tek 2003. godine ponudio da se vrati na posao, uvjetujući joj da povuče tužbeni zahtjev, i to nakon dogovora i medijacije Ombudsmana, i pisma Ministarstva prometa i komunikacija broj 01-27-903/03 od 24. srpnja 2003. godine. 29. Sve ove navedene činjenice očito ukazuju da je apelantica sudu prezentirala činjenice na temelju kojih se moglo pretpostaviti postojanje diskriminacije tuženog u primjeni članka 143. ZOR-a, pa je sud u konkretnom slučaju teret dokazivanja trebao prebaciti na tuženoga. Međutim, sudovi su odbili apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da ju je diskriminirao tuženi u primjeni članka 143. ZOR-a, uz obrazloženje da apelantica nije omogućila sudu da zasnuje svoje mišljenje na činjenicama koje je prezentirala sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redoviti sudovi nisu osigurali apelantici proceduralna prava stavljajući joj pretjeran teret dokazivanja činjenica koje su jedino tuženome bile na raspolaganju, i koje apelantica nije ni morala dokazati, nego tuženi pobiti. 30. Na temelju navedenoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi proizvoljnom primjenom odredaba o teretu dokazivanja povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Diskriminacija u vezi sa pravom na rad 31. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članku ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Članak 14. Europske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 32. Što se tiče navoda o diskriminaciji u svezi s pravom na rad, Ustavni sud opaža da apelantica ove navode temelji na svojoj tvrdnji da je tuženi, donoseći pobijane odluke o čekanju posla i prestanku radnog odnosa pozivom na članak 143. ZOR-a, te ponudom da se vrati na posao nakon dvije godine od podnošenja tužbe sudu, i reorganizacije prema kojoj je njezino radno mjesto po organizacijskoj shemi smješteno u Direkciji u Travniku, učinio diskriminaciju na nacionalnoj osnovi. Broj 24 – Strana 27 33. Ustavni sud podsjeća da ZOR utvrđuje da će uposlenik koji se zatekao na čekanju posla, sukladno članku 143. stavak 1. ovog zakona, ostati u tom statusu najdulje šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona, ako poslodavac prije isteka ovoga roka uposlenika ne pozove na rad. S druge strane, sukladno članku 143. stavak 2. ovoga zakona, uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radno-pravnog statusa, smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla, ako u ovome vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. U oba slučaja, ako uposlenik na čekanju posla ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. članka 143. ZOR-a, prestaje mu radni odnos sukladno članku 143. stavak 4. ZOR. U tom slučaju, uposlenik ima pravo na otpremninu, a poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koje ima istu kvalifikaciju, ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz članka 143. st. 1. i 2. ZOR, ako je to osoba neuposlena. Uposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članku 143. st. 1. i 2. ZOR-a može u zakonom propisanom roku podnijeti priziv Kantonalnom povjerenstvu za implementaciju članka 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalno povjerenstvo). 34. U konkretnom slučaju, apelantica je izjavila priziv Kantonalnom povjerenstvu nakon što je dobila rješenje tuženoga o rješavanju svoga radno-pravnog statusa djelatnika na čekanju. Dalje, Kantonalno povjerenstvo je utvrdilo da apelantica ima status uposlenika na čekanju, te da slijedom toga njezin predmet potpada pod okvir članka 143. ZOR-a. Nakon toga tuženi je ponudio apelantici status uposlenice na čekanju, pozivajući se na članak 143. stavak 2. ZOR-a, uključujući pravo na naknadu ali bez mogućnosti da apelantica nastavi sa radom. Dalje, tuženi je apelantici ponudio povratak na posao tek 2003. godine, nakon izvršene reorganizacije, s tim da poslove obavlja u Direkciji u Travniku. Apelantica ponudu tuženoga nije mogla prihvatiti zbog promjene mjesta rada jer je majka troje djece, od kojih je jedno dijete hendikepirano. 35. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kada se analizira sa navedenim odredbama, osigurava ustavnu zaštitu protiv bilo kakvog oblika diskriminacije, između ostalog u oblasti radnih odnosa (članak 5.(e)(i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 2, 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima). Slično tome, nediskriminacija je središnji dio ZOR-a (članak 5. ovoga zakona propisuje da osoba koja traži uposlenje, kao i osoba koja se uposli, ne može biti stavljena u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla). 36. Kao prvo, mora se ocijeniti je li bilo miješanja u apelantičino pravo na nediskriminaciju, i drugo, u slučaju da je došlo do takvoga miješanja, odrediti je li bilo zakonskih osnova koje bi to miješanje opravdavale. 37. Kao opće pravilo, odredba je diskriminacijska ako pravi razliku između osoba i grupa osoba koji su u sličnoj situaciji i ta razlika nema objektivnog i razumnog opravdanja ili ako nema razumne proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se teži ostvariti. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, sami po sebi ne zabranjuju različit tretman. Primjerice, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije dozvoljava posebne mjere kako bi se osiguralo jednako uživanje ljudskih prava grupama u nepovoljnom položaju (članak 1. stavak 4). Slično tome, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima dozvoljava ograničenje prava iz ovoga pakta i to u onoj mjeri koja je u suglasnosti sa prirodom ovih prava i isključivo s ciljem unapređenja općeg blagostanja u demokratskome društvu. Obično se moraju iznijeti krupni razlozi kako bi se opravdalo različito tretiranje ljudi, osobito kada se radi o pravljenju razlika između etničkih i rasnih grupa. Dalje, ako se takvi razlozi ustanove, cilj kojemu se teži mora biti zakonit, a sredstva korištena Broj 24 – Strana 28 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH proporcionalno. Ovo znači, između ostalog, da se mora postići pravičan balans između općeg javnog interesa i prava pojedinca. 38. Promatrajući ovaj predmet u kontekstu prakse Ustavnog suda u sličnim predmetima, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj U 38/02 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 38/02 "Službeni glasnik BiH" broj 8/04), zaključio "Članak 143. Zakona o radu ne pravi razliku između osoba ili grupa osoba i stoga je prima facie nediskriminacijski. Međutim, iako zakon sam po sebi nije diskriminacijski, efekt provedbe toga zakona može biti diskriminacijski (vidi npr. Belgijski jezički slučaj 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6 (1979-1980), stavak 10). Slično tome, Ustavni sud je u svojoj praksi utvrdio da postoji više načina na koje može nastati diskriminacija: zakon je prima facie diskriminacijski; zakon je, iako prima facie neutralan i primjenjivan sukladno svojim pretpostavkama, donesen s ciljem diskriminiranja što proizlazi iz povijesnoga tumačenja zakona, izjava zakonodavaca, disparatnog utjecaja zakona, ili drugih posrednih dokaza o namjeri; efektå prethodne de iure diskriminacije su podržali odgovarajući javni organi na svim državnim razinama ne samo svojim djelovanjem, već i nedjelovanjem (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 5/98 III od 30. lipnja 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 23/00, stavak 79). Primjenom članka 143. ZOR-a, općenito na sve uposlene na čekanju tijekom rata, prestanak radnog odnosa je u većini imao utjecaja na različite etničke skupine. Prema stavu Ustavnoga suda, u vremenu teškoga ekonomskog stanja, neki zakon može imati opravdani cilj da se uposlenici privremeno stave na čekanje. Međutim, to neće biti slučaj ako se stavljanje na čekanje ili prestanak radnoga odnosa vrši po diskreciji poslodavca, proizvoljno, a posebice temeljem diskriminacije. Ne samo da to ima diskriminirajući efekt po one koji su otpušteni ili koji su na čekanju tijekom rata, nego su im uskraćivane i procesne garancije u ostvarivanju njihovih građanskih prava sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud ne smatra kako bi prestanak apelantičinoga radnog odnosa, sa obvezom isplate otpremnine, olakšao ekonomske poteškoće tuženoga. 39. Iz činjenica utvrđenih u sudskome postupku koji je okončan pobijanim presudama proizlazi da se apelantica 21. prosinca 1999. godine obratila tuženom pismenim zahtjevom tražeći da joj se uspostavi radno-pravni status i da je tuženi vrati na posao. Dalje, tuženi je apelantici tek 2003. godine ponudio povratak na posao, uvjetujući joj da povuče tužbeni zahtjev, i to nakon dogovora i medijacije Ombudsmana i pisma Ministarstva prometa i komunikacija broj 01-27-903/03 od 24. srpnja 2003. godine. Također, 2002. godine je izvršena reorganizacija tuženoga, a apelantičino radno mjesto koje je vezano za kadrovske poslove po organizacijskoj shemi je premješteno u Direkciju u Travnik. Stoga apelantica (majka troje djece, od kojih je jedno oboljelo od "Downovog sindroma" nije bila u mogućnosti prihvatiti ponudu tuženoga za povratak na posao, budući da je u tome slučaju na posao svakodnevno morala putovati iz Bugojna, mjesta stanovanja, u Travnik u sjedište Direkcije. 40. Ustavni sud smatra da je apelantica odbijanjem tužbenoga zahtjeva od sudova kojim je tražila da joj tuženi omogući bezuvjetan povratak na radno mjesto pod uvjetima i sukladno njezinome ranijem uposlenju i pod jednakim uvjetima koje imaju i drugi uposlenici na sličnim radnim mjestima, dovedena u različit položaj u odnosu na ostale uposlenike tuženog u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. 41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je pobijanim odlukama sudova prekršeno apelantičino pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravo iz članka 5.e) i i) Međunarodne konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju prekršena apelantičina prava po navedenim osnovama, te je odlučio o meritumu predmeta sukladno članku 64. Ponedjeljak, 26.4.2010. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, i naložio tuženome da apelantici odmah ponudi mogućnost povratka na rad pod uvjetima i sukladno njezinom ranijem uposlenju i pod jednakim uvjetima koji imaju ostali uposlenici na sličnim zadacima. Također, nalaže se nadležnome sudu da o apelantičinom zahtjevu za naknadu plaća riješi po žurnom postupku i sukladno pravnom shvaćanju ovoga suda. Odluka se dostavlja tuženome i nadležnom sudu radi osiguranja apelantičinih ustavnih prava. Pravo na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje a) Relevantna načela 43. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 44. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV) 45. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 46. Ustavni sud opaža da je u konkretnom predmetu postupak počeo 8. studenoga 2001. godine kada je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu zbog zaštite prava iz radnog odnosa. Postupak po apelantičinoj tužbi je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. siječnja 2007. godine. Dakle, razdoblje koji će Ustavni sud ispitati iznosi pet godina i dva mjeseca, koliko je bilo potrebno da apelantica dođe do konačne odluke suda. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 47. Ustavni sud opaža da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu radi povratka na posao i isplati plaća koji se prema odredbama ZPP smatra žurnim. Ustavni sud opaža da se u konkretnom pitanju odlučivalo o eventualnoj diskriminaciji apelantice, što se može smatrati pitanjem koje je relativno složeno, s obzirom na činjenična pitanja koja je u takvim slučajevima potrebno utvrditi. 48. U konkretnom slučaju se radilo o radnom sporu, u kome je postupak pred Općinskim sudom započeo 8. studenoga 2001. godine i u prvom dijelu u kome je održano osam ročišta do donošenja Presude tog suda broj P-1234/02 od 21. lipnja 2004. godine, trajao preko dvije godine i pet mjeseci. Ova presuda je ukinuta Rješenjem Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-859/04 od 15. prosinca 2004. godine, a ponovljeni postupak pred Općinskim sudom je nakon održana dva ročišta okončan Presudom tog suda broj P-15/05 od 22. travnja 2005. godine, dakle trajao je manje od četiri mjeseca. Općinski sud je nakon podnošenja tužbe prvo ročište zakazao 18. studenoga 2002. godine, dakle, nakon više od godinu dana. Sud je jedno ročište odgodio na neodređeno vrijeme i naložio vještačenje stalnog sudskog vještaka na okolnosti utvrđivanja nacionalne strukture uposlenih (na dan 18. srpanj 1993. godine) kod tuženog i plaća apelantice koje bi zaradila da je bila uposlena u razdoblju od 18. srpnja 1993. godine do dana vještačenja. Ustavni sud opaža da je nakon odlaganja ročišta na neodređeno vrijeme, radi pribavljanja Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nalaza vještaka, do zakazivanja sljedećeg ročišta proteklo razdoblje dulje od šest mjeseci. Dalje, Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi žuran, niti iz dostavljenog spisa proizlazi bilo kakav dokaz iz kojega bi se mogla utvrditi apelantičina odgovornost za duljinu trajanja postupka. 49. Dalje, Ustavni sud opaža da je Kantonalni sud u dva navrata odlučivao o apelantičinim prizivima izjavljenim protiv presuda Općinskog suda i da je odluke donosio u relativno kratkom roku, i to o prvom apelantičinom prizivu je odlučio u roku kraćem od šest mjeseci, a o drugom apelantičinom prizivu u roku kraćem od sedam mjeseci. Ustavni sud smatra da Kantonalni sud prilikom donošenja odluka o prizivima nije prekoračio razuman rok. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Vrhovnim sudom po izjavljenoj apelantičinoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda trajao preko godinu dana, iako je po svojoj prirodi žuran, te da se u odgovoru na apelaciju nije očitovao u svezi s duljinom trajanja postupka. 50. Imajući u vidu navedeno, te da se ne radi o izuzetno kompleksnom radnom sporu, Ustavni sud zaključuje da duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 51. Apelantica u apelaciji navodi da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. 52. Ustavni sud opaža da se u suštini navodi o kršenju navedenih prava vezuju za navode o kršenju prava na nediskriminaciju koje je Ustavni sud već ispitao, pa ove navode Ustavni sud neće posebice ispitivati. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer sudovi apelantici nisu osigurali proceduralna prava namećući joj pretjeran teret dokazivanja činjenica glede diskriminacije koje su tuženom bile na raspolaganju. Također, prekršeno je i apelantičino pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i pravo iz članka 5.e)(i) Međunarodne konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, jer je apelantica dovedena u različit položaj u odnosu na ostale uposlenike tuženog u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. 54. Ustavni sud zaključuje da duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada odluka o apelantičinom tužbenom zahtjevu kojim je zatražila zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je po zakonu žuran, traje preko pet godina i dva mjeseca. Na temelju članka 61. st. 1. i 2, kao članka 64. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Na temelju članka 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izjava o neslaganju suca Mirsada Ćemana. 56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Broj 24 – Strana 29 Izjava o neslaganju Mirsada Ćemana, suca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 1093/07 Na temelju članka 41. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), oprečno odluci većine sudaca o meritumu u predmetu broj AP 1093/07 od 25. rujna 2009. godine, izražavajući dužno poštovanje prema većinskom mišljenju, ne slažem se sa mišljenjem i odlukom većine da je odlukama redovitih sudova (Vrhovni sud Federacije BiH, Kantonalni sud Novi Travnik i Općinski sud u Bugojnu) povrijeđeno apelantičino pravo: - na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije "jer sudovi nisu osigurali apelantici proceduralna prava namećući joj pretjeran teret dokazivanja činjenica glede diskriminacije koje su tuženome bile na raspolaganju", kao i - apelantičino pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i pravo iz članka 5.e) i i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije "jer je apelantica dovedena u različit položaj u odnosu na ostale uposlenike tuženoga u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji". U ostalome dijelu se slažem sa odlukom i većinskim mišljenjem tj. da, u konkretnom slučaju, postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, iz činjeničnog stanja koje su utvrdili redoviti sudovi, prema mome mišljenju, ne može se zaključiti da je BH Telekom d.d. Sarajevo-Direkcija Travnik kao tuženi svoju reorganizaciju izvršio u namjeri da izbjegne prijem apelantice na posao u Bugojnu, niti da je na "njezino radno mjesto" referenta za radne odnose i kadrovska pitanja (VŠ pravnik) u relevantnom razdoblju primio drugoga djelatnika, iz čega bi, u oprečnom, proizlazila ocjena da se radi o diskriminaciji. S druge strane, tuženi je, što se vidi iz spisa, dokazao da u spornom razdoblju (relevantno razdoblje iz članka 143. Zakona o radu FBiH) nije primio drugog djelatnika na apelantičino radno mjesto, što znači da je, i kada bi teret dokazivanja bio isključivo na tuženom, tuženi, kao što su to zaključili i redoviti sudovi, dao dovoljno argumenata o odlučnim činjenicama na kojima su redoviti sudovi utemeljili svoju odluku. Proizlazi da je u konkretnom slučaju članak 143. ZOR-a dosljedno primijenjen, što su redoviti sudovi odgovarajuće obrazložili. Iako to ne ulazi u pravni aspekt ovoga pitanja, ipak, nemogućnost i nespremnost apelantice da zbog zdravstvenog stanja svoga djeteta prihvati posao izvan mjesta stanovanja (reorganizacija tuženog) izaziva dužno suosjećanje ali ne može biti razlogom za neutemeljene pravne kvalifikacije i zasnivanje odluka na tome. Sudac Mirsad Ćeman, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1093/07, rješavajući apelaciju Silvane Tomić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Broj 24 – Strana 30 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 26.4.2010. Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. septembra 2009. godine donio je 3. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 8. maja 2009. godine. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. Apelantkiwa i Ivica Grgić (u daqnjem tekstu: drugotužilac) su 8. novembra 2001. godine podnijeli tužbu Opštinskom sudu protiv tuženog radi utvrđewa i vraćawa na posao, koja je Presudom Opštinskog suda broj P-1234/02 od 21. juna 2004. godine odbijena. 6. Protiv navedene presude Opštinskog suda apelantkiwa i drugotužilac su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj GŽ-859/04 od 15. decembra 2004. godine žalbe uvažio, osporavanu presudu ukinuo i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovni postupak 7. U ponovljenom postupku Opštinski sud je Presudom broj P-15/05 od 22. aprila 2005, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-448/05 od 7. decembra 2005. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje i drugotužioca kojim je traženo da se utvrdi povreda prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 5e)(i) Međunarodne konvencije o uklawanju svih oblika rasne diskriminacije, čl. 6 i 7a)(i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Istom presudom odbijeni su tužbeni zahtjev apelantkinje i drugotužioca kojim je traženo da tuženi poništi svoju odluku o prestanku apelantkiwinog radnog odnosa i da joj se utvrdi status radnika na čekanju posla, a da za drugotužioca poništi odluku o utvrđivanju statusa radnika na čekanju posla. Takođe, odbijen je i apelantkiwin zahtjev za povratak na ranije radno mjesto, kao i zahtjev apelantkinje i drugotužioca da im se isplati naknada plata sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima spora, kako je to pobliže navedeno u izreci presude. 8. Opštinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je na osnovu dokaza koji su provedeni utvrdio da nije sporno da je apelantkiwi prestao radni odnos kod tuženog na osnovu člana 143 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: ZOR), nego je sporno da li su odluke tuženog donesene shodno članu 143 ZOR-a zakonite, te da li je wihovim donošenjem apelantkiwa diskriminisana na nacionalnoj osnovi, s obzirom na odredbe člana 5 ZOR-a, te odredbe člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa čl. 5e)(i) Međunarodne konvencije o uklawanju svih oblika rasne diskriminacije, čl. 6 i 7a)(i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Opštinski sud je istakao da apelantkiwa u toku postupka nije dokazala da su zaposleni na čekanju posla druge nacionalnosti, u konkretnom slučaju Bošwaci, pozivani na posao, a da ona kao radnica hrvatske nacionalnosti nije pozivana na posao, što bi imalo elemente diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Opštinski sud je zakqučio da je tuženi dokazao da na radno mjesto na kom je bila zaposlena apelantkiwa nije primljena druga osoba, te da je neosnovano apelantkiwino pozivanje na ukupnu nacionalnu strukturu zaposlenih, s obzirom da je struktura zaposlenika bila takva i prije donošewa ZOR-a. Dalje, sud je naveo da u konkretnom slučaju apelantkiwa nije dokazala da je tuženi, kao poslodavac, nakon što je apelantkiwi prestao radni odnos, u kategoriji njene stručne spreme primila bilo koga u radni odnos, sem što je 1994. godine, dok je apelantkiwa boravila van Bosne i Hercegovine, primila B.S. koja ima visoku stručnu spremu. 9. Sud je takođe utvrdio da apelantkiwa u toku postupka nije prihvatila poziv tuženog da se vrati na posao zato što Usvaja se apelacija Silvane Tomić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6 i 7(a)(i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i pravâ iz člana 5e)(i) Međunarodne konvencije o uklawanju svih oblika rasne diskriminacije. Ukidaju se: Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. januara 2007. godine. Presuda Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-448/05 od 7. decembra 2005. godine. Presuda Opštinskog suda Bugojno broj P-15/05 od 22. aprila 2005. godine. Nalaže se BH Telekomu d.d. Sarajevo - Direkcija Travnik da apelantkiwi odmah ponudi mogućnost da se vrati na rad pod uslovima i u skladu sa njenim ranijim zaposlenjem i pod jednakim uslovima koje imaju ostali zaposleni na sličnim zadacima. Nalaže se Opštinskom sudu u Bugojnu da o apelantkiwinom zahtjevu za naknadu izgubljenih plata riješi po hitnom postupku i u skladu sa pravnim shvatanjem Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u ovoj odluci. Nalaže se BH Telekomu d.d. Sarajevo - Direkcija Travnik i Opštinskom sudu u Bugojnu da, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Silvana Tomić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Bugojna, koju zastupa Stjepan Vukadin, advokat iz Bugojna, podnijela je 13. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-448/05 od 7. decembra 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Bugojnu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-15/05 od 22. aprila 2005. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i BH Telekoma d.d. Sarajevo-Direkcija Travnik (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 2. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Opštinskog suda je 17. aprila 2009. godine zatraženo da dostavi predmetni spis na uvid. Odgovore na apelaciju su dostavili Vrhovni i Kantonalni sud 14. jula 2008. godine, Opštinski sud 8. jula 2008. godine, a tuženi 7. jula 2008. godine. Opštinski sud je 7. maja 2009. godine dostavio spis na uvid. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH joj nije odgovaralo da putuje iz Bugojna u Travnik i zbog bolesti djeteta, dok je drugotužilac prihvatio poziv tuženog da se vrati na posao i ponovno je kod njega u radnom odnosu. Sud je obrazložio da je radni odnos apelantkiwi i drugotužiocu prestao zbog tada stvarnih potreba tuženog i u skladu sa članom 143 ZOR-a, zbog nemogućnosti da ih zaposli, a ne zbog wihove nacionalne pripadnosti, jer čim se zbog procesa rada ukazala potreba, apelantkiwa i drugotužilac su pozvani da rade. Naime, u međuvremenu je došlo do transformacije tuženog (razdvajanje ranijeg pravnog subjekta u dva odvojena subjekta), pa su kadrovski poslovi koje je ranije obavljala apelantkiwa, nakon izvršene transformacije, smješteni u sjedištu Direkcije u Travniku a ne u Bugojnu. Opštinski sud je, analizirajući odredbe člana 3 Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a i stava 2 istog člana, utvrdio da je apelantkiwi prestao radni odnos u skladu sa odredbama člana 143 Zakona o radu, odnosno zbog nemogućnosti zapošljavawa, a ne zbog njene nacionalne pripadnosti, te da je apelantkiwa, nakon što se kasnije ukazala potreba, pozivana da radi ali da je to odbila. Opštinski sud je obrazložio da je apelantkiwin radno-pravni status rješavan shodno odredbama člana 143 ZOR-a, da nije bilo povrede prava na zabranu nediskriminacije u vezi sa pravom na rad, da je apelantkiwi utvrđen status na čekanju posla, a nakon toga prestanak radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine, te da su izvršeni obračuni za naknadu plata po osnovu čekawa i otpremnine. 10. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je Opštinski sud pravilno zakqučio da iz člana 5 stav 3 tačka 2 proizilazi da je apelantkiwa bila dužna da sudu podnese očigledan dokaz o diskriminaciji u primjeni člana 143 ZOR-a. Naime, apelantkiwa u toku postupka nije dokazala da su u skladu sa članom 143 ZOR-a zaposleni na čekanju druge nacionalnosti, u konkretnom slučaju Bošwaci, pozivani na posao, a da Hrvati nisu, što bi imalo elemente diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Naprotiv, tuženi je u toku postupka dokazao da na radno mjesto na kom je radila apelantkiwa nije niko primljen. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zakqučak Opštinskog suda da problem mora da se posmatra pojedinačno, tj. za svakog zaposlenog, i da se u takvom slučaju procijeni da li su, primjenom člana 143 u vezi sa članom 5 stav 1 ZOR-a, povrijeđena prava zaposlenog. Kantonalni sud je zakqučio da je neosnovano apelantkiwino pozivanje na ukupnu strukturu zaposlenika tuženog, s obzirom da je do toga došlo prije donošewa ZOR-a i primjene člana 143 navedenog zakona. Takođe, istakao je da je Opštinski sud pravilno zakqučio da u primjeni člana 143 ZOR-a u odnosu na apelantkinju nije bilo diskriminacije, s obzirom da je tuženi poslije donošewa odluke o prestanku radnog odnosa, nakon što su se stekli uslovi za zapošljavanje, apelantkinju pozivao na rad. Sud je naveo da je takvu ponudu prihvatio drugi tužilac i da se vratio na posao kod tuženog. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je Opštinski sud obrazložio i zašto je ocijenio da su neosnovani apelantkiwini navodi o odbijanju da prihvati posao u Direkciji u Travniku. Kantonalni sud je ocijenio da je Opštinski sud razloge za svoj stav da odbije apelantkiwin tužbeni zahtjev, kao i ocjenu dokaza koji su izvedeni, dao jasno obrazloženje i pravilno primijenio materijalno pravo koje je u cijelosti prihvatqivo. 11. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. januara 2007. godine apelantkiwina revizija je odbijena i Presuda Kantonalnog suda broj Gž-448/05 od 7. decembra 2005. godine je potvrđena. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani navodi revizije da Kantonalni sud apelantkiwine žalbene prigovore o ocjeni dokaza nije razmatrao. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud razmotrio sve apelantkiwine prigovore i s tim u vezi izveo valjan zakqučak da su dokazi koji su izvedeni pred Opštinskim sudom ocijenjeni u skladu sa članom 8 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud uvjerenje o Broj 24 – Strana 31 neosnovanosti apelantkiwinih žalbenih navoda opravdao pravilnim razlozima koje u cijelosti prihvata i revizioni sud, jer oni imaju uporište u odredbama materijalnog i procesnog prava na koje se i pozvao u obrazloženju osporavane presude. Stoga je Vrhovni sud ocijenio kao neosnovan apelantkiwin prigovor da je Kantonalni sud povrijedio odredbe parničnog postupka. Vrhovni sud je istakao da apelantkiwino mišljenje da postoji diskriminacija Hrvata u Bugojnu na nacionalnoj i vjerskoj osnovi apelantkinju nije oslobađalo obaveze da podnese dokaze kojim bi se utvrdile konkretne činjenice shodno kojima ju je tuženi diskriminisao u odnosu na istaknuti zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa i s tim u vezi povratka na ranije radno mjesto. Upravo to izričito nalaže, s jedne strane, materijalno-pravna norma (član 5 stav 3 tačka 2 ZOR-a), a s druge strane norma procesnog prava. Vrhovni sud je naveo da je shodno čl. 7 i 123 ZPP-a bila iskqučivo apelantkiwina dužnost da prikuplja procesnu građu u odnosu na zahtjev koji postavlja pred sud i da izvodi dokaze, što podrazumijeva da se ta obaveza odnosi na dokazivanje samo pravno relevantnih činjenica, jer je te činjenice po pravilima parnične procedure neophodno i utvrđivati. 12. Vrhovni sud je naveo da je apelantkiwa podnijela dokaze o nacionalnoj strukturi zaposlenih kod prednika tuženog u Bugojnu 1993. godine, gdje je radila, a shodno kojima je u periodu od 18. jula 1993. do 19. novembra 2001. godine zaposleno 68 zaposlenika, od toga 67 Bošwaka, te da je ta nacionalna struktura zaposlenih bila rezultat rata. Takođe je nesporno da je apelantkiwa podnijela dokaz o nacionalnoj strukturi zaposlenih kod tuženog na dan 21. maja 2003. godine po organizacionim jedinicama u pošti Travnik, Bugojnu i Telekomu Travnik. Vrhovni sud je istakao da navedenim dokazima apelantkiwa nije dokazivala pravno relevantne činjenice da je u vremenu kada se prijavila za povratak na posao pa do isteka roka propisanog u stavu 8 člana 143 ZOR-a, tuženi imao radno mjesto stručne spreme i kvalifikacije koju ona ima, i da je na to radno mjesto zaposlio osobu bošwačke pripadnosti. Vrhovni sud je naveo da bi u konkretnom slučaju za odluku o osnovanosti istaknutog apelantkiwinog zahtjeva, upravljenog na zabranu diskriminacije u ovom predmetnom sporu u smislu člana 5 stav 3 tačka 2 ZOR-a, samo pojedinačni apelantkiwini dokazi omogućili sudu da obrazuje svoje uvjerenje o tim pravno relevantnim činjenicama. Vrhovni sud je takođe naveo da u periodu vremena od kada se apelantkiwa tuženom prijavila za vraćanje na posao do isteka roka propisanog u stavu 8 člana 143 ZOR-a apelantkiwa nije dokazala da je na to raspoloživo radno mjesto tuženi zaposlio Bošwaka i time napravio razliku po nacionalnoj osnovi. Vrhovni sud je istakao da je irelevantan period u 1993, 2001. i 2003. godini sa komparacijom podataka za koji je apelantkiwa podnijela dokaze sudu, jer to nisu činjenice relevantne za presuđenje o spornom zahtjevu. Vrhovni sud je ocijenio da su i ostali dijelovi tužbenog zahtjeva pravilnom primjenom materijalnog prava odbijeni, budući da su vezani za utvrđenje da li je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je zakqučio da su apelantkiwini žalbeni navodi istaknuti u reviziji u cijelosti neosnovani. IV. Apelacija a) Navodi apelacije 13. Apelantkiwa osporava navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a u okviru toga i pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6 i 7(a)(i) i (ii) Međunarodnog pakta, kao i pravo iz člana 5e)(i) Međunarodne konvencije o Broj 24 – Strana 32 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH uklawanju svih oblika rasne diskriminacije i člana 23 Konvencije o pravima djeteta, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na apelantkiwinu žalbu da su sudovi proizvoqno primijenili odredbe o teretu dokazivawa. Dalje, apelantkiwa ističe da je postupak pred sudovima trajao nerazumno dugo i to više od pet godina, iako se radilo o radnom sporu koji u odnosu na druge sporove ima prioritet u rješavanju. Dalje, apelantkiwa se žali da ju je tuženi, donoseći osporene odluke o čekanju posla i prestanku radnog odnosa, primjenjujući član 143 ZOR-a, diskriminisao na nacionalnoj i vjerskoj osnovi kada je nije pozvao da se vrati na posao. U vezi sa navedenim apelantkiwa ističe da su sudovi pogrešno ocijenili relevantne činjenice u odnosu na pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad. Dalje, apelantkiwa ističe da nije tačna konstatacija Vrhovnog suda da u vrijeme kada se javila na posao tuženi za nju nije imao konkretno radno mjesto, te da je 2003. godine, kada ju je tuženi pozvao na posao, poziv tuženog za povratak na posao odbila. Takođe, ističe da joj je tuženi povratak na posao uslovio povlačenjem tužbe, te da je pogrešno interpretirao njenu izjavu kao odbijanje da se vrati na posao u poštu u Travniku. Naime, apelantkiwa je navela da ponudu tuženog da se vrati na posao nije odbila, nego je tražila razumijevanje tuženog zbog toga što ima hendikepirano dijete koje je rođeno sa "Daunovim sindromom". U vezi sa navedenim apelantkiwa smatra da je diskriminisana po osnovu polne pripadnosti i kažnjena kao žena i majka. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga koje je dao u obrazloženju svoje presude. 15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da smatra da apelacija nije osnovana, te da ostaje kod razloga koje je dao u svojoj odluci. 16. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da je apelacija neosnovana jer su osporene sudske odluke donesene u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama. 17. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu, jer je Direkcija u Travniku u potpunosti postupila u skladu sa odredbama člana 143 ZOR-a. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a posebno pri određivanu rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu da se radni sporovi hitno rješavaju." U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 5 Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može da bude stavljeno u nepovoqniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljewa, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stawa, rođewa ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, fizičkih i duševnih poteškoća u pogledu angažovawa, obrazovawa, unapređewa, uslova i zahtjeva rada, Ponedjeljak, 26.4.2010. otkazivawa ugovora o radu ili druga pitawa koja proističu iz radnog odnosa. U smislu stava 1 ovog člana, ne iskqučuju se razlike: 1. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao; 2. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove koji su predviđeni za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavawa, pod uslovom da je poslodavac ili lice koje obezbjeđuje stručno usavršavanje uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za obezbjeđivanje odgovarajućeg drugog zaposlewa ili usavršavawa, ukoliko je to moguće; 3. aktivnosti koje za svoj ciq imaju poboqšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoqnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju. U slučajevima kršewa odredbi iz st. 1 i 2 ovog člana: 1. lice čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava da podnese tužbu nadležnom sudu; 2. ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije; 3. ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se obezbijedila primjena odredbi ovog člana, ukqučujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravawa ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu. Član 63 Jedan od roditelja djeteta sa težim smetwama u razvoju (teže hendikepiranog djeteta) ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, u slučaju da se radi o samohranom roditequ ili da su oba roditelja zaposlena, pod uslovom da dijete nije smješteno u ustanovu socijalno-zdravstvenog zbriwavawa, na osnovu nalaza nadležne zdravstvene ustanove. Š..Ć Roditequ koji koristi pravo iz stava 1 ovog člana, ne može da se naredi da radi noću, prekovremeno i ne može da mu se promijeniti mjesto rada, ako za to nije dao svoj pismeni pristanak. Član 143 Zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostaće u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatraće se, također, zaposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekawa posla zaposlenik ima pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac. Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1 i 2 ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1 ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plate isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavquje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osigurawa, a za svaku narednu godinu staža osigurawa još najmanje jednu polovinu prosječne plate. Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu da se dogovore i o drugom vidu naknade. Način, uslovi i rokovi isplate otpremnine iz st. 4 i 5 ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4 ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine da zaposli drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, sem lica iz st. 1 i 2 ovog člana, ako je to lice nezaposleno." VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. januara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 13. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelantkiwa osporava navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6 i 7(a)(i) i (ii) Međunarodnog pakta, kao i pravo iz člana 5e)(i) Međunarodne konvencije o uklawanju svih oblika rasne diskriminacije i člana 23 Konvencije o pravima djeteta, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na apelantkiwinu žalbu da su sudovi proizvoqno primijenili odredbe o teretu dokazivawa. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju Broj 24 – Strana 33 zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 58/05). 26. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke naveo da "nije utvrdio u toku postupka niti jednu povredu prava prema apelantkiwi, jer u toku postupka nije podnijela niti jedan valjan dokaz o diskriminaciji koja je zabranjena spomenutim članom Evropske konvencije i članom 3 Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, a nasuprot tome tužena je dokazala da takva razlika nije napravljena, i to iskazom svjedoka, uvidom u spiskove, te samim tim što je tužiteqka ŠapelantkiwaĆ "pozivana na rad da joj se uspostavi radno-pravni status na poslovima koje je ranije obavljala u skladu sa svojom školskom spremom, ali to nije prihvatila". Dalje, Kantonalni sud je u svojoj presudi obrazložio da je prvostepeni sud pravilno zakqučio da apelantkiwa nije podnijela očigledan dokaz diskriminacije u pogledu primjene člana 143 ZOR-a. Takođe je naveo da iz člana 3 Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, na koji se pozvao prvostepeni sud, proizilazi da je tužiteqka ŠapelantkiwaĆ bila dužna da podnese očigledan dokaz da je diskriminisana u primjeni člana 143 ZOR-a. Pored toga, Vrhovni sud je u svojoj presudi naveo "da propuštanje tužiteqke ŠapelantkinjeĆ da na izložene činjenice podnese dokaze" kojima bi potkrijepila prethodno navedene činjenice (tj. diskriminaciju) "zapravo znači da tužiteqka ŠapelantkiwaĆ nije omogućila sudu da o tim pravno relevantnim činjenicama obrazuje svoje uvjerenje i stoga u takvim procesnim okolnostima snosi štetne posljedice usljed wihove nedokazanosti ." 27. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi pri ocjeni činjenica u konkretnom predmetu propustili da uzmu u obzir činjenice koje je apelantkiwa predočila sudu, a kojima je učinila vjerovatnim da ju je tuženi diskriminisao u primjeni člana 143 ZOR-a u odnosu na ostale zaposlenike tuženog. Međutim, redovni sudovi su odbili apelantkiwin tužbeni zahtjev uz obrazloženje da nije dokazala činjenice da postoji diskriminacija, a koje je istakla u tužbenom zahtjevu. Na taj način redovni sudovi su postupali suprotno međunarodnim standardima koji predviđaju da kad tužilac tvrdi da je diskriminisan a tvrdnje učini vjerovatnim, teret dokazivawa da te tvrdnje ne stoje se prebacuje na tuženog. Kako je Bosna i Hercegovina država koja teži ka integraciji u Evropsku uniju, njeni sudovi moraju da tumače antidiskriminatorsko zakonodavstvo u duhu razumijevawa ovog pravnog koncepta kakav podržava Evropska unija, tim prije što Ustav Bosne i Hercegovine nameće najviše standarde zaštite qudskih prava u poređenju sa minimalnim standardima koje nameće Evropska konvencija. U tom smislu je neophodno da se spomene Direktiva 2000/78 EC od 27. Broj 24 – Strana 34 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH novembra 2000. godine ("Službeni list Evropskih zajednica" broj 303. od 2. decembra 2000. godine, u daqnjem tekstu: Direktiva), kojom se "utvrđuje opšti okvir za jednak tretman na području zapošljavawa i odabira zvawa". U članu 10 Direktive definisan je "teret dokazivawa", a predviđa da će države članice preduzeti neophodne mjere kako bi, u skladu sa svojim nacionalnim pravosudnim sistemima, mogle da se pobrinu da, u slučajevima kada lica smatraju da im je nanesena nepravda jer na wih nije primijenjen princip jednakog tretmana dokažu, pred sudom ili drugim nadležnim organom, činjenice iz kojih može da se pretpostavi da je bilo posredne ili neposredne diskriminacije, na tuženoj je da dokaže da nije došlo do kršewa principa jednakog postupawa. Stavom (2) člana 10 Direktive predviđeno je da se ne sprečavaju države članice da uvedu pravila o dokazivanju koja su povoqnija za tužioca. Iz citiranog pravnog akta proizilazi da apelantkiwa koja navodi diskriminaciju mora sudu da prezentuje činjenice na osnovu kojih može da se pretpostavi da postoji diskriminacija, a od tog momenta se teret dokazivawa prebacuje na tuženu stranu. 28. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, postupajući na navedeni način, zanemarili da je apelantkiwa iznijela više nego dovoqno činjenica na osnovu kojih bi moglo da se sumwa da postoji diskriminacija tuženog u primjeni člana 143 ZOR-a. Naime, apelantkiwa je navela da je bila primorana da napusti grad i rodno mjesto zbog ratnih sukoba, da je tuženi nikada nije pozvao da se vrati na radno mjesto, da je tuženi primio nove zaposlenike, a da nije prekinuo radni odnos onim zaposlenicima koji su bili na spisku zaposlenih. Takođe je navela da je, shodno statističkim podacima za period od 18. jula 1993. godine do 19. novembra 2001. godine, tuženi zaposlio 68 novih radnika od kojih 67 bošwačke nacionalnosti. Ustavni sud, takođe, primjećuje da se apelantkiwa 21. decembra 1999. godine obratila tuženom pismenim zahtjevom tražeći da joj se uspostavi radno-pravni status i da je tuženi vrati na posao. Sem toga, iz stawa spisa proizilazi da je tuženi apelantkiwi tek 2003. godine ponudio da se vrati na posao, uslovljavajući joj da povuče tužbeni zahtjev, i to nakon dogovora i medijacije Ombudsmena, i pisma Ministarstva saobraćaja i komunikacija broj 01-27-903/03 od 24. jula 2003. godine. 29. Sve ove navedene činjenice očigledno ukazuju da je apelantkiwa sudu prezentovala činjenice na osnovu kojih ja moglo da se pretpostavi da postoji diskriminacija tuženog u primjeni člana 143 ZOR-a, pa je sud u konkretnom slučaju teret dokazivawa trebalo da prebaci na tuženog. Međutim, sudovi su odbili apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da ju je diskriminisao tuženi u primjeni člana 143 ZOR-a, uz obrazloženje da apelantkiwa nije omogućila sudu da zasnuje svoje mišljenje na činjenicama koje je prezentovala sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu obezbijedili apelantkiwi proceduralna prava stavljajući joj pretjeran teret dokazivawa činjenica koje su jedino tuženom bile na raspolaganju, i koje apelantkiwa nije ni morala da dokazuje, nego tuženi da osporava. 30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoqnom primjenom odredbi o teretu dokazivawa povrijedili apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Diskriminacija u vezi sa pravom na rad 31. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi status. Ponedjeljak, 26.4.2010. Član 14 Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 32. Što se tiče navoda o diskriminaciji u vezi sa pravom na rad, Ustavni sud zapaža da apelantkiwa ove navode zasniva na svojoj tvrdwi da je tuženi, donoseći osporene odluke o čekanju posla i prestanku radnog odnosa pozivom na član 143 ZOR-a, te ponudom da se vrati na posao nakon dvije godine od podnošewa tužbe sudu, i reorganizacije shodno kojoj je njeno radno mjesto po organizacionoj shemi smješteno u Direkciji u Travniku, učinio diskriminaciju na nacionalnoj osnovi. 33. Ustavni sud podsjeća da ZOR utvrđuje da će zaposlenik koji se zatekao na čekanju posla, u skladu sa članom 143 stav 1 ovog zakona, ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. S druge strane, u skladu sa članom 143 stav 2 ovog zakona, zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, smatraće se, takođe, zaposlenikom na čekanju posla, ako u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. U oba slučaja, ako zaposlenik na čekanju posla ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1 člana 143 ZOR-a, prestaje mu radni odnos u skladu sa članom 143 stav 4 ZOR. U tom slučaju, zaposlenik ima pravo na otpremninu, a poslodavac ne može u roku od jedne godine da zaposli drugo lice koje ima istu kvalifikaciju, ili isti stepen stručne spreme, sem lica iz člana 143 st. 1 i 2 ZOR, ako je to lice nezaposleno. Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143 st. 1 i 2 ZOR može u zakonom propisanom roku da podnese žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143 ZOR-a (u daqnjem tekstu: Kantonalna komisija). 34. U konkretnom slučaju, apelantkiwa je izjavila žalbu Kantonalnoj komisiji nakon što je dobila rješenje tuženog o rješavanju svog radno-pravnog statusa radnika na čekanju. Dalje, Kantonalna komisija je utvrdila da apelantkiwa ima status zaposlenika na čekanju, te da slijedom toga njen predmet potpada pod okvir člana 143 ZOR-a. Nakon toga tuženi je ponudio apelantkiwi status zaposlenika na čekanju, pozivajući se na član 143 stav 2 ZOR-a, ukqučujući pravo na naknadu ali bez mogućnosti da apelantkiwa nastavi sa radom. Dalje, tuženi je apelantkiwi ponudio povratak na posao tek 2003. godine, nakon izvršene reorganizacije, s tim da poslove obavlja u Direkciji u Travniku. Apelantkiwa ponudu tuženog nije mogla da prihvati zbog promjene mjesta rada jer je majka troje djece, od kojih je jedno dijete hendikepirano. 35. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kada se analizira sa navedenim odredbama, obezbjeđuje ustavnu zaštitu protiv bilo kakvog oblika diskriminacije, između ostalog u oblasti radnih odnosa (član 5(e)(i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 2, 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima). Slično tome, nediskriminacija je centralni dio ZOR-a (član 5 ovog zakona propisuje da lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može da bude stavljeno u nepovoqniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljewa, nacionalnog ili socijalnog porijekla). 36. Kao prvo, mora da se ocijeni da li je bilo miješawa u apelantkiwino pravo na nediskriminaciju, i drugo, u slučaju da je došlo do takvog miješawa, da odredi da li je bilo zakonskih osnova koje bi to miješanje opravdavale. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 37. Kao opšte pravilo, odredba je diskriminatorska ako pravi razliku između lica i grupa lica koji su u sličnoj situaciji i ta razlika nema objektivnog i razumnog opravdawa ili ako nema razumne proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se teži ostvariti. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, sami po sebi ne zabranjuju različit tretman. Na primjer, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije dozvoljava posebne mjere kako bi se obezbijedilo jednako uživanje qudskih prava grupama u nepovoqnom položaju (član 1 stav 4). Slično tome, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima dozvoljava ograničenje prava iz ovog pakta i to u onoj mjeri koja je u saglasnosti sa prirodom ovih prava i iskqučivo s ciljem da unaprijedi opšte blagostanje u demokratskom društvu. Obično moraju da se iznesu krupni razlozi kako bi se opravdalo različito tretiranje qudi, naročito kada se radi o pravljenju razlika između etničkih i rasnih grupa. Dalje, ako se takvi razlozi ustanove, ciq kom se teži mora da bude zakonit, a sredstva korištena proporcionalno. Ovo znači, između ostalog, da mora da se postigne pravičan balans između opšteg javnog interesa i prava pojedinca. 38. Posmatrajući ovaj predmet u kontekstu prakse Ustavnog suda u sličnim predmetima, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj U 38/02 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 38/02 "Službeni glasnik BiH" broj 8/04), zakqučio "Član 143 Zakona o radu ne pravi razliku između lica ili grupa lica i stoga je prima facie nediskriminatorski. Međutim, iako zakon sam po sebi nije diskriminatorski, efekat sprovođewa tog zakona može da bude diskriminatorski (vidi npr. Belgijski jezički slučaj 23. juli 1968. godine, serija A, broj 6 (1979-1980), stav 10). Slično tome, Ustavni sud je u svojoj praksi utvrdio da postoji više načina na koje može da nastane diskriminacija: zakon je prima facie diskriminatorski; zakon je, iako prima facie neutralan i primjewivan u skladu sa svojim pretpostavkama, donesen s ciljem diskriminisawa što proizilazi iz istorijskog tumačewa zakona, izjava zakonodavaca, disparatnog uticaja zakona, ili drugih posrednih dokaza o namjeri; efekte prethodne de iure diskriminacije su podržali odgovarajući javni organi na svim državnim nivoima ne samo svojim djelovanjem, već i nedjelovanjem (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 5/98 III od 30. juna 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 23/00, stav 79). Primjenom člana 143 ZOR-a, generalno na sve zaposlene na čekanju tokom rata, prestanak radnog odnosa je u većini imao uticaja na različite etničke grupe. Shodno stavu Ustavnog suda, u vremenu teškog ekonomskog stawa, neki zakon može da ima opravdani ciq da se zaposleni privremeno stave na čekanje. Međutim, to neće biti slučaj ako se stavljanje na čekanje ili prestanak radnog odnosa vrši po diskreciji poslodavca, proizvoqno, a posebno po osnovu diskriminacije. Ne samo da to ima diskriminišući efekat po one koji su otpušteni ili koji su na čekanju tokom rata, nego su im uskraćivane i procesne garancije u ostvarivanju wihovih građanskih prava u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud ne smatra kako bi prestanak apelantkiwinog radnog odnosa, sa obavezom isplate otpremnine, olakšao ekonomske poteškoće tuženog. 39. Iz činjenica utvrđenih u sudskom postupku koji je okončan osporenim presudama proizilazi da se apelantkiwa 21. decembra 1999. godine obratila tuženom pismenim zahtjevom tražeći da joj se uspostavi radno-pravni status i da je tuženi vrati na posao. Dalje, tuženi je apelantkiwi tek 2003. godine ponudio povratak na posao, uslovljavajući joj da povuče tužbeni zahtjev, i to nakon dogovora i medijacije Ombudsmena i pisma Ministarstva saobraćaja i komunikacija broj 01-27-903/03 od 24. jula 2003. godine. Takođe, 2002. godine Broj 24 – Strana 35 je izvršena reorganizacija tuženog, a apelantkiwino radno mjesto koje je vezano za kadrovske poslove po organizacionoj shemi je premješteno u Direkciju u Travnik. Stoga apelantkiwa (majka troje djece, od kojih je jedno oboljelo od "Daunovog sindroma" nije bila u mogućnosti da prihvati ponudu tuženog da se vrati na posao, budući da je u tom slučaju na posao svakodnevno morala da putuje iz Bugojna, mjesta stanovawa, u Travnik u sjedište Direkcije. 40. Ustavni sud smatra da je apelantkiwa odbijanjem tužbenog zahtjeva od sudova kojim je tražila da joj tuženi omogući bezuslovan povratak na radno mjesto pod uslovima i u skladu sa njenim ranijim zaposlenjem i pod jednakim uslovima koje imaju i drugi zaposleni na sličnim radnim mjestima, dovedena u različit položaj u odnosu na ostale zaposlene tuženog u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. 41. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je osporenim odlukama sudova prekršeno apelantkiwino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6 i 7(a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravo iz člana 5e) i i) Međunarodne konvencija o uklawanju svih oblika rasne diskriminacije. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju prekršena apelantkiwina prava po navedenim osnovama, te je odlučio o meritumu predmeta u skladu sa članom 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, i naložio tuženom da apelantkiwi odmah ponudi mogućnost da se vrati na rad pod uslovima i u skladu sa njenim ranijim zaposlenjem i pod jednakim uslovima koji imaju ostali zaposleni na sličnim zadacima. Takođe, nalaže se nadležnom sudu da o apelantkiwinom zahtjevu za naknadu plata riješi po hitnom postupku i u skladu sa pravnim shvatanjem ovog suda. Odluka se dostavlja tuženom i nadležnom sudu radi obezbjeđivawa apelantkiwinih ustavnih prava. Pravo na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje a) Relevantni principi 43. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 44. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV) 45. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 46. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu postupak počeo 8. novembra 2001. godine kada je apelantkiwa podnijela tužbu Opštinskom sudu zbog zaštite prava iz radnog odnosa. Postupak po apelantkiwinoj tužbi je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. januara 2007. godine. Dakle, period koji će Ustavni sud Broj 24 – Strana 36 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ispitati iznosi pet godina i dva mjeseca, koliko je bilo potrebno da apelantkiwa dođe do konačne odluke suda. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 47. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu radi povratka na posao i isplati plata koji se shodno odredbama ZPP smatra hitnim. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom pitanju odlučivalo o eventualnoj diskriminaciji apelantkinje, što može da se smatra pitanjem koje je relativno složeno, s obzirom na činjenična pitawa koja je u takvim slučajevima potrebno utvrditi. 48. U konkretnom slučaju se radilo o radnom sporu, u kome je postupak pred Opštinskim sudom započeo 8. novembra 2001. godine i u prvom dijelu u kome je održano osam ročišta do donošewa Presude tog suda broj P-1234/02 od 21. juna 2004. godine, trajao preko dvije godine i pet mjeseci. Ova presuda je ukinuta Rješenjem Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-859/04 od 15. decembra 2004. godine, a ponovljeni postupak pred Opštinskim sudom je nakon održana dva ročišta okončan Presudom tog suda broj P-15/05 od 22. aprila 2005. godine, dakle trajao je manje od četiri mjeseca. Opštinski sud je nakon podnošewa tužbe prvo ročište zakazao 18. novembra 2002. godine, dakle, nakon više od godinu dana. Sud je jedno ročište odgodio na neodređeno vrijeme i naložio vještačenje stalnog sudskog vještaka na okolnosti utvrđivawa nacionalne strukture zaposlenih (na dan 18. juli 1993. godine) kod tuženog i plata apelantkinje koje bi zaradila da je bila zaposlena u periodu od 18. jula 1993. godine do dana vještačewa. Ustavni sud zapaža da je nakon odlagawa ročišta na neodređeno vrijeme, radi pribavljanja nalaza vještaka, do zakazivawa sljedećeg ročišta protekao period duži od šest mjeseci. Dalje, Opštinski sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi mogao da se smatra razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je shodno svojoj prirodi hitan, niti iz dostavljenog spisa proizilazi bilo kakav dokaz iz koga bi mogla da se utvrdi apelantkiwina odgovornost za dužinu trajawa postupka. 49. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u dva navrata odlučivao o apelantkiwinim žalbama izjavljenim protiv presuda Opštinskog suda i da je odluke donosio u relativno kratkom roku, i to o prvoj apelantkiwinoj žalbi je odlučio u roku kraćem od šest mjeseci, a o drugoj apelantkiwinoj žalbi u roku kraćem od sedam mjeseci. Ustavni sud smatra da Kantonalni sud prilikom donošewa odluka o žalbama nije prekoračio razuman rok. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Vrhovnim sudom po izjavljenoj apelantkiwinoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda trajao preko godinu dana, iako je po svojoj prirodi hitan, te da se u odgovoru na apelaciju nije očitovao u vezi sa dužinom trajawa postupka. 50. Imajući u vidu navedeno, te da se ne radi o izuzetno kompleksnom radnom sporu, Ustavni sud zakqučuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 51. Apelantkiwa u apelaciji navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. 52. Ustavni sud zapaža da se u suštini navodi o kršenju navedenih prava vezuju za navode o kršenju prava na nediskriminaciju koje je Ustavni sud već ispitao, pa ove navode Ustavni sud neće posebno ispitivati. Ponedjeljak, 26.4.2010. VIII. Zakqučak 53. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer sudovi apelantkiwi nisu obezbijedili proceduralna prava namećući joj pretjeran teret dokazivawa činjenica u pogledu diskriminacije koje su tuženom bile na raspolaganju. Takođe, prekršeno je i apelantkiwino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6 i 7(a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i pravo iz člana 5e)(i) Međunarodne konvencija o uklawanju svih oblika rasne diskriminacije, jer je apelantkiwa dovedena u različit položaj u odnosu na ostale zaposlenike tuženog u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. 54. Ustavni sud zakqučuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada odluka o apelantkiwinom tužbenom zahtjevu kojim je zatražila zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitan, traje preko pet godina i dva mjeseca. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2, kao i člana 64 st 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Na osnovu člana 41 Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izjava o neslaganju sudije Mirsada Ćemana. 56. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Izjava o neslaganju Mirsada Ćemana, sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 1093/07 Na osnovu člana 41 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), suprotno odluci većine sudija o meritumu u predmetu broj AP 1093/07 od 25. septembra 2009. godine, izražavajući dužno poštovanje prema većinskom mišljenju, ne slažem se sa mišljenjem i odlukom većine da je odlukama redovnih sudova (Vrhovni sud Federacije BiH, Kantonalni sud Novi Travnik i Opštinski sud u Bugojnu) povrijeđeno apelantkiwino pravo: - na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije "jer sudovi nisu obezbijedili apelantkiwi proceduralna prava namećući joj pretjeran teret dokazivawa činjenica u pogledu diskriminacije koje su tuženom bile na raspolaganju", kao i - apelantkiwino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na rad iz čl. 6 i 7(a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i pravo iz člana 5e) i i) Međunarodne konvencije o uklawanju svih oblika rasne diskriminacije "jer je apelantkiwa dovedena u različit položaj u odnosu na ostale zaposlenike tuženog u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji". U ostalom dijelu se slažem sa odlukom i većinskim mišljenjem tj. da, u konkretnom slučaju, postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, iz činjeničnog stawa koje su utvrdili redovni sudovi, prema mom mišljenju, ne može da se zakquči da je BH Telekom d.d. Sarajevo-Direkcija Travnik kao tuženi svoju reorganizaciju izvršio u namjeri da izbjegne prijem Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelantkinje na posao u Bugojnu, niti da je na "njeno radno mjesto" referenta za radne odnose i kadrovska pitawa (VŠ pravnik) u relevantnom periodu primio drugog radnika, iz čega bi, u suprotnom, proizilazila ocjena da se radi o diskriminaciji. S druge strane, tuženi je, što se vidi iz spisa, dokazao da u spornom periodu (relevantan period iz člana 143 Zakona o radu FBiH) nije primio drugog radnika na apelantkiwino radno mjesto, što znači da je, i kada bi teret dokazivawa bio iskqučivo na tuženom, tuženi, kao što su to zakqučili i redovni sudovi, dao dovoqno argumenata o odlučnim činjenicama na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku. Proizilazi da je u konkretnom slučaju član 143 ZOR-a dosljedno primijenjen, što su redovni sudovi odgovarajuće obrazložili. Iako to ne ulazi u pravni aspekt ovoga pitawa, ipak, nemogućnost i nespremnost apelantkinje da zbog zdravstvenog stawa svoga djeteta prihvati posao van mjesta stanovawa (reorganizacija tuženog) izaziva dužno saosjećanje ali ne može da bude razlog za neosnovane pravne kvalifikacije i zasnivanje odluka na tome. Sudija Mirsad Ćeman, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1364/07, rješavajući apelaciju Hajrudina Ćelosmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Ćelosmanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj KP-52/04 od 22. juna 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Hajrudin Ćelosmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Faruk Abdulahović, advokat iz Gradačca, podnio je 7. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj KP-52/04 od 22. juna 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 12. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. oktobra 2009. godine, Općinski sud 19. oktobra 2009. godine, a Kantonalno tužilaštvo 23. oktobra 2009. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 37 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj KP-52/04 od 22. juna 2006. godine utvrđeno je da je apelant, suprotno čl. 3. i 4. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, te čl. 1. i 7. Dopunske konvencije o ukidanju ropstva, trgovine robljem i ustanova i praksi sličnih ropstvu, prodao rumunsku državljanku C. L. licu S. M. za iznos od 1. 500 KM, kao svoje vlasništvo. Općinski sud je utvrdio da je ovim radnjama apelant počinio krivično djelo zasnivanja ropskog odnosa i prijevoza lica u ropskom odnosu iz člana 185. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 3/03; u daljnjem tekstu: KZBiH). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. 7. Općinski sud je na glavnom pretresu izveo dokaze saslušanjem okrivljenog, uzeo iskaze svjedoka, izvršio uvid u raznu dokumentaciju koja se odnosi na ovaj krivični predmet, saslušao oštećene, te konačno izvršio uvid u zapisnike o izvršenoj raciji u noćnim barovima "Palma" i "Grbavica". Na osnovu svih provedenih dokaza sud je utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekli svi elementi krivičnog djela zasnivanja ropskog odnosa i prijevoza lica iz ropskog odnosa iz člana 185. KZBiH. Općinski sud je zaključio da je apelant, suprotno odredbama međunarodnopravnih akata, od lica zvanog Maks kupio jednu rumunsku državljanku za 1.500 KM i držao je u ropskom odnosu. Taj ropski odnos se ogledao u tome da je ona morala da pruža seksualne usluge gostima apelantovog objekta, da bi isplatila kupoprodajnu cijenu i troškove odijevanja, a sve s ciljem stjecanja materijalne koristi za apelanta. Dalje, nakon zatvaranja svog objekta, apelant je oštećenu prodao drugooptuženom S. M. koji je nastavio da iskorištava podređeni položaj oštećene, a s ciljem zarade i povrata kupoprodajne cijene. Općinski sud je naveo da se apelant prema oštećenoj ponašao kao prema stvari, a ne kao prema ličnosti, jer je po svojoj volji kupovao, prodavao i nametao joj da obavlja usluge kako bi zaradio. Dakle, s njom je raspolagao i iskorištavao je kao stvar kojom se omogućava stjecanje materijalne koristi. To je navelo sud na zaključak da je ovakav odnos optuženih prema oštećenoj bio ropski odnos. 8. Općinski sud je zaključio da je optuženi apelant bio svjestan svoga djela, što znači da je znao da se ne može vršiti kupovina i prodaja ljudi i da se sa ljudima ne može raspolagati kao sa stvarima. Međutim, apelant je takvim svojim ponašanjem htio i dobio materijalnu korist, jer je oštećenu koristio kao sredstvo za dobijanje koristi, što znači da je htio izvršenje ovog krivičnog djela, te ga i učinio sa direktnim umišljajem. Prilikom odlučivanja o vrsti krivične sankcije, sud je optuženom apelantu, u smislu člana 48. stav 1. KZBiH, od olakšavajućih okolnosti uzeo u obzir da je apelant porodičan čovjek i da je nezaposlen, a od otežavajućih okolnosti sud je utvrdio da je apelant do sada nekoliko puta prekršajno kažnjavan zbog boravka stranih državljanki u njegovom ugostiteljskom objektu. 9. Apelant se žalio na prvostepenu presudu, pa je Kantonalni sud donio Presudu broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. januara 2007. godine, kojom je odluka o krivičnopravnoj sankciji djelimično preinačena. Naime, apelant je za krivično djelo za koje se tereti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. 10. Apelant se žalio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka navodeći da Općinski sud nije bio stvarno nadležan za postupanje u ovom krivičnom predmetu. Kantonalni sud je odbio ove žalbene navode kao neosnovane. Naime, članom 449. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine Broj 24 – Strana 38 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04 i 63/04; u daljnjem tekstu: ZKPBiH) propisano je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad u drugim sudovima, do stupanja na snagu ovog zakona, 1. mart 2003. godine, dovršiti ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Dalje, stavom 2. istog člana je predviđeno da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, a u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu niti je potvrđena, dovršiti ti sudovi, osim ako Sud BiH ne odluči da te predmete preuzme, bilo po službenoj dužnosti, bilo na prijedlog stranaka. Kako to nije slučaj u konkretnom predmetu, proizlazi da je nadležni sud vodio postupak i donio presudu. Dalje, Kantonalni sud nije prihvatio prigovor da postupak nije prevodilo lice koje je ovlašteni tumač za rumunski jezik, jer je prevođenje obavljalo lice koje poznaje rumunski jezik. Prigovore žalbe da su iskazi oštećenih i svjedoka dati pod pritiskom, Kantonalni sud, također, nije prihvatio jer su protivrječni nalazima suda da su iskazi ovih lica dati slobodno, da su na sud došli bez prisile, što su u toku postupka i oni sami potvrdili. 11. U vezi sa samim dokaznim postupkom, Kantonalni sud je zaključio da je postupak vođen savjesno i detaljno i da su svi iskazi stranaka, odnosno svjedoka optužbe i odbrane, ocijenjeni i pojedinačno i u međusobnoj vezi. Sud je odbio i žalbene prigovore da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenio materijalno pravo smatrajući da je data pravilna kvalifikacija krivičnog djela koje je počinio apelant, odnosno kao zasnivanje ropskog odnosa i prijevoza lica u ropskom položaju iz člana 185. stav 3. KZBiH. I konačno, u ocjeni izrečene krivične sankcije Kantonalni sud je utvrdio da se i umanjenom kaznom, uz uvažavanje nekih olakšavajućih okolnosti, može postići svrha apelantovog kažnjavanja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant posebno navodi da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene prava i povrede principa zakonitosti iz člana 4. KZFBiH, kao i pravila o blažoj primjeni zakona iz člana 5. KZBiH. U tom smislu, on posebno iznosi da je optužnicu podnio tužilac, a sudio sud koji nije nadležan, odnosno da je optužnica podnesena 17. februara 2003. godine, a da je potvrđena 3. oktobra 2003. godine i to za djelo iz člana 167. stav 1. KZFBiH. On ističe da navedeno djelo u novom KZFBiH, koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, nije ni predviđeno kao krivično djelo, odnosno da u novom KZFBiH djelo iz člana 167. stav 1. KZFBiH više ne postoji. Dalje, Kantonalni sud nije odgovorio na navode apelantove žalbe, odnosno uopće nije odlučio o žalbi na odluku o troškovima postupka, niti se očitovao o tome zbog čega nije prihvatio apelantovu žalbu u tom dijelu. 13. Apelant zaključuje da mu je proizvoljnom primjenom prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje, što je rezultiralo nezakonitom osuđujućom presudom. Apelant smatra da su sudovi bili pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice koja je pratila ovaj postupak. Zbog toga je sud, kako navodi apelant, tražio samo ono što ide na apelantovu štetu, pogrešno ocjenjujući izvedene dokaze koji pokazuju da nije bilo ropskog odnosa u konkretnom slučaju. b) Odgovor na apelaciju 14. Iznoseći hronologiju predmetnog postupka, Općinski sud u odgovoru na apelaciju zaključuje da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant žali. Dakle, Općinski sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 15. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da iz obrazloženja apelacije proizlazi da apelant smatra da su na njegovu štetu povrijeđeni princip zakonitosti iz člana 4. Ponedjeljak, 26.4.2010. KZFBiH i princip primjene blažeg zakona iz člana 5. KZFBiH, kao i pravila o nadležnosti suda. Kantonalni sud smatra da ovakvi apelantovi navodi nisu osnovani, jer je ovaj sud obrazložio zašto smatra da je optužnicu, povodom koje je vođen krivični postupak, podnio i zastupao nadležni tužilac, a presudu donio nadležni sud, te zašto smatra da se radnjama optuženog stječu obilježja krivičnog djela iz člana 185. stav 1. KZBiH. Također, neosnovani su apelantovi navodi da su sudovi bili pod pritiskom međunarodnog monitoringa budući da su pripadnici IPTF-a postupali u skladu sa članom 3.1 Aneksa 11. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i članom 4.3 istog Aneksa, o čemu su u obrazloženju presude dati detaljni razlozi. U pogledu odluke o krivičnoj sankciji sud je, također, postupao u granicama zakonskih ovlaštenja. Zbog toga, ovaj sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 16. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog tužilaštva navodi se da u toku postupka nije bilo kršenja ustavnih prava na koja se žali apelant. V. Relevantni propisi 17. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) relevantne odredbe glase: Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4. Š...Ć (2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz lica u ropskom odnosu Član 185. (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava stavi drugog u ropski ili njemu sličan odnos ili ga drži u takvom odnosu, kupi, proda, preda drugom licu ili posreduje u kupovini, prodaji ili predaji takvog lica ili podstiče drugog da proda svoju slobodu ili slobodu lica koje izdržava ili se o njemu stara, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. 18. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 26/04 i 63/04) relevantne odredbe glase: Član 449. Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona, dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branilaca, ne odluči da preuzme takav predmet. Š...Ć 19. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 28/05) relevantne odredbe glase: Član 2. Princip zakonitosti Pravila utvrđena ovim Zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se počiniocu izrekne kazneno-popravna sankcija pod uvjetima koje predviđa KZFBiH, drugi zakoni Federacije Bosne i Hercegovine, zakoni kantona i zakoni Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i na osnovu zakonito provedenog postupka. Član 11. Zakonitost dokaza Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog Zakona. Član 16. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje i nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 312. (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: Š...Ć g) ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nadležnosti. Š...Ć (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavne rasprave ili tokom glavne rasprave ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. januara 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 27. Apelant se žali na odluke donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud Broj 24 – Strana 39 ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 28. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 29. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom smislu, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 30. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). 31. Apelant posebno navodi da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene prava i povrede principa zakonitosti, te pravila o blažoj primjeni zakona. U vezi s tim posebno iznosi da je optužnicu podnio tužilac koji nije bio nadležan, odnosno da je optužnica podnesena 17. februara 2003. godine, a da je potvrđena 3. oktobra 2003. godine i to za djelo iz člana 167. stav 1. KZFBiH, što nije bilo u skladu sa krivičnim zakonom. U tom smislu, on ističe da navedeno djelo u novom KZFBiH, koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, nije ni predviđeno kao krivično djelo. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da su redovni sudovi imali mogućnost da postupaju prema članu 449. KZBiH. Iz stanja spisa i priložene dokumentacije proizlazi da je apelant okrivljen zbog krivičnog djela zasnivanja ropskog odnosa i prijevoza lica u ropskom odnosu iz člana 167. stav 1. KZFBiH, da je kantonalni tužilac na glavnom pretresu izmijenio činjenični opis optužnice i pravnu kvalifikaciju i stavio mu na teret krivično djelo istog naziva iz člana 185. stav 1. KZBiH. Dalje, imajući u vidu odredbe člana 449. stav 2. ZKPBiH, koje reguliraju postupanje sudova u onim predmetima iz nadležnosti Suda BiH koji se nalaze u radu u drugim sudovima i tužilaštvima, a u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno u kojima nije potvrđena optužnica, prije stupanja na snagu ovog zakona, tj. 1. marta 2003. godine, kao u konkretnom slučaju, Kantonalni sud je bio nadležan da dovrši ovaj predmet. Zbog toga ne postoji proizvoljnost u primjeni zakona niti povreda principa zakonitosti, jer redovni sudovi su imali mogućnost i zakonski osnov da u konkretnom slučaju postupaju prema odredbama krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine. Redovni sudovi su, polazeći od činjenica i dokaza koji su utvrđeni u toku krivičnog postupka, primijenili zakon prema kojem je apelantu Broj 24 – Strana 40 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH suđeno za krivično djelo koje je u vrijeme izvršenja bilo propisano kao krivično djelo. Time je zadovoljen princip legaliteta koji nalaže da niko ne može biti suđen za krivično djelo koje nije, u momentu izvršenja, kao takvo predviđeno u zakonu. Apelant samo paušalno navodi primjenu blažeg zakona jer se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ovaj institut krivičnog prava. 32. Dakle, iz stanja spisa i dostupne dokumentacije proizlazi da je kantonalni tužilac prije okončanja postupka, a na glavnom pretresu, izmijenio i činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela, stavljajući apelantu na teret krivično djelo istog naziva iz člana 185. KZBiH, i time otklonio početnu grešku, što, prema mišljenju Ustavnog suda, nije utjecalo na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Stoga, pošto se prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda pravo na pravičan postupak ocjenjuje nakon njegovog završetka, odnosno posmatrano u cjelini, ispravljanjem greške u toku postupka otklonjene su i eventualne povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije koje su učinjene u početnoj fazi krivičnog postupka. 33. Apelant, također, vidi povredu prava na pravičan postupak u tome što mu je navodno sudio sud koji nije nadležan za to. U pogledu nadležnosti suda, u članu 449. ZKPBiH precizirano je da "predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branilaca ne odluči da preuzme takav predmet". U konkretnom predmetu, Sud BiH nije po službenoj dužnosti postupao, niti su stranke ili branilac takav obrazloženi prijedlog dostavili, iako iz dopisa Općinskog suda broj Kp 52/04 od 5. oktobra 2005. godine proizlazi da je Sud BiH bio upoznat sa sadržajem Optužnice Općinskog tužilaštva Gradačac broj Kt. 62/02 od 17. februara 2003. godine. Kako ovaj predmet Sud BiH nije preuzeo, neosnovani su apelantovi navodi da je prvostepenu presudu donio nenadležan sud. Za postupanje Općinskog suda postojao je pravni osnov u članu 449. ZKPBiH, koji je sud u konkretnom slučaju i primijenio. 34. Apelant je posebno isticao da je u toku cijelog postupka bio pod pritiskom međunarodne zajednice, odnosno OSCE-a i IPTF-a i da su osporene presude donesene pod pritiskom tih međunarodnih organizacija. Međutim, članom 3.1 Aneksa 11. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH propisano je da pomoć IPTF-a između ostalih elemenata predviđa i praćenje, posmatranje i nadzor aktivnosti i sredstava za provođenje zakona, uključujući i pripadajuće sudske organizacije, strukture i postupke, a prema članu 4.3 istog Aneksa, strane u Sporazumu dužne su osoblju IPTF-a omogućiti direktan i potpun pristup bilo kojem mjestu, licu, djelatnosti, postupku, dosjeu ili nekom predmetu ili događaju u BiH, kako to bude zahtijevao IPTF prilikom izvršavanja svojih obaveza u skladu s tim Sporazumom. To uključuje i pravo IPTF-a da prati, posmatra i nadzire svako mjesto ili objekt gdje smatra da se odvija neka policijska ili sudska radnja ili radnja vezana za provođenje zakona ili zatočenja. Stoga se prisustvovanje pripadnika IPTF-a u konkretnom postupku izvođenja pojedinih policijskih i sudskih radnji, kao i predstavnika OSCE-a, čijim su mandatom, također, obuhvaćene radnje koje su u ovom postupku preduzimane, ne može smatrati pritiskom na sud, niti utjecajem na zakonitost ovog postupka. 35. Apelant je prigovarao i da je način dovođenja svjedokinje C. L. utjecao na njezino svjedočenje, jer je navodno pripremana da dâ određeni iskaz koji tereti apelanta, što sud nije prihvatio smatrajući njezin iskaz zakonito i bez pritisaka pribavljen. Naime, svjedokinja je pred sudom izjavila da je Ponedjeljak, 26.4.2010. dobrovoljno došla da dâ iskaz i da je na to niko nije prisiljavao niti zastrašivao. Apelant je posebno isticao da se prvostepena presuda zasniva samo na iskazu jedne svjedokinje, C. L., da se ostali dokazi samo navode, te da neopravdano prvostepeni sud nije prihvatio iskaze svjedokinja P. M. i S. E., a koji su potpuno suprotni iskazu svjedokinje C. L. 36. U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma obiman dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da se osuđujuća presuda zasniva na iskazu samo jedne svjedokinje koja je pripremljena da dâ iskaz koji ga tereti, a da iskazi drugih svjedoka navodno nisu uzimani u obzir u dovoljnoj mjeri. Također, prvostepeni sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio neke iskaze, odnosno zašto nije vjerovao apelantovim iskazima. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud, što je i obrazložio. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko branioca, zatim da osporava način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje, kako je navodio apelant, niti je mogao utvrditi da su osporene presude rezultat arbitrarnosti u radu sudova niti pogrešne ocjene izvedenih dokaza. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje u pogledu dokaznog postupka kako je to apelant naveo. 37. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije su u cijelosti uvaženi. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana ljudska prava. 38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da su sudovi proizvoljno izvodili i procijenili izvedene dokaze, a kako to u svojoj apelaciji apelant navodi, kao što nema ni elemenata koji bi upućivali na to da su osporene presude rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i povrede principa zakonitosti kao osnovnog krivičnopravnog principa. Osim toga, Ustavni sud nije našao niti bilo kakve druge naznake koje bi eventualno upućivale na mogućnost povrede nekog od aspekata prava na pravično suđenje, zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da je nadležnost suda koji je vodio prvostepeni postupak bila utvrđena članom 449. ZKPBiH, a nije bilo prijedloga Suda BiH niti stranaka da se konkretni predmet vodi pred Sudom BiH. Dalje, formalno prisustvo suđenju predstavnika međunarodne zajednice, a koje proističe iz međunarodnopravnih akata, nije utjecalo na zakonitost i pravilnost sudskih odluka. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 40. Također, apelant se žali na propuste u pribavljanju i korištenju dokaza u toku postupka koji je okončan osporenim presudama. Međutim, Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak u prikupljanju i ocjeni dokaza bio suprotan odredbama krivičnopravnog zakonodavstva. 41. I konačno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje kada se apelant žali na to da je osporenim presudama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da je krivični postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. 42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1364/07, rješavajući apelaciju Hajrudina Ćelosmanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Hajrudina Ćelosmanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. siječnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj KP-52/04 od 22. lipnja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Hajrudin Ćelosmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Faruk Abdulahović, odvjetnik iz Gradačca, podnio je 7. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. siječnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj KP-52/04 od 22. lipnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Kantonalnog tužiteljstva Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatražena je 12. listopada 2009. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. listopada 2009. godine, Općinski sud 19. listopada 2009. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 23. listopada 2009. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 41 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. studenoga 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj KP-52/04 od 22. lipnja 2006. godine utvrđeno je da je apelant, suprotno čl. 3. i 4. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, te čl. 1. i 7. Dopunske konvencije o ukidanju ropstva, trgovine robljem i ustanova i praksi sličnih ropstvu, prodao rumunjsku državljanku C. L. osobi S. M. za iznos od 1. 500 KM, kao svoje vlasništvo. Općinski sud je utvrdio da je ovim radnjama apelant počinio kazneno djelo osnivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskom odnosu iz članka 185. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 3/03; u daljnjem tekstu: KZBiH). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. 7. Općinski sud je na glavnom pretresu izveo dokaze saslušanjem okrivljenog, uzeo iskaze svjedoka, izvršio uvid u raznu dokumentaciju koja se odnosi na ovaj kazneni predmet, saslušao oštećene, te konačno izvršio uvid u zapisnike o izvršenoj raciji u noćnim barovima "Palma" i "Grbavica". Na temelju svih provedenih dokaza sud je utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekli svi elementi kaznenog djela osnivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba iz ropskog odnosa iz članka 185. KZBiH. Općinski sud je zaključio da je apelant, suprotno odredbama međunarodnopravnih akata, od osobe zvane Maks kupio jednu rumunjsku državljanku za 1.500 KM i držao je u ropskom odnosu. Taj ropski odnos se ogledao u tome da je ona morala pružati seksualne usluge gostima apelantovog objekta, da bi isplatila kupoprodajnu cijenu i troškove odijevanja, a sve s ciljem stjecanja materijalne koristi za apelanta. Dalje, nakon zatvaranja svog objekta, apelant je oštećenu prodao drugooptuženom S. M. koji je nastavio iskorištavati podređeni položaj oštećene, a s ciljem zarade i povrata kupoprodajne cijene. Općinski sud je naveo da se apelant prema oštećenoj ponašao kao prema stvari, a ne kao prema ličnosti, jer je po svojoj volji kupovao, prodavao i nametao joj da obavlja usluge kako bi zaradio. Dakle, s njom je raspolagao i iskorištavao je kao stvar kojom se omogućava stjecanje materijalne koristi. To je navelo sud na zaključak da je ovakav odnos optuženih prema oštećenoj bio ropski odnos. 8. Općinski sud je zaključio da je optuženi apelant bio svjestan svoga djela, što znači da je znao da se ne može vršiti kupovina i prodaja ljudi i da se sa ljudima ne može raspolagati kao sa stvarima. Međutim, apelant je takvim svojim ponašanjem htio i dobio materijalnu korist, jer je oštećenu koristio kao sredstvo za dobivanje koristi, što znači da je htio izvršenje ovog kaznenog djela, te ga i učinio sa direktnim umišljajem. Prilikom odlučivanja o vrsti kaznene sankcije, sud je optuženom apelantu, u smislu članka 48. stavak 1. KZBiH, od olakšavajućih okolnosti uzeo u obzir da je apelant obiteljski čovjek i da je nezaposlen, a od otežavajućih okolnosti sud je utvrdio da je apelant do sada nekoliko puta prekršajno kažnjavan zbog boravka stranih državljanki u njegovom ugostiteljskom objektu. 9. Apelant se žalio na prvostupanjsku presudu, pa je Kantonalni sud donio Presudu broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. siječnja 2007. godine, kojom je odluka o kaznenopravnoj sankciji djelomično preinačena. Naime, apelant je za kazneno djelo za koje se tereti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. 10. Apelant se žalio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka navodeći da Općinski sud nije bio stvarno nadležan za postupanje u ovom kaznenom predmetu. Kantonalni sud je odbio ove prizivne navode kao neutemeljene. Naime, člankom 449. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Broj 24 – Strana 42 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04 i 63/04; u daljnjem tekstu: ZKPBiH) propisano je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad u drugim sudovima, do stupanja na snagu ovog zakona, 1. ožujak 2003. godine, dovršiti ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Dalje, stavkom 2. istog članka je predviđeno da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužiteljstvima, a u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu niti je potvrđena, dovršiti ti sudovi, osim ako Sud BiH ne odluči te predmete preuzeti, bilo po službenoj dužnosti, bilo na prijedlog stranaka. Kako to nije slučaj u konkretnom predmetu, proizlazi da je nadležni sud vodio postupak i donio presudu. Dalje, Kantonalni sud nije prihvatio prigovor da postupak nije prevodila osoba koja je ovlašteni tumač za rumunjski jezik, jer je prevođenje obavljala osoba koja poznaje rumunjski jezik. Prigovore priziva da su iskazi oštećenih i svjedoka dati pod pritiskom, Kantonalni sud, također, nije prihvatio jer su proturječni nalazima suda da su iskazi ovih osoba dati slobodno, da su na sud došli bez prisile, što su u tijeku postupka i oni sami potvrdili. 11. U vezi sa samim dokaznim postupkom, Kantonalni sud je zaključio da je postupak vođen savjesno i detaljno i da su svi iskazi stranaka, odnosno svjedoka optužbe i obrane, ocijenjeni i pojedinačno i u međusobnoj vezi. Sud je odbio i prizivne prigovore da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenio materijalno pravo smatrajući da je data pravilna kvalifikacija kaznenog djela koje je počinio apelant, odnosno kao osnivanje ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskom položaju iz članka 185. stavak 3. KZBiH. I konačno, u ocjeni izrečene kaznene sankcije Kantonalni sud je utvrdio da se i umanjenom kaznom, uz uvažavanje nekih olakšavajućih okolnosti, može postići svrha apelantovog kažnjavanja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant posebno navodi da su pobijane presude rezultat proizvoljne primjene prava i povrede načela zakonitosti iz članka 4. KZFBiH, kao i pravila o blažoj primjeni zakona iz članka 5. KZBiH. U tom smislu, on posebno iznosi da je optužnicu podnio tužitelj, a sudio sud koji nije nadležan, odnosno da je optužnica podnesena 17. veljače 2003. godine, a da je potvrđena 3. listopada 2003. godine i to za djelo iz članka 167. stavak 1. KZFBiH. On ističe da navedeno djelo u novom KZFBiH, koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2003. godine, nije ni predviđeno kao kazneno djelo, odnosno da u novom KZFBiH djelo iz članka 167. stavak 1. KZFBiH više ne postoji. Dalje, Kantonalni sud nije odgovorio na navode apelantovog priziva, odnosno uopće nije odlučio o prizivu na odluku o troškovima postupka, niti se očitovao o tome zbog čega nije prihvatio apelantov priziv u tom dijelu. 13. Apelant zaključuje da mu je proizvoljnom primjenom prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje, što je rezultiralo nezakonitom osuđujućom presudom. Apelant smatra da su sudovi bili pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice koja je pratila ovaj postupak. Zbog toga je sud, kako navodi apelant, tražio samo ono što ide na apelantovu štetu, pogrešno ocjenjujući izvedene dokaze koji pokazuju da nije bilo ropskog odnosa u konkretnom slučaju. b) Odgovor na apelaciju 14. Iznoseći kronologiju predmetnog postupka, Općinski sud u odgovoru na apelaciju zaključuje da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant žali. Dakle, Općinski sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. Ponedjeljak, 26.4.2010. 15. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da iz obrazloženja apelacije proizlazi da apelant smatra da su na njegovu štetu povrijeđeni načelo zakonitosti iz članka 4. KZFBiH i načelo primjene blažeg zakona iz članka 5. KZFBiH, kao i pravila o nadležnosti suda. Kantonalni sud smatra da ovakvi apelantovi navodi nisu utemeljeni, jer je ovaj sud obrazložio zašto smatra da je optužnicu, povodom koje je vođen kazneni postupak, podnio i zastupao nadležni tužitelj, a presudu donio nadležni sud, te zašto smatra da se radnjama optuženog stječu obilježja kaznenog djela iz članka 185. stavak 1. KZBiH. Također, neutemeljeni su apelantovi navodi da su sudovi bili pod pritiskom međunarodnog monitoringa budući da su pripadnici IPTF-a postupali sukladno članku 3.1 Aneksa 11. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i članku 4.3 istog Aneksa, o čemu su u obrazloženju presude dati detaljni razlozi. U pogledu odluke o kaznenoj sankciji sud je, također, postupao u granicama zakonskih ovlasti. Zbog toga, ovaj sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 16. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog tužiteljstva navodi se da u tijeku postupka nije bilo kršenja ustavnih prava na koja se žali apelant. V. Relevantni propisi 17. U Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) relevantne odredbe glase: Vremensko važenje kaznenog zakona Članak 4. Š...Ć (2) Ako se poslije činjenja kaznenog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja. Osnivanje ropskog odnosa i prijevoz osoba u ropskom odnosu Članak 185. (1) Tko kršeći pravila međunarodnog prava stavi drugog u ropski ili njemu sličan odnos ili ga drži u takvom odnosu, kupi, proda, preda drugoj osobi ili posreduje u kupovini, prodaji ili predaji takve osobe ili potiče drugog da proda svoju slobodu ili slobodu osobe koju izdržava ili se o njoj stara, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. 18. U Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 26/04 i 63/04) relevantne odredbe glase: Članak 449. Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona, dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužiteljstvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja, ne odluči preuzeti takav predmet. Š...Ć 19. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 28/05) relevantne odredbe glase: Članak 2. Načelo zakonitosti Pravila utvrđena ovim Zakonom trebaju osigurati da nitko nevin ne bude osuđen, a da se počinitelju izrekne kazneno-popravna sankcija pod uvjetima koje predviđa KZFBiH, drugi zakoni Federacije Bosne i Hercegovine, zakoni kantona i zakoni Bosne i Hercegovine u kojima su propisana kaznena djela i na temelju zakonito provedenog postupka. Članak 11. Zakonitost dokaza Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog Zakona. Članak 16. Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje i nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Članak 312. (1) Bitna povreda odredaba kaznenoga postupka postoji: Š...Ć g) ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nadležnosti. Š...Ć (2) Bitna povreda odredaba kaznenoga postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavne rasprave ili tijekom glavne rasprave ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. siječnja 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 29. ožujka 2007. godine, a apelacija je podnesena 7. svibnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke. 26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Broj 24 – Strana 43 27. Apelant se žali na odluke donesene u kaznenom postupku koji je vođen protiv njega, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 28. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 29. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom smislu, obzirom na to da to omogućuje apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, točka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 30. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine). 31. Apelant posebno navodi da su pobijane presude rezultat proizvoljne primjene prava i povrede načela zakonitosti, te pravila o blažoj primjeni zakona. U vezi s tim posebno iznosi da je optužnicu podnio tužitelj koji nije bio nadležan, odnosno da je optužnica podnesena 17. veljače 2003. godine, a da je potvrđena 3. listopada 2003. godine i to za djelo iz članka 167. stavak 1. KZFBiH, što nije bilo sukladno kaznenom zakonu. U tom smislu, on ističe da navedeno djelo u novom KZFBiH, koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2003. godine, nije ni predviđeno kao kazneno djelo. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da su redovni sudovi imali mogućnost postupati prema članku 449. KZBiH. Iz stanja spisa i priložene dokumentacije proizlazi da je apelant okrivljen zbog kaznenog djela osnivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskom odnosu iz članka 167. stavak 1. KZFBiH, da je kantonalni tužitelj na glavnom pretresu izmijenio činjenični opis optužnice i pravnu kvalifikaciju i stavio mu na teret kazneno djelo istog naziva iz članka 185. stavak 1. KZBiH. Dalje, imajući u vidu odredbe članka 449. stavak 2. ZKPBiH, koje reguliraju postupanje sudova u onim predmetima iz nadležnosti Suda BiH koji se nalaze u radu u drugim sudovima i tužiteljstvima, a u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno u kojima nije potvrđena optužnica, prije stupanja na snagu ovog zakona, tj. 1. ožujka 2003. godine, kao u konkretnom slučaju, Kantonalni sud je bio nadležan dovršiti ovaj predmet. Zbog toga ne postoji proizvoljnost u primjeni zakona niti povreda načela zakonitosti, jer redovni sudovi su imali mogućnost i zakonski temelj da u konkretnom slučaju postupaju prema odredbama kaznenog Broj 24 – Strana 44 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zakonodavstva Bosne i Hercegovine. Redovni sudovi su, polazeći od činjenica i dokaza koji su utvrđeni u tijeku kaznenog postupka, primijenili zakon prema kojem je apelantu suđeno za kazneno djelo koje je u vrijeme izvršenja bilo propisano kao kazneno djelo. Time je zadovoljeno načelo legaliteta koje nalaže da nitko ne može biti suđen za kazneno djelo koje nije, u momentu izvršenja, kao takvo predviđeno u zakonu. Apelant samo paušalno navodi primjenu blažeg zakona jer se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ovaj institut kaznenog prava. 32. Dakle, iz stanja spisa i dostupne dokumentacije proizlazi da je kantonalni tužitelj prije okončanja postupka, a na glavnom pretresu, izmijenio i činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela, stavljajući apelantu na teret kazneno djelo istog naziva iz članka 185. KZBiH, i time otklonio početnu grešku, što, prema mišljenju Ustavnog suda, nije utjecalo na povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. Stoga, pošto se prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda pravo na pravičan postupak ocjenjuje nakon njegovog završetka, odnosno promatrano u cjelini, ispravljanjem greške u tijeku postupka otklonjene su i eventualne povrede prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije koje su učinjene u početnoj fazi kaznenog postupka. 33. Apelant, također, vidi povredu prava na pravičan postupak u tome što mu je navodno sudio sud koji nije nadležan za to. U pogledu nadležnosti suda, u članku 449. ZKPBiH precizirano je da "predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužiteljstvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja ne odluči preuzeti takav predmet". U konkretnom predmetu, Sud BiH nije po službenoj dužnosti postupao, niti su stranke ili branitelj takav obrazloženi prijedlog dostavili, iako iz dopisa Općinskog suda broj Kp 52/04 od 5. listopada 2005. godine proizlazi da je Sud BiH bio upoznat sa sadržajem Optužnice Općinskog tužiteljstva Gradačac broj Kt. 62/02 od 17. veljače 2003. godine. Kako ovaj predmet Sud BiH nije preuzeo, neutemeljeni su apelantovi navodi da je prvostupanjsku presudu donio nenadležan sud. Za postupanje Općinskog suda postojao je pravni temelj u članku 449. ZKPBiH, koji je sud u konkretnom slučaju i primijenio. 34. Apelant je posebno isticao da je u tijeku cijelog postupka bio pod pritiskom međunarodne zajednice, odnosno OSCE-a i IPTF-a i da su pobijane presude donesene pod pritiskom tih međunarodnih organizacija. Međutim, člankom 3.1 Aneksa 11. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH propisano je da pomoć IPTF-a između ostalih elemenata predviđa i praćenje, promatranje i nadzor aktivnosti i sredstava za provedbu zakona, uključujući i pripadajuće sudske organizacije, strukture i postupke, a prema članku 4.3 istog Aneksa, strane u Sporazumu dužne su osoblju IPTF-a omogućiti direktan i potpun pristup bilo kojem mjestu, osobi, djelatnosti, postupku, dosjeu ili nekom predmetu ili događaju u BiH, kako to bude zahtijevao IPTF prilikom izvršavanja svojih obveza sukladno tom Sporazumu. To uključuje i pravo IPTF-a da prati, promatra i nadzire svako mjesto ili objekt gdje smatra da se odvija neka policijska ili sudska radnja ili radnja vezana za provedbu zakona ili zatočenja. Stoga se prisustvovanje pripadnika IPTF-a u konkretnom postupku izvođenja pojedinih policijskih i sudskih radnji, kao i predstavnika OSCE-a, čijim su mandatom, također, obuhvaćene radnje koje su u ovom postupku poduzimane, ne može smatrati pritiskom na sud, niti utjecajem na zakonitost ovog postupka. 35. Apelant je prigovarao i da je način dovođenja svjedokinje C. L. utjecao na njezino svjedočenje, jer je navodno Ponedjeljak, 26.4.2010. pripremana da dâ određeni iskaz koji tereti apelanta, što sud nije prihvatio smatrajući njezin iskaz zakonito i bez pritisaka pribavljen. Naime, svjedokinja je pred sudom izjavila da je dobrovoljno došla dati iskaz i da je na to nitko nije prisiljavao niti zastrašivao. Apelant je posebno isticao da se prvostupanjska presuda temelji samo na iskazu jedne svjedokinje, C. L., da se ostali dokazi samo navode, te da neopravdano prvostupanjski sud nije prihvatio iskaze svjedokinja P. M. i S. E., a koji su potpuno suprotni iskazu svjedokinje C. L. 36. U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u pobijane presude Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u tijeku postupka prvostupanjski sud proveo veoma opsežan dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke obrane. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da se osuđujuća presuda temelji na iskazu samo jedne svjedokinje koja je pripremljena da dâ iskaz koji ga tereti, a da iskazi drugih svjedoka navodno nisu uzimani u obzir u dovoljnoj mjeri. Također, prvostupanjski sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio neke iskaze, odnosno zašto nije vjerovao apelantovim iskazima. Zaključke prvostupanjskog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostupanjski sud, što je i obrazložio. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost iznijeti svoju obranu osobno i preko branitelja, zatim da pobija način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje, kako je navodio apelant, niti je mogao utvrditi da su pobijane presude rezultat arbitrarnosti u radu sudova niti pogrešne ocjene izvedenih dokaza. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje u pogledu dokaznog postupka kako je to apelant naveo. 37. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i obrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz članka 6. Europske konvencije su u cijelosti uvaženi. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su utemeljene i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan preispitivati taj aspekt, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana ljudska prava. 38. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da su sudovi proizvoljno izvodili i procijenili izvedene dokaze, a kako to u svojoj apelaciji apelant navodi, kao što nema ni elemenata koji bi upućivali na to da su pobijane presude rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i povrede načela zakonitosti kao temeljnog kaznenopravnog načela. Osim toga, Ustavni sud nije našao niti bilo kakve druge naznake koje bi eventualno upućivale na mogućnost povrede nekog od aspekata prava na pravično suđenje, zagarantiranog člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, obzirom na to da je nadležnost suda koji je vodio prvostupanjski postupak bila utvrđena člankom 449. ZKPBiH, a nije bilo prijedloga Suda BiH niti stranaka da se konkretni predmet vodi pred Sudom BiH. Dalje, formalno prisustvo suđenju Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH predstavnika međunarodne zajednice, a koje proističe iz međunarodnopravnih akata, nije utjecalo na zakonitost i pravilnost sudskih odluka. 40. Također, apelant se žali na propuste u pribavljanju i korištenju dokaza u tijeku postupka koji je okončan pobijanim presudama. Međutim, Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi utemeljeni, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak u prikupljanju i ocjeni dokaza bio suprotan odredbama kaznenopravnog zakonodavstva. 41. I konačno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje kada se apelant žali na to da je pobijanim presudama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da je kazneni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. 42. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1364/07, rješavajući apelaciju Hajrudina Ćelosmanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Ćelosmanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. januara 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Gradačcu broj KP-52/04 od 22. juna 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Hajrudin Ćelosmanović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kog zastupa Faruk Abdulahović, advokat iz Gradačca, podnio je 7. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. januara 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Gradačcu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj KP-52/04 od 22. juna 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Tuzla (u daqnjem tekstu: Kantonalno 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 45 tužilaštvo) zatraženo je 12. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. oktobra 2009. godine, Opštinski sud 19. oktobra 2009. godine, a Kantonalno tužilaštvo 23. oktobra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj KP-52/04 od 22. juna 2006. godine utvrđeno je da je apelant, suprotno čl. 3 i 4 Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, te čl. 1 i 7 Dopunske konvencije o ukidanju ropstva, trgovine robljem i ustanova i praksi sličnih ropstvu, prodao rumunsku državljanku C. L. licu S. M. za iznos od 1. 500 KM, kao svoju svojinu. Opštinski sud je utvrdio da je ovim radwama apelant počinio krivično djelo zasnivawa ropskog odnosa i prevoza lica u ropskom odnosu iz člana 185 stav 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 3/03; u daqnjem tekstu: KZBiH). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. 7. Opštinski sud je na glavnom pretresu izveo dokaze saslušanjem okrivljenog, uzeo iskaze svjedoka, izvršio uvid u raznu dokumentaciju koja se odnosi na ovaj krivični predmet, saslušao oštećene, te konačno izvršio uvid u zapisnike o izvršenoj raciji u noćnim barovima "Palma" i "Grbavica". Na osnovu svih sprovedenih dokaza sud je utvrdio da su se u apelantovim radwama stekli svi elementi krivičnog djela zasnivawa ropskog odnosa i prevoza lica iz ropskog odnosa iz člana 185 KZBiH. Opštinski sud je zakqučio da je apelant, suprotno odredbama međunarodnopravnih akata, od lica zvanog Maks kupio jednu rumunsku državljanku za 1.500 KM i držao je u ropskom odnosu. Taj ropski odnos se ogledao u tome da je ona morala da pruža seksualne usluge gostima apelantovog objekta, da bi isplatila kupoprodajnu cijenu i troškove odijevawa, a sve s ciljem sticawa materijalne koristi za apelanta. Dalje, nakon zatvarawa svog objekta, apelant je oštećenu prodao drugooptuženom S. M. koji je nastavio da iskorišćava podređeni položaj oštećene, a s ciljem zarade i povraćaja kupoprodajne cijene. Opštinski sud je naveo da se apelant prema oštećenoj ponašao kao prema stvari, a ne kao prema ličnosti, jer je po svojoj voqi kupovao, prodavao i nametao joj da obavlja usluge kako bi zaradio. Dakle, s wom je raspolagao i iskorišćavao je kao stvar kojom se omogućava sticanje materijalne koristi. To je navelo sud na zakqučak da je ovakav odnos optuženih prema oštećenoj bio ropski odnos. 8. Opštinski sud je zakqučio da je optuženi apelant bio svjestan svoga djela, što znači da je znao da ne može da se vrši kupovina i prodaja qudi i da sa qudima ne može da se raspolaže kao sa stvarima. Međutim, apelant je takvim svojim ponašanjem htio i dobio materijalnu korist, jer je oštećenu koristio kao sredstvo za dobijanje koristi, što znači da je htio izvršenje ovog krivičnog djela, te ga i učinio sa direktnim umišljajem. Prilikom odlučivawa o vrsti krivične sankcije, sud je optuženom apelantu, u smislu člana 48 stav 1 KZBiH, od olakšavajućih okolnosti uzeo u obzir da je apelant porodičan čovjek i da je nezaposlen, a od otežavajućih okolnosti sud je utvrdio da je apelant do sada nekoliko puta prekršajno kažwavan zbog boravka stranih državljanki u njegovom ugostiteqskom objektu. 9. Apelant se žalio na prvostepenu presudu, pa je Kantonalni sud donio Presudu broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. januara 2007. godine, kojom je odluka o krivičnopravnoj sankciji djelimično preinačena. Naime, apelant je za Broj 24 – Strana 46 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH krivično djelo za koje se tereti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. 10. Apelant se žalio zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka navodeći da Opštinski sud nije bio stvarno nadležan za postupanje u ovom krivičnom predmetu. Kantonalni sud je odbio ove žalbene navode kao neosnovane. Naime, članom 449 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04 i 63/04; u daqnjem tekstu: ZKPBiH) propisano je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad u drugim sudovima, do stupawa na snagu ovog zakona, 1. mart 2003. godine, da dovrše ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Dalje, stavom 2 istog člana je predviđeno da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, a u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu niti je potvrđena, da dovrše ti sudovi, sem ako Sud BiH ne odluči da te predmete preuzme, bilo po službenoj dužnosti, bilo na predlog stranaka. Kako to nije slučaj u konkretnom predmetu, proizilazi da je nadležni sud vodio postupak i donio presudu. Dalje, Kantonalni sud nije prihvatio prigovor da postupak nije prevodilo lice koje je ovlašćeni tumač za rumunski jezik, jer je prevođenje obavljalo lice koje poznaje rumunski jezik. Prigovore žalbe da su iskazi oštećenih i svjedoka dati pod pritiskom, Kantonalni sud, takođe, nije prihvatio jer su protivrječni nalazima suda da su iskazi ovih lica dati slobodno, da su na sud došli bez prisile, što su u toku postupka i oni sami potvrdili. 11. U vezi sa samim dokaznim postupkom, Kantonalni sud je zakqučio da je postupak vođen savjesno i detaqno i da su svi iskazi stranaka, odnosno svjedoka optužbe i odbrane, ocijenjeni i pojedinačno i u međusobnoj vezi. Sud je odbio i žalbene prigovore da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenio materijalno pravo smatrajući da je data pravilna kvalifikacija krivičnog djela koje je počinio apelant, odnosno kao zasnivanje ropskog odnosa i prevoza lica u ropskom položaju iz člana 185 stav 3 KZBiH. I konačno, u ocjeni izrečene krivične sankcije Kantonalni sud je utvrdio da i umanjenom kaznom, uz uvažavanje nekih olakšavajućih okolnosti, može da se postigne svrha apelantovog kažwavawa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant posebno navodi da su osporene presude rezultat proizvoqne primjene prava i povrede principa zakonitosti iz člana 4 KZFBiH, kao i pravila o blažoj primjeni zakona iz člana 5 KZBiH. U tom smislu, on posebno iznosi da je optužnicu podnio tužilac, a sudio sud koji nije nadležan, odnosno da je optužnica podnesena 17. februara 2003. godine, a da je potvrđena 3. oktobra 2003. godine i to za djelo iz člana 167 stav 1 KZFBiH. On ističe da navedeno djelo u novom KZFBiH, koji je stupio na snagu 1. avgusta 2003. godine, nije ni predviđeno kao krivično djelo, odnosno da u novom KZFBiH djelo iz člana 167 stav 1 KZFBiH više ne postoji. Dalje, Kantonalni sud nije odgovorio na navode apelantove žalbe, odnosno uopšte nije odlučio o žalbi na odluku o troškovima postupka, niti se očitovao o tome zbog čega nije prihvatio apelantovu žalbu u tom dijelu. 13. Apelant zakqučuje da mu je proizvoqnom primjenom prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje, što je rezultovalo nezakonitom osuđujućom presudom. Apelant smatra da su sudovi bili pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice koja je pratila ovaj postupak. Zbog toga je sud, kako navodi apelant, tražio samo ono što ide na apelantovu Ponedjeljak, 26.4.2010. štetu, pogrešno ocjenjujući izvedene dokaze koji pokazuju da nije bilo ropskog odnosa u konkretnom slučaju. b) Odgovor na apelaciju 14. Iznoseći hronologiju predmetnog postupka, Opštinski sud u odgovoru na apelaciju zakqučuje da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant žali. Dakle, Opštinski sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 15. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da iz obrazložewa apelacije proizilazi da apelant smatra da su na njegovu štetu povrijeđeni princip zakonitosti iz člana 4 KZFBiH i princip primjene blažeg zakona iz člana 5 KZFBiH, kao i pravila o nadležnosti suda. Kantonalni sud smatra da ovakvi apelantovi navodi nisu osnovani, jer je ovaj sud obrazložio zašto smatra da je optužnicu, povodom koje je vođen krivični postupak, podnio i zastupao nadležni tužilac, a presudu donio nadležni sud, te zašto smatra da se radwama optuženog stiču obilježja krivičnog djela iz člana 185 stav 1 KZBiH. Takođe, neosnovani su apelantovi navodi da su sudovi bili pod pritiskom međunarodnog monitoringa budući da su pripadnici IPTF-a postupali u skladu sa članom 3.1 Aneksa 11 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i članom 4.3 istog Aneksa, o čemu su u obrazloženju presude dati detaqni razlozi. U pogledu odluke o krivičnoj sankciji sud je, takođe, postupao u granicama zakonskih ovlašćewa. Zbog toga, ovaj sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 16. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog tužilaštva navodi se da u toku postupka nije bilo kršewa ustavnih prava na koja se žali apelant. V. Relevantni propisi 17. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) relevantne odredbe glase: Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4 Š...Ć (2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Zasnivanje ropskog odnosa i prevoz lica u ropskom odnosu Član 185 (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava stavi drugog u ropski ili njemu sličan odnos ili ga drži u takvom odnosu, kupi, proda, preda drugom licu ili posreduje u kupovini, prodaji ili predaji takvog lica ili podstiče drugog da proda svoju slobodu ili slobodu lica koje izdržava ili se o njemu stara, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. 18. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 26/04 i 63/04) relevantne odredbe glase: Član 449 Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima do stupawa na snagu ovog zakona, dovršiće ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršiće ti sudovi, sem ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen predlog stranaka ili branilaca, ne odluči da preuzme takav predmet. Š...Ć 19. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 28/05) relevantne odredbe glase: Član 2 Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Princip zakonitosti Pravila utvrđena ovim Zakonom treba da obezbijede da niko nevin ne bude osuđen, a da se počiniocu izrekne kazneno-popravna sankcija pod uslovima koje predviđa KZFBiH, drugi zakoni Federacije Bosne i Hercegovine, zakoni kantona i zakoni Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i na osnovu zakonito sprovedenog postupka. Član 11 Zakonitost dokaza Sud ne može da zasniva svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama qudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog Zakona. Član 16 Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje i nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 312 (1) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji: Š...Ć g) ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nadležnosti. Š...Ć (2) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremawa glavne rasprave ili tokom glavne rasprave ili prilikom donošewa presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo da bude od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. januara 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Broj 24 – Strana 47 Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 27. Apelant se žali na odluke donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. 28. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 29. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom smislu, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6 stav 1 Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 30. Prema sopstvenoj jurisprudenciji, Ustavni sud, generalno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminaciona, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). 31. Apelant posebno navodi da su osporene presude rezultat proizvoqne primjene prava i povrede principa zakonitosti, te pravila o blažoj primjeni zakona. U vezi s tim posebno iznosi da je optužnicu podnio tužilac koji nije bio nadležan, odnosno da je optužnica podnesena 17. februara 2003. godine, a da je potvrđena 3. oktobra 2003. godine i to za djelo iz člana 167 stav 1 KZFBiH, što nije bilo u skladu sa krivičnim zakonom. U tom smislu, on ističe da navedeno djelo u novom KZFBiH, koji je stupio na snagu 1. avgusta 2003. godine, nije ni predviđeno kao krivično djelo. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da su redovni sudovi imali Broj 24 – Strana 48 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH mogućnost da postupaju prema članu 449 KZBiH. Iz stawa spisa i priložene dokumentacije proizilazi da je apelant okrivljen zbog krivičnog djela zasnivawa ropskog odnosa i prevoza lica u ropskom odnosu iz člana 167 stav 1 KZFBiH, da je kantonalni tužilac na glavnom pretresu izmijenio činjenični opis optužnice i pravnu kvalifikaciju i stavio mu na teret krivično djelo istog naziva iz člana 185 stav 1 KZBiH. Dalje, imajući u vidu odredbe člana 449 stav 2 ZKPBiH, koje regulišu postupanje sudova u onim predmetima iz nadležnosti Suda BiH koji se nalaze u radu u drugim sudovima i tužilaštvima, a u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno u kojima nije potvrđena optužnica, prije stupawa na snagu ovog zakona, tj. 1. marta 2003. godine, kao u konkretnom slučaju, Kantonalni sud je bio nadležan da dovrši ovaj predmet. Zbog toga ne postoji proizvoqnost u primjeni zakona niti povreda principa zakonitosti, jer redovni sudovi su imali mogućnost i zakonski osnov da u konkretnom slučaju postupaju prema odredbama krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine. Redovni sudovi su, polazeći od činjenica i dokaza koji su utvrđeni u toku krivičnog postupka, primijenili zakon prema kom je apelantu suđeno za krivično djelo koje je u vrijeme izvršewa bilo propisano kao krivično djelo. Time je zadovoljen princip legaliteta koji nalaže da niko ne može da bude suđen za krivično djelo koje nije, u momentu izvršewa, kao takvo predviđeno u zakonu. Apelant samo paušalno navodi primjenu blažeg zakona jer u konkretnom slučaju ne može da se primijeni ovaj institut krivičnog prava. 32. Dakle, iz stawa spisa i dostupne dokumentacije proizilazi da je kantonalni tužilac prije okončawa postupka, a na glavnom pretresu, izmijenio i činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela, stavljajući apelantu na teret krivično djelo istog naziva iz člana 185 KZBiH, i time otklonio početnu grešku, što, prema mišljenju Ustavnog suda, nije uticalo na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije. Stoga, pošto se prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda pravo na pravičan postupak ocjenjuje nakon njegovog završetka, odnosno posmatrano u cjelini, ispravljanjem greške u toku postupka otklonjene su i eventualne povrede prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije koje su učinjene u početnoj fazi krivičnog postupka. 33. Apelant, takođe, vidi povredu prava na pravičan postupak u tome što mu je navodno sudio sud koji nije nadležan za to. U pogledu nadležnosti suda, u članu 449 ZKPBiH precizirano je da "predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad u drugim sudovima do stupawa na snagu ovog zakona dovršiće ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršiće ti sudovi, sem ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen predlog stranaka ili branilaca ne odluči da preuzme takav predmet". U konkretnom predmetu, Sud BiH nije po službenoj dužnosti postupao, niti su stranke ili branilac takav obrazloženi predlog dostavili, iako iz dopisa Opštinskog suda broj Kp 52/04 od 5. oktobra 2005. godine proizilazi da je Sud BiH bio upoznat sa sadržajem Optužnice Opštinskog tužilaštva Gradačac broj Kt. 62/02 od 17. februara 2003. godine. Kako ovaj predmet Sud BiH nije preuzeo, neosnovani su apelantovi navodi da je prvostepenu presudu donio nenadležan sud. Za postupanje Opštinskog suda postojao je pravni osnov u članu 449 ZKPBiH, koji je sud u konkretnom slučaju i primijenio. 34. Apelant je posebno isticao da je u toku cijelog postupka bio pod pritiskom međunarodne zajednice, odnosno OSCE-a i IPTF-a i da su osporene presude donesene pod pritiskom tih međunarodnih organizacija. Međutim, članom 3.1 Aneksa 11 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH Ponedjeljak, 26.4.2010. propisano je da pomoć IPTF-a između ostalih elemenata predviđa i praćenje, posmatranje i nadzor aktivnosti i sredstava za sprovođenje zakona, ukqučujući i pripadajuće sudske organizacije, strukture i postupke, a prema članu 4.3 istog Aneksa, strane u Sporazumu dužne su osobqu IPTF-a omogućiti direktan i potpun pristup bilo kom mjestu, licu, djelatnosti, postupku, dosjeu ili nekom predmetu ili događaju u BiH, kako to bude zahtijevao IPTF prilikom izvršavawa svojih obaveza u skladu s tim Sporazumom. To ukqučuje i pravo IPTF-a da prati, posmatra i nadzire svako mjesto ili objekat gdje smatra da se odvija neka policijska ili sudska radwa ili radwa vezana za sprovođenje zakona ili zatočewa. Stoga, prisustvovanje pripadnika IPTF-a u konkretnom postupku izvođewa pojedinih policijskih i sudskih radwi, kao i predstavnika OSCE-a, čijim su mandatom, takođe, obuhvaćene radnje koje su u ovom postupku preduzimane, ne može da se smatra pritiskom na sud, niti uticajem na zakonitost ovog postupka. 35. Apelant je prigovarao i da je način dovođewa svjedokinje C. L. uticao na njeno svjedočenje, jer je navodno pripremana da dâ određeni iskaz koji tereti apelanta, što sud nije prihvatio smatrajući njen iskaz zakonito i bez pritisaka pribavljen. Naime, svjedokiwa je pred sudom izjavila da je dobrovoqno došla da dâ iskaz i da je na to niko nije prisiljavao niti zastrašivao. Apelant je posebno isticao da se prvostepena presuda zasniva samo na iskazu jedne svjedokinje, C. L., da se ostali dokazi samo navode, te da neopravdano prvostepeni sud nije prihvatio iskaze svjedokiwa P. M. i S. E., a koji su potpuno suprotni iskazu svjedokinje C. L. 36. U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, wihovog dovođewa u međusobnu vezu i izvođenje zakqučka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je u toku postupka prvostepeni sud sproveo veoma obiman dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoqno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu sprovedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdwama da se osuđujuća presuda zasniva na iskazu samo jedne svjedokinje koja je pripremljena da dâ iskaz koji ga tereti, a da iskazi drugih svjedoka navodno nisu uzimani u obzir u dovoqnoj mjeri. Takođe, prvostepeni sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio neke iskaze, odnosno zašto nije vjerovao apelantovim iskazima. Zakqučke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud, što je i obrazložio. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko branioca, zatim da osporava način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje, kako je navodio apelant, niti je mogao da utvrdi da su osporene presude rezultat arbitrarnosti u radu sudova niti pogrešne ocjene izvedenih dokaza. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje u pogledu dokaznog postupka kako je to apelant naveo. 37. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6 Evropske konvencije su u cijelosti uvaženi. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoqno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt Ponedjeljak, 26.4.2010. preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantovana qudska prava. 38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da su sudovi proizvoqno izvodili i procijenili izvedene dokaze, a kako to u svojoj apelaciji apelant navodi, kao što nema ni elemenata koji bi upućivali na to da su osporene presude rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i povrede principa zakonitosti kao osnovnog krivičnopravnog principa. Sem toga, Ustavni sud nije našao niti bilo kakve druge naznake koje bi eventualno upućivale na mogućnost povrede nekog od aspekata prava na pravično suđenje, zagarantovanog članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 39. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, s obzirom na to da je nadležnost suda koji je vodio prvostepeni postupak bila utvrđena članom 449 ZKPBiH, a nije bilo predloga Suda BiH niti stranaka da se konkretni predmet vodi pred Sudom BiH. Dalje, formalno prisustvo suđenju predstavnika međunarodne zajednice, a koje proističe iz međunarodnopravnih akata, nije uticalo na zakonitost i pravilnost sudskih odluka. 40. Takođe, apelant se žali na propuste u pribavljanju i korišćenju dokaza u toku postupka koji je okončan osporenim presudama. Međutim, Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak u prikupljanju i ocjeni dokaza bio suprotan odredbama krivičnopravnog zakonodavstva. 41. I konačno, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava na pravično suđenje kada se apelant žali na to da je osporenim presudama proizvoqno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi proizvoqno primijenili materijalno pravo, odnosno da je krivični postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. 42. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1394/07, rješavajući apelaciju Ferida Okića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ferida Okića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine i KPV-04/05 od 22. 1 Broj 24 – Strana 49 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ferida Okića podnesena protiv rješenja Suda BiH o pritvoru, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ferid Okić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine i KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine. Budući da je apelacija bila izuzetno opširna, Ustavni sud je 29. maja 2007. godine zatražio od apelanta da, u skladu sa članom 20. stav 2. Pravila Ustavnog suda, precizira apelaciju, odnosno da dostavi sažetak u kojem će navesti argumente za navode koji se tiču eventualnih povreda ljudskih prava na koja ukazuje. Apelant je Ustavnom sudu preciziranu apelaciju dostavio 8. juna 2007. godine. Apelant je potom dostavio više dopuna apelacije i to 28. novembra i 26. decembra 2007. godine, te 22. i 29. septembra 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 19. juna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 29. septembra 2009. godine da dostavi predmet na uvid. 4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 3. jula 2007. godine, a predmet na uvid 2. oktobra 2009. godine. Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Suda BiH dostavljen je apelantu 12. maja 2009. godine. 6. Apelant je 18. maja 2009. godine dostavio odgovor na izjašnjenje Suda BiH. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Činjenice u vezi sa postupkom donošenja osporenih presuda 8. Sud BiH je Presudom broj KPV 04/05 od 22. novembra 2005. godine proglasio apelanta krivim što je radnjama opisanim u izreci presude pod tač. od 1. do 13. počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelima i to: a) za radnje iz tač. od 1. do 6, neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa članom 54. KZBiH, produženo krivično djelo; b) za radnje iz Broj 24 – Strana 50 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH tač. 7. i 8, otmica iz člana 180. stav 2. u vezi sa članom 53. KZBiH, stjecaj krivičnih djela; c) za radnje iz tač. od 9. do 12, razbojništvo iz člana 289. st. 2. i 3. a u vezi sa članom 53. KZBiH, stjecaj krivičnih djela; d) za radnje iz tačke 13, nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH). 9. Za počinjena krivična djela Sud BiH je apelanta osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine. U kaznu je uračunao vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. Na osnovu člana 74. stav 1. KZBiH, Sud BiH je presudio da se apelantu oduzmu sljedeći predmeti - oružje: automatska puška "Hekler", pištolj marke "Bereta", pet pištolja sa prigušivačem marke "Crvena zastava", pet prigušivača za pištolj, te 200 metaka kalibra 7,65 mm, čiji su detaljni podaci navedeni u izreci presude. Sud BiH je na osnovu člana 110. stav 1. KZBiH odredio da se od apelanta oduzima i imovinska korist koja se sastoji od putničkih motornih vozila marke "Opel" tip "Kadet D" i "Audi" tip A6 sa karakteristikama opisanim u izreci kao i tačno navedene količine srebrnog nakita. Sud BiH je primjenom člana 110. stav 1. u vezi sa članom 111. stav 1. KZBiH odredio da se od apelanta oduzima i stan koji se nalazi u Živinicama, precizno opisan u izreci, te dva putnička motorna vozila marke "Mercedes-Benz ML", model 270 CDI i "Mercedes" tip 210, karakteristika detaljno opisanih u izreci presude. 10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na osnovu provedenih dokaza na glavnom pretresu, u prisustvu apelanta i njegovog branioca, utvrdio da je apelant organizirao i rukovodio organiziranom grupom kriminalaca, koji su svojim zajedničkim djelovanjem počinili više krivičnih djela, koja su opisana u izreci presude. Sud BiH je u toku provedenog glavnog pretresa na prijedlog Tužilaštva BiH saslušao 66 svjedoka koji su iskaze dali bez zaštite i dva zaštićena svjedoka sa pseudonimima 001 i 002. Dalje, Sud BiH je, na prijedlog Tužilaštva BiH, a na osnovu pismeno dostavljenih nalaza i mišljenja, u svojstvu vještaka saslušao vještake za sudsko-medicinsko vještačenje, biološko vještačenje, vještačenje tragova oružja i silikonskih rukavica, daktiloskopsko vještačenje, hemijsko-toksikološko vještačenje, mehanoskopsko-balističko vještačenje vatrenog oružja, daktiloskopsko vještačenje rezervoara za gorivo, grafološko vještačenje putnih isprava, hemijsko vještačenje nepoznate smjese materije i za neuropsihijatrijsko vještačenje. Osim toga, izvršio je uvid u mnogobrojne dokaze objektivne prirode kojima je Tužilaštvo BiH dokazivalo da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Sud BiH je, također, na prijedlog odbrane u svojstvu svjedoka saslušao apelanta i još 27 drugih svjedoka kao i vještaka sudsko-medicinske struke. Sud BiH je izvršio uvid i u dokaze objektivne prirode koje je apelantov branilac na glavnom pretresu predao Sudu BiH. 11. U pogledu odluke o oduzimanju predmeta i imovinske koristi, pobliže označenih u izreci presude, koji su se nalazili kod apelanta i drugih lica, Sud BiH je naveo da je navedenu odluku donio zbog toga što se imovina stečena izvršenjem krivičnog djela ni u kojem slučaju ne može zadržati zbog načina na koji je pribavljena. Također je naveo da su lica koja su u posjedu navedenih stvari znala ili su zasigurno mogla znati da je ova imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela. S obzirom na broj krivičnopravnih radnji, njihovu težinu i vrstu krivičnih djela, a ocjenjujući i sve druge okolnosti, Sud BiH je osudio apelanta na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine. 12. Protiv Presude Suda BiH broj KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine apelant, njegov branilac i Tužilaštvo BiH su podnijeli žalbe. Apelant i njegov branilac su žalbu podnijeli zbog svih žalbenih osnova propisanih članom 296. ZKPBiH. Tužilaštvo BiH je podnijelo žalbu na presudu zbog odluke o visini izrečene krivičnopravne sankcije apelantu. Naime, Tužilaštvo BiH je u podnesenoj žalbi predložilo da se apelantu izrekne kazna dugotrajnog zatvora u trajanju između 25 i 30 godina. Ponedjeljak, 26.4.2010. 13. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj KPŽ 18/06 od 17. maja 2006. godine uvažene su žalbe apelanta i njegovog branioca, te je Presuda Suda BiH broj KPV 04/05 od 22. novembra 2005. godine ukinuta i određeno je održavanje novog pretresa pred Apelacionim vijećem. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud propustio da, u smislu člana 15. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), u obrazloženju osporene presude izvrši slobodnu ocjenu izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da na osnovu takve analize izvede zaključak o tome zašto je određene činjenice uzeo kao utvrđene ili neutvrđene. 14. Apelaciono vijeće je nakon održanog pretresa donijelo Presudu broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine. Apelaciono vijeće je tom presudom apelanta proglasilo krivim da je počinio više krivičnih djela koja su detaljno opisana u 12 tačaka izreke presude. Naime, Apelaciono vijeće je apelanta proglasilo krivim što je organizirao zločinačku organizaciju u smislu člana 1. stav 17. KZBiH, koju sačinjavaju poimenično nabrojana lica u izreci presude, te druga trenutno osuđena ili nedostupna lica čija su imena također navedena u izreci. Dalje, Apelaciono vijeće ga je osudilo što je rukovodio zločinačkom organizacijom koja je od početka 2003. godine do maja 2004. godine organizirano i zajedničkim djelovanjem izvršila više djela propisanih KZBiH i KZFBiH, odnosno što je kao organizator, rukovodilac i izvršilac: a) radnjama opisanim u tač. od 1. do 5. vršio međunarodnu prodaju opojnih droga ekstazi i heroin, kupovinu radi prodaje opojnih droga ekstazi i heroin, organizirao prijevoz i isporuku opojnih droga ekstazi i heroin u međunarodnoj prodaji; b) radnjama opisanim u tač. 6. i 7. u sastavu organizirane grupe ljudi protivpravno zatvorio i držao zatvoreno druga lica s ciljem iznude novca, drugih vrijednih pokretnina i nekretnina; c) radnjama opisanim u tač. 8, 9. i 11, upotrebom oružja i u sastavu organizirane grupe ljudi, organizirao nasilno oduzimanje od drugih lica novca i drugih vrijednih pokretnina s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi; d) radnjama opisanim u tački 10. upotrebom oružja organizirao nasilno oduzimanje od drugog lica novca i drugih vrijednih pokretnina s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, pri čemu je Faik Kalender s umišljajem usmrćen; e) radnjama opisanim u tački 12, protivno Zakonu o držanju i nošenju oružja, neovlašteno nabavio i neovlašteno držao veću količinu oružja čija nabavka, držanje i nošenje građanima uopće nije dopuštena, a koje je nabavio s ciljem upotrebe u izvršenju djela zločinačke organizacije i koje je dijelom upotrijebio u izvršenju djela zločinačke organizacije. 15. Osim toga, Apelaciono vijeće je apelanta, na osnovu člana 284. tačka c) KZBiH, oslobodilo optužbe da je počinio krivičnopravnu radnju činjenično opisanu u tački jedan optužnice, kojom mu je bilo stavljeno na teret da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. KZBiH. 16. Za izvršena krivična djela Apelaciono vijeće je apelantu utvrdilo kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 26 godina, te je, uzimajući u obzir kao ranije utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, izrečenu Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-89/01 od 14. novembra 2002. godine, u skladu sa članom 55. KZBiH, apelanta osudilo na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 26 godina zatvora. U kaznu je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. 17. Apelaciono vijeće je odredilo da se od apelanta, na osnovu člana 74. stav 1. KZBiH, oduzima oružje precizno navedeno u izreci presude kao i u prvostepenoj presudi, potom putničko motorno vozilo "Opel" tip "Kadet D", koje je apelant upotrijebio u izvršenju krivičnog djela razbojništva iz tačke 11. izreke presude, putničko motorno vozilo "Mercedes" tip 210, koje je apelant koristio za izvršenje krivičnog djela iz tačke 4. izreke presude a potom ga prodao E.M. koji je, prema zaključku suda, zasigurno znao da je apelant vozilo i upotrijebio prilikom izvršenja krivičnog djela. Također, na osnovu člana 110. stav 1. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH KZBiH, od apelanta se oduzima putničko motorno vozilo marke "Audi" tip A6, koje je apelant kupio od Ć.D. novcem pribavljenim izvršenjem krivičnog djela iz tačke 11. izreke presude i iskoristio za sakrivanje pištolja marke "CZ" sa prigušivačem. Dalje, na osnovu istog zakonskog propisa, Apelaciono vijeće je obavezalo apelanta da isplati novčani iznos od 30.000,00 KM kao protivvrijednost nezakonito pribavljene imovinske koristi stečene prodajom stana, precizno navedenih karakteristika, a koji se nalazi u Živinicama i koji je pribavljen izvršenjem krivičnog djela iz tačke 6. izreke presude. Apelaciono vijeće je, na osnovu člana 110. stav 1. KZBiH, od privrednog društva "Farisa" d.o.o. za trgovinu i usluge iz Tuzle odredilo da se oduzimaju precizno navedene količine i vrste srebrnog nakita koji je kupljen novcem pribavljenim izvršenjem krivičnog djela iz tačke 11. izreke presude. Osim toga, na osnovu člana 198. ZKPBiH, Apelaciono vijeće je dosudilo imovinskopravni zahtjev oštećenima, pa je apelant obavezan da "Union banci" d.d. Sarajevo ispati iznos od 296.460,00 KM, JP "BH Pošta" d.o.o. Sarajevo - Centar pošta Tuzla iznos od 335.786,36 KM i Khalil Zayedu iznos od 7.365,00 KM. 18. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da je u ponovnom postupku, u smislu člana 317. stav 2. ZKPBiH, provelo dokaz ponovnog saslušanja zaštićenih svjedoka 001 i 002, budući da ih apelantova odbrana u prvostepenom postupku nije imala mogućnost unakrsno ispitati. Osim toga, s ciljem otklanjanja određenih nejasnoća u iskazu svjedoka Ibrahima Jorefa, Apelaciono vijeće je odredilo da i njega, također, ponovo sasluša. Apelaciono vijeće je nakon uvida u kompletan spis i na osnovu izvedenih dokaza izvelo zaključak o njihovom značaju i vrijednosti za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postojanje bitnih elemenata bića krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, kao i njegove krivične odgovornosti za učinjena krivična djela, što je prvostepeno vijeće u presudi propustilo da učini. 19. U vezi sa prijedlogom stranaka za izvođenje dokaza na pretresu, Apelaciono vijeće je prihvatilo i izvršilo uvid u dokaz odbrane - ovjerenu kopiju evidencije dolaska na posao ("šihtarice") za mart i april 2004. godine radnika "Šikulje" u Lukavcu, te saslušalo svjedoka Tužilaštva BiH Nasera Kurtića, sve na okolnosti činjenica iz tačke 2. izreke. Ostale apelantove dokazne prijedloge Apelaciono vijeće je odbilo budući da prijedlozi nisu sadržavali potrebno obrazloženje okolnosti na koje se izvođenje dokaza predlaže niti su, vezano za nove dokazne prijedloge, navedeni razlozi zbog kojih ti dokazi nisu bili predloženi u prvostepenom postupku. Prijedlog Tužilaštva BiH za izvođenje drugih dokaza Apelaciono vijeće je, također, odbilo zbog toga što predloženi dokazi nisu bili relevantni za utvrđivanje činjenica iz optužnice, a u dokazima koji su već izvedeni činjenično stanje je bilo dovoljno razjašnjeno za donošenje presude. 20. Na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, Apelaciono vijeće je donijelo odluku kao u izreci. Naime, Apelaciono vijeće je u obrazloženju presude za svaku tačku optužnice i za svaku krivičnopravnu radnju detaljno opisalo na osnovu kojih dokaza je zaključilo da je apelant kriv. Apelaciono vijeće je obrazložilo na osnovu kojih iskaza saslušanih svjedoka na glavnom pretresu i pretresu je zaključilo da postoji apelantova krivična odgovornost. Apelaciono vijeće je svaki iskaz svjedoka analiziralo i dovodilo u međusobnu vezu sa drugim provedenim dokazima. Za pojedine tačke optužnice Apelaciono vijeće je navelo koje iskaze svjedoka je prihvatilo kao istinite, da li su međusobno saglasni, da li se potvrđuju u svim detaljima i da li su saglasni iskazima drugih svjedoka kao i materijalnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Apelaciono vijeće je pri ocjeni iskaza svjedoka posebno imalo u vidu da su određeni svjedoci sa Tužilaštvom BiH sklopili sporazume o priznanju krivnje, koje je Sud BiH prihvatio i proglasio ih krivim. Međutim, prema mišljenju Apelacionog vijeća, iskazi ovih svjedoka, kojima svjedoče sa aspekta njihovog učešća u određenim krivičnopravnim radnjama, i opažanja u cijelosti se podudaraju. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, bilo bi Broj 24 – Strana 51 nemoguće međusobnim dogovorom ostvariti toliki stepen podudarnosti iskaza između svih ovih svjedoka, pa, imajući u vidu sve navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da su iskazi svjedoka koji su zaključili sporazume o priznanju krivnje tačni i istiniti i u cijelosti ih je prihvatilo. Prije donošenja odluke Apelaciono vijeće je utvrdilo da provedeni dokazi tvore jednu logičku cjelinu objašnjavajući pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se apelant tereti. Nakon ocjene svih provedenih dokaza, Apelaciono vijeće je zaključilo da je u potpunosti dokazano da je apelant preduzeo radnje koje su mu stavljene na teret i za koje je proglašen krivim. 21. U odnosu na oduzimanje predmeta od privrednog društva "Farisa" d.o.o., Apelaciono vijeće je navelo da je na osnovu iskaza svjedoka Harisa Mehanovića, apelantovog priznanja u iskazu na glavnom pretresu, zatim na osnovu uvida u Zapisnik Porezne uprave - Središnji ured Tuzla, broj 10/05-6-15-14-5/04 od 6. jula 2004. godine o privremenom oduzimanju predmeta, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 6. jula 2004. godine, te originalne dokumentacije o kupovini srebra koja glasi na ime "Farisa" d.o.o., nesporno utvrdilo da je kupljeno novcem pribavljenim izvršenjem krivičnog djela iz tačke 11. presude. Naime, apelant je u Istanbulu predmetno srebro kupio za navedenu firmu i potpisao se na dokumentaciji o kupovini. Zbog toga je Apelaciono vijeće, na osnovu člana 110. stav 1. u vezi sa članom 111. stav 1. KZBiH, odredilo da se srebro konkretizirano u izreci presude oduzima od privrednog društva "Farisa" d.o.o. 22. U vezi sa vozilom marke "Mercedes-Benz ML" model 270 CDI, Apelaciono vijeće je navelo da nije moglo na osnovu izvedenih dokaza sa sigurnošću utvrditi da je apelant ovo vozilo pribavio novcem ostvarenim vršenjem krivičnih djela iz tač. od 1. do 3. izreke. Tužilaštvo BiH nije izvelo dokaz koji bi ukazao na konkretnu vezu između novca ostvarenog ovim krivičnim djelima i kupovine vozila "Mercedes-Benz ML", zbog čega Apelaciono vijeće nije prihvatilo prijedlog za oduzimanje ovog vozila. 23. Apelaciono vijeće je obrazložilo da je odluku da apelanta oslobodi od optužbe u pogledu inkriminacije za koju je bio proglašen krivim prvostepenom presudom pod tačkom 1. donijelo uz primjenu principa in dubio pro reo. Prema navedenom principu, sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Naime, Apelaciono vijeće je zaključilo da nije dokazano postojanje bitnih obilježja krivičnog djela koje je apelantu ovom tačkom stavljeno na teret. Apelaciono vijeće nije moglo samo na osnovu iskaza svjedoka Seada Akeljića na pouzdan način utvrditi činjenicu koja se odnosi na to da li je naznačenog datuma svjedok u rezervoaru vozila Golf III 583-M-625 iz Tuzle u Istanbul prevezao drogu ekstazi. Slijedom navedenog, proizlazi da se apelantovim radnjama nisu stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Zbog toga je Apelaciono vijeće apelanta i oslobodilo od optužbe za ovu krivičnopravnu radnju. Činjenice u vezi sa apelantovim pritvorom 24. Sud BiH je Rješenjem broj KPP-128/04 od 27. maja 2004. godine apelantu, koji je lišen slobode 25. maja 2004. godine, odredio pritvor u trajanju od mjesec dana. Pritvor prema donesenom rješenju može trajati do 25. juna 2004. godine. Sud BiH je u obrazloženju rješenja naveo da je na osnovu prijedloga i dostavljenih dokaza Tužilaštva BiH utvrdio da su kumulativno ispunjeni opći i svi posebni uvjeti propisani za pritvor. Naime, apelantu je pritvor određen zbog osnova iz člana 132. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKPBiH. 25. Vanraspravno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj KV-90/04 od 3. juna 2004. godine, u postupku odlučivanja povodom apelantove žalbe, potvrdilo doneseno rješenje, ali je u obrazloženju navelo da se apelantu određuje pritvor na osnovu člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. Naime, vanraspravno vijeće je istaklo da je sudija za prethodni postupak pravilno Broj 24 – Strana 52 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje kod apelanta. Međutim, vanraspravno vijeće nije prihvatilo da postoje osnovi za određivanje pritvora apelantu predviđeni tačkom d) citiranog člana, jer u rješenju nisu dati valjani razlozi koji bi opravdali određivanje pritvora iz navedenog osnova. 26. Na osnovu člana 135. stav 2. ZKPBiH, Sud BiH je apelantu produžio pritvor za još dva mjeseca, tj. do 25. augusta 2004. godine. Nakon toga je Sud BiH, na osnovu člana 135. stav 3. ZKPBiH, Rješenjem broj KV-160/04 od 23. augusta 2004. godine ponovno produžio pritvor apelantu za tri mjeseca, koji može trajati do 25. novembra 2004. godine. Iz navedenih rješenja proizlazi da je pritvor apelantu produžavan zbog istih razloga koji su postojali i prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora. 27. Sud BiH je, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta i dr., na tužiočev prijedlog, Rješenjem broj KPS-346/04 od 22. novembra 2004. godine apelantu, u svojstvu optuženog, produžio pritvor i odredio da on može trajati do okončanja glavnog pretresa, sa obavezom preispitivanja 22. januara 2005. godine. Zakonski osnov za produženje pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice je bio zbog razloga propisanih u članu 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH. Sud BiH je nakon toga svaka dva mjeseca vršio kontrolu opravdanosti primjene mjere pritvora prema apelantu. 28. Sud BiH je, nakon donošenja prvostepene Presude broj KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine, istovremeno donio i Rješenje broj KPV-04/05. Tim rješenjem Sud BiH je apelantu produžio pritvor i odredio da pritvor može trajati do dostavljanja pismenog otpravka i pravosnažnosti osuđujuće presude Suda BiH. Navedeno rješenje Sud BiH je donio nakon što je apelanta proglasio krivim za krivična djela koja su mu izmijenjenom optužnicom stavljena na teret, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 22 godine. Sud BiH je u kaznu zatvora uračunao vrijeme koje je optuženi ŠapelantĆ proveo u pritvoru, odnosno od kada je lišen slobode, a to je 25. maj 2004. godine. 29. Nakon što je ukinuta Presuda Suda BiH broj KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine i određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem, Apelaciono vijeće je donijelo Rješenje broj KPŽ-18/06 od 17. maja 2006. godine. Naime, apelantu je tim rješenjem produžen pritvor za još jednu godinu, tako da on može trajati do okončanja pretresa, a najduže do 17. maja 2007. godine. Apelantu je pritvor produžen zbog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. 30. Nakon izricanja osuđujuće presude, Sud BiH je donio Naredbu broj KPŽ-18/06 od 12. marta 2007. godine kojom je naređeno da se apelantu, kao osuđenom, određuje kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 26 godina i to na osnovu pravosnažne Presude Suda BiH broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine. Naredbom je određeno da se u kaznu zatvora treba uračunati vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počevši od 8. decembra 2001. godine do 14. novembra 2002. godine, te od 25. maja 2004. godine pa nadalje. 31. Apelant izdržava kaznu dugotrajnog zatvora u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 32. U veoma obimnoj apelaciji apelant navodi da su mu osporenom presudom Suda BiH povrijeđena ustavna prava i to pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. alineja a), b), c) i d) Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa čl. 5. i 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ponedjeljak, 26.4.2010. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 33. Povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije apelant vidi u činjenici što je, prema naredbi Suda BiH, uhapšen-lišen slobode 24. maja 2004. godine, a nakon lišenja slobode nije izveden pred sudiju kako bi se izjasnio na razloge lišenja slobode, optužbe i sumnje da je počinio djela za koja se sumnjiči. Osim toga, apelant ističe da do početka glavnog pretresa nije dobio sve dokaze iz istrage koje je prikupilo Tužilaštvo BiH. Dalje, da je Sud BiH pristup dokazima uvjetovao plaćanjem 0,50 KM po kopiji "s čime je sud htio da zaradi na odbrani jer je tržišna cijena kopije 0,10 KM". Osim toga, apelant ističe povredu prava na suđenje u razumnom roku u kontekstu člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Dakle, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na postupak proveden do početka glavnog pretresa. 34. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, nepravilnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnoj i arbitrarnoj ocjeni dokaza, te činjenici da je sud ocijenio samo dokaze optužbe. 35. Apelant se žali da mu sud nije dopustio pristup svim dokazima. Pri tome se poziva na odluku Apelacionog vijeća od 5. marta 2007. godine: "da ne dopusti odbrani pristup izvornim CD-ovima i transkriptima sa održanog pretresa pred Apelacionim vijećem kada je saslušan zaštićeni svjedok 001". Također, ističe da je pristup pojedinim dokazima uvjetovan "plaćanjem kopiranja materijala, što je odbrana bila prinuđena uraditi silom člana 50. ZKP". Dalje, apelant, s jedne strane, tvrdi da mu nije suđeno u razumnom roku, a, s druge strane, navodi da mu nije dato dovoljno vremena za pripremu odbrane. Prema navodima iz apelacije, presuda je zasnovana isključivo na iskazima suoptuženika, što je suprotno stavu Ustavnog suda izraženom u Odluci broj AP 661/04. Apelant, također, ističe da zaštićenom svjedoku nije dat status zaštićenog svjedoka na način koji je u skladu sa lex specialis zakonom zbog čega se i isti dokaz mora tretirati u smislu člana 10. ZKP, odnosno da sud nije smio zasnovati svoju odluku na ovakvom dokazu. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što mu nije dopušteno direktno i unakrsno ispitivanje i dodatno ispitivanje zaštićenog svjedoka 011. Dalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije prihvatio prijedlog provođenja novih dokaza pred Apelacionim vijećem niti je obrazložio razloge za neprihvatanje prijedloga. 36. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti. Povredu tog prava potkrepljuje činjenicom da su predsjednik Suda BiH i glavni tužilac Tužilaštva BiH nakon donošenja prvostepene presude za medije izjavili "kako je to odluka za primjer drugim sudovima i da predstavlja dokaz da su se spremni nositi sa najsloženijim postupcima u pravosuđu". Osim toga, apelant na više mjesta u apelaciji ističe da iz provedene analize proizlazi da sud nije mogao na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrditi da je on kriv, te da je trebalo primijeniti princip in dubio pro reo. Dalje, apelant povredu vidi i u tome što je prvostepeno vijeće bilo vijeće koje je sudilo u postupcima u kojima su suoptuženici koji su svjedočili protiv apelanta nakon priznanja krivnje proglašeni krivim. Apelant smatra i da je sud povrijedio princip zabrane reformatio in peius, jer mu je Apelaciono vijeće izreklo kaznu dugotrajnog zatvora, odnosno kaznu dužu od kazne izrečene prvostepenom presudom. Osim toga, prema navodima iz apelacije, sud nije poučio apelanta o pravu da postupak može pratiti na svom maternjem jeziku, odnosno albanskom. 37. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije apelant vidi u tome što je Sud BiH, na njegov zahtjev za produženje roka za podnošenje žalbe na prvostepenu presudu, "donio odluku u formi obavještenja a ne rješenja, kako to nalaže ZKP". Osim toga, prema navodima iz apelacije "Sud i Tužilaštvo činili su upitnim i apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, tim prije jer prve dokaze o apelantovim navodnim krivičnopravnim radnjama prikuplja i uzima izjave sam glavni tužilac Tužilaštva Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH BiH". Apelant vidi povredu ovog prava i zbog toga što mu je Apelaciono vijeće izreklo dužu kaznu od kazne izrečene žalbenom presudom. 38. Povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa čl. 5. i 6. Evropske konvencije apelant vidi u tome što je "tokom postupka bio izložen diskriminaciji na osnovu svog etničkog porijekla, naime, ostali učesnici u postupku prozivali su ga 'šiptar', odnosno njegovi sunarodnjaci su tako definirani što je 'miloševićevski' termin a da vijeće koje je sudilo nije adekvatno reagiralo ni nakon upozorenja odbrane". Dalje, apelant tvrdi da je diskriminiran jer mu sud nije dopustio traženo produženje roka za podnošenje žalbe, a "u drugom krivičnom predmetu, isti sud je odbrani produžavao rok za žalbu na 30 dana - predmet protiv Abuladhima Maktoufa, dakle sud je diskriminirao apelanta". 39. Povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelant vidi u tome što je zahtjev Tužilaštva za oduzimanje imovinske koristi (srebra), pribavljene krivičnim djelom, bio usmjeren ka apelantu, a Apelaciono vijeće je donijelo odluku da se srebro oduzima od privrednog društva "Farisa" d.o.o. Tuzla. 40. Apelant je na kraju tražio da Ustavni sud zbog povreda ljudskih prava koje su mu učinjene naloži Bosni i Hercegovini da na ime materijalne kompenzacije isplati iznos od 10.000,00 KM kao i 1.000,00 KM na ime troškova sastavljanja apelacije. 41. Dopunom apelacije od 28. novembra 2007. godine apelant je Ustavnom sudu dostavio prigovor koji je uložio Sudu BiH, povodom oglasa broj IKS-24/07, tj. oglasa o prodaji putničkog motornog vozila "Audi" tip A6, koje je oduzeto na osnovu pravosnažne Presude Suda BiH broj KPŽ-18/06. Dalje, apelant je 26. decembra 2007. godine Ustavnom sudu dostavio kopiju zahtjeva koji je podnio Sudu BiH za ponavljanje krivičnog postupka protiv njega, sa dokazima koje je priložio uz zahtjev. Daljnjom dopunom od 22. septembra 2008. godine, naslovljenom kao "činjenična dopuna apelacije novo prikupljenim činjenicama i dokazima", apelant je Ustavnom sudu dostavio kopije dokaza o preduzetim radnjama u postupku, nakon pravosnažnosti ožalbene odluke, uključujući i odluku Suda BiH kojom se odbija njegov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka. U navedenoj dopuni apelant vrlo opširno opisuje povrede ljudskih prava kojima je izložen, kako u toku postupka, tako i sada. Dopunom apelacije od 29. septembra 2008. godine apelant je naveo da je izložen torturi i diskriminaciji u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici, te da u prilogu apelacije dostavlja kopiju akata koje je uputio nadležnim institucijama u vezi sa njegovim tretmanom u zatvoru i kopije odgovora koje je primio. b) Odgovor na apelaciju 42. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo hronologiju vođenja krivičnog postupka protiv apelanta. Naveo je da je 12. januara 2007. godine donio odluku o ponovnom saslušanju zaštićenih svjedoka 001 i 002. Također je obrazložio da, ako Tužilaštvo smatra da oni trebaju imati zaštitu, treba podnijeti prijedlog sudu za određivanje mjera zaštite u skladu sa zakonom. Naime, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su ova dva svjedoka saslušana protivno odredbama ZKPBiH zbog čega je odredilo njihovo ponovno saslušanje. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu oduzimanjem srebrnog nakita od d.o.o. "Farisa", a ne od apelanta, Sud BiH je naveo da je navedeni nakit, na osnovu dokumentacije koja se nalazi u spisu, u apelantovom vlasništvu. Naime, navedeni nakit je kupljen novcem koji je dobijen od neovlaštenog prometa opojnim drogama, odnosno droge ekstazi. Sud BiH je istakao da je prvostepena presuda ukinuta, pa da su prema tome samo radnje provedene pred drugostepenim vijećem relevantne za odlučivanje o predmetnoj apelaciji. 43. U pogledu apelantovih navoda o tome da nije poučen o pravu da postupak može pratiti na svom maternjem jeziku, odnosno albanskom, Sud BiH je naveo da je u Zapisniku o apelantovom ispitivanju broj KT-177/04 od 26. maja 2004. Broj 24 – Strana 53 godine apelant izjavio da je državljanin BiH, po narodnosti Bošnjak, da razumije jezik koji je u upotrebi i da mu ne treba prevodilac. Zbog svega navedenog, Sud BiH je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 44. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) relevantne odredbe glase: Član 110. (1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnom djelom. Š...Ć Član 111. (1) Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati na isplatu novčanog iznosa razmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od lica na koje je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ono znalo ili moglo znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Š...Ć 45. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 12/09 i 16/09) relevantne odredbe glase: Član 3. Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Član 10. stav 2. Zakonitost dokaza Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. Član 14. Jednakost u postupanju Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Š...Ć Član 91. Na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom, primjenjuju se odredbe posebnog zakona. Š...Ć Član 263. Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet. Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza. Broj 24 – Strana 54 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 281. Dokazi na kojima se zasniva presuda Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 295. stav 4. Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostatka žalbe U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i uz dužnu pažnju i oprez nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice trebale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati. Član 307. Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Član 315. Ukidanje prvostepene presude Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da: postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 314. stav 1. ovog zakona, Š...Ć Ako se optuženi nalazi u pritvoru, vijeće apelacionog odjeljenja će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijet će rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba. Š...Ć Član 317. Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja. Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261. stav 2. tačka e. ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati. Š...Ć VI. Dopustivost 46. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 47. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a) Dopustivost u odnosu na član 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije 48. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Ponedjeljak, 26.4.2010. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 4. protekao je rok za podnošenje apelacije. 49. U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava na slobodu i sigurnost u kontekstu donesenih presuda a uz apelaciju je dostavio rješenja Suda BiH koja se tiču pritvora. Navedena rješenja su dostavljena apelantu i na njima je bila pouka o pravnom lijeku koji je apelant imao mogućnost da koristi. U slučaju da je nezadovoljan odlukom povodom podnesne žalbe, apelant je imao mogućnost i da podnese apelaciju Ustavnom sudu. Iz apelantove dostavljene dokumentacije proizlazi da se apelant žalio na rješenje o određivanju pritvora, te da je Sud BiH o svakoj njegovoj žalbi blagovremno donio odluku. 50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da je apelant mogao podnijeti apelaciju protiv rješenja Suda BiH najkasnije u roku od 60 dana od dana primanja svakog pojedinačnog rješenja o određivanju i produženju pritvora. 51. S obzirom na to da je apelant primio sva rješenja Suda BiH koja se tiču pritvora (posljednje je doneseno 17. maja 2006. godine), a da istaknute navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ističe tek u apelaciji podnesenoj protiv presude kojom je okončan krivični postupak protiv njega, on je propustio rok od 60 dana za podnošenje apelacije i apelacija je u ovom segmentu nedopustiva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 215/05 od 12. aprila 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 68/06). U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. b) Dopustivost u odnosu na čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju 52. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. marta 2007. godine a apelacija je podnesena 11. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 54. Apelant osporava presudu Apelacionog vijeća Suda BiH tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, čl. 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 56. Član 6. Evropske konvencije glasi: 1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: a) da u najkraćem roku, podrobno i na jeziku koji razumije, bude obaviješten o prirodi i razlozima za optužbu protiv njega; b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane; Š...Ć d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega; Š...Ć 57. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. a), b) i d) Evropske konvencije. 58. U pogledu pitanja primjene člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom i da je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje onako kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije. 59. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). Član 6. stav 1. 60. Apelant osporava presude Suda BiH zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, nepravilne primjene materijalnog prava i pogrešne i arbitrarne ocjene dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem Broj 24 – Strana 55 eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 61. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije u velikoj mjeri isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene presude, te da je i sam apelant u podnesenoj apelaciji naveo da upućuje Ustavni sud na razloge i zahtjeve iz žalbe koju je podnio protiv prvostepene presude. Međutim, imajući u vidu stavove iz prethodne tačke, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza. Međutim, Ustavni sud će ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije bili ispoštovani. 62. U pogledu apelantovih navoda o tome da se osporena presuda zasniva na iskazima suoptuženika koji su zaključili sporazume o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH i njegovom pozivanju na identičnu situaciju u Odluci Ustavnog suda broj AP 661/04, Ustavni sud primjećuje da je navedenom odlukom Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u navedenoj odluci povreda prava se ogleda u tome što se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivnje, a sud nije dao logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu, kako tog, tako i drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH saslušao više lica koja su prvo bila optužena zajedno sa apelantom, a potom su sklopila sporazume o priznanju krivnje. Dalje, Ustavni sud smatra da je u obrazloženju presude kojom je apelant pravosnažno proglašen krivim detaljno navedeno zašto je Apelaciono vijeće iskaze ovih svjedoka prihvatilo kao istinite. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće obrazložilo da je utvrdilo da su iskazi ovih svjedoka međusobno saglasni, da se potvrđuju u svim detaljima, te da su saglasni iskazima drugih saslušanih svjedoka kao i materijalnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Dalje, Apelaciono vijeće je obrazložilo da iskazi ovih svjedoka tvore jednu logičku cjelinu i da objašnjavaju pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se apelant tereti. Zbog toga, Ustavni sud ističe da se ne radi o istoj situaciji kao u predmetu koji je riješen Odlukom Ustavnog suda broj AP 661/04 i da su ovi apelantovi navodi neosnovani. 63. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer, prema njegovom mišljenju, status zaštićenim svjedocima u ovom postupku nije dat u skladu sa lex specialis zakonom, te da zbog toga sud nije mogao zasnovati presudu na takvom dokazu. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće za svaku radnju za koju je apelanta proglasilo krivim navelo sve dokaze na osnovu kojih je izvelo zaključak o apelantovoj krivnji. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je status zaštićenih svjedoka dat suprotno lex specialis zakonu i da je na ovom dokazu zasnovana presuda, Ustavni sud primjećuje da je status zaštićenog svjedoka Apelaciono vijeće dalo svjedocima u skladu sa članom 13. stav 1. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, prema kojem: "Š...Ć Sud može po službenoj dužnosti Š...Ć odlučiti da lični podaci svjedoka ostanu povjerljivi u trajanju za koje odredi da je potrebno Š...Ć". Osim toga, ni jedna tačka presude se ne zasniva isključivo na iskazu zaštićenih svjedoka već i na drugim provedenim dokazima, te zbog toga Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. 64. Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće u obrazloženju osporene presude dalo jasna i precizna objašnjenja na osnovu kojih je utvrdilo postojanje elemenata krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, koje ni u jednom dijelu ne Broj 24 – Strana 56 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Naime, budući da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 65. Dalje, apelant ističe i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su sudije iz prvostepenog vijeća bile istovremeno i sudije vijeća koje je odlučivalo u postupcima u kojima se odlučivalo o sporazumima o priznanju krivnje drugih suoptuženika u ovom postupku. Time se apelant žali na princip nepristranosti suda koji je, također, element prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je apelant 20. juna 2005. godine Općoj sjednici Suda BiH uputio zahtjev za izuzeće prvostepenog vijeća. Opća sjednica je, u vezi s tim, donijela Rješenje broj SU-783/05 od 30. juna 2005. godine kojim je apelantov zahtjev u odnosu na tačku e) člana 29. ZKPBiH odbila kao neosnovan a u odnosu na tačku f) člana 29. kao neblagovremen. Dakle, radi se o zahtjevu koji je Opća sjednica Suda BiH već razmatrala. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud naglašava da sama činjenica da su određene sudije bile članovi vijeća koje je odlučivalo o prihvatanju sporazuma o priznanju krivnje u drugim postupcima gdje su optuženi bili lica koja su u konkretnom postupku bili i svjedoci, samo po sebi, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da su te sudije bile pristrane pri donošenju osporene odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 66. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je sud ocijenio samo dokaze optužbe, odnosno navodno kršenje principa ravnopravnosti strana pred sudom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je u postupku pred redovnim sudom data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao mogućnost da iznese komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Osim toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije prihvatio prijedlog provođenja novih dokaza pred Apelacionim vijećem niti je obrazložio razloge za neprihvatanje prijedloga. Ustavni sud primjećuje da je u osporenoj presudi detaljno obrazloženo koje je dokazne prijedloge strana u postupku Apelaciono vijeće prihvatilo a koje nije i pri tome se pozvalo na relevantne zakonske propise. Zbog toga su i ovi apelantovi navodi neosnovani. 67. Apelant se, također, žali da mu je onemogućen pristup svim dokazima pri čemu se poziva da je pristup pojedinim dokazima sud uvjetovao plaćanjem kopiranja materijala i da je on to plaćanje izvršio. Dalje se apelant poziva na odluku Apelacionog vijeća od 5. marta 2007. godine "da ne dopusti odbrani pristup izvornim CD-ovima i transkriptima sa održanog pretresa pred Apelacionim vijećem kada je saslušan zaštićeni svjedok 001". Ustavni sud zapaža da je apelantov navod da mu nije omogućen pristup dokazima kontradiktoran navodu da je pristup bio uvjetovan plaćanjem kopiranja, koje je on i izvršio, te iz navedenog proizlazi da su njegovi navodi neosnovani. Osim toga, u vezi sa odlukom Apelacionog vijeća od 5. marta 2007. godine, Ustavni sud zapaža da je navedena odluka donesena nakon završetka pretresa. Također, zapaža da je ovom odlukom Apelaciono vijeće naredilo da se redigiraju povjerljive informacije rečene na ročištima 7. i 8. februara 2007. godine i to informacije navedene u šest tačno navedenih termina, s obzirom na to da se radi o informacijama vezanim za svjedoke čiji je identitet zaštićen. Uz ovu odluku Apelaciono vijeće je, usvajajući apelantov zahtjev, apelantu dostavilo audiozapis sa Ponedjeljak, 26.4.2010. pretresa održanih 7, 8. i 12. februara 2007. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi paušalni i neosnovani, te da apelantu nije uskraćen pristup dokazima, kako to on tvrdi u apelaciji. 68. U vezi sa apelantovim prigovorom da je presuda donesena u roku koji nije bio razuman, te da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da je apelant optužen za krivično djelo organiziranog kriminala, u vezi sa krivičnim djelima: neovlašteni promet opojnim drogama, otmica, razbojništvo i nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih materija. Na složenost predmetnog krivičnog postupka ukazuju činjenice da je tokom glavnog pretresa saslušano više od 90 svjedoka, te da je bilo angažirano šest vještaka različitih specijalnosti da izvrše potrebna vještačenja. Ustavni sud primjećuje da je nakon potvrđivanja optužnice 22. novembra 2004. godine Sud BiH prihvatio apelantov zahtjev za prolongiranje zakonskog roka za izjašnjenje o krivnji sa 15 na 60 dana, a sve kako bi se kvalitetnije pripremio za suđenje i glavni pretres. Dakle, predmetni krivični postupak je pravosnažno okončan za otprilike dvije godine i tri mjeseca, koliko je prošlo od potvrđivanja optužnice do donošenja pravosnažne presude, uz uvažavanje apelantovih zahtjeva za prolongiranje određenih zakonskih rokova. Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u ovom dijelu kontradiktorni, jer apelant u jednom dijelu ističe da mu nije suđeno u razumnom roku a u drugom dijelu da mu nije dato dovoljno vremena za odbranu, što je inkompatibilno jedno s drugim. 69. U pogledu apelantovih navoda da je Apelaciono vijeće prekršilo zabranu reformatio in peius, Ustavni ističe da je nesporno da je apelantu drugostepenom presudom izrečena kazna u dužem trajanju od kazne izrečene prvostepenom presudom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je conditio sine qua non primjene ovog principa da Tužilaštvo BiH nije podnijelo žalbu protiv prvostepene presude ili, ako je eventualno podnijelo žalbu, da je ona podnesena samo u apelantovu korist. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Tužilaštvo BiH 21. marta 2006. godine podnijelo žalbu na Presudu KPV-04/05 od 22. novembra 2006. godine na apelantovu "štetu" i da je apelant Sudu BiH dostavio odgovor na žalbu Tužilaštva BiH 27. marta 2006. godine. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi principa reformatio in peius neosnovani. 70. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nema kršenja bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član 6. stav 2. 71. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti zbog toga "što su predstavnici Suda i Tužilaštva na dan objavljivanja prvostepene presude izjavili u medijima da je donošenje navedene presude dokaz da su organi osposobljeni da se nose sa najsloženijim krivičnim djelima". Osim toga, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što pri donošenju osuđujuće presude Apelaciono vijeće nije poštovalo princip in dubio pro reo. 72. Član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivnja ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Evropski sud je zaključio da princip pretpostavke nevinosti "zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obaveze, da članovi vijeća suda ne trebaju počinjati od unaprijed stvorene ideje da je okrivljeno lice izvršilo djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka sumnja treba ići u prilog okrivljenog" (vidi Evropski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, stav 77). 73. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da je izjava predstavnika Suda BiH i Tužilaštva BiH data nakon javnog objavljivanja presude i odnosila se na složenosti postupka i činjenice da je ovaj postupak dokaz da su Tužilaštvo BiH i Sud Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH BiH osposobljeni da se nose sa najsloženijim postupcima u pravosuđu. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovim izjavama nije prekršena pretpostavka apelantove nevinosti niti se može dovoditi u kontekst apelantove krivnje ili kršenja pretpostavke nevinosti. Stoga su i ovi apelantovi navodi neosnovani. 74. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud iz same apelacije niti iz predočenog materijala nije mogao zaključiti da je u predmetnim postupcima narušen ovaj princip. Naime, Apelaciono vijeće je čak primjenom ovog principa apelanta oslobodilo od optužbe da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret tačkom jedan optužnice, odnosno za koje ga je i prvostepeno vijeće proglasilo krivim. Dalje, Ustavni sud zapaža da primjenom ovog principa nije prihvaćen zahtjev Tužilaštva BiH za oduzimanje putničkog motornog vozila "Mercedes-Benz ML", jer Tužilaštvo BiH nije dokazalo da postoji konkretna veza između novca ostvarenog krivičnim djelima i kupovine vozila. U smislu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi principa in ubio pro reo neosnovani. 75. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi iz apelacije o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Član 6. stav 3. a), b) i d) 76. U pogledu apelantovih navoda da ga Sud BiH nije poučio tome da može pratiti postupak na maternjem-albanskom jeziku, Ustavni sud primjećuje da se apelant prilikom ispitivanja u Tužilaštvu BiH izjasnio da je državljanin BiH, Bošnjak, rođen na teritoriji BiH, gdje ima i prebivalište, te da razumije službeni jezik. Ustavni sud zapaža da je apelant i nakon toga bio aktivni učesnik u krivičnom postupku i da nije ponudio adekvatne dokaze na osnovu čega bi Sud BiH, nakon uzimanja svih ovih podataka, trebao ili mogao pretpostaviti da apelant može postupak pratiti na svom maternjem-albanskom jeziku, ako to nikad tokom postupka i prilikom uzimanja identifikacionih podataka nije isticao. Također, Ustavni sud primjećuje da se apelant nakon otvaranja ročišta za glavni pretres i uzimanja njegovih ličnih podataka nikada nije izjasnio da podaci o njegovom identitetu nisu tačni, odnosno da ne poznaje službeni jezik BiH. Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 3.a) neosnovani. 77. Apelant navodi da mu nisu osigurani vrijeme i uvjeti neophodni za pripremu odbrane, te da je na taj način prekršeno pravo iz člana 6. stav 3.b). U vezi sa tim navodom, Ustavni sud je utvrdio da je Tužilaštvo BiH protiv apelanta podnijelo optužnicu 18. novembra 2004. godine. Sud BiH je, s obzirom na to da se u apelantovom slučaju radilo o obaveznoj odbrani, u smislu člana 45. stav 1. ZKPBiH, postavio apelantu branioca po službenoj dužnosti. Apelant je sa braniocem redovno ostvarivao kontakte i branilac ga je posjećivao u zatvoru. Dalje, Sud BiH je donio Rješenje broj KPV 04/05 od 5. septembra 2005. godine, apelantu postavio i dodatnog branioca po službenoj dužnosti a sve zbog kompleksnosti predmeta i efikasnijeg vođenja postupka. Dodatni branilac je razriješen na apelantov isključivi zahtjev upućen Sudu BiH 5. juna 2006. godine. Sud BiH je nakon potvrđivanja optužnice usvojio apelantov zahtjev za prolongiranje roka za ulaganje prigovora na optužnicu i izjašnjenje o krivnji za traženih 60 dana zbog adekvatne pripreme odbrane. Osim toga, Sud BiH je usvojio i apelantov zahtjev za prolongiranje roka za podnošenje žalbe sa 15 dana, koliko je propisano članom 292. stav 1. ZKPBiH, za još 10 dana s obzirom na to da je maksimalni rok koji se može produžiti 15 dana. U tom smislu, Ustavni sud zaključuje da je neosnovan apelantov navod da mu je onemogućeno pripremanje odbrane i prekršeno pravo iz člana 6. stav 3.b) Evropske konvencije. 78. Apelant navodi da mu nije dopušteno unakrsno ispitivanje zaštićenih svjedoka, te da mu je prekršeno pravo iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantu nije bilo dopušteno unakrsno ispitivanje zaštićenog svjedoka 001 na glavnom pretresu pred prvostepenim vijećem. Međutim, Apelaciono vijeće je zbog ove činjenice Broj 24 – Strana 57 donijelo odluku da se zaštićeni svjedoci 001 i 002 ponovno saslušaju na pretresu pred Apelacionim vijećem. Na održanom pretresu apelant je saslušao ove svjedoke u okviru zakonskih odredbi koje se odnose na specifičnosti propisane Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 21/03, 61/04 i 55/05). S obzirom na to da se krivični postupak sagledava kao cjelina, Ustavni sud primjećuje da je navedena povreda učinjena u prvostepenom postupku ispravljena na pretresu pred Apelacionim vijećem, jer su zaštićeni svjedoci ponovno saslušani, te su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 3.d) neosnovani. 79. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. a), b) i d) Evropske konvencije neosnovani. 80. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 81. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. 82. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: 1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 83. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH oduzeo imovinu za koju je u toku postupka utvrdio da se radi o imovini koju je apelant kupio od novca stečenog izvršenjem krivičnog djela a koja je bila u posjedu d.o.o. "Farisa". 84. Apelant smatra da mu je donošenjem osporene odluke povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3388/06 od 17. marta 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da je u konkretnom slučaju apelant lišen svoje imovine i da je lišavanje rezultat krivičnog postupka koji je vođen protiv apelanta, a koji je Ustavni sud ocijenio kao pravičan u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud je zaključio da postoji opći interes države da sankcionira počinioce krivičnih djela. Sankcioniranjem krivičnih djela država na konkretnog počinioca krivičnog djela djeluje restriktivno, a na eventualne ostale moguće počinioce preventivno. Ustavni sud konstatira da odredba člana 110. KZBiH propisuje obavezno izricanje oduzimanja imovinske koristi od počinioca krivičnog djela, te je cilj ove odredbe da spriječi lica da "uživaju u rezultatima" krivičnog djela, odnosno u imovinskoj koristi pribavljenoj krivičnim djelom. Dakle, na osnovu izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju teret koji se nameće apelantu, a koji se odražava u lišavanju imovine, proporcionalan cilju kojem se teži, tim prije što je od apelanta oduzeta samo ona imovina za koju su sudovi utvrdili da je stečena izvršenim krivičnim djelom. 85. Ustavni sud smatra da se razlozi dati u citiranoj odluci u cijelosti odnose i na ovaj predmet. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Broj 24 – Strana 58 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 3388/06 od 17. marta 2009. godine. 86. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek 87. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. 88. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije zato što je Sud BiH, kako je naveo, na njegov zahtjev za produženje roka za podnošenje žalbe na prvostepenu presudu "donio odluku u formi obavještenja a ne rješenja, kako to nalaže ZKP". Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da ovi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje iz člana 13. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao pravo na djelotvorne pravne lijekove propisane zakonom i da ih je koristio. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na zabranu diskriminacije 89. Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo zagarantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. i 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije ima akcesoran karakter i da osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Apelant navodi da je povreda učinjena u odnosu na čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Međutim, kako u vezi s tim apelant nije ponudio bilo kakve argumente i dokaze, Ustavni sud smatra da su ovi navodi o diskriminaciji neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa navedenim pravima neosnovani. VIII. Zaključak 90. Ustavni sud zaključuje da su razlozi koje je naveo Sud BiH o svom uvjerenju da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret zadovoljavajući sa aspekta brižljive i savjesne ocjene dokaza, kako to zahtijevaju relevantne odredbe ZKP i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud ističe da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje kada su kao svjedoci saslušani raniji apelantovi suoptuženici koji su sklopili sporazume o priznanju krivnje, a sud je dao detaljno i logično obrazloženje zašto je takve dokaze prihvatio. Osim toga, ne postoji kršenje principa reformatio in peius jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti za primjenu ovog principa, niti postoje druge činjenice na osnovu kojih je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 91. Dalje, Ustavni su zaključuje da ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u izjavama predstavnika pravosuđa o složenosti predmetnog postupka koje su date nakon objavljivanja prvostepene odluke, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da sud nije primijenio princip in dubio pro reo. 92. Ustavni sud zaključuje da je postupak protiv apelanta vođen na jeziku koji apelant razumije, da je imao dovoljno vremena da pripremi odbranu i da ispituje svjedoke pod istim uvjetima kao i optužba i da ne postoje dokazi da je apelant u bilo kojoj fazi postupka tretiran na način koji bi vodio kršenju prava iz člana 6. stav 3. a), b) i d) Evropske konvencije. 93. Dalje, Ustavni sud zaključuje da odluka da se oduzme imovina koja je pribavljena izvršenjem krivičnog djela ne predstavlja povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je miješanje u apelantovu imovinu bilo u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. skladu sa zakonom, da je preduzeto u javnom interesu i da je poštovan princip proporcionalnosti. 94. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa čl. 5. i 6. Evropske konvencije. 95. Na osnovu člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 96. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1394/07, rješavajući apelaciju Ferida Okića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 4, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Ferida Okića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-18/06 od 12. veljače 2007. godine i KPV-04/05 od 22. studenoga 2005. godine, u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ferida Okića podnesena protiv rješenja Suda BiH o pritvoru, u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. st. 2, 3. i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ferid Okić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Kadrija Kolić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 11. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-18/06 od 12. veljače 2007. godine i KPV-04/05 od 22. studenoga 2005. godine. Budući da je apelacija bila izuzetno opširna, Ustavni sud je 29. svibnja 2007. godine zatražio od apelanta da, sukladno članku 20. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, precizira apelaciju, odnosno da dostavi Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sažetak u kojem će navesti argumente za navode koji se tiču eventualnih povreda ljudskih prava na koja ukazuje. Apelant je Ustavnom sudu preciziranu apelaciju dostavio 8. lipnja 2007. godine. Apelant je potom dostavio više dopuna apelacije i to 28. studenoga i 26. prosinca 2007. godine, te 22. i 29. rujna 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatražena je 19. lipnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatražena je 29. rujna 2009. godine dostava predmeta na uvid. 4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 3. srpnja 2007. godine, a predmet na uvid 2. listopada 2009. godine. Tužiteljstvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Suda BiH dostavljen je apelantu 12. svibnja 2009. godine. 6. Apelant je 18. svibnja 2009. godine dostavio odgovor na izjašnjenje Suda BiH. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Činjenice u svezi sa postupkom donošenja pobijanih presuda 8. Sud BiH je Presudom broj KPV 04/05 od 22. studenoga 2005. godine proglasio apelanta krivim što je radnjama opisanim u izreci presude pod toč. od 1. do 13. počinio kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 250. stavak 3. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u svezi sa kaznenim djelima i to: a) za radnje iz toč. od 1. do 6, neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 2. u svezi sa člankom 54. KZBiH, produženo kazneno djelo; b) za radnje iz toč. 7. i 8, otmica iz članka 180. stavak 2. u svezi sa člankom 53. KZBiH, stjecaj kaznenih djela; c) za radnje iz toč. od 9. do 12, razbojništvo iz članka 289. st. 2. i 3. a u svezi sa člankom 53. KZBiH, stjecaj kaznenih djela; d) za radnje iz točke 13, nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz članka 371. stavak 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH). 9. Za počinjena kaznena djela Sud BiH je apelanta osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine. U kaznu je uračunao vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. Na temelju članka 74. stavak 1. KZBiH, Sud BiH je presudio da se apelantu oduzmu sljedeći predmeti - oružje: automatska puška "Hekler", pištolj marke "Bereta", pet pištolja sa prigušivačem marke "Crvena zastava", pet prigušivača za pištolj, te 200 metaka kalibra 7,65 mm, čiji su detaljni podaci navedeni u izreci presude. Sud BiH je na temelju članka 110. stavak 1. KZBiH odredio da se od apelanta oduzima i imovinska korist koja se sastoji od putničkih motornih vozila marke "Opel" tip "Kadet D" i "Audi" tip A6 sa karakteristikama opisanim u izreci kao i točno navedene količine srebrnog nakita. Sud BiH je primjenom članka 110. stavak 1. u svezi sa člankom 111. stavak 1. KZBiH odredio da se od apelanta oduzima i stan koji se nalazi u Živinicama, precizno opisan u izreci, te dva putnička motorna vozila marke "Mercedes-Benz ML", model 270 CDI i "Mercedes" tip 210, karakteristika detaljno opisanih u izreci presude. 10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na temelju provedenih dokaza na glavnom pretresu, u prisustvu apelanta i njegovog branitelja, utvrdio da je apelant organizirao i rukovodio organiziranom grupom kriminalaca, koji su svojim zajedničkim djelovanjem počinili više kaznenih djela, koja su opisana u izreci presude. Sud BiH je u tijeku provedenog glavnog pretresa na Broj 24 – Strana 59 prijedlog Tužiteljstva BiH saslušao 66 svjedoka koji su iskaze dali bez zaštite i dva zaštićena svjedoka sa pseudonimima 001 i 002. Dalje, Sud BiH je, na prijedlog Tužiteljstva BiH, a na temelju pismeno dostavljenih nalaza i mišljenja, u svojstvu vještaka saslušao vještake za sudsko-medicinsko vještačenje, biološko vještačenje, vještačenje tragova oružja i silikonskih rukavica, daktiloskopsko vještačenje, kemijsko-toksikološko vještačenje, mehanoskopsko-balističko vještačenje vatrenog oružja, daktiloskopsko vještačenje rezervoara za gorivo, grafološko vještačenje putnih isprava, kemijsko vještačenje nepoznate smjese materije i za neuropsihijatrijsko vještačenje. Osim toga, izvršio je uvid u mnogobrojne dokaze objektivne prirode kojima je Tužiteljstvo BiH dokazivalo da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Sud BiH je, također, na prijedlog obrane u svojstvu svjedoka saslušao apelanta i još 27 drugih svjedoka kao i vještaka sudsko-medicinske struke. Sud BiH je izvršio uvid i u dokaze objektivne prirode koje je apelantov branitelj na glavnom pretresu predao Sudu BiH. 11. U pogledu odluke o oduzimanju predmeta i imovinske koristi, pobliže označenih u izreci presude, koji su se nalazili kod apelanta i drugih osoba, Sud BiH je naveo da je navedenu odluku donio zbog toga što se imovina stečena izvršenjem kaznenog djela ni u kojem slučaju ne može zadržati zbog načina na koji je pribavljena. Također je naveo da su osobe koje su u posjedu navedenih stvari znale ili su zasigurno mogle znati da je ova imovinska korist pribavljena izvršenjem kaznenog djela. Obzirom na broj kaznenopravnih radnji, njihovu težinu i vrstu kaznenih djela, a ocjenjujući i sve druge okolnosti, Sud BiH je osudio apelanta na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine. 12. Protiv Presude Suda BiH broj KPV-04/05 od 22. studenoga 2005. godine apelant, njegov branitelj i Tužiteljstvo BiH su podnijeli prizive. Apelant i njegov branitelj su priziv podnijeli zbog svih prizivnih temelja propisanih člankom 296. ZKPBiH. Tužiteljstvo BiH je podnijelo priziv na presudu zbog odluke o visini izrečene kaznenopravne sankcije apelantu. Naime, Tužiteljstvo BiH je u podnesenom prizivu predložilo da se apelantu izrekne kazna dugotrajnog zatvora u trajanju između 25 i 30 godina. 13. Rješenjem Apelacijskog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) broj KPŽ 18/06 od 17. svibnja 2006. godine uvaženi su prizivi apelanta i njegovog branitelja, te je Presuda Suda BiH broj KPV 04/05 od 22. studenoga 2005. godine ukinuta i određeno je održavanje novog pretresa pred Apelacijskim vijećem. U obrazloženju rješenja Apelacijsko vijeće je navelo da je prvostupanjski sud propustio, u smislu članka 15. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), u obrazloženju pobijane presude izvršiti slobodnu ocjenu izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da na temelju takve analize izvede zaključak o tome zašto je određene činjenice uzeo kao utvrđene ili neutvrđene. 14. Apelacijsko vijeće je nakon održanog pretresa donijelo Presudu broj KPŽ-18/06 od 12. veljače 2007. godine. Apelacijsko vijeće je tom presudom apelanta proglasilo krivim da je počinio više kaznenih djela koja su detaljno opisana u 12 točaka izreke presude. Naime, Apelacijsko vijeće je apelanta proglasilo krivim što je organizirao zločinačku organizaciju u smislu članka 1. stavak 17. KZBiH, koju sačinjavaju poimenično nabrojane osobe u izreci presude, te druge trenutno osuđene ili nedostupne osobe čija su imena također navedena u izreci. Dalje, Apelacijsko vijeće ga je osudilo što je rukovodio zločinačkom organizacijom koja je od početka 2003. godine do svibnja 2004. godine organizirano i zajedničkim djelovanjem izvršila više djela propisanih KZBiH i KZFBiH, odnosno što je kao organizator, rukovoditelj i izvršitelj: a) radnjama opisanim u toč. od 1. do 5. vršio međunarodnu prodaju opojnih droga ekstazi i heroin, kupovinu radi prodaje opojnih droga ekstazi i heroin, organizirao prijevoz i isporuku opojnih droga ekstazi i heroin u međunarodnoj prodaji; b) radnjama opisanim u toč. 6. i 7. u sastavu organizirane grupe ljudi protupravno zatvorio i držao Broj 24 – Strana 60 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zatvoreno druge osobe s ciljem iznude novca, drugih vrijednih pokretnina i nekretnina; c) radnjama opisanim u toč. 8, 9. i 11, upotrebom oružja i u sastavu organizirane grupe ljudi, organizirao nasilno oduzimanje od drugih osoba novca i drugih vrijednih pokretnina s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi; d) radnjama opisanim u točki 10. upotrebom oružja organizirao nasilno oduzimanje od druge osobe novca i drugih vrijednih pokretnina s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, pri čemu je Faik Kalender s umišljajem usmrćen; e) radnjama opisanim u točki 12, protivno Zakonu o držanju i nošenju oružja, neovlašteno nabavio i neovlašteno držao veću količinu oružja čija nabavka, držanje i nošenje građanima uopće nije dopuštena, a koje je nabavio s ciljem upotrebe u izvršenju djela zločinačke organizacije i koje je dijelom upotrijebio u izvršenju djela zločinačke organizacije. 15. Osim toga, Apelacijsko vijeće je apelanta, na temelju članka 284. točka (c) KZBiH, oslobodilo optužbe da je počinio kaznenopravnu radnju činjenično opisanu u točki jedan optužnice, kojom mu je bilo stavljeno na teret da je počinio kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 250. stavak 3. KZBiH. 16. Za izvršena kaznena djela Apelacijsko vijeće je apelantu utvrdilo kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 26 godina, te je, uzimajući u obzir kao ranije utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, izrečenu Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-89/01 od 14. studenoga 2002. godine, sukladno članku 55. KZBiH, apelanta osudilo na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 26 godina zatvora. U kaznu je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. 17. Apelacijsko vijeće je odredilo da se od apelanta, na temelju članka 74. stavak 1. KZBiH, oduzima oružje precizno navedeno u izreci presude kao i u prvostupanjskoj presudi, potom putničko motorno vozilo "Opel" tip "Kadet D", koje je apelant upotrijebio u izvršenju kaznenog djela razbojništva iz točke 11. izreke presude, putničko motorno vozilo "Mercedes" tip 210, koje je apelant koristio za izvršenje kaznenog djela iz točke 4. izreke presude a potom ga prodao E.M. koji je, prema zaključku suda, zasigurno znao da je apelant vozilo i upotrijebio prilikom izvršenja kaznenog djela. Također, na temelju članka 110. stavak 1. KZBiH, od apelanta se oduzima putničko motorno vozilo marke "Audi" tip A6, koje je apelant kupio od Ć.D. novcem pribavljenim izvršenjem kaznenog djela iz točke 11. izreke presude i iskoristio za sakrivanje pištolja marke "CZ" sa prigušivačem. Dalje, na temelju istog zakonskog propisa, Apelacijsko vijeće je obvezalo apelanta da isplati novčani iznos od 30.000,00 KM kao protuvrijednost nezakonito pribavljene imovinske koristi stečene prodajom stana, precizno navedenih karakteristika, a koji se nalazi u Živinicama i koji je pribavljen izvršenjem kaznenog djela iz točke 6. izreke presude. Apelacijsko vijeće je, na temelju članka 110. stavak 1. KZBiH, od privrednog društva "Farisa" d.o.o. za trgovinu i usluge iz Tuzle odredilo da se oduzimaju precizno navedene količine i vrste srebrnog nakita koji je kupljen novcem pribavljenim izvršenjem kaznenog djela iz točke 11. izreke presude. Osim toga, na temelju članka 198. ZKPBiH, Apelacijsko vijeće je dosudilo imovinskopravni zahtjev oštećenima, pa je apelant obvezan "Union banci" d.d. Sarajevo ispatiti iznos od 296.460,00 KM, JP "BH Pošta" d.o.o. Sarajevo - Centar pošta Tuzla iznos od 335.786,36 KM i Khalil Zayedu iznos od 7.365,00 KM. 18. U obrazloženju presude Apelacijsko vijeće je navelo da je u ponovnom postupku, u smislu članka 317. stavak 2. ZKPBiH, provelo dokaz ponovnog saslušanja zaštićenih svjedoka 001 i 002, budući da ih apelantova obrana u prvostupanjskom postupku nije imala mogućnost unakrsno ispitati. Osim toga, s ciljem otklanjanja određenih nejasnoća u iskazu svjedoka Ibrahima Jorefa, Apelacijsko vijeće je odredilo i njega, također, ponovno saslušati. Apelacijsko vijeće je nakon uvida u kompletan spis i na temelju izvedenih dokaza izvelo zaključak o njihovom značaju i vrijednosti za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postojanje bitnih elemenata bića Ponedjeljak, 26.4.2010. kaznenih djela koja su apelantu stavljena na teret, kao i njegove kaznene odgovornosti za učinjena kaznena djela, što je prvostupanjsko vijeće u presudi propustilo učiniti. 19. U svezi sa prijedlogom stranaka za izvođenje dokaza na pretresu, Apelacijsko vijeće je prihvatilo i izvršilo uvid u dokaz obrane - ovjerenu kopiju evidencije dolaska na posao ("šihtarice") za ožujak i travanj 2004. godine djelatnika "Šikulje" u Lukavcu, te saslušalo svjedoka Tužiteljstva BiH Nasera Kurtića, sve na okolnosti činjenica iz točke 2. izreke. Ostale apelantove dokazne prijedloge Apelacijsko vijeće je odbilo budući da prijedlozi nisu sadržavali potrebno obrazloženje okolnosti na koje se izvođenje dokaza predlaže niti su, vezano za nove dokazne prijedloge, navedeni razlozi zbog kojih ti dokazi nisu bili predloženi u prvostupanjskom postupku. Prijedlog Tužiteljstva BiH za izvođenjem drugih dokaza Apelacijsko vijeće je, također, odbilo zbog toga što predloženi dokazi nisu bili relevantni za utvrđivanje činjenica iz optužnice, a u dokazima koji su već izvedeni činjenično stanje je bilo dovoljno razjašnjeno za donošenje presude. 20. Na temelju ocjene svih provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj svezi, Apelacijsko vijeće je donijelo odluku kao u izreci. Naime, Apelacijsko vijeće je u obrazloženju presude za svaku točku optužnice i za svaku kaznenopravnu radnju detaljno opisalo na temelju kojih dokaza je zaključilo da je apelant kriv. Apelacijsko vijeće je obrazložilo na temelju kojih iskaza saslušanih svjedoka na glavnom pretresu i pretresu je zaključilo da postoji apelantova kaznena odgovornost. Apelacijsko vijeće je svaki iskaz svjedoka analiziralo i dovodilo u međusobnu svezu sa drugim provedenim dokazima. Za pojedine točke optužnice Apelacijsko vijeće je navelo koje iskaze svjedoka je prihvatilo kao istinite, jesu li međusobno suglasni, potvrđuju li se u svim detaljima i jesu li suglasni iskazima drugih svjedoka kao i materijalnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Apelacijsko vijeće je pri ocjeni iskaza svjedoka posebno imalo u vidu da su određeni svjedoci sa Tužiteljstvom BiH sklopili sporazume o priznanju krivice, koje je Sud BiH prihvatio i proglasio ih krivim. Međutim, prema mišljenju Apelacijskog vijeća, iskazi ovih svjedoka, kojima svjedoče sa aspekta njihovog sudjelovanja u određenim kaznenopravnim radnjama, i opažanja u cijelosti se podudaraju. Prema ocjeni Apelacijskog vijeća, bilo bi nemoguće međusobnim dogovorom ostvariti toliki stupanj podudarnosti iskaza između svih ovih svjedoka, pa, imajući u vidu sve navedeno, Apelacijsko vijeće je zaključilo da su iskazi svjedoka koji su zaključili sporazume o priznanju krivice točni i istiniti i u cijelosti ih je prihvatilo. Prije donošenja odluke Apelacijsko vijeće je utvrdilo da provedeni dokazi tvore jednu logičku cjelinu objašnjavajući pojedine detalje cjelokupnog tijeka događaja za koje se apelant tereti. Nakon ocjene svih provedenih dokaza, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je u potpunosti dokazano da je apelant poduzeo radnje koje su mu stavljene na teret i za koje je proglašen krivim. 21. U odnosu na oduzimanje predmeta od privrednog društva "Farisa" d.o.o., Apelacijsko vijeće je navelo da je na temelju iskaza svjedoka Harisa Mehanovića, apelantovog priznanja u iskazu na glavnom pretresu, zatim na temelju uvida u Zapisnik Porezne uprave - Središnji ured Tuzla, broj 10/05-6-15-14-5/04 od 6. srpnja 2004. godine o privremenom oduzimanju predmeta, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 6. srpnja 2004. godine, te originalne dokumentacije o kupovini srebra koja glasi na ime "Farisa" d.o.o., nesporno utvrdilo da je kupljeno novcem pribavljenim izvršenjem kaznenog djela iz točke 11. presude. Naime, apelant je u Istanbulu predmetno srebro kupio za navedenu firmu i potpisao se na dokumentaciji o kupovini. Zbog toga je Apelacijsko vijeće, na temelju članka 110. stavak 1. u svezi sa člankom 111. stavak 1. KZBiH, odredilo da se srebro konkretizirano u izreci presude oduzima od privrednog društva "Farisa" d.o.o. 22. U svezi sa vozilom marke "Mercedes-Benz ML" model 270 CDI, Apelacijsko vijeće je navelo da nije moglo na temelju izvedenih dokaza sa sigurnošću utvrditi da je apelant ovo vozilo Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pribavio novcem ostvarenim vršenjem kaznenih djela iz toč. od 1. do 3. izreke. Tužiteljstvo BiH nije izvelo dokaz koji bi ukazao na konkretnu vezu između novca ostvarenog ovim kaznenim djelima i kupovine vozila "Mercedes-Benz ML", zbog čega Apelacijsko vijeće nije prihvatilo prijedlog za oduzimanjem ovog vozila. 23. Apelacijsko vijeće je obrazložilo da je odluku da apelanta oslobodi od optužbe u pogledu inkriminacije za koju je bio proglašen krivim prvostupanjskom presudom pod točkom 1. donijelo uz primjenu načela in dubio pro reo. Prema navedenom načelu, sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Naime, Apelacijsko vijeće je zaključilo da nije dokazano postojanje bitnih obilježja kaznenog djela koje je apelantu ovom točkom stavljeno na teret. Apelacijsko vijeće nije moglo samo na temelju iskaza svjedoka Seada Akeljića na pouzdan način utvrditi činjenicu koja se odnosi na to je li naznačenog datuma svjedok u rezervoaru vozila Golf III 583-M-625 iz Tuzle u Istanbul prevezao drogu ekstazi. Slijedom navedenog, proizlazi da se apelantovim radnjama nisu stekla sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 195. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZBiH. Zbog toga je Apelacijsko vijeće apelanta i oslobodilo od optužbe za ovu kaznenopravnu radnju. Činjenice u svezi sa apelantovim pritvorom 24. Sud BiH je Rješenjem broj KPP-128/04 od 27. svibnja 2004. godine apelantu, koji je lišen slobode 25. svibnja 2004. godine, odredio pritvor u trajanju od mjesec dana. Pritvor prema donesenom rješenju može trajati do 25. lipnja 2004. godine. Sud BiH je u obrazloženju rješenja naveo da je na temelju prijedloga i dostavljenih dokaza Tužiteljstva BiH utvrdio da su kumulativno ispunjeni opći i svi posebni uvjeti propisani za pritvor. Naime, apelantu je pritvor određen zbog temelja iz članka 132. stavak 1. toč. (a), (b), (c) i (d) ZKPBiH. 25. Izvanraspravno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj KV-90/04 od 3. lipnja 2004. godine, u postupku odlučivanja povodom apelantovog priziva, potvrdilo doneseno rješenje, ali je u obrazloženju navelo da se apelantu određuje pritvor na temelju članka 132. stavak 1. toč. (a), (b) i (c) ZKPBiH. Naime, izvanraspravno vijeće je istaklo da je sudac za prethodni postupak pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak o postojanju utemeljene sumnje kod apelanta. Međutim, izvanraspravno vijeće nije prihvatilo da postoje temelji za određivanje pritvora apelantu predviđeni točkom (d) citiranog članka, jer u rješenju nisu dati valjani razlozi koji bi opravdali određivanje pritvora iz navedenog temelja. 26. Na temelju članka 135. stavak 2. ZKPBiH, Sud BiH je apelantu produžio pritvor za još dva mjeseca, tj. do 25. kolovoza 2004. godine. Nakon toga je Sud BiH, na temelju članka 135. stavak 3. ZKPBiH, Rješenjem broj KV-160/04 od 23. kolovoza 2004. godine ponovno produžio pritvor apelantu za tri mjeseca, koji može trajati do 25. studenoga 2004. godine. Iz navedenih rješenja proizlazi da je pritvor apelantu produžavan zbog istih razloga koji su postojali i prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora. 27. Sud BiH je, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta i dr., na tužiteljev prijedlog, Rješenjem broj KPS-346/04 od 22. studenoga 2004. godine apelantu, u svojstvu optuženog, produžio pritvor i odredio da on može trajati do okončanja glavnog pretresa, sa obvezom preispitivanja 22. siječnja 2005. godine. Zakonski temelj za produženje pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice je bio zbog razloga propisanih u članku 132. stavak 1. toč. (a) i (b) ZKPBiH. Sud BiH je nakon toga svaka dva mjeseca vršio kontrolu opravdanosti primjene mjere pritvora prema apelantu. 28. Sud BiH je, nakon donošenja prvostupanjske Presude broj KPV-04/05 od 22. studenoga 2005. godine, istodobno donio i Rješenje broj KPV-04/05. Tim rješenjem Sud BiH je apelantu produžio pritvor i odredio da pritvor može trajati do dostave pismenog otpravka i pravomoćnosti osuđujuće presude Suda Broj 24 – Strana 61 BiH. Navedeno rješenje Sud BiH je donio nakon što je apelanta proglasio krivim za kaznena djela koja su mu izmijenjenom optužnicom stavljena na teret, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 22 godine. Sud BiH je u kaznu zatvora uračunao vrijeme koje je optuženi ŠapelantĆ proveo u pritvoru, odnosno od kada je lišen slobode, a to je 25. svibanj 2004. godine. 29. Nakon što je ukinuta Presuda Suda BiH broj KPV-04/05 od 22. studenoga 2005. godine i određeno održavanje pretresa pred Apelacijskim vijećem, Apelacijsko vijeće je donijelo Rješenje broj KPŽ-18/06 od 17. svibnja 2006. godine. Naime, apelantu je tim rješenjem produžen pritvor za još jednu godinu, tako da on može trajati do okončanja pretresa, a najduže do 17. svibnja 2007. godine. Apelantu je pritvor produžen zbog razloga iz članka 132. stavak 1. točka (a) ZKPBiH. 30. Nakon izricanja osuđujuće presude, Sud BiH je donio Naredbu broj KPŽ-18/06 od 12. ožujka 2007. godine kojom je naređeno da se apelantu, kao osuđenom, određuje kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 26 godina i to na temelju pravomoćne Presude Suda BiH broj KPŽ-18/06 od 12. veljače 2007. godine. Naredbom je određeno da se u kaznu zatvora treba uračunati vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počevši od 8. prosinca 2001. godine do 14. studenoga 2002. godine, te od 25. svibnja 2004. godine pa nadalje. 31. Apelant izdržava kaznu dugotrajnog zatvora u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 32. U veoma opsežnoj apelaciji apelant navodi da su mu pobijanom presudom Suda BiH povrijeđena ustavna prava i to pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 2, 3. i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. alineja (a), (b), (c) i (d) Europske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. u svezi sa čl. 5. i 6. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 33. Povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka 5. st. 2, 3. i 4. Europske konvencije apelant vidi u činjenici što je, prema naredbi Suda BiH, uhapšen-lišen slobode 24. svibnja 2004. godine, a nakon lišenja slobode nije izveden pred suca kako bi se izjasnio na razloge lišenja slobode, optužbe i sumnje da je počinio djela za koja se sumnjiči. Osim toga, apelant ističe da do početka glavnog pretresa nije dobio sve dokaze iz istrage koje je prikupilo Tužiteljstvo BiH. Dalje, da je Sud BiH pristup dokazima uvjetovao plaćanjem 0,50 KM po kopiji "s čime je sud htio zaraditi na obrani jer je tržišna cijena kopije 0,10 KM". Osim toga, apelant ističe povredu prava na suđenje u razumnom roku u kontekstu članka 5. stavak 3. Europske konvencije. Dakle, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na postupak proveden do početka glavnog pretresa. 34. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, nepravilnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnoj i arbitrarnoj ocjeni dokaza, te činjenici da je sud ocijenio samo dokaze optužbe. 35. Apelant se žali da mu sud nije dopustio pristup svim dokazima. Pri tome se poziva na odluku Apelacijskog vijeća od 5. ožujka 2007. godine: "da ne dopusti obrani pristup izvornim CD-ovima i transkriptima sa održanog pretresa pred Apelacijskim vijećem kada je saslušan zaštićeni svjedok 001". Također, ističe da je pristup pojedinim dokazima uvjetovan "plaćanjem kopiranja materijala, što je obrana bila prinuđena uraditi silom članka 50. ZKP". Dalje, apelant, s jedne strane, tvrdi da mu nije suđeno u razumnom roku, a, s druge strane, navodi da mu nije dato dovoljno vremena za pripremu obrane. Prema navodima iz apelacije, presuda je utemeljena isključivo na Broj 24 – Strana 62 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH iskazima suoptuženika, što je suprotno stavu Ustavnog suda izraženom u Odluci broj AP 661/04. Apelant, također, ističe da zaštićenom svjedoku nije dat status zaštićenog svjedoka na način koji je sukladan lex specialis zakonu zbog čega se i isti dokaz mora tretirati u smislu članka 10. ZKP, odnosno da sud nije smio utemeljiti svoju odluku na ovakvom dokazu. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što mu nije dopušteno direktno i unakrsno ispitivanje i dodatno ispitivanje zaštićenog svjedoka 011. Dalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije prihvatio prijedlog provođenja novih dokaza pred Apelacijskim vijećem niti je obrazložio razloge za neprihvaćanje prijedloga. 36. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti. Povredu tog prava potkrepljuje činjenicom da su predsjednik Suda BiH i glavni tužitelj Tužiteljstva BiH nakon donošenja prvostupanjske presude za medije izjavili "kako je to odluka za primjer drugim sudovima i da predstavlja dokaz da su se spremni nositi sa najsloženijim postupcima u pravosuđu". Osim toga, apelant na više mjesta u apelaciji ističe da iz provedene analize proizlazi da sud nije mogao na temelju iskaza saslušanih svjedoka utvrditi da je on kriv, te da je trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo. Dalje, apelant povredu vidi i u tome što je prvostupanjsko vijeće bilo vijeće koje je sudilo u postupcima u kojima su suoptuženici koji su svjedočili protiv apelanta nakon priznanja krivice proglašeni krivim. Apelant smatra i da je sud povrijedio načelo zabrane reformatio in peius, jer mu je Apelacijsko vijeće izreklo kaznu dugotrajnog zatvora, odnosno kaznu dužu od kazne izrečene prvostupanjskom presudom. Osim toga, prema navodima iz apelacije, sud nije poučio apelanta o pravu da postupak može pratiti na svom maternjem jeziku, odnosno albanskom. 37. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije apelant vidi u tome što je Sud BiH, na njegov zahtjev za produženje roka za podnošenje priziva na prvostupanjsku presudu, "donio odluku u formi obavještenja a ne rješenja, kako to nalaže ZKP". Osim toga, prema navodima iz apelacije "Sud i Tužiteljstvo činili su upitnim i apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, tim prije jer prve dokaze o apelantovim navodnim kaznenopravnim radnjama prikuplja i uzima izjave sam glavni tužitelj Tužiteljstva BiH". Apelant vidi povredu ovog prava i zbog toga što mu je Apelacijsko vijeće izreklo dužu kaznu od kazne izrečene prizivnom presudom. 38. Povredu prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. u svezi sa čl. 5. i 6. Europske konvencije apelant vidi u tome što je "tijekom postupka bio izložen diskriminaciji na temelju svog etničkog porijekla, naime, ostali sudionici u postupku prozivali su ga 'šiptar', odnosno njegovi sunarodnjaci su tako definirani što je 'miloševićevski' termin a da vijeće koje je sudilo nije adekvatno reagiralo ni nakon upozorenja obrane". Dalje, apelant tvrdi da je diskriminiran jer mu sud nije dopustio traženo produženje roka za podnošenje priziva, a "u drugom kaznenom predmetu, isti sud je obrani produžavao rok za priziv na 30 dana - predmet protiv Abuladhima Maktoufa, dakle sud je diskriminirao apelanta". 39. Povredu prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju apelant vidi u tome što je zahtjev Tužiteljstva za oduzimanjem imovinske koristi (srebra), pribavljene kaznenim djelom, bio usmjeren ka apelantu, a Apelacijsko vijeće je donijelo odluku da se srebro oduzima od privrednog društva "Farisa" d.o.o. Tuzla. 40. Apelant je na kraju tražio da Ustavni sud zbog povreda ljudskih prava koje su mu učinjene naloži Bosni i Hercegovini da na ime materijalne kompenzacije isplati iznos od 10.000,00 KM kao i 1.000,00 KM na ime troškova sastavljanja apelacije. 41. Dopunom apelacije od 28. studenoga 2007. godine apelant je Ustavnom sudu dostavio prigovor koji je uložio Sudu BiH, povodom oglasa broj IKS-24/07, tj. oglasa o prodaji putničkog motornog vozila "Audi" tip A6, koje je oduzeto na Ponedjeljak, 26.4.2010. temelju pravomoćne Presude Suda BiH broj KPŽ-18/06. Dalje, apelant je 26. prosinca 2007. godine Ustavnom sudu dostavio kopiju zahtjeva koji je podnio Sudu BiH za ponavljanjem kaznenog postupka protiv njega, sa dokazima koje je priložio uz zahtjev. Daljnjom dopunom od 22. rujna 2008. godine, naslovljenom kao "činjenična dopuna apelacije novo prikupljenim činjenicama i dokazima", apelant je Ustavnom sudu dostavio kopije dokaza o poduzetim radnjama u postupku, nakon pravomoćnosti prizivne odluke, uključujući i odluku Suda BiH kojom se odbija njegov zahtjev za ponavljanjem kaznenog postupka. U navedenoj dopuni apelant vrlo opširno opisuje povrede ljudskih prava kojima je izložen, kako u tijeku postupka, tako i sada. Dopunom apelacije od 29. rujna 2008. godine apelant je naveo da je izložen torturi i diskriminaciji u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici, te da u prilogu apelacije dostavlja kopiju akata koje je uputio nadležnim institucijama u svezi sa njegovim tretmanom u zatvoru i kopije odgovora koje je primio. b) Odgovor na apelaciju 42. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo kronologiju vođenja kaznenog postupka protiv apelanta. Naveo je da je 12. siječnja 2007. godine donio odluku o ponovnom saslušanju zaštićenih svjedoka 001 i 002. Također je obrazložio da, ako Tužiteljstvo smatra da oni trebaju imati zaštitu, treba podnijeti prijedlog sudu za određivanjem mjera zaštite sukladno zakonu. Naime, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da su ova dva svjedoka saslušana protivno odredbama ZKPBiH zbog čega je odredilo njihovo ponovno saslušanje. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu oduzimanjem srebrnog nakita od d.o.o. "Farisa", a ne od apelanta, Sud BiH je naveo da je navedeni nakit, na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu, u apelantovom vlasništvu. Naime, navedeni nakit je kupljen novcem koji je dobiven od neovlaštenog prometa opojnim drogama, odnosno droge ekstazi. Sud BiH je istakao da je prvostupanjska presuda ukinuta, pa da su prema tome samo radnje provedene pred drugostupanjskim vijećem relevantne za odlučivanje o predmetnoj apelaciji. 43. U pogledu apelantovih navoda o tome da nije poučen o pravu da postupak može pratiti na svom maternjem jeziku, odnosno albanskom, Sud BiH je naveo da je u Zapisniku o apelantovom ispitivanju broj KT-177/04 od 26. svibnja 2004. godine apelant izjavio da je državljanin BiH, po narodnosti Bošnjak, da razumije jezik koji je u upotrebi i da mu ne treba prevoditelj. Zbog svega navedenog, Sud BiH je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. V. Relevantni propisi 44. U Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) relevantne odredbe glase: Članak 110. (1) Nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom. Š...Ć Članak 111. (1) Od učinitelja će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena kaznenim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinitelj će se obvezati na isplatu novčanog iznosa razmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena kaznenim djelom može se oduzeti od osobe na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom. Š...Ć 45. U Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 12/09 i 16/09) relevantne odredbe glase: Članak 3. Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Članak 10. stavak 2. Zakonitost dokaza Sud ne može utemeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. Članak 14. Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Članak 15. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Š...Ć Članak 91. Na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom, primjenjuju se odredbe posebnog zakona. Š...Ć Članak 263. Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz Sudac, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet. Ako sudac, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj žele dokazati nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza. Članak 281. Dokazi na kojima se temelji presuda Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Članak 295. stavak 4. Sadržaj priziva i otklanjanje nedostatka priziva U prizivu se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i uz dužnu pažnju i oprez nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Žalitelj je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice trebale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati. Članak 307. Zabrana reformatio in peius Ako je podnesen priziv samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Članak 315. Ukidanje prvostupanjske presude Vijeće apelacijskog odjela će, uvažavajući priziv, rješenjem ukinuti prvostupanjsku presudu i odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da: postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka, osim slučajeva iz članka 314. stavak 1. ovog zakona, Š...Ć Broj 24 – Strana 63 Ako se optuženi nalazi u pritvoru, vijeće apelacijskog odjela će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijet će rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Protiv ovog rješenja nije dopušten priziv. Š...Ć Članak 317. Pretres pred vijećem apelacijskog odjela Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostupanjskom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacijskog odjela. Ako vijeće apelacijskog odjela ustanovi da je potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze u prvostupanjskom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja, iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz članka 261. stavak 2. točka e. ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati. Š...Ć VI. Dopustivost 46. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 47. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a) Dopustivost u odnosu na članak 5. st. 2, 3. i 4. Europske konvencije 48. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. st. 2, 3. i 4. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. st. 1. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 4. protekao je rok za podnošenje apelacije. 49. U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava na slobodu i sigurnost u kontekstu donesenih presuda a uz apelaciju je dostavio rješenja Suda BiH koja se tiču pritvora. Navedena rješenja su dostavljena apelantu i na njima je bila pouka o pravnom lijeku koji je apelant imao mogućnost koristiti. U slučaju da je nezadovoljan odlukom povodom podnesenog priziva, apelant je imao mogućnost i podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Iz apelantove dostavljene dokumentacije proizlazi da se apelant žalio na rješenje o određivanju pritvora, te da je Sud BiH o svakom njegovom prizivu pravodobno donio odluku. 50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da je apelant mogao podnijeti apelaciju protiv rješenja Suda BiH najkasnije u roku od 60 dana od dana primanja svakog pojedinačnog rješenja o određivanju i produženju pritvora. Broj 24 – Strana 64 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 51. Obzirom na to da je apelant primio sva rješenja Suda BiH koja se tiču pritvora (posljednje je doneseno 17. svibnja 2006. godine), a da istaknute navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ističe tek u apelaciji podnesenoj protiv presude kojom je okončan kazneni postupak protiv njega, on je propustio rok od 60 dana za podnošenje apelacije i apelacija je u ovom segmentu nedopustiva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 215/05 od 12. travnja 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 68/06). Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 16. st. 1. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. b) Dopustivost u odnosu na čl. 6, 13. i 14. Europske konvencije i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju 52. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj KPŽ-18/06 od 12. veljače 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 13. ožujka 2007. godine a apelacija je podnesena 11. svibnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 53. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 54. Apelant pobija presudu Apelacijskog vijeća Suda BiH tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, čl. 13. i 14. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 55. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 56. Članak 6. Europske konvencije glasi: 1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: a) da u najkraćem roku, podrobno i na jeziku koji razumije, bude obaviješten o prirodi i razlozima za optužbu protiv njega; b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje obrane; Š...Ć d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega; Š...Ć 57. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. (a), (b) i (d) Europske konvencije. 58. U pogledu pitanja primjene članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi se o kaznenom Ponedjeljak, 26.4.2010. postupku u kojem je apelant proglašen krivim za kazneno djelo propisano zakonom i da je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala utemeljenost kaznene optužbe, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li pobijanom presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje onako kako je zaštićeno člankom 6. Europske konvencije. 59. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), zaključio da pitanje poštivanja načela pravičnog postupka treba sagledati na temelju postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestupnost kaznenog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). Članak 6. stavak 1. 60. Apelant pobija presude Suda BiH zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, nepravilne primjene materijalnog prava i pogrešne i arbitrarne ocjene dokaza. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 61. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije u velikoj mjeri isti kao i apelantovi prizivni navodi protiv prvostupanjske presude, te da je i sam apelant u podnesenoj apelaciji naveo da upućuje Ustavni sud na razloge i zahtjeve iz priziva koji je podnio protiv prvostupanjske presude. Međutim, imajući u vidu stavove iz prethodne točke, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u kaznenom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza. Međutim, Ustavni sud će ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije bili ispoštovani. 62. U pogledu apelantovih navoda o tome da se pobijana presuda temelji na iskazima suoptuženika koji su zaključili sporazume o priznanju krivice sa Tužiteljstvom BiH i njegovom pozivanju na identičnu situaciju u Odluci Ustavnog suda broj AP 661/04, Ustavni sud primjećuje da je navedenom odlukom Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, u navedenoj odluci povreda prava se ogleda u tome što se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri temelji na iskazu svjedoka koji je sa tužiteljem Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sklopio sporazum o priznanju krivice, a sud nije dao logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu, kako tog, tako i drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH saslušao više osoba koje su prvo bile optužene zajedno sa apelantom, a potom su sklopile sporazume o priznanju krivice. Dalje, Ustavni sud smatra da je u obrazloženju presude kojom je apelant pravomoćno proglašen krivim detaljno navedeno zašto je Apelacijsko vijeće iskaze ovih svjedoka prihvatilo kao istinite. Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće obrazložilo da je utvrdilo da su iskazi ovih svjedoka međusobno suglasni, da se potvrđuju u svim detaljima, te da su suglasni iskazima drugih saslušanih svjedoka kao i materijalnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Dalje, Apelacijsko vijeće je obrazložilo da iskazi ovih svjedoka tvore jednu logičku cjelinu i da objašnjavaju pojedine detalje cjelokupnog tijeka događaja za koje se apelant tereti. Zbog toga, Ustavni sud ističe da se ne radi o istoj situaciji kao u predmetu koji je riješen Odlukom Ustavnog suda broj AP 661/04 i da su ovi apelantovi navodi neutemeljeni. 63. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer, prema njegovom mišljenju, status zaštićenim svjedocima u ovom postupku nije dat sukladno lex specialis zakonu, te da zbog toga sud nije mogao utemeljiti presudu na takvom dokazu. U svezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Apelacijsko vijeće za svaku radnju za koju je apelanta proglasilo krivim navelo sve dokaze na temelju kojih je izvelo zaključak o apelantovoj krivici. U svezi sa apelantovim navodima o tome da je status zaštićenih svjedoka dat suprotno lex specialis zakonu i da je na ovom dokazu utemeljena presuda, Ustavni sud primjećuje da je status zaštićenog svjedoka Apelacijsko vijeće dalo svjedocima sukladno članku 13. stavak 1. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, prema kojem: "Š...Ć Sud može po službenoj dužnosti Š...Ć odlučiti da osobni podaci svjedoka ostanu povjerljivi u trajanju za koje odredi da je potrebno Š...Ć". Osim toga, ni jedna točka presude se ne temelji isključivo na iskazu zaštićenih svjedoka već i na drugim provedenim dokazima, te zbog toga Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni. 64. Ustavni sud smatra da je Apelacijsko vijeće u obrazloženju pobijane presude dalo jasna i precizna objašnjenja na temelju kojih je utvrdilo postojanje elemenata kaznenog djela i apelantove kaznene odgovornosti, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Naime, budući da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 65. Dalje, apelant ističe i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su suci iz prvostupanjskog vijeća bili istodobno i suci vijeća koje je odlučivalo u postupcima u kojima se odlučivalo o sporazumima o priznanju krivice drugih suoptuženika u ovom postupku. Time se apelant žali na načelo nepristranosti suda koje je, također, element prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je apelant 20. lipnja 2005. godine Općoj sjednici Suda BiH uputio zahtjev za izuzećem prvostupanjskog vijeća. Opća sjednica je, u svezi s tim, donijela Rješenje broj SU-783/05 od 30. lipnja 2005. godine kojim je apelantov zahtjev u odnosu na točku (e) članka 29. ZKPBiH odbila kao neutemeljen a u odnosu na točku (f) članka 29. kao nepravodoban. Dakle, radi se o zahtjevu koji je Opća sjednica Suda BiH već razmatrala. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud naglašava da sama činjenica da su određeni suci bili članovi vijeća koje je odlučivalo o prihvaćanju sporazuma o priznanju Broj 24 – Strana 65 krivice u drugim postupcima gdje su optuženi bili osobe koje su u konkretnom postupku bili i svjedoci, samo po sebi, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje propisuje članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi utemeljeno mogli ukazivati na to da su ti suci bili pristrani pri donošenju pobijane odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 66. U svezi sa apelantovim navodima o tome da je sud ocijenio samo dokaze optužbe, odnosno navodno kršenje načela ravnopravnosti strana pred sudom iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da je u postupku pred redovnim sudom data razumna mogućnost i optužbi i obrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u tijeku cijelog postupka imao mogućnost da iznese komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku kao i na izjave svjedoka i ostalih sudionika. Osim toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije prihvatio prijedlog provođenja novih dokaza pred Apelacijskim vijećem niti je obrazložio razloge za neprihvaćanje prijedloga. Ustavni sud primjećuje da je u pobijanoj presudi detaljno obrazloženo koje je dokazne prijedloge strana u postupku Apelacijsko vijeće prihvatilo a koje nije i pri tome se pozvalo na relevantne zakonske propise. Zbog toga su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni. 67. Apelant se, također, žali da mu je onemogućen pristup svim dokazima pri čemu se poziva da je pristup pojedinim dokazima sud uvjetovao plaćanjem kopiranja materijala i da je on to plaćanje izvršio. Dalje se apelant poziva na odluku Apelacijskog vijeća od 5. ožujka 2007. godine "da ne dopusti odbrani pristup izvornim CD-ovima i transkriptima sa održanog pretresa pred Apelacijskim vijećem kada je saslušan zaštićeni svjedok 001". Ustavni sud zapaža da je apelantov navod da mu nije omogućen pristup dokazima kontradiktoran navodu da je pristup bio uvjetovan plaćanjem kopiranja, koje je on i izvršio, te iz navedenog proizlazi da su njegovi navodi neutemeljeni. Osim toga, u svezi sa odlukom Apelacijskog vijeća od 5. ožujka 2007. godine, Ustavni sud zapaža da je navedena odluka donesena nakon završetka pretresa. Također, zapaža da je ovom odlukom Apelacijsko vijeće naredilo da se redigiraju povjerljive informacije rečene na ročištima 7. i 8. veljače 2007. godine i to informacije navedene u šest točno navedenih termina, obzirom na to da se radi o informacijama vezanim za svjedoke čiji je identitet zaštićen. Uz ovu odluku Apelacijsko vijeće je, usvajajući apelantov zahtjev, apelantu dostavilo audiozapis sa pretresa održanih 7, 8. i 12. veljače 2007. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi paušalni i neutemeljeni, te da apelantu nije uskraćen pristup dokazima, kako to on tvrdi u apelaciji. 68. U svezi sa apelantovim prigovorom da je presuda donesena u roku koji nije bio razuman, te da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da je apelant optužen za kazneno djelo organiziranog kriminala, u svezi sa kaznenim djelima: neovlašteni promet opojnim drogama, otmica, razbojništvo i nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih materija. Na složenost predmetnog kaznenog postupka ukazuju činjenice da je tijekom glavnog pretresa saslušano više od 90 svjedoka, te da je bilo angažirano šest vještaka različitih specijalnosti da izvrše potrebna vještačenja. Ustavni sud primjećuje da je nakon potvrđivanja optužnice 22. studenoga 2004. godine Sud BiH prihvatio apelantov zahtjev za prolongiranjem zakonskog roka za izjašnjenje o krivici sa 15 na 60 dana, a sve kako bi se kvalitetnije pripremio za suđenje i glavni pretres. Dakle, predmetni kazneni postupak je pravomoćno okončan za otprilike dvije godine i tri mjeseca, koliko je prošlo od potvrđivanja optužnice do donošenja pravomoćne presude, uz uvažavanje apelantovih zahtjeva za prolongiranjem određenih zakonskih rokova. Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u ovom dijelu kontradiktorni, jer apelant u jednom dijelu ističe da mu nije suđeno u razumnom roku a u drugom Broj 24 – Strana 66 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dijelu da mu nije dato dovoljno vremena za obranu, što je inkompatibilno jedno s drugim. 69. U pogledu apelantovih navoda da je Apelacijsko vijeće prekršilo zabranu reformatio in peius, Ustavni ističe da je nesporno da je apelantu drugostupanjskom presudom izrečena kazna u dužem trajanju od kazne izrečene prvostupanjskom presudom. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je conditio sine qua non primjene ovog načela da Tužiteljstvo BiH nije podnijelo priziv protiv prvostupanjske presude ili, ako je eventualno podnijelo priziv, da je on podnesen samo u apelantovu korist. U svezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Tužiteljstvo BiH 21. ožujka 2006. godine podnijelo priziv na Presudu KPV-04/05 od 22. studenoga 2006. godine na apelantovu "štetu" i da je apelant Sudu BiH dostavio odgovor na priziv Tužiteljstva BiH 27. ožujka 2006. godine. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi načela reformatio in peius neutemeljeni. 70. Na temelju svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nema kršenja bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak 6. stavak 2. 71. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti zbog toga "što su predstavnici Suda i Tužiteljstva na dan objave prvostupanjske presude izjavili u medijima da je donošenje navedene presude dokaz da su tijela osposobljena da se nose sa najsloženijim kaznenim djelima". Osim toga, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što pri donošenju osuđujuće presude Apelacijsko vijeće nije poštovalo načelo in dubio pro reo. 72. Članak 6. stavak 2. Europske konvencije propisuje da će svatko tko je optužen za kazneno djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže sukladno zakonu. Ovo temeljno pravno načelo je razrađeno i u odredbama Zakona o kaznenom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Europski sud je zaključio da načelo pretpostavke nevinosti "zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obveze, da članovi vijeća suda ne trebaju počinjati od unaprijed stvorene ideje da je okrivljena osoba izvršila djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka sumnja treba ići u prilog okrivljenog" (vidi Europski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, stavak 77). 73. U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da je izjava predstavnika Suda BiH i Tužiteljstva BiH data nakon javne objave presude i odnosila se na složenosti postupka i činjenice da je ovaj postupak dokaz da su Tužiteljstvo BiH i Sud BiH osposobljeni da se nose sa najsloženijim postupcima u pravosuđu. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovim izjavama nije prekršena pretpostavka apelantove nevinosti niti se može dovoditi u kontekst apelantove krivice ili kršenja pretpostavke nevinosti. Stoga su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni. 74. U pogledu apelantovih navoda o kršenju načela in dubio pro reo, Ustavni sud iz same apelacije niti iz predočenog materijala nije mogao zaključiti da je u predmetnim postupcima narušeno ovo načelo. Naime, Apelacijsko vijeće je čak primjenom ovog načela apelanta oslobodilo od optužbe da je počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret točkom jedan optužnice, odnosno za koje ga je i prvostupanjsko vijeće proglasilo krivim. Dalje, Ustavni sud zapaža da primjenom ovog načela nije prihvaćen zahtjev Tužiteljstva BiH za oduzimanjem putničkog motornog vozila "Mercedes-Benz ML", jer Tužiteljstvo BiH nije dokazalo da postoji konkretna veza između novca ostvarenog kaznenim djelima i kupovine vozila. U smislu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi načela in ubio pro reo neutemeljeni. 75. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi iz apelacije o kršenju prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Članak 6. stavak 3. (a), (b) i (d) 76. U pogledu apelantovih navoda da ga Sud BiH nije poučio tome da može pratiti postupak na maternjem-albanskom jeziku, Ponedjeljak, 26.4.2010. Ustavni sud primjećuje da se apelant prilikom ispitivanja u Tužiteljstvu BiH izjasnio da je državljanin BiH, Bošnjak, rođen na teritoriju BiH, gdje ima i prebivalište, te da razumije službeni jezik. Ustavni sud zapaža da je apelant i nakon toga bio aktivni sudionik u kaznenom postupku i da nije ponudio adekvatne dokaze na temelju čega bi Sud BiH, nakon uzimanja svih ovih podataka, trebao ili mogao pretpostaviti da apelant može postupak pratiti na svom maternjem-albanskom jeziku, ako to nikad tijekom postupka i prilikom uzimanja identifikacijskih podataka nije isticao. Također, Ustavni sud primjećuje da se apelant nakon otvaranja ročišta za glavni pretres i uzimanja njegovih osobnih podataka nikada nije izjasnio da podaci o njegovom identitetu nisu točni, odnosno da ne poznaje službeni jezik BiH. Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi o kršenju prava iz članka 6. stavak 3.(a) neutemeljeni. 77. Apelant navodi da mu nisu osigurani vrijeme i uvjeti neophodni za pripremu obrane, te da je na taj način prekršeno pravo iz članka 6. stavak 3.(b). U svezi sa tim navodom, Ustavni sud je utvrdio da je Tužiteljstvo BiH protiv apelanta podnijelo optužnicu 18. studenoga 2004. godine. Sud BiH je, obzirom na to da se u apelantovom slučaju radilo o obveznoj obrani, u smislu članka 45. stavak 1. ZKPBiH, postavio apelantu branitelja po službenoj dužnosti. Apelant je sa braniteljem redovno ostvarivao kontakte i branitelj ga je posjećivao u zatvoru. Dalje, Sud BiH je donio Rješenje broj KPV 04/05 od 5. rujna 2005. godine, apelantu postavio i dodatnog branitelja po službenoj dužnosti a sve zbog kompleksnosti predmeta i efikasnijeg vođenja postupka. Dodatni branitelj je razriješen na apelantov isključivi zahtjev upućen Sudu BiH 5. lipnja 2006. godine. Sud BiH je nakon potvrđivanja optužnice usvojio apelantov zahtjev za prolongiranje roka za ulaganje prigovora na optužnicu i izjašnjenje o krivici za traženih 60 dana zbog adekvatne pripreme obrane. Osim toga, Sud BiH je usvojio i apelantov zahtjev za prolongiranje roka za podnošenje priziva sa 15 dana, koliko je propisano člankom 292. stavak 1. ZKPBiH, za još 10 dana obzirom na to da je maksimalni rok koji se može produžiti 15 dana. U tom smislu, Ustavni sud zaključuje da je neutemeljen apelantov navod da mu je onemogućeno pripremanje obrane i prekršeno pravo iz članka 6. stavak 3.(b) Europske konvencije. 78. Apelant navodi da mu nije dopušteno unakrsno ispitivanje zaštićenih svjedoka, te da mu je prekršeno pravo iz članka 6. stavak 3.(d) Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantu nije bilo dopušteno unakrsno ispitivanje zaštićenog svjedoka 001 na glavnom pretresu pred prvostupanjskim vijećem. Međutim, Apelacijsko vijeće je zbog ove činjenice donijelo odluku da se zaštićeni svjedoci 001 i 002 ponovno saslušaju na pretresu pred Apelacijskim vijećem. Na održanom pretresu apelant je saslušao ove svjedoke u okviru zakonskih odredaba koje se odnose na specifičnosti propisane Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 21/03, 61/04 i 55/05). Obzirom na to da se kazneni postupak sagledava kao cjelina, Ustavni sud primjećuje da je navedena povreda učinjena u prvostupanjskom postupku ispravljena na pretresu pred Apelacijskim vijećem, jer su zaštićeni svjedoci ponovno saslušani, te su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka 6. stavak 3.(d) neutemeljeni. 79. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3. (a), (b) i (d) Europske konvencije neutemeljeni. 80. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. Europske konvencije. Pravo na imovinu 81. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 82. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: 1. Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 83. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH oduzeo imovinu za koju je u tijeku postupka utvrdio da se radi o imovini koju je apelant kupio od novca stečenog izvršenjem kaznenog djela a koja je bila u posjedu d.o.o. "Farisa". 84. Apelant smatra da mu je donošenjem pobijane odluke povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3388/06 od 17. ožujka 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da je u konkretnom slučaju apelant lišen svoje imovine i da je lišavanje rezultat kaznenog postupka koji je vođen protiv apelanta, a koji je Ustavni sud ocijenio kao pravičan u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. Dalje, Ustavni sud je zaključio da postoji opći interes države da sankcionira počinitelje kaznenih djela. Sankcioniranjem kaznenih djela država na konkretnog počinitelja kaznenog djela djeluje restriktivno, a na eventualne ostale moguće počinitelje preventivno. Ustavni sud konstatira da odredba članka 110. KZBiH propisuje obvezno izricanje oduzimanja imovinske koristi od počinitelja kaznenog djela, te je cilj ove odredbe spriječiti osobe da "uživaju u rezultatima" kaznenog djela, odnosno u imovinskoj koristi pribavljenoj kaznenim djelom. Dakle, na temelju izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju teret koji se nameće apelantu, a koji se odražava u lišavanju imovine, proporcionalan cilju kojem se teži, tim prije što je od apelanta oduzeta samo ona imovina za koju su sudovi utvrdili da je stečena izvršenim kaznenim djelom. 85. Ustavni sud smatra da se razlozi dati u citiranoj odluci u cijelosti odnose i na ovaj predmet. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih prizivnih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 3388/06 od 17. ožujka 2009. godine. 86. Sukladno navedenome, Ustavni sud zaključuje da pobijanom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek 87. Članak 13. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svatko čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. 88. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije zato što je Sud BiH, kako je naveo, na njegov zahtjev za produženjem roka za podnošenje priziva na prvostupanjsku presudu "donio odluku u formi obavještenja a ne rješenja, kako to nalaže ZKP". Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da ovi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje iz članka 13. Europske konvencije. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao pravo na djelotvorne pravne lijekove propisane zakonom i da ih je koristio. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka 13. Europske konvencije. Pravo na zabranu diskriminacije 89. Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo zagarantirano člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i Broj 24 – Strana 67 člankom 14. Europske konvencije u svezi sa člankom 5. i 6. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da članak 14. Europske konvencije ima akcesoran karakter i da osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članaka Europske konvencije. Apelant navodi da je povreda učinjena u odnosu na čl. 5. i 6. Europske konvencije. Međutim, kako u svezi s tim apelant nije ponudio bilo kakve argumente i dokaze, Ustavni sud smatra da su ovi navodi o diskriminaciji neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa navedenim pravima neutemeljeni. VIII. Zaključak 90. Ustavni sud zaključuje da su razlozi koje je naveo Sud BiH o svom uvjerenju da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret zadovoljavajući sa aspekta brižljive i savjesne ocjene dokaza, kako to zahtijevaju relevantne odredbe ZKP i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Dalje, Ustavni sud ističe da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje kada su kao svjedoci saslušani raniji apelantovi suoptuženici koji su sklopili sporazume o priznanju krivice, a sud je dao detaljno i logično obrazloženje zašto je takve dokaze prihvatio. Osim toga, ne postoji kršenje načela reformatio in peius jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti za primjenu ovog načela, niti postoje druge činjenice na temelju kojih je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 91. Dalje, Ustavni su zaključuje da ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije u izjavama predstavnika pravosuđa o složenosti predmetnog postupka koje su date nakon objave prvostupanjske odluke, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da sud nije primijenio načelo in dubio pro reo. 92. Ustavni sud zaključuje da je postupak protiv apelanta vođen na jeziku koji apelant razumije, da je imao dovoljno vremena da pripremi obranu i da ispituje svjedoke pod istim uvjetima kao i optužba i da ne postoje dokazi da je apelant u bilo kojoj fazi postupka tretiran na način koji bi vodio kršenju prava iz članka 6. stavak 3. (a), (b) i (d) Europske konvencije. 93. Dalje, Ustavni sud zaključuje da odluka da se oduzme imovina koja je pribavljena izvršenjem kaznenog djela ne predstavlja povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, budući da je miješanje u apelantovu imovinu bilo sukladno zakonu, da je poduzeto u javnom interesu i da je poštovano načelo proporcionalnosti. 94. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. u svezi sa čl. 5. i 6. Europske konvencije. 95. Na temelju članka 16. st. 1. i 4. točka 4. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 96. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1394/07, rješavajući apelaciju Ferida Okića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 4, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Broj 24 – Strana 68 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ferida Okića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine i KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Ferida Okića podnesena protiv rješewa Suda BiH o pritvoru, u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 st. 2, 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je protekao rok za podnošenje apelacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ferid Okić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kog zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine i KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine. Budući da je apelacija bila izuzetno opširna, Ustavni sud je 29. maja 2007. godine zatražio od apelanta da, u skladu sa članom 20 stav 2 Pravila Ustavnog suda, precizira apelaciju, odnosno da dostavi sažetak u kom će navesti argumente za navode koji se tiču eventualnih povreda qudskih prava na koja ukazuje. Apelant je Ustavnom sudu preciziranu apelaciju dostavio 8. juna 2007. godine. Apelant je potom dostavio više dopuna apelacije i to 28. novembra i 26. decembra 2007. godine, te 22. i 29. septembra 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 19. juna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 29. septembra 2009. godine da dostavi predmet na uvid. 4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 3. jula 2007. godine, a predmet na uvid 2. oktobra 2009. godine. Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Suda BiH dostavljen je apelantu 12. maja 2009. godine. 6. Apelant je 18. maja 2009. godine dostavio odgovor na izjašnjenje Suda BiH. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. Činjenice u vezi sa postupkom donošewa osporenih presuda 8. Sud BiH je Presudom broj KPV 04/05 od 22. novembra 2005. godine proglasio apelanta krivim što je radwama opisanim u izreci presude pod tač. od 1 do 13 počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250 stav 3 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelima i to: a) za radnje iz tač. od 1 do 6, neovlašćeni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 2 u vezi sa članom 54 KZBiH, produženo krivično djelo; b) za radnje iz tač. 7 i 8, otmica iz člana 180 stav 2 u vezi sa članom 53 KZBiH, sticaj krivičnih djela; c) za radnje iz tač. od 9 do 12, razbojništvo iz člana 289 st. 2 i 3 a u vezi sa članom 53 KZBiH, sticaj krivičnih djela; d) za radnje iz tačke 13, nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371 stav 2 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daqnjem tekstu: KZFBiH). 9. Za počinjena krivična djela Sud BiH je apelanta osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine. U kaznu je uračunao vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. Na osnovu člana 74 stav 1 KZBiH, Sud BiH je presudio da se apelantu oduzmu sljedeći predmeti - oružje: automatska puška "Hekler", pištoq marke "Bereta", pet pištolja sa prigušivačem marke "Crvena zastava", pet prigušivača za pištoq, te 200 metaka kalibra 7,65 mm, čiji su detaqni podaci navedeni u izreci presude. Sud BiH je na osnovu člana 110 stav 1 KZBiH odredio da se od apelanta oduzima i imovinska korist koja se sastoji od putničkih motornih vozila marke "Opel" tip "Kadet D" i "Audi" tip A6 sa karakteristikama opisanim u izreci kao i tačno navedene količine srebrnog nakita. Sud BiH je primjenom člana 110 stav 1 u vezi sa članom 111 stav 1 KZBiH odredio da se od apelanta oduzima i stan koji se nalazi u Živinicama, precizno opisan u izreci, te dva putnička motorna vozila marke "Mercedes-Benz ML", model 270 CDI i "Mercedes" tip 210, karakteristika detaqno opisanih u izreci presude. 10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza na glavnom pretresu, u prisustvu apelanta i njegovog branioca, utvrdio da je apelant organizovao i rukovodio organizovanom grupom kriminalaca, koji su svojim zajedničkim djelovanjem počinili više krivičnih djela, koja su opisana u izreci presude. Sud BiH je u toku sprovedenog glavnog pretresa na prijedlog Tužilaštva BiH saslušao 66 svjedoka koji su iskaze dali bez zaštite i dva zaštićena svjedoka sa pseudonimima 001 i 002. Dalje, Sud BiH je, na prijedlog Tužilaštva BiH, a na osnovu pismeno dostavljenih nalaza i mišljewa, u svojstvu vještaka saslušao vještake za sudsko-medicinsko vještačenje, biološko vještačenje, vještačenje tragova oružja i silikonskih rukavica, daktiloskopsko vještačenje, hemijsko-toksikološko vještačenje, mehanoskopsko-balističko vještačenje vatrenog oružja, daktiloskopsko vještačenje rezervoara za gorivo, grafološko vještačenje putnih isprava, hemijsko vještačenje nepoznate smjese materije i za neuropsihijatrijsko vještačenje. Sem toga, izvršio je uvid u mnogobrojne dokaze objektivne prirode kojima je Tužilaštvo BiH dokazivalo da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Sud BiH je, takođe, na prijedlog odbrane u svojstvu svjedoka saslušao apelanta i još 27 drugih svjedoka kao i vještaka sudsko-medicinske struke. Sud BiH je izvršio uvid i u dokaze objektivne prirode koje je apelantov branilac na glavnom pretresu predao Sudu BiH. 11. U pogledu odluke o oduzimanju predmeta i imovinske koristi, pobliže označenih u izreci presude, koji su se nalazili kod apelanta i drugih lica, Sud BiH je naveo da je navedenu odluku donio zbog toga što imovina stečena izvršenjem krivičnog djela ni u kom slučaju ne može da se zadrži zbog načina na koji je pribavljena. Takođe je naveo da su Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH lica koja su u posjedu navedenih stvari znala ili su zasigurno mogla da znaju da je ova imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela. S obzirom na broj krivičnopravnih radwi, wihovu težinu i vrstu krivičnih djela, a ocjenjujući i sve druge okolnosti, Sud BiH je osudio apelanta na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine. 12. Protiv Presude Suda BiH broj KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine apelant, njegov branilac i Tužilaštvo BiH su podnijeli žalbe. Apelant i njegov branilac su žalbu podnijeli zbog svih žalbenih osnova propisanih članom 296 ZKPBiH. Tužilaštvo BiH je podnijelo žalbu na presudu zbog odluke o visini izrečene krivičnopravne sankcije apelantu. Naime, Tužilaštvo BiH je u podnesenoj žalbi predložilo da se apelantu izrekne kazna dugotrajnog zatvora u trajanju između 25 i 30 godina. 13. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH (u daqnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj KPŽ 18/06 od 17. maja 2006. godine uvažene su žalbe apelanta i njegovog branioca, te je Presuda Suda BiH broj KPV 04/05 od 22. novembra 2005. godine ukinuta i određeno je održavanje novog pretresa pred Apelacionim vijećem. U obrazloženju rješewa Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud propustio da, u smislu člana 15 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: ZKPBiH), u obrazloženju osporene presude izvrši slobodnu ocjenu izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u wihovoj međusobnoj povezanosti, te da na osnovu takve analize izvede zakqučak o tome zašto je određene činjenice uzeo kao utvrđene ili neutvrđene. 14. Apelaciono vijeće je nakon održanog pretresa donijelo Presudu broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine. Apelaciono vijeće je tom presudom apelanta proglasilo krivim da je počinio više krivičnih djela koja su detaqno opisana u 12 tačaka izreke presude. Naime, Apelaciono vijeće je apelanta proglasilo krivim što je organizovao zločinačku organizaciju u smislu člana 1 stav 17 KZBiH, koju sačiwavaju poimenično nabrojana lica u izreci presude, te druga trenutno osuđena ili nedostupna lica čija su imena takođe navedena u izreci. Dalje, Apelaciono vijeće ga je osudilo što je rukovodio zločinačkom organizacijom koja je od početka 2003. godine do maja 2004. godine organizovano i zajedničkim djelovanjem izvršila više djela propisanih KZBiH i KZFBiH, odnosno što je kao organizator, rukovodilac i izvršilac: a) radwama opisanim u tač. od 1 do 5 vršio međunarodnu prodaju opojnih droga ekstazi i heroin, kupovinu radi prodaje opojnih droga ekstazi i heroin, organizovao prevoz i isporuku opojnih droga ekstazi i heroin u međunarodnoj prodaji; b) radwama opisanim u tač. 6 i 7 u sastavu organizovane grupe qudi protivpravno zatvorio i držao zatvoreno druga lica s ciljem iznude novca, drugih vrijednih pokretnosti i nepokretnosti; c) radwama opisanim u tač. 8, 9 i 11, upotrebom oružja i u sastavu organizovane grupe qudi, organizovao nasilno oduzimanje od drugih lica novca i drugih vrijednih pokretnosti s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi; d) radwama opisanim u tački 10 upotrebom oružja organizovao nasilno oduzimanje od drugog lica novca i drugih vrijednih pokretnosti s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, pri čemu je Faik Kalender s umišljajem usmrćen; e) radwama opisanim u tački 12, protivno Zakonu o držanju i nošenju oružja, neovlašćeno nabavio i neovlašćeno držao veću količinu oružja čija nabavka, držanje i nošenje građanima uopšte nije dozvoljena, a koje je nabavio s ciljem upotrebe u izvršenju djela zločinačke organizacije i koje je dijelom upotrijebio u izvršenju djela zločinačke organizacije. 15. Sem toga, Apelaciono vijeće je apelanta, na osnovu člana 284 tačka c) KZBiH, oslobodilo optužbe da je počinio krivičnopravnu radnju činjenično opisanu u tački jedan optužnice, kojom mu je bilo stavljeno na teret da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250 stav 3 KZBiH. Broj 24 – Strana 69 16. Za izvršena krivična djela Apelaciono vijeće je apelantu utvrdilo kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 26 godina, te je, uzimajući u obzir kao ranije utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, izrečenu Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-89/01 od 14. novembra 2002. godine, u skladu sa članom 55 KZBiH, apelanta osudilo na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 26 godina zatvora. U kaznu je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. 17. Apelaciono vijeće je odredilo da se od apelanta, na osnovu člana 74 stav 1 KZBiH, oduzima oružje precizno navedeno u izreci presude kao i u prvostepenoj presudi, potom putničko motorno vozilo "Opel" tip "Kadet D", koje je apelant upotrijebio u izvršenju krivičnog djela razbojništva iz tačke 11 izreke presude, putničko motorno vozilo "Mercedes" tip 210, koje je apelant koristio za izvršenje krivičnog djela iz tačke 4 izreke presude a potom ga prodao E.M. koji je, prema zakqučku suda, zasigurno znao da je apelant vozilo i upotrijebio prilikom izvršewa krivičnog djela. Takođe, na osnovu člana 110 stav 1 KZBiH, od apelanta se oduzima putničko motorno vozilo marke "Audi" tip A6, koje je apelant kupio od Ć.D. novcem pribavljenim izvršenjem krivičnog djela iz tačke 11 izreke presude i iskoristio za sakrivanje pištolja marke "CZ" sa prigušivačem. Dalje, na osnovu istog zakonskog propisa, Apelaciono vijeće je obavezalo apelanta da isplati novčani iznos od 30.000,00 KM kao protivvrijednost nezakonito pribavljene imovinske koristi stečene prodajom stana, precizno navedenih karakteristika, a koji se nalazi u Živinicama i koji je pribavljen izvršenjem krivičnog djela iz tačke 6 izreke presude. Apelaciono vijeće je, na osnovu člana 110 stav 1 KZBiH, od privrednog društva "Farisa" d.o.o. za trgovinu i usluge iz Tuzle odredilo da se oduzimaju precizno navedene količine i vrste srebrnog nakita koji je kupljen novcem pribavljenim izvršenjem krivičnog djela iz tačke 11 izreke presude. Sem toga, na osnovu člana 198 ZKPBiH, Apelaciono vijeće je dosudilo imovinskopravni zahtjev oštećenima, pa je apelant obavezan da "Union banci" d.d. Sarajevo ispati iznos od 296.460,00 KM, JP "BH Pošta" d.o.o. Sarajevo - Centar pošta Tuzla iznos od 335.786,36 KM i Khalil Zayedu iznos od 7.365,00 KM. 18. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da je u ponovnom postupku, u smislu člana 317 stav 2 ZKPBiH, sprovelo dokaz ponovnog saslušawa zaštićenih svjedoka 001 i 002, budući da ih apelantova odbrana u prvostepenom postupku nije imala mogućnost unakrsno ispitati. Sem toga, s ciljem otklawawa određenih nejasnoća u iskazu svjedoka Ibrahima Jorefa, Apelaciono vijeće je odredilo da i njega, takođe, ponovo sasluša. Apelaciono vijeće je nakon uvida u kompletan spis i na osnovu izvedenih dokaza izvelo zakqučak o wihovom značaju i vrijednosti za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postojanje bitnih elemenata bića krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, kao i njegove krivične odgovornosti za učinjena krivična djela, što je prvostepeno vijeće u presudi propustilo da učini. 19. U vezi sa prijedlogom stranaka za izvođenje dokaza na pretresu, Apelaciono vijeće je prihvatilo i izvršilo uvid u dokaz odbrane - ovjerenu kopiju evidencije dolaska na posao ("šihtarice") za mart i april 2004. godine radnika "Šikulje" u Lukavcu, te saslušalo svjedoka Tužilaštva BiH Nasera Kurtića, sve na okolnosti činjenica iz tačke 2 izreke. Ostale apelantove dokazne prijedloge Apelaciono vijeće je odbilo budući da prijedlozi nisu sadržavali potrebno obrazloženje okolnosti na koje se izvođenje dokaza predlaže niti su, vezano za nove dokazne prijedloge, navedeni razlozi zbog kojih ti dokazi nisu bili predloženi u prvostepenom postupku. Prijedlog Tužilaštva BiH za izvođenje drugih dokaza Apelaciono vijeće je, takođe, odbilo zbog toga što predloženi dokazi nisu bili relevantni za utvrđivanje činjenica iz optužnice, a u dokazima koji su već izvedeni Broj 24 – Strana 70 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH činjenično stanje je bilo dovoqno razjašnjeno za donošenje presude. 20. Na osnovu ocjene svih sprovedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u wihovoj međusobnoj vezi, Apelaciono vijeće je donijelo odluku kao u izreci. Naime, Apelaciono vijeće je u obrazloženju presude za svaku tačku optužnice i za svaku krivičnopravnu radnju detaqno opisalo na osnovu kojih dokaza je zakqučilo da je apelant kriv. Apelaciono vijeće je obrazložilo na osnovu kojih iskaza saslušanih svjedoka na glavnom pretresu i pretresu je zakqučilo da postoji apelantova krivična odgovornost. Apelaciono vijeće je svaki iskaz svjedoka analiziralo i dovodilo u međusobnu vezu sa drugim sprovedenim dokazima. Za pojedine tačke optužnice Apelaciono vijeće je navelo koje iskaze svjedoka je prihvatilo kao istinite, da li su međusobno saglasni, da li se potvrđuju u svim detaqima i da li su saglasni iskazima drugih svjedoka kao i materijalnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Apelaciono vijeće je pri ocjeni iskaza svjedoka posebno imalo u vidu da su određeni svjedoci sa Tužilaštvom BiH sklopili sporazume o priznanju krivnje, koje je Sud BiH prihvatio i proglasio ih krivim. Međutim, prema mišljenju Apelacionog vijeća, iskazi ovih svjedoka, kojima svjedoče sa aspekta wihovog učešća u određenim krivičnopravnim radwama, i opažawa u cijelosti se podudaraju. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, bilo bi nemoguće međusobnim dogovorom ostvariti toliki stepen podudarnosti iskaza između svih ovih svjedoka, pa, imajući u vidu sve navedeno, Apelaciono vijeće je zakqučilo da su iskazi svjedoka koji su zakqučili sporazume o priznanju krivnje tačni i istiniti i u cijelosti ih je prihvatilo. Prije donošewa odluke Apelaciono vijeće je utvrdilo da sprovedeni dokazi tvore jednu logičku cjelinu objašwavajući pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se apelant tereti. Nakon ocjene svih sprovedenih dokaza, Apelaciono vijeće je zakqučilo da je u potpunosti dokazano da je apelant preduzeo radnje koje su mu stavljene na teret i za koje je proglašen krivim. 21. U odnosu na oduzimanje predmeta od privrednog društva "Farisa" d.o.o., Apelaciono vijeće je navelo da je na osnovu iskaza svjedoka Harisa Mehanovića, apelantovog priznawa u iskazu na glavnom pretresu, zatim na osnovu uvida u Zapisnik Poreske uprave - Središwi ured Tuzla, broj 10/05-6-15-14-5/04 od 6. jula 2004. godine o privremenom oduzimanju predmeta, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 6. jula 2004. godine, te originalne dokumentacije o kupovini srebra koja glasi na ime "Farisa" d.o.o., nesporno utvrdilo da je kupljeno novcem pribavljenim izvršenjem krivičnog djela iz tačke 11 presude. Naime, apelant je u Istambulu predmetno srebro kupio za navedenu firmu i potpisao se na dokumentaciji o kupovini. Zbog toga je Apelaciono vijeće, na osnovu člana 110 stav 1 u vezi sa članom 111 stav 1 KZBiH, odredilo da se srebro konkretizovano u izreci presude oduzima od privrednog društva "Farisa" d.o.o. 22. U vezi sa vozilom marke "Mercedes-Benz ML" model 270 CDI, Apelaciono vijeće je navelo da nije moglo na osnovu izvedenih dokaza sa sigurnošću da utvrdi da je apelant ovo vozilo pribavio novcem ostvarenim vršenjem krivičnih djela iz tač. od 1 do 3 izreke. Tužilaštvo BiH nije izvelo dokaz koji bi ukazao na konkretnu vezu između novca ostvarenog ovim krivičnim djelima i kupovine vozila "Mercedes-Benz ML", zbog čega Apelaciono vijeće nije prihvatilo prijedlog za oduzimanje ovog vozila. 23. Apelaciono vijeće je obrazložilo da je odluku da apelanta oslobodi od optužbe u pogledu inkriminacije za koju je bio proglašen krivim prvostepenom presudom pod tačkom 1 donijelo uz primjenu principa in dubio pro reo. Prema navedenom principu, sumnju u pogledu postojawa činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoqniji za optuženog. Naime, Apelaciono vijeće je zakqučilo da nije dokazano postojanje bitnih obilježja krivičnog djela koje je apelantu ovom tačkom Ponedjeljak, 26.4.2010. stavljeno na teret. Apelaciono vijeće nije moglo samo na osnovu iskaza svjedoka Seada Akeqića na pouzdan način da utvrdi činjenicu koja se odnosi na to da li je naznačenog datuma svjedok u rezervoaru vozila Golf III 583-M-625 iz Tuzle u Istambul prevezao drogu ekstazi. Slijedom navedenog, proizilazi da se apelantovim radwama nisu stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 195 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZBiH. Zbog toga je Apelaciono vijeće apelanta i oslobodilo od optužbe za ovu krivičnopravnu radnju. Činjenice u vezi sa apelantovim pritvorom 24. Sud BiH je Rješenjem broj KPP-128/04 od 27. maja 2004. godine apelantu, koji je lišen slobode 25. maja 2004. godine, odredio pritvor u trajanju od mjesec dana. Pritvor prema donesenom rješenju može da traje do 25. juna 2004. godine. Sud BiH je u obrazloženju rješewa naveo da je na osnovu prijedloga i dostavljenih dokaza Tužilaštva BiH utvrdio da su kumulativno ispunjeni opšti i svi posebni uslovi propisani za pritvor. Naime, apelantu je pritvor određen zbog osnova iz člana 132 stav 1 tač. a), b), c) i d) ZKPBiH. 25. Vanraspravno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj KV-90/04 od 3. juna 2004. godine, u postupku odlučivawa povodom apelantove žalbe, potvrdilo doneseno rješenje, ali je u obrazloženju navelo da se apelantu određuje pritvor na osnovu člana 132 stav 1 tač. a), b) i c) ZKPBiH. Naime, vanraspravno vijeće je istaklo da je sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zakqučak o postojanju osnovane sumnje kod apelanta. Međutim, vanraspravno vijeće nije prihvatilo da postoje osnovi za određivanje pritvora apelantu predviđeni tačkom d) citiranog člana, jer u rješenju nisu dati valjani razlozi koji bi opravdali određivanje pritvora iz navedenog osnova. 26. Na osnovu člana 135 stav 2 ZKPBiH, Sud BiH je apelantu produžio pritvor za još dva mjeseca, tj. do 25. avgusta 2004. godine. Nakon toga je Sud BiH, na osnovu člana 135 stav 3 ZKPBiH, Rješenjem broj KV-160/04 od 23. avgusta 2004. godine ponovno produžio pritvor apelantu za tri mjeseca, koji može da traje do 25. novembra 2004. godine. Iz navedenih rješewa proizilazi da je pritvor apelantu produžavan zbog istih razloga koji su postojali i prilikom donošewa rješewa o određivanju pritvora. 27. Sud BiH je, nakon potvrđivawa optužnice protiv apelanta i dr., na tužiočev prijedlog, Rješenjem broj KPS-346/04 od 22. novembra 2004. godine apelantu, u svojstvu optuženog, produžio pritvor i odredio da on može da traje do okončawa glavnog pretresa, sa obavezom preispitivawa 22. januara 2005. godine. Zakonski osnov za produženje pritvora apelantu nakon potvrđivawa optužnice je bio zbog razloga propisanih u članu 132 stav 1 tač. a) i b) ZKPBiH. Sud BiH je nakon toga svaka dva mjeseca vršio kontrolu opravdanosti primjene mjere pritvora prema apelantu. 28. Sud BiH je, nakon donošewa prvostepene Presude broj KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine, istovremeno donio i Rješenje broj KPV-04/05. Tim rješenjem Sud BiH je apelantu produžio pritvor i odredio da pritvor može da traje do dostavljanja pismenog otpravka i pravosnažnosti osuđujuće presude Suda BiH. Navedeno rješenje Sud BiH je donio nakon što je apelanta proglasio krivim za krivična djela koja su mu izmijenjenom optužnicom stavljena na teret, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 22 godine. Sud BiH je u kaznu zatvora uračunao vrijeme koje je optuženi ŠapelantĆ proveo u pritvoru, odnosno od kada je lišen slobode, a to je 25. maj 2004. godine. 29. Nakon što je ukinuta Presuda Suda BiH broj KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine i određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem, Apelaciono vijeće je donijelo Rješenje broj KPŽ-18/06 od 17. maja 2006. godine. Naime, apelantu je tim rješenjem produžen pritvor za još jednu godinu, tako da on može da traje do okončawa pretresa, a najduže do 17. maja 2007. godine. Apelantu je pritvor produžen zbog razloga iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 30. Nakon izricawa osuđujuće presude, Sud BiH je donio Naredbu broj KPŽ-18/06 od 12. marta 2007. godine kojom je naređeno da se apelantu, kao osuđenom, određuje kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 26 godina i to na osnovu pravosnažne Presude Suda BiH broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine. Naredbom je određeno da se u kaznu zatvora treba uračunati vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počevši od 8. decembra 2001. godine do 14. novembra 2002. godine, te od 25. maja 2004. godine pa nadalje. 31. Apelant izdržava kaznu dugotrajnog zatvora u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 32. U veoma obimnoj apelaciji apelant navodi da su mu osporenom presudom Suda BiH povrijeđena ustavna prava i to pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 2, 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 alineja a), b), c) i d) Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 u vezi sa čl. 5 i 6 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 33. Povredu prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana 5 st. 2, 3 i 4 Evropske konvencije apelant vidi u činjenici što je, prema naredbi Suda BiH, uhapšen-lišen slobode 24. maja 2004. godine, a nakon lišewa slobode nije izveden pred sudiju kako bi se izjasnio na razloge lišewa slobode, optužbe i sumnje da je počinio djela za koja se sumwiči. Sem toga, apelant ističe da do početka glavnog pretresa nije dobio sve dokaze iz istrage koje je prikupilo Tužilaštvo BiH. Dalje, da je Sud BiH pristup dokazima uslovio plaćanjem 0,50 KM po kopiji "s čime je sud htio da zaradi na odbrani jer je tržišna cijena kopije 0,10 KM". Sem toga, apelant ističe povredu prava na suđenje u razumnom roku u kontekstu člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Dakle, iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na postupak sproveden do početka glavnog pretresa. 34. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, nepravilnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnoj i arbitrarnoj ocjeni dokaza, te činjenici da je sud ocijenio samo dokaze optužbe. 35. Apelant se žali da mu sud nije dozvolio pristup svim dokazima. Pri tome se poziva na odluku Apelacionog vijeća od 5. marta 2007. godine: "da ne dozvoli odbrani pristup izvornim CD-ovima i transkriptima sa održanog pretresa pred Apelacionim vijećem kada je saslušan zaštićeni svjedok 001". Takođe, ističe da je pristup pojedinim dokazima uslovljen "plaćanjem kopirawa materijala, što je odbrana bila prinuđena da uradi silom člana 50 ZKP". Dalje, apelant, s jedne strane, tvrdi da mu nije suđeno u razumnom roku, a, s druge strane, navodi da mu nije dato dovoqno vremena za pripremu odbrane. Prema navodima iz apelacije, presuda je zasnovana iskqučivo na iskazima suoptuženika, što je suprotno stavu Ustavnog suda izraženom u Odluci broj AP 661/04. Apelant, takođe, ističe da zaštićenom svjedoku nije dat status zaštićenog svjedoka na način koji je u skladu sa lex specialis zakonom zbog čega i isti dokaz mora da se tretira u smislu člana 10 ZKP, odnosno da sud nije smio da zasniva svoju odluku na ovakvom dokazu. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što mu nije dozvoljeno direktno i unakrsno ispitivanje i dodatno ispitivanje zaštićenog svjedoka 011. Dalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije prihvatio prijedlog sprovođewa novih dokaza pred Apelacionim vijećem niti je obrazložio razloge za neprihvatanje prijedloga. Broj 24 – Strana 71 36. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti. Povredu tog prava potkrepquje činjenicom da su predsjednik Suda BiH i glavni tužilac Tužilaštva BiH nakon donošewa prvostepene presude za medije izjavili "kako je to odluka za primjer drugim sudovima i da predstavlja dokaz da su se spremni nositi sa najsloženijim postupcima u pravosuđu". Sem toga, apelant na više mjesta u apelaciji ističe da iz sprovedene analize proizilazi da sud nije mogao na osnovu iskaza saslušanih svjedoka da utvrdi da je on kriv, te da je trebalo da se primijeni princip in dubio pro reo. Dalje, apelant povredu vidi i u tome što je prvostepeno vijeće bilo vijeće koje je sudilo u postupcima u kojima su suoptuženici koji su svjedočili protiv apelanta nakon priznawa krivnje proglašeni krivim. Apelant smatra i da je sud povrijedio princip zabrane reformatio in peius, jer mu je Apelaciono vijeće izreklo kaznu dugotrajnog zatvora, odnosno kaznu dužu od kazne izrečene prvostepenom presudom. Sem toga, prema navodima iz apelacije, sud nije poučio apelanta o pravu da postupak može da prati na svom maternjem jeziku, odnosno albanskom. 37. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije apelant vidi u tome što je Sud BiH, na njegov zahtjev za produženje roka za podnošenje žalbe na prvostepenu presudu, "donio odluku u formi obavještewa a ne rješewa, kako to nalaže ZKP". Sem toga, prema navodima iz apelacije "Sud i Tužilaštvo činili su upitnim i apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, tim prije jer prve dokaze o apelantovim navodnim krivičnopravnim radwama prikuplja i uzima izjave sam glavni tužilac Tužilaštva BiH". Apelant vidi povredu ovog prava i zbog toga što mu je Apelaciono vijeće izreklo dužu kaznu od kazne izrečene žalbenom presudom. 38. Povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 u vezi sa čl. 5 i 6 Evropske konvencije apelant vidi u tome što je "tokom postupka bio izložen diskriminaciji na osnovu svog etničkog porijekla, naime, ostali učesnici u postupku prozivali su ga 'šiptar', odnosno njegovi sunarodwaci su tako definisani što je 'miloševićevski' termin a da vijeće koje je sudilo nije adekvatno reagovalo ni nakon upozorewa odbrane". Dalje, apelant tvrdi da je diskriminisan jer mu sud nije dozvolio traženo produženje roka za podnošenje žalbe, a "u drugom krivičnom predmetu, isti sud je odbrani produžavao rok za žalbu na 30 dana - predmet protiv Abuladhima Maktoufa, dakle sud je diskriminisao apelanta". 39. Povredu prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelant vidi u tome što je zahtjev Tužilaštva za oduzimanje imovinske koristi (srebra), pribavljene krivičnim djelom, bio usmjeren ka apelantu, a Apelaciono vijeće je donijelo odluku da se srebro oduzima od privrednog društva "Farisa" d.o.o. Tuzla. 40. Apelant je na kraju tražio da Ustavni sud zbog povreda qudskih prava koje su mu učinjene naloži Bosni i Hercegovini da na ime materijalne kompenzacije isplati iznos od 10.000,00 KM kao i 1.000,00 KM na ime troškova sastavljanja apelacije. 41. Dopunom apelacije od 28. novembra 2007. godine apelant je Ustavnom sudu dostavio prigovor koji je uložio Sudu BiH, povodom oglasa broj IKS-24/07, tj. oglasa o prodaji putničkog motornog vozila "Audi" tip A6, koje je oduzeto na osnovu pravosnažne Presude Suda BiH broj KPŽ-18/06. Dalje, apelant je 26. decembra 2007. godine Ustavnom sudu dostavio kopiju zahtjeva koji je podnio Sudu BiH za ponavljanje krivičnog postupka protiv njega, sa dokazima koje je priložio uz zahtjev. Daqwom dopunom od 22. septembra 2008. godine, naslovljenom kao "činjenična dopuna apelacije novo prikupljenim činjenicama i dokazima", apelant je Ustavnom sudu dostavio kopije dokaza o preduzetim radwama u postupku, nakon pravosnažnosti ožalbene odluke, ukqučujući i odluku Suda BiH kojom se odbija njegov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka. U navedenoj dopuni apelant vrlo opširno Broj 24 – Strana 72 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH opisuje povrede qudskih prava kojima je izložen, kako u toku postupka, tako i sada. Dopunom apelacije od 29. septembra 2008. godine apelant je naveo da je izložen torturi i diskriminaciji u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici, te da u prilogu apelacije dostavlja kopiju akata koje je uputio nadležnim institucijama u vezi sa njegovim tretmanom u zatvoru i kopije odgovora koje je primio. b) Odgovor na apelaciju 42. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo hronologiju vođewa krivičnog postupka protiv apelanta. Naveo je da je 12. januara 2007. godine donio odluku o ponovnom saslušanju zaštićenih svjedoka 001 i 002. Takođe je obrazložio da, ako Tužilaštvo smatra da oni trebaju imati zaštitu, treba podnijeti prijedlog sudu za određivanje mjera zaštite u skladu sa zakonom. Naime, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su ova dva svjedoka saslušana protivno odredbama ZKPBiH zbog čega je odredilo wihovo ponovno saslušanje. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu oduzimanjem srebrnog nakita od d.o.o. "Farisa", a ne od apelanta, Sud BiH je naveo da je navedeni nakit, na osnovu dokumentacije koja se nalazi u spisu, u apelantovoj svojini. Naime, navedeni nakit je kupljen novcem koji je dobijen od neovlašćenog prometa opojnim drogama, odnosno droge ekstazi. Sud BiH je istakao da je prvostepena presuda ukinuta, pa da su prema tome samo radnje sprovedene pred drugostepenim vijećem relevantne za odlučivanje o predmetnoj apelaciji. 43. U pogledu apelantovih navoda o tome da nije poučen o pravu da postupak može da prati na svom maternjem jeziku, odnosno albanskom, Sud BiH je naveo da je u Zapisniku o apelantovom ispitivanju broj KT-177/04 od 26. maja 2004. godine apelant izjavio da je državljanin BiH, po narodnosti Bošwak, da razumije jezik koji je u upotrebi i da mu ne treba prevodilac. Zbog svega navedenog, Sud BiH je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 44. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) relevantne odredbe glase: Član 110 (1) Niko ne može da zadrži imovinsku korist pribavljenu krivičnom djelom. Š...Ć Član 111 (1) Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od lica na koje je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ono znalo ili moglo da zna da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Š...Ć 45. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 12/09 i 16/09) relevantne odredbe glase: Član 3 Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivwa. (2) Sumnju u pogledu postojawa činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoqniji za optuženog. Član 10 stav 2 Zakonitost dokaza Ponedjeljak, 26.4.2010. Sud ne može da zasniva svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama qudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. Član 14 Jednakost u postupanju Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažwom da ispituju i utvrđuju, kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15 Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Š...Ć Član 91 Na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom, primjenjuju se odredbe posebnog zakona. Š...Ć Član 263 Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet. Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zakquči da okolnosti koje stranka i branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje takvog dokaza. Član 281 Dokazi na kojima se zasniva presuda Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene da izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana. Član 295 stav 4 Sadržaj žalbe i otklawanje nedostatka žalbe U žalbi mogu da se iznose nove činjenice i novi dokazi koji i uz dužnu pažnju i oprez nisu mogli da budu predstavljeni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan da navede razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede dokaze kojima bi se te činjenice trebale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze, dužan je da navede činjenice koje pomoću tih dokaza želi da dokaže. Član 307 Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda ne smije da se izmijeni na njegovu štetu. Član 315 Ukidanje prvostepene presude Vijeće apelacionog odjeljewa će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da: postoji bitna povreda odredbi krivičnog postupka, sem slučajeva iz člana 314 stav 1 ovog zakona, Š...Ć Ako se optuženi nalazi u pritvoru, vijeće apelacionog odjeljewa će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijeće rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Protiv ovog rješewa nije dozvoljena žalba. Š...Ć Član 317 Pretres pred vijećem apelacionog odjeljewa Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljewa. Ako vijeće apelacionog odjeljewa ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje biće prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočewa bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261 stav 2 tačka e. ovog zakona. U tom slučaju wihovi iskazi na pretresu mogu da se čitaju. Š...Ć VI. Dopustivost 46. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 47. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a) Dopustivost u odnosu na član 5 st. 2, 3 i 4 Evropske konvencije 48. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 st. 2, 3 i 4 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 4. protekao je rok za podnošenje apelacije. 49. U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava na slobodu i bezbjednost u kontekstu donesenih presuda a uz apelaciju je dostavio rješewa Suda BiH koja se tiču pritvora. Navedena rješewa su dostavljena apelantu i na wima je bila pouka o pravnom lijeku koji je apelant imao mogućnost da koristi. U slučaju da je nezadovoljan odlukom povodom podnesne žalbe, apelant je imao mogućnost i da podnese apelaciju Ustavnom sudu. Iz apelantove dostavljene dokumentacije proizilazi da se apelant žalio na rješenje o određivanju pritvora, te da je Sud BiH o svakoj njegovoj žalbi blagovremno donio odluku. 50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da je apelant mogao da podnese apelaciju protiv rješewa Suda BiH najkasnije u roku od 60 dana od dana primawa svakog pojedinačnog rješewa o određivanju i produženju pritvora. 51. S obzirom na to da je apelant primio sva rješewa Suda BiH koja se tiču pritvora (posljednje je doneseno 17. maja 2006. godine), a da istaknute navode o povredi prava na slobodu i bezbjednost ističe tek u apelaciji podnesenoj protiv presude kojom je okončan krivični postupak protiv njega, on je Broj 24 – Strana 73 propustio rok od 60 dana za podnošenje apelacije i apelacija je u ovom segmentu nedopustiva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 215/05 od 12. aprila 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 68/06). U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. b) Dopustivost u odnosu na čl. 6, 13 i 14 Evropske konvencije i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju 52. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Suda BiH broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. marta 2007. godine a apelacija je podnesena 11. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 54. Apelant osporava presudu Apelacionog vijeća Suda BiH tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, čl. 13 i 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 55. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 56. Član 6 Evropske konvencije glasi: 1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivwa po zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: a) da u najkraćem roku, podrobno i na jeziku koji razumije, bude obaviješten o prirodi i razlozima za optužbu protiv njega; b) da ima dovoqno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane; Š...Ć d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod uslovima koji važe za one koji svjedoče protiv njega; Š...Ć 57. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 a), b) i d) Evropske konvencije. 58. U pogledu pitawa primjene člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi se o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom i da je osuđen na kaznu Broj 24 – Strana 74 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dugotrajnog zatvora. Dakle, radi se o postupku u kom se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje onako kako je zaštićeno članom 6 Evropske konvencije. 59. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslawajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), zakqučio da pitanje poštovawa principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). Član 6 stav 1 60. Apelant osporava presude Suda BiH zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stawa, nepravilne primjene materijalnog prava i pogrešne i arbitrarne ocjene dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 61. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije u velikoj mjeri isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene presude, te da je i sam apelant u podnesenoj apelaciji naveo da upućuje Ustavni sud na razloge i zahtjeve iz žalbe koju je podnio protiv prvostepene presude. Međutim, imajući u vidu stavove iz prethodne tačke, Ustavni sud neće iz dokaza koji su sprovedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjewivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izvukli zakqučke iz sprovedenih dokaza. Međutim, Ustavni sud će ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije bili ispoštovani. 62. U pogledu apelantovih navoda o tome da se osporena presuda zasniva na iskazima suoptuženika koji su zakqučili sporazume o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH i njegovom pozivanju na identičnu situaciju u Odluci Ustavnog suda broj AP 661/04, Ustavni sud primjećuje da je navedenom odlukom Ustavni sud zakqučio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, u navedenoj odluci povreda prava se ogleda u tome što se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa tužiocem sklopio Ponedjeljak, 26.4.2010. sporazum o priznanju krivnje, a sud nije dao logično i uvjerqivo obrazloženje za ocjenu, kako tog, tako i drugih sprovedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoqnom. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH saslušao više lica koja su prvo bila optužena zajedno sa apelantom, a potom su sklopila sporazume o priznanju krivnje. Dalje, Ustavni sud smatra da je u obrazloženju presude kojom je apelant pravosnažno proglašen krivim detaqno navedeno zašto je Apelaciono vijeće iskaze ovih svjedoka prihvatilo kao istinite. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće obrazložilo da je utvrdilo da su iskazi ovih svjedoka međusobno saglasni, da se potvrđuju u svim detaqima, te da su saglasni iskazima drugih saslušanih svjedoka kao i materijalnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Dalje, Apelaciono vijeće je obrazložilo da iskazi ovih svjedoka tvore jednu logičku cjelinu i da objašwavaju pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se apelant tereti. Zbog toga, Ustavni sud ističe da se ne radi o istoj situaciji kao u predmetu koji je riješen Odlukom Ustavnog suda broj AP 661/04 i da su ovi apelantovi navodi neosnovani. 63. Apelant, takođe, navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer, prema njegovom mišljenju, status zaštićenim svjedocima u ovom postupku nije dat u skladu sa lex specialis zakonom, te da zbog toga sud nije mogao da zasniva presudu na takvom dokazu. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće za svaku radnju za koju je apelanta proglasilo krivim navelo sve dokaze na osnovu kojih je izvelo zakqučak o apelantovoj krivwi. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je status zaštićenih svjedoka dat suprotno lex specialis zakonu i da je na ovom dokazu zasnovana presuda, Ustavni sud primjećuje da je status zaštićenog svjedoka Apelaciono vijeće dalo svjedocima u skladu sa članom 13 stav 1 Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetwom i ugroženih svjedoka, prema kom: "Š...Ć Sud može po službenoj dužnosti Š...Ć odlučiti da lični podaci svjedoka ostanu povjerqivi u trajanju za koje odredi da je potrebno Š...Ć". Sem toga, ni jedna tačka presude se ne zasniva iskqučivo na iskazu zaštićenih svjedoka već i na drugim sprovedenim dokazima, te zbog toga Ustavni sud zakqučuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. 64. Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće u obrazloženju osporene presude dalo jasna i precizna objašnjenja na osnovu kojih je utvrdilo postojanje elemenata krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi. Naime, budući da je redovni sud dovoqno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 65. Dalje, apelant ističe i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su sudije iz prvostepenog vijeća bile istovremeno i sudije vijeća koje je odlučivalo u postupcima u kojima se odlučivalo o sporazumima o priznanju krivnje drugih suoptuženika u ovom postupku. Time se apelant žali na princip nepristrasnosti suda koji je, takođe, element prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je apelant 20. juna 2005. godine Opštoj sjednici Suda BiH uputio zahtjev za izuzeće prvostepenog vijeća. Opšta sjednica je, u vezi s tim, donijela Rješenje broj SU-783/05 od 30. juna 2005. godine kojim je apelantov zahtjev u odnosu na tačku e) člana 29 ZKPBiH odbila kao neosnovan a u odnosu na tačku f) člana 29 kao neblagovremen. Dakle, radi se o zahtjevu koji je Opšta sjednica Suda BiH već razmatrala. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH naglašava da sama činjenica da su određene sudije bile članovi vijeća koje je odlučivalo o prihvatanju sporazuma o priznanju krivnje u drugim postupcima gdje su optuženi bili lica koja su u konkretnom postupku bili i svjedoci, samo po sebi, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje propisuje član 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli da ukazuju na to da su te sudije bile pristrasne pri donošenju osporene odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 66. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je sud ocijenio samo dokaze optužbe, odnosno navodno kršenje principa ravnopravnosti strana pred sudom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je u postupku pred redovnim sudom data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao mogućnost da iznese komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Sem toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije prihvatio prijedlog sprovođewa novih dokaza pred Apelacionim vijećem niti je obrazložio razloge za neprihvatanje prijedloga. Ustavni sud primjećuje da je u osporenoj presudi detaqno obrazloženo koje je dokazne prijedloge strana u postupku Apelaciono vijeće prihvatilo a koje nije i pri tome se pozvalo na relevantne zakonske propise. Zbog toga su i ovi apelantovi navodi neosnovani. 67. Apelant se, takođe, žali da mu je onemogućen pristup svim dokazima pri čemu se poziva da je pristup pojedinim dokazima sud uslovio plaćanjem kopirawa materijala i da je on to plaćanje izvršio. Dalje se apelant poziva na odluku Apelacionog vijeća od 5. marta 2007. godine "da ne dozvoli odbrani pristup izvornim CD-ovima i transkriptima sa održanog pretresa pred Apelacionim vijećem kada je saslušan zaštićeni svjedok 001". Ustavni sud zapaža da je apelantov navod da mu nije omogućen pristup dokazima kontradiktoran navodu da je pristup bio uslovljen plaćanjem kopirawa, koje je on i izvršio, te iz navedenog proizilazi da su njegovi navodi neosnovani. Sem toga, u vezi sa odlukom Apelacionog vijeća od 5. marta 2007. godine, Ustavni sud zapaža da je navedena odluka donesena nakon završetka pretresa. Takođe, zapaža da je ovom odlukom Apelaciono vijeće naredilo da se redigiraju povjerqive informacije rečene na ročištima 7. i 8. februara 2007. godine i to informacije navedene u šest tačno navedenih termina, s obzirom na to da se radi o informacijama vezanim za svjedoke čiji je identitet zaštićen. Uz ovu odluku Apelaciono vijeće je, usvajajući apelantov zahtjev, apelantu dostavilo audio-zapis sa pretresa održanih 7, 8. i 12. februara 2007. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi paušalni i neosnovani, te da apelantu nije uskraćen pristup dokazima, kako to on tvrdi u apelaciji. 68. U vezi sa apelantovim prigovorom da je presuda donesena u roku koji nije bio razuman, te da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da je apelant optužen za krivično djelo organizovanog kriminala, u vezi sa krivičnim djelima: neovlašćeni promet opojnim drogama, otmica, razbojništvo i nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija. Na složenost predmetnog krivičnog postupka ukazuju činjenice da je tokom glavnog pretresa saslušano više od 90 svjedoka, te da je bilo angažovano šest vještaka različitih specijalnosti da izvrše potrebna vještačewa. Ustavni sud primjećuje da je nakon potvrđivawa optužnice 22. novembra 2004. godine Sud BiH prihvatio apelantov zahtjev za prolongiranje zakonskog roka za izjašnjenje o krivwi sa 15 na 60 dana, a sve kako bi se kvalitetnije pripremio za suđenje i glavni pretres. Dakle, predmetni krivični postupak je pravosnažno okončan za otprilike dvije godine i tri mjeseca, koliko je prošlo od potvrđivawa optužnice do donošewa pravosnažne presude, uz uvažavanje apelantovih zahtjeva za prolongiranje određenih zakonskih rokova. Ustavni sud zakqučuje da su navodi iz Broj 24 – Strana 75 apelacije u ovom dijelu kontradiktorni, jer apelant u jednom dijelu ističe da mu nije suđeno u razumnom roku a u drugom dijelu da mu nije dato dovoqno vremena za odbranu, što je inkompatibilno jedno s drugim. 69. U pogledu apelantovih navoda da je Apelaciono vijeće prekršilo zabranu reformatio in peius, Ustavni ističe da je nesporno da je apelantu drugostepenom presudom izrečena kazna u dužem trajanju od kazne izrečene prvostepenom presudom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je conditio sine qua non primjene ovog principa da Tužilaštvo BiH nije podnijelo žalbu protiv prvostepene presude ili, ako je eventualno podnijelo žalbu, da je ona podnesena samo u apelantovu korist. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Tužilaštvo BiH 21. marta 2006. godine podnijelo žalbu na Presudu KPV-04/05 od 22. novembra 2006. godine na apelantovu "štetu" i da je apelant Sudu BiH dostavio odgovor na žalbu Tužilaštva BiH 27. marta 2006. godine. Zbog toga, Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi o povredi principa reformatio in peius neosnovani. 70. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nema kršewa bilo kog elementa prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član 6 stav 2 71. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti zbog toga "što su predstavnici Suda i Tužilaštva na dan objavqivawa prvostepene presude izjavili u medijima da je donošenje navedene presude dokaz da su organi osposobljeni da se nose sa najsloženijim krivičnim djelima". Sem toga, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što pri donošenju osuđujuće presude Apelaciono vijeće nije poštovalo princip in dubio pro reo. 72. Član 6 stav 2 Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivwa ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Evropski sud je zakqučio da princip pretpostavke nevinosti "zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obaveze, da članovi vijeća suda ne trebaju počiwati od unaprijed stvorene ideje da je okrivljeno lice izvršilo djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka sumwa treba ići u prilog okrivljenog" (vidi Evropski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, stav 77). 73. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da je izjava predstavnika Suda BiH i Tužilaštva BiH data nakon javnog objavqivawa presude i odnosila se na složenosti postupka i činjenice da je ovaj postupak dokaz da su Tužilaštvo BiH i Sud BiH osposobljeni da se nose sa najsloženijim postupcima u pravosuđu. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovim izjavama nije prekršena pretpostavka apelantove nevinosti niti se može dovoditi u kontekst apelantove krivnje ili kršewa pretpostavke nevinosti. Stoga su i ovi apelantovi navodi neosnovani. 74. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud iz same apelacije niti iz predočenog materijala nije mogao da zakquči da je u predmetnim postupcima narušen ovaj princip. Naime, Apelaciono vijeće je čak primjenom ovog principa apelanta oslobodilo od optužbe da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret tačkom jedan optužnice, odnosno za koje ga je i prvostepeno vijeće proglasilo krivim. Dalje, Ustavni sud zapaža da primjenom ovog principa nije prihvaćen zahtjev Tužilaštva BiH za oduzimanje putničkog motornog vozila "Mercedes-Benz ML", jer Tužilaštvo BiH nije dokazalo da postoji konkretna veza između novca ostvarenog krivičnim djelima i kupovine vozila. U smislu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da su navodi iz apelacije o povredi principa in ubio pro reo neosnovani. Broj 24 – Strana 76 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 75. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da su neosnovani navodi iz apelacije o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Član 6 stav 3 a), b) i d) 76. U pogledu apelantovih navoda da ga Sud BiH nije poučio tome da može pratiti postupak na maternjem-albanskom jeziku, Ustavni sud primjećuje da se apelant prilikom ispitivawa u Tužilaštvu BiH izjasnio da je državljanin BiH, Bošwak, rođen na teritoriji BiH, gdje ima i prebivalište, te da razumije službeni jezik. Ustavni sud zapaža da je apelant i nakon toga bio aktivni učesnik u krivičnom postupku i da nije ponudio adekvatne dokaze na osnovu čega bi Sud BiH, nakon uzimawa svih ovih podataka, trebao ili mogao da pretpostavi da apelant može postupak pratiti na svom maternjemalbanskom jeziku, ako to nikad tokom postupka i prilikom uzimawa identifikacionih podataka nije isticao. Takođe, Ustavni sud primjećuje da se apelant nakon otvarawa ročišta za glavni pretres i uzimawa njegovih ličnih podataka nikada nije izjasnio da podaci o njegovom identitetu nisu tačni, odnosno da ne poznaje službeni jezik BiH. Ustavni sud zakqučuje da su ovi apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 3a) neosnovani. 77. Apelant navodi da mu nisu obezbijeđeni vrijeme i uslovi neophodni za pripremu odbrane, te da je na taj način prekršeno pravo iz člana 6 stav 3b). U vezi sa tim navodom, Ustavni sud je utvrdio da je Tužilaštvo BiH protiv apelanta podnijelo optužnicu 18. novembra 2004. godine. Sud BiH je, s obzirom na to da se u apelantovom slučaju radilo o obaveznoj odbrani, u smislu člana 45 stav 1 ZKPBiH, postavio apelantu branioca po službenoj dužnosti. Apelant je sa braniocem redovno ostvarivao kontakte i branilac ga je posjećivao u zatvoru. Dalje, Sud BiH je donio Rješenje broj KPV 04/05 od 5. septembra 2005. godine, apelantu postavio i dodatnog branioca po službenoj dužnosti a sve zbog kompleksnosti predmeta i efikasnijeg vođewa postupka. Dodatni branilac je razriješen na apelantov iskqučivi zahtjev upućen Sudu BiH 5. juna 2006. godine. Sud BiH je nakon potvrđivawa optužnice usvojio apelantov zahtjev za prolongiranje roka za ulaganje prigovora na optužnicu i izjašnjenje o krivwi za traženih 60 dana zbog adekvatne pripreme odbrane. Sem toga, Sud BiH je usvojio i apelantov zahtjev za prolongiranje roka za podnošenje žalbe sa 15 dana, koliko je propisano članom 292 stav 1 ZKPBiH, za još 10 dana s obzirom na to da je maksimalni rok koji se može produžiti 15 dana. U tom smislu, Ustavni sud zakqučuje da je neosnovan apelantov navod da mu je onemogućeno pripremanje odbrane i prekršeno pravo iz člana 6 stav 3b) Evropske konvencije. 78. Apelant navodi da mu nije dozvoljeno unakrsno ispitivanje zaštićenih svjedoka, te da mu je prekršeno pravo iz člana 6 stav 3d) Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantu nije bilo dozvoljeno unakrsno ispitivanje zaštićenog svjedoka 001 na glavnom pretresu pred prvostepenim vijećem. Međutim, Apelaciono vijeće je zbog ove činjenice donijelo odluku da se zaštićeni svjedoci 001 i 002 ponovno saslušaju na pretresu pred Apelacionim vijećem. Na održanom pretresu apelant je saslušao ove svjedoke u okviru zakonskih odredbi koje se odnose na specifičnosti propisane Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetwom i ugroženih svjedoka ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 21/03, 61/04 i 55/05). S obzirom na to da se krivični postupak sagledava kao cjelina, Ustavni sud primjećuje da je navedena povreda učinjena u prvostepenom postupku ispravljena na pretresu pred Apelacionim vijećem, jer su zaštićeni svjedoci ponovno saslušani, te su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 3d) neosnovani. 79. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 a), b) i d) Evropske konvencije neosnovani. Ponedjeljak, 26.4.2010. 80. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 81. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. 82. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: 1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine sem u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 83. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH oduzeo imovinu za koju je u toku postupka utvrdio da se radi o imovini koju je apelant kupio od novca stečenog izvršenjem krivičnog djela a koja je bila u posjedu d.o.o. "Farisa". 84. Apelant smatra da mu je donošenjem osporene odluke povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3388/06 od 17. marta 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da je u konkretnom slučaju apelant lišen svoje imovine i da je lišavanje rezultat krivičnog postupka koji je vođen protiv apelanta, a koji je Ustavni sud ocijenio kao pravičan u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud je zakqučio da postoji opšti interes države da sankcioniše počinioce krivičnih djela. Sankcionisanjem krivičnih djela država na konkretnog počinioca krivičnog djela djeluje restriktivno, a na eventualne ostale moguće počinioce preventivno. Ustavni sud konstatuje da odredba člana 110 KZBiH propisuje obavezno izricanje oduzimawa imovinske koristi od počinioca krivičnog djela, te je ciq ove odredbe da spriječi lica da "uživaju u rezultatima" krivičnog djela, odnosno u imovinskoj koristi pribavljenoj krivičnim djelom. Dakle, na osnovu izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju teret koji se nameće apelantu, a koji se odražava u lišavanju imovine, proporcionalan ciqu kom se teži, tim prije što je od apelanta oduzeta samo ona imovina za koju su sudovi utvrdili da je stečena izvršenim krivičnim djelom. 85. Ustavni sud smatra da se razlozi dati u citiranoj odluci u cijelosti odnose i na ovaj predmet. Umjesto posebnog obrazložewa ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 3388/06 od 17. marta 2009. godine. 86. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zakqučuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek 87. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. 88. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije zato Ponedjeljak, 26.4.2010. što je Sud BiH, kako je naveo, na njegov zahtjev za produženje roka za podnošenje žalbe na prvostepenu presudu "donio odluku u formi obavještewa a ne rješewa, kako to nalaže ZKP". Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da ovi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje iz člana 13 Evropske konvencije. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao pravo na djelotvorne pravne lijekove propisane zakonom i da ih je koristio. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 13 Evropske konvencije. Pravo na zabranu diskriminacije 89. Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo zagarantovano članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 5 i 6 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14 Evropske konvencije ima akcesoran karakter i da obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije u pitawima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Apelant navodi da je povreda učinjena u odnosu na čl. 5 i 6 Evropske konvencije. Međutim, kako u vezi s tim apelant nije ponudio bilo kakve argumente i dokaze, Ustavni sud smatra da su ovi navodi o diskriminaciji neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa navedenim pravima neosnovani. VIII. Zakqučak 90. Ustavni sud zakqučuje da su razlozi koje je naveo Sud BiH o svom uvjerenju da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret zadovoljavajući sa aspekta brižqive i savjesne ocjene dokaza, kako to zahtijevaju relevantne odredbe ZKP i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud ističe da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje kada su kao svjedoci saslušani raniji apelantovi suoptuženici koji su sklopili sporazume o priznanju krivnje, a sud je dao detaqno i logično obrazloženje zašto je takve dokaze prihvatio. Sem toga, ne postoji kršenje principa reformatio in peius jer nisu ispunjeni zakonski uslovi za primjenu ovog principa, niti postoje druge činjenice na osnovu kojih je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 91. Dalje, Ustavni su zakqučuje da ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije u izjavama predstavnika pravosuđa o složenosti predmetnog postupka koje su date nakon objavqivawa prvostepene odluke, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da sud nije primijenio princip in dubio pro reo. 92. Ustavni sud zakqučuje da je postupak protiv apelanta vođen na jeziku koji apelant razumije, da je imao dovoqno vremena da pripremi odbranu i da ispituje svjedoke pod istim uslovima kao i optužba i da ne postoje dokazi da je apelant u bilo kojoj fazi postupka tretiran na način koji bi vodio kršenju prava iz člana 6 stav 3 a), b) i d) Evropske konvencije. 93. Dalje, Ustavni sud zakqučuje da odluka da se oduzme imovina koja je pribavljena izvršenjem krivičnog djela ne predstavlja povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, da je preduzeto u javnom interesu i da je poštovan princip proporcionalnosti. 94. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 u vezi sa čl. 5 i 6 Evropske konvencije. 95. Na osnovu člana 16 st. 1 i 4 tačka 4 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Broj 24 – Strana 77 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 96. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1461/07, rješavajući apelaciju Steve Božića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 5, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija apelanata Petra Mirkića, Luke Božića i Mike Josića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija apelanata Steve Božića, Stojana Stojanovića, Milorada Božića, Živka Božića, Steve Lazića, Ace Perkanovića, Ruže Josipović, Borislava Popovića, Milorada Zoranovića, Nikole Simića i Milorada Todorovića u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija apelanata Steve Božića, Stojana Stojanovića, Luke Božića, Milorada Božića, Živka Božića, Steve Lazića, Petra Mirkića, Ace Perkanovića, Ruže Josipović, Borislava Popovića, Milorada Zoranovića, Nikole Simića, Milorada Todorovića i Mike Josića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija apelantice Milke Filipović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Stevo Božić, Stojan Stojanović, Luka Božić, Milorad Božić, Živko Božić, Stevo Lazić, Petar Mirkić, Aco Perkanović, Ruža Josipović, Borislav Popović, Milorad Zoranović, Nikola Simić, Milka Filipović, Milorad Todorović i Mika Josić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnijeli su 21. maja 2007. godine apelaciju Broj 24 – Strana 78 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), učesnika u postupku "Bosanca" d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi) i Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine zatraženo je 4. juna, 9. augusta, 31. augusta i 9. novembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 18. juna i 27. novembra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, Općinski sud je odgovor dostavio 30. augusta 2007. godine, a tuženi 14. septembra 2007. godine. Općinski sud je 2. oktobra 2007. godine dostavio na uvid spis tog suda broj P-218/02. Osnovni sud Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su îpunomoćåniku apelanata 12. novembra i 25. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelanti su u periodu od 26. februara do 8. marta 1990. godine pred Osnovnim sudom u Brčkom (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijeli tužbe protiv pravnog prednika tuženog "Bosanca" d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naplate duga zbog neispunjenja obaveza iz Ugovora o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana. Pravni osnov svake od podnesenih tužbi je Ugovor o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana berbe 1989. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim su ugovorne strane uredile međusobna prava i obaveze. U tužbama su iznesene tvrdnje da su svi apelanti ispunili svoje obaveze iz Ugovora, tako što su proizvedene količine duhana predali tuženom, a tuženi svoju obavezu isplate prema zaštitnoj cijeni duhana nije ispunio. Cijena je, kako su apelanti u tužbama istakli, određena Odlukom Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (u daljnjem tekstu: SIV) o izmjeni Odluke o zaštitnoj cijeni sirovog duhana roda 1989. godine. Navedena odluka je objavljena u "Službenom listu SFRJ" broj 80/89 od 8. decembra 1989. godine i prema toj odluci je utvrđena zaštitna cijena duhana za 1989. godinu od 125.50,00 dinara a koju tuženi nije primijenio prilikom konačnog obračuna međusobnih potraživanja. 7. Predmeti apelanata su kod Osnovnog suda zavedeni pod br. P-599/90-I, P-619/90-I, P-644/90-I, P-629/90-I, P-286/90-I (P-36/94-I), P-586/90-I (P-25/94-I), P-595/90-I, P-597/90-I, P-598/90-I, P-580/90-I, P-568/90-I, P-566/90-I, P-546/90-I, P-283/90-I i P-285/90-I. 8. U periodu od 1990. do 1991. godine u predmetima apelanata Stojana Stojanovića, Luke Božića, Petra Mirkića, Ruže Josipović, Milorada Zoranovića, Nikole Simića, Milke Filipović, Milorada Todorovića i Mike Josića bila su zakazana ročišta. Međutim, ona su odgođena zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za njihovo vođenje. U predmetima apelanata Živka Božića i Steve Lazića bile su donesene presude zbog izostanka 10. maja 1990. godine, ali su, nakon prijedloga tuženog da se dopusti povrat u prijašnje stanje, ukinute i postupci po podnesenim tužbama nastavljeni. U predmetu Steve Božića Osnovni sud je Rješenjem broj P-599/90-I od 14. maja 1990. godine prekinuo postupak i odredio da će se on nastaviti nakon pravosnažnog završetka postupka za utvrđivanje ustavnosti i zakonitosti odluke SIV-a od 8. decembra 1989. godine koji se vodio u Ustavnom sudu SFRJ ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na završetak tog postupka. Međutim, navedeno rješenje je ukinuto u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak Rješenjem Višeg suda u Tuzli broj GŽ-2161/90 od 30. marta 1992. godine. Ponedjeljak, 26.4.2010. 9. Osnovni sud je rješenjima br. P-599/90-I od 30. marta 1994. godine, P-619/90-I od 23. juna 1994. godine, P-644/90-I od 29. juna 1994. godine, P-629/90-I od 23. juna 1994. godine, P-36/94-I od 16. juna 1994. godine, P-586/90-I od 31. maja 1994. godine, P-595/90-I od 28. decembra 1994. godine, P-597/90-I od 9. maja 1994. godine, P-598/90-I od 14. jula 1994. godine, P-580/90-I od 29. jula 1994. godine, P-568/90-I od 14. decembra 1994. godine, P-566/90-I od 31. maja 1994. godine, P-546/90-I od 31. maja 1994. godine, P-283/90-I od 20. jula 1994. godine i P-285/90-I od 29. jula 1994. godine prekinuo postupke u predmetima apelanata zbog vanrednih događaja - ratnih djelovanja, jer je tužilac - tuženi bio odsječen od suda. U stavu 2. rješenja Osnovni sud je naveo da će se postupak nastaviti po prijedlogu stranaka kada prestanu razlozi zbog kojih je postupak prekinut. Navedena rješenja su dostavljena apelantima, bilo ličnom dostavom apelantima ili njihovom opunomoćeniku (nema dokaza da su rješenja dostavljena apelantima Stevi Božiću i Petru Mirkiću). 10. Osnovni sud, nakon promjene naziva u Osnovni sud Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud Distrikta Brčko), rješenjima u svim predmetima apelanata br. P-36/94-I od 14. novembra 2001. godine, P-25/94-I od 14. novembra 2001. godine, P-595/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-597/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-598/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-580/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-568/90-I od 19. novembra 2001. godine, P-566/90-I od 19. novembra 2001. godine, P-546/90-I od 19. novembra 2001. godine, P-283/90-I od 16. novembra 2001. godine i P-285/90-I od 20. novembra 2001. godine (nema rješenja za Stevu Božića, Stojana Stojanovića, Luku Božića i Milorada Božića) proglasio se mjesno nenadležnim za postupanje u predmetima apelanata i odredio da će po pravosnažnosti ovih rješenja spisi biti dostavljeni Općinskom sudu kao mjesno nadležnom sudu. 11. Predmeti apelanata su u Općinskom sudu zavedeni pod novim brojevima P-237/01, P-240/01, P-246/01, P-243/01, P-202/02, P-204/02, P-230/02, P-231/02, P-232/02, P-233/02, P-235/02, P-237/02, P-247/02, P-248/02 i P-250/02. 12. U predmetima apelanata Steve Božića, Stojana Stojanovića i Milorada Božića pred Općinskim sudom su održane glavne rasprave 29. oktobra 2002. godine, kojim su pristupili opunomoćenik apelanata i opunomoćenik tuženog. Općinski sud je rješenjima odredio da se nastavljaju postupci u ovim pravnim stvarima i zatim odgodio rasprave na neodređeno vrijeme, te naložio opunomoćeniku tuženog da dostavi određenu dokumentaciju i konstatirao da će pozvati opunomoćenika apelanata da predujmi troškove vještačenja, nakon čega će se odrediti provođenje vještačenja. 13. Općinski sud je dopisima od 4. do 8. novembra 2002. godine (za Stevu Božića, Stojana Stojanovića, Luku Božića i Milorada Božića dopisima od 16. januara 2002. godine) zatražio od apelanata da se izjasne o vođenju daljnjeg postupka po njihovim predmetima. Sud je zatražio i da se supruga umrlog Mike Josića izjasni da li želi da se postupak nastavi, kao i supruga Luke Božića. Također, Općinski sud je pokušao da pronađe nasljednike umrle Milke Filipović, ali iz spisa proizlazi da nije u tome uspio. Apelant Petar Mirkić je obavijestio Općinski sud 23. januara 2003. godine da ostaje pri tužbi i da traži da se postupak u njegovom predmetu nastavi. Supruga umrlog Mike Josića Ruža Josić obavijestila je sud 14. februara 2002. godine da je njen suprug umro, ali da ona želi da se postupak nastavi i da je njen advokat i ubuduće Borislav Pisarević. Supruga umrlog Luke Božića Živka Božić obavijestila je sud 10. februara 2003. godine da želi da nastavi postupak nakon smrti svog supruga i da će je i dalje zastupati Borislav Pisarević. Ostali apelanti se nisu izjasnili. 14. Na pripremnom ročištu, održanom 17. oktobra 2006. godine, opunomoćenik apelanata je predložio da se parnice svih apelanata spoje, budući da se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu i istom tuženom. Općinski sud je spojio parnične predmete br. P-237/01, P-240/01, P-243/01, P-246/01, P-202/02, Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH P-204/02, P-230/02, P-231/02, P-232/02, P-233/02, P-235/02, P-237/02, P-247/02, P-248/02 i P-250/02 sa parnicom broj P-237/01, te odredio da će se jedinstven postupak voditi pod brojem P-237/01. Opunomoćenik apelanata je, zatim, precizirao tužbeni zahtjev radi isplate duga u važećoj valuti, tražeći da se tuženi obaveže da apelantima na ime isplate duga isplati iznos od po 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1990. godine pa do isplate i troškovima postupka. Osim glavnog zahtjeva, postavljen je i alternativni zahtjev usmjeren na naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovornih obaveza u iznosu od po 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1990. godine pa do isplate i troškovima postupka. Općinski sud, postupajući po prijedlozima parničnih stranaka, odredio je koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Budući da su apelanti posredstvom opunomoćenika predložili da vještak ekonomske struke provede dokaze, Općinski sud je donio Rješenje broj P-237/01 od 17. oktobra 2006. godine kojim je odredio vještaka i u obrazloženju utvrdio predmet vještačenja. 15. Na ročištu za glavnu raspravu od 16. novembra 2006. godine u prisutnosti opunomoćenika parničnih stranaka izvedeni su dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju u spisu i saslušan je vještak ekonomske struke Jozo Agatić, koji je pojasnio i dopunio svoj pismeni nalaz i mišljenje od 6. novembra 2006. godine. Opunomoćenik apelanata je, s obzirom na dati nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke kojim je utvrđeno da su potraživanja apelanata u potpunosti obezvrijeđena, precizirao alternativno podnesen tužbeni zahtjev za naknadu štete za sve apelante, tražeći da se tuženi obaveže da apelantima na ime naknade materijalne štete zbog neispunjenja ugovornih obaveza iz 1989. godine pojedinačno isplati različite iznose, i to od 78,64 KM do 2.948,36 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1990. godine, pa da isplate, uz naknadu troškova postupka. Općinski sud je zaključio glavnu raspravu i odredio da će odluku donijeti 15. decembra 2006. godine. 16. Općinski sud je donio Presudu broj P-237/01 od 15. decembra 2006. godine kojom je odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da im tuženi na ime isplate duga isplati iznose od po 5.000,00 KM sa kamatom i troškovima postupka. Djelomično je usvojen alternativno podneseni tužbeni zahtjev kojim je tuženi obavezan da apelantima na ime naknade materijalne štete, zbog neispunjenja ugovornih obaveza iz 1989. godine, isplati iznose koji su precizirani u tužbenim zahtjevima i iznose od 78,64 KM do 2.948,36 KM i troškove postupka. Tužbeni zahtjev usmjeren na zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose počevši od 1. januara 1990. godine pa do 27. jula 2005. godine odbijen je kao neosnovan. 17. U obrazloženju presude, u odnosu na odbijajući dio zahtjeva, Općinski sud je naveo da prema nalazu vještaka sva potraživanja apelanata prema ugovoru iz 1989. godine, nakon izvršene denominacije i pretvaranja prema utvrđenim paritetima u važeću valutu - KM, i zatim izvršeni obračun zakonskih zateznih kamata, ne daju iznos koji se može izraziti u najmanjoj novčanoj jedinici važeće valute, zbog čega je takav zahtjev odbijen kao neosnovan. Općinski sud je u obrazloženju presude, dalje, naveo da je, zbog nepravovremenog ispunjenja ugovorene obaveze, potraživanje svih apelanata obezvrijeđeno, te da su na taj način apelanti pretrpjeli štetu zbog toga što je tuženi zadocnio u ispunjavanju obaveze. Općinski sud je ocijenio da je pravni osnov za usvajajući dio tužbenih zahtjeva apelanata propisan u odredbi člana 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/93 i "Službene novine FBiH" broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je regulirano da "ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete". Općinski sud je, odlučujući o zahtjevu za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja obaveza iz ugovora, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka utvrdio da apelanti trpe štetu zbog isporučenih, a neisplaćenih količina duhana. Općinski sud je utvrdio koliko je Broj 24 – Strana 79 ostalo neisplaćeno kilograma duhana za svakog apelanta i na tako izračunatu količinu neisplaćenog duhana primijenio zaštitnu cijenu duhana iz 2005. godine, te odredio kolika je pojedinačna šteta zbog zadocnjenja u ispunjavanju obaveza iznosila za svakog apelanta. Općinski sud je naveo da na ovaj način nije izvršeno pretvaranje novčane u naturalnu obavezu, nego je samo izračunata šteta koju su apelanti pretrpjeli zbog zadocnjenja u ispunjenju ugovorne obaveze. U pogledu zahtjeva apelanata da im se na dosuđene iznose obračuna kamata prema odredbi iz člana 277. ZOO, Općinski sud je istakao da je zahtjev neosnovan, jer je u konkretnom slučaju šteta obračunata primjenom zaštitnih cijena duhana za 2005. godinu, prema Odluci koja je stupila na snagu 28. jula 2005. godine. 18. Protiv Presude Općinskog suda broj P-237/01 tuženi je izjavio žalbu 15. decembra 2006. godine. Žalba je dostavljena opunomoćeniku apelanata na odgovor, a nakon davanja odgovora na žalbu, Općinski sud je cio spis dostavio Kantonalnom sudu na dalji postupak po žalbi. 19. Kantonalni sud je Presudom broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine uvažio žalbu tuženog, Presudu Općinskog suda broj P-237/01 od 15. decembra 2006. godine preinačio u dijelu kojim je djelomično usvojen tužbeni zahtjev apelanata tako što je odbio zahtjev za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovora. Kantonalni sud je obavezao apelante da tuženom solidarno nadoknade troškove postupka a u ostalom odbijajućem dijelu prvostepena presuda ostala je neizmijenjena. 20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, potvrđujući pravilnost i zakonitost odbijajućeg dijela prvostepene presude, naveo da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava, i to člana 394. ZOO (načelo monetarnog nominalizma), na osnovu provedenih dokaza, pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu duga, zbog toga što se ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu kad novčani zahtjev tužbe glasi na iznos manji od najmanje važeće novčane jedinice. U pogledu dosuđujućeg dijela prvostepene presude, Kantonalni sud je istakao da je žalba osnovana i da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe člana 278. stav 2. ZOO. Iz provedenih dokaza, kako je dalje navedeno, proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o dvostranom teretnom ugovoru zaključenom između apelanata i tuženog u kojem su utvrđena prava i obaveze ugovornih strana na način da su apelanti kao prodavci obavezani na predaju određenih količina duhana, a tuženi kao kupac na plaćanje cijene za isporučeni duhan. Cijena duhana u tim ugovorima određena je u jugoslavenskim dinarima po kilogramu duhana, te je utvrđen i rok isplate isporučenog duhana. Budući da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj obavezi tuženog koja je nastala u jugoslavenskim dinarima, sve neizmirene novčane obaveze se, prema mišljenju Kantonalnog suda, konvertiraju prema Odluci Vlade RBiH ("Službeni list RBiH" broj 13/92) koja je donesena na osnovu Zakona o novcu ("Službeni list RBiH" br. 8/92 i 13/904) i pretvaraju u obaveze izražene u bh. dinarima, a primjenom odredaba Zakona o promjeni vrijednosti dinara ("Službeni list RBiH" br. 16/94 i 13/94) denominiraju za 10.000,00 puta. Prema principu nominalnog monetarizma koji je reguliran u odredbi člana 394. ZOO, kako je dalje naveo Kantonalni sud, apelantima pripada pravo na isplatu nominalnog iznosa, a ne i pravo na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca. Budući da je vještak ekonomske struke utvrdio da vrijednost predmetnih potraživanja nije moguće izraziti u važećoj valuti Bosne i Hercegovine, jer su manja od najmanje novčane jedinice u platnom prometu u iznosu ispod 0,01 KM kao mogućeg sredstva plaćanja, to nije moguće obračunati niti kamate. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz odredaba člana 394. ZOO i s obzirom na promjene u novčanom sistemu Bosne i Hercegovine proizlazi da se ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu kad novčani zahtjev tužbe glasi na iznos manji od najmanje važeće novčane jedinice, a samim tim nema ni mogućnosti da se apelantima dosudi naknada štete prema odredbama člana 278. stav 2. ZOO. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud, određivanjem vrijednosti naknade štete na dan presuđenja, i Broj 24 – Strana 80 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH to pozivanjem na zaštitnu cijenu duhana za 2005. godine, izjednačio novčanu obavezu tuženog sa utvrđivanjem vrijednosti oštećene stvari - dobara i izmakle koristi, propisano odredbama člana 189. ZOO, a što je suprotno odredbama čl. 186, 277. stav 1. i 394. ZOO, i ovako određivanje vrijednosti nikad se ne dovodi u vezu s pravom na zateznu kamatu. Zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, prvostepeni sud je pogrešno kao drugi dio zadatka vještaku utvrdio da izračuna dugovanja tuženom u naturalnoj vrijednosti, čime je izvršeno pretvaranje novčane u naturalnu obavezu. Kantonalni sud je, također, iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku ocijenio da tuženi nije nikako mogao utjecati na okolnosti denominacije i devalvacije novčane jedinice u Federaciji Bosne i Hercegovine, koja je nastupila kao akt vlasti (nema krivice tuženog) i da je devalvacija novca u sudskoj praksi odredbama člana 263. ZOO predviđena kao jedna od okolnosti (događaj) čije nastupanje oslobađa tuženog kao dužnika od odgovornosti. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud u predmetnoj presudi nije pravilno označio vrijednost spora spojenih predmetnih parnica, tako da je Kantonalni sud, na osnovu člana 83. a u vezi sa članom 316. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP), označio vrijednost spora u ovoj presudi u iznosu od 5.000,00 KM (najveći naznačeni tražbeni iznos iz uređenih tužbenih zahtjeva) s obzirom na to da se radi o odvojenim parnicama koje su spojene zbog ekonomičnosti postupka i zajedničkog rješavanja, a nakon čega je svaka parnica zadržala svoju samostalnost i nisu stvoreni odnosi suparničara. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 21. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu prava na pravično suđenje, apelanti ističu da je Kantonalni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava njihov zahtjev za naknadu materijalne štete odbio zanemarujući odredbu iz člana 262. stav 4. ZOO, kojom je regulirano da je tuženi odgovoran za štetu ako je pri nastupanju objektivne nemogućnosti ispunjenja obaveze već bio u docnji. S obzirom na to da je rok za ispunjenje obaveze tuženog bio 31. decembar 1989. godine, apelanti smatraju da je od tog datuma tuženi u docnji, a nemogućnost ispunjenja je nastupila kasnije, reformom novčanog zakonodavstva i promjenom vrijednosti valute. Apelanti ističu da im je, zbog presude Kantonalnog suda, onemogućeno da se obeštete po jednom pravnom osnovu, bila to isplata duga ili naknada štete, te da su dugotrajnost sudskog postupka i promjene vrijednosti novca, koje su nastupile nakon docnje tuženog, pogodovale tuženom, te da su obavezani da snose troškove sudskog postupka. Apelanti ističu da je postupak pred redovnim sudovima nerazumno dugo trajao, budući da su tužbe podnesene 1990. godine, a postupak okončan u martu 2007. godine, što je zbog promjene vrijednosti novca pogodovalo tuženom. U vezi sa dugotrajnošću postupka, kao i odlučenjem Kantonalnog suda u kojem je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, apelanti ističu kršenje prava na imovinu zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj obavezi tuženog koja je nastala u jugoslavenskim dinarima, pa se u ovakvoj situaciji sve neizmirene novčane obaveze izražene u jugoslavenskim dinarima konvertiraju prema odredbama važećih propisa o konverziji novca u Federaciji Bosne i Hercegovine, te stoga nije osnovan navod apelanata da su u provedenom parničnom Ponedjeljak, 26.4.2010. postupku nepotrebno i strogo formalistički primijenjeni propisi o denominaciji i konverziji. Kantonalni sud je, dalje, naveo da su neosnovani navodi apelanata kojima tvrde da su se u predmetnom postupku trebale primijeniti odredbe čl. 155, 189, 262. i 278. stav 2. ZOO u vezi sa naknadom štete, jer je u pitanju novčana obaveza kupca (tuženog) koja za predmet ima svotu novca, zbog čega je primijenjen član 394. ZOO. U pogledu dužine postupka, nakon navođenja hronologije događaja, Kantonalni sud je naveo da je spis Općinskog suda dostavljen na rješavanje o žalbi Kantonalnom sudu 6. februara 2007. godine i da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 16. aprila 2007. godine, te da nije bilo povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu dužine trajanja postupka. 23. Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju, u pogledu navoda koji se odnose na dužinu trajanja sudskog postupka, naveo da su tužbe apelanata Osnovnom sudu podnesene 1990. godine, te da mu nije poznat razlog zbog kojeg je Osnovni sud DBBiH predmete apelanata dostavio na nadležno postupanje tek 2002. godine. Općinski sud je, dalje, naveo da je na dužinu postupka utjecala i činjenica da kod ovog suda postoji 300 sličnih predmeta, zbog čega se čekao stav drugostepenog i revizionog suda radi jednoobraznosti rješavanja, te činjenica da je u predmetu trebalo uraditi vještačenje. 24. Tuženi je u odgovoru na apelaciju osporio navode apelanata, ističući da apelanti u toku prvostepenog postupka nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva, budući da su obaveze obostrano izvršene još 1989. i 1990. godine, te se pozvao na ekvivalentnost davanja, a to znači da su davanja tuženog, također, pretrpjela inflatorna kretanja i stoga izgubila na vrijednosti koja je u trenutku davanja bila znatno veća nego potraživanja apelanata. V. Relevantni propisi 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 2. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 196. stav 5. Postupak se prekida: Kada zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; Član 198. Prekid postupka uzrokuje to da prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji. Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može preduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku. Parnične radnje što ih je jedna stranka preduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakav pravni učinak. Njihov učinak počinje tek nakon što postupak bude nastavljen. Član 199. stav 3. Prekinuti postupak će se nastaviti na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. 26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 27. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: Član 186. (1) Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 189. st. 1. i 2. (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. (2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo. Član 262. stav 4. (4) Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara. Član 277. (1) Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. (2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja. Član 278. (1) Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje. (2) Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete. Član 295. stav 1. (1) Obaveza prestaje kad se ispuni, kao i u drugim zakonom određenim slučajevima Član 355. stav 1. (1) Ako su predmet obaveze stvari određene po rodu, obaveza ne prestaje čak i kad sve što dužnik ima od takvih stvari propadne usljed okolnosti za koje on ne odgovara. Princip monetarnog nominalizma Član 394. Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje šta drugo. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije u odnosu na apelante Luku Božića i Miku Josića, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda. Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice. 30. Ustavni sud je u dijelu apelacije, na osnovu stanja spisa, utvrdio da su apelanti Luka Božić i Mika Josić umrli, ali da su se njihove supruge izjasnile da žele da nastave postupak i da će ih zastupati Borislav Pisarević. U toku postupka umrla je i apelantica Milka Filipović, a po pozivu suda niko od njenih nasljednika nije se javio da želi da nastavi postupak. Apelaciju je u apelanticino ime podnio advokat. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 65. stav 2. Pravila Ustavnog suda propisano da će se u slučaju ako apelant umre u toku postupka po apelaciji, postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Prema tome, Ustavni sud ne može smatrati dopustivom apelaciju u kojoj se kao apelant navodi lice koje je umrlo prije podnošenja apelacije i u kojoj se navode isključivo povrede ustavnih prava tog lica, a nema dokaza da su njegovi nasljednici preuzeli parnični postupak ili dali ovlaštenje za pokretanje apelacionog postupka pred Ustavnim sudom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u odnosu na apelanticu Milku Filipović podnijelo neovlašteno lice. Broj 24 – Strana 81 31. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je u ovom dijelu apelacije odlučio kao u dispozitivu odluke. 32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 23. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se, također, u okviru prava na pravično suđenje žale na nerazumno dugo trajanje sudskog postupka zbog čega im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku 36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom 37. Apelanti se žale na nerazumno dugo trajanje sudskog postupka, ističući pri tome da im je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 38. Ustavni sud ukazuje na to da je o istim činjeničnim i pravnim pitanjima već odlučivao u svojoj prijašnjoj Odluci broj AP 1408/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1408/07 od 11. novembra 2009. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) povodom apelacije koju su, također, podnijela lica koja su pokrenula postupak protiv tuženog, a zbog odlučenja sudova u gotovo identičnim predmetima sa istim činjenično-pravnim supstratom. Ustavni sud je u citiranoj odluci odlučio da djelomično usvoji apelaciju u vezi sa povredom prava na pravično suđenje, a u vezi sa dužinom postupka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ali samo u odnosu na apelante koji su odgovorili na dopis suda iz 2002. godine. Ustavni sud je u Odluci broj AP 1408/07, analizirajući cjelokupnu dužinu postupka, utvrdio da su svi predmeti apelanata počevši od 1996. godine pa do novembra 2001. godine, kada je Osnovni sud Distrikta Brčko donio rješenja kojim se proglasio mjesno nenadležnim, bili prekinuti zbog Broj 24 – Strana 82 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vanrednih događaja. Apelanti su imali saznanja o prekidu, kao i mogućnost da nastave postupak koju nisu iskoristili, pa je Ustavni sud utvrdio da se neodlučivanje i neaktivnost po tužbama apelanata u periodu od 1996. do 2002. godine ne mogu staviti na teret Osnovnom sudu Distrikta Brčko, već samo apelantima koji nisu pokazali interes radi nastavljanja postupka i dobijanja odluke. Dalje, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1408/07 utvrdio da je Općinski sud (nakon što su mu predmeti dostavljeni na dalje postupanje) poslao dopis apelantima da se izjasne da li ostaju pri tužbi. Određeni broj apelanata se izjasnio da ostaje pri tužbi i da želi da se nastavi postupak, ali i nakon toga do 2006. godine (dakle, skoro četiri godine) Općinski sud nije preduzeo niti jednu radnju u postupku, zbog čega je ovaj period neaktivnosti Općinskog suda u odnosu na apelante koji su se izjasnili da žele nastaviti postupak Ustavni sud u cijelosti stavio na teret Općinskom sudu, te je u ovom dijelu utvrđena povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na apelante (u Odluci broj AP 1408/07) kojima je Općinski sud poslao dopis a koji nisu odgovorili, Ustavni sud je zaključio da Općinski sud nije prekršio zahtjeve razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da se ovi apelanti i nakon pismenog zahtjeva suda da se izjasne o daljnjem nastavku prekinutog postupka nisu izjasnili da zahtijevaju da se nastavi postupak. Ustavni sud je ustanovio da su navedeni apelanti svojim ponašanjem i pasivnošću doprinijeli ukupnoj dužini trajanja sudskog postupka, pa se neaktivnost suda u periodu od deset godina (1996-2006) ne može staviti na teret sudu, nego apelantima od čije je volje zavisio nastavak postupka. U vezi sa samim tokom postupka pred Općinskim sudom nakon zakazivanja pripremnog ročišta 27. septembra 2006. godine, kao i postupkom po žalbi pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud je zaključio da su sudovi bili aktivni u odnosu na sve apelante, budući da je Općinski sud u periodu od oktobra do decembra 2006. godine proveo postupak i donio odluku o tužbenim zahtjevima apelanata, a da je Kantonalni sud u svemu postupio u skladu sa odredbom člana 217. ZPP, jer je od dana prijema predmeta po žalbi odluku donio u roku od 45 dana. 39. Pošto se i u konkretnom predmetu radi o istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na svoje zaključke u spomenutoj Odluci broj AP 1408/07, te primjenjujući ih na konkretan predmet zaključuje da je u odnosu na apelante Petra Mirkića, Luku Božića i Miku Josića povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vezi sa razumnom dužinom postupka. Ustavni sud primjećuje da se apelant Petar Mirkić 20. januara 2003. godine izjasnio da ostaje pri svojoj tužbi i da traži nastavljanje postupka. Također, Ustavni sud primjećuje da su supruge umrlih apelanata Luke Božića i Mike Josića poslale dopise Općinskom sudu 10. i 14. februara 2003. godine u kojim su tražile da se nastavi postupak. Međutim, i pored izjašnjenja ovih apelanata da žele da se nastavi postupak, postupak pred Općinskim sudom je nastavljen tek 28. septembra 2006. godine, dakle, tri godine i osam mjeseci kasnije. Ustavni sud primjećuje da je za ovaj period, u kojem sud nije preduzimao nikakve radnje (od januara/februara 2003. godine do 28. januara 2006. godine ), povrijeđeno pravo apelanata Petra Mirkića, Luke Božića i Mike Josića na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 40. Također, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ostale apelante Stevu Božića, Stojana Stojanovića, Milorada Božića, Živka Božića, Stevu Lazića, Acu Perkanovića, Ružu Josipović, Borislava Popovića, Milorada Zoranovića, Nikolu Simića i Milorada Todorovića nije bilo povrede prava na pravično suđenje u vezi sa razumnom dužinom postupka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da se navedeni apelanti, i nakon pismenog zahtjeva suda da se izjasne o daljnjem nastavku prekinutog postupka, nisu izjasnili da zahtijevaju da se nastavi postupak. Ustavni sud zapaža da su navedeni apelanti svojim ponašanjem i Ponedjeljak, 26.4.2010. pasivnošću doprinijeli ukupnoj dužini trajanja sudskog postupka, pa se neaktivnost suda u periodu od deset godina (1996-2006) ne može staviti na teret sudu, nego apelantima od čije je volje zavisilo nastavljanje postupka. Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu 41. U vezi sa ostalim navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje da je u pogledu člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u svojoj ranijoj praksi (osim već citirane Odluke broj AP 1408/07) u više odluka razmatrao ista činjenična i pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1858/07 od 18. oktobra 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 270/07 od 8. septembra 2009. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 928/07 od 13. decembra 2007. godine, dostupne na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da u konkretnim postupcima nema ništa u obrazloženjima osporenih odluka što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njihovu štetu. U navedenim odlukama Ustavni sud je, dalje, zaključio da se stav redovnih sudova koji su odlučivali o podnesenim tužbama zasniva na relevantnim propisima o denominaciji i konverziji koji se moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u jugoslavenskim dinarima. Budući da je Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05 i 76/06) određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u BiH, bilo je neophodno uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije kako bi se utvrdila visina potraživanja apelanata. Ustavni sud je u citiranim odlukama u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zaključio da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem navedenih prava, zbog čega su apelacije odbačene kao očigledno prima facie neosnovane. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u citiranim odlukama Ustavnog suda mogu primijeniti u konkretnom slučaju, jer se način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelante Petra Markića, Luku Božića i Miku Josića postoji povreda prava na pravičan postupak u pogledu donošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji se vodio pred Općinskim sudom, jer se period neaktivnosti i nepostupanja Općinskog suda u trajanju od tri godine i osam mjeseci (od januara/februara 2003. do septembra 2006) može isključivo staviti na teret Općinskom sudu. 44. U odnosu na apelante Stevu Božića, Stojana Stojanovića, Milorada Božića, Živka Božića, Stevu Lazića, Acu Perkanovića, Ružu Josipović, Borislava Popovića, Milorada Zoranovića, Nikolu Simića i Milorada Todorovića, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se period nepostupanja Općinskog suda u trajanju od skoro četiri godine (2002- 2006) ne može staviti na teret sudu, nego apelantima od čije je volje isključivo zavisio nastavak i dalji tok postupka. 45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na sve apelante u pogledu primjene materijalnog prava, jer u Ponedjeljak, 26.4.2010. obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njihovu štetu. Pri tome se Ustavni sud pozvao na svoju raniju praksu u predmetima koji su se odnosili na ista pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1858/07 od 18. oktobra 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 270/07 od 8. septembra 2009. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 928/07 od 13. decembra 2007. godine, dostupne na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelanticu Milku Filipović, koja je umrla, Ustavni sud je utvrdio da je apelaciju podnijelo neovlašteno lice. 46. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 5. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1461/07, rješavajući apelaciju Steve Božića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 5, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija apelanata Petra Mirkića, Luke Božića i Mike Josića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. travnja 2007. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacija apelanata Steve Božića, Stojana Stojanovića, Milorada Božića, Živka Božića, Steve Lazića, Ace Perkanovića, Ruže Josipović, Borislava Popovića, Milorada Zoranovića, Nikole Simića i Milorada Todorovića u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. travnja 2007. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacija apelanata Steve Božića, Stojana Stojanovića, Luke Božića, Milorada Božića, Živka Božića, Steve Lazića, Petra Mirkića, Ace Perkanovića, Ruže Josipović, Borislava Popovića, Milorada Zoranovića, Nikole Simića, Milorada Todorovića i Mike Josića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. travnja 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 Broj 24 – Strana 83 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija apelantice Milke Filipović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. travnja 2007. godine, zato što ju je podnijela neovlaštena osoba. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Stevo Božić, Stojan Stojanović, Luka Božić, Milorad Božić, Živko Božić, Stevo Lazić, Petar Mirkić, Aco Perkanović, Ruža Josipović, Borislav Popović, Milorad Zoranović, Nikola Simić, Milka Filipović, Milorad Todorović i Mika Josić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Borislav Pisarević, odvjetnik iz Brčkog, podnijeli su 21. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. travnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), sudionika u postupku "Bosanca" d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi) i Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine zatraženo je 4. lipnja, 9. kolovoza, 31. kolovoza i 9. studenog 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 18. lipnja i 27. studenog 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, Općinski sud je odgovor dostavio 30. kolovoza 2007. godine, a tuženi 14. rujna 2007. godine. Općinski sud je 2. listopada 2007. godine dostavio na uvid spis tog suda broj P-218/02. Osnovni sud Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su îpunomoćåniku apelanata 12. studenog i 25. prosinca 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelanti su u razdoblju od 26. veljače do 8. ožujka 1990. godine pred Osnovnim sudom u Brčkom (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijeli tužbe protiv pravnog prednika tuženog "Bosanca" d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naplate duga zbog neispunjenja obveza iz Ugovora o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana. Pravna osnova svake od podnesenih tužbi je Ugovor o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana berbe 1989. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim su ugovorne strane uredile međusobna prava i obveze. U tužbama su iznesene tvrdnje da su svi apelanti ispunili svoje obveze iz Ugovora, tako što su proizvedene količine duhana predali tuženom, a tuženi svoju obvezu isplate prema zaštitnoj cijeni duhana nije ispunio. Cijena je, kako su apelanti u tužbama istaknuli, određena Odlukom Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (u daljnjem tekstu: SIV) o izmjeni Odluke o zaštitnoj cijeni sirovog duhana roda 1989. godine. Navedena odluka je objavljena u "Službenom listu SFRJ" broj 80/89 od 8. prosinca 1989. godine i prema toj odluci je utvrđena zaštitna cijena duhana za 1989. godinu od 125.50,00 dinara a koju tuženi nije primijenio prigodom konačnog obračuna međusobnih potraživanja. 7. Predmeti apelanata su kod Osnovnog suda zavedeni pod br. P-599/90-I, P-619/90-I, P-644/90-I, P-629/90-I, P-286/90-I (P-36/94-I), P-586/90-I (P-25/94-I), P-595/90-I, P-597/90-I, Broj 24 – Strana 84 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH P-598/90-I, P-580/90-I, P-568/90-I, P-566/90-I, P-546/90-I, P-283/90-I i P-285/90-I. 8. U razdoblju od 1990. do 1991. godine u predmetima apelanata Stojana Stojanovića, Luke Božića, Petra Mirkića, Ruže Josipović, Milorada Zoranovića, Nikole Simića, Milke Filipović, Milorada Todorovića i Mike Josića bila su zakazana ročišta. Međutim, ona su odgođena zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za njihovo vođenje. U predmetima apelanata Živka Božića i Steve Lazića bile su donesene presude zbog izostanka 10. svibnja 1990. godine, ali su, nakon prijedloga tuženog da se dopusti povrat u prijašnje stanje, ukinute i postupci po podnesenim tužbama nastavljeni. U predmetu Steve Božića Osnovni sud je Rješenjem broj P-599/90-I od 14. svibnja 1990. godine prekinuo postupak i odredio da će se on nastaviti nakon pravomoćnog završetka postupka za utvrđivanje ustavnosti i zakonitosti odluke SIV-a od 8. prosinca 1989. godine koji se vodio u Ustavnom sudu SFRJ ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na završetak tog postupka. Međutim, navedeno rješenje je ukinuto u prizivnom postupku i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak Rješenjem Višeg suda u Tuzli broj GŽ-2161/90 od 30. ožujka 1992. godine. 9. Osnovni sud je rješenjima br. P-599/90-I od 30. ožujka 1994. godine, P-619/90-I od 23. lipnja 1994. godine, P-644/90-I od 29. lipnja 1994. godine, P-629/90-I od 23. lipnja 1994. godine, P-36/94-I od 16. lipnja 1994. godine, P-586/90-I od 31. svibnja 1994. godine, P-595/90-I od 28. prosinca 1994. godine, P-597/90-I od 9. svibnja 1994. godine, P-598/90-I od 14. srpnja 1994. godine, P-580/90-I od 29. srpnja 1994. godine, P-568/90-I od 14. prosinca 1994. godine, P-566/90-I od 31. svibnja 1994. godine, P-546/90-I od 31. svibnja 1994. godine, P-283/90-I od 20. srpnja 1994. godine i P-285/90-I od 29. srpnja 1994. godine prekinuo postupke u predmetima apelanata zbog izvanrednih događaja - ratnih djelovanja, jer je tužitelj - tuženi bio odsječen od suda. U stavku 2. rješenja Osnovni sud je naveo da će se postupak nastaviti po prijedlogu stranaka kada prestanu razlozi zbog kojih je postupak prekinut. Navedena rješenja su dostavljena apelantima, bilo osobnom dostavom apelantima ili njihovom opunomoćeniku (nema dokaza da su rješenja dostavljena apelantima Stevi Božiću i Petru Mirkiću). 10. Osnovni sud, nakon promjene naziva u Osnovni sud Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud Distrikta Brčko), rješenjima u svim predmetima apelanata br. P-36/94-I od 14. studenog 2001. godine, P-25/94-I od 14. studenog 2001. godine, P-595/90-I od 20. studenog 2001. godine, P-597/90-I od 20. studenog 2001. godine, P-598/90-I od 20. studenog 2001. godine, P-580/90-I od 20. studenog 2001. godine, P-568/90-I od 19. studenog 2001. godine, P-566/90-I od 19. studenog 2001. godine, P-546/90-I od 19. studenog 2001. godine, P-283/90-I od 16. studenog 2001. godine i P-285/90-I od 20. studenog 2001. godine (nema rješenja za Stevu Božića, Stojana Stojanovića, Luku Božića i Milorada Božića) proglasio se mjesno nenadležnim za postupanje u predmetima apelanata i odredio da će po pravomoćnosti ovih rješenja spisi biti dostavljeni Općinskom sudu kao mjesno nadležnom sudu. 11. Predmeti apelanata su u Općinskom sudu zavedeni pod novim brojevima P-237/01, P-240/01, P-246/01, P-243/01, P-202/02, P-204/02, P-230/02, P-231/02, P-232/02, P-233/02, P-235/02, P-237/02, P-247/02, P-248/02 i P-250/02. 12. U predmetima apelanata Steve Božića, Stojana Stojanovića i Milorada Božića pred Općinskim sudom su održane glavne rasprave 29. listopada 2002. godine, kojim su pristupili opunomoćenik apelanata i opunomoćenik tuženog. Općinski sud je rješenjima odredio da se nastavljaju postupci u ovim pravnim stvarima i potom odgodio rasprave na neodređeno vrijeme, te naložio opunomoćeniku tuženog da dostavi određenu dokumentaciju i konstatirao da će pozvati opunomoćenika apelanata da predujmi troškove vještačenja, nakon čega će se odrediti provedba vještačenja. 13. Općinski sud je dopisima od 4. do 8. studenog 2002. godine (za Stevu Božića, Stojana Stojanovića, Luku Božića i Milorada Božića dopisima od 16. siječnja 2002. godine) zatražio Ponedjeljak, 26.4.2010. od apelanata da se izjasne o vođenju daljnjeg postupka po njihovim predmetima. Sud je zatražio i da se supruga umrlog Mike Josića izjasni želi li da se postupak nastavi, kao i supruga Luke Božića. Također, Općinski sud je pokušao pronaći nasljednike umrle Milke Filipović, ali iz spisa proizlazi da nije u tomu uspio. Apelant Petar Mirkić je obavijestio Općinski sud 23. siječnja 2003. godine da ostaje pri tužbi i da traži da se postupak u njegovom predmetu nastavi. Supruga umrlog Mike Josića Ruža Josić obavijestila je sud 14. veljače 2002. godine da je njezin suprug umro, ali da ona želi da se postupak nastavi i da je njezin odvjetnik i ubuduće Borislav Pisarević. Supruga umrlog Luke Božića Živka Božić obavijestila je sud 10. veljače 2003. godine da želi nastaviti postupak nakon smrti svog supruga i da će je i dalje zastupati Borislav Pisarević. Ostali apelanti se nisu izjasnili. 14. Na pripremnom ročištu, održanom 17. listopada 2006. godine, opunomoćenik apelanata je predložio da se parnice svih apelanata spoje, budući da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i istom tuženom. Općinski sud je spojio parnične predmete br. P-237/01, P-240/01, P-243/01, P-246/01, P-202/02, P-204/02, P-230/02, P-231/02, P-232/02, P-233/02, P-235/02, P-237/02, P-247/02, P-248/02 i P-250/02 sa parnicom broj P-237/01, te odredio da će se jedinstveni postupak voditi pod brojem P-237/01. Opunomoćenik apelanata je, potom, precizirao tužbeni zahtjev radi isplate duga u važećoj valuti, tražeći da se tuženi obveže da apelantima na ime isplate duga isplati iznos od po 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 1990. godine pa do isplate i troškovima postupka. Osim glavnog zahtjeva, postavljen je i alternativni zahtjev usmjeren na naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovornih obveza u iznosu od po 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 1990. godine pa do isplate i troškovima postupka. Općinski sud, postupajući po prijedlozima parničnih stranaka, odredio je koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Budući da su apelanti posredstvom opunomoćenika predložili da vještak ekonomske struke provede dokaze, Općinski sud je donio Rješenje broj P-237/01 od 17. listopada 2006. godine kojim je odredio vještaka i u obrazloženju utvrdio predmet vještačenja. 15. Na ročištu za glavnu raspravu od 16. studenog 2006. godine u nazočnosti opunomoćenika parničnih stranaka izvedeni su dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju u spisu i saslušan je vještak ekonomske struke Jozo Agatić, koji je pojasnio i dopunio svoj pismeni nalaz i mišljenje od 6. studenog 2006. godine. Opunomoćenik apelanata je, obzirom na dani nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke kojim je utvrđeno da su potraživanja apelanata u potpunosti obezvrijeđena, precizirao alternativno podnesen tužbeni zahtjev za naknadu štete za sve apelante, tražeći da se tuženi obveže da apelantima na ime naknade materijalne štete zbog neispunjenja ugovornih obveza iz 1989. godine pojedinačno isplati različite iznose, i to od 78,64 KM do 2.948,36 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 1990. godine, pa da isplate, uz naknadu troškova postupka. Općinski sud je zaključio glavnu raspravu i odredio da će odluku donijeti 15. prosinca 2006. godine. 16. Općinski sud je donio Presudu broj P-237/01 od 15. prosinca 2006. godine kojom je odbio kao neutemeljen glavni tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da im tuženi na ime isplate duga isplati iznose od po 5.000,00 KM sa kamatom i troškovima postupka. Djelomično je usvojen alternativno podneseni tužbeni zahtjev kojim je tuženi obvezan apelantima na ime naknade materijalne štete, zbog neispunjenja ugovornih obveza iz 1989. godine, isplatiti iznose koji su precizirani u tužbenim zahtjevima i iznose od 78,64 KM do 2.948,36 KM i troškove postupka. Tužbeni zahtjev usmjeren na zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose počevši od 1. siječnja 1990. godine pa do 27. srpnja 2005. godine odbijen je kao neutemeljen. 17. U obrazloženju presude, u odnosu na odbijajući dio zahtjeva, Općinski sud je naveo da prema nalazu vještaka sva potraživanja apelanata prema ugovoru iz 1989. godine, nakon izvršene denominacije i pretvaranja prema utvrđenim paritetima u važeću valutu - KM, i potom izvršeni obračun zakonskih Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zateznih kamata, ne daju iznos koji se može izraziti u najmanjoj novčanoj jedinici važeće valute, zbog čega je takav zahtjev odbijen kao neutemeljen. Općinski sud je u obrazloženju presude, dalje, naveo da je, zbog nepravodobnog ispunjenja ugovorene obveze, potraživanje svih apelanata obezvrijeđeno, te da su na taj način apelanti pretrpjeli štetu zbog toga što je tuženi zadocnio u ispunjavanju obveze. Općinski sud je ocijenio da je pravna osnova za usvajajući dio tužbenih zahtjeva apelanata propisana u odredbi članka 278. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/93 i "Službene novine FBiH" broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je regulirano da "ako je šteta koju je povjeritelj pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete". Općinski sud je, odlučujući o zahtjevu za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja obveza iz ugovora, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka utvrdio da apelanti trpe štetu zbog isporučenih, a neisplaćenih količina duhana. Općinski sud je utvrdio koliko je ostalo neisplaćeno kilograma duhana za svakog apelanta i na tako izračunatu količinu neisplaćenog duhana primijenio zaštitnu cijenu duhana iz 2005. godine, te odredio kolika je pojedinačna šteta zbog zadocnjenja u ispunjavanju obveza iznosila za svakog apelanta. Općinski sud je naveo da na ovaj način nije izvršeno pretvaranje novčane u naturalnu obvezu, nego je samo izračunata šteta koju su apelanti pretrpjeli zbog zadocnjenja u ispunjenju ugovorne obveze. Glede zahtjeva apelanata da im se na dosuđene iznose obračuna kamata prema odredbi iz članka 277. ZOO, Općinski sud je istaknuo da je zahtjev neutemeljen, jer je u konkretnom slučaju šteta obračunata primjenom zaštitnih cijena duhana za 2005. godinu, prema Odluci koja je stupila na snagu 28. srpnja 2005. godine. 18. Protiv Presude Općinskog suda broj P-237/01 tuženi je izjavio priziv 15. prosinca 2006. godine. Priziv je dostavljen opunomoćeniku apelanata na odgovor, a nakon davanja odgovora na priziv, Općinski sud je cio spis dostavio Kantonalnom sudu na dalji postupak po prizivu. 19. Kantonalni sud je Presudom broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. travnja 2007. godine uvažio priziv tuženog, Presudu Općinskog suda broj P-237/01 od 15. prosinca 2006. godine preinačio u dijelu kojim je djelomično usvojen tužbeni zahtjev apelanata tako što je odbio zahtjev za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovora. Kantonalni sud je obvezao apelante da tuženom solidarno nadoknade troškove postupka a u ostalom odbijajućem dijelu prvostupanjska presuda ostala je neizmijenjena. 20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, potvrđujući pravilnost i zakonitost odbijajućeg dijela prvostupanjske presude, naveo da je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava, i to članka 394. ZOO (načelo monetarnog nominalizma), na temelju provedenih dokaza, pravilno odbio kao neutemeljen tužbeni zahtjev za isplatu duga, zbog toga što se ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu kad novčani zahtjev tužbe glasi na iznos manji od najmanje važeće novčane jedinice. Glede dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude, Kantonalni sud je istaknuo da je priziv utemeljen i da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe članka 278. stavak 2. ZOO. Iz provedenih dokaza, kako je dalje navedeno, proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o dvostranom teretnom ugovoru zaključenom između apelanata i tuženog u kojem su utvrđena prava i obveze ugovornih strana na način da su apelanti kao prodavci obvezani na predaju određenih količina duhana, a tuženi kao kupac na plaćanje cijene za isporučeni duhan. Cijena duhana u tim ugovorima određena je u jugoslavenskim dinarima po kilogramu duhana, te je utvrđen i rok isplate isporučenog duhana. Budući da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj obvezi tuženog koja je nastala u jugoslavenskim dinarima, sve neizmirene novčane obveze se, prema mišljenju Kantonalnog suda, konvertiraju prema Odluci Vlade RBiH ("Službeni list RBiH" broj 13/92) koja je donesena na temelju Zakona o novcu Broj 24 – Strana 85 ("Službeni list RBiH" br. 8/92 i 13/904) i pretvaraju u obveze izražene u bh. dinarima, a primjenom odredaba Zakona o promjeni vrijednosti dinara ("Službeni list RBiH" br. 16/94 i 13/94) denominiraju za 10.000,00 puta. Prema načelu nominalnog monetarizma koji je reguliran u odredbi članka 394. ZOO, kako je dalje naveo Kantonalni sud, apelantima pripada pravo na isplatu nominalnog iznosa, a ne i pravo na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca. Budući da je vještak ekonomske struke utvrdio da vrijednost predmetnih potraživanja nije moguće izraziti u važećoj valuti Bosne i Hercegovine, jer su manja od najmanje novčane jedinice u platnom prometu u iznosu ispod 0,01 KM kao mogućeg sredstva plaćanja, to nije moguće obračunati niti kamate. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz odredaba članka 394. ZOO i obzirom na promjene u novčanom sustavu Bosne i Hercegovine proizlazi da se ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu kad novčani zahtjev tužbe glasi na iznos manji od najmanje važeće novčane jedinice, a samim tim nema ni mogućnosti da se apelantima dosudi naknada štete prema odredbama članka 278. stavak 2. ZOO. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je prvostupanjski sud, određivanjem vrijednosti naknade štete na dan presuđenja, i to pozivanjem na zaštitnu cijenu duhana za 2005. godinu, izjednačio novčanu obvezu tuženog sa utvrđivanjem vrijednosti oštećene stvari - dobara i izmakle koristi, propisano odredbama članka 189. ZOO, a što je protivno odredbama čl. 186, 277. stavak 1. i 394. ZOO, i ovako određivanje vrijednosti nikad se ne dovodi u svezu s pravom na zateznu kamatu. Zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, prvostupanjski sud je pogrešno kao drugi dio zadaće vještaku utvrdio da izračuna dugovanja tuženom u naturalnoj vrijednosti, čime je izvršeno pretvaranje novčane u naturalnu obvezu. Kantonalni sud je, također, iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku ocijenio da tuženi nije nikako mogao utjecati na okolnosti denominacije i devalvacije novčane jedinice u Federaciji Bosne i Hercegovine, koja je nastupila kao akt vlasti (nema krivnje tuženog) i da je devalvacija novca u sudbenoj praksi odredbama članka 263. ZOO predviđena kao jedna od okolnosti (događaj) čije nastupanje oslobađa tuženog kao dužnika od odgovornosti. Kantonalni sud je naveo da prvostupanjski sud u predmetnoj presudi nije pravilno označio vrijednost spora spojenih predmetnih parnica, tako da je Kantonalni sud, na temelju članka 83. a u svezi sa člankom 316. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP), označio vrijednost spora u ovoj presudi u iznosu od 5.000,00 KM (najveći naznačeni tražbeni iznos iz uređenih tužbenih zahtjeva) obzirom na to da se radi o odvojenim parnicama koje su spojene zbog ekonomičnosti postupka i zajedničkog rješavanja, a nakon čega je svaka parnica zadržala svoju samostalnost i nisu stvoreni odnosi suparničara. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 21. Apelanti smatraju da im je pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Glede prava na pravično suđenje, apelanti ističu da je Kantonalni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava njihov zahtjev za naknadu materijalne štete odbio zanemarujući odredbu iz članka 262. stavak 4. ZOO, kojom je regulirano da je tuženi odgovoran za štetu ako je prigodom nastupanja objektivne nemogućnosti ispunjenja obveze već bio u docnji. Obzirom na to da je rok za ispunjenje obveze tuženog bio 31. prosinac 1989. godine, apelanti smatraju da je od tog nadnevka tuženi u docnji, a nemogućnost ispunjenja je nastupila kasnije, reformom novčanog zakonodavstva i promjenom vrijednosti valute. Apelanti ističu da im je, zbog presude Kantonalnog suda, onemogućeno da se obeštete po jednoj pravnoj osnovi, bila to Broj 24 – Strana 86 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH isplata duga ili naknada štete, te da su dugotrajnost sudbenog postupka i promjene vrijednosti novca, koje su nastupile nakon docnje tuženog, pogodovale tuženom, te da su obvezani da snose troškove sudbenog postupka. Apelanti ističu da je postupak pred redovitim sudovima nerazumno dugo trajao, budući da su tužbe podnesene 1990. godine, a postupak okončan u ožujku 2007. godine, što je zbog promjene vrijednosti novca pogodovalo tuženom. U svezi sa dugotrajnošću postupka, kao i odlučenjem Kantonalnog suda u kojem je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, apelanti ističu kršenje prava na imovinu zagarantirano člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj obvezi tuženog koja je nastala u jugoslavenskim dinarima, pa se u ovakvoj situaciji sve neizmirene novčane obveze izražene u jugoslavenskim dinarima konvertiraju prema odredbama važećih propisa o konverziji novca u Federaciji Bosne i Hercegovine, te stoga nije utemeljen navod apelanata da su u provedenom parničnom postupku nepotrebno i strogo formalistički primijenjeni propisi o denominaciji i konverziji. Kantonalni sud je, dalje, naveo da su neutemeljeni navodi apelanata kojima tvrde da su se u predmetnom postupku trebale primijeniti odredbe čl. 155, 189, 262. i 278. stavak 2. ZOO u svezi sa naknadom štete, jer je u pitanju novčana obveza kupca (tuženog) koja za predmet ima svotu novca, zbog čega je primijenjen članak 394. ZOO. Glede duljine postupka, nakon navođenja kronologije događaja, Kantonalni sud je naveo da je spis Općinskog suda dostavljen na rješavanje o prizivu Kantonalnom sudu 6. veljače 2007. godine i da je pobijana presuda Kantonalnog suda donesena 16. travnja 2007. godine, te da nije bilo povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije glede duljine trajanja postupka. 23. Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju, glede navoda koji se odnose na duljinu trajanja sudbenog postupka, naveo da su tužbe apelanata Osnovnom sudu podnesene 1990. godine, te da mu nije poznat razlog zbog kojeg je Osnovni sud DBBiH predmete apelanata dostavio na nadležno postupanje tek 2002. godine. Općinski sud je, dalje, naveo da je na duljinu postupka utjecala i činjenica da kod ovog suda postoji 300 sličnih predmeta, zbog čega se čekalo stajalište drugostupanjskog i revizijskog suda radi jednoobraznosti rješavanja, te činjenica da je u predmetu trebalo uraditi vještačenje. 24. Tuženi je u odgovoru na apelaciju pobio navode apelanata, ističući da apelanti u tijeku prvostupanjskog postupka nisu dokazali utemeljenost tužbenog zahtjeva, budući da su obveze obostrano izvršene još 1989. i 1990. godine, te se pozvao na ekvivalentnost davanja, a to znači da su davanja tuženog, također, pretrpjela inflatorna kretanja i stoga izgubila na vrijednosti koja je u trenutku davanja bila znatno veća nego potraživanja apelanata. V. Relevantni propisi 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Članak 2. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Članak 196. stavak 5. Postupak se prekida: Kada zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; Članak 198. Prekid postupka uzrokuje to da prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji. Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na temelju te rasprave donijeti odluku. Parnične radnje što ih je jedna stranka poduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakav pravni Ponedjeljak, 26.4.2010. učinak. Njihov učinak počinje tek nakon što postupak bude nastavljen. Članak 199. stavak 3. Prekinuti postupak će se nastaviti na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. 26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 27. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: Članak 186. (1) Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Članak 189. st. 1. i 2. (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. (2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudbene odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo. Članak 262. stavak 4. (4) Dužnik odgovara i za djelomičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara. Članak 277. (1) Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. (2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate prethodnog stavka ovog članka, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja. Članak 278. (1) Povjeritelj ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to je li pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje. (2) Ako je šteta koju je povjeritelj pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete. Članak 295. stavak 1. (1) Obveza prestaje kad se ispuni, kao i u drugim zakonom određenim slučajevima Članak 355. stavak 1. (1) Ako su predmet obveze stvari određene po rodu, obveza ne prestaje čak i kad sve što dužnik ima od takvih stvari propadne usljed okolnosti za koje on ne odgovara. Načelo monetarnog nominalizma Članak 394. Kad obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije u odnosu na apelante Luku Božića i Miku Josića, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda. Članak 16. stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijela neovlaštena osoba. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 30. Ustavni sud je u dijelu apelacije, na temelju stanja spisa, utvrdio da su apelanti Luka Božić i Mika Josić umrli, ali da su se njihove supruge izjasnile da žele nastaviti postupak i da će ih zastupati Borislav Pisarević. U tijeku postupka umrla je i apelantica Milka Filipović, a po pozivu suda nitko od njezinih nasljednika nije se javio da želi nastaviti postupak. Apelaciju je u apelantičino ime podnio odvjetnik. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbama članka 65. stavak 2. Pravila Ustavnog suda propisano da će se u slučaju ako apelant umre u tijeku postupka po apelaciji, postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Prema tomu, Ustavni sud ne može smatrati dopustivom apelaciju u kojoj se kao apelant navodi osoba koja je umrla prije podnošenja apelacije i u kojoj se navode isključivo povrede ustavnih prava te osobe, a nema dokaza da su njezini nasljednici preuzeli parnični postupak ili dali ovlast za pokretanje apelacijskog postupka pred Ustavnim sudom. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u odnosu na apelanticu Milku Filipović podnijela neovlaštena osoba. 31. Imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je u ovom dijelu apelacije odlučio kao u dispozitivu odluke. 32. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. travnja 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu opunomoćenik apelanata je primio 23. travnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. svibnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelanti pobijaju presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti se, također, u okviru prava na pravično suđenje žale na nerazumno dugo trajanje sudsbenog postupka zbog čega im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku 36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Broj 24 – Strana 87 37. Apelanti se žale na nerazumno dugo trajanje sudbenog postupka, ističući pri tomu da im je zbog duljine trajanja postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 38. Ustavni sud ukazuje na to da je o istim činjeničnim i pravnim pitanjima već odlučivao u svojoj prijašnjoj Odluci broj AP 1408/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1408/07 od 11. studenog 2009. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) povodom apelacije koju su, također, podnijele osobe koje su pokrenule postupak protiv tuženog, a zbog odlučenja sudova u gotovo identičnim predmetima sa istim činjenično-pravnim supstratom. Ustavni sud je u citiranoj odluci odlučio da djelomično usvoji apelaciju u svezi sa povredom prava na pravično suđenje, a u svezi sa duljinom postupka iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ali samo u odnosu na apelante koji su odgovorili na dopis suda iz 2002. godine. Ustavni sud je u Odluci broj AP 1408/07, analizirajući cjelokupnu duljinu postupka, utvrdio da su svi predmeti apelanata počevši od 1996. godine pa do studenog 2001. godine, kada je Osnovni sud Distrikta Brčko donio rješenja kojim se proglasio mjesno nenadležnim, bili prekinuti zbog izvanrednih događaja. Apelanti su imali saznanja o prekidu, kao i mogućnost da nastave postupak koju nisu iskoristili, pa je Ustavni sud utvrdio da se neodlučivanje i neaktivnost po tužbama apelanata u razdoblju od 1996. do 2002. godine ne mogu staviti na teret Osnovnom sudu Distrikta Brčko, već samo apelantima koji nisu pokazali interes radi nastavljanja postupka i dobijanja odluke. Dalje, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1408/07 utvrdio da je Općinski sud (nakon što su mu predmeti dostavljeni na dalje postupanje) poslao dopis apelantima da se izjasne ostaju li pri tužbi. Određeni broj apelanata se izjasnio da ostaje pri tužbi i da želi nastaviti postupak, ali i nakon toga do 2006. godine (dakle, skoro četiri godine) Općinski sud nije poduzeo niti jednu radnju u postupku, zbog čega je ovo razdoblje neaktivnosti Općinskog suda u odnosu na apelante koji su se izjasnili da žele nastaviti postupak Ustavni sud u cijelosti stavio na teret Općinskom sudu, te je u ovom dijelu utvrđena povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na apelante (u Odluci broj AP 1408/07) kojima je Općinski sud poslao dopis a koji nisu odgovorili, Ustavni sud je zaključio da Općinski sud nije prekršio zahtjeve razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da se ovi apelanti i nakon pismenog zahtjeva suda da se izjasne o daljnjem nastavku prekinutog postupka nisu izjasnili da zahtijevaju da se nastavi postupak. Ustavni sud je ustanovio da su navedeni apelanti svojim ponašanjem i pasivnošću doprinijeli ukupnoj duljini trajanja sudbenog postupka, pa se neaktivnost suda u razdoblju od deset godina (1996-2006) ne može staviti na teret sudu, nego apelantima od čije je volje ovisio nastavak postupka. U svezi sa samim tijekom postupka pred Općinskim sudom nakon zakazivanja pripremnog ročišta 27. rujna 2006. godine, kao i postupkom po prizivu pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud je zaključio da su sudovi bili aktivni u odnosu na sve apelante, budući da je Općinski sud u razdoblju od listopada do prosinca 2006. godine proveo postupak i donio odluku o tužbenim zahtjevima apelanata, a da je Kantonalni sud u svemu postupio sukladno odredbi članka 217. ZPP, jer je od dana primitka predmeta po prizivu odluku donio u roku od 45 dana. 39. Pošto se i u konkretnom predmetu radi o istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na svoje zaključke u spomenutoj Odluci broj AP 1408/07, te primjenjujući ih na konkretan predmet zaključuje da je u odnosu na apelante Petra Mirkića, Luku Božića i Miku Josića povrijeđeno pravo na pravično suđenje u svezi sa razumnom duljinom postupka. Ustavni sud primjećuje da se apelant Petar Mirkić 20. siječnja 2003. godine izjasnio da ostaje pri svojoj tužbi i da traži nastavljanje postupka. Također, Ustavni Broj 24 – Strana 88 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sud primjećuje da su supruge umrlih apelanata Luke Božića i Mike Josića poslale dopise Općinskom sudu 10. i 14. veljače 2003. godine u kojim su tražile da se nastavi postupak. Međutim, i pored izjašnjenja ovih apelanata da žele da se nastavi postupak, postupak pred Općinskim sudom je nastavljen tek 28. rujna 2006. godine, dakle, tri godine i osam mjeseci kasnije. Ustavni sud primjećuje da je za ovo razdoblje, u kojem sud nije poduzimao nikakve radnje (od siječnja/veljače 2003. godine do 28. siječnja 2006. godine ), povrijeđeno pravo apelanata Petra Mirkića, Luke Božića i Mike Josića na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 40. Također, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ostale apelante Stevu Božića, Stojana Stojanovića, Milorada Božića, Živka Božića, Stevu Lazića, Acu Perkanovića, Ružu Josipović, Borislava Popovića, Milorada Zoranovića, Nikolu Simića i Milorada Todorovića nije bilo povrede prava na pravično suđenje u svezi sa razumnom duljinom postupka iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da se navedeni apelanti, i nakon pismenog zahtjeva suda da se izjasne o daljnjem nastavku prekinutog postupka, nisu izjasnili da zahtijevaju da se nastavi postupak. Ustavni sud zapaža da su navedeni apelanti svojim ponašanjem i pasivnošću doprinijeli ukupnoj duljini trajanja sudbenog postupka, pa se neaktivnost suda u razdoblju od deset godina (1996-2006) ne može staviti na teret sudu, nego apelantima od čije je volje ovisilo nastavljanje postupka. Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu 41. U svezi sa ostalim navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje da je glede članka II/3. (e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u svojoj ranijoj praksi (osim već citirane Odluke broj AP 1408/07) u više odluka razmatrao ista činjenična i pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1858/07 od 18. listopada 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 270/07 od 8. rujna 2009. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 928/07 od 13. prosinca 2007. godine, dostupne na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da u konkretnim postupcima nema ništa u obrazloženjima pobijanih odluka što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata, niti da je dokazni postupak zlouporabljen na njihovu štetu. U navedenim odlukama Ustavni sud je, dalje, zaključio da se stajalište redovitih sudova koji su odlučivali o podnesenim tužbama temelji na relevantnim propisima o denominaciji i konverziji koji se moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u jugoslavenskim dinarima. Budući da je Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05 i 76/06) određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u BiH, bilo je neophodno uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije kako bi se utvrdila visina potraživanja apelanata. Ustavni sud je u citiranim odlukama u odnosu na navodne povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zaključio da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u svezi sa kršenjem navedenih prava, zbog čega su apelacije odbačene kao očigledno prima facie neutemeljene. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u citiranim odlukama Ustavnog suda mogu primijeniti u konkretnom slučaju, jer se način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni članak II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 6. stavak 1. Europske konvencije i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelante Petra Markića, Luku Božića i Miku Josića postoji povreda prava na pravičan postupak glede donošenja odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koji se vodio pred Općinskim sudom, jer se razdoblje neaktivnosti i nepostupanja Općinskog suda u trajanju od tri godine i osam mjeseci (od siječnja/veljače 2003. do rujna 2006) može isključivo staviti na teret Općinskom sudu. 44. U odnosu na apelante Stevu Božića, Stojana Stojanovića, Milorada Božića, Živka Božića, Stevu Lazića, Acu Perkanovića, Ružu Josipović, Borislava Popovića, Milorada Zoranovića, Nikolu Simića i Milorada Todorovića, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se razdoblje nepostupanja Općinskog suda u trajanju od skoro četiri godine (2002-2006) ne može staviti na teret sudu, nego apelantima od čije je volje isključivo ovisio nastavak i dalji tijek postupka. 45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u odnosu na sve apelante glede primjene materijalnog prava, jer u obrazloženjima pobijanih odluka Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata, niti da je dokazni postupak zlouporabljen na njihovu štetu. Pri tomu se Ustavni sud pozvao na svoju raniju praksu u predmetima koji su se odnosili na ista pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1858/07 od 18. listopada 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 270/07 od 8. rujna 2009. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 928/07 od 13. prosinca 2007. godine, dostupne na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelanticu Milku Filipović, koja je umrla, Ustavni sud je utvrdio da je apelaciju podnijela neovlaštena osoba. 46. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 5. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1461/07, rješavajući apelaciju Steve Božića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 5, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija apelanata Petra Mirkića, Luke Božića i Mike Josića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Presudom Kantonalnog suda u Oxaku broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija apelanata Steve Božića, Stojana Stojanovića, Milorada Božića, Živka Božića, Steve Lazića, Ace Perkanovića, Ruže Josipović, Borislava Popovića, Milorada Zoranovića, Nikole Simića i Milorada Todorovića u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Oxaku broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija apelanata Steve Božića, Stojana Stojanovića, Luke Božića, Milorada Božića, Živka Božića, Steve Lazića, Petra Mirkića, Ace Perkanovića, Ruže Josipović, Borislava Popovića, Milorada Zoranovića, Nikole Simića, Milorada Todorovića i Mike Josića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Oxaku broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija apelantkinje Milke Filipović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Oxaku broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine, zato što ju je podnijelo neovlašćeno lice. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Stevo Božić, Stojan Stojanović, Luka Božić, Milorad Božić, Živko Božić, Stevo Lazić, Petar Mirkić, Aco Perkanović, Ruža Josipović, Borislav Popović, Milorad Zoranović, Nikola Simić, Milka Filipović, Milorad Todorović i Mika Josić (u daqnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnijeli su 21. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Oxaku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Orašju (u daqnjem tekstu: Opštinski sud), učesnika u postupku "Bosanca" d.d. Orašje (u daqnjem tekstu: tuženi) i Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine zatraženo je 4. juna, 9. avgusta, 31. avgusta i 9. novembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 18. juna i 27. novembra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, Opštinski sud je odgovor dostavio 30. avgusta 2007. godine, a tuženi 14. septembra 2007. godine. Opštinski sud je 2. oktobra 2007. godine dostavio na uvid spis tog suda broj P-218/02. Osnovni sud Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tuženog dostavljeni su punomoćniku apelanata 12. novembra i 25. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: Broj 24 – Strana 89 6. Apelanti su u periodu od 26. februara do 8. marta 1990. godine pred Osnovnim sudom u Brčkom (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) podnijeli tužbe protiv pravnog prednika tuženog "Bosanca" d.d. Orašje (u daqnjem tekstu: tuženi) radi naplate duga zbog neispunjenja obaveza iz Ugovora o proizvodwi, isporuci i otkupu duvana. Pravni osnov svake od podnesenih tužbi je Ugovor o proizvodwi, isporuci i otkupu duvana berbe 1989. godine (u daqnjem tekstu: Ugovor) kojim su ugovorne strane uredile međusobna prava i obaveze. U tužbama su iznesene tvrdnje da su svi apelanti ispunili svoje obaveze iz Ugovora, tako što su proizvedene količine duvana predali tuženom, a tuženi svoju obavezu isplate prema zaštitnoj cijeni duvana nije ispunio. Cijena je, kako su apelanti u tužbama istakli, određena Odlukom Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (u daqnjem tekstu: SIV) o izmjeni Odluke o zaštitnoj cijeni sirovog duvana roda 1989. godine. Navedena odluka je objavljena u "Službenom listu SFRJ" broj 80/89 od 8. decembra 1989. godine i prema toj odluci je utvrđena zaštitna cijena duvana za 1989. godinu od 125.50,00 dinara a koju tuženi nije primijenio prilikom konačnog obračuna međusobnih potraživawa. 7. Predmeti apelanata su kod Osnovnog suda zavedeni pod br. P-599/90-I, P-619/90-I, P-644/90-I, P-629/90-I, P-286/90-I (P-36/94-I), P-586/90-I (P-25/94-I), P-595/90-I, P-597/90-I, P-598/90-I, P-580/90-I, P-568/90-I, P-566/90-I, P-546/90-I, P-283/90-I i P-285/90-I. 8. U periodu od 1990. do 1991. godine u predmetima apelanata Stojana Stojanovića, Luke Božića, Petra Mirkića, Ruže Josipović, Milorada Zoranovića, Nikole Simića, Milke Filipović, Milorada Todorovića i Mike Josića bila su zakazana ročišta. Međutim, ona su odložena zbog nepostojawa procesnih pretpostavki za wihovo vođenje. U predmetima apelanata Živka Božića i Steve Lazića bile su donesene presude zbog izostanka 10. maja 1990. godine, ali su, nakon predloga tuženog da se dopusti povrat u pređašnje stanje, ukinute i postupci po podnesenim tužbama nastavljeni. U predmetu Steve Božića Osnovni sud je Rješenjem broj P-599/90-I od 14. maja 1990. godine prekinuo postupak i odredio da će se on nastaviti nakon pravosnažnog završetka postupka za utvrđivanje ustavnosti i zakonitosti odluke SIV-a od 8. decembra 1989. godine koji se vodio u Ustavnom sudu SFRJ ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na završetak tog postupka. Međutim, navedeno rješenje je ukinuto u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak Rješenjem Višeg suda u Tuzli broj GŽ-2161/90 od 30. marta 1992. godine. 9. Osnovni sud je rješewima br. P-599/90-I od 30. marta 1994. godine, P-619/90-I od 23. juna 1994. godine, P-644/90-I od 29. juna 1994. godine, P-629/90-I od 23. juna 1994. godine, P-36/94-I od 16. juna 1994. godine, P-586/90-I od 31. maja 1994. godine, P-595/90-I od 28. decembra 1994. godine, P-597/90-I od 9. maja 1994. godine, P-598/90-I od 14. jula 1994. godine, P-580/90-I od 29. jula 1994. godine, P-568/90-I od 14. decembra 1994. godine, P-566/90-I od 31. maja 1994. godine, P-546/90-I od 31. maja 1994. godine, P-283/90-I od 20. jula 1994. godine i P-285/90-I od 29. jula 1994. godine prekinuo postupke u predmetima apelanata zbog vanrednih događaja - ratnih dejstava, jer je tužilac - tuženi bio odsječen od suda. U stavu 2 rješewa Osnovni sud je naveo da će se postupak nastaviti po predlogu stranaka kada prestanu razlozi zbog kojih je postupak prekinut. Navedena rješewa su dostavljena apelantima, bilo ličnom dostavom apelantima ili wihovom punomoćniku (nema dokaza da su rješewa dostavljena apelantima Stevi Božiću i Petru Mirkiću). 10. Osnovni sud, nakon promjene naziva u Osnovni sud Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnovni sud Distrikta Brčko), rješewima u svim predmetima apelanata br. P-36/94-I od 14. novembra 2001. godine, P-25/94-I od 14. novembra 2001. godine, P-595/90-I od 20. novembra 2001. Broj 24 – Strana 90 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine, P-597/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-598/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-580/90-I od 20. novembra 2001. godine, P-568/90-I od 19. novembra 2001. godine, P-566/90-I od 19. novembra 2001. godine, P-546/90-I od 19. novembra 2001. godine, P-283/90-I od 16. novembra 2001. godine i P-285/90-I od 20. novembra 2001. godine (nema rješewa za Stevu Božića, Stojana Stojanovića, Luku Božića i Milorada Božića) proglasio se mjesno nenadležnim za postupanje u predmetima apelanata i odredio da će po pravosnažnosti ovih rješewa spisi biti dostavljeni Opštinskom sudu kao mjesno nadležnom sudu. 11. Predmeti apelanata su u Opštinskom sudu zavedeni pod novim brojevima P-237/01, P-240/01, P-246/01, P-243/01, P-202/02, P-204/02, P-230/02, P-231/02, P-232/02, P-233/02, P-235/02, P-237/02, P-247/02, P-248/02 i P-250/02. 12. U predmetima apelanata Steve Božića, Stojana Stojanovića i Milorada Božića pred Opštinskim sudom su održane glavne rasprave 29. oktobra 2002. godine, kojim su pristupili punomoćnik apelanata i punomoćnik tuženog. Opštinski sud je rješewima odredio da se nastavljaju postupci u ovim pravnim stvarima i zatim odložio rasprave na neodređeno vrijeme, te naložio punomoćniku tuženog da dostavi određenu dokumentaciju i konstatovao da će pozvati punomoćnika apelanata da predujmi troškove vještačewa, nakon čega će se odrediti sprovođenje vještačewa. 13. Opštinski sud je dopisima od 4. do 8. novembra 2002. godine (za Stevu Božića, Stojana Stojanovića, Luku Božića i Milorada Božića dopisima od 16. januara 2002. godine) zatražio od apelanata da se izjasne o vođenju daqnjeg postupka po wihovim predmetima. Sud je zatražio i da se supruga umrlog Mike Josića izjasni da li želi da se postupak nastavi, kao i supruga Luke Božića. Takođe, Opštinski sud je pokušao da pronađe nasljednike umrle Milke Filipović, ali iz spisa proizilazi da nije u tome uspio. Apelant Petar Mirkić je obavijestio Opštinski sud 23. januara 2003. godine da ostaje pri tužbi i da traži da se postupak u njegovom predmetu nastavi. Supruga umrlog Mike Josića Ruža Josić obavijestila je sud 14. februara 2002. godine da je njen suprug umro, ali da ona želi da se postupak nastavi i da je njen advokat i ubuduće Borislav Pisarević. Supruga umrlog Luke Božića Živka Božić obavijestila je sud 10. februara 2003. godine da želi da nastavi postupak nakon smrti svog supruga i da će je i dalje zastupati Borislav Pisarević. Ostali apelanti se nisu izjasnili. 14. Na pripremnom ročištu, održanom 17. oktobra 2006. godine, punomoćnik apelanata je predložio da se parnice svih apelanata spoje, budući da se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu i istom tuženom. Opštinski sud je spojio parnične predmete br. P-237/01, P-240/01, P-243/01, P-246/01, P-202/02, P-204/02, P-230/02, P-231/02, P-232/02, P-233/02, P-235/02, P-237/02, P-247/02, P-248/02 i P-250/02 sa parnicom broj P-237/01, te odredio da će se jedinstven postupak voditi pod brojem P-237/01. Punomoćnik apelanata je, zatim, precizirao tužbeni zahtjev radi isplate duga u važećoj valuti, tražeći da se tuženi obaveže da apelantima na ime isplate duga isplati iznos od po 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1990. godine pa do isplate i troškovima postupka. Osim glavnog zahtjeva, postavljen je i alternativni zahtjev usmjeren na naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovornih obaveza u iznosu od po 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1990. godine pa do isplate i troškovima postupka. Opštinski sud, postupajući po predlozima parničnih stranaka, odredio je koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Budući da su apelanti posredstvom punomoćnika predložili da vještak ekonomske struke sprovede dokaze, Opštinski sud je donio Rješenje broj P-237/01 od 17. oktobra 2006. godine kojim je odredio vještaka i u obrazloženju utvrdio predmet vještačewa. 15. Na ročištu za glavnu raspravu od 16. novembra 2006. godine u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka izvedeni su dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju u spisu Ponedjeljak, 26.4.2010. i saslušan je vještak ekonomske struke Jozo Agatić, koji je pojasnio i dopunio svoj pismeni nalaz i mišljenje od 6. novembra 2006. godine. Punomoćnik apelanata je, s obzirom na dati nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke kojim je utvrđeno da su potraživawa apelanata u potpunosti obezvrijeđena, precizirao alternativno podnesen tužbeni zahtjev za naknadu štete za sve apelante, tražeći da se tuženi obaveže da apelantima na ime naknade materijalne štete zbog neispunjenja ugovornih obaveza iz 1989. godine pojedinačno isplati različite iznose, i to od 78,64 KM do 2.948,36 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1990. godine, pa da isplate, uz naknadu troškova postupka. Opštinski sud je zakqučio glavnu raspravu i odredio da će odluku donijeti 15. decembra 2006. godine. 16. Opštinski sud je donio Presudu broj P-237/01 od 15. decembra 2006. godine kojom je odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da im tuženi na ime isplate duga isplati iznose od po 5.000,00 KM sa kamatom i troškovima postupka. Djelimično je usvojen alternativno podneseni tužbeni zahtjev kojim je tuženi obavezan da apelantima na ime naknade materijalne štete, zbog neispunjenja ugovornih obaveza iz 1989. godine, isplati iznose koji su precizirani u tužbenim zahtjevima i iznose od 78,64 KM do 2.948,36 KM i troškove postupka. Tužbeni zahtjev usmjeren na zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose počev od 1. januara 1990. godine pa do 27. jula 2005. godine odbijen je kao neosnovan. 17. U obrazloženju presude, u odnosu na odbijajući dio zahtjeva, Opštinski sud je naveo da prema nalazu vještaka sva potraživawa apelanata prema ugovoru iz 1989. godine, nakon izvršene denominacije i pretvarawa prema utvrđenim paritetima u važeću valutu - KM, i zatim izvršeni obračun zakonskih zateznih kamata, ne daju iznos koji može da se izrazi u najmawoj novčanoj jedinici važeće valute, zbog čega je takav zahtjev odbijen kao neosnovan. Opštinski sud je u obrazloženju presude, dalje, naveo da je, zbog neblagovremenog ispunjenja ugovorene obaveze, potraživanje svih apelanata obezvrijeđeno, te da su na taj način apelanti pretrpjeli štetu zbog toga što je tuženi zadocnio u ispuwavanju obaveze. Opštinski sud je ocijenio da je pravni osnov za usvajajući dio tužbenih zahtjeva apelanata propisan u odredbi člana 278 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/93 i "Službene novine FBiH" broj 29/03, u daqnjem tekstu: ZOO), kojom je regulisano da "ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo da zahtijeva razliku do potpune naknade štete". Opštinski sud je, odlučujući o zahtjevu za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja obaveza iz ugovora, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka utvrdio da apelanti trpe štetu zbog isporučenih, a neisplaćenih količina duvana. Opštinski sud je utvrdio koliko je ostalo neisplaćeno kilograma duvana za svakog apelanta i na tako izračunatu količinu neisplaćenog duvana primijenio zaštitnu cijenu duvana iz 2005. godine, te odredio kolika je pojedinačna šteta zbog zadocnjenja u ispuwavanju obaveza iznosila za svakog apelanta. Opštinski sud je naveo da na ovaj način nije izvršeno pretvaranje novčane u naturalnu obavezu, nego je samo izračunata šteta koju su apelanti pretrpjeli zbog zadocnjenja u ispunjenju ugovorne obaveze. U pogledu zahtjeva apelanata da im se na dosuđene iznose obračuna kamata prema odredbi iz člana 277 ZOO, Opštinski sud je istakao da je zahtjev neosnovan, jer je u konkretnom slučaju šteta obračunata primjenom zaštitnih cijena duvana za 2005. godinu, prema Odluci koja je stupila na snagu 28. jula 2005. godine. 18. Protiv Presude Opštinskog suda broj P-237/01 tuženi je izjavio žalbu 15. decembra 2006. godine. Žalba je dostavljena punomoćniku apelanata na odgovor, a nakon davawa odgovora na žalbu, Opštinski sud je cio spis dostavio Kantonalnom sudu na daqi postupak po žalbi. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 19. Kantonalni sud je Presudom broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine uvažio žalbu tuženog, Presudu Opštinskog suda broj P-237/01 od 15. decembra 2006. godine preinačio u dijelu kojim je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanata tako što je odbio zahtjev za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovora. Kantonalni sud je obavezao apelante da tuženom solidarno nadoknade troškove postupka a u ostalom odbijajućem dijelu prvostepena presuda ostala je neizmijenjena. 20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, potvrđujući pravilnost i zakonitost odbijajućeg dijela prvostepene presude, naveo da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom odredbi materijalnog prava, i to člana 394 ZOO (princip monetarnog nominalizma), na osnovu sprovedenih dokaza, pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu duga, zbog toga što ne može da se udovoqi tužbenom zahtjevu kad novčani zahtjev tužbe glasi na iznos mawi od najmanje važeće novčane jedinice. U pogledu dosuđujućeg dijela prvostepene presude, Kantonalni sud je istakao da je žalba osnovana i da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe člana 278 stav 2 ZOO. Iz sprovedenih dokaza, kako je dalje navedeno, proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o dvostranom teretnom ugovoru zakqučenom između apelanata i tuženog u kojem su utvrđena prava i obaveze ugovornih strana na način da su apelanti kao prodavci obavezani na predaju određenih količina duvana, a tuženi kao kupac na plaćanje cijene za isporučeni duvan. Cijena duvana u tim ugovorima određena je u jugoslovenskim dinarima po kilogramu duvana, te je utvrđen i rok isplate isporučenog duvana. Budući da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj obavezi tuženog koja je nastala u jugoslovenskim dinarima, sve neizmirene novčane obaveze se, prema mišljenju Kantonalnog suda, konvertuju prema Odluci Vlade RBiH ("Službeni list RBiH" broj 13/92) koja je donesena na osnovu Zakona o novcu ("Službeni list RBiH" br. 8/92 i 13/904) i pretvaraju u obaveze izražene u bh. dinarima, a primjenom odredbi Zakona o promjeni vrijednosti dinara ("Službeni list RBiH" br. 16/94 i 13/94) denominuju za 10.000,00 puta. Prema principu nominalnog monetarizma koji je regulisan u odredbi člana 394 ZOO, kako je dalje naveo Kantonalni sud, apelantima pripada pravo na isplatu nominalnog iznosa, a ne i pravo na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca. Budući da je vještak ekonomske struke utvrdio da vrijednost predmetnih potraživawa nije moguće izraziti u važećoj valuti Bosne i Hercegovine, jer su mawa od najmanje novčane jedinice u platnom prometu u iznosu ispod 0,01 KM kao mogućeg sredstva plaćawa, to nije moguće obračunati ni kamate. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz odredbi člana 394 ZOO i s obzirom na promjene u novčanom sistemu Bosne i Hercegovine proizilazi da ne može da se udovoqi tužbenom zahtjevu kad novčani zahtjev tužbe glasi na iznos mawi od najmanje važeće novčane jedinice, a samim tim nema ni mogućnosti da se apelantima dosudi naknada štete prema odredbama člana 278 stav 2 ZOO. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud, određivanjem vrijednosti naknade štete na dan presuđewa, i to pozivanjem na zaštitnu cijenu duvana za 2005. godine, izjednačio novčanu obavezu tuženog sa utvrđivanjem vrijednosti oštećene stvari - dobara i izmakle koristi, propisano odredbama člana 189 ZOO, a što je suprotno odredbama čl. 186, 277 stav 1 i 394 ZOO, i ovako određivanje vrijednosti nikad se ne dovodi u vezu s pravom na zateznu kamatu. Zbog pogrešne primjene odredbi materijalnog prava, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, prvostepeni sud je pogrešno kao drugi dio zadatka vještaku utvrdio da izračuna dugovawa tuženom u naturalnoj vrijednosti, čime je izvršeno pretvaranje novčane u naturalnu obavezu. Kantonalni sud je, takođe, iz činjeničnog stawa utvrđenog u prvostepenom postupku ocijenio da tuženi nije nikako mogao da utiče na okolnosti denominacije i devalvacije novčane jedinice u Federaciji Bosne i Hercegovine, koja je nastupila kao akt vlasti (nema krivice tuženog) i da je devalvacija novca Broj 24 – Strana 91 u sudskoj praksi odredbama člana 263 ZOO predviđena kao jedna od okolnosti (događaj) čije nastupanje oslobađa tuženog kao dužnika od odgovornosti. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud u predmetnoj presudi nije pravilno označio vrijednost spora spojenih predmetnih parnica, tako da je Kantonalni sud, na osnovu člana 83 a u vezi sa članom 316 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03 i 73/05, u daqnjem tekstu: ZPP), označio vrijednost spora u ovoj presudi u iznosu od 5.000,00 KM (najveći naznačeni tražbeni iznos iz uređenih tužbenih zahtjeva) s obzirom na to da se radi o odvojenim parnicama koje su spojene zbog ekonomičnosti postupka i zajedničkog rješavawa, a nakon čega je svaka parnica zadržala svoju samostalnost i nisu stvoreni odnosi suparničara. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 21. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu prava na pravično suđenje, apelanti ističu da je Kantonalni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava wihov zahtjev za naknadu materijalne štete odbio zanemarujući odredbu iz člana 262 stav 4 ZOO, kojom je regulisano da je tuženi odgovoran za štetu ako je pri nastupanju objektivne nemogućnosti ispunjenja obaveze već bio u docwi. S obzirom na to da je rok za ispunjenje obaveze tuženog bio 31. decembar 1989. godine, apelanti smatraju da je od tog datuma tuženi u docwi, a nemogućnost ispunjenja je nastupila kasnije, reformom novčanog zakonodavstva i promjenom vrijednosti valute. Apelanti ističu da im je, zbog presude Kantonalnog suda, onemogućeno da se obeštete po jednom pravnom osnovu, bila to isplata duga ili naknada štete, te da su dugotrajnost sudskog postupka i promjene vrijednosti novca, koje su nastupile nakon docnje tuženog, pogodovale tuženom, te da su obavezani da snose troškove sudskog postupka. Apelanti ističu da je postupak pred redovnim sudovima nerazumno dugo trajao, budući da su tužbe podnesene 1990. godine, a postupak okončan u martu 2007. godine, što je zbog promjene vrijednosti novca pogodovalo tuženom. U vezi sa dugotrajnošću postupka, kao i odlučenjem Kantonalnog suda u kojem je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, apelanti ističu kršenje prava na imovinu zagarantovano članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj obavezi tuženog koja je nastala u jugoslovenskim dinarima, pa se u ovakvoj situaciji sve neizmirene novčane obaveze izražene u jugoslovenskim dinarima konvertuju prema odredbama važećih propisa o konverziji novca u Federaciji Bosne i Hercegovine, te stoga nije osnovan navod apelanata da su u sprovedenom parničnom postupku nepotrebno i strogo formalistički primijenjeni propisi o denominaciji i konverziji. Kantonalni sud je, dalje, naveo da su neosnovani navodi apelanata kojima tvrde da su se u predmetnom postupku trebale primijeniti odredbe čl. 155, 189, 262 i 278 stav 2 ZOO u vezi sa naknadom štete, jer je u pitanju novčana obaveza kupca (tuženog) koja za predmet ima svotu novca, zbog čega je primijenjen član 394 ZOO. U pogledu dužine postupka, nakon navođewa hronologije događaja, Kantonalni sud je naveo da je spis Opštinskog suda dostavljen na rješavanje o žalbi Kantonalnom sudu 6. februara 2007. godine i da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 16. aprila 2007. godine, te da nije bilo povrede člana 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu dužine trajawa postupka. Broj 24 – Strana 92 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 23. Opštinski sud je u svom odgovoru na apelaciju, u pogledu navoda koji se odnose na dužinu trajawa sudskog postupka, naveo da su tužbe apelanata Osnovnom sudu podnesene 1990. godine, te da mu nije poznat razlog zbog kog je Osnovni sud DBBiH predmete apelanata dostavio na nadležno postupanje tek 2002. godine. Opštinski sud je, dalje, naveo da je na dužinu postupka uticala i činjenica da kod ovog suda postoji 300 sličnih predmeta, zbog čega se čekalo stanovište drugostepenog i revizionog suda radi jednoobraznosti rješavawa, te činjenica da je u predmetu trebalo uraditi vještačenje. 24. Tuženi je u odgovoru na apelaciju osporio navode apelanata, ističući da apelanti u toku prvostepenog postupka nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva, budući da su obaveze obostrano izvršene još 1989. i 1990. godine, te se pozvao na ekvivalentnost davawa, a to znači da su davawa tuženog, takođe, pretrpjela inflatorna kretawa i stoga izgubila na vrijednosti koja je u trenutku davawa bila znatno veća nego potraživawa apelanata. V. Relevantni propisi 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 2 U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 196 stav 5 Postupak se prekida: Kada zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; Član 198 Prekid postupka uzrokuje to da prestaju da teku svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radwi. Za vrijeme trajawa prekida postupka sud ne može da preduzima nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zakqučewa glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave da donese odluku. Parnične radnje što ih je jedna stranka preduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakav pravni učinak. Wihov učinak počinje tek nakon što postupak bude nastavljen. Član 199 stav 3 Prekinuti postupak će se nastaviti na predlog stranke čim prestanu razlozi prekida. 26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 27. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: Član 186 (1) Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Član 189 st. 1 i 2 (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. (2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošewa sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo. Član 262 stav 4 (4) Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara. Ponedjeljak, 26.4.2010. Član 277 (1) Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. (2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja. Član 278 (1) Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje. (2) Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo da zahtijeva razliku do potpune naknade štete. Član 295 stav 1 (1) Obaveza prestaje kad se ispuni, kao i u drugim zakonom određenim slučajevima Član 355 stav 1 (1) Ako su predmet obaveze stvari određene po rodu, obaveza ne prestaje čak i kad sve što dužnik ima od takvih stvari propadne usljed okolnosti za koje on ne odgovara. Princip monetarnog nominalizma Član 394 Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan da isplati onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje šta drugo. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije u odnosu na apelante Luku Božića i Miku Josića, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 5 Pravila Ustavnog suda. Član 16 stav 4 tačka 5 Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašćeno lice. 30. Ustavni sud je u dijelu apelacije, na osnovu stawa spisa, utvrdio da su apelanti Luka Božić i Mika Josić umrli, ali da su se wihove supruge izjasnile da žele da nastave postupak i da će ih zastupati Borislav Pisarević. U toku postupka umrla je i apelantkiwa Milka Filipović, a po pozivu suda niko od njenih nasljednika nije se javio da želi da nastavi postupak. Apelaciju je u apelantkiwino ime podnio advokat. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 65 stav 2 Pravila Ustavnog suda propisano da će se u slučaju ako apelant umre u toku postupka po apelaciji, postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Prema tome, Ustavni sud ne može da smatra dopustivom apelaciju u kojoj se kao apelant navodi lice koje je umrlo prije podnošewa apelacije i u kojoj se navode iskqučivo povrede ustavnih prava tog lica, a nema dokaza da su njegovi nasljednici preuzeli parnični postupak ili dali ovlašćenje za pokretanje apelacionog postupka pred Ustavnim sudom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je apelaciju u odnosu na apelantkinju Milku Filipović podnijelo neovlašćeno lice. 31. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 4 tačka 5 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašćeno lice, Ustavni sud je u ovom dijelu apelacije odlučio kao u dispozitivu odluke. 32. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 030 od 16. aprila 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 23. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se, takođe, u okviru prava na pravično suđenje žale na nerazumno dugo trajanje sudskog postupka zbog čega im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku 36. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom 37. Apelanti se žale na nerazumno dugo trajanje sudskog postupka, ističući pri tome da im je zbog dužine trajawa postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 38. Ustavni sud ukazuje na to da je o istim činjeničnim i pravnim pitawima već odlučivao u svojoj prijašwoj Odluci broj AP 1408/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1408/07 od 11. novembra 2009. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) povodom apelacije koju su, takođe, podnijela lica koja su pokrenula postupak protiv tuženog, a zbog odlučewa sudova u gotovo identičnim predmetima sa istim činjenično-pravnim supstratom. Ustavni sud je u citiranoj odluci odlučio da djelimično usvoji apelaciju u vezi sa povredom prava na pravično suđenje, a u vezi sa dužinom postupka iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ali samo u odnosu na apelante koji su odgovorili na dopis suda iz 2002. godine. Ustavni sud je u Odluci broj AP 1408/07, analizirajući cjelokupnu dužinu postupka, utvrdio da su svi predmeti apelanata počev od 1996. godine pa do novembra 2001. godine, kada je Osnovni sud Distrikta Brčko donio rješewa kojim se proglasio mjesno nenadležnim, bili prekinuti zbog vanrednih događaja. Apelanti su imali saznawa o prekidu, kao i mogućnost da nastave postupak koju nisu iskoristili, pa je Ustavni sud utvrdio da se neodlučivanje i neaktivnost po tužbama apelanata u periodu od 1996. do 2002. godine ne mogu da stave na teret Osnovnom sudu Distrikta Brčko, već samo apelantima Broj 24 – Strana 93 koji nisu pokazali interes radi nastavljanja postupka i dobijawa odluke. Dalje, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1408/07 utvrdio da je Opštinski sud (nakon što su mu predmeti dostavljeni na dalje postupanje) poslao dopis apelantima da se izjasne da li ostaju pri tužbi. Određeni broj apelanata se izjasnio da ostaje pri tužbi i da želi da se nastavi postupak, ali i nakon toga do 2006. godine (dakle, skoro četiri godine) Opštinski sud nije preduzeo niti jednu radnju u postupku, zbog čega je ovaj period neaktivnosti Opštinskog suda u odnosu na apelante koji su se izjasnili da žele da nastave postupak Ustavni sud u cijelosti stavio na teret Opštinskom sudu, te je u ovom dijelu utvrđena povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na apelante (u Odluci broj AP 1408/07) kojima je Opštinski sud poslao dopis a koji nisu odgovorili, Ustavni sud je zakqučio da Opštinski sud nije prekršio zahtjeve razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da se ovi apelanti i nakon pismenog zahtjeva suda da se izjasne o daqnjem nastavku prekinutog postupka nisu izjasnili da zahtijevaju da se nastavi postupak. Ustavni sud je ustanovio da su navedeni apelanti svojim ponašanjem i pasivnošću doprinijeli ukupnoj dužini trajawa sudskog postupka, pa se neaktivnost suda u periodu od deset godina (1996-2006) ne može da stavi na teret sudu, nego apelantima od čije je volje zavisio nastavak postupka. U vezi sa samim tokom postupka pred Opštinskim sudom nakon zakazivawa pripremnog ročišta 27. septembra 2006. godine, kao i postupkom po žalbi pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud je zakqučio da su sudovi bili aktivni u odnosu na sve apelante, budući da je Opštinski sud u periodu od oktobra do decembra 2006. godine sproveo postupak i donio odluku o tužbenim zahtjevima apelanata, a da je Kantonalni sud u svemu postupio u skladu sa odredbom člana 217 ZPP, jer je od dana prijema predmeta po žalbi odluku donio u roku od 45 dana. 39. Pošto se i u konkretnom predmetu radi o istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazložewa, poziva na svoje zakqučke u spomenutoj Odluci broj AP 1408/07, te primjenjujući ih na konkretan predmet zakqučuje da je u odnosu na apelante Petra Mirkića, Luku Božića i Miku Josića povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vezi sa razumnom dužinom postupka. Ustavni sud primjećuje da se apelant Petar Mirkić 20. januara 2003. godine izjasnio da ostaje pri svojoj tužbi i da traži nastavljanje postupka. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su supruge umrlih apelanata Luke Božića i Mike Josića poslale dopise Opštinskom sudu 10. i 14. februara 2003. godine u kojim su tražile da se nastavi postupak. Međutim, i pored izjašnjenja ovih apelanata da žele da se nastavi postupak, postupak pred Opštinskim sudom je nastavljen tek 28. septembra 2006. godine, dakle, tri godine i osam mjeseci kasnije. Ustavni sud primjećuje da je za ovaj period, u kojem sud nije preduzimao nikakve radnje (od januara/februara 2003. godine do 28. januara 2006. godine ), povrijeđeno pravo apelanata Petra Mirkića, Luke Božića i Mike Josića na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 40. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da u odnosu na ostale apelante Stevu Božića, Stojana Stojanovića, Milorada Božića, Živka Božića, Stevu Lazića, Acu Perkanovića, Ružu Josipović, Borislava Popovića, Milorada Zoranovića, Nikolu Simića i Milorada Todorovića nije bilo povrede prava na pravično suđenje u vezi sa razumnom dužinom postupka iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da se navedeni apelanti, i nakon pismenog zahtjeva suda da se izjasne o daqnjem nastavku prekinutog postupka, nisu izjasnili da zahtijevaju da se nastavi postupak. Ustavni sud zapaža da su navedeni apelanti svojim ponašanjem i pasivnošću doprinijeli ukupnoj dužini Broj 24 – Strana 94 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 26.4.2010. trajawa sudskog postupka, pa se neaktivnost suda u periodu od deset godina (1996-2006) ne može da stavi na teret sudu, nego apelantima od čije je volje zavisilo nastavljanje postupka. Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu 41. U vezi sa ostalim navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje da je u pogledu člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u svojoj ranijoj praksi (osim već citirane Odluke broj AP 1408/07) u više odluka razmatrao ista činjenična i pravna pitawa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1858/07 od 18. oktobra 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 270/07 od 8. septembra 2009. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 928/07 od 13. decembra 2007. godine, dostupne na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je zakqučio da u konkretnim postupcima nema ništa u obrazložewima osporenih odluka što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoqno primijenjeni na štetu apelanata, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na wihovu štetu. U navedenim odlukama Ustavni sud je, dalje, zakqučio da se stanovište redovnih sudova koji su odlučivali o podnesenim tužbama zasniva na relevantnim propisima o denominaciji i konverziji koji moraju da se primijene u svim potraživawima izraženim u jugoslovenskim dinarima. Budući da je Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05 i 76/06) određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćawa u BiH, bilo je neophodno uzeti u obzir sve promjene valute i wihove denominacije kako bi se utvrdila visina potraživawa apelanata. Ustavni sud je u citiranim odlukama u odnosu na navodne povrede člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zakqučio da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem navedenih prava, zbog čega su apelacije odbačene kao očigledno prima facie neosnovane. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da se razlozi navedeni u citiranim odlukama Ustavnog suda mogu da primijene u konkretnom slučaju, jer se način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivnopravne propise ne može da smatra proizvoqnim. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni član II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6 stav 1 Evropske konvencije i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na sve apelante u pogledu primjene materijalnog prava, jer u obrazložewima osporenih odluka Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoqno primijenjeni na štetu apelanata, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na wihovu štetu. Pri tome se Ustavni sud pozvao na svoju raniju praksu u predmetima koji su se odnosili na ista pitawa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1858/07 od 18. oktobra 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 270/07 od 8. septembra 2009. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 928/07 od 13. decembra 2007. godine, dostupne na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelantkinju Milku Filipović, koja je umrla, Ustavni sud je utvrdio da je apelaciju podnijelo neovlašćeno lice. 46. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 5 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. VIII. Zakqučak 43. Ustavni sud zakqučuje da u odnosu na apelante Petra Markića, Luku Božića i Miku Josića postoji povreda prava na pravičan postupak u pogledu donošewa odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije koji se vodio pred Opštinskim sudom, jer se period neaktivnosti i nepostupawa Opštinskog suda u trajanju od tri godine i osam mjeseci (od januara/februara 2003. do septembra 2006) može iskqučivo da stavi na teret Opštinskom sudu. 44. U odnosu na apelante Stevu Božića, Stojana Stojanovića, Milorada Božića, Živka Božića, Stevu Lazića, Acu Perkanovića, Ružu Josipović, Borislava Popovića, Milorada Zoranovića, Nikolu Simića i Milorada Todorovića, Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer se period nepostupawa Opštinskog suda u trajanju od skoro četiri godine (2002-2006) ne može da stavi na teret sudu, nego apelantima od čije je volje iskqučivo zavisio nastavak i daqi tok postupka. 45. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 47. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1472/07, rješavajući apelaciju Zdenka Dragičevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine donio je Usvaja se apelacija Zdenka Dragičevića, Selve Bećirević, Fikrete Simić i Seade Joldić-Hasić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-Rev-06-000996 od 15. marta 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od devedeset dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zdenko Dragičević, Selva Bećirević, Fikreta Simić i Seada Joldić-Hasić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zavidovića, koje zastupa Nermina Pivić, advokat iz Zenice, podnijeli su 22. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 996 od 15. marta 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo), kao učesnika u postupku, zatraženo je 29. maja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 13. juna 2007. godine, a Kantonalno pravobranilaštvo 29. maja 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva dostavljeni su apelantima 29. septembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-274/04 od 17. maja 2005. godine obavezana je Opća gimnazija Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima isplati novčane iznose označene u izreci presude na ime potraživanja iz radnog odnosa (plaće, topli obrok, regres), sa zakonskom zateznom kamatom. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud utvrdio da je tužena apelantima navedena potraživanja isplaćivala u iznosima manjim od minimuma utvrđenog čl. 28, 40. i 43. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 51/00), čija primjena proizlazi iz člana 5. Općeg kolektivnog ugovora u Federaciji Bosne i Hercegovine. Prigovor tužene da ne može biti pasivno legitimirana u ovom sporu, jer je njezin osnivač i finansijer Zeničko-dobojski kanton, sud je ocijenio kao neosnovan jer je članom 3. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano da je poslodavac fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao na osnovu ugovora o radu. Iz predočenih ugovora o radu koje su apelanti zaključili sa tuženom vidljivo je da je tužena poslodavac. 7. Na presudu Općinskog suda tužena je izjavila žalbu Kantonalnom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) ističući, između ostalog, da nije pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, te da to eventualno može biti Zeničko-dobojski kanton jer je osnivač i finansijer tužene. Dalje, tužena je istakla da nema svoj samostalni račun niti ima utjecaj na visinu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa. 8. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-843/2005 od 11. oktobra 2005. godine žalbu tužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Sud je ocijenio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da pri tom nije počinio povredu odredaba parničnog postupka kada je odlučio kao u izreci osporene presude. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla tužena sud je ocijenio kao neosnovan, jer je nesporno da tužena ima svojstvo pravnog lica s kojim su apelanti zaključili ugovore o radu. 9. Kako tužena nije isplatila dosuđene iznose, apelanti su 18. oktobra 2005. godine podnijeli prijedlog za izvršenje u kojem je kao izvršenik označena tužena, "a koja se finansira iz Trezora Zeničko-dobojskog kantona", te je naveden broj žiroračuna otvoren u Investiciono-komercijalnoj banci d.d. Zenica. Broj 24 – Strana 95 10. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj I-834/05 od 20. oktobra 2005. godine dopustio izvršenje na prijedlog apelanata i to pljenidbom novčanih sredstava na žiroračunu označenom u prijedlogu, konstatirajući da se radi o žiroračunu tužene kao izvršenika. 11. Protiv ovog rješenja prigovor su izjavili tužena i Zeničko-dobojski kanton kao treće lice. Oba prigovora su se zasnivala na identičnim navodima. Naime, istaknuto je da izvršna isprava nije usaglašena sa izvršnim naslovom, tj. da Presuda broj P-274/04 od 17. maja 2005. godine glasi na Opću gimnaziju, a ne na Zeničko-dobojski kanton, koji nije ni bio tužena strana. Dalje, istaknuto je da broj žiroračuna naveden u prijedlogu za izvršenje pripada Zeničko-dobojskom kantonu a ne tuženoj, te da je došlo do pogrešne i neosnovane zapljene novčanih sredstava trećeg lica jer tužena nije organ ili tijelo Zeničko-dobojskog kantona već samostalno pravno lice - javna ustanova, registrirana u skladu sa Zakonom o srednjoj školi i Zakonom o ustanovama. Najzad, istaknuto je da Zeničko-dobojskom kantonu nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku iz kojeg potječe presuda - izvršni naslov. Predloženo je da se odredi mjera osiguranja tako što će se određeno izvršenje odložiti. 12. Općinski sud je Rješenjem broj I-834/05 od 16. novembra 2005. godine odbio kao neosnovan prigovor tužene na rješenje o izvršenju od 20. oktobra 2005. godine, te kao nedopuštene odbacio prijedloge tužene i Zeničko-dobojskog kantona za odlaganje izvršenja. U obrazloženju rješenja sud je istakao da račun naveden u prijedlogu za izvršenje predstavlja jedinstveni račun Trezora Zeničko-dobojskog kantona za sve budžetske korisnike i da se cjelokupno finansiranje tužene vrši preko tog računa. Sud je zaključio da su ovaj račun i sredstva koja se nalaze na njemu račun i sredstva svih budžetskih korisnika, pa i tužene, kojim tužena odgovara za svoje obaveze, jer nema drugih načina finansiranja i izmirenja svojih obaveza osim putem Trezora Zeničko-dobojskog kantona. Općinski sud je Zaključkom broj I-834/05 od 16. novembra 2005. godine, odlučujući o prigovoru Zeničko-dobojskog kantona kao trećeg lica o odlaganju izvršenja, u skladu sa članom 53. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, uputio Zeničko-dobojski kanton na parnicu, radi dokazivanja da je izvršenje protiv tužene na sredstvima na računu Trezora Zeničko-dobojskog kantona nedopušteno. 13. Na osnovu Rješenja o izvršenju broj I-834/05 od 20. oktobra 2005. godine apelantima su sa računa Zeničko-dobojskog kantona uplaćeni dosuđeni iznosi 24. novembra 2005. godine. 14. Tužbom od 30. novembra 2005. godine Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: tužilac) pokrenuo je parnicu protiv apelanata kako bi se utvrdilo da je nedopušteno izvršenje radi namirenja novčanih potraživanja na novčanim sredstvima na transakcijskom računu Ministarstva finansija Zeničko-dobojskog kantona zaplijenjenih u izvršnom predmetu broj I-834/05, te da se apelanti obavežu da tužiocu vrate na ovaj način isplaćena sredstva sa zakonskom zateznom kamatom. 15. Općinski sud je Presudom broj P-816/05 od 10. februara 2006. godine odbio tužiočev tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude sud je istakao da je nesporno da je tužena (Opća gimnazija) budžetski korisnik. Dalje, Odlukom o tužiočevom preuzimanju prava i obaveza osnivača nad srednjim školama kao javnim ustanovama od 29. jula 2004. godine ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 10/04) tužilac je preuzeo sva prava i obaveze srednjih škola koji su nastali nakon stupanja na snagu ove odluke, a obaveza tužene je nastala donošenjem presude od 17. maja 2005. godine, odnosno nakon što je tuženi preuzeo obaveze. Dalje, s obzirom na to da je tužena-izvršenik pravno lice čiji je osnivač tužilac, koji u tom svojstvu osigurava i sredstva za rad tužene, te koja je budžetski korisnik i nema drugi način finansiranja i izmirenja svojih obaveza, račun naveden u prijedlogu za izvršenje predstavlja jedinstveni račun tužiočevog trezora za sve budžetske korisnike, kojim Ministarstvo finansija samo rukovodi. Ocjenjujući sve navedeno, sud je zaključio da se Broj 24 – Strana 96 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH izvršenje ne može smatrati nedopuštenim jer se ne radi o sredstvima trećeg lica. Najzad, sud je istakao da, i u slučaju kad bi se sredstva na računu tužiočevog trezora smatrala sredstvima trećeg lica, tužilac bi se, u skladu sa članom 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, mogao obavezati da odgovara za obaveze tužene jer je njezin osnivač. 16. Odlučujući o tužiočevoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-06-001 061 od 18. maja 2006. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju rješenja sud je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te, u skladu s tim, pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je u svemu ostao pri navedenim zaključcima prvostepenog suda. 17. Tužilac je presudu Kantonalnog suda osporio izjavljivanjem revizije Vrhovnom sudu tražeći da se utvrdi da je izvršenje radi namirenja novčanih potraživanja sa računa njezinog Ministarstva finansija nedopušteno, te da se u cijelosti odbiju zahtjevi apelanata. 18. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000996 od 15. marta 2007. godine reviziju djelimično uvažio, obje nižestepene presude preinačio tako što je utvrdio da je nedopušteno izvršenje radi namirenja novčanih tražbina na novčanim sredstvima na transakcijskom računu Ministarstva finansija tužene zaplijenjenih u izvršnom predmetu broj I-834/05. U ostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude sud je istakao da je reviziju dopustio u skladu sa članom 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, jer smatra da je odlučivanje o ovoj reviziji značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Dalje, u obrazloženju je istaknuto da tužilac nije bio pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem je tužena obavezana na isplatu utvrđenih iznosa apelantima, koji je rezultirao presudom kao izvršnom ispravom, na osnovu koje je doneseno i rješenje o izvršenju. S obzirom na to da apelanti nisu bili u radnom odnosu sa tužiocem već sa tuženom, koja je javna ustanova - pravno lice, koja samostalno odgovara za svoje obaveze, nije mogla postojati obaveza izvršenja sa računa tužiočevog Ministarstva finansija. Sud je konstatirao da na ovakav zaključak ne utječe činjenica da tužilac finansira javne ustanove, te se pozvao na stanovište koje je iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine. Sud je tužiočev zahtjev da mu apelanti vrate isplaćeni iznos ocijenio kao neosnovan jer su apelantima sredstva isplaćena na osnovu valjanog pravnog osnova - pravosnažnog rješenja o izvršenju, pa u skladu sa članom 210. stav 1, u vezi sa članom 219. Zakona o obligacionim odnosima, nema osnova za vraćanje primljenog iznosa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelanti se žale da su im presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 20. Apelanti smatraju da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije jasno obrazložio svoju odluku. U vezi s tim, ističu da obrazloženje osporene presude ne sadrži niti jedan razlog o odlučnim činjenicama na kojima je sud zasnovao zaključak da nije dopuštena isplata iz trezora na ime plaća i drugih primanja na osnovu rada apelanata kod tužene kao budžetskog korisnika. Smatraju da je Vrhovni sud u potpunosti previdio da ni u parničnom postupku koji je ishodio presudom kao izvršnim naslovom, te nakon toga u izvršnom postupku, Zeničko-dobojski kanton nije bio označen kao pasivno legitimiran, već samo kao lice koje je obavezno da izvrši isplatu i pod čijom kontrolom se nalaze sredstva izvršenika. U tom smislu apelanti ukazuju na član Ponedjeljak, 26.4.2010. 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, prema kojem se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako je to lice prema zakonu obavezno da taj dug izmiri. 21. Apelanti smatraju da imaju pravni interes da se utvrdi da je dopuštena isplata sa računa Zeničko-dobojskog kantona. Ovu tvrdnju zasnivaju na protivizvršenjima koja je najavio Zeničko-dobojski kanton, te na činjenici da njihov poslodavac i dalje krši njihova prava prema osnovu rada, pa su, prema istom osnovu, pokrenuli novu tužbu koja se vodi pred istim Općinskim sudom pod brojem P-859/05. Apelanti smatraju da bi prema osporenoj presudi Vrhovnog suda bili dovedeni u situaciju da bi protiv svog poslodavca, kao izvršenika, na osnovu pravosnažnih i izvršnih presuda postupak izvršenja morali pokrenuti prodajom stvari (školskih klupa, stolica, tabli), odnosno prodajom nekretnina, tj. zgrada samih škola. 22. Dalje, apelanti smatraju da je osporena odluka čisto političke prirode i da može imati dalekosežne posljedice na sve zaposlene u školama. Ovakav zaključak izvode iz činjenice da je sud odlučivanje o reviziji u ovom slučaju ocijenio kao značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. S tim u vezi, apelanti još ističu da je sudija izvjestilac pri donošenju osporene odluke bila sutkinja Danica Šain, koja je obavljala dužnost ministra za pravosuđe u Vladi Zeničko-dobojskog kantona. Smatraju da je sutkinja zbog toga trebala tražiti izuzeće u ovom predmetu. Ova činjenica im nije bila poznata jer su to "podaci koji su tajna prema naredbi predsjednika Vrhovnog suda", pa nisu mogli tražiti njezino izuzeće zbog sumnje u njezinu objektivnost i pristranost u odnosu na Zeničko-dobojski kanton. U vezi sa navedenim, apelanti zaključuju da im je njezinim učešćem u ovom predmetu povrijeđeno pravo na suđenje pred nepristranim sudom. Apelanti ističu da su se do sada sa računa Zeničko-dobojskog kantona redovno vršile isplate sudskih izvršenja u predmetima u kojima se škola pojavljivala kao izvršenik, te da to do sada nije predstavljalo problem. 23. Navode o povredi prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje apelanti zasnivaju na rješenjima o izvršenju koja su ishodile njihove radne kolege (čije kopije su priložene uz apelaciju) i koja su izvršena isplatom sredstava sa računa Zeničko-dobojskog kantona, pa bi u odnosu na njih bili u "diskriminiranom položaju i ne bi imali jednak pristup sudu". Najzad, apelanti se pozivaju na isti problem u Unsko-sanskom kantonu gdje su zaposleni u školama, kao tražioci izvršenja, bili namireni isplatama sa žiroračuna ovog kantona. U vezi sa navedenim, apelanti zaključuju da su stavljeni u diskriminirajući položaj, izloženi pravnoj nesigurnosti i nejednakoj primjeni prava. Apelanti smatraju da su odluke nižestepenih sudova zakonite i njihove stavove u cijelosti podržavaju. b) Odgovor na apelaciju 24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da je osporena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. 25. Kantonalno pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da smatra da osporenom presudom Vrhovnog suda apelantima nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, te pravo na nediskriminaciju. U tom smislu, Kantonalno pravobranilaštvo je istaklo da osporena presuda sadrži koncizno i jasno obrazloženje zašto je predmetno izvršenje nedopušteno. Također, smatraju da je osporena presuda zasnovana na stanovištu koje je Ustavni sud iskazao u Odluci broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine, u kojoj je istaknuto da se: "u okviru ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubrajaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava - u konkretnom slučaju subjekti od kojih se može zahtijevati isplata zarađenih a neisplaćenih plaća, aktivna legitimiranost u procesnopravnom postupku...da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu...da su javne ustanove pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze, da na taj zaključak ne utječe Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH činjenica da kanton finansira javne ustanove...". U vezi sa citiranim stanovištem iz navedene odluke Ustavnog suda, Kantonalno pravobranilaštvo smatra da, u skladu sa principom strogo formalnog legaliteta, koje je sud dužan poštovati u izvršnom postupku, Zeničko-dobojskom kantonu nedostaje pasivna legitimacija u konkretnom izvršnom postupku. U tom smislu ističu i da je neosnovano pozivanje apelanata na član 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, prema kojem se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Također, smatra da apelanti u toku izvršnog postupka nisu ni na koji način dokazali da je tražbina, proizašla iz materijalnopravnog odnosa apelanata sa tuženom kao izvršenikom, prešla na Zeničko-dobojski kanton. Najzad, u odgovoru je istaknuto da sredstva na jedinstvenom računu trezora nisu zajednička sredstva kojim raspolažu zajedno svi budžetski korisnici, te da se sa ovog računa ne mogu povlačiti mimo zakonom propisane procedure i od za to neovlaštenih lica. U vezi s tim, direktor tužene nije i prema zakonu ne može biti naredbodavac za povlačenje sredstava sa navedenog računa nego je to isključivo ministar finansija kantona. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju nezakonito raspolagano računom Zeničko-dobojskog kantona, očigledno je da apelantima nije moglo biti povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da je dopuštenim izvršenjem očigledno prekršeno pravo na imovinu Zeničko-dobojskog kantona, bez uporišta u pozitivnim propisima, apelanti u apelaciji neosnovano ukazuju na to da im je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju. Osporenom presudom Zeničko-dobojskom kantonu, kao i drugim kantonima, data je mogućnost da u odgovarajućim sudskim postupcima, u svim slučajevima gdje je izvršena prinudna naplata bez znanja i učešća kantona, izvrše povrat ovako isplaćenih sredstava, što će Zeničko-dobojski kanton i učiniti. V. Relevantni propisi 26. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. Poslodavac je, u smislu ovog zakona, fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad isplaćuje plaću i izvršava druge obaveze prema zaposleniku, u skladu sa ovim zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. 27. Zakon o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. Definicije i izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja: a) Trezor je osnovna organizaciona jedinica unutar Federalnog ministarstva finansija i ministarstava finansija kantona, u kojima se u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima obavljaju poslovi koji se odnose na planiranje izvršenja i izvršenje budžeta Federacije, kao i budžeta kantona; vođenje računovodstva i računovodstvenih politika; upravljanja novcem i vođenje jedinstvenog računa trezora; otplate duga, izdavanja garancija, nova zaduživanja, upravljanje neangažiranim sredstvima i imovinom. Š...Ć i) Budžetski korisnici su nadležna ministarstva i ostala tijela uprave koji se finansiraju iz budžeta. Nadležno ministarstvo koje u svom budžetskom razdjelu sadrži potrošačke jedinice, koje su u budžetu označene kao budžetske glave, budžetski je za njih nadležno. Š...Ć g) Jedinstveni račun trezora (u daljnjem tekstu: JRT) sastoji se od depozitnog računa otvorenog u komercijalnoj banci, računa za investiranje i zaštitu sredstava, jednog ili više Broj 24 – Strana 97 transakcijskih računa, i po potrebi, transakcijskih računa za gotovinu. Svi ovi računi se moraju držati u ime ministarstava finansija. Svrha JRT-a je da se centralizira kontrola nad svim javnim prihodima u ministarstvima finansija. Federalno ministarstvo će pripremiti sve neophodne procedure i odredbe kojima se uspostavlja sistem JRT-a. Kada sistem JRT-a postane efektivan, svi pojedinačni računi budžetskih korisnika će biti zatvoreni i njihova salda će biti prebačena na JRT. Š...Ć o) Transakcijski računi su bankovni računi koje je trezor otvorio u poslovnim bankama, a koji se drže u ime ministarstava finansija i preko kojih se vrše svakodnevne transakcije vezane za troškove budžetskih korisnika. Š...Ć Član 8. Trezori vrše centraliziranu isplatu plaća za nadležna ministarstva i budžetske korisnike, na način da: a) uspostave i održavaju centralizirani sistem obračuna plaća, b) procjenjuju potrebna sredstva bazirana na utvrđenom nivou plaća i ostalim neophodnim informacijama koje osiguraju budžetski korisnici, kao i iznosima obaveza na osnovu poreza i doprinosa i c) izvršavaju isplatu plaća i obaveza na osnovu poreza i doprinosa. Nadležna ministarstva i budžetski korisnici su dužni da trezoru, u odgovarajućem platnom ciklusu, podnesu dokaz o zasnivanju i prestanku radnog odnosa svih zaposlenih za koje plaće osiguravaju u budžetu. Dodatne procedure će propisati ministarstvo finansija. Član 24. Š...Ć JRT se nalazi pod isključivim pravom ministarstava finansija. Nijedno drugo lice ili institucija nema pravo raspolaganja nad ovim računima, ukoliko drugačije nije utvrđeno u općim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva finansija. Član 26. Ministarstva finansija otvaraju transakcijske račune u poslovnim bankama. Transakcijski račun se koristi za plaćanje svih izdataka. Stanje na ovim transakcijskim računima se smatra i vodi kao sastavni dio JRT-a. 28. Zakon o ustanovama ("Službeni list RBiH" br. 6/92, 8/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 39. Ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta... Član 41. Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže. Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove dužan je da: - pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. 29. Zakon o srednjoj školi ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Š...Ć Srednja škola ima svojstvo pravnog lica. Član 10. Srednju školu kao javnu ustanovu u državnom vlasništvu osniva Skupština Kantona uz prethodno pribavljeno mišljenje općinskog vijeća. Š...Ć Prava i obaveze osnivača i srednje škole utvrđuju se ugovorom, u skladu sa aktom o osnivanju. Broj 24 – Strana 98 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ako je osnivač srednje škole Skupština Kantona, obaveze iz prethodnog stava ovog člana u ime Skupštine vrši Vlada Kantona. Član 11. Š...Ć Osnivač srednje škole osigurava sredstva potrebna za osnivanje i rad srednje škole u skladu sa Pedagoškim standardima i Normativima. 30. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 30. Prijelaz potraživanja ili obaveze Š...Ć (2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. VI. Dopustivost 31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su im tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. Apelanti tvrde da su im navedena prava povrijeđena zbog činjenice da u obrazloženju osporene presude nije dat niti jedan razlog o odlučnim činjenicama na kojima je sud zasnovao zaključak da nije dopuštena isplata iz trezora iznosa dosuđenih pravosnažnim i izvršnim presudama, prema osnovu neisplaćenih plaća i drugih primanja prema osnovu rada apelanata kod tužene kao budžetskog korisnika. Dalje, apelanti ističu da im je bilo uskraćeno pravo na nepristrani sud jer je sutkinja, član vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo osporenu presudu, ranije bila ministrica pravde u Vladi Zeničko-dobojskog kantona. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog činjenice da su njihove kolege svoja potraživanja na osnovu plaća namirili Ponedjeljak, 26.4.2010. isplatom sa računa Zeničko-dobojskog kantona, pa bi u odnosu na njih bili u "diskriminiranom položaju i ne bi imali jednak pristup sudu". Pravo na pravično suđenje 36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 38. Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, predmetni slučajevi isplate zarađenih a neisplaćenih plaća su građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi Evropski sud za ljudska prava, Darnell v. VB, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). 39. Ustavni sud, dalje, smatra da država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem. Pravni sistem mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sistema prilikom utvrđivanja, između ostalih, građanskih prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 40. Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5). 41. U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubrajaju se i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava - u konkretnom slučaju subjekte od kojih se može zahtijevati isplata zarađenih, a neisplaćenih plaća, odnosno aktivna legitimiranost u procesnopravnom postupku. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole eventualne zloupotrebe tog prava i obaveze redovnih sudova, zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji redovni sudovi primjenjuju zakon, osim u slučaju kada je to potrebno da bi se utvrdilo da li su prekršena ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 42. U konkretnom slučaju apelanti su pokrenuli postupak protiv tužene kao poslodavca radi isplate neisplaćenih plaća i ostalih primanja na osnovu rada, te ishodili pravosnažnu i izvršnu presudu kojom je tužena obavezana da utvrđene iznose i isplati. S obzirom na to da tužena nije dobrovoljno pristupila Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH izvršenju naložene obaveze, pokrenut je postupak izvršenja protiv tužene i to prinudnom naplatom. U prijedlogu za izvršenje izričito je navedeno da se postupak pokreće protiv tužene (tj. Opće gimnazije) "a koja se finansira iz Trezora Zeničko-dobojskog kantona", te je naveden broj računa otvoren u Investiciono-komercijalnoj banci d.d. Zenica. Vrhovni sud je u osporenoj presudi usvojio stanovište da je ovakvo izvršenje nezakonito i da Zeničko-dobojski kanton nije bio pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem je tužena obavezana na isplatu utvrđenih iznosa apelantima, te da apelanti nisu bili u radnom odnosu sa Zeničko-dobojskim kantonom već sa tuženom, koja je javna ustanova - pravno lice, koja samostalno odgovara za svoje obaveze, pa da zbog toga nije mogla postojati obaveza izvršenja sa računa Ministarstva finansija, a koji je bio naznačen u prijedlogu za izvršenje. Najzad, Vrhovni sud je istakao da na "ovakav zaključak ne utječe činjenica da kanton finansira javne ustanove (ovakvo stanovište je iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine). 43. Ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda je, prema mišljenju Ustavnog suda, arbitrarno. Naime, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da su nižestepeni sudovi svoje odluke o dozvoli izvršenja sa transakcijskog računa JRT-a Zeničko-dobojskog kantona zasnovali na činjenici da su JRT Zeničko-dobojskog kantona i sredstva na tom računu račun i sredstva svih budžetskih korisnika, te na činjenici da je Zeničko-dobojski kanton osnivač tužene. 44. Naime, iz obrazloženja presuda nižestepenih sudova, a što nije osporeno ni u presudi Vrhovnog suda, kao nesporno proizlazi da je tužena, tj. izvršenik, pravno lice-javna ustanova, te da za svoje obaveze odgovara sredstvima kojim raspolaže. Dalje, kao nesporno je utvrđeno i da je tužena budžetski korisnik kojoj sredstva za rad osigurava osnivač, tj. Zeničko-dobojski kanton, te da tužena nema drugi način finansiranja i osiguranja novčanih sredstava. Prema sistemu trezorskog poslovanja, ustanovljenog Zakonom o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine, tuženoj je, kao svim ostalim budžetskim korisnicima, zatvoren pojedinačni račun. Ovo nesporno proizlazi i iz Odluke o ukidanju transakcijskih računa i podračuna budžetskih korisnika ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 13/03), a na koju se ukazuje u obrazloženjima presuda nižestepenih sudova. Dakle, tužena kao budžetski korisnik može poslovati jedino preko JRT-a, odnosno sva plaćanja može vršiti jedino preko transakcijskog računa kao dijela JRT-a. U skladu sa članom 24. Zakona o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine, JRT, pa time i transakcijski račun kao njegov dio, nalazi se pod isključivim pravom ministarstava finansija, odnosno nijedno drugo lice ili institucija nema pravo raspolaganja nad ovim računima, ukoliko drugačije nije utvrđeno u općim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva finansija. S obzirom na navedeno, zaključak Vrhovnog suda da se radi o računu Ministarstva finansija kantona je neosnovan i proizvoljan, jer Ministarstvo finansija samo rukovodi ovim računima, a kako su to pravilno utvrdili nižestepeni sudovi u svojim presudama. U vezi sa navedenim, nižestepeni sudovi su zaključili da JRT Zeničko-dobojskog kantona i sredstva na tom računu predstavljaju račun i sredstva svih budžetskih korisnika, odnosno u konkretnom slučaju, račun i sredstva tužene, odnosno izvršenika, kojim ona odgovara za svoje obaveze jer nema drugi način finansiranja i izmirivanja svojih obaveza, osim putem Trezora Zeničko-dobojskog kantona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su nižestepeni sudovi u pogledu izvršenja na sredstvima koja su se nalazila na JRT-u Zeničko-dobojskog kantona dali detaljno obrazloženje koje ima uporište u relevantnim propisima i koje se ne može ocijeniti kao arbitrarno. Najzad, sam postupak i način realizacije bilo koje isplate sa JRT-a, pa i u slučaju kada se radi o izvršenju pravosnažne presude u kojoj je konstituirana obaveza u pogledu budžetskog korisnika kao izvršenika, detaljno se reguliraju Zakonom o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine, Zakonom o budžetima-proračunima u Federaciji Bosne i Hercegovine i Broj 24 – Strana 99 Zakonom o izvršenju budžeta, te uputstvima koja izdaje Federalno ministarstvo finansija, pa postupajući sudovi nisu ni mogli davati konkretne naloge i uputstva u tom smislu. 45. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Odlukom o preuzimanju Zeničko-dobojskog kantona prava i obaveza osnivača nad srednjim školama kao javnim ustanovama od 29. jula 2004. godine ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 10/04), Zeničko-dobojski kanton preuzeo sva prava i obaveze srednjih škola koji su nastali nakon stupanja na snagu ove odluke, a obaveza tužene je nastala donošenjem presude od 17. maja 2005. godine, odnosno nakon što je Zeničko-dobojski kanton preuzeo obaveze. U vezi s tim, a imajući u vidu odredbe Zakona o ustanovama i Zakona o srednjoj školi, u pogledu načina finansiranja i odgovornosti osnivača za obaveze ustanove koju su osnovali, nižestepeni sudovi su pravilno ukazali na to da čak i u slučaju da su sredstva na JRT-u sredstva trećeg lica, tj. Zeničko-dobojskog kantona, a ne tužene, odnosno izvršenika, prema članu 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku FBiH, Zeničko-dobojski kanton kao osnivač bio bi odgovoran za izvršenje obaveze tužene, odnosno izvršenika. 46. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda, Zeničko-dobojski kanton bi se trebao oglušiti o ishod spora jer u prethodno vođenom parničnom postupku nije bio stranka, odnosno pasivno legitimiran, te da apelanti nisu bili u radnom odnosu kod njega. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su nižestepeni sudovi upravo i utvrdili da je tužena, odnosno izvršenik, odgovorna prema apelantima, kao pravno lice koje samostalno odgovara za svoje obaveze i sa kojim su apelanti i zaključili ugovore o radu. U tom smislu, nižestepeni sudovi nisu prihvatili kao osnovane ni prigovore koje je tužena, odnosno izvršenik, isticala u toku postupka, a koji su se odnosili na činjenicu da bi se kao tuženi trebao pojavljivati Zeničko-dobojski kanton kao njezin osnivač i finansijer. Naime, nižestepeni sudovi nisu naložili isplatu sa JRT-a jer su konstituirali pasivnu legitimaciju ili obavezu Zeničko-dobojskog kantona, već zbog činjenice da JRT predstavlja račun svih budžetskih korisnika, odnosno i tužene, tj. izvršenika, kao budžetskog korisnika sa kojim Ministarstvo finansija kantona samo upravlja, a kako je to već obrazloženo u stavu 44. ove odluke. Također, iz navedenog nedvosmisleno slijedi da su nižestepeni sudovi postupili upravo u skladu sa principom iz Odluke Ustavnog suda broj AP 384/03 ("Službeni glasnik BiH" broj 13/04), a na koju Ustavni sud ukazuje kao na odluku u kojoj je definiran princip i usvojeno stanovište prema kojem javna ustanova, kao pravno lice, samostalno odgovara za svoje obaveze, te da na takav zaključak ne utječe činjenica da kanton finansira javne ustanove. Naime, u konkretnom slučaju i u parničnom i u izvršnom postupku kao odgovorna, odnosno kao izvršenik, označena je jedino tužena. Ukazivanje Vrhovnog suda na ovaj stav pri ocjeni prigovora pasivne legitimacije koji je istakao Zeničko-dobojski kanton neosnovano je i proizvoljno jer Zeničko-dobojski kanton niti u jednoj fazi postupka nije bio pasivno legitimiran, odnosno nije označen kao tuženi, odnosno izvršenik. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je u odluci na koju se poziva Vrhovni sud problematizirano pitanje da li osim poslodavca-javne ustanove, čiji je osnivač bio kanton, kao drugotuženi može biti označen i kanton. Pri ocjeni ovog pitanja Ustavni sud je iskazao stanovište da javna ustanova, kao pravno lice i poslodavac, uživa slobodu u pogledu svojih prava i obaveza, te da jedina može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima, ali da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između radnika i ustanove, ne može oglušiti o ishod spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u pravosnažnoj presudi. Najzad, Ustavni sud je zaključio da u takvoj situaciji činjenica da kanton ima obavezu intervenirati ne konstituira njegovu pasivnu legitimaciju. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je obrazloženje presude Vrhovnog suda, prema kojem Zeničko-dobojski kanton u vođenim postupcima nije bio Broj 24 – Strana 100 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pasivno legitimiran, pa da je, prema tome, izvršenje na računu Ministarstva finansija kantona nezakonito, arbitrarno na način koji je doveo u pitanje princip pravne sigurnosti i uživanje prava na pravično suđenje apelanata. Ovakvim stanovištem Vrhovni sud je doveo u pitanje Ustavom Bosne i Hercegovine garantirano pravo da o građanskim pravima i obavezama bude raspravljeno pred sudom, jer bi, prema navedenom stanovištu, bilo učinjeno iluzornim izvršenje takve odluke koje predstavlja integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 40/05). 48. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 49. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na nepristran sud, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o diskriminaciji u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada se arbitrarnim tumačenjem u obrazloženju presude redovnog suda dovede u pitanje Ustavom Bosne i Hercegovine garantirano pravo da o građanskim pravima i obavezama bude raspravljeno pred sudom, jer je učinjeno iluzornim izvršenje sudske odluke, koje predstavlja integralni dio "suđenja". 51. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1472/07, rješavajući apelaciju Zdenka Dragičevića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 22. listopada 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zdenka Dragičevića, Selve Bećirević, Fikrete Simić i Seade Joldić-Hasić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-Rev-06-000996 od 15. ožujka 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od devedeset dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zdenko Dragičević, Selva Bećirević, Fikreta Simić i Seada Joldić-Hasić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zavidovića, koje zastupa Nermina Pivić, odvjetnik iz Zenice, podnijeli su 22. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 996 od 15. ožujka 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog pravobraniteljstva Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobraniteljstvo), kao sudionika u postupku, zatražena je 29. svibnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 13. lipnja 2007. godine, a Kantonalno pravobraniteljstvo 29. svibnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog pravobraniteljstva dostavljeni su apelantima 29. rujna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-274/04 od 17. svibnja 2005. godine obvezana je Opća gimnazija Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima isplati novčane iznose označene u izreci presude na ime potraživanja iz radnog odnosa (plaće, topli obrok, regres), sa zakonskom zateznom kamatom. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud utvrdio da je tužena apelantima navedena potraživanja isplaćivala u iznosima manjim od minimuma utvrđenog čl. 28, 40. i 43. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 51/00), čija primjena proizlazi iz članka 5. Općeg kolektivnog ugovora u Federaciji Bosne i Hercegovine. Prigovor tužene da ne može biti pasivno legitimirana u ovom sporu, jer je njezin osnivač i financijer Zeničko-dobojski kanton, sud je ocijenio kao neutemeljen jer je člankom 3. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano da je poslodavac fizička ili pravna osoba koja zaposleniku daje posao na temelju ugovora o radu. Iz predočenih ugovora o radu koje su apelanti zaključili sa tuženom vidljivo je da je tužena poslodavac. 7. Na presudu Općinskog suda tužena je izjavila priziv Kantonalnom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) ističući, između ostalog, da nije pasivno legitimirana u ovoj Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pravnoj stvari, te da to eventualno može biti Zeničko-dobojski kanton jer je utemeljitelj i financijer tužene. Dalje, tužena je istakla da nema svoj samostalni račun niti ima utjecaj na visinu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa. 8. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-843/2005 od 11. listopada 2005. godine priziv tužene odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Sud je ocijenio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da pri tom nije počinio povredu odredaba parničnog postupka kada je odlučio kao u izreci pobijane presude. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla tužena sud je ocijenio kao neutemeljen, jer je nesporno da tužena ima svojstvo pravne osobe s kojom su apelanti zaključili ugovore o radu. 9. Kako tužena nije isplatila dosuđene iznose, apelanti su 18. listopada 2005. godine podnijeli prijedlog za izvršenje u kojem je kao izvršenik označena tužena, "a koja se financira iz Trezora Zeničko-dobojskog kantona", te je naveden broj žiroračuna otvoren u Investiciono-komercijalnoj banci d.d. Zenica. 10. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj I-834/05 od 20. listopada 2005. godine dopustio izvršenje na prijedlog apelanata i to pljenidbom novčanih sredstava na žiroračunu označenom u prijedlogu, konstatirajući da se radi o žiroračunu tužene kao izvršenika. 11. Protiv ovog rješenja prigovor su izjavili tužena i Zeničko-dobojski kanton kao treća osoba. Oba prigovora su se temeljila na identičnim navodima. Naime, istaknuto je da izvršna isprava nije usuglašena sa izvršnim naslovom, tj. da Presuda broj P-274/04 od 17. svibnja 2005. godine glasi na Opću gimnaziju, a ne na Zeničko-dobojski kanton, koji nije ni bio tužena strana. Dalje, istaknuto je da broj žiroračuna naveden u prijedlogu za izvršenje pripada Zeničko-dobojskom kantonu a ne tuženoj, te da je došlo do pogrešne i neutemeljene zapljene novčanih sredstava treće osobe jer tužena nije organ ili tijelo Zeničko-dobojskog kantona već samostalna pravna osoba javna ustanova, registrirana sukladno Zakonu o srednjoj školi i Zakonu o ustanovama. Najzad, istaknuto je da Zeničko-dobojskom kantonu nije bila data mogućnost sudjelovanja u postupku iz kojeg potječe presuda - izvršni naslov. Predloženo je da se odredi mjera osiguranja tako što će se određeno izvršenje odložiti. 12. Općinski sud je Rješenjem broj I-834/05 od 16. studenoga 2005. godine odbio kao neutemeljen prigovor tužene na rješenje o izvršenju od 20. listopada 2005. godine, te kao nedopuštene odbacio prijedloge tužene i Zeničko-dobojskog kantona za odlaganje izvršenja. U obrazloženju rješenja sud je istakao da račun naveden u prijedlogu za izvršenje predstavlja jedinstveni račun Trezora Zeničko-dobojskog kantona za sve korisnike proračuna i da se cjelokupno financiranje tužene vrši preko tog računa. Sud je zaključio da su ovaj račun i sredstva koja se nalaze na njemu račun i sredstva svih korisnika proračuna, pa i tužene, kojim tužena odgovara za svoje obveze, jer nema drugih načina financiranja i izmirenja svojih obveza osim putem Trezora Zeničko-dobojskog kantona. Općinski sud je Zaključkom broj I-834/05 od 16. studenoga 2005. godine, odlučujući o prigovoru Zeničko-dobojskog kantona kao treće osobe o odlaganju izvršenja, sukladno članku 53. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku, uputio Zeničko-dobojski kanton na parnicu, radi dokazivanja da je izvršenje protiv tužene na sredstvima na računu Trezora Zeničko-dobojskog kantona nedopušteno. 13. Na temelju Rješenja o izvršenju broj I-834/05 od 20. listopada 2005. godine apelantima su sa računa Zeničko-dobojskog kantona uplaćeni dosuđeni iznosi 24. studenoga 2005. godine. 14. Tužbom od 30. studenoga 2005. godine Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: tužitelj) pokrenuo je parnicu protiv apelanata kako bi se utvrdilo da je nedopušteno izvršenje radi namirenja novčanih potraživanja na novčanim Broj 24 – Strana 101 sredstvima na transakcijskom računu Ministarstva financija Zeničko-dobojskog kantona zaplijenjenih u izvršnom predmetu broj I-834/05, te da se apelanti obvežu da tužitelju vrate na ovaj način isplaćena sredstva sa zakonskom zateznom kamatom. 15. Općinski sud je Presudom broj P-816/05 od 10. veljače 2006. godine odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude sud je istakao da je nesporno da je tužena (Opća gimnazija) korisnik proračuna. Dalje, Odlukom o tužiteljevom preuzimanju prava i obveza utemeljitelja nad srednjim školama kao javnim ustanovama od 29. srpnja 2004. godine ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 10/04) tužitelj je preuzeo sva prava i obveze srednjih škola koji su nastali nakon stupanja na snagu ove odluke, a obveza tužene je nastala donošenjem presude od 17. svibnja 2005. godine, odnosno nakon što je tuženi preuzeo obveze. Dalje, obzirom na to da je tužena-izvršenik pravna osoba čiji je utemeljitelj tužitelj, koji u tom svojstvu osigurava i sredstva za rad tužene, te koja je korisnik proračuna i nema drugi način financiranja i izmirenja svojih obveza, račun naveden u prijedlogu za izvršenje predstavlja jedinstveni račun tužiteljevog trezora za sve korisnike proračuna, kojim Ministarstvo financija samo rukovodi. Ocjenjujući sve navedeno, sud je zaključio da se izvršenje ne može smatrati nedopuštenim jer se ne radi o sredstvima treće osobe. Najzad, sud je istakao da, i u slučaju kad bi se sredstva na računu tužiteljevog trezora smatrala sredstvima treće osobe, tužitelj bi se, sukladno članku 30. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku, mogao obvezati da odgovara za obveze tužene jer je njezin utemeljitelj. 16. Odlučujući o tužiteljevom prizivu, Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-06-001 061 od 18. svibnja 2006. godine priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju rješenja sud je istakao da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te, sukladno tome, pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je u svemu ostao pri navedenim zaključcima prvostupanjskog suda. 17. Tužitelj je presudu Kantonalnog suda pobio izjavljivanjem revizije Vrhovnom sudu tražeći da se utvrdi da je izvršenje radi namirenja novčanih potraživanja sa računa njezinog Ministarstva financija nedopušteno, te da se u cijelosti odbiju zahtjevi apelanata. 18. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000996 od 15. ožujka 2007. godine reviziju djelomično uvažio, obje nižestupanjske presude preinačio tako što je utvrdio da je nedopušteno izvršenje radi namirenja novčanih tražbina na novčanim sredstvima na transakcijskom računu Ministarstva financija tužene zaplijenjenih u izvršnom predmetu broj I-834/05. U ostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude sud je istakao da je reviziju dopustio sukladno članku 237. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, jer smatra da je odlučivanje o ovoj reviziji značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Dalje, u obrazloženju je istaknuto da tužitelj nije bio pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem je tužena obvezana na isplatu utvrđenih iznosa apelantima, koji je rezultirao presudom kao izvršnom ispravom, na temelju koje je doneseno i rješenje o izvršenju. Obzirom na to da apelanti nisu bili u radnom odnosu sa tužiteljem već sa tuženom, koja je javna ustanova - pravna osoba, koja samostalno odgovara za svoje obveze, nije mogla postojati obveza izvršenja sa računa tužiteljevog Ministarstva financija. Sud je konstatirao da na ovakav zaključak ne utječe činjenica da tužitelj financira javne ustanove, te se pozvao na stajalište koje je iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 384/03 od 21. siječnja 2004. godine. Sud je tužiteljev zahtjev da mu apelanti vrate isplaćeni iznos ocijenio kao neutemeljen jer su apelantima sredstva isplaćena na temelju valjanog pravnog temelja - pravomoćnog rješenja o izvršenju, pa sukladno članku 210. stavak 1, u svezi sa člankom 219. Zakona o obligacijskim odnosima, nema temelja za vraćanje primljenog iznosa. Broj 24 – Strana 102 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelanti se žale da su im presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 20. Apelanti smatraju da Vrhovni sud u pobijanoj presudi nije jasno obrazložio svoju odluku. U svezi s tim, ističu da obrazloženje pobijane presude ne sadrži niti jedan razlog o odlučnim činjenicama na kojima je sud utemeljio zaključak da nije dopuštena isplata iz trezora na ime plaća i drugih primanja na temelju rada apelanata kod tužene kao korisnika proračuna. Smatraju da je Vrhovni sud u potpunosti previdio da ni u parničnom postupku koji je ishodio presudom kao izvršnim naslovom, te nakon toga u izvršnom postupku, Zeničko-dobojski kanton nije bio označen kao pasivno legitimiran, već samo kao osoba koja je obvezna izvršiti isplatu i pod čijom kontrolom se nalaze sredstva izvršenika. U tom smislu apelanti ukazuju na članak 30. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku, prema kojem se izvršenje određuje i protiv treće osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik, ako je ta osoba prema zakonu obvezna taj dug izmiriti. 21. Apelanti smatraju da imaju pravni interes da se utvrdi da je dopuštena isplata sa računa Zeničko-dobojskog kantona. Ovu tvrdnju temelje na protuizvršenjima koja je najavio Zeničko-dobojski kanton, te na činjenici da njihov poslodavac i dalje krši njihova prava prema temelju rada, pa su, prema istom temelju, pokrenuli novu tužbu koja se vodi pred istim Općinskim sudom pod brojem P-859/05. Apelanti smatraju da bi prema pobijanoj presudi Vrhovnog suda bili dovedeni u situaciju da bi protiv svog poslodavca, kao izvršenika, na temelju pravomoćnih i izvršnih presuda postupak izvršenja morali pokrenuti prodajom stvari (školskih klupa, stolica, tabli), odnosno prodajom nekretnina, tj. zgrada samih škola. 22. Dalje, apelanti smatraju da je pobijana odluka čisto političke naravi i da može imati dalekosežne posljedice na sve zaposlene u školama. Ovakav zaključak izvode iz činjenice da je sud odlučivanje o reviziji u ovom slučaju ocijenio kao značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. S tim u svezi, apelanti još ističu da je sudac izvjestitelj pri donošenju pobijane odluke bila sutkinja Danica Šain, koja je obavljala dužnost ministra za pravosuđe u Vladi Zeničko-dobojskog kantona. Smatraju da je sutkinja zbog toga trebala tražiti izuzeće u ovom predmetu. Ova činjenica im nije bila poznata jer su to "podaci koji su tajna prema naredbi predsjednika Vrhovnog suda", pa nisu mogli tražiti njezino izuzeće zbog sumnje u njezinu objektivnost i pristranost u odnosu na Zeničko-dobojski kanton. U svezi sa navedenim, apelanti zaključuju da im je njezinim sudjelovanjem u ovom predmetu povrijeđeno pravo na suđenje pred nepristranim sudom. Apelanti ističu da su se do sada sa računa Zeničko-dobojskog kantona redovno vršile isplate sudskih izvršenja u predmetima u kojima se škola pojavljivala kao izvršenik, te da to do sada nije predstavljalo problem. 23. Navode o povredi prava na nediskriminaciju u svezi sa pravom na pravično suđenje apelanti temelje na rješenjima o izvršenju koja su ishodile njihove radne kolege (čije kopije su priložene uz apelaciju) i koja su izvršena isplatom sredstava sa računa Zeničko-dobojskog kantona, pa bi u odnosu na njih bili u "diskriminiranom položaju i ne bi imali jednak pristup sudu". Najzad, apelanti se pozivaju na isti problem u Unsko-sanskom kantonu gdje su zaposleni u školama, kao tražitelji izvršenja, bili namireni isplatama sa žiroračuna ovog kantona. U svezi sa Ponedjeljak, 26.4.2010. navedenim, apelanti zaključuju da su stavljeni u diskriminirajući položaj, izloženi pravnoj nesigurnosti i nejednakoj primjeni prava. Apelanti smatraju da su odluke nižestupanjskih sudova zakonite i njihove stavove u cijelosti podržavaju. b) Odgovor na apelaciju 24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da je pobijana presuda donesena sukladno domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. 25. Kantonalno pravobraniteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da smatra da pobijanom presudom Vrhovnog suda apelantima nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, te pravo na nediskriminaciju. U tom smislu, Kantonalno pravobraniteljstvo je istaklo da pobijana presuda sadrži koncizno i jasno obrazloženje zašto je predmetno izvršenje nedopušteno. Također, smatraju da je pobijana presuda utemeljena na stajalištu koje je Ustavni sud iskazao u Odluci broj AP 384/03 od 21. siječnja 2004. godine, u kojoj je istaknuto da se: "u okviru ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubrajaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava - u konkretnom slučaju subjekti od kojih se može zahtijevati isplata zarađenih a neisplaćenih plaća, aktivna legitimiranost u procesnopravnom postupku...da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu...da su javne ustanove pravne osobe koje samostalno odgovaraju za svoje obveze, da na taj zaključak ne utječe činjenica da kanton financira javne ustanove...". U svezi sa citiranim stajalištem iz navedene odluke Ustavnog suda, Kantonalno pravobraniteljstvo smatra da, sukladno načelu strogo formalnog legaliteta, koji je sud dužan poštovati u izvršnom postupku, Zeničko-dobojskom kantonu nedostaje pasivna legitimacija u konkretnom izvršnom postupku. U tom smislu ističu i da je neutemeljeno pozivanje apelanata na članak 30. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku, prema kojem se izvršenje određuje i protiv treće osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik, ako tražitelj izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obvezna izmiriti. Također, smatra da apelanti u tijeku izvršnog postupka nisu ni na koji način dokazali da je tražbina, proizašla iz materijalnopravnog odnosa apelanata sa tuženom kao izvršenikom, prešla na Zeničko-dobojski kanton. Najzad, u odgovoru je istaknuto da sredstva na jedinstvenom računu trezora nisu zajednička sredstva kojim raspolažu zajedno svi korisnici proračuna, te da se sa ovog računa ne mogu povlačiti mimo zakonom propisane procedure i od za to neovlaštenih osoba. U svezi s tim, ravnatelj tužene nije i prema zakonu ne može biti naredbodavac za povlačenje sredstava sa navedenog računa nego je to isključivo ministar financija kantona. Obzirom na to da je u konkretnom slučaju nezakonito raspolagano računom Zeničko-dobojskog kantona, očito je da apelantima nije moglo biti povrijeđeno pravo na imovinu. Obzirom na to da je dopuštenim izvršenjem očito prekršeno pravo na imovinu Zeničko-dobojskog kantona, bez uporišta u pozitivnim propisima, apelanti u apelaciji neutemeljeno ukazuju na to da im je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju. Pobijanom presudom Zeničko-dobojskom kantonu, kao i drugim kantonima, data je mogućnost da u odgovarajućim sudskim postupcima, u svim slučajevima gdje je izvršena prinudna naplata bez znanja i sudjelovanja kantona, izvrše povrat ovako isplaćenih sredstava, što će Zeničko-dobojski kanton i učiniti. V. Relevantni propisi 26. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. Poslodavac je, u smislu ovog zakona, fizička ili pravna osoba koja zaposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH isplaćuje plaću i izvršava druge obveze prema zaposleniku, sukladno ovom zakonu, propisu kantona, kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu. 27. Zakon o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 2. Definicije i izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja: a) Trezor je temeljna organizaciona jedinica unutar Federalnog ministarstva financija i ministarstava financija kantona, u kojima se sukladno ovom zakonu i drugim propisima obavljaju poslovi koji se odnose na planiranje izvršenja i izvršenje proračuna Federacije, kao i proračuna kantona; vođenje računovodstva i računovodstvenih politika; upravljanja novcem i vođenje jedinstvenog računa trezora; otplate duga, izdavanja garancija, nova zaduživanja, upravljanje neangažiranim sredstvima i imovinom. Š...Ć i) Proračunski korisnici su nadležna ministarstva i ostala tijela uprave koji se financiraju iz proračuna. Nadležno ministarstvo koje u svom proračunskom razdjelu sadrži potrošačke jedinice, koje su u proračunu označene kao proračunske glave, proračunski je za njih nadležno. Š...Ć g) Jedinstveni račun trezora (u daljnjem tekstu: JRT) sastoji se od depozitnog računa otvorenog u komercijalnoj banci, računa za investiranje i zaštitu sredstava, jednog ili više transakcijskih računa, i po potrebi, transakcijskih računa za gotovinu. Svi ovi računi se moraju držati u ime ministarstava financija. Svrha JRT-a je da se centralizira kontrola nad svim javnim prihodima u ministarstvima financija. Federalno ministarstvo će pripremiti sve neophodne procedure i odredbe kojima se uspostavlja sistem JRT-a. Kada sistem JRT-a postane efektivan, svi pojedinačni računi proračunskih korisnika će biti zatvoreni i njihova salda će biti prebačena na JRT. Š...Ć o) Transakcijski računi su bankovni računi koje je trezor otvorio u poslovnim bankama, a koji se drže u ime ministarstava financija i preko kojih se vrše svakodnevne transakcije vezane za troškove proračunskih korisnika. Š...Ć Članak 8. Trezori vrše centraliziranu isplatu plaća za nadležna ministarstva i proračunske korisnike, na način da: a) uspostave i održavaju centralizirani sustav obračuna plaća, b) procjenjuju potrebna sredstva bazirana na utvrđenoj razini plaća i ostalim neophodnim informacijama koje osiguraju proračunski korisnici, kao i iznosima obveza na temelju poreza i doprinosa i c) izvršavaju isplatu plaća i obveza na temelju poreza i doprinosa. Nadležna ministarstva i proračunski korisnici su dužni trezoru, u odgovarajućem platnom ciklusu, podnijeti dokaz o utemeljenju i prestanku radnog odnosa svih zaposlenih za koje plaće osiguravaju u proračunu. Dodatne procedure će propisati ministarstvo financija. Članak 24. Š...Ć JRT se nalazi pod isključivim pravom ministarstava financija. Nijedna druga osoba ili institucija nema pravo raspolaganja nad ovim računima, ukoliko drugačije nije utvrđeno u općim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva financija. Članak 26. Ministarstva financija otvaraju transakcijske račune u poslovnim bankama. Transakcijski račun se koristi za plaćanje Broj 24 – Strana 103 svih izdataka. Stanje na ovim transakcijskim računima se smatra i vodi kao sastavni dio JRT-a. 28. Zakon o ustanovama ("Službeni list RBiH" br. 6/92, 8/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Članak 39. Ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava utemeljitelja, proračuna... Članak 41. Ustanova je odgovorna za svoje obveze sredstvima sa kojima raspolaže. Utemeljitelj je supsidijarno odgovoran za obveze ustanove, ako aktom o utemeljenju nije drukčije određeno. Kada je utemeljitelj odgovoran za obveze ustanove dužan je: - pokriti višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. 29. Zakon o srednjoj školi ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. Š...Ć Srednja škola ima svojstvo pravne osobe. Članak 10. Srednju školu kao javnu ustanovu u državnom vlasništvu utemeljuje Skupština Kantona uz prethodno pribavljeno mišljenje općinskog vijeća. Š...Ć Prava i obveze utemeljitelja i srednje škole utvrđuju se ugovorom, sukladno aktu o utemeljenju. Ako je utemeljitelj srednje škole Skupština Kantona, obveze iz prethodnog stavka ovog članka u ime Skupštine vrši Vlada Kantona. Članak 11. Š...Ć Utemeljitelj srednje škole osigurava sredstva potrebna za utemeljenje i rad srednje škole sukladno Pedagoškim standardima i Normativima. 30. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 30. Prijelaz potraživanja ili obveze Š...Ć (2) Izvršenje se određuje i protiv treće osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik ako tražitelj izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obvezna izmiriti. Ako se obveza treće osobe na ispunjenje duga pobije, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. VI. Dopustivost 31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelanti su primili 19. travnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. svibnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Broj 24 – Strana 104 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelanti pobijaju navedenu presudu tvrdeći da su im tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. Apelanti tvrde da su im navedena prava povrijeđena zbog činjenice da u obrazloženju pobijane presude nije dat niti jedan razlog o odlučnim činjenicama na kojima je sud utemeljio zaključak da nije dopuštena isplata iz trezora iznosa dosuđenih pravomoćnim i izvršnim presudama, prema temelju neisplaćenih plaća i drugih primanja prema temelju rada apelanata kod tužene kao proračunskog korisnika. Dalje, apelanti ističu da im je bilo uskraćeno pravo na nepristrani sud jer je sutkinja, član vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo pobijanu presudu, ranije bila ministrica pravde u Vladi Zeničko-dobojskog kantona. Apelanti smatraju da im je pobijanom presudom povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog činjenice da su njihove kolege svoja potraživanja na temelju plaća namirili isplatom sa računa Zeničko-dobojskog kantona, pa bi u odnosu na njih bili u "diskriminiranom položaju i ne bi imali jednak pristup sudu". Pravo na pravično suđenje 36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 38. Prema ustanovljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, predmetni slučajevi isplate zarađenih a neisplaćenih plaća su građanskopravne naravi, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi Europski sud za ljudska prava, Darnell v. VB, presuda od 26. listopada 1993. godine, serija A, broj 272). 39. Ustavni sud, dalje, smatra da država ima pravo i obvezu da funkcionalno organizira svoj pravni sustav. Pravni sustav mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sustava prilikom utvrđivanja, između ostalih, građanskih prava u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članku 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). 40. Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sustav pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti ovisi o konkretnom pravnom sustavu države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Ponedjeljak, 26.4.2010. Europski sud za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. veljače 1967. godine, serija A, broj 6, stavak 5). 41. U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubrajaju se i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava - u konkretnom slučaju subjekte od kojih se može zahtijevati isplata zarađenih, a neisplaćenih plaća, odnosno aktivna legitimiranost u procesnopravnom postupku. To pitanje treba biti efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nositelj građanskih prava ima obvezu ostvarivati svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole eventualne zlouporabe tog prava i obveze redovnih sudova, zbog toga što Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji redovni sudovi primjenjuju zakon, osim u slučaju kada je to potrebno da bi se utvrdilo jesu li prekršena ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 42. U konkretnom slučaju apelanti su pokrenuli postupak protiv tužene kao poslodavca radi isplate neisplaćenih plaća i ostalih primanja na temelju rada, te ishodili pravomoćnu i izvršnu presudu kojom je tužena obvezana isplatiti utvrđene iznose. Obzirom na to da tužena nije dobrovoljno pristupila izvršenju naložene obveze, pokrenut je postupak izvršenja protiv tužene i to prinudnom naplatom. U prijedlogu za izvršenje izričito je navedeno da se postupak pokreće protiv tužene (tj. Opće gimnazije) "a koja se financira iz Trezora Zeničko-dobojskog kantona", te je naveden broj računa otvoren u Investiciono-komercijalnoj banci d.d. Zenica. Vrhovni sud je u pobijanoj presudi usvojio stajalište da je ovakvo izvršenje nezakonito i da Zeničko-dobojski kanton nije bio pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem je tužena obvezana na isplatu utvrđenih iznosa apelantima, te da apelanti nisu bili u radnom odnosu sa Zeničko-dobojskim kantonom već sa tuženom, koja je javna ustanova - pravna osoba, koja samostalno odgovara za svoje obveze, pa da zbog toga nije mogla postojati obveza izvršenja sa računa Ministarstva financija, a koji je bio naznačen u prijedlogu za izvršenje. Najzad, Vrhovni sud je istakao da na "ovakav zaključak ne utječe činjenica da kanton financira javne ustanove (ovakvo stajalište je iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 384/03 od 21. siječnja 2004. godine). 43. Ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda je, prema mišljenju Ustavnog suda, arbitrarno. Naime, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da su nižestupanjski sudovi svoje odluke o dozvoli izvršenja sa transakcijskog računa JRT-a Zeničko-dobojskog kantona utemeljili na činjenici da su JRT Zeničko-dobojskog kantona i sredstva na tom računu račun i sredstva svih proračunskih korisnika, te na činjenici da je Zeničko-dobojski kanton utemeljitelj tužene. 44. Naime, iz obrazloženja presuda nižestupanjskih sudova, a što nije pobijano ni u presudi Vrhovnog suda, kao nesporno proizlazi da je tužena, tj. izvršenik, pravna osoba-javna ustanova, te da za svoje obveze odgovara sredstvima kojim raspolaže. Dalje, kao nesporno je utvrđeno i da je tužena proračunski korisnik kojoj sredstva za rad osigurava utemeljitelj, tj. Zeničko-dobojski kanton, te da tužena nema drugi način financiranja i osiguranja novčanih sredstava. Prema sustavu trezorskog poslovanja, ustanovljenog Zakonom o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine, tuženoj je, kao svim ostalim proračunskim korisnicima, zatvoren pojedinačni račun. Ovo nesporno proizlazi i iz Odluke o ukidanju transakcijskih računa i podračuna proračunskih korisnika ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 13/03), a na koju se ukazuje u obrazloženjima presuda nižestupanjskih sudova. Dakle, tužena kao proračunski korisnik može poslovati jedino preko JRT-a, Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odnosno sva plaćanja može vršiti jedino preko transakcijskog računa kao dijela JRT-a. Sukladno članku 24. Zakona o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine, JRT, pa time i transakcijski račun kao njegov dio, nalazi se pod isključivim pravom ministarstava financija, odnosno nijedna druga osoba ili institucija nema pravo raspolaganja nad ovim računima, ukoliko drugačije nije utvrđeno u općim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva financija. Obzirom na navedeno, zaključak Vrhovnog suda da se radi o računu Ministarstva financija kantona je neutemeljen i proizvoljan, jer Ministarstvo financija samo rukovodi ovim računima, a kako su to pravilno utvrdili nižestupanjski sudovi u svojim presudama. U svezi sa navedenim, nižestupanjski sudovi su zaključili da JRT Zeničko-dobojskog kantona i sredstva na tom računu predstavljaju račun i sredstva svih proračunskih korisnika, odnosno u konkretnom slučaju, račun i sredstva tužene, odnosno izvršenika, kojim ona odgovara za svoje obveze jer nema drugi način financiranja i izmirivanja svojih obveza, osim putem Trezora Zeničko-dobojskog kantona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su nižestupanjski sudovi u pogledu izvršenja na sredstvima koja su se nalazila na JRT-u Zeničko-dobojskog kantona dali detaljno obrazloženje koje ima uporište u relevantnim propisima i koje se ne može ocijeniti kao arbitrarno. Najzad, sam postupak i način realizacije bilo koje isplate sa JRT-a, pa i u slučaju kada se radi o izvršenju pravomoćne presude u kojoj je konstituirana obveza u pogledu proračunskog korisnika kao izvršenika, detaljno se reguliraju Zakonom o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine, Zakonom o budžetima-proračunima u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakonom o izvršenju proračuna, te uputama koje izdaje Federalno ministarstvo financija, pa postupajući sudovi nisu ni mogli davati konkretne naloge i upute u tom smislu. 45. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Odlukom o preuzimanju Zeničko-dobojskog kantona prava i obveza utemeljitelja nad srednjim školama kao javnim ustanovama od 29. srpnja 2004. godine ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 10/04), Zeničko-dobojski kanton preuzeo sva prava i obveze srednjih škola koji su nastali nakon stupanja na snagu ove odluke, a obveza tužene je nastala donošenjem presude od 17. svibnja 2005. godine, odnosno nakon što je Zeničko-dobojski kanton preuzeo obveze. U svezi s tim, a imajući u vidu odredbe Zakona o ustanovama i Zakona o srednjoj školi, u pogledu načina financiranja i odgovornosti utemeljitelja za obveze ustanove koju su utemeljili, nižestupanjski sudovi su pravilno ukazali na to da čak i u slučaju da su sredstva na JRT-u sredstva treće osobe, tj. Zeničko-dobojskog kantona, a ne tužene, odnosno izvršenika, prema članku 30. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku FBiH, Zeničko-dobojski kanton kao utemeljitelj bio bi odgovoran za izvršenje obveze tužene, odnosno izvršenika. 46. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju pobijane presude Vrhovnog suda, Zeničko-dobojski kanton bi se trebao oglušiti o ishod spora jer u prethodno vođenom parničnom postupku nije bio stranka, odnosno pasivno legitimiran, te da apelanti nisu bili u radnom odnosu kod njega. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su nižestupanjski sudovi upravo i utvrdili da je tužena, odnosno izvršenik, odgovorna prema apelantima, kao pravna osoba koja samostalno odgovara za svoje obveze i sa kojom su apelanti i zaključili ugovore o radu. U tom smislu, nižestupanjski sudovi nisu prihvatili kao utemeljene ni prigovore koje je tužena, odnosno izvršenik, isticala u tijeku postupka, a koji su se odnosili na činjenicu da bi se kao tuženi trebao pojavljivati Zeničko-dobojski kanton kao njezin utemeljitelj i financijer. Naime, nižestupanjski sudovi nisu naložili isplatu sa JRT-a jer su konstituirali pasivnu legitimaciju ili obvezu Zeničko-dobojskog kantona, već zbog činjenice da JRT predstavlja račun svih proračunskih korisnika, odnosno i tužene, tj. izvršenika, kao proračunskog korisnika sa kojim Ministarstvo financija kantona samo upravlja, a kako je to već obrazloženo u stavku 44. ove odluke. Također, iz navedenog nedvosmisleno slijedi da su nižestupanjski sudovi Broj 24 – Strana 105 postupili upravo sukladno načelu iz Odluke Ustavnog suda broj AP 384/03 ("Službeni glasnik BiH" broj 13/04), a na koju Ustavni sud ukazuje kao na odluku u kojoj je definirano načelo i usvojeno stajalište prema kojem javna ustanova, kao pravna osoba, samostalno odgovara za svoje obveze, te da na takav zaključak ne utječe činjenica da kanton financira javne ustanove. Naime, u konkretnom slučaju i u parničnom i u izvršnom postupku kao odgovorna, odnosno kao izvršenik, označena je jedino tužena. Ukazivanje Vrhovnog suda na ovaj stav pri ocjeni prigovora pasivne legitimacije koji je istakao Zeničko-dobojski kanton neutemeljeno je i proizvoljno jer Zeničko-dobojski kanton niti u jednoj fazi postupka nije bio pasivno legitimiran, odnosno nije označen kao tuženi, odnosno izvršenik. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je u odluci na koju se poziva Vrhovni sud problematizirano pitanje može li osim poslodavca-javne ustanove, čiji je utemeljitelj bio kanton, kao drugotuženi biti označen i kanton. Pri ocjeni ovog pitanja Ustavni sud je iskazao stajalište da javna ustanova, kao pravna osoba i poslodavac, uživa slobodu u pogledu svojih prava i obveza, te da jedina može odgovarati za obveze prema svojim radnicima, ali da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između radnika i ustanove, ne može oglušiti o ishod spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u pravomoćnoj presudi. Najzad, Ustavni sud je zaključio da u takvoj situaciji činjenica da kanton ima obvezu intervenirati ne konstituira njegovu pasivnu legitimaciju. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je obrazloženje presude Vrhovnog suda, prema kojem Zeničko-dobojski kanton u vođenim postupcima nije bio pasivno legitimiran, pa da je, prema tome, izvršenje na računu Ministarstva financija kantona nezakonito, arbitrarno na način koji je doveo u pitanje načelo pravne sigurnosti i uživanje prava na pravično suđenje apelanata. Ovakvim stajalištem Vrhovni sud je doveo u pitanje Ustavom Bosne i Hercegovine garantirano pravo da o građanskim pravima i obvezama bude raspravljeno pred sudom, jer bi, prema navedenom stajalištu, bilo učinjeno iluzornim izvršenje takve odluke koje predstavlja integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 464/04 od 17. veljače 2005. godine, stavak 27, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 40/05). 48. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 49. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na nepristran sud, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao ni navode o diskriminaciji u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u slučaju kada se arbitrarnim tumačenjem u obrazloženju presude redovnog suda dovede u pitanje Ustavom Bosne i Hercegovine garantirano pravo da o građanskim pravima i obvezama bude raspravljeno pred sudom, jer je učinjeno iluzornim izvršenje sudske odluke, koje predstavlja integralni dio "suđenja". 51. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Broj 24 – Strana 106 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1472/07, rješavajući apelaciju Zdenka Dragičevića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zdenka Dragičevića, Selve Bećirević, Fikrete Simić i Seade Joldić-Hasić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-Rev-06-000996 od 15. marta 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od devedeset dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zdenko Dragičević, Selva Bećirević, Fikreta Simić i Seada Joldić-Hasić (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Zavidovića, koje zastupa Nermina Pivić, advokat iz Zenice, podnijeli su 22. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 996 od 15. marta 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva Zenica (u daqnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo), kao učesnika u postupku, zatraženo je 29. maja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 13. juna 2007. godine, a Kantonalno pravobranilaštvo 29. maja 2007. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva dostavljeni su apelantima 29. septembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda u Zavidovićima (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-274/04 od 17. maja 2005. godine obavezana je Opšta gimnazija Zavidovići (u daqnjem tekstu: tužena) da apelantima isplati novčane iznose označene u izreci presude na ime potraživawa iz radnog odnosa (plate, topli obrok, regres), sa zakonskom zateznom kamatom. Iz obrazložewa presude proizilazi da je sud utvrdio da je tužena apelantima navedena potraživawa isplaćivala u iznosima mawim od minimuma utvrđenog čl. 28, 40 i 43 Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovawa ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 51/00), čija primjena proizilazi iz člana 5 Opšteg kolektivnog ugovora u Federaciji Bosne i Hercegovine. Prigovor tužene da ne može biti pasivno legitimisana u ovom sporu, jer je njen osnivač i finansijer Zeničko-dobojski kanton, sud je ocijenio kao neosnovan jer je članom 3 Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano da je poslodavac fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao na osnovu ugovora o radu. Iz predočenih ugovora o radu koje su apelanti zakqučili sa tuženom vidqivo je da je tužena poslodavac. 7. Na presudu Opštinskog suda tužena je izjavila žalbu Kantonalnom sudu u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) ističući, između ostalog, da nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari, te da to eventualno može biti Zeničko-dobojski kanton jer je osnivač i finansijer tužene. Dalje, tužena je istakla da nema svoj samostalni račun niti ima uticaj na visinu plata i drugih naknada iz radnog odnosa. 8. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-843/2005 od 11. oktobra 2005. godine žalbu tužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Sud je ocijenio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da pri tom nije počinio povredu odredbi parničnog postupka kada je odlučio kao u izreci osporene presude. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla tužena sud je ocijenio kao neosnovan, jer je nesporno da tužena ima svojstvo pravnog lica s kojim su apelanti zakqučili ugovore o radu. 9. Kako tužena nije isplatila dosuđene iznose, apelanti su 18. oktobra 2005. godine podnijeli predlog za izvršenje u kom je kao izvršenik označena tužena, "a koja se finansira iz Trezora Zeničko-dobojskog kantona", te je naveden broj žiro računa otvoren u Investiciono-komercijalnoj banci d.d. Zenica. 10. Opštinski sud je Rješenjem o izvršenju broj I-834/05 od 20. oktobra 2005. godine dozvolio izvršenje na predlog apelanata i to pljenidbom novčanih sredstava na žiro računu označenom u predlogu, konstatujući da se radi o žiro računu tužene kao izvršenika. 11. Protiv ovog rješewa prigovor su izjavili tužena i Zeničko-dobojski kanton kao treće lice. Oba prigovora su se zasnivala na identičnim navodima. Naime, istaknuto je da izvršna isprava nije usaglašena sa izvršnim naslovom, tj. da Presuda broj P-274/04 od 17. maja 2005. godine glasi na Opštu gimnaziju, a ne na Zeničko-dobojski kanton, koji nije ni bio tužena strana. Dalje, istaknuto je da broj žiro računa naveden u predlogu za izvršenje pripada Zeničko-dobojskom kantonu a ne tuženoj, te da je došlo do pogrešne i neosnovane zapljene novčanih sredstava trećeg lica jer tužena nije organ ili tijelo Zeničko-dobojskog kantona već samostalno pravno lice - javna ustanova, registrovana u skladu sa Zakonom o Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sredwoj školi i Zakonom o ustanovama. Najzad, istaknuto je da Zeničko-dobojskom kantonu nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku iz kog potiče presuda - izvršni naslov. Predloženo je da se odredi mjera osigurawa tako što će određeno izvršenje da se odloži. 12. Opštinski sud je Rješenjem broj I-834/05 od 16. novembra 2005. godine odbio kao neosnovan prigovor tužene na rješenje o izvršenju od 20. oktobra 2005. godine, te kao nedozvoljene odbacio predloge tužene i Zeničko-dobojskog kantona za odlaganje izvršewa. U obrazloženju rješewa sud je istakao da račun naveden u predlogu za izvršenje predstavlja jedinstveni račun Trezora Zeničko-dobojskog kantona za sve buxetske korisnike i da se cjelokupno finansiranje tužene vrši preko tog računa. Sud je zakqučio da su ovaj račun i sredstva koja se nalaze na njemu račun i sredstva svih buxetskih korisnika, pa i tužene, kojim tužena odgovara za svoje obaveze, jer nema drugih načina finansirawa i izmirewa svojih obaveza sem putem Trezora Zeničko-dobojskog kantona. Opštinski sud je Zakqučkom broj I-834/05 od 16. novembra 2005. godine, odlučujući o prigovoru Zeničko-dobojskog kantona kao trećeg lica o odlaganju izvršewa, u skladu sa članom 53 stav 2 Zakona o izvršnom postupku, uputio Zeničko-dobojski kanton na parnicu, radi dokazivawa da je izvršenje protiv tužene na sredstvima na računu Trezora Zeničko-dobojskog kantona nedozvoljeno. 13. Na osnovu Rješewa o izvršenju broj I-834/05 od 20. oktobra 2005. godine apelantima su sa računa Zeničko-dobojskog kantona uplaćeni dosuđeni iznosi 24. novembra 2005. godine. 14. Tužbom od 30. novembra 2005. godine Zeničko-dobojski kanton (u daqnjem tekstu: tužilac) pokrenuo je parnicu protiv apelanata kako bi se utvrdilo da je nedozvoljeno izvršenje radi namirewa novčanih potraživawa na novčanim sredstvima na transakcijskom računu Ministarstva finansija Zeničko-dobojskog kantona zaplijenjenih u izvršnom predmetu broj I-834/05, te da se apelanti obavežu da tužiocu vrate na ovaj način isplaćena sredstva sa zakonskom zateznom kamatom. 15. Opštinski sud je Presudom broj P-816/05 od 10. februara 2006. godine odbio tužiočev tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude sud je istakao da je nesporno da je tužena (Opšta gimnazija) buxetski korisnik. Dalje, Odlukom o tužiočevom preuzimanju prava i obaveza osnivača nad sredwim školama kao javnim ustanovama od 29. jula 2004. godine ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 10/04) tužilac je preuzeo sva prava i obaveze sredwih škola koji su nastali nakon stupawa na snagu ove odluke, a obaveza tužene je nastala donošenjem presude od 17. maja 2005. godine, odnosno nakon što je tuženi preuzeo obaveze. Dalje, s obzirom na to da je tužena-izvršenik pravno lice čiji je osnivač tužilac, koji u tom svojstvu obezbjeđuje i sredstva za rad tužene, te koja je buxetski korisnik i nema drugi način finansirawa i izmirewa svojih obaveza, račun naveden u predlogu za izvršenje predstavlja jedinstveni račun tužiočevog trezora za sve buxetske korisnike, kojim Ministarstvo finansija samo rukovodi. Ocjenjujući sve navedeno, sud je zakqučio da izvršenje ne može da se smatra nedozvoljenim jer se ne radi o sredstvima trećeg lica. Najzad, sud je istakao da, i u slučaju kad bi se sredstva na računu tužiočevog trezora smatrala sredstvima trećeg lica, tužilac bi se, u skladu sa članom 30 stav 2 Zakona o izvršnom postupku, mogao obavezati da odgovara za obaveze tužene jer je njen osnivač. 16. Odlučujući o tužiočevoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-06-001 061 od 18. maja 2006. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju rješewa sud je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te, u skladu s Broj 24 – Strana 107 tim, pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je u svemu ostao pri navedenim zakqučcima prvostepenog suda. 17. Tužilac je presudu Kantonalnog suda osporio izjavqivanjem revizije Vrhovnom sudu tražeći da se utvrdi da je izvršenje radi namirewa novčanih potraživawa sa računa njenog Ministarstva finansija nedozvoljeno, te da se u cijelosti odbiju zahtjevi apelanata. 18. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000996 od 15. marta 2007. godine reviziju djelimično uvažio, obje nižestepene presude preinačio tako što je utvrdio da je nedozvoljeno izvršenje radi namirewa novčanih tražbina na novčanim sredstvima na transakcijskom računu Ministarstva finansija tužene zaplijenjenih u izvršnom predmetu broj I-834/05. U ostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude sud je istakao da je reviziju dozvolio u skladu sa članom 237 stav 3 Zakona o parničnom postupku, jer smatra da je odlučivanje o ovoj reviziji značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Dalje, u obrazloženju je istaknuto da tužilac nije bio pasivno legitimisan u parničnom postupku u kom je tužena obavezana na isplatu utvrđenih iznosa apelantima, koji je rezultovao presudom kao izvršnom ispravom, na osnovu koje je doneseno i rješenje o izvršenju. S obzirom na to da apelanti nisu bili u radnom odnosu sa tužiocem već sa tuženom, koja je javna ustanova - pravno lice, koja samostalno odgovara za svoje obaveze, nije mogla postojati obaveza izvršewa sa računa tužiočevog Ministarstva finansija. Sud je konstatovao da na ovakav zakqučak ne utiče činjenica da tužilac finansira javne ustanove, te se pozvao na stanovište koje je iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine. Sud je tužiočev zahtjev da mu apelanti vrate isplaćeni iznos ocijenio kao neosnovan jer su apelantima sredstva isplaćena na osnovu valjanog pravnog osnova - pravosnažnog rješewa o izvršenju, pa u skladu sa članom 210 stav 1, u vezi sa članom 219 Zakona o obligacionim odnosima, nema osnova za vraćanje primljenog iznosa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelanti se žale da su im presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 20. Apelanti smatraju da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije jasno obrazložio svoju odluku. U vezi s tim, ističu da obrazloženje osporene presude ne sadrži niti jedan razlog o odlučnim činjenicama na kojima je sud zasnovao zakqučak da nije dozvoljena isplata iz trezora na ime plata i drugih primawa na osnovu rada apelanata kod tužene kao buxetskog korisnika. Smatraju da je Vrhovni sud u potpunosti previdio da ni u parničnom postupku koji je ishodio presudom kao izvršnim naslovom, te nakon toga u izvršnom postupku, Zeničko-dobojski kanton nije bio označen kao pasivno legitimisan, već samo kao lice koje je obavezno da izvrši isplatu i pod čijom kontrolom se nalaze sredstva izvršenika. U tom smislu apelanti ukazuju na član 30 stav 2 Zakona o izvršnom postupku, prema kom se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako je to lice prema zakonu obavezno da taj dug izmiri. 21. Apelanti smatraju da imaju pravni interes da se utvrdi da je dozvoljena isplata sa računa Zeničko-dobojskog kantona. Ovu tvrdnju zasnivaju na protivizvršewima koja je najavio Zeničko-dobojski kanton, te na činjenici da wihov poslodavac i dalje krši wihova prava prema osnovu rada, pa su, prema istom Broj 24 – Strana 108 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH osnovu, pokrenuli novu tužbu koja se vodi pred istim Opštinskim sudom pod brojem P-859/05. Apelanti smatraju da bi prema osporenoj presudi Vrhovnog suda bili dovedeni u situaciju da bi protiv svog poslodavca, kao izvršenika, na osnovu pravosnažnih i izvršnih presuda postupak izvršewa morali pokrenuti prodajom stvari (školskih klupa, stolica, tabli), odnosno prodajom nepokretnosti, tj. zgrada samih škola. 22. Dalje, apelanti smatraju da je osporena odluka čisto političke prirode i da može imati dalekosežne posljedice na sve zaposlene u školama. Ovakav zakqučak izvode iz činjenice da je sud odlučivanje o reviziji u ovom slučaju ocijenio kao značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. S tim u vezi, apelanti još ističu da je sudija izvjestilac pri donošenju osporene odluke bila sutkiwa Danica Šain, koja je obavljala dužnost ministra za pravosuđe u Vladi Zeničko-dobojskog kantona. Smatraju da je sutkiwa zbog toga trebala tražiti izuzeće u ovom predmetu. Ova činjenica im nije bila poznata jer su to "podaci koji su tajna prema naredbi predsjednika Vrhovnog suda", pa nisu mogli da traže njeno izuzeće zbog sumnje u njenu objektivnost i pristrasnost u odnosu na Zeničko-dobojski kanton. U vezi sa navedenim, apelanti zakqučuju da im je njenim učešćem u ovom predmetu povrijeđeno pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom. Apelanti ističu da su se do sada sa računa Zeničko-dobojskog kantona redovno vršile isplate sudskih izvršewa u predmetima u kojima se škola pojavqivala kao izvršenik, te da to do sada nije predstavljalo problem. 23. Navode o povredi prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje apelanti zasnivaju na rješewima o izvršenju koja su ishodile wihove radne kolege (čije kopije su priložene uz apelaciju) i koja su izvršena isplatom sredstava sa računa Zeničko-dobojskog kantona, pa bi u odnosu na wih bili u "diskriminisanom položaju i ne bi imali jednak pristup sudu". Najzad, apelanti se pozivaju na isti problem u Unsko-sanskom kantonu gdje su zaposleni u školama, kao tražioci izvršewa, bili namireni isplatama sa žiro računa ovog kantona. U vezi sa navedenim, apelanti zakqučuju da su stavljeni u diskriminacioni položaj, izloženi pravnoj nesigurnosti i nejednakoj primjeni prava. Apelanti smatraju da su odluke nižestepenih sudova zakonite i wihove stavove u cijelosti podržavaju. b) Odgovor na apelaciju 24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da je osporena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. 25. Kantonalno pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da smatra da osporenom presudom Vrhovnog suda apelantima nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, te pravo na nediskriminaciju. U tom smislu, Kantonalno pravobranilaštvo je istaklo da osporena presuda sadrži koncizno i jasno obrazloženje zašto je predmetno izvršenje nedozvoljeno. Takođe, smatraju da je osporena presuda zasnovana na stanovištu koje je Ustavni sud iskazao u Odluci broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine, u kojoj je istaknuto da se: "u okviru ograničewa u pogledu ostvarivawa građanskih prava ubrajaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštovanje građanskih prava - u konkretnom slučaju subjekti od kojih može da se zahtijeva isplata zarađenih a neisplaćenih plata, aktivna legitimisanost u procesnopravnom postupku...da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu...da su javne ustanove pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze, da na taj zakqučak ne utiče činjenica da kanton finansira javne ustanove...". U vezi sa citiranim stanovištem iz navedene odluke Ustavnog suda, Kantonalno pravobranilaštvo smatra da, u skladu sa principom strogo formalnog legaliteta, koje je sud dužan da poštuje u izvršnom postupku, Zeničko-dobojskom kantonu nedostaje pasivna Ponedjeljak, 26.4.2010. legitimacija u konkretnom izvršnom postupku. U tom smislu ističu i da je neosnovano pozivanje apelanata na član 30 stav 2 Zakona o izvršnom postupku, prema kom se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršewa javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Takođe, smatra da apelanti u toku izvršnog postupka nisu ni na koji način dokazali da je tražbina, proizašla iz materijalnopravnog odnosa apelanata sa tuženom kao izvršenikom, prešla na Zeničko-dobojski kanton. Najzad, u odgovoru je istaknuto da sredstva na jedinstvenom računu trezora nisu zajednička sredstva kojim raspolažu zajedno svi buxetski korisnici, te da sa ovog računa ne mogu da se povlače mimo zakonom propisane procedure i od za to neovlašćenih lica. U vezi s tim, direktor tužene nije i prema zakonu ne može da bude naredbodavac za povlačenje sredstava sa navedenog računa nego je to iskqučivo ministar finansija kantona. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju nezakonito raspolagano računom Zeničko-dobojskog kantona, očigledno je da apelantima nije moglo da bude povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da je dozvoljenim izvršenjem očigledno prekršeno pravo na imovinu Zeničko-dobojskog kantona, bez uporišta u pozitivnim propisima, apelanti u apelaciji neosnovano ukazuju na to da im je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju. Osporenom presudom Zeničko-dobojskom kantonu, kao i drugim kantonima, data je mogućnost da u odgovarajućim sudskim postupcima, u svim slučajevima gdje je izvršena prinudna naplata bez znawa i učešća kantona, izvrše povraćaj ovako isplaćenih sredstava, što će Zeničko-dobojski kanton i učiniti. V. Relevantni propisi 26. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 3 Poslodavac je, u smislu ovog zakona, fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad isplaćuje platu i izvršava druge obaveze prema zaposleniku, u skladu sa ovim zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. 27. Zakon o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 2 Definicije i izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značewa: a) Trezor je osnovna organizaciona jedinica unutar Federalnog ministarstva finansija i ministarstava finansija kantona, u kojima se u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima obavljaju poslovi koji se odnose na planiranje izvršewa i izvršenje buxeta Federacije, kao i buxeta kantona; vođenje računovodstva i računovodstvenih politika; upravljanja novcem i vođenje jedinstvenog računa trezora; otplate duga, izdavawa garancija, nova zaduživawa, upravljanje neangažovanim sredstvima i imovinom. Š...Ć i) Buxetski korisnici su nadležna ministarstva i ostala tijela uprave koji se finansiraju iz buxeta. Nadležno ministarstvo koje u svom buxetskom razdjelu sadrži potrošačke jedinice, koje su u buxetu označene kao buxetske glave, buxetski je za wih nadležno. Š...Ć g) Jedinstveni račun trezora (u daqnjem tekstu: JRT) sastoji se od depozitnog računa otvorenog u komercijalnoj banci, računa za investiranje i zaštitu sredstava, jednog ili više transakcijskih računa, i po potrebi, transakcijskih računa za gotovinu. Svi ovi računi se moraju držati u ime ministarstava finansija. Svrha JRT-a je da se centralizuje kontrola nad svim javnim prihodima u Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ministarstvima finansija. Federalno ministarstvo će pripremiti sve neophodne procedure i odredbe kojima se uspostavlja sistem JRT-a. Kada sistem JRT-a postane efektivan, svi pojedinačni računi buxetskih korisnika će biti zatvoreni i wihova salda će biti prebačena na JRT. Š...Ć o) Transakcijski računi su bankovni računi koje je trezor otvorio u poslovnim bankama, a koji se drže u ime ministarstava finansija i preko kojih se vrše svakodnevne transakcije vezane za troškove buxetskih korisnika. Š...Ć Član 8 Trezori vrše centralizovanu isplatu plata za nadležna ministarstva i buxetske korisnike, na način da: a) uspostave i održavaju centralizovani sistem obračuna plata, b) procjenjuju potrebna sredstva bazirana na utvrđenom nivou plata i ostalim neophodnim informacijama koje obezbijede buxetski korisnici, kao i iznosima obaveza na osnovu poreza i doprinosa i c) izvršavaju isplatu plata i obaveza na osnovu poreza i doprinosa. Nadležna ministarstva i buxetski korisnici su dužni da trezoru, u odgovarajućem platnom ciklusu, podnesu dokaz o zasnivanju i prestanku radnog odnosa svih zaposlenih za koje plate obezbjeđuju u buxetu. Dodatne procedure će propisati ministarstvo finansija. Član 24 Š...Ć JRT se nalazi pod iskqučivim pravom ministarstava finansija. Nijedno drugo lice ili institucija nema pravo raspolagawa nad ovim računima, ukoliko drugačije nije utvrđeno u opštim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva finansija. Član 26 Ministarstva finansija otvaraju transakcijske račune u poslovnim bankama. Transakcijski račun se koristi za plaćanje svih izdataka. Stanje na ovim transakcijskim računima se smatra i vodi kao sastavni dio JRT-a. 28. Zakon o ustanovama ("Službeni list RBiH" br. 6/92, 8/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 39 Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, buxeta... Član 41 Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže. Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove dužan je da: - pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajawa godišnjeg obračuna. 29. Zakon o sredwoj školi ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 1 Š...Ć Sredwa škola ima svojstvo pravnog lica. Član 10 Srednju školu kao javnu ustanovu u državnoj svojini osniva Skupština Kantona uz prethodno pribavljeno mišljenje opštinskog vijeća. Š...Ć Prava i obaveze osnivača i srednje škole utvrđuju se ugovorom, u skladu sa aktom o osnivanju. Ako je osnivač srednje škole Skupština Kantona, obaveze iz prethodnog stava ovog člana u ime Skupštine vrši Vlada Kantona. Broj 24 – Strana 109 Član 11 Š...Ć Osnivač srednje škole obezbjeđuje sredstva potrebna za osnivanje i rad srednje škole u skladu sa Pedagoškim standardima i Normativima. 30. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 30 Prelaz potraživawa ili obaveze Š...Ć (2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršewa javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršewa to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. VI. Dopustivost 31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su im tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1. Apelanti tvrde da su im navedena prava povrijeđena zbog činjenice da u obrazloženju osporene presude nije dat niti jedan razlog o odlučnim činjenicama na kojima je sud zasnovao zakqučak da nije dozvoljena isplata iz trezora iznosa dosuđenih pravosnažnim i izvršnim presudama, prema osnovu neisplaćenih plata i drugih primawa prema osnovu rada apelanata kod tužene kao buxetskog korisnika. Dalje, apelanti ističu da im je bilo uskraćeno pravo na nepristrasni sud jer je sutkiwa, član vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo osporenu presudu, ranije bila ministar pravde u Vladi Zeničko-dobojskog kantona. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog činjenice da su wihove kolege svoja potraživawa na osnovu plata namirili isplatom sa računa Zeničko-dobojskog kantona, pa bi u odnosu Broj 24 – Strana 110 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH na wih bili u "diskriminisanom položaju i ne bi imali jednak pristup sudu". Pravo na pravično suđenje 36. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 38. Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, predmetni slučajevi isplate zarađenih a neisplaćenih plata su građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavquje javna ustanova (vidi Evropski sud za qudska prava, Darnell v. VB, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). 39. Ustavni sud, dalje, smatra da država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem. Pravni sistem mora da bude efikasan i da omogući svakome da iskoristi prednosti tog sistema prilikom utvrđivawa, između ostalih, građanskih prava u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 40. Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivawa građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će ograničewa da se nametnu zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za qudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5). 41. U okviru tih ograničewa u pogledu ostvarivawa građanskih prava ubrajaju se i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštovanje građanskih prava - u konkretnom slučaju subjekte od kojih može da se zahtijeva isplata zarađenih, a neisplaćenih plata, odnosno aktivna legitimisanost u procesnopravnom postupku. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulisano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za ciq da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zakqučuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava iskqučivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitawa kontrole eventualne zloupotrebe tog prava i obaveze redovnih sudova, zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji redovni sudovi primjenjuju zakon, sem u slučaju kada je to potrebno da bi se utvrdilo da li su prekršena ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 42. U konkretnom slučaju apelanti su pokrenuli postupak protiv tužene kao poslodavca radi isplate neisplaćenih plata i ostalih primawa na osnovu rada, te ishodili pravosnažnu i izvršnu presudu kojom je tužena obavezana da Ponedjeljak, 26.4.2010. utvrđene iznose i isplati. S obzirom na to da tužena nije dobrovoqno pristupila izvršenju naložene obaveze, pokrenut je postupak izvršewa protiv tužene i to prinudnom naplatom. U predlogu za izvršenje izričito je navedeno da se postupak pokreće protiv tužene (tj. Opšte gimnazije) "a koja se finansira iz Trezora Zeničko-dobojskog kantona", te je naveden broj računa otvoren u Investiciono-komercijalnoj banci d.d. Zenica. Vrhovni sud je u osporenoj presudi usvojio stanovište da je ovakvo izvršenje nezakonito i da Zeničko-dobojski kanton nije bio pasivno legitimisan u parničnom postupku u kom je tužena obavezana na isplatu utvrđenih iznosa apelantima, te da apelanti nisu bili u radnom odnosu sa Zeničko-dobojskim kantonom već sa tuženom, koja je javna ustanova - pravno lice, koja samostalno odgovara za svoje obaveze, pa da zbog toga nije mogla postojati obaveza izvršewa sa računa Ministarstva finansija, a koji je bio naznačen u predlogu za izvršenje. Najzad, Vrhovni sud je istakao da na "ovakav zakqučak ne utiče činjenica da kanton finansira javne ustanove (ovakvo stanovište je iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine). 43. Ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda je, prema mišljenju Ustavnog suda, arbitrarno. Naime, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da su nižestepeni sudovi svoje odluke o dozvoli izvršewa sa transakcijskog računa JRT-a Zeničko-dobojskog kantona zasnovali na činjenici da su JRT Zeničko-dobojskog kantona i sredstva na tom računu račun i sredstva svih buxetskih korisnika, te na činjenici da je Zeničko-dobojski kanton osnivač tužene. 44. Naime, iz obrazložewa presuda nižestepenih sudova, a što nije osporeno ni u presudi Vrhovnog suda, kao nesporno proizilazi da je tužena, tj. izvršenik, pravno lice-javna ustanova, te da za svoje obaveze odgovara sredstvima kojim raspolaže. Dalje, kao nesporno je utvrđeno i da je tužena buxetski korisnik kojoj sredstva za rad obezbjeđuje osnivač, tj. Zeničko-dobojski kanton, te da tužena nema drugi način finansirawa i obezbjeđivawa novčanih sredstava. Prema sistemu trezorskog poslovawa, ustanovljenog Zakonom o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine, tuženoj je, kao svim ostalim buxetskim korisnicima, zatvoren pojedinačni račun. Ovo nesporno proizilazi i iz Odluke o ukidanju transakcijskih računa i podračuna buxetskih korisnika ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 13/03), a na koju se ukazuje u obrazložewima presuda nižestepenih sudova. Dakle, tužena kao buxetski korisnik može da posluje jedino preko JRT-a, odnosno sva plaćawa može da vrši jedino preko transakcijskog računa kao dijela JRT-a. U skladu sa članom 24 Zakona o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine, JRT, pa time i transakcijski račun kao njegov dio, nalazi se pod iskqučivim pravom ministarstava finansija, odnosno nijedno drugo lice ili institucija nema pravo raspolagawa nad ovim računima, ukoliko drugačije nije utvrđeno u opštim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva finansija. S obzirom na navedeno, zakqučak Vrhovnog suda da se radi o računu Ministarstva finansija kantona je neosnovan i proizvoljan, jer Ministarstvo finansija samo rukovodi ovim računima, a kako su to pravilno utvrdili nižestepeni sudovi u svojim presudama. U vezi sa navedenim, nižestepeni sudovi su zakqučili da JRT Zeničko-dobojskog kantona i sredstva na tom računu predstavljaju račun i sredstva svih buxetskih korisnika, odnosno u konkretnom slučaju, račun i sredstva tužene, odnosno izvršenika, kojim ona odgovara za svoje obaveze jer nema drugi način finansirawa i izmirivawa svojih obaveza, sem putem Trezora Zeničko-dobojskog kantona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su nižestepeni sudovi u pogledu izvršewa na sredstvima koja su se nalazila na JRT-u Zeničko-dobojskog kantona dali detaqno obrazloženje koje ima uporište u relevantnim propisima i koje ne može da se ocijeni kao arbitrarno. Najzad, sam postupak i način realizacije bilo koje isplate sa JRT-a, pa i u slučaju kada se Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH radi o izvršenju pravosnažne presude u kojoj je konstituisana obaveza u pogledu buxetskog korisnika kao izvršenika, detaqno se regulišu Zakonom o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine, Zakonom o buxetima-proračunima u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakonom o izvršenju buxeta, te uputstvima koja izdaje Federalno ministarstvo finansija, pa postupajući sudovi nisu ni mogli davati konkretne naloge i uputstva u tom smislu. 45. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Odlukom o preuzimanju Zeničko-dobojskog kantona prava i obaveza osnivača nad sredwim školama kao javnim ustanovama od 29. jula 2004. godine ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 10/04), Zeničko-dobojski kanton preuzeo sva prava i obaveze sredwih škola koji su nastali nakon stupawa na snagu ove odluke, a obaveza tužene je nastala donošenjem presude od 17. maja 2005. godine, odnosno nakon što je Zeničko-dobojski kanton preuzeo obaveze. U vezi s tim, a imajući u vidu odredbe Zakona o ustanovama i Zakona o sredwoj školi, u pogledu načina finansirawa i odgovornosti osnivača za obaveze ustanove koju su osnovali, nižestepeni sudovi su pravilno ukazali na to da čak i u slučaju da su sredstva na JRT-u sredstva trećeg lica, tj. Zeničko-dobojskog kantona, a ne tužene, odnosno izvršenika, prema članu 30 stav 2 Zakona o izvršnom postupku FBiH, Zeničko-dobojski kanton kao osnivač bio bi odgovoran za izvršenje obaveze tužene, odnosno izvršenika. 46. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda, Zeničko-dobojski kanton bi trebalo da se ogluši o ishod spora jer u prethodno vođenom parničnom postupku nije bio stranka, odnosno pasivno legitimisan, te da apelanti nisu bili u radnom odnosu kod njega. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su nižestepeni sudovi upravo i utvrdili da je tužena, odnosno izvršenik, odgovorna prema apelantima, kao pravno lice koje samostalno odgovara za svoje obaveze i sa kojim su apelanti i zakqučili ugovore o radu. U tom smislu, nižestepeni sudovi nisu prihvatili kao osnovane ni prigovore koje je tužena, odnosno izvršenik, isticala u toku postupka, a koji su se odnosili na činjenicu da bi se kao tuženi trebao pojavqivati Zeničko-dobojski kanton kao njen osnivač i finansijer. Naime, nižestepeni sudovi nisu naložili isplatu sa JRT-a jer su konstituisali pasivnu legitimaciju ili obavezu Zeničko-dobojskog kantona, već zbog činjenice da JRT predstavlja račun svih buxetskih korisnika, odnosno i tužene, tj. izvršenika, kao buxetskog korisnika sa kojim Ministarstvo finansija kantona samo upravlja, a kako je to već obrazloženo u stavu 44 ove odluke. Takođe, iz navedenog nedvosmisleno slijedi da su nižestepeni sudovi postupili upravo u skladu sa principom iz Odluke Ustavnog suda broj AP 384/03 ("Službeni glasnik BiH" broj 13/04), a na koju Ustavni sud ukazuje kao na odluku u kojoj je definisan princip i usvojeno stanovište prema kom javna ustanova, kao pravno lice, samostalno odgovara za svoje obaveze, te da na takav zakqučak ne utiče činjenica da kanton finansira javne ustanove. Naime, u konkretnom slučaju i u parničnom i u izvršnom postupku kao odgovorna, odnosno kao izvršenik, označena je jedino tužena. Ukazivanje Vrhovnog suda na ovaj stav pri ocjeni prigovora pasivne legitimacije koji je istakao Zeničko-dobojski kanton neosnovano je i proizvoqno jer Zeničko-dobojski kanton niti u jednoj fazi postupka nije bio pasivno legitimisan, odnosno nije označen kao tuženi, odnosno izvršenik. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je u odluci na koju se poziva Vrhovni sud problematizovano pitanje da li sem poslodavca-javne ustanove, čiji je osnivač bio kanton, kao drugotuženi može da bude označen i kanton. Pri ocjeni ovog pitawa Ustavni sud je iskazao stanovište da javna ustanova, kao pravno lice i poslodavac, uživa slobodu u pogledu svojih prava i obaveza, te da jedina može da odgovara za obaveze prema svojim radnicima, ali da se kanton, bez obzira na to što ne može da bude stranka, niti da ima pasivnu legitimaciju u sporu između radnika i Broj 24 – Strana 111 ustanove, ne može oglušiti o ishod spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u pravosnažnoj presudi. Najzad, Ustavni sud je zakqučio da u takvoj situaciji činjenica da kanton ima obavezu da interveniše ne konstituiše njegovu pasivnu legitimaciju. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je obrazloženje presude Vrhovnog suda, prema kom Zeničko-dobojski kanton u vođenim postupcima nije bio pasivno legitimisan, pa da je, prema tome, izvršenje na računu Ministarstva finansija kantona nezakonito, arbitrarno na način koji je doveo u pitanje princip pravne sigurnosti i uživanje prava na pravično suđenje apelanata. Ovakvim stanovištem Vrhovni sud je doveo u pitanje Ustavom Bosne i Hercegovine garantovano pravo da o građanskim pravima i obavezama bude raspravljeno pred sudom, jer bi, prema navedenom stanovištu, bilo učinjeno iluzornim izvršenje takve odluke koje predstavlja integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 40/05). 48. Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 49. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se posebno razmatraju navodi apelanata o povredi prava na nepristrasan sud, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o diskriminaciji u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 50. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u slučaju kada se arbitrarnim tumačenjem u obrazloženju presude redovnog suda dovede u pitanje Ustavom Bosne i Hercegovine garantovano pravo da o građanskim pravima i obavezama bude raspravljeno pred sudom, jer je učinjeno iluzornim izvršenje sudske odluke, koje predstavlja integralni dio "suđewa". 51. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1477/07, rješavajući apelaciju Dragice Pavleka i Adolfa Pavleka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je Broj 24 – Strana 112 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Pavleka i Adolfa Pavleka podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-48786/06 (raniji broj predmeta P-2131/06) . Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Pavleka i Adolfa Pavleka zato što je preuranjena u dijelu koji se odnosi na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dragica Pavleka i Adolf Pavleka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 21. maja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-48786/06 (raniji broj predmeta P-2131/06). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 1. oktobra 2007. godine i 13. novembra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud dostavio je odgovore na apelaciju 8. oktobra 2007. godine i 30. novembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 11. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelanti su bili nosioci privremenog prava korištenja u dijelu od po ½ na gradskom građevinskom zemljištu u Banjoj Luci, površine 3.877 m². Na predmetnom zemljištu nosilac prava raspolaganja bila je Općina Banja Luka. Skupština Grada Banje Luke je 20. septembra 1996. godine donijela rješenje kojim se predmetno zemljište preuzima iz posjeda apelanata radi izgradnje platoa za prodaju automobila i hale za proizvodnju dijelova. Navedeno zemljište dodijeljeno je PTP "Automobil" Banja Luka, koje je započelo gradnju poslovnih objekata. Apelanti su pokrenuli postupak protiv rješenja Skupštine Grada Banje Lukå od 20. septembra 1996. godine, koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-170/98 od 17. februara 1999. godine, kojom je poništeno navedeno rješenje, ali apelantima predmetno zemljište nije bilo vraćeno u posjed a novi korisnik je nastavio izgradnju poslovnih objekata. Od tada su apelanti pokrenuli više upravnih postupaka protiv Grada Banje Lukå i PTP "Automobil" s ciljem vraćanja u posjed predmetnog zemljišta, koji se trenutno nalaze u različitim stadijima i apelacijom se ne osporavaju. 7. Apelanti su 31. oktobra 2006. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv Grada Banjå Lukå i ATP "Automobil" radi predaje u posjed predmetnog zemljišta. Predmet je evidentiran pod brojem P-2131/06, a kasnije je dobio novi broj P-48786/06. O navedenoj tužbi postupak je u toku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelanti smatraju da se tužba koju su podnijeli Osnovnom sudu 31. oktobra 2006. godine treba smatrati jedinstvenim postupkom koji vode još od 1996. godine radi povrata u posjed predmetnog zemljišta. Naglašava se da u tom 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. predmetu sud nije dostavio tužbu na odgovor, te da zbog toga postupak ne može početi. Apelanti smatraju da ovaj postupak predugo traje, usljed čega je prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. U prvom izjašnjenju na apelaciju Osnovni sud je demantirao navode apelanata da tužba nije poslana na odgovor. Naglašeno je da je tužba sa prilozima poslana na odgovor i da su tuženi dostavili odgovor, a da je drugotuženi (PTP "Automobil") istaknuo protivtužbeni zahtjev. Osnovni sud je naglasio da će dalje aktivnosti u ovom predmetu (zakazivanje rasprava i sl.) preduzimati u skladu sa redoslijedom kao što se radi i kod svih ostalih predmeta koji ne spadaju u prioritete, dok se prema planu i programu rješavanja predmeta prioritetima smatraju predmeti u kojima je tužba podnesena prije 2003. godine, kao i predmeti koji se prema zakonu imaju smatrati hitnim. U drugom izjašnjenju na apelaciju Osnovni sud je naglasio da je apelantima dostavio na odgovor protivtužbeni zahtjev, na koji su oni odgovorili 10. decembra 2007. godine. Nakon toga, apelanti su u spis 15. maja 2008. godine dostavili podnesak sa prilozima iz čega proizlazi da je Grad Banja Luka donio odluku za davanje saglasnosti za zaključenje sudskog poravnanja sa apelantima, kao i o odobravanju sredstava koja će se apelantima isplatiti nakon zaključenog poravnanja. Apelanti su dostavili u sudski spis 1. jula 2008. godine podnesak kojim preinačuju tužbeni zahtjev, navodeći da je u međuvremenu došlo do poravnanja - nagodbe sa Gradom Banja Luka, tako da se u odnosu na Grad Banja Luka povlači tužba, dok se u odnosu na drugotuženog PTP "Automobil" precizira tužbeni zahtjev, tako što se potražuje naknada štete u iznosu od 20.000 KM. Sud je navedeni podnesak dostavio na izjašnjenje tuženim: PTP "Automobil" da se izjasni o preinačenom tužbenom zahtjevu, a Gradu Banja Luka da se izjasni o povlačenju tužbe. Grad Banja Luka se nije izjasnio u propisanom roku, pa je Osnovni sud 18. novembra 2008. godine donio rješenje o povlačenju tužbe u odnosu na Grad Banja Luka i dostavio ga strankama u postupku. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud naglašava da se više ne radi o postupku radi predaje u posjed s obzirom na to da su apelanti 1. jula 2008. godine preinačili tužbeni zahtjev tako da sada traže naknadu štete. Sud će o preinačenom tužbenom zahtjevu postupati u skladu sa svojim planom rješavanja predmeta, hronološki, prema datumima zaprimljenih tužbi, te će zakazati pripremno ročište imajući u vidu prirodu spora u ovoj pravnoj stvari. V. Relevantni propisi 10. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 12. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Pravo na imovinu 13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; 14. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 15. U konkretnom slučaju postupak nije završen s obzirom na to da se i dalje vodi pred Osnovnim sudom u predmetu broj P-48786/06. 16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku 17. Apelanti su se Ustavnom sudu obratili zbog činjenice da parnični postupak po njihovoj tužbi nerazumno dugo traje, odnosno da u njihovom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelanti su naveli da je, zbog nerazumno dugog trajanja parničnog postupka pred Osnovnim sudom, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a.a) Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Broj 24 – Strana 113 Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku. 20. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 21. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). a.b) Period koji se uzima u obzir 22. Ustavni sud ne može prihvatiti navode iz apelacije da u konkretnom slučaju dužinu postupka treba ispitivati od momenta donošenja prvog rješenja o izuzimanju predmetnog zemljišta, odnosno od dana pokretanja upravnih postupaka koje su apelanti vodili radi poništenja rješenja o preuzimanju zemljišta. Razlog za to je što se navedeni upravni postupci nalaze u različitim fazama, te što u slučaju nedonošenja rješenja od organa uprave postoji efektivan pravni lijek prema relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku (tzv. šutnja administracije). Osim toga, ti postupci se eksplicitno ne osporavaju apelacijom. Apelacijom se osporava razumnost dužine trajanja postupka radi povrata u posjed predmetnog zemljišta, koji se pred Osnovnim sudom vodi pod brojem P-2131/06 a koji je kasnije dobio novi broj P-48786/06. U tom predmetu podnesena je tužba radi predaje u posjed predmetnog zemljišta 31. oktobra 2006. godine. Međutim, navedena tužba je povučena 1. jula 2008. godine u odnosu na Grad Banja Luka, dok je u odnosu na drugotuženog PTP "Automobil" tužbeni zahtjev preinačen, tako da se sada potražuje naknada štete u novčanom iznosu od 20.000 KM. 23. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da predmetni postupak ne treba uzeti u obzir od dana podnošenja tužbe (31. oktobar 2006. godine) pošto je u odnosu na prvobitno postavljeni zahtjev došlo do povlačenja, odnosno preinačenja tužbe, a i ponašanje apelanata ukazuje da su u odnosu na taj tužbeni zahtjev nastojali postići poravnanje i obeštećenje, što im je na kraju i uspjelo. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak treba ispitati od dana povlačenja tužbe, te preinačenja tužbenog zahtjeva (1. juli 2008. godine). Računajući od navedenog datuma pa do dana donošenja odluke Ustavnog suda, predmetni postupak traje približno 18 mjeseci. a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka 24. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade štete koji nema nikakve specifičnosti zbog kojih bi se zaključilo da je posebno složen. 25. Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, za period od 18 mjeseci, koliko traje postupak nakon povlačenja i preinačenja predmetne tužbe, ne može reći da je suprotan standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Apelanti nisu dostavili Ustavnom sudu bilo kakve dokaze da su nakon povlačenja i preinačenja tužbenog zahtjeva taj zahtjev i uredili na način da bi sud mogao dalje postupati, niti da su preduzimali bilo kakve korake da se taj postupak ubrza, za šta su oni kao stranke, ipak, najzainteresiraniji. Sa druge strane, Osnovni sud je izričito naglasio da će u ovom predmetu postupati kao i u svim drugim predmetima, koji se prema zakonu ne smatraju hitnim i nisu prioritet prema unutrašnjim planovima, dakle, hronološki, Broj 24 – Strana 114 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prema datumu podnošenja zahtjeva. Osim toga, Osnovni sud je dao iscrpan odgovor na apelaciju u kome je naveo šta je uradio u konkretnom predmetu, te koje mjere preduzima na rješavanju ukupnog broja predmeta, što Ustavni sud smatra razumnim i zadovoljavajućim opravdanjem. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ustanovio da se ne može smatrati da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 26. Imajući u vidu iznesenu ocjenu svakog od elemenata koji su predmet razmatranja u kontekstu ocjene razumnosti trajanja dužine postupka, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 27. Ustavni sud zaključuje da se, u konkretnom slučaju, za period od 18 mjeseci, koliko traje postupak nakon povlačenja i preinačenja predmetne tužbe, ne može reći da je suprotan standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, naročito imajući u vidu ponašanje apelanata i mjere koje Osnovni sud preduzima s ciljem rješavanja ukupnog broja predmeta. 28. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1477/07, rješavajući apelaciju Dragice Pavleka i Adolfa Pavleke, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 16. stavak 4. točka 14. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Dragice Pavleka i Adolfa Pavleke podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj P-48786/06 (raniji broj predmeta P-2131/06) . Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Pavleka i Adolfa Pavleke zato što je preuranjena u dijelu koji se odnosi na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dragica Pavleka i Adolf Pavleka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ranko Dukić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 21. svibnja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-48786/06 (raniji broj predmeta P-2131/06). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 1. listopada 2007. godine i 13. studenog 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud dostavio je odgovore na apelaciju 8. listopada 2007. godine i 30. studenog 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 11. prosinca 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelanti su bili nositelji privremenog prava korištenja u dijelu od po ½ na gradskom građevinskom zemljištu u Banjaluci, površine 3.877 m². Na predmetnom zemljištu nositelj prava raspolaganja bila je Općina Banjaluka. Skupština Grada Banjaluka je 20. rujna 1996. godine donijela rješenje kojim se predmetno zemljište preuzima iz posjeda apelanata u svrhu izgradnje platoa za prodaju automobila i hale za proizvodnju dijelova. Navedeno zemljište dodijeljeno je PTP "Automobil" Banjaluka, koje je započelo gradnju poslovnih objekata. Apelanti su pokrenuli postupak protiv rješenja Skupštine Grada Banjaluka od 20. rujna 1996. godine, koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj U-170/98 od 17. veljače 1999. godine, kojom je poništeno navedeno rješenje, ali apelantima predmetno zemljište nije bilo vraćeno u posjed a novi korisnik je nastavio izgradnju poslovnih objekata. Od tada su apelanti pokrenuli više upravnih postupaka protiv Grada Banjaluka i PTP "Automobil" s ciljem vraćanja u posjed predmetnog zemljišta, koji se trenutačno nalaze u različitim stadijima i apelacijom se ne pobijaju. 7. Apelanti su 31. listopada 2006. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv Grada Banjaluka i ATP "Automobil" radi predaje u posjed predmetnog zemljišta. Predmet je evidentiran pod brojem P-2131/06, a kasnije je dobio novi broj P-48786/06. O navedenoj tužbi postupak je u tijeku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelanti smatraju da se tužba koju su podnijeli Osnovnom sudu 31. listopada 2006. godine treba smatrati jedinstvenim postupkom koji vode još od 1996. godine radi povrata u posjed predmetnog zemljišta. Naglašava se da u tom predmetu sud nije dostavio tužbu na odgovor, te da zbog toga postupak ne može početi. Apelanti smatraju da ovaj postupak predugo traje, usljed čega je prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. U prvom izjašnjenju na apelaciju Osnovni sud je demantirao navode apelanata da tužba nije poslana na odgovor. Naglašeno je da je tužba sa prilozima poslana na odgovor i da su tuženi dostavili odgovor, a da je drugotuženi (PTP "Automobil") istaknuo protutužbeni zahtjev. Osnovni sud je naglasio da će dalje aktivnosti u ovom predmetu (zakazivanje rasprava i sl.) poduzimati u skladu sa redoslijedom kao što se radi i kod svih ostalih predmeta koji ne spadaju u prioritete, dok se prema planu i programu rješavanja predmeta prioritetima Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH smatraju predmeti u kojima je tužba podnesena prije 2003. godine, kao i predmeti koji se prema zakonu imaju smatrati žurnim. U drugom izjašnjenju na apelaciju Osnovni sud je naglasio da je apelantima dostavio na odgovor protutužbeni zahtjev, na koji su oni odgovorili 10. prosinca 2007. godine. Nakon toga, apelanti su u spis 15. svibnja 2008. godine dostavili podnesak sa prilozima iz čega proizlazi da je Grad Banjaluka donio odluku za davanje suglasnosti za zaključenje sudbenog poravnanja sa apelantima, kao i o odobravanju sredstava koja će se apelantima isplatiti nakon zaključenog poravnanja. Apelanti su dostavili u sudbeni spis 1. srpnja 2008. godine podnesak kojim preinačuju tužbeni zahtjev, navodeći da je u međuvremenu došlo do poravnanja - nagodbe sa Gradom Banjaluka, tako da se u odnosu na Grad Banjaluka povlači tužba, dok se u odnosu na drugotuženog PTP "Automobil" precizira tužbeni zahtjev, tako što se potražuje naknada štete u iznosu od 20.000 KM. Sud je navedeni podnesak dostavio na izjašnjenje tuženim: PTP "Automobil" da se izjasni o preinačenom tužbenom zahtjevu, a Gradu Banjaluka da se izjasni o povlačenju tužbe. Grad Banjaluka se nije izjasnio u propisanom roku, pa je Osnovni sud 18. studenog 2008. godine donio rješenje o povlačenju tužbe u odnosu na Grad Banjaluka i dostavio ga strankama u postupku. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud naglašava da se više ne radi o postupku radi predaje u posjed obzirom na to da su apelanti 1. srpnja 2008. godine preinačili tužbeni zahtjev tako da sada traže naknadu štete. Sud će o preinačenom tužbenom zahtjevu postupati sukladno svojem planu rješavanja predmeta, hronološki, prema nadnevcima zaprimljenih tužbi, te će zakazati pripremno ročište imajući u vidu narav spora u ovoj pravnoj stvari. V. Relevantni propisi 10. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 11. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 12. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. Pravo na imovinu 13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: Broj 24 – Strana 115 (14) apelacija je preuranjena; 14. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 15. U konkretnom slučaju postupak nije završen obzirom na to da se i dalje vodi pred Osnovnim sudom u predmetu broj P-48786/06. 16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku 17. Apelanti su se Ustavnom sudu obratili zbog činjenice da parnični postupak po njihovoj tužbi nerazumno dugo traje, odnosno da u njihovom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelanti su naveli da je, zbog nerazumno dugog trajanja parničnog postupka pred Osnovnim sudom, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. a.a) Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku. 20. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 21. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u ustroju sudbenog sustava (vidi, Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). Broj 24 – Strana 116 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH a.b) Razdoblje koje se uzima u obzir 22. Ustavni sud ne može prihvatiti navode iz apelacije da u konkretnom slučaju duljinu postupka treba ispitivati od momenta donošenja prvog rješenja o izuzimanju predmetnog zemljišta, odnosno od dana pokretanja upravnih postupaka koje su apelanti vodili radi poništenja rješenja o preuzimanju zemljišta. Razlog za to je što se navedeni upravni postupci nalaze u različitim fazama, te što u slučaju nedonošenja rješenja od tijela uprave postoji efektivan pravni lijek prema relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku (tzv. šutnja administracije). Osim toga, ti postupci se eksplicitno ne pobijaju apelacijom. Apelacijom se pobija razumnost duljine trajanja postupka radi povrata u posjed predmetnog zemljišta, koji se pred Osnovnim sudom vodi pod brojem P-2131/06 a koji je kasnije dobio novi broj P-48786/06. U tom predmetu podnesena je tužba radi predaje u posjed predmetnog zemljišta 31. listopada 2006. godine. Međutim, navedena tužba je povučena 1. srpnja 2008. godine u odnosu na Grad Banjaluka, dok je u odnosu na drugotuženog PTP "Automobil" tužbeni zahtjev preinačen, tako da se sada potražuje naknada štete u novčanom iznosu od 20.000 KM. 23. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da predmetni postupak ne treba uzeti u obzir od dana podnošenja tužbe (31. listopad 2006. godine) pošto je u odnosu na prvobitno postavljeni zahtjev došlo do povlačenja, odnosno preinačenja tužbe, a i ponašanje apelanata ukazuje da su u odnosu na taj tužbeni zahtjev nastojali postići poravnanje i obeštećenje, što im je na koncu i uspjelo. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak treba ispitati od dana povlačenja tužbe, te preinačenja tužbenog zahtjeva (1. srpanj 2008. godine). Računajući od navedenog nadnevka pa do dana donošenja odluke Ustavnog suda, predmetni postupak traje približno 18 mjeseci. a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka 24. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade štete koji nema nikakve specifičnosti zbog kojih bi se zaključilo da je posebice složen. 25. Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, za razdoblje od 18 mjeseci, koliko traje postupak nakon povlačenja i preinačenja predmetne tužbe, ne može reći da je oprečan standardima prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Apelanti nisu dostavili Ustavnom sudu bilo kakve dokaze da su nakon povlačenja i preinačenja tužbenog zahtjeva taj zahtjev i uredili na način da bi sud mogao dalje postupati, niti da su poduzimali bilo kakve korake da se taj postupak ubrza, za što su oni kao stranke, ipak, najzainteresiraniji. Sa druge strane, Osnovni sud je izričito naglasio da će u ovom predmetu postupati kao i u svim drugim predmetima, koji se prema zakonu ne smatraju žurnim i nisu prioritet prema unutarnjim planovima, dakle, kronološki, prema nadnevku podnošenja zahtjeva. Osim toga, Osnovni sud je dao iscrpan odgovor na apelaciju u kojem je naveo što je uradio u konkretnom predmetu, te koje mjere poduzima na rješavanju ukupnog broja predmeta, što Ustavni sud smatra razumnim i zadovoljavajućim opravdanjem. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ustanovio da se ne može smatrati da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 26. Imajući u vidu iznesenu ocjenu svakog od elemenata koji su predmetom razmatranja u kontekstu ocjene razumnosti trajanja duljine postupka, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 27. Ustavni sud zaključuje da se, u konkretnom slučaju, za razdoblje od 18 mjeseci, koliko traje postupak nakon povlačenja i preinačenja predmetne tužbe, ne može reći da je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. oprečan standardima prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, osobito imajući u vidu ponašanje apelanata i mjere koje Osnovni sud poduzima s ciljem rješavanja ukupnog broja predmeta. 28. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 14. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1477/07, rješavajući apelaciju Dragice Pavleka i Adolfa Pavleke, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Pavleka i Adolfa Pavleke podnesena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Bawoj Luci broj P-48786/06 (raniji broj predmeta P-2131/06) . Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Pavleka i Adolfa Pavleke zato što je preuranjena u dijelu koji se odnosi na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Dragica Pavleka i Adolf Pavleka (u daqnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 21. maja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-48786/06 (raniji broj predmeta P-2131/06). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 1. oktobra 2007. godine i 13. novembra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud dostavio je odgovore na apelaciju 8. oktobra 2007. godine i 30. novembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 11. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 6. Apelanti su bili nosioci privremenog prava korišćewa u dijelu od po ½ na gradskom građevinskom zemqištu u Bawoj Luci, površine 3.877 m². Na predmetnom zemqištu nosilac prava raspolagawa bila je Opština Bawa Luka. Skupština Grada Banje Luke je 20. septembra 1996. godine donijela rješenje kojim se predmetno zemqište preuzima iz posjeda apelanata radi izgradnje platoa za prodaju automobila i hale za proizvodnju dijelova. Navedeno zemqište dodijeljeno je PTP "Automobil" Bawa Luka, koje je započelo gradnju poslovnih objekata. Apelanti su pokrenuli postupak protiv rješewa Skupštine Grada Banje Luke od 20. septembra 1996. godine, koji je okončan Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj U-170/98 od 17. februara 1999. godine, kojom je poništeno navedeno rješenje, ali apelantima predmetno zemqište nije bilo vraćeno u posjed a novi korisnik je nastavio izgradnju poslovnih objekata. Od tada su apelanti pokrenuli više upravnih postupaka protiv Grada Banje Luke i PTP "Automobil" s ciljem vraćawa u posjed predmetnog zemqišta, koji se trenutno nalaze u različitim stadijumima i apelacijom se ne osporavaju. 7. Apelanti su 31. oktobra 2006. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv Grada Banje Luke i ATP "Automobil" radi predaje u posjed predmetnog zemqišta. Predmet je evidentiran pod brojem P-2131/06, a kasnije je dobio novi broj P-48786/06. O navedenoj tužbi postupak je u toku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelanti smatraju da se tužba koju su podnijeli Osnovnom sudu 31. oktobra 2006. godine treba smatrati jedinstvenim postupkom koji vode još od 1996. godine radi povrata u posjed predmetnog zemqišta. Naglašava se da u tom predmetu sud nije dostavio tužbu na odgovor, te da zbog toga postupak ne može da počne. Apelanti smatraju da ovaj postupak predugo traje, usljed čega je prekršeno wihovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. U prvom izjašnjenju na apelaciju Osnovni sud je demantovao navode apelanata da tužba nije poslana na odgovor. Naglašeno je da je tužba sa prilozima poslana na odgovor i da su tuženi dostavili odgovor, a da je drugotuženi (PTP "Automobil") istaknuo protivtužbeni zahtjev. Osnovni sud je naglasio da će dalje aktivnosti u ovom predmetu (zakazivanje rasprava i sl.) preduzimati u skladu sa redoslijedom kao što se radi i kod svih ostalih predmeta koji ne spadaju u prioritete, dok se prema planu i programu rješavawa predmeta prioritetima smatraju predmeti u kojima je tužba podnesena prije 2003. godine, kao i predmeti koji se prema zakonu imaju smatrati hitnim. U drugom izjašnjenju na apelaciju Osnovni sud je naglasio da je apelantima dostavio na odgovor protivtužbeni zahtjev, na koji su oni odgovorili 10. decembra 2007. godine. Nakon toga, apelanti su u spis 15. maja 2008. godine dostavili podnesak sa prilozima iz čega proizilazi da je Grad Bawa Luka donio odluku za davanje saglasnosti za zakqučenje sudskog poravnawa sa apelantima, kao i o odobravanju sredstava koja će se apelantima isplatiti nakon zakqučenog poravnawa. Apelanti su dostavili u sudski spis 1. jula 2008. godine podnesak kojim preinačuju tužbeni zahtjev, navodeći da je u međuvremenu došlo do poravnawa - nagodbe sa Gradom Bawa Luka, tako da se u odnosu na Grad Bawa Luka povlači tužba, dok se u odnosu na drugotuženog PTP "Automobil" precizira tužbeni zahtjev, tako što se potražuje naknada štete u iznosu od 20.000 KM. Sud je navedeni podnesak dostavio na izjašnjenje tuženim: PTP "Automobil" da se izjasni o preinačenom tužbenom zahtjevu, a Gradu Bawa Luka da se izjasni o povlačenju Broj 24 – Strana 117 tužbe. Grad Bawa Luka se nije izjasnio u propisanom roku, pa je Osnovni sud 18. novembra 2008. godine donio rješenje o povlačenju tužbe u odnosu na Grad Bawa Luka i dostavio ga strankama u postupku. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud naglašava da se više ne radi o postupku radi predaje u posjed s obzirom na to da su apelanti 1. jula 2008. godine preinačili tužbeni zahtjev tako da sada traže naknadu štete. Sud će o preinačenom tužbenom zahtjevu postupati u skladu sa svojim planom rješavawa predmeta, hronološki, prema datumima zaprimljenih tužbi, te će zakazati pripremno ročište imajući u vidu prirodu spora u ovoj pravnoj stvari. V. Relevantni propisi 10. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 11. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 12. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. Pravo na imovinu 13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; 14. Shodno navedenim odredbama, apelacija može da se podnese samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 15. U konkretnom slučaju postupak nije završen s obzirom na to da se i dalje vodi pred Osnovnim sudom u predmetu broj P-48786/06. 16. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku 17. Apelanti su se Ustavnom sudu obratili zbog činjenice da parnični postupak po wihovoj tužbi nerazumno dugo traje, odnosno da u wihovom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna Broj 24 – Strana 118 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelanti su naveli da je, zbog nerazumno dugog trajawa parničnog postupka pred Osnovnim sudom, povrijeđeno wihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. a.a) Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku. 20. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 21. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). a.b) Period koji se uzima u obzir 22. Ustavni sud ne može da prihvati navode iz apelacije da u konkretnom slučaju dužinu postupka treba ispitivati od momenta donošewa prvog rješewa o izuzimanju predmetnog zemqišta, odnosno od dana pokretawa upravnih postupaka koje su apelanti vodili radi poništewa rješewa o preuzimanju zemqišta. Razlog za to je što se navedeni upravni postupci nalaze u različitim fazama, te što u slučaju nedonošewa rješewa od organa uprave postoji efektivan pravni lijek prema relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku (tzv. ćutanje administracije). Osim toga, ti postupci se eksplicitno ne osporavaju apelacijom. Apelacijom se osporava razumnost dužine trajawa postupka radi povrata u posjed predmetnog zemqišta, koji se pred Osnovnim sudom vodi pod brojem P-2131/06 a koji je kasnije dobio novi broj P-48786/06. U tom predmetu podnesena je tužba radi predaje u posjed predmetnog zemqišta 31. oktobra 2006. godine. Međutim, navedena tužba Ponedjeljak, 26.4.2010. je povučena 1. jula 2008. godine u odnosu na Grad Bawa Luka, dok je u odnosu na drugotuženog PTP "Automobil" tužbeni zahtjev preinačen, tako da se sada potražuje naknada štete u novčanom iznosu od 20.000 KM. 23. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da predmetni postupak ne treba uzeti u obzir od dana podnošewa tužbe (31. oktobar 2006. godine) pošto je u odnosu na prvobitno postavljeni zahtjev došlo do povlačewa, odnosno preinačewa tužbe, a i ponašanje apelanata ukazuje da su u odnosu na taj tužbeni zahtjev nastojali da postignu poravnanje i obeštećenje, što im je na kraju i uspjelo. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak treba ispitati od dana povlačewa tužbe, te preinačewa tužbenog zahtjeva (1. juli 2008. godine). Računajući od navedenog datuma pa do dana donošewa odluke Ustavnog suda, predmetni postupak traje približno 18 mjeseci. a.c) Analiza razumnosti trajawa postupka 24. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade štete koji nema nikakve specifičnosti zbog kojih bi se zakqučilo da je posebno složen. 25. Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, za period od 18 mjeseci, koliko traje postupak nakon povlačewa i preinačewa predmetne tužbe, ne može reći da je suprotan standardima prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Apelanti nisu dostavili Ustavnom sudu bilo kakve dokaze da su nakon povlačewa i preinačewa tužbenog zahtjeva taj zahtjev i uredili na način da bi sud mogao dalje da postupa, niti da su preduzimali bilo kakve korake da se taj postupak ubrza, za šta su oni kao stranke, ipak, najzainteresovaniji. Sa druge strane, Osnovni sud je izričito naglasio da će u ovom predmetu postupati kao i u svim drugim predmetima, koji se prema zakonu ne smatraju hitnim i nisu prioritet prema unutrašwim planovima, dakle, hronološki, prema datumu podnošewa zahtjeva. Osim toga, Osnovni sud je dao iscrpan odgovor na apelaciju u kome je naveo šta je uradio u konkretnom predmetu, te koje mjere preduzima na rješavanju ukupnog broja predmeta, što Ustavni sud smatra razumnim i zadovoljavajućim opravdanjem. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ustanovio da ne može da se smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 26. Imajući u vidu iznesenu ocjenu svakog od elemenata koji su predmet razmatrawa u kontekstu ocjene razumnosti trajawa dužine postupka, Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 27. Ustavni sud zakqučuje da se, u konkretnom slučaju, za period od 18 mjeseci, koliko traje postupak nakon povlačewa i preinačewa predmetne tužbe, ne može reći da je suprotan standardima prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, naročito imajući u vidu ponašanje apelanata i mjere koje Osnovni sud preduzima s ciljem rješavawa ukupnog broja predmeta. 28. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1539/07, rješavajući apelaciju Ešefe Murtić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ešefe Murtić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ešefe Murtić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ešefa Murtić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donje Slapnice, koju zastupaju Aziz Adilagić i Nedžad Sarajlija, advokati iz Velike Kladuše, podnijela je 28. i 31. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 27. augusta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju, dok je od tuženih Omera Kovačevića i Hamide Rošić odgovor na apelaciju bio zatražen 24. novembra 2009. godine. 3. Kantonalni i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 3. septembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog i Općinskog suda dostavljen je apelantici 23. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Općinski sud je Presudom broj P-87/98 od 10. januara 2005. godine utvrdio da je pravno ništavan i da se ujedno raskida ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između umrlog Hasana Murtića kao primaoca izdržavanja (apelanticin otac) i Hamide Rošić kao davaoca izdržavanja i osobe koja je živjela u vanbračnoj zajednici sa Hasanom Murtićem, kojim je primalac izdržavanja davaocu izdržavanja ostavio nekretnine (kuća, okućnica, dvorište, njiva, livada) pobliže opisane u dispozitivu presude. Istom presudom je utvrđeno da ¼å pravno 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 119 ništavan ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između Hamide Rošić (davalac izdržavanja) kao prodavca i Omera Kovačevića kao kupca, kojim je Hamida Rošić prodala Omeru Kovačeviću nekretnine koje joj je ostavio primalac izdržavanja na osnovu zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju. Sud je naložio uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja u zemljišnim knjigama, kao i prijašnjeg posjedovnog stanja u katastru zemljišta, te je obavezao tužene da apelantici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.060 KM. 7. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je taj sud utvrdio ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju na temelju nesporne činjenice da sudija nije ovjerio ugovor, kao i da ga nije ni pročitao strankama te ih upozorio na moguće posljedice, već da je to uradio sudijski pripravnik, koji je na te okolnosti dao izjavu tokom postupka. Na temelju navedenog utvrđeno je da je predmetni ugovor zaključen suprotno odredbama člana 120. Zakona o nasljeđivanju, te da je ništav i da ne proizvodi pravne posljedice u smislu odredaba čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima. Ništavost ugovora o kupoprodaji nekretnina utvrđena je zbog toga što je taj ugovor zaključen na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, za koji je već konstatirano da je zaključen suprotno važećim zakonskim odredbama, kao i zbog toga što je u njemu navedena veća površina pojedinih nekretnina od nekretnina koje je Hamidi Rošić ostavio primalac izdržavanja, te što nekretnine, koje su bile predmet prodaje, nisu upisane kao vlasništvo Hamide Rošić već se i dalje vode kao vlasništvo umrlog primaoca izdržavanja. 8. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine djelimično uvažio žalbu tuženih, tako da je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosi na raskid ugovora o doživotnom izdržavanju koji je bio zaključen između Hasana Murtića i Hamide Rošić, kao i na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina koji je bio zaključen između Hamide Rošić i Omera Kovačevića. Istom presudom je poništeno brisanje uknjižbe predmetnih nekretnina koje je naložio Općinski sud na ime Omera Kovačevića, a izvršeno na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina, te je stavljena van snage i obaveza Omera Kovačevića da predmetne nekretnine preda u posjed apelantici, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. 9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju, jer se radi o apsolutnoj ništavosti po sili zakona. Taj sud je naglasio da nije bilo osnova da se raspravlja o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, jer ako je apsolutno ništav ugovor nije ni nastao pa se ne može ni raskinuti, tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na raskid ugovora o doživotnom izdržavanju trebao biti odbijen kao neosnovan. Nakon toga, Kantonalni sud je naglasio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer je Hamida Rošić prodala Omeru Kovačeviću predmetne nekretnine koje je stekla na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju za koji je utvrđeno da je apsolutno ništav. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da, prema odredbama člana 460. Zakona o obligacionim odnosima, prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače, ali da kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa može, ako se zbog toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete. U smislu citirane zakonske odredbe, u slučaju prodaje tuđe stvari nastaju obaveze između ugovarača jer taj ugovor važi između ugovornih strana i on ne obavezuje vlasnika stvari. Treća lica, među koja spada i vlasnik stvari, ne mogu tražiti raskid ugovora samo zato što je predmet ugovora njihovo vlasništvo, s obzirom da do raskidanja ugovora može doći saglasnom ili jednostranom izjavom ugovornih strana, ali Broj 24 – Strana 120 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ne i trećih lica. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda dalje proizlazi da je trebalo preinačiti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dio prvostepene presude kojom se Omer Kovačević obavezuje da apelantici preda u posjed predmetne nekretnine, jer je ostavinski postupak iza umrlog Hasana Murtića prekinut dok se ne završi ova parnica. Stoga je takav zahtjev sada preuranjen i neosnovan, jer apelantica nije dokazala da je vlasnica predmetnih nekretnina, što je obavezna dokazati u smislu člana 43. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. 11. Prema navodima iz apelacije, do povrede prava na pravično suđenje je došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je pogriješio kada je odlučio da se tek nakon provođenja ostavinske rasprave ima riješiti pitanje poništenja ugovora o prodaji predmetnih nekretnina, koji je zaključen između Hamide Rošić kao prodavca i Omera Kovačevića kao kupca. Tako je Kantonalni sud odlučio da odbije zahtjev za brisanje izvršenog upisa prava vlasništva nad predmetnim nekretninama na ime Omera Kovačevića. S tim u vezi apelantica tvrdi da neće biti u mogućnosti da raspravlja u ostavinskom postupku o predmetnim nekretninama kada su one sada upisane na ime Omera Kovačevića, sa kojim ona nije u srodstvu. Da bi zakonski nasljednici mogli da raspravljaju o predmetnim nekretninama, one moraju biti ponovno upisane na ime umrlog ostavioca. Te nekretnine su prije zaključenja ugovora o prodaji bile u vlasništvu apelanticinog oca Hasana Murtića, a Hamida Rošić ih je prodala Omeru Kovačeviću (iako je bilo nesporno da ona nije njihov zemljišnoknjižni vlasnik, jer su u momentu prodaje one i dalje bile upisane na ime apelanticinog oca) samo zbog toga što ih je dobila na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju, za koji je kasnije utvrđeno da je ništav. Naglašava se da je Kantonalni sud potpuno pogrešno primijenio odredbe člana 460. Zakona o obligacionim odnosima (stjecanje od nevlasnika) za koje je očigledno da se odnose na pokretne stvari a ne na nekretnine. U konkretnom slučaju nikako ne može da se tvrdi da kupac nekretnina nije mogao, tj. morao da zna, da nekretnine kupuje od nevlasnika, jer je prije svega trebao izvršiti provjeru vlasništva u zemljišnim knjigama koje su javne i svima dostupne. Kantonalni sud je pošao od neutvrđene odnosno nedokazane pretpostavke da je kupac predmetnih nekretnina (Omer Kovačević) bio savjestan, dok apelantica tvrdi sasvim suprotno da je bio nesavjestan, jer prije kupovine nije provjerio ko je vlasnik nekretnina koje su predmet prodaje. Apelantica tvrdi da se na ovaj način krši i njeno pravo na imovinu, zato što u ostavinskom postupku neće moći polagati pravo na predmetne nekretnine jer se one više ne vode kao vlasništvo njenog oca već Omera Kovačevića. Apelantica nije dala bilo kakve navode ili dokaze u vezi sa povredom prava na pravično suđenje u razumnom roku, kao i u vezi sa povredom prava na zabranu diskriminacije, već se samo paušalno pozvala na njihovo kršenje. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni i Općinski sud pozvali su se na razloge iz svojih presuda. V. Relevantni propisi 13. Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) "Član 120. st. 3. i 4. Ponedjeljak, 26.4.2010. Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije. Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora." 14. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) "Član 104. U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ali ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda općini na čijem teritoriju ima sjedište odnosno prebivalište ili boravište. Pri odlučivanju sud će voditi računa o savjesnosti jedne odnosno obiju strana, o značenju društvenih interesa koji se ugrožavaju te o moralnim shvaćanjima društva. Član 109. Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba. Pravo da traži utvrđivanje ništavosti ima i javni tužilac. Član 110. Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se. Član 460. Prodaja tuđe stvari obavezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa može, ako se usljed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete." 15. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) "Član 38. stav 1. Pravo vlasništva na nekretninama, na temelju pravnog posla, stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja. Član 43. stav 2. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog." 16. Zakon o zemljišnim knjigama ("Službene novine FBiH" br. 19/03 i 54/04) "Član 2. stav 1. Zemljišna knjiga, u smislu ovog zakona, je javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni promet." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Pravo na imovinu 19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. 20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: "4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od slijedećih slučajeva: 9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;" 21. Apelantica smatra da osporena presuda Kantonalnog suda krši njeno pravo na imovinu, jer u ostavinskom postupku neće moći raspravljati o predmetnim nekretninama zato što se one više ne vode kao vlasništvo njenog oca, već kao vlasništvo drugog lica (Omer Kovačević) sa kojim apelantica nije u srodstvu. 22. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati je li član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra" uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). 23. U konkretnom slučaju, apelantica je podnijela tužbu sa dva zahtjeva: a) radi utvrđivanja ništavosti i raskida ugovora o doživotnom izdržavanju i b) radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Očigledno da je cilj tužbe bio da se ponište navedeni ugovori, te nekretnine koje su bile predmet prodaje ponovo upišu na ime apelanticinog oca, da bi nakon toga, u ostavinskom postupku, apelantica mogla naslijediti imovinu koja se sastoji, između ostalog, i od predmetnih nekretnina. 24. Ovo znači da se apelanticin zahtjev ne tiče "postojeće imovine", niti se apelantica u postupku koji je pokrenula pojavljuje kao vlasnik te imovine već samo kao podnosilac zahtjeva (tužbe). S druge strane, u vezi s pitanjem je li apelantica mogla imati bar "legitimno očekivanje" da bi njen zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle, da li je njen zahtjev mogao biti "ostvariv", Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio, u postupku koji je ocijenjen pravičnim u smislu člana 6. Evropske konvencije, da je apelanticin tužbeni zahtjev trebao biti odbijen jer je suprotan pozitivnim zakonskim odredbama. Ustavni sud smatra da apelanticino uvjerenje da će uspjeti sa ovakvim zahtjevom, iako je on suprotan zakonskim odredbama, ne predstavlja ni "legitimno očekivanje" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i da mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije dokazala da ima "ostvarivo potraživanje" koje bi predstavljalo "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njeni navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. 25. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Broj 24 – Strana 121 Dopustivost u odnosu na ostala ustavna prava navedena u apelaciji 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. aprila 2007. godine a apelacija je podnesena 28. i 31. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 28. Apelantica pobija navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 30. Postupak koji je okončan presudom koja se osporava apelacijom vođen je radi poništenja ugovora o doživotnom izdržavanju kao i ugovora o prodaji nekretnina, te s obzirom da je ishod tog postupka od utjecaja na apelanticino pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. primjenjiv u konkretnom slučaju. 31. Apelanticine navode Ustavni sud shvaća tako da apelantica tvrdi da Kantonalni sud nije dao uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje u pogledu primjene zakonskih odredaba na kojima temelji svoju odluku, što je imalo za posljedicu donošenje proizvoljne - arbitrarne odluke kojom je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu: "Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 33. Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i ta da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. Broj 24 – Strana 122 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, stav 84). 34. Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud svoju odluku temelji na činjenici da je Općinski sud utvrdio ništavost ugovora o prodaji nekretnina zbog toga što je Hamida Rošić prodala nekretnine koje je stekla na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju, za koji je utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravne posljedice. Iz obrazloženja presude Općinskog suda, nesporno proizlazi da ništavost ugovora o prodaji nekretnina nije utvrđena isključivo na temelju činjenice da je prodavac te nekretnine stekao na temelju nevažećeg ugovora o doživotnom izdržavanju. Prvostepeni sud je naglasio da su površine pojedinih nekretnina krivo naznačene i, što je najvažnije, da nema spora o tome da nekretnine koje su predmet prodaje nisu vlasništvo prodavca. 35. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje koje je dao Kantonalni sud se ne bi moglo smatrati neuvjerljivim i nekvalitetnim u tolikoj mjeri da je rezultiralo donošenjem proizvoljne odluke koja bi bila u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, stav Kantonalnog suda da se ne može donositi odluka o raskidu ugovora za koji je utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravne posljedice je utemeljen na zakonu i o njemu je dato uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje. Sa druge strane, iako je Općinski sud utvrdio ništavost ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina i zbog drugih razloga, a ne samo zbog toga što se radi o nekretninama koje su bile predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, ipak taj sud svoje zaključke pretežno temelji na tome da se radi o nekretninama iz ugovora o doživotnom izdržavanju za koji je utvrđeno da je ništav i da se raskida, a to je upravo dio koji je Kantonalni sud preinačio. 36. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud potvrdio dio prvostepene presude u kojem je utvrđena ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju. Po mišljenju Ustavnog suda, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da u predmetnom postupku nije trebalo dalje raspravljati, nakon što je utvrđena ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju. Pitanje prodaje predmetnih nekretnina, odnosno pitanje ništavosti ugovora o kupoprodaji, treba riješiti u posebnom postupku, nakon kojeg će biti jasno ko je njihov vlasnik, te će apelantica u zavisnosti od toga moći dalje ostvarivati svoja prava. Takvi stavovi, po mišljenju Ustavnog suda, nisu doveli do proizvoljne - arbitrarne odluke kojom bi se prekršilo apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Razuman rok i zabrana diskriminacije 37. Što se tiče pozivanja na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dao bilo kakve relevantne navode i dokaze koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način moglo doći do kršenja ovih prava, te Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na zabranu diskriminacije. VIII. Zaključak 38. Stavovi Kantonalnog suda da je bespredmetno odlučivati o raskidu ugovora o doživotnom izdržavanju nakon što je utvrđeno da je taj ugovor ništav i da ne proizvodi pravne posljedice, kao i da pitanje ništavosti ugovora o prodaji predmetnih nekretnina treba riješiti u posebnoj parnici te da će u zavisnosti od ishoda tog postupka apelantica moći ostvarivati svoja dalja prava, su po mišljenju Ustavnog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. 39. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1539/07, rješavajući apelaciju Ešefe Murtić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac je na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Ešefe Murtić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-449/05 od 20. ožujka 2007. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ešefe Murtić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-449/05 od 20. ožujka 2007. godine, u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ešefa Murtić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donje Slapnice, koju zastupaju Aziz Adilagić i Nedžad Sarajlija, odvjetnici iz Velike Kladuše, podnijela je 28. i 31. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-449/05 od 20. ožujka 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je zatraženo 27. kolovoza 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju, dok je od tuženih Omera Kovačevića i Hamide Rošić odgovor na apelaciju bio zatražen 24. studenoga 2009. godine. 3. Kantonalni i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 3. rujna 2007. godine. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog i Općinskog suda dostavljen je apelantici 23. studenoga 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Općinski sud je Presudom broj P-87/98 od 10. siječnja 2005. godine utvrdio da je pravno ništavan i da se ujedno raskida ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između umrloga Hasana Murtića kao primatelja uzdržavanja (apelantičin otac) i Hamide Rošić kao davatelja uzdržavanja i osobe koja je živjela u izvanbračnoj zajednici sa Hasanom Murtićem, kojim je primatelj uzdržavanja davatelju uzdržavanja ostavio nepokretnosti (kuća, okućnica, dvorište, njiva, livada) pobliže opisane u dispozitivu presude. Istom presudom je utvrđeno da ¼å pravno ništavan ugovor o kupoprodaji nepokretnosti zaključen između Hamide Rošić (davatelj uzdržavanja) kao prodavca i Omera Kovačevića kao kupca, kojim je Hamida Rošić prodala Omeru Kovačeviću nepokretnosti koje joj je ostavio primatelj uzdržavanja na temelju zaključenoga ugovora o doživotnom uzdržavanju. Sud je naložio uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja u zemljišnim knjigama, kao i prijašnjeg posjedovnog stanja u katastru zemljišta, te je obvezao tužene da apelantici naknade troškove parničnoga postupka u iznosu od 1.060 KM. 7. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je taj sud utvrdio ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju na temelju neprijeporne činjenice da sudac nije ovjerio ugovor, kao i da ga nije ni pročitao strankama te ih upozorio na moguće posljedice, već da je to uradio sudački pripravnik, koji je na te okolnosti dao izjavu tijekom postupka. Na temelju navedenoga utvrđeno je da je predmetni ugovor zaključen oprečno odredbama članka 120. Zakona o nasljeđivanju, te da je ništav i da ne proizvodi pravne posljedice u smislu odredaba čl. 103. i 104. Zakona o obligacijskim odnosima. Ništavost ugovora o kupoprodaji nepokretnosti je utvrđena zbog toga što je taj ugovor zaključen na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, za koji je već konstatirano da je zaključen oprečno važećim zakonskim odredbama, kao i zbog toga što je u njemu navedena veća površina pojedinih nepokretnosti od nepokretnosti koje je Hamidi Rošić ostavio primatelj uzdržavanja, te što nepokretnosti, koje su bile predmetom prodaje, nisu upisane kao vlasništvo Hamide Rošić već se i dalje vode kao vlasništvo umrloga primatelja uzdržavanja. 8. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-449/05 od 20. ožujka 2007. godine djelomično uvažio priziv tuženih, tako što je odbio kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev koji se odnosi na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je bio zaključen između Hasana Murtića i Hamide Rošić, kao i na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti koji je bio zaključen između Hamide Rošić i Omera Kovačevića. Istom presudom je poništeno brisanje uknjižbe predmetnih nepokretnosti koje je naložio Općinski sud na ime Omera Kovačevića, a izvršeno na temelju ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, te je stavljena izvan snage i obveza Omera Kovačevića da predmetne nepokretnosti preda u posjed apelantici, kao i da joj naknadi troškove parničnoga postupka. 9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naglasio da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju, jer se radi o apsolutnoj ništavosti po sili zakona. Taj sud je naglasio da nije bilo osnove za raspravljanje o tužbenome zahtjevu koji se odnosi na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer ako je apsolutno ništav ugovor nije ni nastao pa se ne može ni raskinuti, tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na raskid ugovora o doživotnome uzdržavanju trebao biti odbijen kao neutemeljen. Nakon toga, Kantonalni sud je naglasio da je pogrešan zaključak prvostupanjskoga suda da je ništav Broj 24 – Strana 123 ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, u smislu članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima, jer je Hamida Rošić prodala Omeru Kovačeviću predmetne nepokretnosti koje je stekla na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju za koji je utvrđeno da je apsolutno ništav. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da, prema odredbama članka 460. Zakona o obligacijskim odnosima, prodaja tuđe stvari obvezuje ugovarače, ali da kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa može, ako se zbog toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete. U smislu citirane zakonske odredbe, u slučaju prodaje tuđe stvari nastaju obveze između ugovarača jer taj ugovor važi između ugovornih strana i on ne obvezuje vlasnika stvari. Treće osobe, među koja spada i vlasnik stvari, ne mogu tražiti raskid ugovora samo zato što je predmet ugovora njihovo vlasništvo, obzirom da do raskidanja ugovora može doći suglasnom ili jednostranom izjavom ugovornih strana, ali ne i trećih osoba. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda dalje proizlazi da je trebalo preinačiti, zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, dio prvostupanjske presude kojom se Omer Kovačević obvezuje apelantici predati u posjed predmetne nepokretnosti, jer je ostavinski postupak iza umrloga Hasana Murtića prekinut dok se ne završi ova parnica. Stoga je takav zahtjev sada preuranjen i neutemeljen, jer apelantica nije dokazala da je vlasnica predmetnih nepokretnosti, što je obvezna dokazati u smislu članka 43. stavak 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. 11. Prema navodima iz apelacije, do povrede prava na pravično suđenje je došlo zbog pogrešne primjene materijalnoga prava. Kantonalni sud je pogriješio kada je odlučio da se tek nakon provedbe ostavinske rasprave ima riješiti pitanje poništenja ugovora o prodaji predmetnih nepokretnost, koji je zaključen između Hamide Rošić kao prodavca i Omera Kovačevića kao kupca. Tako je Kantonalni sud odlučio odbiti zahtjev za brisanjem izvršenoga upisa prava vlasništva nad predmetnim nepokretnostima na ime Omera Kovačevića. S tim u svezi apelantica tvrdi da neće biti u mogućnosti raspravljati u ostavinskom postupku o predmetnim nepokretnostima kada su one sada upisane na ime Omera Kovačevića, sa kojim ona nije u srodstvu. Da bi zakonski nasljednici mogli raspravljati o predmetnim nepokretnostima, one moraju biti ponovno upisane na ime umrloga ostavitelja. Te nepokretnosti su prije zaključenja ugovora o prodaji bile u vlasništvu apelantičinog oca Hasana Murtića, a Hamida Rošić ih je prodala Omeru Kovačeviću (iako je bilo neprijeporno da ona nije njihov zemljišnoknjižni vlasnik, jer su u momentu prodaje one i dalje bile upisane na ime apelantičinog oca) samo zbog toga što ih je dobila na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, za koji je kasnije utvrđeno da je ništav. Naglašava se da je Kantonalni sud potpuno pogrešno primijenio odredbe članka 460. Zakona o obligacijskim odnosima (stjecanje od nevlasnika) za koje je očevidno da se odnose na pokretne stvari a ne na nepokretnosti. U konkretnom slučaju nikako se ne može tvrditi da kupac nepokretnosti nije mogao, tj. morao znati, da nepokretnosti kupuje od nevlasnika, jer je prije svega trebao izvršiti provjeru vlasništva u zemljišnim knjigama koje su javne i svima dostupne. Kantonalni sud je pošao od neutvrđene odnosno nedokazane pretpostavke da je kupac predmetnih nepokretnosti (Omer Kovačević) bio savjestan, dok apelantica tvrdi sasvim oprečno da je bio nesavjestan, jer prije kupnje nije provjerio tko je vlasnik nepokretnosti koje su predmetom prodaje. Apelantica tvrdi kako se na ovaj način krši i njezino pravo na imovinu, zato što u Broj 24 – Strana 124 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ostavinskom postupku neće moći polagati pravo na predmetne nepokretnosti jer se one više ne vode kao vlasništvo njezinoga oca već Omera Kovačevića. Apelantica nije dala bilo kakve navode ili dokaze u svezi sa povredom prava na pravično suđenje u razumnom roku, kao i u svezi sa povredom prava na zabranu diskriminacije, već se samo paušalno pozvala na njihovo kršenje. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni i Općinski sud su se na pozvali razloge iz svojih presuda. V. Relevantni propisi 13. Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) "Članak 120. st. 3. i 4. Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od suca. Prilikom ovjere sudac će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora." 14. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) "Članak 104. U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvoga ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ali ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojemu sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti u cjelini ili djelomično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila temeljem zabranjenoga ugovora preda općini na čijem teritoriju ima sjedište odnosno prebivalište ili boravište. Pri odlučivanju sud će voditi računa o savjesnosti jedne odnosno obiju strana, o značenju društvenih interesa koji se ugrožavaju te o moralnim shvaćanjima društva. Članak 109. Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba. Pravo da traži utvrđivanje ništavosti ima i javni tužitelj. Članak 110. Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se. Članak 460. Prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa može, ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete." 15. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) "Članak 38. stavak 1. Pravo vlasništva na nepokretnostima, na temelju pravnog posla, stječe se upisom u javne knjige o nepokretnostima, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja. Članak 43. stavak 2. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog." 16. Zakon o zemljišnim knjigama ("Službene novine FBiH" br. 19/03 i 54/04) "Članak 2. stavak 1. Zemljišna knjiga, u smislu ovog zakona, je javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nepokretnostima i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni promet." Ponedjeljak, 26.4.2010. VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. Pravo na imovinu 19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. 20. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: "4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od slijedećih slučajeva: 9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;" 21. Apelantica smatra da pobijana presuda Kantonalnog suda krši njeno pravo na imovinu, jer u ostavinskom postupku neće moći raspravljati o predmetnim nepokretnostima zato što se one više ne vode kao vlasništvo njezinoga oca, već kao vlasništvo druge osobe (Omer Kovačević) sa kojom apelantica nije u srodstvu. 22. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati je li članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj "imovina" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra" uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Europski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. srpnja 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stavak 69). 23. U konkretnom slučaju, apelantica je podnijela tužbu sa dva zahtjeva: a) radi utvrđivanja ništavosti i raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju i b) radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti. Očevidno da je cilj tužbe bio poništiti navedene ugovore, te nepokretnosti koje su bile predmetom prodaje ponovo upisati na ime apelantičinog oca, da bi nakon toga, u ostavinskom postupku, apelantica mogla naslijediti imovinu koja se sastoji, između ostalog, i od predmetnih nepokretnosti. 24. Ovo znači da se apelantičin zahtjev ne tiče "postojeće imovine", niti se apelantica u postupku koji je pokrenula pojavljuje kao vlasnica te imovine već samo kao podnositeljica zahtjeva (tužbe). S druge strane, u svezi s pitanjem je li apelantica mogla imati bar "legitimno očekivanje" da bi njezin zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle, je li njezin zahtjev mogao biti "ostvariv", Ustavni sud opaža da je Kantonalni sud utvrdio, u postupku koji je ocijenjen pravičnim u smislu članka 6. Europske konvencije, kako je apelantičin tužbeni zahtjev trebao biti odbijen jer je oprečan pozitivnim zakonskim odredbama. Ustavni sud smatra da apelantičino uvjerenje da će uspjeti sa ovakvim zahtjevom, iako je on oprečan zakonskim odredbama, ne predstavlja ni "legitimno očekivanje" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, budući "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i mora biti utemeljeno na zakonskoj odredbi ili na određenome pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje kako apelantica nije Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dokazala da ima "ostvarivo potraživanje" koje bi predstavljalo "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stavak 74, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2361/06 od 10. siječnja 2008. godine), zbog čega njezini navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenoga članka, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. 25. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na ostala ustavna prava navedena u apelaciji 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-449/05 od 20. ožujka 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelantica je primila 2. travnja 2007. godine a apelacija je podnesena 28. i 31. svibnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VI. Meritum 28. Apelantica pobija navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći kako je tom presudom povrijeđeno njezino pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 29. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 30. Postupak koji je okončan presudom koja se pobija apelacijom vođen je radi poništenja ugovora o doživotnom uzdržavanju kao i ugovora o prodaji nepokretnosti, te obzirom da je ishod tog postupka od utjecaja na apelantičino pravo vlasništva na predmetnim nepokretnostima, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. primjenjiv u konkretnom slučaju. 31. Apelantičine navode Ustavni sud shvaća tako da apelantica tvrdi kako Kantonalni sud nije dao uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje glede primjene zakonskih odredaba na kojima temelji svoju odluku, što je imalo za posljedicu donošenje proizvoljne - arbitrarne odluke kojom je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. S tim u svezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu: "Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su Broj 24 – Strana 125 pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 33. Svrha obveze da odluka bude obrazložena je i ta da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02, stavak 84). 34. Ustavni sud primjećuje kako Kantonalni sud svoju odluku temelji na činjenici da je Općinski sud utvrdio ništavost ugovora o prodaji nepokretnosti zbog toga što je Hamida Rošić prodala nepokretnosti koje je stekla na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, za koji je utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravne posljedice. Iz obrazloženja presude Općinskog suda, neprijeporno proizlazi da ništavost ugovora o prodaji nepokretnosti nije utvrđena isključivo na temelju činjenice da je prodavac te nepokretnosti stekao na temelju nevažećega ugovora o doživotnom uzdržavanju. Prvostupanjski sud je naglasio da su površine pojedinih nepokretnosti krivo naznačene i, što je najvažnije, da nema spora o tome da nepokretnosti koje su predmetom prodaje nisu vlasništvo prodavca. 35. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje koje je dao Kantonalni sud se ne bi moglo smatrati neuvjerljivim i nekvalitetnim u tolikoj mjeri da je rezultiralo donošenjem proizvoljne odluke koja bi bila oprečna pravu na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, stav Kantonalnog suda da se ne može donositi odluka o raskidu ugovora za koji je utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravne posljedice je utemeljen na zakonu i o njemu je dato uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje. Sa druge strane, iako je Općinski sud utvrdio ništavost ugovora o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti i zbog drugih razloga, a ne samo zbog toga što se radi o nepokretnostima koje su bile predmetom ugovora o doživotnom uzdržavanju, ipak taj sud svoje zaključke pretežno temelji na tome da se radi o nepokretnostima iz ugovora o doživotnom uzdržavanju za koji je utvrđeno da je ništav i da se raskida, a to je upravo dio koji je Kantonalni sud preinačio. 36. Ustavni sud opaža kako je Kantonalni sud potvrdio dio prvostupanjske presude u kojemu je utvrđena ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju. Po mišljenju Ustavnog suda, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da u predmetnom postupku nije trebalo dalje raspravljati, nakon što je utvrđena ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju. Pitanje prodaje predmetnih nepokretnosti, odnosno pitanje ništavosti ugovora o kupoprodaji, treba riješiti u posebnom postupku, nakon kojega će biti razvidno ko je njihov vlasnik, te će apelantica u ovisnosti od toga moći dalje ostvarivati svoja prava. Takvi stavovi, po mišljenju Ustavnog suda, nisu doveli do proizvoljne - arbitrarne odluke kojom bi se prekršilo apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Razuman rok i zabrana diskriminacije 37. Što se tiče pozivanja na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dao bilo kakve relevantne navode i dokaze koji bi učinili vjerojatnim da je na bilo koji način moglo doći do kršenja ovih prava, te Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na zabranu diskriminacije. VIII. Zaključak 38. Stavovi Kantonalnog suda da je bespredmetno odlučivati o raskidu ugovora o doživotnom uzdržavanju nakon što je utvrđeno da je taj ugovor ništav i da ne proizvodi pravne posljedice, kao i da pitanje ništavosti ugovora o prodaji predmetnih nepokretnost treba riješiti u posebnoj parnici te da će Broj 24 – Strana 126 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH u ovisnosti od ishoda tog postupka apelantica moći ostvarivati svoja dalja prava, su po mišljenju Ustavnog suda sukladni standardima prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 39. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1539/07, rješavajući apelaciju Ešefe Murtić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ešefe Murtić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Ešefe Murtić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine, u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ešefa Murtić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Donje Slapnice, koju zastupaju Aziz Adilagić i Nexad Sarajlija, advokati iz Velike Kladuše, podnijela je 28. i 31. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Opštinskog suda u Velikoj Kladuši (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) zatraženo je 27. avgusta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju, dok je od tuženih Omera Kovačevića i Hamide Rošić odgovor na apelaciju bio zatražen 24. novembra 2009. godine. 3. Kantonalni i Opštinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 3. septembra 2007. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog i Opštinskog suda dostavljen je apelantkiwi 23. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Opštinski sud je Presudom broj P-87/98 od 10. januara 2005. godine utvrdio da je pravno ništavan i da se ujedno raskida ugovor o doživotnom izdržavanju zakqučen između umrlog Hasana Murtića kao primaoca izdržavawa (apelantkiwin otac) i Hamide Rošić kao davaoca izdržavawa i osobe koja je živjela u vanbračnoj zajednici sa Hasanom Murtićem, kojim je primalac izdržavawa davaocu izdržavawa ostavio nekretnine (kuća, okućnica, dvorište, wiva, livada) pobliže opisane u dispozitivu presude. Istom presudom je utvrđeno da je pravno ništavan ugovor o kupoprodaji nekretnina zakqučen između Hamide Rošić (davalac izdržavawa) kao prodavca i Omera Kovačevića kao kupca, kojim je Hamida Rošić prodala Omeru Kovačeviću nekretnine koje joj je ostavio primalac izdržavawa na osnovu zakqučenog ugovora o doživotnom izdržavanju. Sud je naložio da se uspostavi prijašnje zemqišno-kwižno stanje u zemqišnim kwigama, kao i prijašnje posjedovno stanje u katastru zemqišta, te je obavezao tužene da apelantkiwi naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.060 KM. 7. Iz obrazložewa presude Opštinskog suda proizilazi da je taj sud utvrdio ništavnost ugovora o doživotnom izdržavanju na osnovu nesporne činjenice da sudija nije ovjerio ugovor, kao i da ga nije ni pročitao strankama te ih upozorio na moguće posljedice, već da je to uradio sudijski pripravnik, koji je na te okolnosti dao izjavu tokom postupka. Na osnovu navedenog utvrđeno je da je predmetni ugovor zakqučen suprotno odredbama člana 120 Zakona o nasljeđivanju, te da je ništavan i da ne proizvodi pravne posljedice u smislu odredbi čl. 103 i 104 Zakona o obligacionim odnosima. Ništavnost ugovora o kupoprodaji nekretnina utvrđena je zbog toga što je taj ugovor zakqučen na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, za koji je već konstatovano da je zakqučen suprotno važećim zakonskim odredbama, kao i zbog toga što je u njemu navedena veća površina pojedinih nekretnina od nekretnina koje je Hamidi Rošić ostavio primalac izdržavawa, te što nekretnine, koje su bile predmet prodaje, nisu upisane kao svojina Hamide Rošić već se i dalje vode kao svojina umrlog primaoca izdržavawa. 8. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine djelimično uvažio žalbu tuženih, tako da je odbio kao neosnovan apelantkiwin tužbeni zahtjev koji se odnosi na raskid ugovora o doživotnom izdržavanju koji je bio zakqučen između Hasana Murtića i Hamide Rošić, kao i na utvrđivanje ništavnosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina koji je bio zakqučen između Hamide Rošić i Omera Kovačevića. Istom presudom je poništeno brisanje ukwižbe predmetnih nekretnina koje je naložio Opštinski sud na ime Omera Kovačevića, a izvršeno na osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnina, te je stavljena van snage i obaveza Omera Kovačevića da predmetne nekretnine preda u posjed apelantkiwi, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. 9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništavan predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju, jer se radi o apsolutnoj ništavnosti po sili zakona. Taj sud je naglasio da nije bilo osnova da se raspravlja o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, jer ako je apsolutno ništavan ugovor nije ni nastao pa ne može ni da se raskine, Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na raskid ugovora o doživotnom izdržavanju trebalo da bude odbijen kao neosnovan. Nakon toga, Kantonalni sud je naglasio da je pogrešan zakqučak prvostepenog suda da je ništavan ugovor o kupoprodaji nekretnina, u smislu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima, jer je Hamida Rošić prodala Omeru Kovačeviću predmetne nekretnine koje je stekla na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju za koji je utvrđeno da je apsolutno ništavan. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da, shodno odredbama člana 460 Zakona o obligacionim odnosima, prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače, ali da kupac koji nije znao ili nije mogao da zna da je stvar tuđa može, ako zbog toga ne može da se ostvari ciq ugovora, da raskine ugovor i traži naknadu štete. U smislu citirane zakonske odredbe, u slučaju prodaje tuđe stvari nastaju obaveze između ugovarača jer taj ugovor važi između ugovornih strana i on ne obavezuje vlasnika stvari. Treća lica, među koja spada i vlasnik stvari, ne mogu da traže raskid ugovora samo zato što je predmet ugovora wihova svojina, s obzirom da do raskidawa ugovora može da dođe saglasnom ili jednostranom izjavom ugovornih strana, ali ne i trećih lica. Iz obrazložewa presude Kantonalnog suda dalje proizilazi da je trebalo da se preinači, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dio prvostepene presude kojom se Omer Kovačević obavezuje da apelantkiwi preda u posjed predmetne nekretnine, jer je ostavinski postupak iza umrlog Hasana Murtića prekinut dok se ne završi ova parnica. Stoga je takav zahtjev sada preuranjen i neosnovan, jer apelantkiwa nije dokazala da je vlasnica predmetnih nekretnina, što je obavezna da dokaže u smislu člana 43 stav 2 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantkiwa se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. 11. Shodno navodima iz apelacije, do povrede prava na pravično suđenje je došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je pogriješio kada je odlučio da tek nakon provođewa ostavinske rasprave treba da se riješi pitanje poništewa ugovora o prodaji predmetnih nekretnina, koji je zakqučen između Hamide Rošić kao prodavca i Omera Kovačevića kao kupca. Tako je Kantonalni sud odlučio da odbije zahtjev za brisanje izvršenog upisa prava svojine nad predmetnim nekretninama na ime Omera Kovačevića. S tim u vezi apelantkiwa tvrdi da neće biti u mogućnosti da raspravlja u ostavinskom postupku o predmetnim nekretninama kada su one sada upisane na ime Omera Kovačevića, sa kojim ona nije u srodstvu. Da bi zakonski nasljednici mogli da raspravljaju o predmetnim nekretninama, one moraju da budu ponovno upisane na ime umrlog ostavioca. Te nekretnine su prije zakqučewa ugovora o prodaji bile u svojini apelantkiwinog oca Hasana Murtića, a Hamida Rošić ih je prodala Omeru Kovačeviću (iako je bilo nesporno da ona nije wihov zemqišno-kwižni vlasnik, jer su u momentu prodaje one i dalje bile upisane na ime apelantkiwinog oca) samo zbog toga što ih je dobila na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, za koji je kasnije utvrđeno da je ništavan. Naglašava se da je Kantonalni sud potpuno pogrešno primijenio odredbe člana 460 Zakona o obligacionim odnosima (sticanje od nevlasnika) za koje je očigledno da se odnose na pokretne stvari a ne na nekretnine. U konkretnom slučaju nikako ne može da se tvrdi da kupac nekretnina nije mogao, tj. morao da zna, da nekretnine kupuje od nevlasnika, jer je prije svega trebalo da se izvrši provjera svojine u Broj 24 – Strana 127 zemqišnim kwigama koje su javne i svima dostupne. Kantonalni sud je pošao od neutvrđene odnosno nedokazane pretpostavke da je kupac predmetnih nekretnina (Omer Kovačević) bio savjestan, dok apelantkiwa tvrdi sasvim suprotno da je bio nesavjestan, jer prije kupovine nije provjerio ko je vlasnik nekretnina koje su predmet prodaje. Apelantkiwa tvrdi da se na ovaj način krši i njeno pravo na imovinu, zato što u ostavinskom postupku neće moći da polaže pravo na predmetne nekretnine jer se one više ne vode kao svojina njenog oca već Omera Kovačevića. Apelantkiwa nije dala bilo kakve navode ili dokaze u vezi sa povredom prava na pravično suđenje u razumnom roku, kao i u vezi sa povredom prava na zabranu diskriminacije, već se samo paušalno pozvala na wihovo kršenje. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni i Opštinski sud pozvali su se na razloge iz svojih presuda. V. Relevantni propisi 13. Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) "Član 120 st. 3 i 4 Ugovor o doživotnom izdržavanju mora da bude sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije. Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora." 14. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) "Član 104 U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, treba da se da odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošewa sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ali ako je ugovor ništavan zbog toga što je po svom sadržaju ili ciqu protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može da odbi u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odluči da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ima sjedište odnosno prebivalište ili boravište. Pri odlučivanju sud će voditi računa o savjesnosti jedne odnosno obiju strana, o značenju društvenih interesa koji se ugrožavaju te o moralnim shvatawima društva. Član 109 Na ništavnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju može da se pozove svaka zainteresirana osoba. Pravo da traži utvrđivanje ništavnosti ima i javni tužilac. Član 110 Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se. Član 460 Prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače, ali kupac koji nije znao ili nije morao da zna da je stvar tuđa može, ako usljed toga ne može da se ostvari svrha ugovora, da raskine ugovor i da traži naknadu štete." 15. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) "Član 38 stav 1 Pravo vlasništva na nekretninama, na osnovu pravnog posla, stiče se upisom u javne kwige o nekretninama, ako je nosilac savjestan. Savjesnost sticaoca se pretpostavlja. Član 43 stav 2 Vlasnik mora da dokaže da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog." Broj 24 – Strana 128 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 16. Zakon o zemqišnim kwigama ("Službene novine FBiH" br. 19/03 i 54/04) "Član 2 stav 1 Zemqišna kwiga, u smislu ovog zakona, je javna kwiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni promet." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Pravo na imovinu 19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. 20. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: "4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;" 21. Apelantkiwa smatra da osporena presuda Kantonalnog suda krši njeno pravo na imovinu, jer u ostavinskom postupku neće moći da raspravlja o predmetnim nekretninama zato što se one više ne vode kao svojina njenog oca, već kao svojina drugog lica (Omer Kovačević) sa kojim apelantkiwa nije u srodstvu. 22. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo da ispita da li je član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenqiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i sopstvenu jurisprudenciju, shodno kojoj "imovina" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može da bude ili "postojeća imovina" ili "dobra" ukqučujući i potraživawa u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). 23. U konkretnom slučaju, apelantkiwa je podnijela tužbu sa dva zahtjeva: a) radi utvrđivawa ništavnosti i raskida ugovora o doživotnom izdržavanju i b) radi utvrđivawa ništavnosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Očigledno da je ciq tužbe bio da se ponište navedeni ugovori, te nekretnine koje su bile predmet prodaje ponovo upišu na ime apelantkiwinog oca, da bi nakon toga, u ostavinskom postupku, apelantkiwa mogla da naslijedi imovinu koja se sastoji, između ostalog, i od predmetnih nekretnina. 24. Ovo znači da se apelantkiwin zahtjev ne tiče "postojeće imovine", niti se apelantkiwa u postupku koji je pokrenula pojavquje kao vlasnik te imovine već samo kao podnosilac zahtjeva (tužbe). S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelantkiwa mogla da ima bar "legitimno očekivanje" da bi njen zahtjev mogao da bude riješen pozitivno, dakle, da li je njen zahtjev mogao da bude "ostvariv", Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio, u postupku koji je ocijenjen pravičnim u smislu člana 6 Evropske konvencije, da je apelantkiwin Ponedjeljak, 26.4.2010. tužbeni zahtjev trebalo da bude odbijen jer je suprotan pozitivnim zakonskim odredbama. Ustavni sud smatra da apelantkiwino uvjerenje da će uspjeti sa ovakvim zahtjevom, iako je on suprotan zakonskim odredbama, ne predstavlja ni "legitimno očekivanje" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da "legitimno očekivanje" mora da bude mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i da mora da bude zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da apelantkiwa nije dokazala da ima "ostvarivo potraživanje" koje bi predstavljalo "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njeni navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. 25. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na ostala ustavna prava navedena u apelaciji 26. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 2. aprila 2007. godine a apelacija je podnesena 28. i 31. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 28. Apelantkiwa osporava navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 29. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 30. Postupak koji je okončan presudom koja se osporava apelacijom vođen je radi poništewa ugovora o doživotnom izdržavanju kao i ugovora o prodaji nekretnina, te s obzirom da je ishod tog postupka od uticaja na apelantkiwino pravo svojine na predmetnim nekretninama, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 primjenqiv u konkretnom slučaju. 31. Apelantkiwine navode Ustavni sud shvata tako da apelantkiwa tvrdi da Kantonalni sud nije dao uvjerqivo i kvalitetno obrazloženje u pogledu primjene zakonskih odredbi na kojima zasniva svoju odluku, što je imalo za Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH posljedicu donošenje proizvoqne - arbitrarne odluke kojom je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu: "Ustavni sud ukazuje da, generalno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 33. Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i ta da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, stav 84). 34. Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud svoju odluku zasniva na činjenici da je Opštinski sud utvrdio ništavnost ugovora o prodaji nekretnina zbog toga što je Hamida Rošić prodala nekretnine koje je stekla na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, za koji je utvrđeno da je ništavan i da ne proizvodi pravne posljedice. Iz obrazložewa presude Opštinskog suda, nesporno proizilazi da ništavnost ugovora o prodaji nekretnina nije utvrđena iskqučivo na osnovu činjenice da je prodavac te nekretnine stekao na osnovu nevažećeg ugovora o doživotnom izdržavanju. Prvostepeni sud je naglasio da su površine pojedinih nekretnina krivo naznačene i, što je najvažnije, da nema spora o tome da nekretnine koje su predmet prodaje nisu svojina prodavca. 35. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje koje je dao Kantonalni sud ne bi moglo da se smatra neuvjerqivim i nekvalitetnim u tolikoj mjeri da je rezultovalo donošenjem proizvoqne odluke koja bi bila u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, stav Kantonalnog suda da ne može da se donese odluka o raskidu ugovora za koji je utvrđeno da je ništavan i da ne proizvodi pravne posljedice je zasnovan na zakonu i o njemu je dato uvjerqivo i kvalitetno obrazloženje. Sa druge strane, iako je Opštinski sud utvrdio ništavnost ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina i zbog drugih razloga, a ne samo zbog toga što se radi o nekretninama koje su bile predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, ipak taj sud svoje zakqučke pretežno zasniva na tome da se radi o nekretninama iz ugovora o doživotnom izdržavanju za koji je utvrđeno da je ništavan i da se raskida, a to je upravo dio koji je Kantonalni sud preinačio. 36. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud potvrdio dio prvostepene presude u kom je utvrđena ništavnost ugovora o doživotnom izdržavanju. Po mišljenju Ustavnog suda, iz obrazložewa presude Kantonalnog suda proizilazi da u predmetnom postupku nije trebalo dalje da se raspravlja, nakon što je utvrđena ništavnost ugovora o doživotnom izdržavanju. Pitanje prodaje predmetnih nekretnina, odnosno pitanje ništavnosti ugovora o kupoprodaji, treba da se riješi u posebnom postupku, nakon kog će biti jasno ko je wihov vlasnik, te će apelantkiwa u zavisnosti od toga moći dalje da ostvaruje svoja prava. Takvi stavovi, po mišljenju Ustavnog suda, nisu doveli do proizvoqne - arbitrarne odluke kojom bi se prekršilo apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 129 Razuman rok i zabrana diskriminacije 37. Što se tiče pozivawa na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dao bilo kakve relevantne navode i dokaze koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način moglo da dođe do kršewa ovih prava, te Ustavni sud smatra da nije došlo do kršewa prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na zabranu diskriminacije. VIII. Zakqučak 38. Stavovi Kantonalnog suda da je bespredmetno da se odlučuje o raskidu ugovora o doživotnom izdržavanju nakon što je utvrđeno da je taj ugovor ništavan i da ne proizvodi pravne posljedice, kao i da pitanje ništavnosti ugovora o prodaji predmetnih nekretnina treba da se riješi u posebnoj parnici, te da će u zavisnosti od ishoda tog postupka apelantkiwa moći da ostvaruje svoja daqwa prava, su po mišljenju Ustavnog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 39. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1585/07, rješavajući apelaciju Angeline Beljajev, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Angeline Beljajev. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija Angeline Beljajev podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-6730/06 od 14. septembra 2006. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-645/99 od 15. juna 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Broj 24 – Strana 130 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Angelini Beljajev, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Angelina Beljajev (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Vladimir Paradžik iz Ljubuškog, podnijela je 4. i 22. juna 2007. godine apelaciju i dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 27/02-23-6730/06 od 14. septembra 2006. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 23/1-372-645/99 od 15. juna 2006. godine, kao i zbog nedonošenja odluke po zahtjevu za povrat stana u razumnom roku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, drugostepenog organa uprave, prvostepenog organa uprave i Midhata Čelebića (u daljnjem tekstu: korisnik stana) kao učesnika u postupku zatraženo je 1. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od prvostepenog organa uprave zatraženo je 20. oktobra 2009. godine da dostavi cio spis na uvid. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. augusta 2007. godine, korisnik stana 29. maja 2008. godine, a prvostepeni i drugostepeni organ uprave nisu dostavili odgovor na apelaciju. Prvostepeni organ uprave je 9. novembra 2009. godine dostavio cio spis na uvid. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i korisnika stana dostavljeni su apelanticinom opunomoćeniku 3. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Prvostepeni organ uprave je, rješavajući po zahtjevu apelanticinog brata Vladimira Paradžika (u daljnjem tekstu: opunomoćenik) od 1. aprila 1999. godine u predmetu vraćanja stana u Ulici Zelenih beretki broj 40/III u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) apelantici u posjed, donio Rješenje broj 23/1-372-645/99 od 21. novembra 2000. godine kojim je zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbačen. Prvostepeni organ uprave je u obrazloženju rješenja naveo da je uvidom u dokumentaciju utvrđeno da apelantica nije bila nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine. Ta činjenica, kako je dalje navedeno, utvrđena je na osnovu potvrde JSP "Sarajevostan" od 7. juna 1999. godine o neposjedovanju stanarskog prava ni na jednom od stanova koji su evidentirani u stambenom fondu JSP "Sarajevostan". 7. Apelanticin opunomoćenik je protiv rješenja prvostepenog organa uprave od 21. novembra 2000. godine izjavio žalbu 2. decembra 2000. godine, a 2. februara 2001. godine urgirao je rješavanje po žalbi. Ponedjeljak, 26.4.2010. 8. Rješavajući o žalbi, drugostepeni organ uprave je donio Rješenje broj 27/02-23-1030/01 od 24. septembra 2001. godine kojim je žalba odbijena. Drugostepeni organ uprave je, potvrđujući pravilnost prvostepenog rješenja, naveo da apelantica nije bila NSP na predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine, niti je njen opunomoćenik mogao u svojstvu člana porodičnog domaćinstva podnijeti zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, budući da je opunomoćenik nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici grada Prato broj 18, što je utvrđeno iz Ugovora o korištenju stana broj 05-1-901/91 od 19. augusta 1991. godine. 9. Rješavajući u upravnoj stvari apelanticinog opunomoćenika protiv rješenja drugostepenog organa uprave, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-802/01 od 14. marta 2002. godine kojom je tužbu odbio, potvrđujući pravilnost i zakonitost rješenja prvostepenog i drugostepenog organa uprave. Nesporno je, kako je u obrazloženju naveo Kantonalni sud, da apelantica nije zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana zbog čega nije stekla svojstvo NSP. Zbog te činjenice, kako je dalje navedeno, ni njen opunomoćenik sve i da je bio član porodičnog domaćinstva ne bi mogao imati više prava od apelantice iz čijeg prava on izvodi svoje pravo. Prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pravo da se vrati u svoj dom ima samo NSP koji se smatra izbjeglicom ili raseljenim licem, tj. ako je predmetni stan napustio između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, što u konkretnom predmetu, kako je zaključeno, nije slučaj. 10. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj Už-269/02 od 9. juna 2004. godine, rješavajući u upravnom sporu apelanticinog opunomoćenika u svojstvu tužioca, protiv akta drugostepenog organa uprave od 24. septembra 2001. godine, odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 14. marta 2002. godine, donio presudu kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i riješio da se tužba uvaži, osporena rješenja prvostepenog i drugostepenog organa uprave poništio i predmet vratio prvostepenom organu uprave na ponovno rješavanje. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su upravni organi svojim rješenjima povrijedili zakon na štetu apelanticinog opunomoćenika u svojstvu tužioca, zbog čega Kantonalni sud ta rješenja nije mogao ocijeniti kao pravilna i zakonita. Prema mišljenju Vrhovnog suda, opunomoćenik je osnovano ukazao da je povrat predmetnog stana tražio u apelanticino ime, koja mu je sestra i koja je u faktičkom posjedu predmetnog stana bila više od 20 godina, kao član svog porodičnog domaćinstva. Nesporno je da apelantica sa fondom stanovanja nije zaključila ugovor o korištenju stana, ali, prema mišljenju Vrhovnog suda, u postupku vraćanja stana u posjed treba utvrditi da li je od momenta useljenja plaćala stanarinu davaocu stana na korištenje, dakle, da li je izmirivala obaveze koje bi inače izmirivala da je zaključila ugovor o korištenju stana. 11. Drugostepeni organ uprave je 5. novembra 2004. godine cio spis sa presudom Vrhovnog suda dostavio prvostepenom organu uprave na rješavanje. 12. Rješavajući u ponovnom postupku povodom zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, prvostepeni organ uprave je zakazao usmene rasprave 29. aprila, 10. juna i 21. jula 2005. godine, a nakon toga je donio Rješenje broj 23/1-372-645/99 od 31. oktobra 2005. godine kojim je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Postupajući prema uputama Vrhovnog suda, u ponovnom postupku su zakazane tri usmene rasprave na kojima je apelanticin opunomoćenik u spis dostavio svoju pismenu izjavu u kojoj je opisao hronologiju događaja povodom napuštanja predmetnog stana, a zastupnik vlasnika predmetnog stana Općine Stari Grad, dostavio je podatke Federalnog zavoda za statistiku koji se odnose na popis stanovništva. Prema podacima tog zavoda, kako je dalje navedeno, prvostepeni organ uprave je utvrdio da je prilikom popisa stanovništva iz 1991. godine u predmetnom stanu evidentiran Miroslav Paradžik kao samačko domaćinstvo. Na osnovu te činjenice, prvostepeni organ uprave Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH je izveo zaključak da predmetni stan 30. aprila 1991. godine nije koristio niko od članova porodičnog domaćinstva koji su bodovani 1987. godine. Navedeno rješenje apelanticin opunomoćenik primio je 16. novembra 2005. godine, a 28. novembra 2005. godine je protiv tog rješenja izjavio žalbu. 13. Drugostepeni organ uprave je, rješavajući o žalbi apelanticinog opunomoćenika, donio Rješenje broj 27/02-23-21521/05 od 26. decembra 2005. godine kojim je poništio prvostepeno rješenje od 31. oktobra 2005. godine i predmet vratio prvostepenom organu uprave na ponovni postupak. Drugostepeni organ uprave je, obrazlažući rješenje, ocijenio da prvostepeni organ uprave nije u cijelosti postupio prema uputama datim u presudi Vrhovnog suda. Prvostepeni organ uprave je, prema mišljenju drugostepenog organa, pravilno prihvatio da je zahtjev za povrat stana podnio apelanticin opunomoćenik, koja mu je sestra, ali da je prilikom rješavanja o zahtjevu za vraćanje stana u posjed apelantici, osim odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, osnovanost zahtjeva trebalo razmotriti i sa aspekta međunarodnih standarda i poštivanja prava i sloboda građana. Navedeno rješenje apelanticin opunomoćenik je primio 3. februara 2006. godine. 14. Prvostepeni organ uprave je zakazao usmenu raspravu 20. marta 2006. godine na kojoj je apelanticin opunomoćenik dao svoju usmenu izjavu, istakavši da je sve materijalne dokaze predao u spis i da nema novih dokaza, uzeta je izjava korisnika stana i izjava zastupnika vlasnika stana Općine Stari Grad, te je konstatirano da će rješenje biti doneseno nakon očitovanja svih stranaka u postupku na izjave date na toj usmenoj raspravi. Po pribavljenim očitovanjima na date izjave, prvostepeni organ uprave je Rješenjem broj 23/1-372-645/99 od 15. juna 2006. godine odbio apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u ponovnom postupku postupljeno prema uputama drugostepenog organa uprave od 26. decembra 2005. godine, a pošto apelanticin opunomoćenik nije pružio niti jedan novi dokaz na okolnost faktičkog posjeda predmetnog stana, to su službenim putem pribavljeni dokazi na te okolnosti. Pribavljena je potvrda Mjesne zajednice "Ferhadija" od 24. aprila 2006. godine i akt Federalnog zavoda za statistiku od 6. aprila 2005. godine. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom materijalnih dokaza uloženih u spis, prvostepeni organ uprave je utvrdio da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana, te da on nije predstavljao njen dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog čega je zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen. 15. Drugostepeni organ uprave je, odlučujući o žalbi apelanticinog opunomoćenika protiv rješenja od 15. juna 2006. godine, donio Rješenje broj 27/02-23-6730/06 od 14. septembra 2006. godine kojim je žalba odbijena. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ uprave je naveo da je u ponovnom postupku prvostepeni organ uprave ocijenio službeno pribavljene dokaze, akt Federalnog zavoda za statistiku od 6. aprila 2005. godine i potvrdu Mjesne zajednice "Ferhadija" od 24. aprila 2006. godine, nakon čega je njihovom ocjenom, kao i ocjenom ostalih dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima utvrdio da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana, te da on nije predstavljao njen dom. Apelanticina prijava na adresi predmetnog stana i priznanice o plaćanju stanarine "Sarajevostanu", kako je dalje navedeno, ne mogu same po sebi biti dokaz da neko faktički koristi stan, jer se svi dokazi ocjenjuju pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Pri tako utvrđenom činjeničnom stanju, drugostepeni organ uprave je ocijenio da je prvostepeni organ uprave pravilno postupio kada je donio rješenje kojim je zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed odbio kao neosnovan, primjenom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Apelanticin opunomoćånik je drugostepeno rješenje primio 7. oktobra 2006. godine. 16. Tužbom podnesenom Kantonalnom sudu 1. novembra 2006. godine apelanticin opunomoćenik je pokrenuo upravni Broj 24 – Strana 131 spor radi poništenja rješenja drugostepenog organa uprave od 14. septembra 2006. godine. Kantonalni sud je 4. januara 2007. godine od drugostepenog organa uprave zatražio odgovor na tužbu i cio spis koji se odnosi na konkretnu upravnu stvar, a 26. marta 2007. godine donio je Presudu broj 009-0-U-06-001 228 kojom se tužba odbija. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima, zaključio da je drugostepeni organ uprave nakon zakonito provedenog postupka, ocjenom dokaza u skladu sa članom 9. Zakona o upravnom postupku, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava i međunarodne standarde o poštivanju sloboda i prava građana. U osporenom rješenju, kako je dalje istakao Kantonalni sud, dati su potpuni, jasni i pravno valjani razlozi koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Prema ocjeni Kantonalnog suda, iz akta Federalnog zavoda za statistiku nedvosmisleno proizlazi da je prema popisu stanovništva u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine u predmetnom stanu popisan jedino Miroslav Paradžik kao samačko domaćinstvo, a iz potvrde Mjesne zajednice "Ferhadija" od 24. aprila 2006. godine na adresi predmetnog stana, pored sadašnjeg korisnika i njegove porodice, evidentirani su još Miroslav Paradžik, Miroslava Paradžik i Danijela Marinković. Iz navedenih dokaza proizlazi, kako je istakao Kantonalni sud, da apelantica nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana 30. aprila 1991. godine i da to nije bio njen dom. Kantonalni sud je naveo da je u odredbi člana 47. Zakona o stambenim odnosima regulirano šta se podrazumijeva pod korištenjem stana, a pošto apelantica osim prijave prebivališta na adresi predmetnog stana ničim nije dokazala da ga je stvarno i koristila i da je to bio njen dom, drugostepeni organ uprave je, prema mišljenju Kantonalnog suda, donio zakonito rješenje, zbog čega je apelanticina tužba odbijena. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelantica smatra da joj je u upravnom postupku po zahjevu za povrat stana u posjed i u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu kršenja prava na pravično suđenje, apelantica je istakla da su organi uprave i Kantonalni sud proizvoljno ocijenili dokaze, da je Kantonalni sud presudu zasnovao na dva dokaza, zanemarujući pri tome materijalni dokaz - prijavu mjesta prebivališta koji je dostavila u spis i koji ide u prilog tvrdnji da je 1. aprila 1992. godine bila evidentirana kao korisnik predmetnog stana. Smatra da je Kantonalni sud očigledno proizvoljno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Istakla je da se o njenom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed u upravnom postupku odlučivalo van razumnog roka, budući da je zahtjev podnijela 1. aprila 1999. godine, a konačno rješenje je doneseno 14. septembra 2006. godine. Upravni spor pred Kantonalnim sudom okončan je za pet mjeseci, a ukupno trajanje postupka okončano je nakon sedam godina i 10 mjeseci, presudom Kantonalnog suda koja je donesena 26. marta 2007. godine, zbog čega za svaku godinu trajanja postupka potražuje naknadu nematerijalne štete. Na istim razlozima, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, apelantica je istakla kršenje prava na imovinu i prava na dom. b) Odgovor na apelaciju 18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nisu prekršena apelanticina prava zagarantirana Evropskom konvencijom na koje je apelacijom ukazala zbog razloga navedenih u obrazloženju Presude broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine. Broj 24 – Strana 132 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 19. Korisnik stana je u odgovoru istakao da je apelacija neosnovana, jer je predmetni stan tokom 1993. i 1994. godine bio proglašen privremeno napuštenim, a 1996. godine trajno napuštenim, što jasno ukazuje da u to vrijeme apelantica nije bila u posjedu stana, dok materijalni dokazi na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje ukazuju da nije bila u posjedu predmetnog stana ni mnogo ranije, kao ni 30. aprila 1991. godine. Također je istakao da zahtjev za povrat stana u posjed nije podnijela apelantica, već opunomoćenik koji joj je brat i koji je zahtjev podnio u svojstvu člana porodičnog domaćinstva, bez navođenja adrese stanovanja apelantice i bez valjane punomoći za zastupanje u tom postupku. U pogledu nerazumne dužine trajanja postupka, korisnik stana je istakao da je apelanticin opunomoćenik najvećim dijelom doprinio da postupak dugo traje jer je u zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed dao netačne podatke, a zatim je izbjegavao primati pismena koja su objavljivana na oglasnoj ploči, pa je i njegov imovinskopravni zahtjev za naknadu nematerijalne štete neosnovan. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Član 6. Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Š...Ć Član 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Š...Ć 21. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase: Član 34. stav 1. Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. 22. U Zakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 11. Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno stjecati stanarsko pravo. Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje. Član 47. stav 4. Smatrat će se da je nosilac stanarskog prava prestao neprestano koristiti stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan, kao i kada cio stan koristi lice koje nije član porodičnog domaćinstva. 23. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase: Član 3. st. 1. i 2. Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo Ponedjeljak, 26.4.2010. na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin opunomoćenik je primio 25. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 4. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelantica osporava presudu Kantonalnog suda i rješenja organa uprave, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se u okviru prava na pravično suđenje žali na nerazumno dugo trajanje postupka pred organima uprave, budući da je zahtjev podnesen u aprilu 1999. godine, a rješenje u upravnom postupku doneseno u septembru 2006. godine, dakle, nakon 7 godina i 5 mjeseci. Pravo na pravičan postupak-suđenje u razumnom roku 29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 30. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Analiza razumnosti dužine postupka 31. U konkretnom slučaju se radi o postupku za povrat stana u kojem je trebalo utvrditi da li je apelantica bila u posjedu stana 30. aprila 1991. godine, te da li joj u zavisnosti od te odlučne činjenice pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Iako su radi utvrđivanja ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. 32. S obzirom na to da se razumnost dužine trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, Ustavni sud će, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, ispitati da li je postupak pred organima uprave i redovnim sudovima u cjelini trajao nerazumno dugo. 33. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom organu uprave trebalo 20 mjeseci da donese odluku povodom zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana, a drugostepenom organu uprave 12 mjeseci da odluči o žalbi. Upravni spor pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom trajao je nešto više od dvije godine, od marta 2002. godine do juna 2004. godine, i u tom periodu donesene su dvije presude. Presudom Vrhovnog suda poništena su ranije donesena rješenja upravnih organa i predmet je vraćen prvostepenom organu uprave na ponovno rješavanje. U ponovnom upravnom postupku, u periodu od novembra 2004. godine do septembra 2006. godine, prvostepeni i drugostepeni organi uprave donijeli su ukupno četiri rješenja, prvostepeno koje je poništeno drugostepenim i prvostepeno koje je potvrđeno drugostepenim. Postupak po apelanticinom zahtjevu za povrat stana u posjed okončan je Presudom Kantonalnog suda u martu 2007. godine, dakle, nakon sedam godina i 10 mjeseci. 34. U vezi sa ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su u periodu od dvije godine i 9 mjeseci donesene tri presude. Presudom Vrhovnog suda iz juna 2004. godine poništena su ranija rješenja organa uprave i prvostepenom organu uprave su date jasne upute za daljnje postupanje. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi preduzimali pravne radnje i da su donijeli odluke po apelanticinom zahtjevu, ali s obzirom na suštinu odlučenja i vraćanje na ponovni postupak, Ustavni sud ocjenjuje da je apelantica u periodu od dvije godine i 9 mjeseci bila lišena da se o njenom zahtjevu meritorno odluči. S druge strane, Ustavni sud ocjenjuje da apelantica, očekujući da se o njenom zahtjevu riješi na osnovu dokaza dostavljenih uz zahtjev, ni na koji način nije mogla doprinijeti dužini postupka pred redovnim sudovima. 35. U vezi sa ponašanjem organa uprave, Ustavni sud zapaža da je u periodu dužem od 5 godina doneseno ukupno šest rješenja, i to u periodu od dvije godine i 8 mjeseci donesena su dva rješenja kojim je apelanticin zahtjev odbačen zbog formalnih razloga, a od donošenja presude Vrhovnog suda u junu 2004. godine pa do septembra 2006. godine, dakle, u periodu dužem od dvije godine donesena su četiri rješenja. Iz navedenog proizlazi da je stalno ukidanje i vraćanje na ponovni postupak dovelo do gubitka djelotvornosti pravnih lijekova i nepotrebnog odugovlačenja postupka. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV) tim prije što je za pravni sistem svake države od temeljne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu da je postupak pred organima uprave u kojem je trebalo utvrditi da li je apelantica 30. aprila 1991. godine bila u faktičkom posjedu stana za koji je podnijela zahtjev za povrat trajao duže od 5 godina, a da organi uprave za tako dugo trajanje postupka uzrokovano ukidanjem i stalnim vraćanjem na ponovni postupak nisu naveli nikakvo razumno opravdanje, Ustavni sud smatra da se ovaj period trajanja postupka može straviti na teret Broj 24 – Strana 133 organima uprave. Nasuprot tome, apelantica je izjavljivanjem pravnih lijekova koristila zakonske mogućnosti zbog čega nije mogla doprinijeti dužini trajanja postupka pred organima uprave. 36. Ocjenjujući sve navedeno, imajući u vidu kriterije navedene u stavu 30. ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka u trajanju od 7 godina i 10 mjeseci, kao i ponašanje redovnih sudova i organa uprave koji su odlučivali o apelanticinom zahtjevu a koji u pogledu razloga za ukidanje i stalno vraćanje na ponovni postupak nisu dali nikakvo obrazloženje, Ustavni sud smatra da ne postoji niti jedan opravdan i objektivan razlog da se tek nakon 7 godina i 10 mjeseci donese odluka o apelanticinom zahtjevu za povrat stana u posjed. S obzirom na činjenicu da je upravni postupak za povrat predmetnog stana apelantici pred organima uprave trajao duže od 5 godina, a pred redovnim sudovima dvije godine i 9 mjeseci, te da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini zadovoljio kriterije "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se sveukupna dužina konkretnog postupka može pripisati nadležnim organima uprave. Uzimajući u obzir značaj koji ishod postupka ima za apelanticu i druge relevantne principe, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 38. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak vraćanja stana u posjed apelantici trajao 7 godina i 10 mjeseci, za čije dugo trajanje su odgovorni organi uprave, apelantici se određuje naknada u visini od 1.200 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 39. Ostali apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantica smatra da su organi uprave i Kantonalni sud u svojoj konačnoj presudi pogrešno ocijenili dokaze i, stoga, njen zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed neosnovano odbili. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj zadatak tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). 40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud u upravnom sporu u kojem je zahtijevano poništenje rješenja kojim je apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbijen iz provedenih Broj 24 – Strana 134 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dokaza utvrdili da apelantica nije bila NSP na predmetnom stanu, da nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana 30. aprila 1991. godine i da, osim prijave prebivališta na adresi predmetnog stana, ničim nije dokazala da ga je zaista i koristila. Ovaj zaključak su prvostepeni i drugostepeni organi uprave jasno i detaljno obrazložili, a Kantonalni sud je u svojoj presudi, potvrđujući zakonitost i pravilnost rješenja drugostepenog organa uprave, jasno obrazložio da iz činjeničnog utvrđenja upravnog spisa (akta Federalnog zavoda za statistiku i potvrde Mjesne zajednice "Ferhadija") proizlazi da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana. Faktički posjed, kako je istakao Kantonalni sud, podrazumijeva boravak u stanu, obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti i potreba u tom stanu, a apelantica, osim potvrde o prijavi prebivališta na predmetnom stanu, ničim nije dokazala da ga je zaista koristila i bila u njegovom faktičkom posjedu. Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u postupcima po redovnim pravnim lijekovima u upravnom postupku i koje su razmotrili drugostepeni organ uprave i redovni sud u upravnom sporu, a svoje odluke su na razumljiv i na zadovoljavajući način obrazložili, analizirajući naročito relevantne propise koji su primijenjeni. 41. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica ili pri primjeni materijalnog prava, te da osporena presuda Kantonalnog suda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelanticine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma 42. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8. Evropske konvencije glasi: Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 43. Ustavni sud podsjeća na to da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C). 44. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelanaticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Ponedjeljak, 26.4.2010. Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49). 45. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 46.f; i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99; i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/06). 46. U odgovoru na pitanje da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim "domom", Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na osnovu ocjene dokaza pribavljenih po službenoj dužnosti i dokaza provedenih na prijedlog apelanticinog opunomoćenika utvrdio da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana, a u upravnom postupku nije uspjela dokazati da je stan zaista faktički i koristila, da je u njemu boravila i obavljala svakodnevne životne aktivnosti. Dakle, prema utvrđenju Kantonalnog suda, predmetni stan nije bio apelanticin dom, jer utvrđeno činjenično stanje ukazuje da 30. aprila 1991. godine nije bila u njegovom faktičkom posjedu. 47. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelantica nije bila NSP na predmetnom stanu, niti je 30. aprila 1991. godine bila u njegovom faktičkom posjedu zbog čega se predmetni stan ne može smatrati njenim domom. Ostali navodi iz apelacije 48. U okviru zaključka u pogledu apelanticinog prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka od 7 godina i 10 mjeseci može staviti na teret ponašanju nadležnih organa uprave koji za stalno ukidanje rješenja i vraćanje na ponovni postupak nisu dali nikakvo objašnjenje, niti su dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su organi uprave i nadležni Kantonalni sud ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelanticinu štetu. 50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelantica nije bila NSP, niti je dokazala da je 30. aprila 1991. godine bila u posjedu stana za koji je podnijela zahtjev za vraćanje u posjed, zbog čega se predmetni stan ne može smatrati njenim domom. 51. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1585/07, rješavajući apelaciju Angeline Beljajev, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Angeline Beljajev. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-06-001 228 od 26. ožujka 2007. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacija Angeline Beljajev podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-06-001 228 od 26. ožujka 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-6730/06 od 14. srujna 2006. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-645/99 od 15. lipnja 2006. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na članak II/.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovina i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Angelini Beljajev, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Angelina Beljajev (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Vladimir Paradžik iz Ljubuškog, podnijela je 4. i 22. lipnja 2007. godine apelaciju i dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-001 228 od 26. ožujka 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostupanjsko 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 135 tijelo uprave) broj 27/02-23-6730/06 od 14. rujna 2006. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko tijelo uprave) broj 23/1-372-645/99 od 15. lipnja 2006. godine, kao i zbog nedonošenja odluke po zahtjevu za povrat stana u razumnom roku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, drugostupanjskog tijela uprave, prvostupanjskog tijela uprave i Midhata Čelebića (u daljnjem tekstu: korisnik stana) kao sudionika u postupku zatraženo je 1. kolovoza 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od prvostupanjskog tijela uprave zatraženo je 20. listopada 2009. godine da dostavi cijeli spis na uvid. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. kolovoza 2007. godine, korisnik stana 29. svibnja 2008. godine, a prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo uprave nisu dostavili odgovor na apelaciju. Prvostupanjsko tijelo uprave je 9. studenog 2009. godine dostavilo cio spis na uvid. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i korisnika stana dostavljeni su apelantičinom opunomoćeniku 3. prosinca 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Prvostupanjsko tijelo uprave je, rješavajući po zahtjevu apelantičinog brata Vladimira Paradžika (u daljnjem tekstu: opunomoćenik) od 1. travnja 1999. godine u predmetu vraćanja stana u Ulici Zelenih beretki broj 40/III u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) apelantici u posjed, donijelo Rješenje broj 23/1-372-645/99 od 21. studenog 2000. godine kojim je zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbačen. Prvostupanjsko tijelo uprave je u obrazloženju rješenja navelo da je uvidom u dokumentaciju utvrđeno da apelantica nije bila nositelj stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na predmetnom stanu 30. travnja 1991. godine. Ta činjenica, kako je dalje navedeno, utvrđena je na temelju potvrde JSP "Sarajevostan" od 7. lipnja 1999. godine o neposjedovanju stanarskog prava ni na jednom od stanova koji su evidentirani u stambenom fondu JSP "Sarajevostan". 7. Apelantičin opunomoćenik je protiv rješenja prvostupanjskog tijela uprave od 21. studenog 2000. godine izjavio priziv 2. prosinca 2000. godine, a 2. veljače 2001. godine urgirao je rješavanje po prizivu. 8. Rješavajući o prizivu, drugostupanjsko tijelo uprave je donijelo Rješenje broj 27/02-23-1030/01 od 24. rujna 2001. godine kojim je priziv odbijena. Drugostupanjsko tijelo uprave je, potvrđujući pravilnost prvostupanjskog rješenja, navelo da apelantica nije bila NSP na predmetnom stanu 30. travnja 1991. godine, niti je njezin opunomoćenik mogao u svojstvu člana obiteljskog kućanstva podnijeti zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, budući da je opunomoćenik nositelj stanarskog prava na stanu u Ulici grada Prato broj 18, što je utvrđeno iz Ugovora o korištenju stana broj 05-1-901/91 od 19. kolovoza 1991. godine. 9. Rješavajući u upravnoj stvari apelantičinog opunomoćenika protiv rješenja drugostupanjskog tijela uprave, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-802/01 od 14. ožujka 2002. godine kojom je tužbu odbio, potvrđujući pravilnost i zakonitost rješenja prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela uprave. Nepobitno je, kako je u obrazloženju naveo Kantonalni sud, da apelantica nije zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana zbog čega nije stekla svojstvo NSP. Zbog te činjenice, kako je dalje navedeno, ni njezin opunomoćenik sve i da je bio član obiteljskog kućanstva ne bi mogao imati više prava od apelantice iz čijeg prava on izvodi svoje pravo. Prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pravo da se Broj 24 – Strana 136 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vrati u svoj dom ima samo NSP koji se smatra izbjeglicom ili raseljenom osobom, tj. ako je predmetni stan napustio između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine, što u konkretnom predmetu, kako je zaključeno, nije slučaj. 10. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj Už-269/02 od 9. lipnja 2004. godine, rješavajući u upravnom sporu apelantičinog opunomoćenika u svojstvu tužitelja, protiv akta drugostupanjskog tijela uprave od 24. rujna 2001. godine, odlučujući o prizivu izjavljenom protiv presude Kantonalnog suda od 14. ožujka 2002. godine, donio presudu kojom je priziv uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio i riješio da se tužba uvaži, pobijana rješenja prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela uprave poništio i predmet vratio prvostupanjskom tijelu uprave na ponovno rješavanje. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istaknuo da su upravna tijela svojim rješenjima povrijedila zakon na štetu apelantičinog opunomoćenika u svojstvu tužitelja, zbog čega Kantonalni sud ta rješenja nije mogao ocijeniti kao pravilna i zakonita. Prema mišljenju Vrhovnog suda, opunomoćenik je osnovano ukazao da je povrat predmetnog stana tražio u apelantičino ime, koja mu je sestra i koja je u faktičkom posjedu predmetnog stana bila više od 20 godina, kao član svojeg obiteljskog kućanstva. Nepobitno je da apelantica sa fondom stanovanja nije zaključila ugovor o korištenju stana, ali, prema mišljenju Vrhovnog suda, u postupku vraćanja stana u posjed treba utvrditi je li od momenta useljenja plaćala stanarinu davatelju stana na korištenje, dakle, je li izmirivala obveze koje bi inače izmirivala da je zaključila ugovor o korištenju stana. 11. Drugostupanjsko tijelo uprave je 5. studenog 2004. godine cio spis sa presudom Vrhovnog suda dostavilo prvostupanjskom tijelu uprave na rješavanje. 12. Rješavajući u ponovnom postupku povodom zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, prvostupanjsko tijelo uprave je zakazalo usmene rasprave 29. travnja, 10. lipnja i 21. srpnja 2005. godine, a nakon toga je donijelo Rješenje broj 23/1-372-645/99 od 31. listopada 2005. godine kojim je odbilo kao neutemeljen apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Postupajući prema uputama Vrhovnog suda, u ponovnom postupku su zakazane tri usmene rasprave na kojima je apelantičin opunomoćenik u spis dostavio svoju pismenu izjavu u kojoj je opisao kronologiju događaja povodom napuštanja predmetnog stana, a zastupnik vlasnika predmetnog stana - Općine Stari Grad, dostavio je podatke Federalnog zavoda za statistiku koji se odnose na popis pučanstva. Prema podacima tog zavoda, kako je dalje navedeno, prvostupanjsko tijelo uprave je utvrdilo da je prigodom popisa pučanstva iz 1991. godine u predmetnom stanu evidentiran Miroslav Paradžik kao samačko kućanstvo. Na temelju te činjenice, prvostupanjsko tijelo uprave je izvelo zaključak da predmetni stan 30. travnja 1991. godine nije koristio nitko od članova obiteljskog kućanstva koji su bodovani 1987. godine. Navedeno rješenje apelantičin opunomoćenik primio je 16. studenog 2005. godine, a 28. studenog 2005. godine je protiv tog rješenja izjavio priziv. 13. Drugostupanjsko tijelo uprave je, rješavajući o prizivu apelantičinog opunomoćenika, donijelo Rješenje broj 27/02-23-21521/05 od 26. prosinca 2005. godine kojim je poništilo prvostupanjsko rješenje od 31. listopada 2005. godine i predmet vratilo prvostupanjskom tijelu uprave na ponovni postupak. Drugostupanjsko tijelo uprave je, obrazlažući rješenje, ocijenilo da prvostupanjsko tijelo uprave nije u cijelosti postupilo prema uputama danim u presudi Vrhovnog suda. Prvostupanjsko tijelo uprave je, prema mišljenju drugostupanjskog tijela, pravilno prihvatilo da je zahtjev za povrat stana podnio apelantičin opunomoćenik, koja mu je sestra, ali da je prigodom rješavanja o zahtjevu za vraćanje stana u posjed apelantici, osim odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, utemeljenost zahtjeva trebalo razmotriti i sa aspekta međunarodnih standarda i poštivanja prava i sloboda građana. Navedeno rješenje apelantičin opunomoćenik je primio 3. veljače 2006. godine. Ponedjeljak, 26.4.2010. 14. Prvostupanjsko tijelo uprave je zakazalo usmenu raspravu 20. ožujka 2006. godine na kojoj je apelantičin opunomoćenik dao svoju usmenu izjavu, istakavši da je sve materijalne dokaze predao u spis i da nema novih dokaza, uzeta je izjava korisnika stana i izjava zastupnika vlasnika stana Općine Stari Grad, te je konstatirano da će rješenje biti doneseno nakon očitovanja svih stranaka u postupku na izjave dane na toj usmenoj raspravi. Po pribavljenim očitovanjima na dane izjave, prvostupanjsko tijelo uprave je Rješenjem broj 23/1-372-645/99 od 15. lipnja 2006. godine odbilo apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u ponovnom postupku postupljeno prema uputama drugostupanjskog tijela uprave od 26. prosinca 2005. godine, a pošto apelantičin opunomoćenik nije pružio niti jedan novi dokaz na okolnost faktičkog posjeda predmetnog stana, to su službenim putem pribavljeni dokazi na te okolnosti. Pribavljena je potvrda Mjesne zajednice "Ferhadija" od 24. travnja 2006. godine i akt Federalnog zavoda za statistiku od 6. travnja 2005. godine. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom materijalnih dokaza uloženih u spis, prvostupanjsko tijelo uprave je utvrdilo da apelantica 30. travnja 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana, te da on nije predstavljao njezin dom u smislu članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog čega je zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen. 15. Drugostupanjsko tijelo uprave je, odlučujući o prizivu apelantičinog opunomoćenika protiv rješenja od 15. lipnja 2006. godine, donijelo Rješenje broj 27/02-23-6730/06 od 14. rujna 2006. godine kojim je priziv odbijen. U obrazloženju rješenja drugostupanjsko tijelo uprave je navelo da je u ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo uprave ocijenilo službeno pribavljene dokaze, akt Federalnog zavoda za statistiku od 6. travnja 2005. godine i potvrdu Mjesne zajednice "Ferhadija" od 24. travnja 2006. godine, nakon čega je njihovom ocjenom, kao i ocjenom ostalih dokaza pojedinačno i u svezi sa drugim dokazima utvrdilo da apelantica 30. travnja 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana, te da on nije predstavljao njezin dom. Apelantičina prijava na adresi predmetnog stana i priznanice o plaćanju stanarine "Sarajevostanu", kako je dalje navedeno, ne mogu same po sebi biti dokazom da netko faktički koristi stan, jer se svi dokazi ocjenjuju pojedinačno i u svezi sa drugim dokazima. Pri tako utvrđenom činjeničnom stanju, drugostupanjsko tijelo uprave je ocijenilo da je prvostupanjsko tijelo uprave pravilno postupilo kada je donijelo rješenje kojim je zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed odbilo kao neutemeljen, primjenom članka 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Apelantičin opunomoćånik je drugostupanjsko rješenje primio 7. listopada 2006. godine. 16. Tužbom podnesenom Kantonalnom sudu 1. studenog 2006. godine apelantičin opunomoćenik je pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja drugostupanjskog tijela uprave od 14. rujna 2006. godine. Kantonalni sud je 4. siječnja 2007. godine od drugostupanjskog tijela uprave zatražio odgovor na tužbu i cio spis koji se odnosi na konkretnu upravnu stvar, a 26. ožujka 2007. godine donio je Presudu broj 009-0-U-06-001 228 kojom se tužba odbija. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, ocjenjujući zakonitost pobijanog rješenja u smislu članka 34. Zakona o upravnim sporovima, zaključio da je drugostupanjsko tijelo uprave nakon zakonito provedenog postupka, ocjenom dokaza sukladno članku 9. Zakona o upravnom postupku, potpuno i pravilno utvrdilo činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenilo odgovarajuće odredbe materijalnog prava i međunarodne standarde o poštivanju sloboda i prava građana. U pobijanom rješenju, kako je dalje istaknuo Kantonalni sud, dani su potpuni, jasni i pravno valjani razlozi koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Prema ocjeni Kantonalnog suda, iz akta Federalnog zavoda za statistiku nedvojbeno proizlazi da je prema popisu pučanstva u razdoblju od 1. do 15. travnja 1991. godine u predmetnom stanu popisan jedino Miroslav Paradžik kao samačko kućanstvo, a iz Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH potvrde Mjesne zajednice "Ferhadija" od 24. travnja 2006. godine na adresi predmetnog stana, pored sadašnjeg korisnika i njegove obitelji, evidentirani su još Miroslav Paradžik, Miroslava Paradžik i Danijela Marinković. Iz navedenih dokaza proizlazi, kako je istaknuo Kantonalni sud, da apelantica nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana 30. travnja 1991. godine i da to nije bio njezin dom. Kantonalni sud je naveo da je u odredbi članka 47. Zakona o stambenim odnosima regulirano što se podrazumijeva pod korištenjem stana, a pošto apelantica osim prijave prebivališta na adresi predmetnog stana ničim nije dokazala da ga je stvarno i koristila i da je to bio njezin dom, drugostupanjsko tijelo uprave je, prema mišljenju Kantonalnog suda, donijelo zakonito rješenje, zbog čega je apelantičina tužba odbijena. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelantica smatra da joj je u upravnom postupku po zahjevu za povrat stana u posjed i u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U pogledu kršenja prava na pravično suđenje, apelantica je istaknula da su tijela uprave i Kantonalni sud proizvoljno ocijenili dokaze, da je Kantonalni sud presudu utemeljio na dva dokaza, zanemarujući pri tomu materijalni dokaz - prijavu mjesta prebivališta koji je dostavila u spis i koji ide u prilog tvrdnji da je 1. travnja 1992. godine bila evidentirana kao korisnik predmetnog stana. Smatra da je Kantonalni sud očigledno proizvoljno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Istaknula je da se o njezinom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed u upravnom postupku odlučivalo izvan razumnog roka, budući da je zahtjev podnijela 1. travnja 1999. godine, a konačno rješenje je doneseno 14. rujna 2006. godine. Upravni spor pred Kantonalnim sudom okončan je za pet mjeseci, a ukupno trajanje postupka okončano je nakon sedam godina i 10 mjeseci, presudom Kantonalnog suda koja je donesena 26. ožujka 2007. godine, zbog čega za svaku godinu trajanja postupka potražuje naknadu nematerijalne štete. Na istim razlozima, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, apelantica je istaknula kršenje prava na imovinu i prava na dom. b) Odgovor na apelaciju 18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da presudom tog suda nisu prekršena apelantičina prava zagarantirana Europskom konvencijom na koje je apelacijom ukazala zbog razloga navedenih u obrazloženju Presude broj 009-0-U-06-001 228 od 26. ožujka 2007. godine. 19. Korisnik stana je u odgovoru istaknuo da je apelacija neutemeljena, jer je predmetni stan tijekom 1993. i 1994. godine bio proglašen privremeno napuštenim, a 1996. godine trajno napuštenim, što jasno ukazuje da u to vrijeme apelantica nije bila u posjedu stana, dok materijalni dokazi na temelju kojih je utvrđeno činjenično stanje ukazuju da nije bila u posjedu predmetnog stana ni mnogo ranije, kao ni 30. travnja 1991. godine. Također je istaknuo da zahtjev za povrat stana u posjed nije podnijela apelantica, već opunomoćenik koji joj je brat i koji je zahtjev podnio u svojstvu člana obiteljskog kućanstva, bez navođenja adrese stanovanja apelantice i bez valjane ovlasti za zastupanje u tome postupku. Glede nerazumne duljine trajanja postupka, korisnik stana je istaknuo da je apelantičin opunomoćenik najvećim dijelom doprinio da postupak dugo traje jer je u zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed dao netočne podatke, a potom je izbjegavao primati pismena koja su objavljivana na oglasnoj tabli, pa je i njegov imovinskopravni zahtjev za naknadu nematerijalne štete neutemeljen. Broj 24 – Strana 137 V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Članak 6. Kad tijela i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova tijela, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Š...Ć Članak 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Š...Ć 21. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase: Članak 34. stavak 1. Zakonitost pobijanog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tomu je vezan razlozima tužbe. 22. U Zakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Članak 11. Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana, zaključenog na temelju odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno stjecati stanarsko pravo. Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje. Članak 47. stavak 4. Smatrat će se da je nositelj stanarskog prava prestao neprestano koristiti stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan, kao i kada cio stan koristi osoba koja nije član obiteljskog kućanstva. 23. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase: Članak 3. st. 1. i 2. Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog obiteljskog kućanstva ima pravo na povratak sukladno Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini Stavak 1. ovog članka primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članku 1. Aneksa VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi Broj 24 – Strana 138 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-001 228 od 26. ožujka 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelantičin opunomoćenik je primio 25. travnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 4. lipnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelantica pobija presudu Kantonalnog suda i rješenja tijela uprave, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica se u okviru prava na pravično suđenje žali na nerazumno dugo trajanje postupka pred tijelima uprave, budući da je zahtjev podnesen u travnju 1999. godine, a rješenje u upravnom postupku doneseno u rujnu 2006. godine, dakle, nakon 7 godina i 5 mjeseci. Pravo na pravičan postupak-suđenje u razumnom roku 29. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantna načela 30. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješćebroj 2002-I, stavak 38). b) Analiza razumnosti duljine postupka 31. U konkretnom slučaju se radi o postupku za povrat stana u kojem je trebalo utvrditi je li apelantica bila u posjedu stana 30. travnja 1991. godine, te pripada li joj u ovisnosti o toj odlučnoj činjenici pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Iako su radi utvrđivanja ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o osobito složenom predmetu. 32. Obzirom na to da se razumnost duljine trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, Ustavni sud će, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, ispitati je li postupak pred tijelima uprave i redovitim sudovima u cjelini trajao nerazumno dugo. 33. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjskom tijelu uprave trebalo 20 mjeseci da donese odluku povodom zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana, a drugostupanjskom tijelu uprave 12 Ponedjeljak, 26.4.2010. mjeseci da odluči o prizivu. Upravni spor pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom trajao je nešto više od dvije godine, od ožujka 2002. godine do lipnja 2004. godine, i u tom razdoblju donesene su dvije presude. Presudom Vrhovnog suda poništena su ranije donesena rješenja upravnih tijela i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu uprave na ponovno rješavanje. U ponovnom upravnom postupku, u razdoblju od studenog 2004. godine do rujna 2006. godine, prvostupanjska i drugostupanjska tijela uprave donijela su ukupno četiri rješenja, prvostupanjsko koje je poništeno drugostupanjskim i prvostupanjsko koje je potvrđeno drugostupanjskim. Postupak po apelantičinom zahtjevu za povrat stana u posjed okončan je Presudom Kantonalnog suda u ožujku 2007. godine, dakle, nakon sedam godina i 10 mjeseci. 34. U svezi sa ponašanjem redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da su u razdoblju od dvije godine i 9 mjeseci donesene tri presude. Presudom Vrhovnog suda iz lipnja 2004. godine poništena su ranija rješenja tijela uprave i prvostupanjskom tijelu uprave su dane jasne upute za daljnje postupanje. Iz navedenog proizlazi da su redoviti sudovi poduzimali pravne radnje i da su donijeli odluke po apelantičinom zahtjevu, ali obzirom na bit odlučenja i vraćanje na ponovni postupak, Ustavni sud ocjenjuje da je apelantica u razdoblju od dvije godine i 9 mjeseci bila lišena da se o njezinom zahtjevu meritorno odluči. S druge strane, Ustavni sud ocjenjuje da apelantica, očekujući da se o njezinom zahtjevu riješi na temelju dokaza dostavljenih uz zahtjev, ni na koji način nije mogla doprinijeti duljini postupka pred redovitim sudovima. 35. U svezi sa ponašanjem tijela uprave, Ustavni sud zapaža da je u razdoblju duljem od 5 godina doneseno ukupno šest rješenja, i to u razdoblju od dvije godine i 8 mjeseci donesena su dva rješenja kojim je apelantičin zahtjev odbačen zbog formalnih razloga, a od donošenja presude Vrhovnog suda u lipnju 2004. godine pa do rujna 2006. godine, dakle, u razdoblju duljem od dvije godine donesena su četiri rješenja. Iz navedenog proizlazi da je stalno ukidanje i vraćanje na ponovni postupak dovelo do gubitka učinkovitosti pravnih lijekova i nepotrebnog odugovlačenja postupka. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudbenog sustava (vidi, Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV) tim prije što je za pravni sustav svake države od temeljne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka povjerenja u pravni sustav. Imajući u vidu da je postupak pred tijelima uprave u kojem je trebalo utvrditi je li apelantica 30. travnja 1991. godine bila u faktičkom posjedu stana za koji je podnijela zahtjev za povrat trajao dulje od 5 godina, a da tijela uprave za tako dugo trajanje postupka uzrokovano ukidanjem i stalnim vraćanjem na ponovni postupak nisu navela nikakvo razumno opravdanje, Ustavni sud smatra da se ovo razdoblje trajanja postupka može straviti na teret tijelima uprave. Nasuprot tomu, apelantica je izjavljivanjem pravnih lijekova koristila zakonske mogućnosti zbog čega nije mogla doprinijeti duljini trajanja postupka pred tijelima uprave. 36. Ocjenjujući sve navedeno, imajući u vidu kriterije navedene u stavku 30. ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu duljinu postupka u trajanju od 7 godina i 10 mjeseci, kao i ponašanje redovitih sudova i tijela uprave koji su odlučivali o apelantičinom zahtjevu a koji u pogledu razloga za ukidanje i stalno vraćanje na ponovni postupak nisu dali nikakvo obrazloženje, Ustavni sud smatra da ne postoji niti jedan opravdan i objektivan razlog da se tek nakon 7 godina i 10 mjeseci donese odluka o apelantičinom zahtjevu za povrat stana u posjed. Obzirom na činjenicu da je upravni postupak za povrat predmetnog stana apelantici pred tijelima uprave trajao dulje od 5 godina, a pred redovitim sudovima dvije godine i 9 mjeseci, te da je zadaća Ustavnog suda ispitati je li postupak u cjelini zadovoljio kriterije "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se sveukupna duljina Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH konkretnog postupka može pripisati nadležnim tijelima uprave. Uzimajući u obzir značaj koji ishod postupka ima za apelanticu i druga relevantna načela, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 38. Prigodom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak vraćanja stana u posjed apelantici trajao 7 godina i 10 mjeseci, za čije dugo trajanje su odgovorna tijela uprave, apelantici se određuje naknada u visini od 1.200 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 39. Ostali apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantica smatra da su tijela uprave i Kantonalni sud u svojoj konačnoj presudi pogrešno ocijenili dokaze i, stoga, njezin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed neutemeljeno odbili. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj zadaća tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Europski sud navodi da u tom pravcu neće, u načelu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. lipnja 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvješća 2003-VII). 40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su tijela uprave i Kantonalni sud u upravnom sporu u kojem je zahtijevano poništenje rješenja kojim je apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbijen iz provedenih dokaza utvrdili da apelantica nije bila NSP na predmetnom stanu, da nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana 30. travnja 1991. godine i da, osim prijave prebivališta na adresi predmetnog stana, ničim nije dokazala da ga je zaista i koristila. Ovaj zaključak su prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo uprave jasno i detaljno obrazložila, a Kantonalni sud je u svojoj presudi, potvrđujući zakonitost i pravilnost rješenja drugostupanjskog tijela uprave, jasno obrazložio da iz činjeničnog utvrđenja upravnog spisa (akta Federalnog zavoda za statistiku i potvrde Mjesne zajednice "Ferhadija") proizlazi da apelantica 30. travnja 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana. Faktički posjed, kako je istaknuo Kantonalni sud, podrazumijeva boravak u stanu, obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti i potreba u tome stanu, a apelantica, osim potvrde o prijavi prebivališta na predmetnom stanu, ničim nije dokazala da ga je odista koristila i bila u njegovom faktičkom posjedu. Ustavni sud ukazuje da apelantičino nezadovoljstvo pobijanim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi Broj 24 – Strana 139 sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u postupcima po redovitim pravnim lijekovima u upravnom postupku i koje su razmotrili drugostupanjsko tijelo uprave i redoviti sud u upravnom sporu, a svoje odluke su na razumljiv i na zadovoljavajući način obrazložili, analizirajući osobito relevantne propise koji su primijenjeni. 41. Ustavni sud smatra da u pobijanim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica ili pri primjeni materijalnog prava, te da pobijana presuda Kantonalnog suda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantičine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na poštivanje doma 42. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku. Članak 8. Europske konvencije glasi: Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 43. Ustavni sud podsjeća na to da je bitna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim člankom (vidi, Europski sud, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A broj 297-C). 44. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li predmetni stan apelanatičin "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i predstavlja li pobijana odluka "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dani predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Europski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A broj 30, stavak 49). 45. Prema sudbenoj praksi Europskog suda, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Europski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenog 1986. godine, serija A broj 109, stavak 46.f; i Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A broj 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni sud je proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99; i Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/06). 46. U odgovoru na pitanje može li se predmetni stan smatrati apelantičinim "domom", Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na temelju ocjene dokaza pribavljenih po službenoj dužnosti Broj 24 – Strana 140 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH i dokaza provedenih na prijedlog apelantičinog opunomoćenika utvrdio da apelantica 30. travnja 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana, a u upravnom postupku nije uspjela dokazati da je stan odista faktički i koristila, da je u njemu boravila i obavljala svakodnevne životne aktivnosti. Dakle, prema utvrđenju Kantonalnog suda, predmetni stan nije bio apelantičin dom, jer utvrđeno činjenično stanje ukazuje da 30. travnja 1991. godine nije bila u njegovom faktičkom posjedu. 47. Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, jer apelantica nije bila NSP na predmetnom stanu, niti je 30. travnja 1991. godine bila u njegovom faktičkom posjedu zbog čega se predmetni stan ne može smatrati njezinim domom. Ostali navodi iz apelacije 48. U okviru zaključka glede apelantičinog prava iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice razmatrati navode iz apelacije u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka od 7 godina i 10 mjeseci može staviti na teret ponašanju nadležnih tijela uprave koja za stalno ukidanje rješenja i vraćanje na ponovni postupak nisu dala nikakvo objašnjenje, niti su dala bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su tijela uprave i nadležni Kantonalni sud ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelantičinu štetu. 50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, jer apelantica nije bila NSP, niti je dokazala da je 30. travnja 1991. godine bila u posjedu stana za koji je podnijela zahtjev za vraćanje u posjed, zbog čega se predmetni stan ne može smatrati njezinim domom. 51. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1585/07, rješavajući apelaciju Angeline Beljajev, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Angeline Beljajev. Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija Angeline Beljajev podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine, Rješewa Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-6730/06 od 14. septembra 2006. godine i Rješewa Uprave za stambena pitawa Kantona Sarajevo broj 23/1-372-645/99 od 15. juna 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Angelini Beljajev, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Angelina Beljajev (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Sarajeva, koju zastupa Vladimir Paraxik iz Qubuškog, podnijela je 4. i 22. juna 2007. godine apelaciju i dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine, Rješewa Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 27/02-23-6730/06 od 14. septembra 2006. godine i Rješewa Uprave za stambena pitawa Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 23/1-372-645/99 od 15. juna 2006. godine, kao i zbog nedonošewa odluke po zahtjevu za povrat stana u razumnom roku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, drugostepenog organa uprave, prvostepenog organa uprave i Midhata Čelebića (u daqnjem tekstu: korisnik stana) kao učesnika u postupku zatraženo je 1. avgusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od prvostepenog organa uprave zatraženo je 20. oktobra 2009. godine da dostavi cio spis na uvid. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. avgusta 2007. godine, korisnik stana 29. maja 2008. godine, a prvostepeni i drugostepeni organ uprave nisu dostavili odgovor na apelaciju. Prvostepeni organ uprave je 9. novembra 2009. godine dostavio cio spis na uvid. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i korisnika stana dostavljeni su apelantkiwinom punomoćniku 3. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Prvostepeni organ uprave, rješavajući po zahtjevu apelantkiwinog brata Vladimira Paraxika (u daqnjem tekstu: punomoćnik) od 1. aprila 1999. godine u predmetu vraćawa stana u Ulici Zelenih beretki broj 40/III u Sarajevu (u daqnjem tekstu: predmetni stan) apelantkiwi u posjed, donio je Rješenje broj 23/1-372-645/99 od 21. novembra 2000. godine kojim je zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbačen. Prvostepeni organ uprave je u obrazloženju rješewa naveo da je uvidom u dokumentaciju utvrđeno da apelantkiwa nije bila nosilac stanarskog prava (u daqnjem tekstu: NSP) na predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine. Ta činjenica, kako je dalje navedeno, utvrđena je na osnovu potvrde JSP "Sarajevostan" od 7. juna 1999. godine o neposjedovanju stanarskog prava ni na jednom od stanova koji su evidentirani u stambenom fondu JSP "Sarajevostan". 7. Apelantkiwin punomoćnik je protiv rješewa prvostepenog organa uprave od 21. novembra 2000. godine izjavio žalbu 2. decembra 2000. godine, a 2. februara 2001. godine urgirao je rješavanje po žalbi. 8. Rješavajući o žalbi, drugostepeni organ uprave je donio Rješenje broj 27/02-23-1030/01 od 24. septembra 2001. godine kojim je žalba odbijena. Drugostepeni organ uprave je, potvrđujući pravilnost prvostepenog rješewa, naveo da apelantkiwanije bila NSP na predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine, niti je njen punomoćnik mogao u svojstvu člana porodičnog domaćinstva da podnese zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, budući da je punomoćnik nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici grada Prato broj 18, što je utvrđeno iz Ugovora o korišćenju stana broj 05-1-901/91 od 19. avgusta 1991. godine. 9. Rješavajući u upravnoj stvari apelantkiwinog punomoćnika protiv rješewa drugostepenog organa uprave, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-802/01 od 14. marta 2002. godine kojom je tužbu odbio, potvrđujući pravilnost i zakonitost rješewa prvostepenog i drugostepenog organa uprave. Nesporno je, kako je u obrazloženju naveo Kantonalni sud, da apelantkiwa nije zakqučila ugovor o korišćenju predmetnog stana zbog čega nije stekla svojstvo NSP. Zbog te činjenice, kako je dalje navedeno, ni njen punomoćnik sve i da je bio član porodičnog domaćinstva ne bi mogao da ima više prava od apelantkinje iz čijeg prava on izvodi svoje pravo. Prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pravo da se vrati u svoj dom ima samo NSP koji se smatra izbjeglicom ili raseljenim licem, tj. ako je predmetni stan napustio između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, što u konkretnom predmetu, kako je zakqučeno, nije slučaj. 10. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj Už-269/02 od 9. juna 2004. godine, rješavajući u upravnom sporu apelantkiwinog punomoćnika u svojstvu tužioca, protiv akta drugostepenog organa uprave od 24. septembra 2001. godine, odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 14. marta 2002. godine, donio presudu kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i riješio da se tužba uvaži, osporena rješewa prvostepenog i drugostepenog organa uprave poništio i predmet vratio prvostepenom organu uprave na ponovno rješavanje. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su upravni organi svojim rješewima povrijedili zakon na štetu apelantkiwinog punomoćnika u svojstvu tužioca, zbog čega Kantonalni sud ta rješewa nije mogao da ocijeni kao pravilna i zakonita. Prema mišljenju Vrhovnog suda, punomoćnik je osnovano ukazao da je povrat predmetnog Broj 24 – Strana 141 stana tražio u apelantkiwino ime, koja mu je sestra i koja je u faktičkom posjedu predmetnog stana bila više od 20 godina, kao član svog porodičnog domaćinstva. Nesporno je da apelantkiwa sa fondom stanovawa nije zakqučila ugovor o korišćenju stana, ali, prema mišljenju Vrhovnog suda, u postupku vraćawa stana u posjed treba utvrditi da li je od momenta useljewa plaćala stanarinu davaocu stana na korišćenje, dakle, da li je izmirivala obaveze koje bi inače izmirivala da je zakqučila ugovor o korišćenju stana. 11. Drugostepeni organ uprave je 5. novembra 2004. godine cio spis sa presudom Vrhovnog suda dostavio prvostepenom organu uprave na rješavanje. 12. Rješavajući u ponovnom postupku povodom zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, prvostepeni organ uprave je zakazao usmene rasprave 29. aprila, 10. juna i 21. jula 2005. godine, a nakon toga je donio Rješenje broj 23/1-372-645/99 od 31. oktobra 2005. godine kojim je odbio kao neosnovan apelantkiwin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Postupajući prema uputstvima Vrhovnog suda, u ponovnom postupku su zakazane tri usmene rasprave na kojima je apelantkiwin punomoćnik u spis dostavio svoju pismenu izjavu u kojoj je opisao hronologiju događaja povodom napuštawa predmetnog stana, a zastupnik sopstvenika predmetnog stana Opštine Stari grad, dostavio je podatke Federalnog zavoda za statistiku koji se odnose na popis stanovništva. Prema podacima tog zavoda, kako je dalje navedeno, prvostepeni organ uprave je utvrdio da je prilikom popisa stanovništva iz 1991. godine u predmetnom stanu evidentiran Miroslav Paraxik kao samačko domaćinstvo. Na osnovu te činjenice, prvostepeni organ uprave je izveo zakqučak da predmetni stan 30. aprila 1991. godine nije koristio niko od članova porodičnog domaćinstva koji su bodovani 1987. godine. Navedeno rješenje apelantkiwin punomoćnik primio je 16. novembra 2005. godine, a 28. novembra 2005. godine je protiv tog rješewa izjavio žalbu. 13. Drugostepeni organ uprave je, rješavajući o žalbi apelantkiwinog punomoćnika, donio Rješenje broj 27/02-23-21521/05 od 26. decembra 2005. godine kojim je poništio prvostepeno rješenje od 31. oktobra 2005. godine i predmet vratio prvostepenom organu uprave na ponovni postupak. Drugostepeni organ uprave je, obrazlažući rješenje, ocijenio da prvostepeni organ uprave nije u cijelosti postupio prema uputstvima datim u presudi Vrhovnog suda. Prvostepeni organ uprave je, prema mišljenju drugostepenog organa, pravilno prihvatio da je zahtjev za povrat stana podnio apelantkiwin punomoćnik, koja mu je sestra, ali da je prilikom rješavawa o zahtjevu za vraćanje stana u posjed apelantkiwi, osim odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, osnovanost zahtjeva trebalo razmotriti i sa aspekta međunarodnih standarda i poštivawa prava i sloboda građana. Navedeno rješenje apelantkiwin punomoćnik je primio 3. februara 2006. godine. 14. Prvostepeni organ uprave je zakazao usmenu raspravu 20. marta 2006. godine na kojoj je apelantkiwin punomoćnik dao svoju usmenu izjavu, istakavši da je sve materijalne dokaze predao u spis i da nema novih dokaza, uzeta je izjava korisnika stana i izjava zastupnika sopstvenika stana Opštine Stari grad, te je konstatovano da će rješenje biti doneseno nakon očitovawa svih stranaka u postupku na izjave date na toj usmenoj raspravi. Po pribavljenim očitovawima na date izjave, prvostepeni organ uprave je Rješenjem broj 23/1-372-645/99 od 15. juna 2006. godine odbio apelantkiwin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješewa je navedeno da je u ponovnom postupku postupljeno prema uputstvima drugostepenog organa uprave od 26. decembra 2005. godine, a pošto apelantkiwin punomoćnik nije pružio niti jedan novi dokaz na okolnost faktičkog posjeda predmetnog stana, to su službenim putem pribavljeni dokazi na te okolnosti. Pribavljena je potvrda Mjesne zajednice "Ferhadija" od 24. aprila 2006. godine i akt Federalnog zavoda za statistiku od 6. aprila 2005. godine. Nakon sprovedenog dokaznog postupka, ocjenom materijalnih dokaza uloženih u Broj 24 – Strana 142 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH spis, prvostepeni organ uprave je utvrdio da apelantkiwa 30. aprila 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana, te da on nije predstavljao njen dom u smislu člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog čega je zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen. 15. Drugostepeni organ uprave je, odlučujući o žalbi apelantkiwinog punomoćnika protiv rješewa od 15. juna 2006. godine, donio Rješenje broj 27/02-23-6730/06 od 14. septembra 2006. godine kojim je žalba odbijena. U obrazloženju rješewa drugostepeni organ uprave je naveo da je u ponovnom postupku prvostepeni organ uprave ocijenio službeno pribavljene dokaze, akt Federalnog zavoda za statistiku od 6. aprila 2005. godine i potvrdu Mjesne zajednice "Ferhadija" od 24. aprila 2006. godine, nakon čega je wihovom ocjenom, kao i ocjenom ostalih dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima utvrdio da apelantkiwa 30. aprila 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana, te da on nije predstavljao njen dom. Apelantkiwina prijava na adresi predmetnog stana i priznanice o plaćanju stanarine "Sarajevostanu", kako je dalje navedeno, ne mogu same po sebi biti dokaz da neko faktički koristi stan, jer se svi dokazi ocjenjuju pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Pri tako utvrđenom činjeničnom stanju, drugostepeni organ uprave je ocijenio da je prvostepeni organ uprave pravilno postupio kada je donio rješenje kojim je zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed odbio kao neosnovan, primjenom člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Apelantkiwin punomoćnik je drugostepeno rješenje primio 7. oktobra 2006. godine. 16. Tužbom podnesenom Kantonalnom sudu 1. novembra 2006. godine apelantkiwin punomoćnik je pokrenuo upravni spor radi poništewa rješewa drugostepenog organa uprave od 14. septembra 2006. godine. Kantonalni sud je 4. januara 2007. godine od drugostepenog organa uprave zatražio odgovor na tužbu i cio spis koji se odnosi na konkretnu upravnu stvar, a 26. marta 2007. godine donio je Presudu broj 009-0-U-06-001 228 kojom se tužba odbija. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, ocjenjujući zakonitost osporenog rješewa u smislu člana 34 Zakona o upravnim sporovima, zakqučio da je drugostepeni organ uprave nakon zakonito sprovedenog postupka, ocjenom dokaza u skladu sa članom 9 Zakona o upravnom postupku, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava i međunarodne standarde o poštivanju sloboda i prava građana. U osporenom rješenju, kako je dalje istakao Kantonalni sud, dati su potpuni, jasni i pravno valjani razlozi koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Prema ocjeni Kantonalnog suda, iz akta Federalnog zavoda za statistiku nedvosmisleno proizilazi da je prema popisu stanovništva u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine u predmetnom stanu popisan jedino Miroslav Paraxik kao samačko domaćinstvo, a iz potvrde Mjesne zajednice "Ferhadija" od 24. aprila 2006. godine na adresi predmetnog stana, pored sadašnjeg korisnika i njegove porodice, evidentirani su još Miroslav Paraxik, Miroslava Paraxik i Danijela Marinković. Iz navedenih dokaza proizilazi, kako je istakao Kantonalni sud, da apelantkiwa nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana 30. aprila 1991. godine i da to nije bio njen dom. Kantonalni sud je naveo da je u odredbi člana 47 Zakona o stambenim odnosima regulisano šta se podrazumijeva pod korišćenjem stana, a pošto apelantkiwa osim prijave prebivališta na adresi predmetnog stana ničim nije dokazala da ga je stvarno i koristila i da je to bio njen dom, drugostepeni organ uprave je, prema mišljenju Kantonalnog suda, donio zakonito rješenje, zbog čega je apelantkiwina tužba odbijena. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelantkiwa smatra da joj je u upravnom postupku po zahjevu za povrat stana u posjed i u upravnom sporu pred Ponedjeljak, 26.4.2010. Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu kršewa prava na pravično suđenje, apelantkiwa je istakla da su organi uprave i Kantonalni sud proizvoqno ocijenili dokaze, da je Kantonalni sud presudu zasnovao na dva dokaza, zanemarujući pri tome materijalni dokaz - prijavu mjesta prebivališta koji je dostavila u spis i koji ide u prilog tvrdwi da je 1. aprila 1992. godine bila evidentirana kao korisnik predmetnog stana. Smatra da je Kantonalni sud očigledno proizvoqno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Istakla je da se o njenom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed u upravnom postupku odlučivalo van razumnog roka, budući da je zahtjev podnijela 1. aprila 1999. godine, a konačno rješenje je doneseno 14. septembra 2006. godine. Upravni spor pred Kantonalnim sudom okončan je za pet mjeseci, a ukupno trajanje postupka okončano je nakon sedam godina i 10 mjeseci, presudom Kantonalnog suda koja je donesena 26. marta 2007. godine, zbog čega za svaku godinu trajawa postupka potražuje naknadu nematerijalne štete. Na istim razlozima, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, apelantkiwa je istakla kršenje prava na imovinu i prava na dom. b) Odgovor na apelaciju 18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nisu prekršena apelantkiwina prava zagarantovana Evropskom konvencijom na koje je apelacijom ukazala zbog razloga navedenih u obrazloženju Presude broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine. 19. Korisnik stana je u odgovoru istakao da je apelacija neosnovana, jer je predmetni stan tokom 1993. i 1994. godine bio proglašen privremeno napuštenim, a 1996. godine trajno napuštenim, što jasno ukazuje da u to vrijeme apelantkiwa nije bila u posjedu stana, dok materijalni dokazi na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje ukazuju da nije bila u posjedu predmetnog stana ni mnogo ranije, kao ni 30. aprila 1991. godine. Takođe je istakao da zahtjev za povrat stana u posjed nije podnijela apelantkiwa, već punomoćnik koji joj je brat i koji je zahtjev podnio u svojstvu člana porodičnog domaćinstva, bez navođewa adrese stanovawa apelantkinje i bez valjane punomoći za zastupanje u tom postupku. U pogledu nerazumne dužine trajawa postupka, korisnik stana je istakao da je apelantkiwin punomoćnik najvećim dijelom doprinio da postupak dugo traje jer je u zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed dao netačne podatke, a zatim je izbjegavao primati pismena koja su objavqivana na oglasnoj ploči, pa je i njegov imovinskopravni zahtjev za naknadu nematerijalne štete neosnovan. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Član 6 Kad organi i institucije koje imaju javna ovlašćewa rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbijede efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja obezbjeđuje brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Š...Ć Član 14 Postupak ima da se vodi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa i za donošenje zakonitog i pravilnog rješewa. Š...Ć 21. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase: Član 34 stav 1 Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. 22. U Zakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 11 Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljewa u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zakqučenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Član 47 stav 4 Smatraće se da je nosilac stanarskog prava prestao neprestano da koristi stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan, kao i kada cio stan koristi lice koje nije član porodičnog domaćinstva. 23. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase: Član 3 st. 1 i 2 Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini Stav 1 ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1 Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwin punomoćnik je primio 25. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 4. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima Broj 24 – Strana 143 facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b), te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelantkiwa osporava presudu Kantonalnog suda i rješewa organa uprave, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa se u okviru prava na pravično suđenje žali na nerazumno dugo trajanje postupka pred organima uprave, budući da je zahtjev podnesen u aprilu 1999. godine, a rješenje u upravnom postupku doneseno u septembru 2006. godine, dakle, nakon 7 godina i 5 mjeseci. Pravo na pravičan postupak-suđenje u razumnom roku 29. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 30. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Analiza razumnosti dužine postupka 31. U konkretnom slučaju se radi o postupku za povrat stana u kojem je trebalo utvrditi da li je apelantkiwa bila u posjedu stana 30. aprila 1991. godine, te da li joj u zavisnosti od te odlučne činjenice pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Iako su radi utvrđivawa ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. 32. S obzirom na to da se razumnost dužine trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, Ustavni sud će, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, ispitati da li je postupak pred organima uprave i redovnim sudovima u cjelini trajao nerazumno dugo. 33. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom organu uprave trebalo 20 mjeseci da donese odluku povodom zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana, a drugostepenom organu uprave 12 mjeseci da odluči o žalbi. Upravni spor pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom trajao je nešto više od dvije godine, od marta 2002. godine do juna 2004. godine, i u tom periodu donesene su dvije presude. Presudom Vrhovnog suda poništena su ranije donesena rješewa upravnih organa i predmet je vraćen prvostepenom organu uprave na ponovno rješavanje. U ponovnom upravnom postupku, u periodu od novembra 2004. Broj 24 – Strana 144 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine do septembra 2006. godine, prvostepeni i drugostepeni organi uprave donijeli su ukupno četiri rješewa, prvostepeno koje je poništeno drugostepenim i prvostepeno koje je potvrđeno drugostepenim. Postupak po apelantkiwinom zahtjevu za povrat stana u posjed okončan je Presudom Kantonalnog suda u martu 2007. godine, dakle, nakon sedam godina i 10 mjeseci. 34. U vezi sa ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su u periodu od dvije godine i 9 mjeseci donesene tri presude. Presudom Vrhovnog suda iz juna 2004. godine poništena su ranija rješewa organa uprave i prvostepenom organu uprave su data jasna uputstva za daqnje postupanje. Iz navedenog proizilazi da su redovni sudovi preduzimali pravne radnje i da su donijeli odluke po apelantkiwinom zahtjevu, ali s obzirom na suštinu odlučewa i vraćanje na ponovni postupak, Ustavni sud ocjenjuje da je apelantkiwa u periodu od dvije godine i 9 mjeseci bila lišena da se o njenom zahtjevu meritorno odluči. S druge strane, Ustavni sud ocjenjuje da apelantkiwa, očekujući da se o njenom zahtjevu riješi na osnovu dokaza dostavljenih uz zahtjev, ni na koji način nije mogla da doprinese dužini postupka pred redovnim sudovima. 35. U vezi sa ponašanjem organa uprave, Ustavni sud zapaža da je u periodu dužem od 5 godina doneseno ukupno šest rješewa, i to u periodu od dvije godine i 8 mjeseci donesena su dva rješewa kojim je apelantkiwin zahtjev odbačen zbog formalnih razloga, a od donošewa presude Vrhovnog suda u junu 2004. godine pa do septembra 2006. godine, dakle, u periodu dužem od dvije godine donesena su četiri rješewa. Iz navedenog proizilazi da je stalno ukidanje i vraćanje na ponovni postupak dovelo do gubitka djelotvornosti pravnih lijekova i nepotrebnog odugovlačewa postupka. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV) tim prije što je za pravni sistem svake države od osnovne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka povjerewa u pravni sistem. Imajući u vidu da je postupak pred organima uprave u kojem je trebalo utvrditi da li je apelantkiwa 30. aprila 1991. godine bila u faktičkom posjedu stana za koji je podnijela zahtjev za povrat trajao duže od 5 godina, a da organi uprave za tako dugo trajanje postupka uzrokovano ukidanjem i stalnim vraćanjem na ponovni postupak nisu naveli nikakvo razumno opravdanje, Ustavni sud smatra da se ovaj period trajawa postupka može da stravi na teret organima uprave. Nasuprot tome, apelantkiwa je izjavqivanjem pravnih lijekova koristila zakonske mogućnosti zbog čega nije mogla da doprinese dužini trajawa postupka pred organima uprave. 36. Ocjenjujući sve navedeno, imajući u vidu kriterijume navedene u stavu 30 ove odluke, ukqučujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka u trajanju od 7 godina i 10 mjeseci, kao i ponašanje redovnih sudova i organa uprave koji su odlučivali o apelantkiwinom zahtjevu a koji u pogledu razloga za ukidanje i stalno vraćanje na ponovni postupak nisu dali nikakvo obrazloženje, Ustavni sud smatra da ne postoji niti jedan opravdan i objektivan razlog da se tek nakon 7 godina i 10 mjeseci donese odluka o apelantkiwinom zahtjevu za povrat stana u posjed. S obzirom na činjenicu da je upravni postupak za povrat predmetnog stana apelantkiwi pred organima uprave trajao duže od 5 godina, a pred redovnim sudovima dvije godine i 9 mjeseci, te da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini zadovoqio kriterijume "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da se sveukupna dužina konkretnog postupka može da pripiše nadležnim organima uprave. Uzimajući u obzir značaj koji ishod postupka ima za apelantkinju i druge relevantne principe, Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na Ponedjeljak, 26.4.2010. "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelantkiwa je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršewa prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 38. Prilikom odlučivawa o apelantkiwinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantkiwi bi za svaku godinu odlagawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak vraćawa stana u posjed apelantkiwi trajao 7 godina i 10 mjeseci, za čije dugo trajanje su odgovorni organi uprave, apelantkiwi se određuje naknada u visini od 1.200 KM. Ovaj iznos apelantkiwi je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 39. Ostali apelantkiwini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantkiwa smatra da su organi uprave i Kantonalni sud u svojoj konačnoj presudi pogrešno ocijenili dokaze i, stoga, njen zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed neosnovano odbili. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj zadatak tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza sprovedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenisati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoqna ili ako nije razumqivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Wemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). 40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud u upravnom sporu u kojem je zahtijevano poništenje rješewa kojim je apelantkiwin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbijen iz sprovedenih dokaza utvrdili da apelantkiwa nije bila NSP na predmetnom stanu, da nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana 30. aprila 1991. godine i da, osim prijave prebivališta na adresi predmetnog stana, ničim nije dokazala da ga je zaista i koristila. Ovaj zakqučak su prvostepeni i drugostepeni organi uprave jasno i detaqno obrazložili, a Kantonalni sud je u svojoj presudi, potvrđujući zakonitost i pravilnost rješewa drugostepenog organa uprave, jasno obrazložio da iz činjeničnog utvrđewa upravnog spisa (akta Federalnog zavoda za statistiku i potvrde Mjesne zajednice "Ferhadija") proizilazi da apelantkiwa 30. aprila 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana. Faktički posjed, kako je istakao Kantonalni sud, podrazumijeva boravak u stanu, obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti i potreba u tom stanu, a apelantkiwa, osim potvrde o prijavi prebivališta na predmetnom stanu, ničim nije dokazala da ga je zaista koristila i bila u njegovom faktičkom posjedu. Ustavni sud ukazuje da apelantkiwino nezadovoqstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitawa u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantkiwa ne navodi Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Takođe, apelantkiwa u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u postupcima po redovnim pravnim lijekovima u upravnom postupku i koje su razmotrili drugostepeni organ uprave i redovni sud u upravnom sporu, a svoje odluke su na razumqiv i na zadovoljavajući način obrazložili, analizirajući naročito relevantne propise koji su primijenjeni. 41. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoqnost bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica ili pri primjeni materijalnog prava, te da osporena presuda Kantonalnog suda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantkiwine navode nema kršewa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma 42. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8 Evropske konvencije glasi: Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 43. Ustavni sud podsjeća na to da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoqnog miješawa vlasti u njegova prava garantovana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C). 44. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvenstveno mora da se utvrdi da li predmetni stan predstavlja apelanatkiwin "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49). 45. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 46f; i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99; i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/06). Broj 24 – Strana 145 46. U odgovoru na pitanje da li se predmetni stan može da smatra apelantkiwinim "domom", Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na osnovu ocjene dokaza pribavljenih po službenoj dužnosti i dokaza sprovedenih na predlog apelantkiwinog punomoćnika utvrdio da apelantkiwa 30. aprila 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana, a u upravnom postupku nije uspjela da dokaže da je stan zaista faktički i koristila, da je u njemu boravila i obavljala svakodnevne životne aktivnosti. Dakle, prema utvrđenju Kantonalnog suda, predmetni stan nije bio apelantkiwin dom, jer utvrđeno činjenično stanje ukazuje da 30. aprila 1991. godine nije bila u njegovom faktičkom posjedu. 47. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zakqučuje da nije bilo kršewa prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jer apelantkiwa nije bila NSP na predmetnom stanu, niti je 30. aprila 1991. godine bila u njegovom faktičkom posjedu zbog čega se predmetni stan ne može da smatra njenim domom. Ostali navodi iz apelacije 48. U okviru zakqučka u pogledu apelantkiwinog prava iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 49. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka od 7 godina i 10 mjeseci može da stavi na teret ponašanju nadležnih organa uprave koji za stalno ukidanje rješewa i vraćanje na ponovni postupak nisu dali nikakvo objašnjenje, niti su dali bilo kakve razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršewa prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelantkiwa žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su organi uprave i nadležni Kantonalni sud ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su wihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je postupak prekršen na apelantkiwinu štetu. 50. Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jer apelantkiwa nije bila NSP, niti je dokazala da je 30. aprila 1991. godine bila u posjedu stana za koji je podnijela zahtjev za vraćanje u posjed, zbog čega predmetni stan ne može da se smatra njenim domom. 51. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1635/07, rješavajući apelaciju Slavka Segdara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Broj 24 – Strana 146 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Segdara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000047 od 27. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-K-06-000020 od 6. novembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Slavko Segdar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Malog Prnjavora, općina Doboj, kojeg zastupa Jovan Gostić, advokat iz Doboja, podnio je 6. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000047 od 27. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-K-06-000020 od 6. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 2. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 9. septembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-K-06-000020 od 6. novembra 2006. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 283. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Također, istom presudom apelant je proglašen krivim i za krivično djelo prikrivanja iz člana 300. stav 1. KZFBiH, za koje mu je Kantonalni sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Primjenjujući pravila izricanja jedinstvene kazne, Kantonalni sud je apelanta za učinjena krivična djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. 7. Iz dokumentacije predmetnog spisa proizlazi da je krivično djelo razbojništva izvršeno tako što je apelant 10. juna 2005. godine oko 16.45 sati na području općine Tešanj, u naselju Jelah, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, ušao u prodavnicu mobilnih telefona "Mobil-studio", vlasništvo S. F., izvadio pištolj i usmjerio ga u pravcu imenovanog i zahtijevao da mu ovaj preda mobilne telefone. Neposredno nakon toga došlo je do guranja i ispaljivanja jednog metka. Potom je apelant sjeo u putničko vozilo i udaljio se u pravcu Prnjavora. Apelant je pri tome otuđio jedan mobilni telefon u vrijednosti od 200 KM. Zatim je, 7. aprila 2006. godine, u svojoj kući u Malom Prnjavoru od G. V. primio na čuvanje zlatni nakit u količini od 221,90 grama, iako je znao da nakit potječe iz krivičnog djela razbojništva. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. 8. U toku dokaznog postupka Kantonalni sud je izveo radnje prepoznavanja, uzimanja iskaza od svjedoka, prepoznavanja apelanta kao izvršioca, kako u policiji, tako i na glavnom pretresu. Kantonalni sud je na osnovu balističkog vještačenja i ostalih izvedenih dokaza zaključio da je apelant izvršio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Osim navedenog, Kantonalni sud je prvostepeni dokazni postupak proveo tako što je saslušao oštećene kao svjedoke, zatim i druge svjedoke, izvršio uvid u zapisnik o uviđaju PU Tešanj, zapisnik o pretresu stana i drugih prostorija, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, nalaz i mišljenje vještaka balističara, zapisnik o prepoznavanju lica, fotodokumentaciju lica mjesta PU Zenica i ostalu fotodokumentaciju vezanu za navedena krivična djela. Pri tome, Kantonalni sud nije prihvatio navode odbrane s ciljem da se apelantu osigura alibi, jer svi su izvedeni dokazi ukazivali na to da je apelant izvršilac navedenih krivičnih djela. Kantonalni sud je svaki dokaz posebno ocijenio i analizirao, a potom sve dokaze doveo u međusobnu vezu. Sud je utvrdio apelantovu odgovornost za izvršena krivična djela, te zaključio da su iskazi svjedoka S. F. i M. A. u potpunosti podudarni kada je riječ o krivičnom djelu razbojništva. Oni su logički i na uvjerljiv način, kako je zaključio Kantonalni sud, opisali događaj u kojem je izvršilac radnje krivičnog djela razbojništva bio apelant, bez ikakvih nejasnoća ili kontradiktornosti. Iz zapisnika o prepoznavanju izvršioca krivičnog djela proizlazi da je prepoznavanje izvršeno u skladu sa zakonskom procedurom. I samo balističko vještačenje je, također, potvrdilo da je apelant kritičnog dana krivično djelo razbojništva izvršio iz pištolja marke "Tokarev" kalibra 7,62. Time su potvrđeni ostali nalazi Kantonalnog suda u vezi sa krivičnim djelom razbojništva. 9. Protiv prvostepene presude žalili su se i apelant i kantonalni tužilac. Nakon toga je Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000047 od 23. marta 2007. godine, koju je apelant primio 13. aprila 2007. godine, žalba kantonalnog tužioca odbijena kao neosnovana, a apelantova žalba je uvažena i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o kazni. Ovom presudom je apelant kažnjen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca. U kaznu mu je uračunat pritvor od 12. aprila 2006. godine do 14. novembra 2006. godine. Apelant je prvostepenu presudu osporavao zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH. Naime, apelant smatra da se navedena povreda ogleda u tome što se prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojima se sudska odluka, kako je naveo apelant, ne može zasnivati. S tim u vezi, posebno je naveo da je PU Tešanj u saradnji sa oštećenim provodila posebne simulirane istražne radnje, tzv. "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)", iako za to nije postojala valjana odluka nadležnog suda. Apelant je osporavao i druga utvrđenja prvostepenog suda, posebno vrijeme i okolnosti počinjenja djela, osporavajući da je bio na licu mjesta kada je krivično djelo razbojništva izvršeno. Apelant je žalbom, također, osporavao utvrđenje da je počinio krivično djelo prikrivanja, jer je on bio samo posrednik između drugih lica. Ističe da pri tome nije znao niti je mogao znati da je sporna zlatnina koja je bila predmet prikrivanja pribavljena krivičnim djelom. 10. U pogledu žalbenih razloga koje je naveo apelant, Vrhovni sud je utvrdio da Kantonalni sud, kao prvostepeni sud, nije provodio nikakve posebne istražne radnje, već je oštećeni išao za tim da otkrije počinioca krivičnog djela razbojništva i da dođe do svoje zlatnine. Prema ocjeni ovog suda, njegovo postupanje nije bilo protivno zakonu. Naknadno uključenje radnika PU Tešanj u otkrivanju počinioca odvojena je radnja od radnji oštećenih, a ona je bila logična i opravdana da se pomogne oštećenima čiji je legitimni interes da se na bilo koji način otkriju počinioci. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se presuda Kantonalnog suda zasniva na odgovarajućim i legalno pribavljenim dokazima. Vrhovni sud, također, nije prihvatio žalbene navode da su odlučne činjenice u pogledu krivičnog djela razbojništva i prikrivanja, koja se apelantu stavljaju na Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH teret, pogrešno i nepotpuno utvrđene. Iz prvostepene presude, na osnovu dokaza provedenih pred Kantonalnim sudom, proizlazi da je oštećeni u kritičnom momentu prepoznao apelanta, što je potvrdio i svjedok M. A. Na osnovu toga se može zaključiti da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnog djela razbojništva. U vezi sa odlukom o kazni, Vrhovni sud je uzeo u obzir i ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti od kojih zavisi vrsta sankcija, odnosno mjera, posebno ocijenivši prirodu i težinu počinjenih krivičnih djela, zatim stepen apelantove krivnje, te same okolnosti pod kojima su djela počinjena, imajući pri tome u vidu činjenicu da je optuženi krivično djelo izvršio uz upotrebu vatrenog oružja. Vrhovni sud je ipak preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni tako što je apelantu utvrdio manje pojedinačne kazne, a potom ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora na način i u mjeri kako je navedeno u izreci drugostepene presude, čime je postignuta svrha kažnjavanja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su rezultat nepravilno i nepotpuno izvedenih dokaza pred krivičnopravnim vijećem. On posebno navodi da je 8. aprila 2006. godine izvedena posebna istražna radnja "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)". 12. Ni prvostepeni ni drugostepeni sud, kako tvrdi apelant, nisu ocijenili sve izvedene dokaze u njihovoj cjelokupnosti, jer se prvostepena presuda zasniva na činjenici da je oštećeni S. F. navodno prepoznao apelanta nakon godinu dana od izvršenja krivičnog djela, a drugi svjedok je tvrdio da je apelant "sličan" izvršiocu krivičnog djela. Osuđujuća presuda se, kako navodi apelant, zasniva na nizu drugih procesnih radnji koje nisu pravno valjane, bez posebnog navođenja koje su to procesne radnje. Dalje, kako slijedi iz dokaznog postupka, nepoznati izvršilac je govorio ekavicom, a apelant ne govori tako, u šta se moglo uvjeriti i sudsko vijeće prilikom iznošenja apelantove odbrane. Apelant zaključuje da nije izvršio nijedno krivično djelo za koje je optužen, odnosno osuđen. Dakle, ističe da nije izvršio ni krivično djelo razbojništva niti prikrivanja. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru Vrhovnog suda na apelaciju navodi se da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Vrhovni sud posebno napominje da se osporene sudske presude ne zasnivaju na nezakonitim dokazima, niti ima drugih povreda prava na pravično suđenje. 14. U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju navodi se da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 15. U odgovoru Kantonalnog tužilaštva na apelaciju istaknuto je da su svi navodi koje je apelant istakao u predmetnoj apelaciji već ranije bili isticani pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Pošto se apelacija odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje, Kantonalno tužilaštvo smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 16. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: Član 289. Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će izravno napasti na njegov život ili organ oduzme tuđu pokretninu Broj 24 – Strana 147 s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist ili da je protivpravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neko lice s umišljajem teško tjelesno ozlijeđeno, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, učinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina. Član 300. Prikrivanje (1) Ko stvar za koju zna da je pribavljena krivičnim djelom ili ono što je za nju dobiveno prodajom ili zamjenom, kupi, primi u zalog ili na drugi način pribavi, prikrije ili proda, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini ne znajući da je stvar pribavljena krivičnim djelom, i ako je to po okolnostima slučaja mogao znati, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci. 17. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: Član 11. Zakonitost dokaza Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. Član 312. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: Š...Ć i) ako se presuda zasniva na dokazu na kojem se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, Š...Ć k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000047 od 23. marta 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Broj 24 – Strana 148 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 25. Apelant se žali na odluke donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 26. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje su rezultat nepravilno i nepotpuno izvedenih dokaza pred krivičnopravnim vijećem. On posebno navodi da je 8. aprila 2006. godine izvedena posebna istražna radnja "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)", bez saglasnosti i naredbe suda. Apelantov primarni apelacioni (a ranije i žalbeni) navod je da je provedena nezakonita istražna radnja kojom je prekršeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj smatra da posebno valja ocijeniti da li se istražnom radnjom putem tzv. agenta provokatora, što se na određen način može i ovdje primijeniti, izašlo iz okvira koji je dopušten i da li je takva radnja eventualno predstavljala poticanje na krivično djelo (vidi Evropski sud, Teixeiro de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, aplikacija broj 44/1997/828/1034). Naime, Evropski sud je istakao da njegov zadatak nije da odlučuje o tome da li su iskazi svjedoka ispravno prihvaćeni kao dokazi, nego više da odlučuje da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi dobijeni, bio pravičan. Također, Evropski sud je ukazao na to da prihvatanje dokaza "iz druge ruke" u principu nije suprotno garancijama za pravično suđenje, ali ukoliko nema mogućnosti za unakrsno ispitivanje, ovo može učiniti da suđenje bude nepravično ukoliko se presuda u cijelosti ili uglavnom zasniva na takvim dokazima. 27. Činjenica je da je u konkretnom predmetu, kako se i navodi u apelaciji, 8. aprila 2006. godine izvedena posebna istražna radnja "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)", bez saglasnosti i naredbe suda. Međutim, kako je u osporenim odlukama i obrazloženo, ovu radnju nije naložio sud niti je provedena po njegovom nalogu, već je oštećeni išao za tim da otkrije počinioca krivičnog djela razbojništva i da dođe do svoje zlatnine, čije postupanje prema ocjeni redovnih sudova nije bilo protivno zakonu. Drugo, to nije jedina dokazna radnja nego je sud apelantovu krivičnu odgovornost utvrđivao izvođenjem velikog broja drugih dokaza, kao što je i navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, koje je onda ocijenio pojedinačno i zajedno sa drugim dokazima. Vrhovni sud je utvrdio da Kantonalni sud kao prvostepeni sud nije provodio nikakve posebne istražne radnje, a naknadno uključenje radnika PU Tešanj u otkrivanju počinioca odvojena je radnja od radnji oštećenog, a ona je bila logična i Ponedjeljak, 26.4.2010. opravdana da se pomogne oštećenom, čiji je legitimni interes da se na bilo koji način otkrije počinilac krivičnog djela razbojništva. 28. Apelant se žalio da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu ocijenili sve izvedene dokaze u njihovoj cjelokupnosti, jer se prvostepena presuda zasniva na činjenici da je oštećeni S. F. navodno prepoznao apelanta nakon godinu dana od izvršenja krivičnog djela, a drugi svjedok je tvrdio da je apelant "sličan" izvršiocu krivičnog djela. Osuđujuća presuda se, kako navodi apelant, zasniva na nizu drugih procesnih radnji koje nisu pravno valjane, bez posebnog navođenja koje su to procesne radnje. Ustavni sud naglašava da je, u kontekstu prava na pravično suđenje, svakako od izuzetne važnosti da je svaki dokaz u krivičnom postupku prikupljen na zakonit način (član 11. ZKPFBiH). U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma obiman dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno i konzistentno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da se osuđujuća presuda zasniva na simuliranoj radnji prodaje zlatnine, a da iskazi drugih svjedoka nisu uzimani u obzir u dovoljnoj mjeri. Također, prvostepeni sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio neke iskaze, odnosno zašto nije vjerovao apelantovim iskazima. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud i u tom smislu dao argumentirana obrazloženja. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko branioca i da osporava način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje, kako tvrdi apelant, niti je mogao utvrditi da su osporene presude rezultat arbitrarnosti u radu sudova niti pogrešne ocjene izvedenih dokaza. Osuđujuća presuda se, kako navodi apelant, zasniva na nizu drugih procesnih radnji koje nisu pravno valjane, bez posebnog navođenja koje su to procesne radnje. Izuzev paušalnog negiranja da nije izvršilac krivičnih djela, apelant ni u apelaciji nije ponudio navode i dokaze iz kojih bi se zaključilo da ima osnova da se ponovo preispita njegova krivična odgovornost u konkretnom slučaju. 29. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, izvršen uvid u objektivne dokaze, a apelant je prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izjave svjedoka. Sud je proveo sve relevantne dokaze s ciljem utvrđivanja odlučnih činjenica, te primijenio relevantne zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, kako u pogledu utvrđene odgovornosti, tako i u pogledu izrečene sankcije. Što se tiče samih apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava. 30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da su sudovi proizvoljno izveli i procijenili izvedene dokaze, kako u svojoj apelaciji navodi apelant, kao što nema niti elemenata koji bi upućivali na to da su osporene presude rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i povrede principa zakonitosti kao osnovnog krivičnopravnog principa. Osim toga, Ustavni sud nije našao niti bilo kakve druge naznake koje bi eventualno upućivale na mogućnost povrede nekog od aspekata prava na pravično suđenje zagarantiranog Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da ne postoji ništa što bi ukazalo na to da je postupak u prikupljanju i ocjeni dokaza bio suprotan odredbama krivičnopravnog zakonodavstva ili principima prava na pravično suđenje. 32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1635/07, rješavajući apelaciju Slavka Segdara, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Segdara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000047 od 27. ožujka 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-K-06-000020 od 6. studenoga 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Slavko Segdar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Malog Prnjavora, općina Doboj, kojeg zastupa Jovan Gostić, odvjetnik iz Doboja, podnio je 6. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000047 od 27. ožujka 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-K-06-000020 od 6. studenoga 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužiteljstva Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatražena je 2. rujna 2009. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužiteljstvo su odgovore na apelaciju dostavili 9. rujna 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. studenoga 2009. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 149 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-K-06-000020 od 6. studenoga 2006. godine apelant je proglašen krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 283. stavak 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Također, istom presudom apelant je proglašen krivim i za kazneno djelo prikrivanja iz članka 300. stavak 1. KZFBiH, za koje mu je Kantonalni sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Primjenjujući pravila izricanja jedinstvene kazne, Kantonalni sud je apelanta za učinjena kaznena djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. 7. Iz dokumentacije predmetnog spisa proizlazi da je kazneno djelo razbojništva izvršeno tako što je apelant 10. lipnja 2005. godine oko 16.45 sati na području općine Tešanj, u naselju Jelah, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, ušao u prodavaonicu mobilnih telefona "Mobil-studio", vlasništvo S. F., izvadio pištolj i usmjerio ga u pravcu imenovanog i zahtijevao da mu ovaj preda mobilne telefone. Neposredno nakon toga došlo je do guranja i ispaljivanja jednog metka. Potom je apelant sjeo u putničko vozilo i udaljio se u pravcu Prnjavora. Apelant je pri tome otuđio jedan mobilni telefon u vrijednosti od 200 KM. Zatim je, 7. travnja 2006. godine, u svojoj kući u Malom Prnjavoru od G. V. primio na čuvanje zlatni nakit u količini od 221,90 grama, iako je znao da nakit potječe iz kaznenog djela razbojništva. 8. U tijeku dokaznog postupka Kantonalni sud je izveo radnje prepoznavanja, uzimanja iskaza od svjedoka, prepoznavanja apelanta kao izvršitelja, kako u policiji, tako i na glavnom pretresu. Kantonalni sud je na temelju balističkog vještačenja i ostalih izvedenih dokaza zaključio da je apelant izvršio kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Osim navedenog, Kantonalni sud je prvostupanjski dokazni postupak proveo tako što je saslušao oštećene kao svjedoke, zatim i druge svjedoke, izvršio uvid u zapisnik o uviđaju PU Tešanj, zapisnik o pretresu stana i drugih prostorija, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, nalaz i mišljenje vještaka balističara, zapisnik o prepoznavanju osoba, fotodokumentaciju lica mjesta PU Zenica i ostalu fotodokumentaciju vezanu za navedena kaznena djela. Pri tome, Kantonalni sud nije prihvatio navode obrane s ciljem da se apelantu osigura alibi, jer svi su izvedeni dokazi ukazivali na to da je apelant izvršitelj navedenih kaznenih djela. Kantonalni sud je svaki dokaz posebno ocijenio i analizirao, a potom sve dokaze doveo u međusobnu vezu. Sud je utvrdio apelantovu odgovornost za izvršena kaznena djela, te zaključio da su iskazi svjedoka S. F. i M. A. u potpunosti podudarni kada je riječ o kaznenom djelu razbojništva. Oni su logički i na uvjerljiv način, kako je zaključio Kantonalni sud, opisali događaj u kojem je izvršitelj radnje kaznenog djela razbojništva bio apelant, bez ikakvih nejasnoća ili kontradiktornosti. Iz zapisnika o prepoznavanju izvršitelja kaznenog djela proizlazi da je prepoznavanje izvršeno sukladno zakonskoj proceduri. I samo balističko vještačenje je, također, potvrdilo da je apelant kritičnog dana kazneno djelo razbojništva izvršio iz pištolja marke "Tokarev" kalibra 7,62. Time su potvrđeni ostali nalazi Kantonalnog suda u vezi sa kaznenim djelom razbojništva. 9. Protiv prvostupanjske presude žalili su se i apelant i kantonalni tužitelj. Nakon toga je Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000047 od 23. ožujka 2007. godine, koju je apelant primio 13. travnja 2007. godine, priziv kantonalnog tužitelja odbijen kao neutemeljen, a apelantov priziv je uvažen i preinačena prvostupanjska presuda u dijelu odluke o kazni. Ovom presudom je apelant kažnjen na kaznu zatvora u trajanju Broj 24 – Strana 150 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH od dvije godine i dva mjeseca. U kaznu mu je uračunat pritvor od 12. travnja 2006. godine do 14. studenoga 2006. godine. Apelant je prvostupanjsku presudu pobijao zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka (i) ZKPFBiH. Naime, apelant smatra da se navedena povreda ogleda u tome što se prvostupanjska presuda temelji na dokazima na kojima se sudska odluka, kako je naveo apelant, ne može temeljiti. S tim u vezi, posebno je naveo da je PU Tešanj u suradnji sa oštećenim provodila posebne simulirane istražne radnje, tzv. "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)", iako za to nije postojala valjana odluka nadležnog suda. Apelant je pobijao i druga utvrđenja prvostupanjskog suda, posebno vrijeme i okolnosti počinjenja djela, pobijajući da je bio na licu mjesta kada je kazneno djelo razbojništva izvršeno. Apelant je prizivom, također, pobijao utvrđenje da je počinio kazneno djelo prikrivanja, jer je on bio samo posrednik između drugih osoba. Ističe da pri tome nije znao niti je mogao znati da je sporna zlatnina koja je bila predmet prikrivanja pribavljena kaznenim djelom. 10. U pogledu prizivnih razloga koje je naveo apelant, Vrhovni sud je utvrdio da Kantonalni sud, kao prvostupanjski sud, nije provodio nikakve posebne istražne radnje, već je oštećeni išao za tim da otkrije počinitelja kaznenog djela razbojništva i da dođe do svoje zlatnine. Prema ocjeni ovog suda, njegovo postupanje nije bilo protivno zakonu. Naknadno uključenje djelatnika PU Tešanj u otkrivanju počinitelja odvojena je radnja od radnji oštećenih, a ona je bila logična i opravdana da se pomogne oštećenima čiji je legitimni interes da se na bilo koji način otkriju počinitelji. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se presuda Kantonalnog suda temelji na odgovarajućim i legalno pribavljenim dokazima. Vrhovni sud, također, nije prihvatio prizivne navode da su odlučne činjenice u pogledu kaznenog djela razbojništva i prikrivanja, koja se apelantu stavljaju na teret, pogrešno i nepotpuno utvrđene. Iz prvostupanjske presude, na temelju dokaza provedenih pred Kantonalnim sudom, proizlazi da je oštećeni u kritičnom momentu prepoznao apelanta, što je potvrdio i svjedok M. A. Na temelju toga se može zaključiti da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio vrijeme, mjesto i način izvršenja kaznenog djela razbojništva. U vezi sa odlukom o kazni, Vrhovni sud je uzeo u obzir i ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti o kojima ovisi vrsta sankcija, odnosno mjera, posebno ocijenivši prirodu i težinu počinjenih kaznenih djela, zatim stupanj apelantove krivice, te same okolnosti pod kojima su djela počinjena, imajući pri tome u vidu činjenicu da je optuženi kazneno djelo izvršio uz upotrebu vatrenog oružja. Vrhovni sud je ipak preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni tako što je apelantu utvrdio manje pojedinačne kazne, a potom ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora na način i u mjeri kako je navedeno u izreci drugostupanjske presude, čime je postignuta svrha kažnjavanja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su rezultat nepravilno i nepotpuno izvedenih dokaza pred kaznenopravnim vijećem. On posebno navodi da je 8. travnja 2006. godine izvedena posebna istražna radnja "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)". 12. Ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud, kako tvrdi apelant, nisu ocijenili sve izvedene dokaze u njihovoj cjelokupnosti, jer se prvostupanjska presuda temelji na činjenici da je oštećeni S. F. navodno prepoznao apelanta nakon godinu dana od izvršenja kaznenog djela, a drugi svjedok je tvrdio da je apelant "sličan" izvršitelju kaznenog djela. Osuđujuća presuda se, kako navodi apelant, temelji na nizu drugih procesnih radnji Ponedjeljak, 26.4.2010. koje nisu pravno valjane, bez posebnog navođenja koje su to procesne radnje. Dalje, kako slijedi iz dokaznog postupka, nepoznati izvršitelj je govorio ekavicom, a apelant ne govori tako, u što se moglo uvjeriti i sudsko vijeće prilikom iznošenja apelantove obrane. Apelant zaključuje da nije izvršio nijedno kazneno djelo za koje je optužen, odnosno osuđen. Dakle, ističe da nije izvršio ni kazneno djelo razbojništva niti prikrivanja. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru Vrhovnog suda na apelaciju navodi se da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Vrhovni sud posebno napominje da se pobijane sudske presude ne temelje na nezakonitim dokazima, niti ima drugih povreda prava na pravično suđenje. 14. U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju navodi se da pobijanom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 15. U odgovoru Kantonalnog tužiteljstva na apelaciju istaknuto je da su svi navodi koje je apelant istakao u predmetnoj apelaciji već ranije bili isticani pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Pošto se apelacija odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje, Kantonalno tužiteljstvo smatra da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu. V. Relevantni propisi 16. U Kaznenom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: Članak 289. Razbojništvo (1) Tko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njegov život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njezinim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovog članka neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to kazneno djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina. Članak 300. Prikrivanje (1) Tko stvar za koju zna da je pribavljena kaznenim djelom ili ono što je za nju dobiveno prodajom ili zamjenom, kupi, primi u zalog ili na drugi način pribavi, prikrije ili proda, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Tko kazneno djelo iz stavka 1. ovog članka učini ne znajući da je stvar pribavljena kaznenim djelom, i ako je to po okolnostima slučaja mogao znati, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci. 17. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: Članak 11. Zakonitost dokaza Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. Članak 312. Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji: Š...Ć i) ako se presuda temelji na dokazu na kojem se po odredbama ovog zakona ne može temeljiti presuda, Š...Ć Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH k) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć (2) Bitna povreda odredaba kaznenoga postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u tijeku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000047 od 23. ožujka 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 13. travnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 6. lipnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke. 24. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 25. Apelant se žali na odluke donesene u kaznenom postupku koji je vođen protiv njega, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 26. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje su rezultat nepravilno i nepotpuno izvedenih dokaza pred kaznenopravnim vijećem. On posebno navodi da je 8. travnja 2006. godine izvedena posebna istražna radnja "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)", bez suglasnosti i naredbe suda. Apelantov primarni Broj 24 – Strana 151 apelacijski (a ranije i prizivni) navod je da je provedena nezakonita istražna radnja kojom je prekršeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) prema kojoj smatra da posebno valja ocijeniti je li se istražnom radnjom putem tzv. agenta provokatora, što se na određen način može i ovdje primijeniti, izašlo iz okvira koji je dopušten i je li takva radnja eventualno predstavljala poticanje na kazneno djelo (vidi Europski sud, Teixeiro de Castro protiv Portugala, presuda od 9. lipnja 1998. godine, aplikacija broj 44/1997/828/1034). Naime, Europski sud je istakao da njegov zadatak nije odlučivati o tome jesu li iskazi svjedoka ispravno prihvaćeni kao dokazi, nego više da odlučuje je li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi dobiveni, bio pravičan. Također, Europski sud je ukazao na to da prihvaćanje dokaza "iz druge ruke" u načelu nije suprotno garancijama za pravično suđenje, ali ukoliko nema mogućnosti za unakrsno ispitivanje, ovo može učiniti da suđenje bude nepravično ukoliko se presuda u cijelosti ili uglavnom temelji na takvim dokazima. 27. Činjenica je da je u konkretnom predmetu, kako se i navodi u apelaciji, 8. travnja 2006. godine izvedena posebna istražna radnja "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)", bez suglasnosti i naredbe suda. Međutim, kako je u pobijanim odlukama i obrazloženo, ovu radnju nije naložio sud niti je provedena po njegovom nalogu, već je oštećeni išao za tim da otkrije počinitelja kaznenog djela razbojništva i da dođe do svoje zlatnine, čije postupanje prema ocjeni redovnih sudova nije bilo protivno zakonu. Drugo, to nije jedina dokazna radnja nego je sud apelantovu kaznenu odgovornost utvrđivao izvođenjem velikog broja drugih dokaza, kao što je i navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, koje je onda ocijenio pojedinačno i zajedno sa drugim dokazima. Vrhovni sud je utvrdio da Kantonalni sud kao prvostupanjski sud nije provodio nikakve posebne istražne radnje, a naknadno uključenje djelatnika PU Tešanj u otkrivanju počinitelja odvojena je radnja od radnji oštećenog, a ona je bila logična i opravdana da se pomogne oštećenom, čiji je legitimni interes da se na bilo koji način otkrije počinitelj kaznenog djela razbojništva. 28. Apelant se žalio da ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu ocijenili sve izvedene dokaze u njihovoj cjelokupnosti, jer se prvostupanjska presuda temelji na činjenici da je oštećeni S. F. navodno prepoznao apelanta nakon godinu dana od izvršenja kaznenog djela, a drugi svjedok je tvrdio da je apelant "sličan" izvršitelju kaznenog djela. Osuđujuća presuda se, kako navodi apelant, temelji na nizu drugih procesnih radnji koje nisu pravno valjane, bez posebnog navođenja koje su to procesne radnje. Ustavni sud naglašava da je, u kontekstu prava na pravično suđenje, svakako od izuzetne važnosti da je svaki dokaz u kaznenom postupku prikupljen na zakonit način (članak 11. ZKPFBiH). U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u pobijane presude Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u tijeku postupka prvostupanjski sud proveo veoma opsežan dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke obrane. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud dovoljno jasno i konzistentno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da se osuđujuća presuda temelji na simuliranoj radnji prodaje zlatnine, a da iskazi drugih svjedoka nisu uzimani u obzir u dovoljnoj mjeri. Također, prvostupanjski sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio neke iskaze, odnosno zašto nije vjerovao apelantovim iskazima. Zaključke prvostupanjskog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostupanjski sud i u tom smislu dao argumentirana obrazloženja. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost iznijeti svoju obranu osobno i preko branitelja i pobijati način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Broj 24 – Strana 152 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje, kako tvrdi apelant, niti je mogao utvrditi da su pobijane presude rezultat arbitrarnosti u radu sudova niti pogrešne ocjene izvedenih dokaza. Osuđujuća presuda se, kako navodi apelant, temelji na nizu drugih procesnih radnji koje nisu pravno valjane, bez posebnog navođenja koje su to procesne radnje. Izuzev paušalnog negiranja da nije izvršitelj kaznenih djela, apelant ni u apelaciji nije ponudio navode i dokaze iz kojih bi se zaključilo da ima temelja da se ponovo preispita njegova kaznena odgovornost u konkretnom slučaju. 29. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i obrani za iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, izvršen uvid u objektivne dokaze, a apelant je prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izjave svjedoka. Sud je proveo sve relevantne dokaze s ciljem utvrđivanja odlučnih činjenica, te primijenio relevantne zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je utemeljena, kako u pogledu utvrđene odgovornosti, tako i u pogledu izrečene sankcije. Što se tiče samih apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan preispitivati taj aspekt, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredaba ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava. 30. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da su sudovi proizvoljno izveli i procijenili izvedene dokaze, kako u svojoj apelaciji navodi apelant, kao što nema niti elemenata koji bi upućivali na to da su pobijane presude rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i povrede načela zakonitosti kao temeljnog kaznenopravnog načela. Osim toga, Ustavni sud nije našao niti bilo kakve druge naznake koje bi eventualno upućivale na mogućnost povrede nekog od aspekata prava na pravično suđenje zagarantiranog člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, obzirom na to da ne postoji ništa što bi ukazalo na to da je postupak u prikupljanju i ocjeni dokaza bio suprotan odredbama kaznenopravnog zakonodavstva ili načelima prava na pravično suđenje. 32. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1635/07, rješavajući apelaciju Slavka Segdara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Segdara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000047 od 27. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-K-06-000020 od 6. novembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Slavko Segdar (u daqnjem tekstu: apelant) iz Malog Prwavora, opština Doboj, kog zastupa Jovan Gostić, advokat iz Doboja, podnio je 6. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000047 od 27. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-K-06-000020 od 6. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 2. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 9. septembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-K-06-000020 od 6. novembra 2006. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 283 stav 2 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05; u daqnjem tekstu: KZFBiH), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Takođe, istom presudom apelant je proglašen krivim i za krivično djelo prikrivawa iz člana 300 stav 1 KZFBiH, za koje mu je Kantonalni sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Primjenjujući pravila izricawa jedinstvene kazne, Kantonalni sud je apelanta za učinjena krivična djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. 7. Iz dokumentacije predmetnog spisa proizilazi da je krivično djelo razbojništva izvršeno tako što je apelant 10. juna 2005. godine oko 16.45 časova na području opštine Tešaw, u nasequ Jelah, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, ušao u prodavnicu mobilnih telefona "Mobil-studio", svojina S. F., izvadio pištoq i usmjerio ga u pravcu imenovanog i zahtijevao da mu ovaj preda mobilne telefone. Neposredno nakon toga došlo je do gurawa i ispaqivawa jednog metka. Potom je apelant sjeo u putničko vozilo i udaqio se u pravcu Prwavora. Apelant je pri tome otuđio jedan mobilni telefon u vrijednosti od 200 KM. Zatim je, 7. aprila 2006. godine, u svojoj kući u Malom Prwavoru od G. V. primio na čuvanje zlatni nakit u količini od 221,90 grama, iako je znao da nakit potiče iz krivičnog djela razbojništva. 8. U toku dokaznog postupka Kantonalni sud je izveo radnje prepoznavawa, uzimawa iskaza od svjedoka, prepoznavawa apelanta kao izvršioca, kako u policiji, tako i na glavnom pretresu. Kantonalni sud je na osnovu balističkog vještačewa Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH i ostalih izvedenih dokaza zakqučio da je apelant izvršio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Sem navedenog, Kantonalni sud je prvostepeni dokazni postupak sproveo tako što je saslušao oštećene kao svjedoke, zatim i druge svjedoke, izvršio uvid u zapisnik o uviđaju PU Tešaw, zapisnik o pretresu stana i drugih prostorija, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, nalaz i mišljenje vještaka balističara, zapisnik o prepoznavanju lica, foto-dokumentaciju lica mjesta PU Zenica i ostalu foto-dokumentaciju vezanu za navedena krivična djela. Pri tome, Kantonalni sud nije prihvatio navode odbrane s ciljem da se apelantu obezbijedi alibi, jer svi su izvedeni dokazi ukazivali na to da je apelant izvršilac navedenih krivičnih djela. Kantonalni sud je svaki dokaz posebno ocijenio i analizirao, a potom sve dokaze doveo u međusobnu vezu. Sud je utvrdio apelantovu odgovornost za izvršena krivična djela, te zakqučio da su iskazi svjedoka S. F. i M. A. u potpunosti podudarni kada je riječ o krivičnom djelu razbojništva. Oni su logički i na uvjerqiv način, kako je zakqučio Kantonalni sud, opisali događaj u kom je izvršilac radnje krivičnog djela razbojništva bio apelant, bez ikakvih nejasnoća ili kontradiktornosti. Iz zapisnika o prepoznavanju izvršioca krivičnog djela proizilazi da je prepoznavanje izvršeno u skladu sa zakonskom procedurom. I samo balističko vještačenje je, takođe, potvrdilo da je apelant kritičnog dana krivično djelo razbojništva izvršio iz pištolja marke "Tokarev" kalibra 7,62. Time su potvrđeni ostali nalazi Kantonalnog suda u vezi sa krivičnim djelom razbojništva. 9. Protiv prvostepene presude žalili su se i apelant i kantonalni tužilac. Nakon toga je Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000047 od 23. marta 2007. godine, koju je apelant primio 13. aprila 2007. godine, žalba kantonalnog tužioca odbijena kao neosnovana, a apelantova žalba je uvažena i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o kazni. Ovom presudom je apelant kažnjen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca. U kaznu mu je uračunat pritvor od 12. aprila 2006. godine do 14. novembra 2006. godine. Apelant je prvostepenu presudu osporavao zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 312 stav 1 tačka i) ZKPFBiH. Naime, apelant smatra da se navedena povreda ogleda u tome što se prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojima sudska odluka, kako je naveo apelant, ne može da se zasniva. S tim u vezi, posebno je naveo da je PU Tešaw u saradwi sa oštećenim sprovodila posebne simulirane istražne radnje, tzv. "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)", iako za to nije postojala valjana odluka nadležnog suda. Apelant je osporavao i druga utvrđewa prvostepenog suda, posebno vrijeme i okolnosti počinjenja djela, osporavajući da je bio na licu mjesta kada je krivično djelo razbojništva izvršeno. Apelant je žalbom, takođe, osporavao utvrđenje da je počinio krivično djelo prikrivawa, jer je on bio samo posrednik između drugih lica. Ističe da pri tome nije znao niti je mogao da zna da je sporna zlatnina koja je bila predmet prikrivawa pribavljena krivičnim djelom. 10. U pogledu žalbenih razloga koje je naveo apelant, Vrhovni sud je utvrdio da Kantonalni sud, kao prvostepeni sud, nije sprovodio nikakve posebne istražne radnje, već je oštećeni išao za tim da otkrije počinioca krivičnog djela razbojništva i da dođe do svoje zlatnine. Prema ocjeni ovog suda, njegovo postupanje nije bilo protivno zakonu. Naknadno ukqučenje radnika PU Tešaw u otkrivanju počinioca odvojena je radwa od radwi oštećenih, a ona je bila logična i opravdana da se pomogne oštećenima čiji je legitimni interes da se na bilo koji način otkriju počinioci. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se presuda Kantonalnog suda zasniva na odgovarajućim i legalno pribavljenim dokazima. Vrhovni sud, takođe, nije prihvatio žalbene navode da su odlučne činjenice u pogledu krivičnog djela razbojništva i prikrivawa, koja se apelantu stavljaju na teret, pogrešno i nepotpuno utvrđene. Iz prvostepene presude, na osnovu dokaza sprovedenih pred Kantonalnim sudom, proizilazi da je oštećeni u kritičnom Broj 24 – Strana 153 momentu prepoznao apelanta, što je potvrdio i svjedok M. A. Na osnovu toga može da se zakquči da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio vrijeme, mjesto i način izvršewa krivičnog djela razbojništva. U vezi sa odlukom o kazni, Vrhovni sud je uzeo u obzir i ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti od kojih zavisi vrsta sankcija, odnosno mjera, posebno ocijenivši prirodu i težinu počinjenih krivičnih djela, zatim stepen apelantove krivnje, te same okolnosti pod kojima su djela počinjena, imajući pri tome u vidu činjenicu da je optuženi krivično djelo izvršio uz upotrebu vatrenog oružja. Vrhovni sud je ipak preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni tako što je apelantu utvrdio manje pojedinačne kazne, a potom ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora na način i u mjeri kako je navedeno u izreci drugostepene presude, čime je postignuta svrha kažwavawa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su rezultat nepravilno i nepotpuno izvedenih dokaza pred krivičnopravnim vijećem. On posebno navodi da je 8. aprila 2006. godine izvedena posebna istražna radwa "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)". 12. Ni prvostepeni ni drugostepeni sud, kako tvrdi apelant, nisu ocijenili sve izvedene dokaze u wihovoj cjelokupnosti, jer se prvostepena presuda zasniva na činjenici da je oštećeni S. F. navodno prepoznao apelanta nakon godinu dana od izvršewa krivičnog djela, a drugi svjedok je tvrdio da je apelant "sličan" izvršiocu krivičnog djela. Osuđujuća presuda se, kako navodi apelant, zasniva na nizu drugih procesnih radwi koje nisu pravno valjane, bez posebnog navođewa koje su to procesne radnje. Dalje, kako slijedi iz dokaznog postupka, nepoznati izvršilac je govorio ekavicom, a apelant ne govori tako, u šta se moglo uvjeriti i sudsko vijeće prilikom iznošewa apelantove odbrane. Apelant zakqučuje da nije izvršio nijedno krivično djelo za koje je optužen, odnosno osuđen. Dakle, ističe da nije izvršio ni krivično djelo razbojništva niti prikrivawa. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru Vrhovnog suda na apelaciju navodi se da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Vrhovni sud posebno napominje da se osporene sudske presude ne zasnivaju na nezakonitim dokazima, niti ima drugih povreda prava na pravično suđenje. 14. U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju navodi se da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 15. U odgovoru Kantonalnog tužilaštva na apelaciju istaknuto je da su svi navodi koje je apelant istakao u predmetnoj apelaciji već ranije bili isticani pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Pošto se apelacija odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje, Kantonalno tužilaštvo smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 16. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: Član 289 Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetwom da će izravno napasti na njegov život ili organ oduzme tuđu Broj 24 – Strana 154 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist ili da je protivpravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1 ovog člana neko lice s umišljajem teško tjelesno ozlijeđeno, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe qudi, ili ako je upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, učinilac će da se kazni kaznom zatvora najmanje pet godina. Član 300 Prikrivanje (1) Ko stvar za koju zna da je pribavljena krivičnim djelom ili ono što je za nju dobiveno prodajom ili zamjenom, kupi, primi u zalog ili na drugi način pribavi, prikrije ili proda, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Ko krivično djelo iz stava 1 ovog člana učini ne znajući da je stvar pribavljena krivičnim djelom, i ako je to po okolnostima slučaja mogao da zna, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci. 17. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: Član 11 Zakonitost dokaza Sud ne može da zasniva svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama qudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. Član 312 Bitne povrede odredbi krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji: Š...Ć i) ako se presuda zasniva na dokazu na kom po odredbama ovog zakona ne može da se zasniva presuda, Š...Ć k) ako je izreka presude nerazumqiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u woj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć (2) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremawa glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošewa presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo da bude od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude. VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000047 od 23. marta 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ponedjeljak, 26.4.2010. Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 25. Apelant se žali na odluke donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud da ispita da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. 26. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje su rezultat nepravilno i nepotpuno izvedenih dokaza pred krivičnopravnim vijećem. On posebno navodi da je 8. aprila 2006. godine izvedena posebna istražna radwa "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)", bez saglasnosti i naredbe suda. Apelantov primarni apelacioni (a ranije i žalbeni) navod je da je sprovedena nezakonita istražna radwa kojom je prekršeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj smatra da posebno valja ocijeniti da li se istražnom radwom putem tzv. agenta provokatora, što na određen način može i ovdje da se primijeni, izašlo iz okvira koji je dozvoljen i da li je takva radwa eventualno predstavljala poticanje na krivično djelo (vidi Evropski sud, Teixeiro de Castro protiv Portugalije, presuda od 9. juna 1998. godine, aplikacija broj 44/1997/828/1034). Naime, Evropski sud je istakao da njegov zadatak nije da odlučuje o tome da li su iskazi svjedoka ispravno prihvaćeni kao dokazi, nego više da odlučuje da li je postupak u cjelini, ukqučujući i način na koji su dokazi dobijeni, bio pravičan. Takođe, Evropski sud je ukazao na to da prihvatanje dokaza "iz druge ruke" u principu nije suprotno garancijama za pravično suđenje, ali ukoliko nema mogućnosti za unakrsno ispitivanje, ovo može učiniti da suđenje bude nepravično ukoliko se presuda u cijelosti ili uglavnom zasniva na takvim dokazima. 27. Činjenica je da je u konkretnom predmetu, kako se i navodi u apelaciji, 8. aprila 2006. godine izvedena posebna istražna radwa "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)", bez saglasnosti i naredbe suda. Međutim, kako je u osporenim odlukama i obrazloženo, ovu radnju nije naložio sud niti je sprovedena po njegovom nalogu, već je oštećeni išao za tim da otkrije počinioca krivičnog djela razbojništva i da dođe do svoje zlatnine, čije postupanje prema ocjeni redovnih sudova Ponedjeljak, 26.4.2010. nije bilo protivno zakonu. Drugo, to nije jedina dokazna radwa nego je sud apelantovu krivičnu odgovornost utvrđivao izvođenjem velikog broja drugih dokaza, kao što je i navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, koje je onda ocijenio pojedinačno i zajedno sa drugim dokazima. Vrhovni sud je utvrdio da Kantonalni sud kao prvostepeni sud nije sprovodio nikakve posebne istražne radnje, a naknadno ukqučenje radnika PU Tešaw u otkrivanju počinioca odvojena je radwa od radwi oštećenog, a ona je bila logična i opravdana da se pomogne oštećenom, čiji je legitimni interes da se na bilo koji način otkrije počinilac krivičnog djela razbojništva. 28. Apelant se žalio da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu ocijenili sve izvedene dokaze u wihovoj cjelokupnosti, jer se prvostepena presuda zasniva na činjenici da je oštećeni S. F. navodno prepoznao apelanta nakon godinu dana od izvršewa krivičnog djela, a drugi svjedok je tvrdio da je apelant "sličan" izvršiocu krivičnog djela. Osuđujuća presuda se, kako navodi apelant, zasniva na nizu drugih procesnih radwi koje nisu pravno valjane, bez posebnog navođewa koje su to procesne radnje. Ustavni sud naglašava da je, u kontekstu prava na pravično suđenje, svakako od izuzetne važnosti da je svaki dokaz u krivičnom postupku prikupljen na zakonit način (član 11 ZKPFBiH). U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, wihovog dovođewa u međusobnu vezu i izvođenje zakqučka o dokazanosti da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je u toku postupka prvostepeni sud sproveo veoma obiman dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoqno jasno i konzistentno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu sprovedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdwama da se osuđujuća presuda zasniva na simuliranoj radwi prodaje zlatnine, a da iskazi drugih svjedoka nisu uzimani u obzir u dovoqnoj mjeri. Takođe, prvostepeni sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio neke iskaze, odnosno zašto nije vjerovao apelantovim iskazima. Zakqučke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud i u tom smislu dao argumentovana obrazložewa. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko branioca i da osporava način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje, kako tvrdi apelant, niti je mogao da utvrdi da su osporene presude rezultat arbitrarnosti u radu sudova niti pogrešne ocjene izvedenih dokaza. Osuđujuća presuda se, kako navodi apelant, zasniva na nizu drugih procesnih radwi koje nisu pravno valjane, bez posebnog navođewa koje su to procesne radnje. Izuzev paušalnog negirawa da nije izvršilac krivičnih djela, apelant ni u apelaciji nije ponudio navode i dokaze iz kojih bi se zakqučilo da ima osnova da se ponovo preispita njegova krivična odgovornost u konkretnom slučaju. 29. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Iskorišćena je mogućnost pozivawa i saslušawa svjedoka, izvršen uvid u objektivne dokaze, a apelant je prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izjave svjedoka. Sud je sproveo sve relevantne dokaze s ciljem utvrđivawa odlučnih činjenica, te primijenio relevantne zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, kako u pogledu utvrđene odgovornosti, tako i u pogledu izrečene sankcije. Što se tiče samih apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj 1 Broj 24 – Strana 155 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantovana prava. 30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da su sudovi proizvoqno izveli i procijenili izvedene dokaze, kako u svojoj apelaciji navodi apelant, kao što nema niti elemenata koji bi upućivali na to da su osporene presude rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i povrede principa zakonitosti kao osnovnog krivičnopravnog principa. Sem toga, Ustavni sud nije našao niti bilo kakve druge naznake koje bi eventualno upućivale na mogućnost povrede nekog od aspekata prava na pravično suđenje zagarantovanog članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 31. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, s obzirom na to da ne postoji ništa što bi ukazalo na to da je postupak u prikupljanju i ocjeni dokaza bio suprotan odredbama krivičnopravnog zakonodavstva ili principima prava na pravično suđenje. 32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1750/07, rješavajući apelaciju NIGD "Dnevne nezavisne novine" Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija NIGD "Dnevne nezavisne novine" Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1492/04 od 16. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-123/02 od 18. juna 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. NIGD "Dnevne nezavisne novine" Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. juna 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1492/04 od 16. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-123/02 od 18. juna 2004. godine. Broj 24 – Strana 156 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Dragutina Ilića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao učesnika u postupku, zatraženo je 7. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. augusta 2007. godine, Osnovni sud 20. augusta 2007. godine, a tužitelj 23. augusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. novembra 2009. godine. . III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni sud je Presudom broj P-123/02 od 18. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-1492/04 od 16. marta 2007. godine, utvrdio da je tuženi apelant u istoimenom listu od 25. oktobra 2001. godine, na naslovnoj strani i na strani 7, u članku pod nazivom "Velike malverzacije Malog Napoleona", svjesno iznoseći neistinu, između ostalog da je tužitelj počinio zloupotrebu položaja i ovlaštenja s ciljem da stekne materijalnu dobit, nanio klevetu tužitelju i time zloupotrijebio pravo na slobodno izražavanje predviđeno članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U st. II i III navedene presude apelant je obavezan da tužitelju zbog objavljivanja klevete naknadi štetu u iznosu od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18. juna 2004. godine do isplate, te da mu na ime troškova postupka isplati iznos od 159,00 KM. U stavu IV presude odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa, troškova postupka preko dosuđenog iznosa i zahtjev za objavljivanje presude u apelantovom dnevnom listu. 7. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je tokom postupka proveo dokaze čitanjem članka objavljenog 25. oktobra 2001. godine u apelantovom dnevnom listu i utvrdio da je na naslovnoj strani i na strani broj 7 objavljen članak u vezi sa tužiteljem, pod nazivom "Velike malverzacije Malog Napoleona", sa podnaslovom "Kako je direktor Fonda zdravstva RS u svojstvu direktora Agencije "BIMOD" iz Beča tražio prolaz farmaceutskim proizvodima iz Italije na tržište RS i BiH; gdje je utrošeno 14 miliona maraka koje je Ilić zatekao na računu prilikom dolaska na funkciju; stan kupljen od zdravstvenih para Ilić zaboravio da vrati, kako je to svojevremeno obećavao; luksuzni stan i za spoljnjeg saradnika Dragana Mikerevića, visokog funkcionera PDP". Osnovni sud je dalje utvrdio da je u sadržaju članka, između ostalog, navedeno: "Ilić je po receptu zloupotrebe položaja i ovlaštenja postao specijalista za punjenje vlastitog džepa ... Kada je sa Ivanićevom vladom drugi put došao na čelo te ustanove ŠFond zdravstva RSĆ, Ilić je na računu zatekao 14 miliona maraka. Za nekoliko mjeseci kasa Fonda je ispražnjena, a zdravstvo potpuno devastirano ... Da bi se približio aktuelnom premijeru Mladenu Ivaniću, Ilić je kao spoljnjem saradniku Fonda, iz gotovo prazne kase zdravstva kupio luksuzni stan Draganu Mikereviću, visokom funkcioneru PDP ..." 8. Ocjenjujući sadržaj navedenog članka, Osnovni sud je utvrdio da je njegovim objavljivanjem tužitelju nanesena šteta. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 5. Zakona o zaštiti od klevete propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica iznošenjem nečeg neistinitog, odgovorno za klevetu. Citirana zakonska odredba preuzela je, kako je dalje navedeno, "princip pretpostavljene krivice" koji je usvojen u Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema tom principu, sud koji odlučuje o postavljenom tužbenom zahtjevu mora utvrditi, kako je dalje obrazloženo, da postoji povreda zakonom zaštićenog ličnog dobra i da postoji šteta. Tužena strana u postupku se može Ponedjeljak, 26.4.2010. osloboditi odgovornosti samo u slučaju ako dokaže da nema njene krivice, odnosno da se radi o istinitoj informaciji. Osnovni sud je ocijenio da, saglasno navedenom, apelant u predmetnom postupku niti je dokazao da nema njegove krivice, niti da se radi o tačnoj informaciji. Osnovni sud je utvrdio da je apelant u svoju odbranu naveo da je njegov novinar u osnovi samo prenosio tuđe mišljenje, odnosno mišljenje Milenka Granulića, predsjednika Granskog sindikata zdravstva RS-a, da se, u principu, ne bi moglo reći da su iznesene posebne činjenice, te da je apelantov novinar u naslovu spornog članka metaforično iznio vrijednosni sud o tužitelju. 9. Osnovni sud je dalje obrazložio da je, na osnovu dokaza koje je ponudio tužitelj, utvrdio da informacije iz članka nisu istinite pa, imajući u vidu da se apelantov časopis izdaje u velikom tiražu i prodaje po cijeloj Bosni i Hercegovini, utvrdio da su te neistine dovele do povrede prava ličnosti tužitelja i povrede njegovog ugleda. U vrijeme objavljivanja članka tužitelj je bio osnivač i prvi predsjednik Socijalističke partije RS-a, ljekar primarius, direktor Fonda zdravstva RS-a i poslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, pa je zbog svoje funkcije bio izložen sudu javnosti. Prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je imao u vidu odredbe iz čl. 155. i 200. ZOO-a, te odredbu iz člana 11. Zakona o zaštiti od klevete, kojima je propisano da povreda prava ličnosti mora prouzrokovati i posljedice u vidu duševnih patnji. Osnovni sud je cijenio iskaz tužitelja i činjenicu da je do povrede došlo preko sredstava informisanja, te da učinjena povreda prava ličnosti prouzrokovala duševne patnje tužitelja, pri tome imajući u vidu da se ovakva vrsta povrede može manifestovati u vidu postojanja ljutnje i drugih stresnih osjećanja, što je po mišljenju Osnovnog suda kod tužitelja prisutno. Cijeneći dalje i stav sudske prakse, Osnovni sud je tužitelju dosudio iznos na ime nematerijalne štete, ocijenivši da je proporcionalan nanesenoj šteti, budući da je tužitelj javna i politička ličnost. Osnovni sud je također obrazložio da je vodio računa o ponašanju tužitelja i tuženog i mjerama preduzetim s ciljem da se ublaži prouzrokovana šteta, posebno činjenicu da u konkretnom slučaju ni tužitelj nije tražio ispravku informacije, niti je apelant pokazao volju da opozove svoju informaciju. 10. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, ispitujući prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Razlog tome je što je tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na naknadu štete zbog povrede ugleda iz osnova klevete i o njemu se sudi u svjetlu odredaba Zakona o zaštiti od klevete, kao lex specialis u odnosu na ostale zakone. Osnov odgovornosti za naknadu štete, kako je dalje navedeno, sadržan je u odredbi člana 5. navedenog Zakona, kojom je propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Pravni osnov je također, kako je navedeno, propisan i odredbom člana 154. ZOO-a. 11. Okružni sud se dalje pozvao na član 6. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete kojim je određeno da se za klevetu neće odgovarati ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito. Po ocjeni Okružnog suda, u smislu navedene odredbe, apelant u prvostepenom postupku nije dokazao da je kroz sporni novinski tekst prenosio nečije mišljenje, odnosno da tekst predstavlja izražavanje koje je u suštini istinito, a u konkretnom slučaju se ne bi moglo prihvatiti stanovište žalbe da se radilo o iznošenju vrijednosnih sudova. Okružni sud je istakao da je u spornom novinskom tekstu objavljeno da je tužitelj kao "direktor Fonda zdravstva RS u svojstvu direktora Agencije "BIMOD" iz Beča tražio prolaz farmaceutskim proizvodima iz Italije na tržište RS i BiH", a kao Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prilog ovome objavljena je ponuda za saradnju Agencije "BIMOD" koju je tužitelj u svojstvu direktora učinio 2. februara 2001. godine. Tokom prvostepenog postupka dokazano je da je navedena agencija sa sjedištem u Banjoj Luci, a ne u Beču, kako je objavljeno u novinskom članku, da je tužitelj obavljao dužnost direktora ove agencije do 28. marta 2001. godine kada je ova agencija brisana iz registra kod Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Grada Banja Luka. Dalje je tužitelj rješenjem Vlade RS od 14. maja 2001. godine imenovan za direktora Fonda zdravstva RS. Dakle, na osnovu navedenog, po mišljenju Okružnog suda, tužitelj je dokazao da su informacije objavljene u spornom članku neistinite. Navođenje takvih informacija se ne može smatrati iznošenjem vrijednosnog stava, već iznošenje činjenica koje nisu potkrijepljene konkretnim dokazima. Objavljivanje ostalog dijela spornog teksta, po mišljenju Okružnog suda, predstavlja također iznošenje činjeničnih tvrdnji, a tužena tokom postupka nije pružila relevantne dokaze u pogledu njihove istinitosti. Pored toga objavljeni tekst nema uporište ni u izjavi predsjednika Granskog sindikata zdravstva RS-a, Milenka Granulića, citiranoj u navedenom članku. Naime, tokom prvostepenog postupka Milenko Granulić je, saslušan u svojstvu svjedoka, potvrdio da su u navedenom članku citirane njegove izjave, ali da u svojim izjavama nikog pojedinačno nije imenovao već da je govorio o kašnjenju plaća i štrajku zdravstvenih radnika. 12. Okružni sud je dalje obrazložio da je apelant, kao autor članka, prije objavljivanja imao obavezu da provjeri istinitost informacije, što nije učinio. Budući da tužitelj ima pravo na zaštitu svog ugleda i budući da je tada bio politički angažovana javna ličnost, objava neistinite informacije je kod javnog mnijenja mogla izazvati osudu, usljed čega je povrijeđen tužiteljev ugled. S obzirom da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 6. Zakona o zaštiti od klevete koji isključuju odgovornost za klevetu, apelant je prema članu 5. istog Zakona odgovoran za štetu. Okružni sud je naveo da je postojanje duševne boli uvjet za dosuđenje novčane naknade, te da taj pojam treba shvatiti kao manifestaciju određenih emocija. Pravična naknada, kao oblik otklanjanja posljedica ovog vida štete, sastoji se u isplati novčanih sredstava, kao satisfakciji za pretrpljenu nematerijalnu štetu, da bi se uspostavila psihička ravnoteža u pogledu povrede prava ličnosti. Okružni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude u pogledu visine štete, istakao da su pravilno primijenjene odredbe člana 11. Zakona o zaštiti od klevete i člana 200. stav 1. ZOO-a, s obzirom da je sud dužan voditi računa da dosuđena naknada odgovara duševnom značaju povrijeđenog dobra i specifičnostima konkretnog slučaja načinu na koji je povreda učinjena, okolnosti da je tužitelj u periodu objavljivanja bio politička i javna ličnost, strukturi ličnosti sa aspekta subjektivnog doživljaja. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i okolnost da tužitelj nije preduzeo niti jednu radnju kojom bi umanjio prouzrokovanu štetu, posebno uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. 14. Obrazlažući kršenje prava na pravično suđenje, apelant je naveo da je tužitelj pismenim podneskom od 27. augusta 2003. godine subjektivno preinačio tužbu, jer je umjesto ranije tuženih "Nezavisnih novina", kao štampanog medija koji nema svojstvo pravnog lica (član 291. ZPP), tužio apelanta. Apelant ističe da su sudovi preinačenu tužbu trebali odbaciti kao neblagovremenu, jer je tužitelj propustio prekluzivni rok iz člana 12. Zakona o zaštiti od klevete. Apelant, osim toga, navodi da se punomoćnik Broj 24 – Strana 157 prvobitno tuženih "Nezavisnih novina" protivio navedenom preinačenju tužbe, u smislu člana 57. stav 2. ZPP-a, kao i da se novooznačeni tuženi, apelant, protivio subjektivnom preinačenju, također u smislu člana 57. stav 2. ZPP-a. Apelant smatra da ukupan dojam koji ostavlja predmetni postupak prema njemu (identifikacija apelanta i neblagovremenost tužbe u vezi s tim, odbijanje prihvatanja dokaza koje je ponudio apelant, nerazlikovanje činjenica od vrijednosnih sudova i dr.), ukazuje da postupanje sudova nije bilo pravedno, čime je prekršen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. 15. U pogledu kršenja prava na slobodu izražavanja, apelant je istakao da je u spornom članku upitno da li je riječ o širenju (saopćavanju) informacija o tužitelju ili je riječ o slobodi mišljenja i pravu prenošenja ideja. Apelant ističe da je u spornom tekstu apelantov novinar prenosio tuđe mišljenje, izbjegavajući da iznese svoje vlastite stavove i komentare u vezi sa tim prenesenim mišljenjima drugih lica. Apelant smatra da pobijane presude redovnih sudova uopće ne prave razliku između vrijednosnih sudova i iznošenja činjenica o tužitelju. Stoga smatra da nije prekoračio granice postavljene standardom "zaštite ugleda drugih" jer su granice prihvatljive kritike mnogo šire u odnosu na javne ličnosti (političare) kao što je tužitelj, zbog čega je mnogo više, a ne manje, kako se presudama obrazlaže, izložen javnosti. Prekršene su kako odredbe Zakona o zaštiti od klevete tako i odredbe ZOO-a, jer u konkretnom slučaju ne može biti apelantove pretpostavljene krivice, a time niti uvjeta za odgovornost za naknadu štete. Za razliku od običnih građana ("nepolitičara"), političari ili druge javne ličnosti, kao što je tužitelj, se neizbježno i svjesno izlažu pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela, kako od novinara, tako i najšire javnosti, te stoga moraju da pokažu i veći stepen tolerancije. b) Odgovor na apelaciju 16. Okružni sud je u svom odgovoru istakao da su navodi apelacije neosnovani s obzirom da je u toku postupka sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, iz čega je proizašao zaključak da objavljeni članak sadrži neistinitu informaciju kojom je tužitelju prouzrokovana šteta. Naveo je da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude. 17. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom koja je predmet apelacije nije povrijeđen član 10. Evropske konvencije. U obrazloženju presude data je analiza i ocjena dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, a što je potvrdio i drugostepeni sud svojom presudom. 18. Tužitelj je u odgovoru predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. Istakao je da je tužitelj u spornom članku prozvan da je zloupotrijebio službeni položaj i ovlaštenja, što predstavlja krivično djelo. Sud je jedini nadležan da utvrdi da li je neko učinio krivično djelo ili ne, ali moć štampe koju ona ima na javno mnijenje je velika, i šteta koju je članak učinio je ogromna. Ovakav apelantov stav pokazuje upravo kakva je bila njegova namjera, odnosno namjera nije služila javnom interesu, već se radilo o namjeri kojoj je cilj bolja prodaja novina i nanošenje klevete neistinitim navodima. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase: "Opći dio Član 1. Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da: a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; Broj 24 – Strana 158 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Š...Ć. Odgovornost za klevetu Član 5. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Š...Ć. Izuzeci od odgovornosti Član 6. (1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu: a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito; b) kada je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obaveza ublažavanja Član 8. Tužitelj u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom. Rokovi zastarjelosti Član 12. Rok za podnošenje tužbe u smislu zakona je tri mjeseca od dana kada je tužitelj saznao ili mogao saznati za izražavanje i identitet osobe koja je prouzrokovala štetu i ni u kom slučaju se ne može produžiti nakon jedne godine, od dana kada je izražavanje izneseno trećem licu.Š...Ć Član 13. Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj." 20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: "Član 154. (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Š...Ć. Član 200. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da Ponedjeljak, 26.4.2010. se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom." 21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03) relevantne odredbe glase: "Prethodno ispitivanje tužbe i dostavljanje tužbe Član 66. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona." VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž-1492/04 od 16. marta 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 16. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2007. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 10. stav 1. Evropske konvencije. Sloboda izražavanja 27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) h) Slobodu izražavanja." Član 10. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda." Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH a) Opći principi 28. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju da jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 29. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se kod odlučivanja je li došlo do kršenja odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, prava lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju i koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70). 30. Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 45/06). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, da pruži i saopći informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe da prenosi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (e)). 31. Ipak, član 10. Evropske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i "dužnosti i obaveze" koje se primjenjuju i Broj 24 – Strana 159 na štampu, a koje naročito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selistö, stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima opravdan cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 32. Na kraju, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40 (g)). b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju 33. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 34. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj. 35. Ustavni sud mora utvrditi da li je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu". Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Također, da bi se utvrdilo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je odgovoriti na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju i da li su razlozi koje su dali sudovi u osporenim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10. Evropske konvencije. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da plati odštetu nanesenu tužiteljevom ugledu. 36. U vezi sa pitanjem postojanja "hitne društvene potrebe", Ustavni sud zapaža da se osporene odluke tiču članka objavljenog u dnevnom listu "Dnevne nezavisne novine" od 25. oktobra 2001. godine, pod naslovom "Velike malverzacije Malog Napoleona", u kojem je između ostalog navedeno: "Ilić je po receptu zloupotrebe položaja i ovlaštenja postao specijalista za punjenje vlastitog džepa ... Kada je sa Ivanićevom vladom drugi put došao na čelo te ustanove, Ilić je na računu zatekao 14 miliona maraka. Za nekoliko mjeseci kasa Fonda je ispražnjena, a zdravstvo potpuno devastirano ... Da bi se približio aktuelnom premijeru Mladenu Ivaniću, Ilić je kao spoljnjem saradniku Fonda, iz gotovo prazne kase zdravstva kupio luksuzni stan Draganu Mikereviću, visokom funkcioneru PDP ...". Navedenim izražavanjem apelant je tužitelja identifikovao javnosti u negativnom kontekstu, optužujući ga pri tome, bez valjanih dokaza, da je počinio teško krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja radi sticanja materijalne dobiti. Ustavni sud dalje zapaža da su, ocjenjujući sporno izražavanje, prvostepeni i drugostepeni sud zaključili da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati i zbog čega postoji osnov za tužiteljevo obeštećenje. Ustavni sud ističe da je navode iz apelantovog spornog članka prvostepeni sud, a što je dalje potvrdio i drugostepeni sud, okvalifikovao kao Broj 24 – Strana 160 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH činjenične navode, a ne kao vrijednosne sudove. Redovni sudovi su također utvrdili da apelantova tvrdnja da objavljivanje spornog novinskog članka predstavlja prenošenje tuđeg mišljenja, nema uporišta u izjavi predsjednika Granskog sindikata zdravstva RS-a. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o činjeničnim navodima koje je bilo neophodno dokazivati, što apelant nije učinio, pa nije čak ni osporio navode tužitelja da se radi o neistinama, niti se branio "iskrenom namjerom", kao vrstom zamjene za dokazivanje istinitosti, niti je pokazao da je uložio razumne napore radi provjere iznesenih činjenica. 37. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanta i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito ako se ima u vidu apelantov propust da prethodno provjeri s tužiteljem podatke koje je namjeravao objaviti u spornom izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da sporna izražavanja ne sadrže isključivo vrijednosne sudove o tužiteljevom političkom i javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelant nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao pružiti dokaze. S obzirom na sve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da su sudovi donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" da se uspostavi ravnoteža između apelantove slobode izražavanja, odnosno slobode medija i zaštite tužiteljevog ugleda, kao javne ličnosti. 38. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda koji predstavljaju vrijednosti čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji istakao da se svaka ljudska individua odlikuje kategorijama časti i ugleda, koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. "Čast" se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o "ugledu" se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. "spoljašnjoj časti" koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na ovaj način određene, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građansko-pravne zaštite (vidi Ustavni sud, Oduka broj AP 1288/06 od 18. oktobra 2007. godine). 39. Kako je već rečeno, sudovi su utvrdili da je apelant oklevetao tužitelja čime je, svakako, povrijedio njegova nematerijalna dobra - čast i ugled, zbog čega je za njega nastala šteta. Predmet ovako nastale štete su nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije njezinog nastanka, dakle nema reparacioni karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati da se egzaktnim načinom i metodama utvrdi intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete. Ponedjeljak, 26.4.2010. 40. Međutim, iako prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200. stav 2. ZOO-a, prema kojem "sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade" uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano sa aspekta člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti princip proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud za ljudska prava zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (op. cit. AP 1203/05, stav 36). 41. Dakle, diskreciono pravo suda u vezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. 42. Apelant je, kako je već rečeno, objavio neistine o tužitelju, a da prethodno nije ni pokušao da provjeri sporne informacije, što je bila njegova obaveza. Sudovi su jasno ocijenili da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužitelja kao javnu ličnost, a naročito na njegov ugled, što je uticalo na povjerenje javnosti u njega. U tom pravcu Osnovni sud je proveo dokaze saslušanjem tužitelja kao oštećenog i utvrdio da su kod tužitelja prisutne duševne patnje, pri tome imajući u vidu da se ove duševne povrede manifestuju i kao ljutnja i druga stresna osjećanja. Također, Osnovni sud je, obrazlažući zbog čega ne može da udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti, naveo da "prioritet pri naknadi nastale štete treba imati objavljivanje ispravke, demanta ili presude donesene zbog klevete, a ne dosuđivanje većih novčanih iznosa na ime naknade". Dalje je naveo da i samo donošenje presude kojom je utvrđeno da je tužena odgovorna zbog objavljivanja neistinite informacije predstavlja svojevrsnu satisfakciju za tužitelja, čak i u odsustvu novčanog iznosa naknade, što u konkretnom slučaju nije, jer je dosuđena pravična novčana satisfakcija za ovaj vid štete. Okružni sud je obrazložio da ovako dosuđen iznos predstavlja pravičnu satisfakcija za pretrpljenu štetu, te da je u srazmjeri sa nanesenom štetom. 43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite tužiteljevog ugleda, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što su svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom ugleda tužitelja, o čemu su dali obrazloženja i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje kao relevantne i dovoljne u smislu člana 10. Evropske konvencije. 44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenim presudama nije Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 45. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 46. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 47. Suština apelantovih navoda u pogledu prava na pravično suđenje odnosi se na apelantove tvrdnje da je osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da je tako povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 48. U konkretnom slučaju Osnovni sud je Presudom broj P-123/02 od 18. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-1492/04 od 16. marta 2007. godine, jasno obrazložio razloge zbog kojih je odbio kao neosnovan apelantov prigovor koji se odnosi na subjektivno preinačenje tužbe. Naime, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju, u smislu odredbe člana 56. stav 2. ZPP-a, preduzeo potrebne radnje radi otklanjanja nedostataka tužbe, koji se tiču stranačke sposobnosti. S tim u vezi prvostepeni sud je zaključio, što je potvrdio i drugostepeni sud, da se u konkretnom slučaju nije radilo o subjektivnom preinačenju tužbe, kako to navodi apelant, već o pravilnom označavanju stranke kao pravnog lica. 49. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant, nezadovoljan odlukama redovnih sudova, u suštini, ponovio navode koje je isticao u toku redovnog postupka, a na koje su u tom postupku dati jasni i razložni odgovori zasnovani na relevantnim procesnim odredbama. Ustavni sud smatra da procesno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 161 apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelant obavezan da plati odštetu nanesenu tužiteljevom ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da "zaštiti prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". Također, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer redovni sud nije očigledno proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. 51. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca je, u predmetu broj AP 1750/07, rješavajući apelaciju NIGD "Dnevne nezavisne novine" Banjaluka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 2. prosinca 2009. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija NIGD "Dnevne nezavisne novine" Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1492/04 od 16. ožujka 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-123/02 od 18. lipnja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. NIGD "Dnevne nezavisne novine" Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bubić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 11. lipnja 2007. godine Ustavnom sudu Broj 24 – Strana 162 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1492/04 od 16. ožujka 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-123/02 od 18. lipnja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Dragutina Ilića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao sudionika u postupku, zatraženo je 7. kolovoza 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. kolovoza 2007. godine, Osnovni sud 20. kolovoza 2007. godine, a tužitelj 23. kolovoza 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. studenoga 2009. godine. . III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni sud je Presudom broj P-123/02 od 18. lipnja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-1492/04 od 16. ožujka 2007. godine, utvrdio da je tuženi apelant u istoimenom listu od 25. listopada 2001. godine, na naslovnoj stranici i na stranici 7, u članku pod nazivom "Velike malverzacije Malog Napoleona", svjesno iznoseći neistinu, između ostalog da je tužitelj počinio zlouporabu položaja i ovlasti s ciljem stjecanja materijalne dobiti, nanio klevetu tužitelju i time zlouporabio pravo na slobodno izražavanje predviđeno člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U st. II i III navedene presude apelant je obvezan tužitelju zbog objavljivanja klevete naknaditi štetu u iznosu od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18. lipnja 2004. godine do isplate, te mu na ime troškova postupka isplatiti iznos od 159,00 KM. U stavku IV presude je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenoga iznosa, troškova postupka preko dosuđenoga iznosa i zahtjev za objavljivanje presude u apelantovome dnevnom listu. 7. U obrazloženju presude Osnovni sud je istaknuo da je tijekom postupka proveo dokaze čitanjem članka objavljenog 25. listopada 2001. godine u apelantovome dnevnom listu i utvrdio da je na naslovnoj stranici i na stranici broj 7 objavljen članak u svezi sa tužiteljem, pod nazivom "Velike malverzacije Malog Napoleona", sa podnaslovom "Kako je direktor Fonda zdravstva RS u svojstvu direktora Agencije "BIMOD" iz Beča tražio prolaz farmaceutskim proizvodima iz Italije na tržište RS i BiH; gdje je utrošeno 14 miliona maraka koje je Ilić zatekao na računu prilikom dolaska na funkciju; stan kupljen od zdravstvenih para Ilić zaboravio da vrati, kako je to svojevremeno obećavao; luksuzni stan i za spoljnjeg saradnika Dragana Mikerevića, visokog funkcionera PDP". Osnovni sud je dalje utvrdio da je u sadržaju članka, između ostalog, navedeno: "Ilić je po receptu zloupotrebe položaja i ovlaštenja postao specijalista za punjenje vlastitog džepa ... Kada je sa Ivanićevom vladom drugi put došao na čelo te ustanove ŠFond zdravstva RSĆ, Ilić je na računu zatekao 14 miliona maraka. Za nekoliko mjeseci kasa Fonda je ispražnjena, a zdravstvo potpuno devastirano ... Da bi se približio aktuelnom premijeru Mladenu Ivaniću, Ilić je kao spoljnjem saradniku Fonda, iz gotovo prazne kase zdravstva kupio luksuzni stan Draganu Mikereviću, visokom funkcioneru PDP ..." 8. Ocjenjujući sadržaj navedenog članka, Osnovni sud je utvrdio da je njegovim objavljivanjem tužitelju nanesena šteta. Osnovni sud je naveo da je odredbom članka 5. Zakona o zaštiti od klevete propisano da je svaka poslovno sposobna ličnost koja prouzroči štetu ugledu fizičkog lica iznošenjem nečeg neistinitog, odgovorna za klevetu. Citirana zakonska odredba preuzela je, kako je dalje navedeno, "načelo pretpostavljene Ponedjeljak, 26.4.2010. krivnje" koje je usvojeno u Zakonu o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema tome načelu, sud koji odlučuje o postavljenom tužbenom zahtjevu mora utvrditi, kako je dalje obrazloženo, postojanje povrede zakonom zaštićenoga osobnoga dobra i postojanje štete. Tužena strana u postupku se može osloboditi odgovornosti samo u slučaju ako dokaže da nema njezine krivnje, odnosno da se radi o istinitoj informaciji. Osnovni sud je ocijenio da, suglasno navedenome, apelant u predmetnome postupku niti je dokazao da nema njegove krivnje, niti da se radi o točnoj informaciji. Osnovni sud je utvrdio da je apelant u svoju obranu naveo da je njegov novinar u osnovi samo prenosio tuđe mišljenje, odnosno mišljenje Milenka Granulića, predsjednika Granskog sindikata zdravstva RS-a, da se, u načelu, ne bi moglo reći da su iznesene posebne činjenice, te da je apelantov novinar u naslovu prijepornoga članka metaforično iznio vrijednosni sud o tužitelju. 9. Osnovni sud je dalje obrazložio da je, na temelju dokaza koje je ponudio tužitelj, utvrdio da informacije iz članka nisu istinite pa, imajući u vidu da se apelantov časopis izdaje u velikom tiražu i prodaje po cijeloj Bosni i Hercegovini, utvrdio da su te neistine dovele do povrede prava ličnosti tužitelja i povrede njegovoga ugleda. U vrijeme objavljivanja članka tužitelj je bio osnivač i prvi predsjednik Socijalističke partije RS-a, liječnik primarius, ravnatelj Fonda zdravstva RS-a i poslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, pa je zbog svoje funkcije bio izložen sudu javnosti. Prigodom odlučivanja o visini tužbenoga zahtjeva, Osnovni sud je imao u vidu odredbe iz čl. 155. i 200. ZOO-a, te odredbu iz članka 11. Zakona o zaštiti od klevete, kojima je propisano da povreda prava ličnosti mora prouzročiti i posljedice u vidu duševnih patnji. Osnovni sud je cijenio iskaz tužitelja i činjenicu da je do povrede došlo preko sredstava informiranja, te da učinjena povreda prava ličnosti prouzročila duševne patnje tužitelja, pri tome imajući u vidu da se ovakva vrsta povrede može manifestirati u vidu postojanja ljutnje i drugih stresnih osjećanja, što je po mišljenju Osnovnog suda kod tužitelja prisutno. Cijeneći dalje i stav sudske prakse, Osnovni sud je tužitelju dosudio iznos na ime nematerijalne štete, ocijenivši da je proporcionalan nanesenoj šteti, budući je tužitelj javna i politička ličnost. Osnovni sud je također obrazložio da je vodio računa o ponašanju tužitelja i tuženog i mjerama poduzetim s ciljem ublažavanja prouzročene štete, posebice činjenicu da u konkretnom slučaju ni tužitelj nije tražio ispravku informacije, niti je apelant pokazao volju za opozivanjem svoje informacije. 10. U obrazloženju presude Okružni sud je istaknuo da je, ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama prizivnih razloga i po službenoj dužnosti, ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Razlog tome je što je tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na naknadu štete zbog povrede ugleda iz osnova klevete i o njemu se sudi u svjetlu odredaba Zakona o zaštiti od klevete, kao lex specialis u odnosu na ostale zakone. Osnova odgovornosti za naknadu štete, kako je dalje navedeno, sadržan je u odredbi članka 5. navedenoga Zakona, kojom je propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzroči štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu, ako je to lice prouzročilo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj toga izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Pravna osnova je također, kako je navedeno, propisana i odredbom članka 154. ZOO-a. 11. Okružni sud se dalje pozvao na članak 6. stavak 1. točka a) Zakona o zaštiti od klevete kojim je određeno da se za klevetu neće odgovarati ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito. Po ocjeni Okružnog suda, u smislu navedene odredbe, apelant u prvostupanjskom postupku nije dokazao da je kroz prijeporni novinski tekst prenosio nečije mišljenje, odnosno da tekst predstavlja izražavanje koje je u suštini istinito, a u konkretnom slučaju se ne bi moglo prihvatiti Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH stajalište priziva da se radilo o iznošenju vrijednosnih sudova. Okružni sud je istaknuo da je u prijepornome novinskom tekstu objavljeno da je tužitelj kao "direktor Fonda zdravstva RS u svojstvu ravnatelja Agencije "BIMOD" iz Beča tražio prolaz farmaceutskim proizvodima iz Italije na tržište RS i BiH", a kao prilog ovome objavljena je ponuda za suradnju Agencije "BIMOD" koju je tužitelj u svojstvu ravnatelja učinio 2. veljače 2001. godine. Tijekom prvostupanjskoga postupka dokazano je da je navedena agencija sa sjedištem u Banjaluci, a ne u Beču, kako je objavljeno u novinskome članku, da je tužitelj obavljao dužnost ravnatelja ove agencije do 28. ožujka 2001. godine kada je ova agencija brisana iz registra kod Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Grada Banjaluka. Dalje je tužitelj rješenjem Vlade RS od 14. svibnja 2001. godine imenovan za ravnatelja Fonda zdravstva RS. Dakle, na temelju navedenoga, po mišljenju Okružnog suda, tužitelj je dokazao da su informacije objavljene u prijepornome članku neistinite. Navođenje takvih informacija se ne može smatrati iznošenjem vrijednosnoga stava, već iznošenje činjenica koje nisu potkrijepljene konkretnim dokazima. Objavljivanje ostalog dijela prijepornoga teksta, po mišljenju Okružnog suda, predstavlja također iznošenje činjeničnih tvrdnji, a tužena tijekom postupka nije pružila relevantne dokaze glede njihove istinitosti. Pored toga objavljeni tekst nema uporište ni u izjavi predsjednika Granskog sindikata zdravstva RS-a, Milenka Granulića, citiranoj u navedenome članku. Naime, tijekom prvostupanjskoga postupka Milenko Granulić je, saslušan u svojstvu svjedoka, potvrdio da su u navedenome članku citirane njegove izjave, ali da u svojim izjavama nikoga pojedinačno nije imenovao već da je govorio o kašnjenju plaća i štrajku zdravstvenih djelatnika. 12. Okružni sud je dalje obrazložio da je apelant, kao autor članka, prije objavljivanja imao obvezu provjeriti istinitost informacije, što nije učinio. Budući tužitelj ima pravo na zaštitu svoga ugleda i budući je tada bio politički angažirana javna ličnost, objava neistinite informacije je kod javnog mnijenja mogla izazvati osudu, uslijed čega je povrijeđen tužiteljev ugled. Obzirom da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 6. Zakona o zaštiti od klevete koji isključuju odgovornost za klevetu, apelant je prema članku 5. istoga Zakona odgovoran za štetu. Okružni sud je naveo da je postojanje duševne boli uvjet za dosuđenje novčane naknade, te da taj pojam treba shvatiti kao manifestaciju određenih emocija. Pravična naknada, kao oblik otklanjanja posljedica ovog vida štete, sastoji se u isplati novčanih sredstava, kao satisfakciji za pretrpljenu nematerijalnu štetu, kako bi se uspostavila psihička ravnoteža glede povrede prava ličnosti. Okružni sud je, potvrđujući pravilnost prvostupanjske presude glede visine štete, istaknuo kako su pravilno primijenjene odredbe članka 11. Zakona o zaštiti od klevete i članka 200. stavak 1. ZOO-a, obzirom da je sud dužan voditi računa da dosuđena naknada odgovara duševnome značaju povrijeđenoga dobra i specifičnostima konkretnoga slučaja - načinu na koji je povreda učinjena, okolnosti da je tužitelj u razdoblju objavljivanja bio politička i javna ličnost, strukturi ličnosti sa aspekta subjektivnoga doživljaja. Također, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i okolnost da tužitelj nije poduzeo niti jednu radnju kojom bi umanjio prouzročenu štetu, posebno uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženome. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da je pobijanim presudama došlo do povrede njegovoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. 14. Obrazlažući kršenje prava na pravično suđenje, apelant je naveo da je tužitelj pismenim podneskom od 27. kolovoza 2003. godine subjektivno preinačio tužbu, jer je umjesto ranije tuženih Broj 24 – Strana 163 "Nezavisnih novina", kao tiskanoga medija koji nema svojstvo pravnog lica (članak 291. ZPP), tužio apelanta. Apelant ističe da su sudovi preinačenu tužbu trebali odbaciti kao nepravodobnu, jer je tužitelj propustio prekluzivni rok iz članka 12. Zakona o zaštiti od klevete. Apelant, osim toga, navodi da se punomoćnik prvobitno tuženih "Nezavisnih novina" protivio navedenome preinačenju tužbe, u smislu članka 57. stavak 2. ZPP-a, kao i da se novooznačeni tuženi, apelant, protivio subjektivnom preinačenju, također u smislu članka 57. stavak 2. ZPP-a. Apelant smatra da ukupan dojam koji ostavlja predmetni postupak prema njemu (identifikacija apelanta i nepravodobnost tužbe u svezi s time, odbijanje prihvaćanja dokaza koje je ponudio apelant, nerazlikovanje činjenica od vrijednosnih sudova i dr.), ukazuje da postupanje sudova nije bilo pravedno, čime je prekršen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 15. Glede kršenja prava na slobodu izražavanja, apelant je istaknuo da je u prijepornome članku upitno je li riječ o širenju (priopćavanju) informacija o tužitelju ili je riječ o slobodi mišljenja i pravu prenošenja ideja. Apelant ističe da je u prijepornome tekstu apelantov novinar prenosio tuđe mišljenje, izbjegavajući iznošenje svojih vlastitih stavova i komentara u svezi sa tim prenesenim mišljenjima drugih lica. Apelant smatra kako pobijane presude redovitih sudova uopće ne prave razliku između vrijednosnih sudova i iznošenja činjenica o tužitelju. Stoga smatra da nije prekoračio granice postavljene standardom "zaštite ugleda drugih" jer su granice prihvatljive kritike mnogo šire u odnosu na javne ličnosti (političare) kao što je tužitelj, zbog čega je mnogo više, a ne manje, kako se presudama obrazlaže, izložen javnosti. Prekršene su kako odredbe Zakona o zaštiti od klevete tako i odredbe ZOO-a, jer u konkretnom slučaju ne može biti apelantove pretpostavljene krivnje, a time niti uvjeta za odgovornost za naknadu štete. Za razliku od običnih građana ("nepolitičara"), političari ili druge javne ličnosti, kao što je tužitelj, se neizbježno i svjesno izlažu pomnome ispitivanju svake svoje riječi i djela, kako od novinara, tako i najšire javnosti, te stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije. b) Odgovor na apelaciju 16. Okružni sud je u svome odgovoru istaknuo da su navodi apelacije neutemeljeni obzirom da je tijekom postupka sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, iz čega je proizašao zaključak kako objavljeni članak sadrži neistinitu informaciju kojom je tužitelju prouzročena šteta. Naveo je da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude. 17. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo kako presudom koja je predmetom apelacije nije povrijeđen članak 10. Europske konvencije. U obrazloženju presude data je analiza i ocjena dokaza koji su izvedeni pred prvostupanjskim sudom, a što je potvrdio i drugostupanjski sud svojom presudom. 18. Tužitelj je u odgovoru predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. Istaknuo je da je tužitelj u prijepornom članku prozvan da je zlouporabio službeni položaj i ovlasti, što predstavlja kazneno djelo. Sud je jedini nadležan utvrditi je li neko učinio kazneno djelo ili ne, ali moć tiska koju on ima na javno mnijenje je velika, i šteta koju je članak učinio je ogromna. Ovakav apelantov stav pokazuje upravo kakva je bila njegova namjera, odnosno namjera nije služila javnom interesu, već se radilo o namjeri kojoj je cilj bolja prodaja novina i nanošenje klevete neistinitim navodima. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase: "Opći dio Članak 1. Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja glede građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da: Broj 24 – Strana 164 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantirano Ustavom Republike Srpske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; Š...Ć. Odgovornost za klevetu Članak 5. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzročilo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Lice iz stavka 1. ovoga članka je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stavka 1. ovoga članka je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Š...Ć. Izuzeci od odgovornosti Članak 6. (1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu: a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito; b) kada je lice koje je navodno prouzročilo štetu bilo po zakonu obvezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje tijekom zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obveza ublažavanja Članak 8. Tužitelj u smislu ovog zakona poduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu prouzročenu navodnim klevetničkim izražavanjem, a osobito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom. Rokovi zastarjelosti Članak 12. Rok za podnošenje tužbe u smislu zakona je tri mjeseca od dana kada je tužitelj saznao ili mogao saznati za izražavanje i identitet osobe koja je prouzrokovala štetu i ni u kojem slučaju se ne može produljiti nakon jedne godine, od dana kada je izražavanje izneseno trećem licu.Š...Ć Članak 13. Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulirano ovim zakonom primjenjivat će se odredbe Zakona o obligacijskim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj. 20. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: "Članak 154. (1) Tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Š...Ć. Članak 200. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskoga lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu Ponedjeljak, 26.4.2010. naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom." 21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03) relevantne odredbe glase: "Prethodno ispitivanje tužbe i dostavljanje tužbe Članak 66. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom članka 53. ovoga zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona." VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž-1492/04 od 16. ožujka 2007. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je odluku apelant primio 16. travnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 11. lipnja 2007. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1, te članka 10. stavak 1. Europske konvencije. Sloboda izražavanja 27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) h) Slobodu izražavanja." Članak 10. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) nužne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda." a) Opća načela 28. Prema dobro utvrđenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinska osnova demokratskog društva i jedan od temeljnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakoga pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskoga društva (vidi Europski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenoga 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnoga sudstva u svakom pojedinačnom slučaju razvidno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 29. Kad se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je ukazao da test "nužnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se kod odlučivanja je li došlo do kršenja odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "žurnoj društvenoj potrebi", je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su sukladni načelima utjelovljenim u članku 10. Europske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti temeljile svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Europskom konvencijom koje mogu biti oprečne jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz članka 10. Europske konvencije i, s druge strane, prava lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju i koje je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije u okviru prava na osobni život (vidi Europski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. lipnja 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stavak 70). 30. Kako su i Europski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u svezi s istim pitanjem već ukazali, postoji razvidna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na temelju vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Europski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A, broj 103, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. prosinca 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 45/06). S druge strane, tisak igra veoma važnu ulogu u demokratskome društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, osobito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu za sprečavanjem objavljivanja povjerljivih informacija, dužnost tiska je, na način koji je sukladan njezinim dužnostima i odgovornostima, pružiti i saopći informacije i ideje o svim pitanjima od javnoga interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost tiska prenositi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Članak 10. Europske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stupanj pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Europski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. srpnja 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stavak 40 (e)). Broj 24 – Strana 165 31. Ipak, članak 10. Europske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kada se radi o izvještavanju tiska o ozbiljnim pitanjima od javnoga interesa. Prema članku 10. stavak 2. Europske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i "dužnosti i obveze" koje se primjenjuju i na tisak, a koje osobito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se glede činjenica novinarima uzima u obzir obrana kako su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti točne i pouzdane informacije sukladno novinarskoj etici (vidi već citiranu presudu Selistö, stavak 54). U načelu, obrana na temelju iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima opravdan cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 32. Konačno, malo je prostora unutar članka 10. stavak 2. Europske konvencije za ograničavanje političkoga govora ili debate o pitanjima od javnoga interesa. Štaviše, granice prihvatljivoga kriticizma su šire kada su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pozornijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stavak 40 (g)). b) Primjena navedenih načela u konkretnom slučaju 33. U konkretnom slučaju pobijane presude su donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacijskim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je razvidan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Europskom konvencijom. 34. Pobijane presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je razvidno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužitelja, što je, dakako, legitiman cilj. 35. Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu". Kako bi se dokazalo da je miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "žurne društvene potrebe" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Također, kako bi se utvrdilo da je miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu", potrebno je odgovoriti na pitanje je li miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju i jesu li razlozi koje su dali sudovi u pobijanim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih načela iz članka 10. Europske konvencije. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se pobijane presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da plati odštetu nanesenu tužiteljevom ugledu. 36. U svezi s pitanjem postojanja "žurne društvene potrebe", Ustavni sud opaža kako se pobijane odluke tiču članka objavljenog u dnevnom listu "Dnevne nezavisne novine" od 25. listopada 2001. godine, pod naslovom "Velike malverzacije Malog Napoleona", u kojemu je između ostalog navedeno: "Ilić je po receptu zloupotrebe položaja i ovlaštenja postao specijalista za punjenje vlastitog džepa ... Kada je sa Ivanićevom vladom drugi put došao na čelo te ustanove, Ilić je na računu zatekao 14 miliona maraka. Za nekoliko mjeseci kasa Fonda je ispražnjena, a zdravstvo potpuno devastirano ... Da bi se približio aktuelnom premijeru Mladenu Ivaniću, Ilić je kao spoljnjem saradniku Fonda, iz gotovo prazne kase zdravstva kupio luksuzni stan Draganu Mikereviću, visokom funkcioneru PDP ...". Navedenim izražavanjem apelant je tužitelja identificirao javnosti u negativnome kontekstu, optužujući ga pri tome, bez valjanih dokaza, da je počinio teško kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti radi stjecanja materijalne dobiti. Broj 24 – Strana 166 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud dalje opaža da su, ocjenjujući prijeporno izražavanje, prvostupanjski i drugostupanjski sud zaključili kako se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati i zbog čega postoji osnova za tužiteljevo obeštećenje. Ustavni sud ističe da je navode iz apelantovoga prijepornoga članka prvostupanjski sud, a što je dalje potvrdio i drugostupanjski sud, okvalificirao kao činjenične navode, a ne kao vrijednosne sudove. Redoviti sudovi su također utvrdili da apelantova tvrdnja kako objavljivanje prijepornoga novinskoga članka predstavlja prenošenje tuđega mišljenja, nema uporišta u izjavi predsjednika Granskog sindikata zdravstva RS-a. Ustavni sud smatra kako se u konkretnom slučaju radi o činjeničnim navodima koje je bilo nužno dokazivati, što apelant nije učinio, pa nije čak ni pobijao navode tužitelja kako se radi o neistinama, niti se branio "iskrenom namjerom", kao vrstom zamjene za dokazivanje istinitosti, niti je pokazao kako je uložio razumne napore radi provjere iznesenih činjenica. 37. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zlouporabama javnih službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskome društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanta i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a osobito ako se ima u vidu apelantov propust da prethodno provjeri s tužiteljem podatke koje je namjeravao objaviti u prijepornome izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem neprijeporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da prijeporna izražavanja ne sadrže isključivo vrijednosne sudove o tužiteljevom političkom i javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelant nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao pružiti dokaze. Obzirom na sve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da su sudovi donošenjem pobijanih presuda pravilno ocijenili da postoji "žurna društvena potreba" za uspostavu ravnoteže između apelantove slobode izražavanja, odnosno slobode medija i zaštite tužiteljevoga ugleda, kao javne ličnosti. 38. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda koji predstavljaju vrijednosti čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji istaknuo da se svaka ljudska individua odlikuje kategorijama časti i ugleda, koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. "Čast" se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o "ugledu" se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. "spoljašnjoj časti" koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na ovaj način određene, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu promatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građansko-pravne zaštite (vidi Ustavni sud, Oduka broj AP 1288/06 od 18. listopada 2007. godine). 39. Kako je već rečeno, sudovi su utvrdili da je apelant oklevetao tužitelja čime je, dakako, povrijedio njegova nematerijalna dobra - čast i ugled, zbog čega je za njega nastala šteta. Predmet ovako nastale štete su nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostava onakvoga stanja kakvo je postojalo prije njezinoga nastanka, dakle nema reparacijski karakter. Dapače, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, Ponedjeljak, 26.4.2010. obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakoga pojedinca, kao i obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati da se egzaktnim načinom i metodama utvrdi intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na temelju toga odredila visina nastale štete. 40. Međutim, iako prigodom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članku 200. stavak 2. ZOO-a, prema kojem "sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade" uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Promatrano sa aspekta članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud opaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti načelo proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tome smislu je i Europski sud za ljudska prava zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje članka 10. Europske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu" (vidi Europski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio kako je nužno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnoga osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju načela iz relevantnih odredaba Zakona o obligacijskim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (op. cit. AP 1203/05, stav 36). 41. Dakle, diskreciono pravo suda u svezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete je ograničeno upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članku 10. Europske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke temeljili na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. 42. Apelant je, kako je već rečeno, objavio neistine o tužitelju, a da prethodno nije ni pokušao provjeriti prijeporne informacije, što je bila njegova obveza. Sudovi su razvidno ocijenili da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužitelja kao javnu ličnost, a osobito na njegov ugled, što je uticalo na povjerenje javnosti u njega. U tom je pravcu Osnovni sud proveo dokaze saslušanjem tužitelja kao oštećenog i utvrdio da su kod tužitelja prisutne duševne patnje, pri tome imajući u vidu da se ove duševne povrede manifestiraju i kao ljutnja i druga stresna osjećanja. Također, Osnovni sud je, obrazlažući zbog čega ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu u cijelosti, naveo kako "prioritet pri naknadi nastale štete treba imati objavljivanje ispravke, demantija ili presude donesene zbog klevete, a ne dosuđivanje većih novčanih iznosa na ime naknade". Dalje je naveo kako i samo donošenje presude kojom je utvrđeno kako je tužena odgovorna zbog objavljivanja neistinite informacije predstavlja svojevrsnu satisfakciju za tužitelja, čak i u odsustvu novčanoga iznosa naknade, što u konkretnom slučaju nije, jer je dosuđena pravična novčana satisfakcija za ovaj vid štete. Okružni sud je obrazložio da ovako dosuđen iznos predstavlja pravičnu satisfakcija za pretrpljenu štetu, te da je u srazmjeri sa nanesenom štetom. 43. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je mjera koja je poduzeta radi zaštite tužiteljevoga ugleda, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenome iznosu, proporcionalna težini povrede njegovoga ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da sudovi u pobijanim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlasti kod određivanja visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što su svoje odluke temeljili na prihvatljivoj analizi relevantnih Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u svezi s povredom ugleda tužitelja, o čemu su dali obrazloženja i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje kao relevantne i dovoljne u smislu članka 10. Europske konvencije. 44. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "nužno u demokratskom društvu", te da stoga pobijanim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 45. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 46. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovome predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 47. Suština apelantovih navoda glede prava na pravično suđenje odnosi se na apelantove tvrdnje da je pobijanim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da je tako povrijeđen članak 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi sa ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 48. U konkretnom slučaju Osnovni sud je Presudom broj P-123/02 od 18. lipnja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-1492/04 od 16. ožujka 2007. godine, razvidno obrazložio razloge zbog kojih je odbio kao neutemeljen apelantov prigovor koji se odnosi na subjektivno preinačenje tužbe. Naime, prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, u smislu odredbe članka 56. stavak 2. ZPP-a, poduzeo potrebne radnje radi otklanjanja nedostataka tužbe, koji se tiču stranačke sposobnosti. S tim u svezi prvostupanjski sud je zaključio, što je potvrdio i drugostupanjski sud, da se u konkretnom slučaju nije 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 167 radilo o subjektivnom preinačenju tužbe, kako to navodi apelant, već o pravilnom označavanju stranke kao pravne osobe. 49. Ustavni sud dalje opaža da je apelant, nezadovoljan odlukama redovitih sudova, u suštini, ponovio navode koje je isticao tijekom redovitoga postupka, a na koje su u tome postupku dati razvidni i razložni odgovori utemeljeni na relevantnim procesnim odredbama. Ustavni sud smatra kako procesno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očevidne (vidi Europski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Ustavni sud smatra da u pobijanim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnoga i procesnoga prava, te da pobijane odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 50. Ustavni sud zaključuje kako nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelant obvezan platiti odštetu nanesenu tužiteljevome ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo sukladno zakonu, imalo cilj "zaštititi prava drugih" i bilo "nužna mjera u demokratskome društvu". Također, nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer redoviti sud nije očevidno proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. 51. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1750/07, rješavajući apelaciju NIGD "Dnevne nezavisne novine" Bawa Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija NIGD "Dnevne nezavisne novine" Bawa Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1492/04 od 16. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci broj P-123/02 od 18. juna 2004. godine. Broj 24 – Strana 168 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. NIGD "Dnevne nezavisne novine" Bawa Luka (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. juna 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1492/04 od 16. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-123/02 od 18. juna 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Dragutina Ilića (u daqnjem tekstu: tužilac) kao učesnika u postupku, zatraženo je 7. avgusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. avgusta 2007. godine, Osnovni sud 20. avgusta 2007. godine, a tužilac 23. avgusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. novembra 2009. godine. . III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Osnovni sud je Presudom broj P-123/02 od 18. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-1492/04 od 16. marta 2007. godine, utvrdio da je tuženi apelant u istoimenom listu od 25. oktobra 2001. godine, na naslovnoj strani i na strani 7, u članku pod nazivom "Velike malverzacije Malog Napoleona", svjesno iznoseći neistinu, između ostalog da je tužilac počinio zloupotrebu položaja i ovlašćewa s ciljem da stekne materijalnu dobit, nanio klevetu tužiocu i time zloupotrebio pravo na slobodno izražavanje predviđeno članom 10 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). U st. II i III navedene presude apelant je obavezan da tužiocu zbog objavqivawa klevete naknadi štetu u iznosu od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18. juna 2004. godine do isplate, te da mu na ime troškova postupka isplati iznos od 159,00 KM. U stavu IV presude odbijen je tužiočev zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa, troškova postupka preko dosuđenog iznosa i zahtjev za objavqivanje presude u apelantovom dnevnom listu. 7. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je tokom postupka proveo dokaze čitanjem članka objavljenog 25. oktobra 2001. godine u apelantovom dnevnom listu i utvrdio da je na naslovnoj strani i na strani broj 7 objavljen članak u vezi sa tužiocem, pod nazivom "Velike malverzacije Malog Napoleona", sa podnaslovom "Kako je direktor Fonda zdravstva RS u svojstvu direktora Agencije "BIMOD" iz Beča tražio prolaz farmaceutskim proizvodima iz Italije na tržište RS i BiH; gdje je utrošeno 14 miliona maraka koje je Ilić zatekao na računu prilikom dolaska na funkciju; stan kupljen od zdravstvenih para Ilić zaboravio da vrati, kako je to svojevremeno obećavao; luksuzni stan i za spoqnjeg saradnika Dragana Mikerevića, visokog funkcionera PDP". Osnovni sud je dalje utvrdio da je u sadržaju članka, između ostalog, navedeno: "Ilić je po receptu zloupotrebe položaja i ovlaštewa postao specijalista za punjenje vlastitog xepa ... Kada je sa Ivanićevom vladom drugi put došao na čelo te ustanove ŠFond zdravstva RSĆ, Ilić je na računu zatekao 14 miliona maraka. Za nekoliko mjeseci kasa Fonda je ispražnjena, a zdravstvo potpuno devastirano ... Da bi se Ponedjeljak, 26.4.2010. približio aktuelnom premijeru Mladenu Ivaniću, Ilić je kao spoqnjem saradniku Fonda, iz gotovo prazne kase zdravstva kupio luksuzni stan Draganu Mikereviću, visokom funkcioneru PDP ..." 8. Ocjenjujući sadržaj navedenog članka, Osnovni sud je utvrdio da je njegovim objavqivanjem tužiocu nanesena šteta. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 5 Zakona o zaštiti od klevete propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica iznošenjem nečeg neistinitog, odgovorno za klevetu. Citirana zakonska odredba preuzela je, kako je dalje navedeno, "princip pretpostavljene krivice" koji je usvojen u Zakonu o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO). Shodno tom principu, sud koji odlučuje o postavljenom tužbenom zahtjevu mora da utvrdi, kako je dalje obrazloženo, da postoji povreda zakonom zaštićenog ličnog dobra i da postoji šteta. Tužena strana u postupku može da se oslobodi odgovornosti samo u slučaju ako dokaže da nema njene krivice, odnosno da se radi o istinitoj informaciji. Osnovni sud je ocijenio da, saglasno navedenom, apelant u predmetnom postupku niti je dokazao da nema njegove krivice, niti da se radi o tačnoj informaciji. Osnovni sud je utvrdio da je apelant u svoju odbranu naveo da je njegov novinar u osnovi samo prenosio tuđe mišljenje, odnosno mišljenje Milenka Granulića, predsjednika Granskog sindikata zdravstva RS-a, da se, u principu, ne bi moglo reći da su iznesene posebne činjenice, te da je apelantov novinar u naslovu spornog članka metaforično iznio vrijednosni sud o tužiocu. 9. Osnovni sud je dalje obrazložio da je, na osnovu dokaza koje je ponudio tužilac, utvrdio da informacije iz članka nisu istinite pa, imajući u vidu da se apelantov časopis izdaje u velikom tiražu i prodaje po cijeloj Bosni i Hercegovini, utvrdio da su te neistine dovele do povrede prava ličnosti tužioca i povrede njegovog ugleda. U vrijeme objavqivawa članka tužilac je bio osnivač i prvi predsjednik Socijalističke partije RS-a, ljekar primarius, direktor Fonda zdravstva RS-a i poslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, pa je zbog svoje funkcije bio izložen sudu javnosti. Prilikom odlučivawa o visini tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je imao u vidu odredbe iz čl. 155 i 200 ZOO-a, te odredbu iz člana 11 Zakona o zaštiti od klevete, kojima je propisano da povreda prava ličnosti mora da prouzrokuje i posljedice u vidu duševnih patwi. Osnovni sud je cijenio iskaz tužioca i činjenicu da je do povrede došlo preko sredstava informisawa, te da učinjena povreda prava ličnosti prouzrokovala duševne patnje tužioca, pri tome imajući u vidu da ovakva vrsta povrede može da se manifestuje u vidu postojawa qutnje i drugih stresnih osjećawa, što je po mišljenju Osnovnog suda kod tužioca prisutno. Cijeneći dalje i stav sudske prakse, Osnovni sud je tužiocu dosudio iznos na ime nematerijalne štete, ocijenivši da je proporcionalan nanesenoj šteti, budući da je tužilac javna i politička ličnost. Osnovni sud je takođe obrazložio da je vodio računa o ponašanju tužioca i tuženog i mjerama koje su preduzete s ciljem da se ublaži prouzrokovana šteta, posebno činjenicu da u konkretnom slučaju ni tužilac nije tražio ispravku informacije, niti je apelant pokazao voqu da opozove svoju informaciju. 10. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, ispitujući prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Razlog tome je što je tužbeni zahtjev tužioca usmjeren na naknadu štete zbog povrede ugleda iz osnova klevete i o njemu se sudi u svjetlu odredbi Zakona o zaštiti od klevete, kao lex specialis u odnosu na ostale zakone. Osnov odgovornosti za naknadu štete, kako je dalje navedeno, sadržan je u odredbi člana 5 navedenog Zakona, kojom je propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavawa nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu, ako je to lice Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavawa, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavawa, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Pravni osnov je takođe, kako je navedeno, propisan i odredbom člana 154 ZOO-a. 11. Okružni sud se dalje pozvao na član 6 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete kojim je određeno da se za klevetu neće odgovarati ako se radi o izražavanju mišljewa ili kada je izražavanje u suštini istinito. Po ocjeni Okružnog suda, u smislu navedene odredbe, apelant u prvostepenom postupku nije dokazao da je kroz sporni novinski tekst prenosio nečije mišljenje, odnosno da tekst predstavlja izražavanje koje je u suštini istinito, a u konkretnom slučaju ne bi moglo da se prihvati stanovište žalbe da se radilo o iznošenju vrednosnih sudova. Okružni sud je istakao da je u spornom novinskom tekstu objavljeno da je tužilac kao "direktor Fonda zdravstva RS u svojstvu direktora Agencije "BIMOD" iz Beča tražio prolaz farmaceutskim proizvodima iz Italije na tržište RS i BiH", a kao prilog ovome objavljena je ponuda za saradnju Agencije "BIMOD" koju je tužilac u svojstvu direktora učinio 2. februara 2001. godine. Tokom prvostepenog postupka dokazano je da je navedena agencija sa sjedištem u Bawoj Luci, a ne u Beču, kako je objavljeno u novinskom članku, da je tužilac obavljao dužnost direktora ove agencije do 28. marta 2001. godine kada je ova agencija brisana iz registra kod Odjeljewa za privredu i društvene djelatnosti Grada Bawa Luka. Dalje je tužilac rješenjem Vlade RS od 14. maja 2001. godine imenovan za direktora Fonda zdravstva RS. Dakle, na osnovu navedenog, po mišljenju Okružnog suda, tužilac je dokazao da su informacije objavljene u spornom članku neistinite. Navođenje takvih informacija ne može da se smatra iznošenjem vrednosnog stava, već iznošenje činjenica koje nisu potkrijepljene konkretnim dokazima. Objavqivanje ostalog dijela spornog teksta, po mišljenju Okružnog suda, predstavlja takođe iznošenje činjeničnih tvrdwi, a tužena tokom postupka nije pružila relevantne dokaze u pogledu wihove istinitosti. Pored toga objavljeni tekst nema uporište ni u izjavi predsjednika Granskog sindikata zdravstva RS-a, Milenka Granulića, citiranoj u navedenom članku. Naime, tokom prvostepenog postupka Milenko Granulić je, saslušan u svojstvu svjedoka, potvrdio da su u navedenom članku citirane njegove izjave, ali da u svojim izjavama nikog pojedinačno nije imenovao već da je govorio o kašnjenju plata i štrajku zdravstvenih radnika. 12. Okružni sud je dalje obrazložio da je apelant, kao autor članka, prije objavqivawa imao obavezu da provjeri istinitost informacije, što nije učinio. Budući da tužilac ima pravo na zaštitu svog ugleda i budući da je tada bio politički angažovana javna ličnost, objava neistinite informacije je kod javnog mnijewa mogla da izazove osudu, zbog čega je povrijeđen tužiočev ugled. S obzirom da nisu ispunjeni uslovi iz člana 6 Zakona o zaštiti od klevete koji iskqučuju odgovornost za klevetu, apelant je shodno članu 5 istog Zakona odgovoran za štetu. Okružni sud je naveo da je postojanje duševne boli uslov da se dosudi novčana naknada, te da taj pojam treba da se shvati kao manifestacija određenih emocija. Pravična naknada, kao oblik otklawawa posljedica ovog vida štete, sastoji se u isplati novčanih sredstava, kao satisfakciji za pretrpljenu nematerijalnu štetu, da bi se uspostavila psihička ravnoteža u pogledu povrede prava ličnosti. Okružni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude u pogledu visine štete, istakao da su pravilno primijenjene odredbe člana 11 Zakona o zaštiti od klevete i člana 200 stav 1 ZOO-a, s obzirom da je sud dužan da vodi računa da dosuđena naknada odgovara duševnom značaju povrijeđenog dobra i specifičnostima konkretnog slučaja - načinu na koji je povreda učinjena, okolnosti da je tužilac u periodu objavqivawa bio politička i javna ličnost, strukturi ličnosti sa aspekta subjektivnog doživljaja. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i okolnost Broj 24 – Strana 169 da tužilac nije preduzeo niti jednu radnju kojom bi umawio prouzrokovanu štetu, posebno ukqučujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. 14. Obrazlažući kršenje prava na pravično suđenje, apelant je naveo da je tužilac pismenim podneskom od 27. avgusta 2003. godine subjektivno preinačio tužbu, jer je umjesto ranije tuženih "Nezavisnih novina", kao štampanog medija koji nema svojstvo pravnog lica (član 291 ZPP), tužio apelanta. Apelant ističe da su sudovi preinačenu tužbu trebali da odbace kao neblagovremenu, jer je tužilac propustio prekluzivni rok iz člana 12 Zakona o zaštiti od klevete. Apelant, sem toga, navodi da se punomoćnik prvobitno tuženih "Nezavisnih novina" protivio navedenom preinačenju tužbe, u smislu člana 57 stav 2 ZPP-a, kao i da se novooznačeni tuženi, apelant, protivio subjektivnom preinačenju, takođe u smislu člana 57 stav 2 ZPP-a. Apelant smatra da ukupan dojam koji ostavlja predmetni postupak prema njemu (identifikacija apelanta i neblagovremenost tužbe u vezi s tim, odbijanje prihvatawa dokaza koje je ponudio apelant, nerazlikovanje činjenica od vrijednosnih sudova i dr.), ukazuje da postupanje sudova nije bilo pravedno, čime je prekršen član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. 15. U pogledu kršewa prava na slobodu izražavawa, apelant je istakao da je u spornom članku upitno da li je riječ o širenju (saopštavanju) informacija o tužiocu ili je riječ o slobodi mišljewa i pravu prenošewa ideja. Apelant ističe da je u spornom tekstu apelantov novinar prenosio tuđe mišljenje, izbjegavajući da iznese svoje vlastite stavove i komentare u vezi sa tim prenesenim mišljewima drugih lica. Apelant smatra da osporavane presude redovnih sudova uopšte ne prave razliku između vrednosnih sudova i iznošewa činjenica o tužiocu. Stoga smatra da nije prekoračio granice koje us postavljene standardom "zaštite ugleda drugih" jer su granice prihvatqive kritike mnogo šire u odnosu na javne ličnosti (političare) kao što je tužilac, zbog čega je mnogo više, a ne manje, kako se presudama obrazlaže, izložen javnosti. Prekršene su kako odredbe Zakona o zaštiti od klevete tako i odredbe ZOO-a, jer u konkretnom slučaju ne može da bude apelantove pretpostavljene krivice, a time niti uslova za odgovornost za naknadu štete. Za razliku od običnih građana ("nepolitičara"), političari ili druge javne ličnosti, kao što je tužilac, se neizbježno i svjesno izlažu pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela, kako od novinara, tako i najšire javnosti, te stoga moraju da pokažu i veći stepen tolerancije. b) Odgovor na apelaciju 16. Okružni sud je u svom odgovoru istakao da su navodi apelacije neosnovani s obzirom da je u toku postupka sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, iz čega je proizašao zakqučak da objavljeni članak sadrži neistinitu informaciju kojom je tužiocu prouzrokovana šteta. Naveo je da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude. 17. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom koja je predmet apelacije nije povrijeđen član 10 Evropske konvencije. U obrazloženju presude data je analiza i ocjena dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, a što je potvrdio i drugostepeni sud svojom presudom. Broj 24 – Strana 170 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 18. Tužilac je u odgovoru predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. Istakao je da je tužilac u spornom članku prozvan da je zloupotrijebio službeni položaj i ovlašćewa, što predstavlja krivično djelo. Sud je jedini nadležan da utvrdi da li je neko učinio krivično djelo ili ne, ali moć štampe koju ona ima na javno mnijenje je velika, i šteta koju je članak učinio je ogromna. Ovakav apelantov stav pokazuje upravo kakva je bila njegova namjera, odnosno namjera nije služila javnom interesu, već se radilo o namjeri kojoj je ciq bolja prodaja novina i nanošenje klevete neistinitim navodima. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase: "Opšti dio Član 1 Ovim zakonom uređuju se prihvatqiva ograničewa slobode izražavawa u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da: a) pravo na slobodu izražavawa, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitawima od političkog i javnog interesa; Š...Ć. Odgovornost za klevetu Član 5 Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavawa nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavawa, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavawa, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Lice iz stava 1 ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili zbog nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje. Kada se izražavanje odnosi na pitawa od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1 ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavawa ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažwom zanemarilo neistinitost izražavawa. Š...Ć. Izuzeci od odgovornosti Član 6 (1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu: a) ako se radi o izražavanju mišljewa ili kada je izražavanje u suštini istinito; b) kada je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno da iznosi ili pronosi izražavanje, ili iznosi ili pronosi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje ili pronošenje izražavawa bilo razumno. (2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obaveza ublažavawa Član 8 Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito ukqučujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom. Rokovi zastarjelosti Član 12 Rok za podnošenje tužbe u smislu zakona je tri mjeseca od dana kada je tužilac saznao ili mogao da sazna za izražavanje i Ponedjeljak, 26.4.2010. identitet osobe koja je prouzrokovala štetu i ni u kom slučaju ne može da se produži nakon jedne godine, od dana kada je izražavanje izneseno trećem licu.Š...Ć Član 13 Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primewivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj." 20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: "Član 154 (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je naknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Š...Ć. Član 200 Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a posebno jačina bolova i straha i wihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i ciqu kome služi ta naknada, ali i o tome da se wome ne pogoduje težwama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom." 21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03) relevantne odredbe glase: "Prethodno ispitivanje tužbe i dostavljanje tužbe Član 66 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili da ne sadrži elemente koji su propisani odredbom člana 53 ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će radi otklawawa ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295 i 336 ovog zakona." VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž-1492/04 od 16. marta 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 16. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2007. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, te člana 10 stav 1 Evropske konvencije. Sloboda izražavawa 27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) h) Slobodu izražavawa." Član 10 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavawa. Ovo pravo ukqučuje slobodu mišljewa i slobodu primawa i prenošewa informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da ukqučuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uslovima, ograničewima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavawa nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavawa širewa povjerqivih informacija ili u interesu očuvawa autoriteta i nepristrasnosti suda." a) Opšti principi 28. Shodno dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavawa je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničewa iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredqivim ili prema wima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može da bude ograničena zbog okolnosti i pod uslovima koji su navedeni u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima javna vlast može da se miješa u uživanje slobode izražavawa. Stoga je kqučna uloga i zadatak nezavisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju da jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničewa, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 29. Kad se radi o ograničewima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se kod odlučivawa da li je došlo do kršewa odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", da li je proporcionalno legitimnom ciqu koji se želi postići i da li su razlozi i opravdawa koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoqni. S tim ciljem je potrebno da se utvrdi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima koji su sadržani u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatqivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora da se utvrdi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dvije vrijednosti koje su garantovane Evropskom konvencijom i koje mogu da budu u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavawa iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, prava lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju i koje je Broj 24 – Strana 171 zaštićeno članom 8 Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za qudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70). 30. Kako su i Evropski sud za qudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljewa (vrijednosne ocjene), jer postojanje činjenice može da se dokaže, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može da se da dokaz (vidi Evropski sud za qudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 45/06). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije da prekorači određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavqivanje povjerqivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njenim dužnostima i odgovornostima, da pruži i saopšti informacije i ideje o svim pitawima od javnog interesa, ukqučujući i informacije koje se tiču ponašawa zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe da prenosi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član 10 Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda ukqučuje i određeni stepen pretjerivawa ili čak provokacije (vidi Evropski sud za qudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (e)). 31. Ipak, član 10 Evropske konvencije ne garantuje neograničenu slobodu izražavawa, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiqnim pitawima od javnog interesa. Shodno članu 10 stav 2 Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavawa ukqučuje i "dužnosti i obaveze" koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selistö, stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima opravdan ciq, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 32. Na kraju, malo je prostora unutar člana 10 stav 2 Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitawima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatqivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a wihove riječi i djela su izloženi pažqivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju da pokažu i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40 (g)). b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju 33. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, wihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stepen zaštite slobode izražavawa od minimuma koji je predviđen Evropskom konvencijom. 34. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanta zbog nanošewa štete njegovom ugledu, pa je jasno da je ciq miješawa zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman ciq. Broj 24 – Strana 172 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 35. Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu". Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je da se dokaže da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavawa. Takođe, da bi se utvrdilo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je da se odgovori na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno legitimnom ciqu i da li su razlozi koje su dali sudovi u osporenim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoqni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10 Evropske konvencije. Kako je već rečeno, "ciq" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da plati odštetu nanesenu tužiočevom ugledu. 36. U vezi sa pitanjem da li postoji "hitna društvena potreba", Ustavni sud zapaža da se osporene odluke tiču članka objavljenog u dnevnom listu "Dnevne nezavisne novine" od 25. oktobra 2001. godine, pod naslovom "Velike malverzacije Malog Napoleona", u kom je između ostalog navedeno: "Ilić je po receptu zloupotrebe položaja i ovlaštewa postao specijalista za punjenje vlastitog xepa ... Kada je sa Ivanićevom vladom drugi put došao na čelo te ustanove, Ilić je na računu zatekao 14 miliona maraka. Za nekoliko mjeseci kasa Fonda je ispražnjena, a zdravstvo potpuno devastirano ... Da bi se približio aktuelnom premijeru Mladenu Ivaniću, Ilić je kao spoqnjem saradniku Fonda, iz gotovo prazne kase zdravstva kupio luksuzni stan Draganu Mikereviću, visokom funkcioneru PDP ...". Navedenim izražavanjem apelant je tužioca identifikovao javnosti u negativnom kontekstu, optužujući ga pri tome, bez valjanih dokaza, da je počinio teško krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlašćewa radi sticawa materijalne dobiti. Ustavni sud dalje zapaža da su, ocjenjujući sporno izražavanje, prvostepeni i drugostepeni sud zakqučili da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdwama čija istinitost, odnosno neistinitost može da se utvrđuje i zbog čega postoji osnov za tužiočevo obeštećenje. Ustavni sud ističe da je navode iz apelantovog spornog članka prvostepeni sud, a što je dalje potvrdio i drugostepeni sud, okvalifikovao kao činjenične navode, a ne kao vrednosne sudove. Redovni sudovi su takođe utvrdili da apelantova tvrdwa da objavqivanje spornog novinskog članka predstavlja prenošenje tuđeg mišljewa, nema uporišta u izjavi predsjednika Granskog sindikata zdravstva RS-a. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o činjeničnim navodima koje je bilo neophodno dokazivati, što apelant nije učinio, pa nije čak ni osporio navode tužioca da se radi o neistinama, niti se branio "iskrenom namjerom", kao vrstom zamjene za dokazivanje istinitosti, niti je pokazao da je uložio razumne napore radi provjere iznesenih činjenica. 37. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika jeste legitiman ciq novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanta i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito ako se ima u vidu apelantov propust da prethodno provjeri s tužiocem podatke koje je namjeravao da objavi u spornom izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju, opšti interes koji dozvoljava da se pokrenu pitawa o eventualnim nezakonitim ponašawima javnih službenika ne može da se brani iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na wihov ugled i koje, zbog toga, ne mogu da se smatraju kritikom koju su oni dužni da tolerišu s obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da sporna izražavawa ne sadrže iskqučivo vrijednosne sudove o tužiočevom političkom i javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelant nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao da pruži dokaze. S obzirom na sve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da su sudovi Ponedjeljak, 26.4.2010. donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" da se uspostavi ravnoteža između apelantove slobode izražavawa, odnosno slobode medija i zaštite tužiočevog ugleda, kao javne ličnosti. 38. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavawa časti i ugleda koji predstavljaju vrijednosti čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji istakao da se svaka qudska individua odlikuje kategorijama časti i ugleda, koje su sastavni, neodvojivi dio njene ličnosti. "Čast" se najčešće definiše kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao qudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stiče se rođenjem. S druge strane, o "ugledu" se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. "spoljašwoj časti" koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na ovaj način određene, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje mogu da se posmatraju s različitih aspekata, pa i sa aspekta wihove građansko-pravne zaštite (vidi Ustavni sud, Oduka broj AP 1288/06 od 18. oktobra 2007. godine). 39. Kako je već rečeno, sudovi su utvrdili da je apelant oklevetao tužioca čime je, svakako, povrijedio njegova nematerijalna dobra - čast i ugled, zbog čega je za njega nastala šteta. Predmet ovako nastale štete su nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se wome ne postiže uspostavljanje onakvog stawa kakvo je postojalo prije njenog nastanka, dakle nema reparacioni karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog opšteg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga ne može da se očekuje da se egzaktnim načinom i metodama utvrdi intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete. 40. Međutim, iako prilikom odmjeravawa visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200 stav 2 ZOO-a, prema kom "sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i ciq naknade" uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano sa aspekta člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može da se prekrši princip proporcionalnosti između težine miješawa sudova u slobodu izražavawa i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud za qudska prava zakqučio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10 Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora da bude razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu" (vidi Evropski sud za qudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Sem toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zakqučio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojawa pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (op. cit. AP 1203/05, stav 36). 41. Dakle, diskreciono pravo suda u vezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdawa koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavawa budu relevantni i dovoqni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatqivoj analizi relevantnih činjenica. 42. Apelant je, kako je već rečeno, objavio neistine o tužiocu, a da prethodno nije ni pokušao da provjeri sporne informacije, što je bila njegova obaveza. Sudovi su jasno ocijenili da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužioca kao javnu ličnost, a naročito na njegov ugled, što je uticalo na povjerenje javnosti u njega. U tom pravcu Osnovni sud je proveo dokaze saslušanjem tužioca kao oštećenog i utvrdio da su kod tužioca prisutne duševne patnje, pri tome imajući u vidu da se ove duševne povrede manifestuju i kao qutwa i druga stresna osjećawa. Takođe, Osnovni sud je, obrazlažući zbog čega ne može da udovoqi tužbenom zahtjevu u cijelosti, naveo da "prioritet pri naknadi nastale štete treba da ima objavqivanje ispravke, demanta ili presude donesene zbog klevete, a ne dosuđivanje većih novčanih iznosa na ime naknade". Dalje je naveo da i samo donošenje presude kojom je utvrđeno da je tužena odgovorna zbog objavqivawa neistinite informacije predstavlja svojevrsnu satisfakciju za tužioca, čak i u odsustvu novčanog iznosa naknade, što u konkretnom slučaju nije, jer je dosuđena pravična novčana satisfakcija za ovaj vid štete. Okružni sud je obrazložio da ovako dosuđen iznos predstavlja pravičnu satisfakcija za pretrpljenu štetu, te da je u srazmjeri sa nanesenom štetom. 43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite tužiočevog ugleda, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješawa sudova u slobodu izražavawa koje je učinjeno ovom mjerom. Takođe, Ustavni sud smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlašćewa kod određivawa visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što su svoje odluke zasnovali na prihvatqivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom ugleda tužioca, o čemu su dali obrazložewa i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje kao relevantne i dovoqne u smislu člana 10 Evropske konvencije. 44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavawa bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 45. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 46. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 47. Suština apelantovih navoda u pogledu prava na pravično suđenje odnosi se na apelantove tvrdnje da je Broj 24 – Strana 173 osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešno i proizvoqno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da je tako povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 48. U konkretnom slučaju Osnovni sud je Presudom broj P-123/02 od 18. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-1492/04 od 16. marta 2007. godine, jasno obrazložio razloge zbog kojih je odbio kao neosnovan apelantov prigovor koji se odnosi na subjektivno preinačenje tužbe. Naime, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju, u smislu odredbe člana 56 stav 2 ZPP-a, preduzeo potrebne radnje radi otklawawa nedostataka tužbe, koji se tiču stranačke sposobnosti. S tim u vezi prvostepeni sud je zakqučio, što je potvrdio i drugostepeni sud, da se u konkretnom slučaju nije radilo o subjektivnom preinačenju tužbe, kako to navodi apelant, već o pravilnom označavanju stranke kao pravnog lica. 49. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant, nezadovoljan odlukama redovnih sudova, u suštini, ponovio navode koje je isticao u toku redovnog postupka, a na koje su u tom postupku dati jasni i razložni odgovori zasnovani na relevantnim procesnim odredbama. Ustavni sud smatra da procesno-pravni propisi nisu proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoqstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitawa u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoqnost bilo kod utvrđivawa i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršewa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 50. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelant obavezan da plati odštetu koja je nanesena tužiočevom ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih Broj 24 – Strana 174 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo ciq da "zaštiti prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". Takođe, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer redovni sud nije očigledno proizvoqno primijenio materijalno i procesno pravo. 51. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1807/07, rješavajući apelaciju Eve Tomić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Eve Tomić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine. Odbacuje se apelacija Eve Tomić u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-187/02 od 28. novembra 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Eva Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 18. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Također je podnijela apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-187/02 od 28. novembra 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. Ministarstvo prostornog uređenja) zatraženo je 2. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. jula 2007. godine, a Kantonalni sud 6. jula 2007. godine. Ministarstvo prostornog uređenja je odgovor na apelaciju dostavilo 9. jula 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva prostornog uređenja dostavljeni su apelantici 21. oktobra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. ŽTO-RO za stabilna postrojenja Sarajevo, OOUR za pruge i postrojenja Tuzla, Rješenjem broj 1070/87 od 6. augusta 1987. godine dodijelio je apelantici, kao svojoj radnici, jednosoban stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 42. Stan joj je dodijeljen kao nužni smještaj. Na osnovu ovog rješenja zaključen je Ugovor o korištenju stana broj 1070/87 od 6. augusta 1987. godine, a u kojem je apelantica označena kao nosilac stanarskog prava. 7. Javno željezničko transportno preduzeće Tuzla (u daljnjem tekstu: JŽTP Tuzla) je Rješenjem broj 74/93 od 26. aprila 1993. godine apelantici, kao svojoj radnici, dodijelilo na privremeno korištenje dvosoban stan u ulici Ivana Markovića broj 85/2 (u daljnjem tekstu: sporni stan). U članu IV rješenja navedeno je da će odluku o konačnoj dodjeli stana na korištenje donijeti Komisija za stambene odnose Sekcije ZOP Tuzla, u skladu sa Pravilnikom o stambenim odnosima preduzeća. 8. Općinski sekretarijat za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove i zaštitu okoliša je Rješenjem broj 06-04/7-372-1825/93 od 19. oktobra 1993. godine, a nakon pogibije apelanticinog supruga, apelantici dodijelio na privremeno korištenje stan u ulici Užička broj 8. Sporni stan u kojem je apelantica do tada živjela JŽTP Tuzla je dodijelio drugom licu. 9. Apelantica je 23. aprila 1999. godine podnijela zahtjev za povrat u posjed spornog stana, a u kojem je živjela od aprila 1993. godine do oktobra 1993. godine. 10. Služba za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) je Rješenjem broj 05-02/3-23-1411/99 i 5228/99 od 14. februara 2002. godine apelanticin zahtjev za povrat spornog stana odbila kao neosnovan. Nakon pravosnažnosti ovog rješenja posebnim rješenjem su se trebala utvrditi prava vlasnika i prava sadašnjeg korisnika spornog stana. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je nakon smrti nosioca stanarskog prava na spornom stanu, stan dodijeljen na privremeno korištenje apelantici, a koja ga je koristila nekoliko mjeseci, da bi joj, kao supruzi poginulog borca, bio dodijeljen veći stan u koji se preselila. S obzirom na to da je sporni stan vlasništvo JŽTP Tuzla, te da je nosilac stanarskog prava preminuo, stan je dodijeljen radniku preduzeća koji je zaključio i ugovor o korištenju stana. Konačno, na osnovu valjano zaključenog ugovora o zamjeni stana, te ugovora o korištenju stana, u spornom stanu se nalazi sadašnji nosilac stanarskog prava. Apelantici je sporni stan dodijeljen na privremeno korištenje, stan je koristila svega nekoliko mjeseci i u tom periodu nije zaključila ugovor o korištenju stana sa Javnim stambenim preduzećem Tuzla. Dakle, apelantica se ne može smatrati nosiocem stanarskog prava koji bi po važećim zakonskim propisima mogao tražiti povrat u posjed spornog stana. 11. Apelantica je 5. marta 2002. godine na rješenje Službe za stambene poslove blagovremeno izjavila žalbu Ministarstvu prostornog uređenja. U žalbi je istakla da joj je sporni stan dodijeljen kao zamjenski za stan koji je koristila u ulici Ivana Markovića Irca broj 42 od 1987. do 1993. godine i na kojem je bila nosilac stanarskog prava i imala zaključen ugovor o korištenju stana, a koji je porušen i više ne postoji na ovoj Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH lokaciji. Dalje, sadašnji nosilac stanarskog prava na spornom stanu je stekao to pravo na osnovu ugovora o zamjeni stana, sa licem kojem je stan dodijeljen 1993. godine, pa apelantica smatra da je, primjenom člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, trebalo poništiti ugovor o zamjeni i sadašnjem nosiocu stanarskog prava naložiti da sporni stan oslobodi, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U vezi s tim, apelantica ističe da nije bilo mjesta da se prava vlasnika stana i korisnika spornog stana rješavaju posebnim rješenjem, zbog što je vlasnik poznat, a niko od korisnika spornog stana, uključujući i nju, nije 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na tom stanu. Najzad, u žalbi je istakla da se u vođenom postupku nije ni spominjao njezin stan koji je porušen, a koji se nalazio u ulici Ivana Markovića Irca broj 42. 12. Ministarstvo za prostorno uređenje je Rješenjem broj 12-06/2-23-1592/01 od 31. jula 2002. godine apelanticinu žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju je istaknuto da je u prvostepenom postupku kao nesporno utvrđeno, a što apelantica u žalbi nije ni osporavala, da je sporni stan dobila na osnovu Rješenja JŽTP Tuzla broj 74/93 od 26. aprila 1993. godine, da za sporni stan nikad nije imala zaključen ugovor o korištenju stana, te da je nakon nekoliko mjeseci preselila u drugi stan. U vezi sa ovako utvrđenim činjeničnim stanjem, Ministarstvo za prostorno uređenje je zaključilo da je pravilna odluka prvostepenog organa da, u skladu sa članom 2. stav 3. i članom 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apelanticin zahtjev za povrat spornog stana odbije. 13. Apelantica je tužbom od 9. septembra 2002. godine pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelantica je ponovno istakla da joj je sporni stan dodijeljen kao zamjenski za stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 46, i to zbog toga što su oba stana bila vlasništvo JŽTP Tuzla, čiji je bila radnik, te da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu umro i nije bilo zahtjeva za povrat stana. Dalje, ponovila je stav da je primjenom istih zakonskih odredbi trebao prestati i ugovor o zamjeni stana, a na osnovu kojeg sadašnji korisnik boravi u stanu. Najzad, apelantica je istakla da ni prvostepeni ni drugostepeni organi nisu odlučili o njezinom pravu na alternativni smještaj, a s obzirom na to da je njezin stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 42 porušen. 14. Kantonalni sud je Presudom broj U.177/02 od 28. novembra 2002. godine apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelantica sporni stan koristila na osnovu privremenog rješenja, da nije zaključila ugovor o korištenju stana, te da je iz stana iselila svojom voljom i bez objektivnih razloga, a radi preseljenja u veći stan. U vezi s tim, sud se pozvao na član 6. Zakona o stambenim odnosima, kojim je regulirano ko može imati svojstvo nosioca stanarskog prava. Sud se, također, pozvao i na član 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a kojim je regulirano da stanarska prava stečena od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaju da važe, a lice koje živi u stanu smatra se privremenim korisnikom kojem, u slučaju da nema drugi smještaj, pripada pravo na alternativni smještaj, odnosno pravo na produženje ugovora, ako nema bivšeg korisnika stana, odnosno ako je podneseni zahtjev za povrat stana odbijen u skladu sa članom 5. navedenog zakona. Najzad, sud je ocijenio irelevantnim apelanticine navode da je ovaj stan dobila kao zamjenski za svoj raniji stan koji je u ratu porušen, te je uputio da pravo na alternativni smještaj može tražiti u postupku za rješavanje zahtjeva za povrat stana u ulici Užička broj 8, a u koji je preselila iz spornog stana i za koji je stekla svojstvo privremenog korisnika. 15. Apelantica je 4. januara 2003. godine na presudu Kantonalnog suda izjavila žalbu Vrhovnom sudu. Apelantica je u žalbi istakla da 1993. godine, tj. u vrijeme kada joj je dodijeljen stan u ulici Užička broj 8, nije mogla znati da će 1998. godine, odnosno 1999. godine biti donesen Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, u tom slučaju Broj 24 – Strana 175 apelantica ne bi ni napuštala sporni stan. Također, apelantica smatra da joj kao prvom privremenom korisniku spornog stana, po principu "prvi u vremenu prvi u pravu" pripada pravo da bude proglašena privremenim korisnikom stana. Dalje, apelantica je istakla da je Kantonalni sud prejudicirao stvar proglašavajući sadašnjeg korisnika privremenim korisnikom, a s obzirom na činjenicu da je u tački II Rješenja Službe za stambene poslove broj 05-02/3-23-1411/99 i 5228/99 od 14. februara 2002. godine utvrđeno da će prava vlasnika stana i prava sadašnjeg korisnika stana biti utvrđena posebnim rješenjem. 16. Vrhovni sud je Presudom broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da ne prihvata činjenično utvrđenje Kantonalnog suda da je apelantica bez objektivnih razloga napustila sporni stan i preselila u veći stan, jer to ne proizlazi iz stanja spisa, odnosno ova činjenica nije bila predmet preispitivanja i utvrđivanja ni u upravnom postupku, ni u postupku pred Kantonalnim sudom. Međutim, kako je činjenično stanje u svemu ostalom potpuno i pravilno utvrđeno, te je bilo nesporno među strankama u vođenim postupcima, ova činjenica nije utjecala na pravilno i zakonito rješenje konkretne pravne stvari. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelanticino pozivanje na princip "prvi u vremenu prvi u pravu". Ovakav zaključak zasnovan je na činjenici da, u skladu sa članom 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pravo na povrat stana ima nosilac stanarskog prava, pa apelantica svoje pravo ne može zasnivati na ovom osnovu jer je bila samo privremeni korisnik navedenog stana. S obzirom na to da joj je sporni stan dodijeljen na privremeno korištenje, zatim da je stan koristila, kako i sama navodi, svega dva-tri mjeseca, Vrhovni sud je zaključio da se sporni stan ne može smatrati ni apelanticinim domom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dakle, ni po tom osnovu apelantici ne pripada pravo na povrat stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica iznosi hronologiju vođenih postupaka kako je to već navedeno u dijelu ove odluke označenom kao Činjenice predmeta. Dalje, apelantica ističe da je zahtjev za povrat spornog stana podnijela zbog toga što je u toku postupka za povrat predmetnog stana saznala da je njezin raniji stan porušen. Dakle, stan koji je apelantica koristila od 1987. do 1993. godine, u ulici Ivana Markovića Irca broj 42, stan koji je koristila duže od šest godina i u koji je uložila vlastita materijalna sredstva, a o rušenju stana je dobila i zvaničan akt Službe za inspekcijske poslove Općine Tuzla. Apelantica ističe da zbog toga nije bila u mogućnosti da preinači zahtjev za povrat stana u ulici Ivana Markovića Irca broj 42. Smatra da su ovu činjenicu u potpunosti previdjeli upravni i sudski organi i ako ona dokazuje da je imala svoj dom od 1987. godine do 1993. godine, te da je taj dom dobila na korištenje kao radnik JŽTP Tuzla, pa da je na osnovu toga i stekla pravo na povrat spornog stana, jer joj je ovaj stan dodijeljen zato što je šest godina koristila stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 42 koji nije uvjetan za stanovanje. Apelantica zaključuje da joj je, zbog zanemarivanja navedenih činjenica, uskraćena zaštita u smislu člana 8. Evropske konvencije. Dalje, povreda prava na pravično suđenje, prema apelanticinom mišljenju, ogleda se u činjenici da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao izuzetno dugo. U prilog ovoj tvrdnji apelantica je istakla da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao od podnošenja zahtjeva (23. april 1999. godine) pa do 7. marta 2007. godine, kada je donesena presuda Vrhovnog suda, s tim da ona postupak za ostvarivanje prava na dom, ustvari, vodi od 6. Broj 24 – Strana 176 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH augusta 1987. godine do 24. aprila 1993. godine, te od 26. aprila 1993. godine do danas. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da svojom odlukom nije povrijedio apelanticino pravo na dom i na imovinu, a s obzirom na činjenicu da je apelantica sporni stan dobila na privremeno korištenje, te da ga je koristila svega dva-tri mjeseca, nakon čega je preselila u stan u ulici Užička broj 8, pa je nakon iseljenja iz ovog stana podnijela zahtjev za povrat spornog stana. Zbog navedenog, Vrhovni sud je i dalje mišljenja da sporni stan nije predstavljao apelanticin dom, odnosno imovinu u koju ima pravo da se vrati. U pogledu navoda iz apelacije o povredi člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud je istakao da ima oko 2000 predmeta povodom tužbi iz 2002. i 2003. godine i preko 1000 predmeta povodom žalbi, te da prioritetno rješava tužbe kao i žalbe koje se odnose na povrat stanova, a kojih ima oko 300. 19. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da je prema stanju upravnog spisa apelantica sporni stan koristila kao privremeni korisnik, i to u periodu od dva-tri mjeseca, pa da se po tom osnovu predmetni stan ne može smatrati njezinim domom i imovinom. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio i razloge iznesene u apelaciji, a kojim apelantica opravdava zašto je propustila da podnese zahtjev za povrat stana u ulici Ivana Markovića Irca broj 42, te zaključio da se zbog toga apelantica ne može pozivati na bilo koja prava na osnovu tog stana. 20. Ministarstvo za prostorno uređenje je u odgovoru istaklo da nisu prekršena apelanticina prava u vođenim upravnim postupcima, te da su pravilno primijenjeni pozitivni propisi. V. Relevantni propisi 21. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 60. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 22. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 76. Postupak po redovnim i vanrednim pravnim sredstvima podnesenim do dana stupanja na snagu ovog zakona, koji nije završen, nastavit će se pred Vrhovnim sudom prema odredbama ranije važećeg zakona. 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije Ponedjeljak, 26.4.2010. primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 27. U skladu sa članom 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 28. Iz navoda iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 29. U odnosu na povredu prava na dom i prava na imovinu, kao i da svoje pravo na dom pokušava da ostvari još od 1987. godine, apelantica je istakla da je u vođenim postupcima u potpunosti zanemarena činjenica da je ona imala svoj dom od 1987. godine do 1993. godine, da je stan u toku rata porušen. Dakle, ona zbog toga nije podnijela zahtjev za povrat, odnosno da je zbog toga i podnijela zahtjev za povrat spornog stana, a koji joj je njezin poslodavac kao vlasnik stana dodijelio kao zamjenski. 30. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija ne sadrže pravo na stjecanje doma ili rješavanje stambenog pitanja. Naime, u predmetu Velosa Barreto (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 21. novembra 1995. godine, serija A-334) smatralo se da djelotvorna zaštita poštivanja privatnog i porodičnog života ne može tražiti postojanje, u domaćem zakonodavstvu, pravne zaštite koja omogućava svakoj porodici da ima dom samo za sebe. Navedeno stanovište podržava i Ustavni sud, te ponovo naglašava da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije daju pravo na poštivanje i zaštitu od uznemiravanja samo postojećeg doma koji apelant već ima. Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantica poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje tog "doma". Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je kao nesporno utvrđeno da je sporni stan apelantici dodijeljen na privremeno korištenje, da nikad nije zaključila ugovor o korištenju stana, da je u spornom stanu boravila od 26. aprila 1993. godine pa do 19. oktobra 1993. godine, kada ga je napustila i preselila se u veći stan. Apelantica nije predočila niti jedan dokaz koji bi upućivao na zaključak da iz spornog stana nije iselila dobrovoljno. Dakle, apelantica je u spornom stanu živjela i obavljala svoje uobičajene aktivnosti i zanimanja oko šest mjeseci, te iz stana dobrovoljno iselila u oktobru 1993. godine. Dalje, apelantica nije predočila bilo kakve dokaze koji bi uputili na zaključak da je ostvarila dovoljno jaku vezu sa ovim stanom, a kako bi se on mogao smatrati njezinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na činjenicu da se sporni stan ne može smatrati apelanticinim dom, te da apelantica nije predočila niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak da je u odnosu na sporni stan stekla bilo kakva prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 31. Dalje, apelantica je istakla da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu i ne daje pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A-31). Navedeno stanovište konstantno podržava i Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi, te naglašava da ni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina, ali se ne daje pravo na stjecanje imovine u budućnosti. U konkretnom slučaju, predmet vođenih postupaka je bio sporni stan na kojem apelantica nije imala konstituirano bilo kakvo pravo do 1. aprila 1991. godine, odnosno od 1. aprila Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 1991. godine do 7. februara 1998. godine, kao ni u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat spornog stana. Dalje, apelantica nije ponudila niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je imala legitimna očekivanja u pogledu stjecanja bilo kakvog prava na spornom stanu u vrijeme kada je vodila upravne i sudske postupke. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da se sporni stan ne može smatrati apelanticinom imovinom, te da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 32. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je apelacija u dijelu koji se odnosi na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 33. Dalje, u pogledu navoda iz apelacije koji se tiču povrede prava na pravično suđenje u odnosu na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavanja apelacijom presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelantica smatra da je u postupku u povodu zahtjeva za povrat stana, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku. Pravo na pravičan postupak 36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 39. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Broj 24 – Strana 177 40. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud za ljudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 41. Apelantica je postupak za povrat spornog stana pokrenula zahtjevom podnesenim Službi za stambene poslove 23. aprila 1999. godine. Ovaj postupak okončan je osporenom presudom Vrhovnog suda od 7. marta 2007. godine. Dakle, cjelokupni postupak povodom apelanticinog zahtjeva pred upravnim i sudskim organima trajao je sedam godina i deset mjeseci. 42. Za početak relevantnog perioda Ustavni sud je odredio 23. april 1999. godine zbog toga što je postupak za povrat stana, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, upravni postupak koji provodi nadležni organ uprave općine na čijem području se stan nalazi, a na osnovu zahtjeva koji podnosi stranka. Dakle, Ustavni sud je zaključio da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut navedenog datuma, s obzirom na to da je apelantica u zahtjevu od 23. aprila 1999. godine prvi put istakla zahtjev za zaštitu svojih prava, a koja su kasnije bila predmet raspravljanja i pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Katte Klitshe de la Grange protiv Italije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, stav 50). c) Analiza razumnosti trajanja postupka 43. Apelantica je podnošenjem zahtjeva 23. aprila 1999. godine pokrenula postupak za povrat stana u posjed, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se na osnovu svega predočenog ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju ovaj postupak bio složen, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja, pa, prema tome, složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. Upravni postupak 44. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je usmena rasprava u postupku povodom apelanticinog zahtjeva za povrat stana, uz učešće apelantice i svih zainteresiranih, održana tek 13. decembra 2001. godine, te da je Služba za stambene poslove donijela rješenje 14. februara 2002. godine, tj. nakon dvije godine i devet mjeseci od podnošenja zahtjeva. Također, na osnovu predočenog Ustavnom sudu ne može se naći razumno opravdanje za Službu za stambene poslove zbog ovako dugog odlučivanja o apelanticinom zahtjevu. 45. Protiv prvostepenog rješenja apelantica je 5. marta 2002. godine izjavila žalbu Ministarstvu za prostorno uređenje, koje je o žalbi odlučilo rješenjem od 31. jula 2002. godine, tj. nakon nešto više od četiri mjeseca. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo za prostorno uređenje se nije izjašnjavalo u pogledu apelanticinog navoda da je postupak povodom zahtjeva za povrat stana trajao neopravdano dugo niti je u vezi s tim iznijelo bilo kakve razloge. 46. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se dužina upravnog postupka ne može u cijelosti staviti na teret upravnim organima budući da je apelantica, ukoliko je smatrala da odluka o njezinom zahtjevu, odnosno žalbi, nije donesena u zakonom propisanom roku, imala mogućnost, prema odredbama Zakona o upravnim sporovima, podnijeti žalbu, odnosno tužbu zbog šutnje administracije, što prema stanju spisa nije učinila (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 12/07 od 15. aprila 2009. godine, stav 28, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 50/09). Sudski postupak 47. Apelantica je tužbom od 9. septembra 2002. godine pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva za prostorno uređenje. Kantonalni sud je o tužbi Broj 24 – Strana 178 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odlučio presudom od 28. novembra 2002. godine, tj. nakon nepuna dva mjeseca. 48. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je 4. januara 2003. godine izjavila žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je o apelanticinoj žalbi odlučio presudom od 7. marta 2007. godine, tj. nakon četiri godine i četiri mjeseca. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da neodlučivanje o apelanticinoj žalbi može pokrenuti pitanje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu suđenja u razumnom roku, ali da je dužina postupka uzrokovana velikim brojem predmeta. 49. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194. stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dalje, a kako je to već ukazano u stavu 39. ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 50. Bez obzira na činjenicu što je apelantica nekorištenjem mogućnosti da podnese žalbu, odnosno tužbu zbog šutnje uprave, u izvjesnoj mjeri doprinijela dužini upravnog postupka, te da je postupak pred Kantonalnim sudom okončan u relativno kratkom periodu, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, zaključuje da se dužina postupka u povodu apelanticinog zahtjeva za povrat stana može staviti u pretežnom dijelu na teret Vrhovnom sudu. Naime, postupak odlučivanja o apelanticinoj žalbi pred Vrhovnim sudom trajao je četiri godine i četiri mjeseca. Naime, svrha garancija ustanovljenih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije podrazumijeva pravo da u razumnom roku sudskom odlukom bude okončana neizvjesnost u kojoj se lice nalazi u pogledu svojih građanskih prava. Na obim ove garancije ne utječe da li će u konačnici ishod biti povoljan ili nepovoljan za lice, kao ni da li lice može ili ne može imati očekivanja da će ishoditi odluku u svoju korist. 51. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 52. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu ovog prava Ustavni sud vidi u činjenici da se značajan period cjelokupnog postupka od sedam godina i deset mjeseci može u potpunosti staviti na teret nadležnom redovnom sudu koji je kao razlog nepostupanja povodom apelanticine tužbe naveo opterećenost velikim brojem predmeta. Naime, svrha garancija ustanovljenih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije podrazumijeva pravo da u razumnom roku sudskom odlukom bude okončana neizvjesnost u kojoj se lice nalazi u pogledu svojih građanskih prava. Na obim ove garancije ne utječe da li će u konačnici ishod biti povoljan ili nepovoljan za lice, kao ni da li lice može ili ne može imati očekivanja da će ishoditi odluku u svoju korist. 53. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1807/07, rješavajući apelaciju Eve Tomić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9, članka 59. stavak 2. alineje 1. i 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 11. studenoga 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Eve Tomić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-98/03 od 7. ožujka 2007. godine. Odbacuje se apelacija Eve Tomić u odnosu na pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-98/03 od 7. ožujka 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-187/02 od 28. studenoga 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Eva Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 18. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Također je podnijela apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-98/03 od 7. ožujka 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-187/02 od 28. studenoga 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja) zatražena je 2. srpnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. srpnja 2007. godine, a Kantonalni sud 6. srpnja 2007. godine. Ministarstvo prostornog uređenja je odgovor na apelaciju dostavilo 9. srpnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva prostornog uređenja dostavljeni su apelantici 21. listopada 2009. godine. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. ŽTO-RO za stabilna postrojenja Sarajevo, OOUR za pruge i postrojenja Tuzla, Rješenjem broj 1070/87 od 6. kolovoza 1987. godine dodijelio je apelantici, kao svojoj radnici, jednosoban stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 42. Stan joj je dodijeljen kao nužni smještaj. Na temelju ovog rješenja zaključen je Ugovor o korištenju stana broj 1070/87 od 6. kolovoza 1987. godine, a u kojem je apelantica označena kao nositelj stanarskog prava. 7. Javno željezničko transportno poduzeće Tuzla (u daljnjem tekstu: JŽTP Tuzla) je Rješenjem broj 74/93 od 26. travnja 1993. godine apelantici, kao svojoj radnici, dodijelilo na privremeno korištenje dvosoban stan u ulici Ivana Markovića broj 85/2 (u daljnjem tekstu: sporni stan). U članku IV rješenja navedeno je da će odluku o konačnoj dodjeli stana na korištenje donijeti Povjerenstvo za stambene odnose Sekcije ZOP Tuzla, u skladu sa Pravilnikom o stambenim odnosima poduzeća. 8. Općinski sekretarijat za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove i zaštitu okoliša je Rješenjem broj 06-04/7-372-1825/93 od 19. listopada 1993. godine, a nakon pogibije apelantičinog supruga, apelantici dodijelio na privremeno korištenje stan u ulici Užička broj 8. Sporni stan u kojem je apelantica do tada živjela JŽTP Tuzla je dodijelio drugoj osobi. 9. Apelantica je 23. travnja 1999. godine podnijela zahtjev za povrat u posjed spornog stana, a u kojem je živjela od travnja 1993. godine do listopada 1993. godine. 10. Služba za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) je Rješenjem broj 05-02/3-23-1411/99 i 5228/99 od 14. veljače 2002. godine apelantičin zahtjev za povrat spornog stana odbila kao neutemeljen. Nakon pravomoćnosti ovog rješenja posebnim rješenjem su se trebala utvrditi prava vlasnika i prava sadašnjeg korisnika spornog stana. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je nakon smrti nositelja stanarskog prava na spornom stanu, stan dodijeljen na privremeno korištenje apelantici, a koja ga je koristila nekoliko mjeseci, da bi joj, kao supruzi poginulog borca, bio dodijeljen veći stan u koji se preselila. Obzirom na to da je sporni stan vlasništvo JŽTP Tuzla, te da je nositelj stanarskog prava preminuo, stan je dodijeljen radniku poduzeća koji je zaključio i ugovor o korištenju stana. Konačno, na temelju valjano zaključenog ugovora o zamjeni stana, te ugovora o korištenju stana, u spornom stanu se nalazi sadašnji nositelj stanarskog prava. Apelantici je sporni stan dodijeljen na privremeno korištenje, stan je koristila svega nekoliko mjeseci i u tom razdoblju nije zaključila ugovor o korištenju stana sa Javnim stambenim poduzećem Tuzla. Dakle, apelantica se ne može smatrati nositeljem stanarskog prava koji bi po važećim zakonskim propisima mogao tražiti povrat u posjed spornog stana. 11. Apelantica je 5. ožujka 2002. godine na rješenje Službe za stambene poslove pravodobno izjavila priziv Ministarstvu prostornog uređenja. U prizivu je istakla da joj je sporni stan dodijeljen kao zamjenski za stan koji je koristila u ulici Ivana Markovića Irca broj 42 od 1987. do 1993. godine i na kojem je bila nositelj stanarskog prava i imala zaključen ugovor o korištenju stana, a koji je porušen i više ne postoji na ovoj lokaciji. Dalje, sadašnji nositelj stanarskog prava na spornom stanu je stekao to pravo na temelju ugovora o zamjeni stana, sa osobom kojoj je stan dodijeljen 1993. godine, pa apelantica smatra da je, primjenom članka 2. stavak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, trebalo poništiti ugovor o zamjeni i sadašnjem nositelju stanarskog prava naložiti da sporni stan oslobodi, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U svezi s tim, apelantica ističe da nije bilo mjesta da se prava vlasnika stana i korisnika spornog stana rješavaju posebnim rješenjem, zbog što je vlasnik poznat, a nitko od korisnika Broj 24 – Strana 179 spornog stana, uključujući i nju, nije 30. travnja 1991. godine bio nositelj stanarskog prava na tom stanu. Najzad, u prizivu je istakla da se u vođenom postupku nije ni spominjao njezin stan koji je porušen, a koji se nalazio u ulici Ivana Markovića Irca broj 42. 12. Ministarstvo za prostorno uređenje je Rješenjem broj 12-06/2-23-1592/01 od 31. srpnja 2002. godine apelantičin priziv odbilo kao neutemeljen. U obrazloženju je istaknuto da je u prvostupanjskom postupku kao nesporno utvrđeno, a što apelantica u prizivu nije ni pobijala, da je sporni stan dobila na temelju Rješenja JŽTP Tuzla broj 74/93 od 26. travnja 1993. godine, da za sporni stan nikad nije imala zaključen ugovor o korištenju stana, te da je nakon nekoliko mjeseci preselila u drugi stan. U svezi sa ovako utvrđenim činjeničnim stanjem, Ministarstvo za prostorno uređenje je zaključilo da je pravilna odluka prvostupanjskog organa da, sukladno članku 2. stavak 3. i članku 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apelantičin zahtjev za povrat spornog stana odbije. 13. Apelantica je tužbom od 9. rujna 2002. godine pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelantica je ponovno istakla da joj je sporni stan dodijeljen kao zamjenski za stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 46, i to zbog toga što su oba stana bila vlasništvo JŽTP Tuzla, čiji je bila radnik, te da je nositelj stanarskog prava na spornom stanu umro i nije bilo zahtjeva za povrat stana. Dalje, ponovila je stav da je primjenom istih zakonskih odredbi trebao prestati i ugovor o zamjeni stana, a na temelju kojeg sadašnji korisnik boravi u stanu. Najzad, apelantica je istakla da ni prvostupanjski ni drugostupanjski organi nisu odlučili o njezinom pravu na alternativni smještaj, a obzirom na to da je njezin stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 42 porušen. 14. Kantonalni sud je Presudom broj U.177/02 od 28. studenoga 2002. godine apelantičinu tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelantica sporni stan koristila na temelju privremenog rješenja, da nije zaključila ugovor o korištenju stana, te da je iz stana iselila svojom voljom i bez objektivnih razloga, a radi preseljenja u veći stan. U svezi s tim, sud se pozvao na članak 6. Zakona o stambenim odnosima, kojim je regulirano tko može imati svojstvo nositelja stanarskog prava. Sud se, također, pozvao i na članak 2. stavak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a kojim je regulirano da stanarska prava stečena od 1. travnja 1992. godine do 7. veljače 1998. godine prestaju važiti, a osoba koja živi u stanu smatra se privremenim korisnikom kojem, u slučaju da nema drugi smještaj, pripada pravo na alternativni smještaj, odnosno pravo na produženje ugovora, ako nema bivšeg korisnika stana, odnosno ako je podneseni zahtjev za povrat stana odbijen sukladno članku 5. navedenog zakona. Najzad, sud je ocijenio irelevantnim apelantičine navode da je ovaj stan dobila kao zamjenski za svoj raniji stan koji je u ratu porušen, te je uputio da pravo na alternativni smještaj može tražiti u postupku za rješavanje zahtjeva za povrat stana u ulici Užička broj 8, a u koji je preselila iz spornog stana i za koji je stekla svojstvo privremenog korisnika. 15. Apelantica je 4. siječnja 2003. godine na presudu Kantonalnog suda izjavila priziv Vrhovnom sudu. Apelantica je u prizivu istakla da 1993. godine, tj. u vrijeme kada joj je dodijeljen stan u ulici Užička broj 8, nije mogla znati da će 1998. godine, odnosno 1999. godine biti donesen Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, u tom slučaju apelantica ne bi ni napuštala sporni stan. Također, apelantica smatra da joj kao prvom privremenom korisniku spornog stana, po načelu "prvi u vremenu prvi u pravu" pripada pravo da bude proglašena privremenim korisnikom stana. Dalje, apelantica je istakla da je Kantonalni sud prejudicirao stvar proglašavajući sadašnjeg korisnika privremenim korisnikom, a obzirom na činjenicu da je u točki II Rješenja Službe za stambene poslove broj 05-02/3-23-1411/99 i 5228/99 od 14. veljače 2002. godine Broj 24 – Strana 180 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH utvrđeno da će prava vlasnika stana i prava sadašnjeg korisnika stana biti utvrđena posebnim rješenjem. 16. Vrhovni sud je Presudom broj Už-98/03 od 7. ožujka 2007. godine apelantičin priziv odbio kao neutemeljen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da ne prihvata činjenično utvrđenje Kantonalnog suda da je apelantica bez objektivnih razloga napustila sporni stan i preselila u veći stan, jer to ne proizlazi iz stanja spisa, odnosno ova činjenica nije bila predmet preispitivanja i utvrđivanja ni u upravnom postupku, ni u postupku pred Kantonalnim sudom. Međutim, kako je činjenično stanje u svemu ostalom potpuno i pravilno utvrđeno, te je bilo nesporno među strankama u vođenim postupcima, ova činjenica nije utjecala na pravilno i zakonito rješenje konkretne pravne stvari. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim apelantičino pozivanje na načelo "prvi u vremenu prvi u pravu". Ovakav zaključak utemeljen je na činjenici da, sukladno članku 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pravo na povrat stana ima nositelj stanarskog prava, pa apelantica svoje pravo ne može temeljiti na ovom temelju jer je bila samo privremeni korisnik navedenog stana. Obzirom na to da joj je sporni stan dodijeljen na privremeno korištenje, zatim da je stan koristila, kako i sama navodi, svega dva-tri mjeseca, Vrhovni sud je zaključio da se sporni stan ne može smatrati ni apelantičinim domom u smislu članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Dakle, ni po tom temelju apelantici ne pripada pravo na povrat stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelantica smatra da su joj pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelantica iznosi kronologiju vođenih postupaka kako je to već navedeno u dijelu ove odluke označenom kao Činjenice predmeta. Dalje, apelantica ističe da je zahtjev za povrat spornog stana podnijela zbog toga što je u tijeku postupka za povrat predmetnog stana saznala da je njezin raniji stan porušen. Dakle, stan koji je apelantica koristila od 1987. do 1993. godine, u ulici Ivana Markovića Irca broj 42, stan koji je koristila duže od šest godina i u koji je uložila vlastita materijalna sredstva, a o rušenju stana je dobila i zvaničan akt Službe za inspekcijske poslove Općine Tuzla. Apelantica ističe da zbog toga nije bila u mogućnosti da preinači zahtjev za povrat stana u ulici Ivana Markovića Irca broj 42. Smatra da su ovu činjenicu u potpunosti previdjeli upravni i sudski organi i ako ona dokazuje da je imala svoj dom od 1987. godine do 1993. godine, te da je taj dom dobila na korištenje kao radnik JŽTP Tuzla, pa da je na temelju toga i stekla pravo na povrat spornog stana, jer joj je ovaj stan dodijeljen zato što je šest godina koristila stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 42 koji nije uvjetan za stanovanje. Apelantica zaključuje da joj je, zbog zanemarivanja navedenih činjenica, uskraćena zaštita u smislu članka 8. Europske konvencije. Dalje, povreda prava na pravično suđenje, prema apelantičinom mišljenju, ogleda se u činjenici da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao izuzetno dugo. U prilog ovoj tvrdnji apelantica je istakla da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao od podnošenja zahtjeva (23. travanj 1999. godine) pa do 7. ožujka 2007. godine, kada je donesena presuda Vrhovnog suda, s tim da ona postupak za ostvarivanje prava na dom, ustvari, vodi od 6. kolovoza 1987. godine do 24. travnja 1993. godine, te od 26. travnja 1993. godine do danas. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da svojom odlukom nije povrijedio apelantičino pravo na dom i na imovinu, a obzirom na činjenicu da je apelantica sporni stan dobila na privremeno korištenje, te da ga je koristila svega dva-tri mjeseca, Ponedjeljak, 26.4.2010. nakon čega je preselila u stan u ulici Užička broj 8, pa je nakon iseljenja iz ovog stana podnijela zahtjev za povrat spornog stana. Zbog navedenog, Vrhovni sud je i dalje mišljenja da sporni stan nije predstavljao apelantičin dom, odnosno imovinu u koju se ima pravo vratiti. U pogledu navoda iz apelacije o povredi članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud je istakao da ima oko 2000 predmeta povodom tužbi iz 2002. i 2003. godine i preko 1000 predmeta povodom priziva, te da prioritetno rješava tužbe kao i prizive koji se odnose na povrat stanova, a kojih ima oko 300. 19. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da je prema stanju upravnog spisa apelantica sporni stan koristila kao privremeni korisnik, i to u razdoblju od dva-tri mjeseca, pa da se po tom temelju predmetni stan ne može smatrati njezinim domom i imovinom. Kantonalni sud je neutemeljenim ocijenio i razloge iznesene u apelaciji, a kojim apelantica opravdava zašto je propustila podnijeti zahtjev za povrat stana u ulici Ivana Markovića Irca broj 42, te zaključio da se zbog toga apelantica ne može pozivati na bilo koja prava na temelju tog stana. 20. Ministarstvo za prostorno uređenje je u odgovoru istaklo da nisu prekršena apelantičina prava u vođenim upravnim postupcima, te da su pravilno primijenjeni pozitivni propisi. V. Relevantni propisi 21. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi: Članak 60. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 22. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Članak 76. Postupak po redovnim i izvanrednim pravnim sredstvima podnesenim do dana stupanja na snagu ovog zakona, koji nije završen, nastavit će se pred Vrhovnim sudom prema odredbama ranije važećeg zakona. 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 27. Sukladno članku 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 28. Iz navoda iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 29. U odnosu na povredu prava na dom i prava na imovinu, kao i da svoje pravo na dom pokušava ostvariti još od 1987. godine, apelantica je istakla da je u vođenim postupcima u potpunosti zanemarena činjenica da je ona imala svoj dom od 1987. godine do 1993. godine, da je stan u tijeku rata porušen. Dakle, ona zbog toga nije podnijela zahtjev za povrat, odnosno da je zbog toga i podnijela zahtjev za povrat spornog stana, a koji joj je njezin poslodavac kao vlasnik stana dodijelio kao zamjenski. 30. U svezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da Ustav Bosne i Hercegovine i Europska konvencija ne sadrže pravo na stjecanje doma ili rješavanje stambenog pitanja. Naime, u predmetu Velosa Barreto (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda od 21. studenoga 1995. godine, serija A-334) smatralo se da djelotvorna zaštita poštivanja privatnog i obiteljskog života ne može tražiti postojanje, u domaćem zakonodavstvu, pravne zaštite koja omogućava svakoj obitelji da ima dom samo za sebe. Navedeno stajalište podržava i Ustavni sud, te ponovo naglašava da članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije daju pravo na poštivanje i zaštitu od uznemiravanja samo postojećeg doma koji apelant već ima. Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantičin "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje tog "doma". Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je kao nesporno utvrđeno da je sporni stan apelantici dodijeljen na privremeno korištenje, da nikad nije zaključila ugovor o korištenju stana, da je u spornom stanu boravila od 26. travnja 1993. godine pa do 19. listopada 1993. godine, kada ga je napustila i preselila se u veći stan. Apelantica nije predočila niti jedan dokaz koji bi upućivao na zaključak da iz spornog stana nije iselila dobrovoljno. Dakle, apelantica je u spornom stanu živjela i obavljala svoje uobičajene aktivnosti i zanimanja oko šest mjeseci, te iz stana dobrovoljno iselila u listopadu 1993. godine. Dalje, apelantica nije predočila bilo kakve dokaze koji bi uputili na zaključak da je ostvarila dovoljno jaku vezu sa ovim stanom, a kako bi se on mogao smatrati njezinim domom u smislu članka 8. Europske konvencije. Obzirom na činjenicu da se sporni stan ne može smatrati apelantičinim dom, te da apelantica nije predočila niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak da je u odnosu na sporni stan stekla bilo kakva prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 31. Dalje, apelantica je istakla da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu i ne daje pravo na stjecanje imovine (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. lipnja 1979. godine, serija A-31). Navedeno stajalište konstantno podržava i Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi, te naglašava da ni članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina, ali se ne daje pravo na stjecanje imovine u budućnosti. U konkretnom slučaju, predmet vođenih postupaka je bio sporni stan na kojem apelantica nije imala konstituirano bilo kakvo pravo do 1. travnja 1991. godine, odnosno od 1. travnja 1991. godine do 7. veljače 1998. godine, kao ni u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat spornog stana. Dalje, apelantica nije ponudila niti jedan dokaz na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je imala legitimna očekivanja u pogledu stjecanja bilo kakvog prava na spornom stanu u vrijeme kada je vodila upravne i sudske postupke. Prema navedenom, Ustavni Broj 24 – Strana 181 sud zaključuje da se sporni stan ne može smatrati apelantičinom imovinom, te da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 32. Imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je apelacija u dijelu koji se odnosi na povredu prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 33. Dalje, u pogledu navoda iz apelacije koji se tiču povrede prava na pravično suđenje u odnosu na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da je predmet pobijanja apelacijom presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantica je primila 19. travnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 18. lipnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud zaključuje da apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelantica smatra da je u postupku u povodu zahtjeva za povrat stana, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Už-98/03 od 7. ožujka 2007. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku. Pravo na pravičan postupak 36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantna načela 38. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 39. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Europski sud za ljudska prava, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 40. Konačno, Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud za Broj 24 – Strana 182 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ljudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 41. Apelantica je postupak za povrat spornog stana pokrenula zahtjevom podnesenim Službi za stambene poslove 23. travnja 1999. godine. Ovaj postupak okončan je pobijanom presudom Vrhovnog suda od 7. ožujka 2007. godine. Dakle, cjelokupni postupak povodom apelantičinog zahtjeva pred upravnim i sudskim organima trajao je sedam godina i deset mjeseci. 42. Za početak relevantnog razdoblja Ustavni sud je odredio 23. travanj 1999. godine zbog toga što je postupak za povrat stana, sukladno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, upravni postupak koji provodi nadležni organ uprave općine na čijem području se stan nalazi, a na temelju zahtjeva koji podnosi stranka. Dakle, Ustavni sud je zaključio da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut navedenog datuma, obzirom na to da je apelantica u zahtjevu od 23. travnja 1999. godine prvi put istakla zahtjev za zaštitu svojih prava, a koja su kasnije bila predmet raspravljanja i pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom (vidi Europski sud za ljudska prava, Katte Klitshe de la Grange protiv Italije, presuda od 27. listopada 1994. godine, stavak 50). c) Analiza razumnosti trajanja postupka 43. Apelantica je podnošenjem zahtjeva 23. travnja 1999. godine pokrenula postupak za povrat stana u posjed, sukladno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se na temelju svega predočenog ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju ovaj postupak bio složen, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja, pa, prema tome, složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. Upravni postupak 44. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je usmena rasprava u postupku povodom apelantičinog zahtjeva za povrat stana, uz sudjelovanje apelantice i svih zainteresiranih, održana tek 13. prosinca 2001. godine, te da je Služba za stambene poslove donijela rješenje 14. veljače 2002. godine, tj. nakon dvije godine i devet mjeseci od podnošenja zahtjeva. Također, na temelju predočenog Ustavnom sudu ne može se naći razumno opravdanje za Službu za stambene poslove zbog ovako dugog odlučivanja o apelantičinom zahtjevu. 45. Protiv prvostupanjskog rješenja apelantica je 5. ožujka 2002. godine izjavila priziv Ministarstvu za prostorno uređenje, koje je o prizivu odlučilo rješenjem od 31. srpnja 2002. godine, tj. nakon nešto više od četiri mjeseca. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo za prostorno uređenje se nije izjašnjavalo u pogledu apelantičinog navoda da je postupak povodom zahtjeva za povrat stana trajao neopravdano dugo niti je u svezi s tim iznijelo bilo kakve razloge. 46. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da se dužina upravnog postupka ne može u cijelosti staviti na teret upravnim organima budući da je apelantica, ukoliko je smatrala da odluka o njezinom zahtjevu, odnosno prizivu, nije donesena u zakonom propisanom roku, imala mogućnost, prema odredbama Zakona o upravnim sporovima, podnijeti priziv, odnosno tužbu zbog šutnje administracije, što prema stanju spisa nije učinila (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 12/07 od 15. travnja 2009. godine, stavak 28, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 50/09). Sudski postupak 47. Apelantica je tužbom od 9. rujna 2002. godine pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva za prostorno uređenje. Kantonalni sud je o tužbi odlučio presudom od 28. studenoga 2002. godine, tj. nakon nepuna dva mjeseca. 48. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je 4. siječnja 2003. godine izjavila priziv Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je o apelantičinom prizivu odlučio presudom od 7. ožujka 2007. Ponedjeljak, 26.4.2010. godine, tj. nakon četiri godine i četiri mjeseca. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da neodlučivanje o apelantičinom prizivu može pokrenuti pitanje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije u pogledu suđenja u razumnom roku, ali da je dužina postupka uzrokovana velikim brojem predmeta. 49. U svezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194. stavak 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Dalje, a kako je to već ukazano u stavku 39. ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 50. Bez obzira na činjenicu što je apelantica nekorištenjem mogućnosti da podnese priziv, odnosno tužbu zbog šutnje uprave, u izvjesnoj mjeri doprinijela dužini upravnog postupka, te da je postupak pred Kantonalnim sudom okončan u relativno kratkom razdoblju, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, zaključuje da se dužina postupka u povodu apelantičinog zahtjeva za povrat stana može staviti u pretežnom dijelu na teret Vrhovnom sudu. Naime, postupak odlučivanja o apelantičinom prizivu pred Vrhovnim sudom trajao je četiri godine i četiri mjeseca. Naime, svrha garancija ustanovljenih člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije podrazumijeva pravo da u razumnom roku sudskom odlukom bude okončana neizvjesnost u kojoj se osoba nalazi u pogledu svojih građanskih prava. Na obim ove garancije ne utječe hoće li u konačnici ishod biti povoljan ili nepovoljan za osobu, kao ni može li ili ne može osoba imati očekivanja da će ishoditi odluku u svoju korist. 51. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 52. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povredu ovog prava Ustavni sud vidi u činjenici da se značajno razdoblje cjelokupnog postupka od sedam godina i deset mjeseci može u potpunosti staviti na teret nadležnom redovnom sudu koji je kao razlog nepostupanja povodom apelantičine tužbe naveo opterećenost velikim brojem predmeta. Naime, svrha garancija ustanovljenih člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije podrazumijeva pravo da u razumnom roku sudskom odlukom bude okončana neizvjesnost u kojoj se osoba nalazi u pogledu svojih građanskih prava. Na obim ove garancije ne utječe hoće li u konačnici ishod biti povoljan ili nepovoljan za osobu, kao ni može li ili ne može osoba imati očekivanja da će ishoditi odluku u svoju korist. 53. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1807/07, rješavajući apelaciju Eve Tomić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Eve Tomić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine. Odbacuje se apelacija Eve Tomić u odnosu na pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-187/02 od 28. novembra 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Eva Tomić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Tuzle podnijela je 18. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Takođe je podnijela apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-187/02 od 28. novembra 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva prostornog uređewa i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređewa) zatraženo je 2. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. jula 2007. godine, a Kantonalni sud 6. jula 2007. godine. Ministarstvo prostornog uređewa je odgovor na apelaciju dostavilo 9. jula 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva prostornog uređewa dostavljeni su apelantkiwi 21. oktobra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. ŽTO-RO za stabilna postrojewa Sarajevo, OOUR za pruge i postrojewa Tuzla, Rješenjem broj 1070/87 od 6. avgusta 1987. godine dodijelio je apelantkiwi, kao svojoj radnici, jednosoban stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 42. Stan joj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 183 je dodijeljen kao nužni smještaj. Na osnovu ovog rješewa zakqučen je Ugovor o korišćenju stana broj 1070/87 od 6. avgusta 1987. godine, a u kom je apelantkiwa označena kao nosilac stanarskog prava. 7. Javno željezničko transportno preduzeće Tuzla (u daqnjem tekstu: JŽTP Tuzla) je Rješenjem broj 74/93 od 26. aprila 1993. godine apelantkiwi, kao svojoj radnici, dodijelilo na privremeno korišćenje dvosoban stan u ulici Ivana Markovića broj 85/2 (u daqnjem tekstu: sporni stan). U članu IV rješewa navedeno je da će odluku o konačnoj dodjeli stana na korišćenje donijeti Komisija za stambene odnose Sekcije ZOP Tuzla, u skladu sa Pravilnikom o stambenim odnosima preduzeća. 8. Opštinski sekretarijat za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove i zaštitu okoliša je Rješenjem broj 06-04/7-372-1825/93 od 19. oktobra 1993. godine, a nakon pogibije apelantkiwinog supruga, apelantkiwi dodijelio na privremeno korišćenje stan u ulici Užička broj 8. Sporni stan u kom je apelantkiwa do tada živjela JŽTP Tuzla je dodijelio drugom licu. 9. Apelantkiwa je 23. aprila 1999. godine podnijela zahtjev za povraćaj u posjed spornog stana, a u kom je živjela od aprila 1993. godine do oktobra 1993. godine. 10. Služba za stambene poslove Opštine Tuzla (u daqnjem tekstu: Služba za stambene poslove) je Rješenjem broj 05-02/3-23-1411/99 i 5228/99 od 14. februara 2002. godine apelantkiwin zahtjev za povraćaj spornog stana odbila kao neosnovan. Nakon pravosnažnosti ovog rješewa posebnim rješenjem su se trebala utvrditi prava sopstvenika i prava sadašnjeg korisnika spornog stana. U obrazloženju rješewa je istaknuto da je nakon smrti nosioca stanarskog prava na spornom stanu, stan dodijeljen na privremeno korišćenje apelantkiwi, a koja ga je koristila nekoliko mjeseci, da bi joj, kao supruzi poginulog borca, bio dodijeljen veći stan u koji se preselila. S obzirom na to da je sporni stan svojina JŽTP Tuzla, te da je nosilac stanarskog prava preminuo, stan je dodijeljen radniku preduzeća koji je zakqučio i ugovor o korišćenju stana. Konačno, na osnovu valjano zakqučenog ugovora o zamjeni stana, te ugovora o korišćenju stana, u spornom stanu se nalazi sadašwi nosilac stanarskog prava. Apelantkiwi je sporni stan dodijeljen na privremeno korišćenje, stan je koristila svega nekoliko mjeseci i u tom periodu nije zakqučila ugovor o korišćenju stana sa Javnim stambenim preduzećem Tuzla. Dakle, apelantkiwa se ne može smatrati nosiocem stanarskog prava koji bi po važećim zakonskim propisima mogao da traži povraćaj u posjed spornog stana. 11. Apelantkiwa je 5. marta 2002. godine na rješenje Službe za stambene poslove blagovremeno izjavila žalbu Ministarstvu prostornog uređewa. U žalbi je istakla da joj je sporni stan dodijeljen kao zamjenski za stan koji je koristila u ulici Ivana Markovića Irca broj 42 od 1987. do 1993. godine i na kom je bila nosilac stanarskog prava i imala zakqučen ugovor o korišćenju stana, a koji je porušen i više ne postoji na ovoj lokaciji. Dalje, sadašwi nosilac stanarskog prava na spornom stanu je stekao to pravo na osnovu ugovora o zamjeni stana, sa licem kojem je stan dodijeljen 1993. godine, pa apelantkiwa smatra da je, primjenom člana 2 stav 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, trebalo poništiti ugovor o zamjeni i sadašnjem nosiocu stanarskog prava naložiti da sporni stan oslobodi, pod prijetwom prinudnog izvršewa. U vezi s tim, apelantkiwa ističe da nije bilo mjesta da se prava sopstvenika stana i korisnika spornog stana rješavaju posebnim rješenjem, zbog što je sopstvenik poznat, a niko od korisnika spornog stana, ukqučujući i nju, nije 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na tom stanu. Najzad, u žalbi je istakla da se u vođenom postupku nije ni pomiwao njen stan koji je porušen, a koji se nalazio u ulici Ivana Markovića Irca broj 42. Broj 24 – Strana 184 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 12. Ministarstvo za prostorno uređenje je Rješenjem broj 12-06/2-23-1592/01 od 31. jula 2002. godine apelantkiwinu žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju je istaknuto da je u prvostepenom postupku kao nesporno utvrđeno, a što apelantkiwa u žalbi nije ni osporavala, da je sporni stan dobila na osnovu Rješewa JŽTP Tuzla broj 74/93 od 26. aprila 1993. godine, da za sporni stan nikad nije imala zakqučen ugovor o korišćenju stana, te da je nakon nekoliko mjeseci preselila u drugi stan. U vezi sa ovako utvrđenim činjeničnim stanjem, Ministarstvo za prostorno uređenje je zakqučilo da je pravilna odluka prvostepenog organa da, u skladu sa članom 2 stav 3 i članom 4 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apelantkiwin zahtjev za povraćaj spornog stana odbije. 13. Apelantkiwa je tužbom od 9. septembra 2002. godine pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor protiv rješewa Ministarstva za prostorno uređenje, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stawa. Apelantkiwa je ponovno istakla da joj je sporni stan dodijeljen kao zamjenski za stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 46, i to zbog toga što su oba stana bila svojina JŽTP Tuzla, čiji je bila radnik, te da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu umro i nije bilo zahtjeva za povraćaj stana. Dalje, ponovila je stav da je primjenom istih zakonskih odredbi trebao prestati i ugovor o zamjeni stana, a na osnovu kog sadašwi korisnik boravi u stanu. Najzad, apelantkiwa je istakla da ni prvostepeni ni drugostepeni organi nisu odlučili o njenom pravu na alternativni smještaj, a s obzirom na to da je njen stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 42 porušen. 14. Kantonalni sud je Presudom broj U.177/02 od 28. novembra 2002. godine apelantkiwinu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelantkiwa sporni stan koristila na osnovu privremenog rješewa, da nije zakqučila ugovor o korišćenju stana, te da je iz stana iselila svojom voqom i bez objektivnih razloga, a radi preseljewa u veći stan. U vezi s tim, sud se pozvao na član 6 Zakona o stambenim odnosima, kojim je regulisano ko može da ima svojstvo nosioca stanarskog prava. Sud se, takođe, pozvao i na član 2 stav 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a kojim je regulisano da stanarska prava stečena od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaju da važe, a lice koje živi u stanu smatra se privremenim korisnikom kojem, u slučaju da nema drugi smještaj, pripada pravo na alternativni smještaj, odnosno pravo na produženje ugovora, ako nema bivšeg korisnika stana, odnosno ako je podneseni zahtjev za povraćaj stana odbijen u skladu sa članom 5 navedenog zakona. Najzad, sud je ocijenio irelevantnim apelantkiwine navode da je ovaj stan dobila kao zamjenski za svoj raniji stan koji je u ratu porušen, te je uputio da pravo na alternativni smještaj može da traži u postupku za rješavanje zahtjeva za povraćaj stana u ulici Užička broj 8, a u koji je preselila iz spornog stana i za koji je stekla svojstvo privremenog korisnika. 15. Apelantkiwa je 4. januara 2003. godine na presudu Kantonalnog suda izjavila žalbu Vrhovnom sudu. Apelantkiwa je u žalbi istakla da 1993. godine, tj. u vrijeme kada joj je dodijeljen stan u ulici Užička broj 8, nije mogla da zna da će 1998. godine, odnosno 1999. godine biti donesen Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, u tom slučaju apelantkiwa ne bi ni napuštala sporni stan. Takođe, apelantkiwa smatra da joj kao prvom privremenom korisniku spornog stana, po principu "prvi u vremenu prvi u pravu" pripada pravo da bude proglašena privremenim korisnikom stana. Dalje, apelantkiwa je istakla da je Kantonalni sud prejudicirao stvar proglašavajući sadašnjeg korisnika privremenim korisnikom, a s obzirom na činjenicu da je u tački II Rješewa Službe za stambene poslove broj 05-02/3-23-1411/99 i 5228/99 od 14. februara 2002. godine utvrđeno da će prava sopstvenika stana i prava sadašnjeg korisnika stana biti utvrđena posebnim rješenjem. Ponedjeljak, 26.4.2010. 16. Vrhovni sud je Presudom broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine apelantkiwinu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da ne prihvata činjenično utvrđenje Kantonalnog suda da je apelantkiwa bez objektivnih razloga napustila sporni stan i preselila u veći stan, jer to ne proizilazi iz stawa spisa, odnosno ova činjenica nije bila predmet preispitivawa i utvrđivawa ni u upravnom postupku, ni u postupku pred Kantonalnim sudom. Međutim, kako je činjenično stanje u svemu ostalom potpuno i pravilno utvrđeno, te je bilo nesporno među strankama u vođenim postupcima, ova činjenica nije uticala na pravilno i zakonito rješenje konkretne pravne stvari. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantkiwino pozivanje na princip "prvi u vremenu prvi u pravu". Ovakav zakqučak zasnovan je na činjenici da, u skladu sa članom 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pravo na povraćaj stana ima nosilac stanarskog prava, pa apelantkiwa svoje pravo ne može da zasniva na ovom osnovu jer je bila samo privremeni korisnik navedenog stana. S obzirom na to da joj je sporni stan dodijeljen na privremeno korišćenje, zatim da je stan koristila, kako i sama navodi, svega dva-tri mjeseca, Vrhovni sud je zakqučio da sporni stan ne može da se smatra ni apelantkiwinim domom u smislu člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Dakle, ni po tom osnovu apelantkiwi ne pripada pravo na povraćaj stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelantkiwa smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelantkiwa iznosi hronologiju vođenih postupaka kako je to već navedeno u dijelu ove odluke označenom kao Činjenice predmeta. Dalje, apelantkiwa ističe da je zahtjev za povraćaj spornog stana podnijela zbog toga što je u toku postupka za povraćaj predmetnog stana saznala da je njen raniji stan porušen. Dakle, stan koji je apelantkiwa koristila od 1987. do 1993. godine, u ulici Ivana Markovića Irca broj 42, stan koji je koristila duže od šest godina i u koji je uložila sopstvena materijalna sredstva, a o rušenju stana je dobila i zvaničan akt Službe za inspekcijske poslove Opštine Tuzla. Apelantkiwa ističe da zbog toga nije bila u mogućnosti da preinači zahtjev za povraćaj stana u ulici Ivana Markovića Irca broj 42. Smatra da su ovu činjenicu u potpunosti previdjeli upravni i sudski organi i ako ona dokazuje da je imala svoj dom od 1987. godine do 1993. godine, te da je taj dom dobila na korišćenje kao radnik JŽTP Tuzla, pa da je na osnovu toga i stekla pravo na povraćaj spornog stana, jer joj je ovaj stan dodijeljen zato što je šest godina koristila stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 42 koji nije uslovan za stanovanje. Apelantkiwa zakqučuje da joj je, zbog zanemarivawa navedenih činjenica, uskraćena zaštita u smislu člana 8 Evropske konvencije. Dalje, povreda prava na pravično suđenje, prema apelantkiwinom mišljenju, ogleda se u činjenici da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao izuzetno dugo. U prilog ovoj tvrdwi apelantkiwa je istakla da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao od podnošewa zahtjeva (23. april 1999. godine) pa do 7. marta 2007. godine, kada je donesena presuda Vrhovnog suda, s tim da ona postupak za ostvarivanje prava na dom, ustvari, vodi od 6. avgusta 1987. godine do 24. aprila 1993. godine, te od 26. aprila 1993. godine do danas. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da svojom odlukom nije povrijedio apelantkiwino pravo na dom i na imovinu, a s obzirom na činjenicu da je apelantkiwa sporni stan dobila na privremeno korišćenje, te da ga je koristila svega dva-tri Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH mjeseca, nakon čega je preselila u stan u ulici Užička broj 8, pa je nakon iseljewa iz ovog stana podnijela zahtjev za povraćaj spornog stana. Zbog navedenog, Vrhovni sud je i dalje mišljewa da sporni stan nije predstavljao apelantkiwin dom, odnosno imovinu u koju ima pravo da se vrati. U pogledu navoda iz apelacije o povredi člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud je istakao da ima oko 2000 predmeta povodom tužbi iz 2002. i 2003. godine i preko 1000 predmeta povodom žalbi, te da prioritetno rješava tužbe kao i žalbe koje se odnose na povraćaj stanova, a kojih ima oko 300. 19. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da je prema stanju upravnog spisa apelantkiwa sporni stan koristila kao privremeni korisnik, i to u periodu od dva-tri mjeseca, pa da po tom osnovu predmetni stan ne može da se smatra njenim domom i imovinom. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio i razloge iznesene u apelaciji, a kojim apelantkiwa opravdava zašto je propustila da podnese zahtjev za povraćaj stana u ulici Ivana Markovića Irca broj 42, te zakqučio da zbog toga apelantkiwa ne može da se poziva na bilo koja prava na osnovu tog stana. 20. Ministarstvo za prostorno uređenje je u odgovoru istaklo da nisu prekršena apelantkiwina prava u vođenim upravnim postupcima, te da su pravilno primijenjeni pozitivni propisi. V. Relevantni propisi 21. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 60 Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će da se primjenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 22. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 76 Postupak po redovnim i vanrednim pravnim sredstvima podnesenim do dana stupawa na snagu ovog zakona, koji nije završen, nastaviće se pred Vrhovnim sudom prema odredbama ranije važećeg zakona. 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan nastojati da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 27. U skladu sa članom 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Broj 24 – Strana 185 28. Iz navoda iz apelacije proizilazi da apelantkiwa smatra da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 29. U odnosu na povredu prava na dom i prava na imovinu, kao i da svoje pravo na dom pokušava da ostvari još od 1987. godine, apelantkiwa je istakla da je u vođenim postupcima u potpunosti zanemarena činjenica da je ona imala svoj dom od 1987. godine do 1993. godine, da je stan u toku rata porušen. Dakle, ona zbog toga nije podnijela zahtjev za povraćaj, odnosno da je zbog toga i podnijela zahtjev za povraćaj spornog stana, a koji joj je njen poslodavac kao sopstvenik stana dodijelio kao zamjenski. 30. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija ne sadrže pravo na sticanje doma ili rješavanje stambenog pitawa. Naime, u predmetu Velosa Barreto (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda od 21. novembra 1995. godine, serija A-334) smatralo se da djelotvorna zaštita poštovawa privatnog i porodičnog života ne može da traži postojanje, u domaćem zakonodavstvu, pravne zaštite koja omogućava svakoj porodici da ima dom samo za sebe. Navedeno stanovište podržava i Ustavni sud, te ponovo naglašava da član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije daju pravo na poštovanje i zaštitu od uznemiravawa samo postojećeg doma koji apelant već ima. Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, mora da utvrdi da li je sporni stan predstavljao apelantkiwin "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantkiwa poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštovanje tog "doma". Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je kao nesporno utvrđeno da je sporni stan apelantkiwi dodijeljen na privremeno korišćenje, da nikad nije zakqučila ugovor o korišćenju stana, da je u spornom stanu boravila od 26. aprila 1993. godine pa do 19. oktobra 1993. godine, kada ga je napustila i preselila se u veći stan. Apelantkiwa nije predočila niti jedan dokaz koji bi upućivao na zakqučak da iz spornog stana nije iselila dobrovoqno. Dakle, apelantkiwa je u spornom stanu živjela i obavljala svoje uobičajene aktivnosti i zanimawa oko šest mjeseci, te iz stana dobrovoqno iselila u oktobru 1993. godine. Dalje, apelantkiwa nije predočila bilo kakve dokaze koji bi uputili na zakqučak da je ostvarila dovoqno jaku vezu sa ovim stanom, a kako bi on mogao da se smatra njenim domom u smislu člana 8 Evropske konvencije. S obzirom na činjenicu da sporni stan ne može da se smatra apelantkiwinim dom, te da apelantkiwa nije predočila niti jedan dokaz koji bi uputio na zakqučak da je u odnosu na sporni stan stekla bilo kakva prava, Ustavni sud zakqučuje da su navodi iz apelacije o povredi člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 31. Dalje, apelantkiwa je istakla da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu i ne daje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud za qudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A-31). Navedeno stanovište konstantno podržava i Ustavni sud u svojoj dosadašwoj praksi, te naglašava da ni član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. wime se samo štiti postojeća imovina, ali se ne daje pravo na sticanje imovine u budućnosti. U konkretnom slučaju, predmet vođenih postupaka je bio sporni stan na kom apelantkiwa nije imala konstituisano bilo kakvo pravo do 1. aprila 1991. godine, odnosno od 1. aprila Broj 24 – Strana 186 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 1991. godine do 7. februara 1998. godine, kao ni u vrijeme podnošewa zahtjeva za povraćaj spornog stana. Dalje, apelantkiwa nije ponudila niti jedan dokaz na osnovu kog bi moglo da se zakquči da je imala legitimna očekivawa u pogledu sticawa bilo kakvog prava na spornom stanu u vrijeme kada je vodila upravne i sudske postupke. Prema navedenom, Ustavni sud zakqučuje da sporni stan ne može da se smatra apelantkiwinom imovinom, te da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 32. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je apelacija u dijelu koji se odnosi na povredu prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 33. Dalje, u pogledu navoda iz apelacije koji se tiču povrede prava na pravično suđenje u odnosu na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavawa apelacijom presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 19. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud zakqučuje da apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelantkiwa smatra da je u postupku u povodu zahtjeva za povraćaj stana, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku. Pravo na pravičan postupak 36. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Ponedjeljak, 26.4.2010. 39. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud za qudska prava, Probstmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 40. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud za qudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 41. Apelantkiwa je postupak za povraćaj spornog stana pokrenula zahtjevom podnesenim Službi za stambene poslove 23. aprila 1999. godine. Ovaj postupak okončan je osporenom presudom Vrhovnog suda od 7. marta 2007. godine. Dakle, cjelokupni postupak povodom apelantkiwinog zahtjeva pred upravnim i sudskim organima trajao je sedam godina i deset mjeseci. 42. Za početak relevantnog perioda Ustavni sud je odredio 23. april 1999. godine zbog toga što je postupak za povraćaj stana, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, upravni postupak koji sprovodi nadležni organ uprave opštine na čijem području se stan nalazi, a na osnovu zahtjeva koji podnosi stranka. Dakle, Ustavni sud je zakqučio da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut navedenog datuma, s obzirom na to da je apelantkiwa u zahtjevu od 23. aprila 1999. godine prvi put istakla zahtjev za zaštitu svojih prava, a koja su kasnije bila predmet raspravljanja i pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom (vidi Evropski sud za qudska prava, Klitshe de la Grange protiv Italije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, stav 50). c) Analiza razumnosti trajawa postupka 43. Apelantkiwa je podnošenjem zahtjeva 23. aprila 1999. godine pokrenula postupak za povraćaj stana u posjed, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da na osnovu svega predočenog ne može da se zakquči da je u konkretnom slučaju ovaj postupak bio složen, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitawa, pa, prema tome, složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. Upravni postupak 44. Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je usmena rasprava u postupku povodom apelantkiwinog zahtjeva za povraćaj stana, uz učešće apelantkinje i svih zainteresovanih, održana tek 13. decembra 2001. godine, te da je Služba za stambene poslove donijela rješenje 14. februara 2002. godine, tj. nakon dvije godine i devet mjeseci od podnošewa zahtjeva. Takođe, na osnovu predočenog Ustavnom sudu ne može da se nađe razumno opravdanje za Službu za stambene poslove zbog ovako dugog odlučivawa o apelantkiwinom zahtjevu. 45. Protiv prvostepenog rješewa apelantkiwa je 5. marta 2002. godine izjavila žalbu Ministarstvu za prostorno uređenje, koje je o žalbi odlučilo rješenjem od 31. jula 2002. godine, tj. nakon nešto više od četiri mjeseca. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo za prostorno uređenje se nije izjašwavalo u pogledu apelantkiwinog navoda da je postupak povodom zahtjeva za povraćaj stana trajao neopravdano dugo niti je u vezi s tim iznijelo bilo kakve razloge. 46. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da dužina upravnog postupka ne može u cijelosti da se stavi na teret upravnim organima budući da je apelantkiwa, ukoliko je smatrala da odluka o njenom zahtjevu, odnosno žalbi, nije donesena u zakonom propisanom roku, imala mogućnost, prema odredbama Zakona o upravnim sporovima, da podnese žalbu, odnosno tužbu zbog ćutawa administracije, što prema stanju spisa nije učinila (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 12/07 od 15. aprila 2009. godine, stav 28, Ponedjeljak, 26.4.2010. objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 50/09). Sudski postupak 47. Apelantkiwa je tužbom od 9. septembra 2002. godine pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor protiv rješewa Ministarstva za prostorno uređenje. Kantonalni sud je o tužbi odlučio presudom od 28. novembra 2002. godine, tj. nakon nepuna dva mjeseca. 48. Protiv presude Kantonalnog suda apelantkiwa je 4. januara 2003. godine izjavila žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je o apelantkiwinoj žalbi odlučio presudom od 7. marta 2007. godine, tj. nakon četiri godine i četiri mjeseca. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da neodlučivanje o apelantkiwinoj žalbi može da pokrene pitanje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu suđewa u razumnom roku, ali da je dužina postupka uzrokovana velikim brojem predmeta. 49. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194 stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dalje, a kako je to već ukazano u stavu 39 ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 50. Bez obzira na činjenicu što je apelantkiwa nekorišćenjem mogućnosti da podnese žalbu, odnosno tužbu zbog ćutawa uprave, u izvjesnoj mjeri doprinijela dužini upravnog postupka, te da je postupak pred Kantonalnim sudom okončan u relativno kratkom periodu, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, zakqučuje da dužina postupka u povodu apelantkiwinog zahtjeva za povraćaj stana može da se stavi u pretežnom dijelu na teret Vrhovnom sudu. Naime, postupak odlučivawa o apelantkiwinoj žalbi pred Vrhovnim sudom trajao je četiri godine i četiri mjeseca. Naime, svrha garancija ustanovljenih članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije podrazumijeva pravo da u razumnom roku sudskom odlukom bude okončana neizvjesnost u kojoj se lice nalazi u pogledu svojih građanskih prava. Na obim ove garancije ne utiče da li će u konačnici ishod biti povoljan ili nepovoljan za lice, kao ni da li lice može ili ne može da ima očekivawa da će ishoditi odluku u svoju korist. 51. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 52. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povredu ovog prava Ustavni sud vidi u činjenici da značajan period cjelokupnog postupka od sedam godina i deset mjeseci može u potpunosti da se stavi na teret nadležnom redovnom sudu koji je kao razlog nepostupawa povodom apelantkiwine tužbe naveo opterećenost velikim brojem predmeta. Naime, svrha garancija ustanovljenih članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije podrazumijeva pravo da u razumnom roku sudskom odlukom bude okončana neizvjesnost u kojoj se lice nalazi u pogledu svojih građanskih prava. Na obim ove garancije ne utiče da li će u konačnici ishod biti povoljan ili nepovoljan za lice, kao ni da li lice može ili ne može da ima očekivawa da će ishoditi odluku u svoju korist. 1 Broj 24 – Strana 187 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 53. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1812/07, rješavajući apelaciju Miljana Radonje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Miljana Radonje. Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neizvođenja Miljana Radonje pred sudiju u postupku donošenja rješenja o produženju pritvora Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miljana Radonje podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. marta 2007. godine, jer se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Miljan Radonja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine, 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. marta 2007. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će mu se ukinuti pritvor produžen navedenim rješenjima. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 23. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Broj 24 – Strana 188 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. augusta 2007. godine. Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantu 27. oktobra 2009. godine. 5. Postupajući povodom apelantovog prijedloga, Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1812/07 od 16. jula 2007. godine. U toj odluci Ustavni sud je Vrhovnom sudu naložio da se apelant odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od prijema Odluke o privremenoj mjeri, izvede i sasluša pred nadležnim sudijom na okolnosti produženja pritvora. Vrhovnom sudu je, također, naloženo da u roku od pet dana od prijema Odluke o privremenoj mjeri donese novo rješenje i obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama. 6. Vrhovni sud je dopisom od 25. jula 2007. godine obavijestio Ustavni sud da je u cijelosti postupio u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri, odnosno da je saslušao apelanta i donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-Kv-07-000021 od 24. jula 2007. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Okružni sud je, postupajući povodom Prijedloga Okružnog tužilaštva za određivanje pritvora broj Kt-8/07 od 6. februara 2007. godine, donio Rješenje broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine, kojim je apelantu, zajedno sa još devet osumnjičenih, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383. a) stav 2. u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. u vezi sa st. 1. i 4. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), odredio pritvor zbog razloga propisanih članom 189. stav 1. tač. a), b), v) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) koji teče od 6. februara 2007. godine i može trajati najduže mjesec dana, odnosno do 6. marta 2007. godine. 9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora sudije za prethodni postupak od 6. februara 2007. godine, Okružni sud je u vijeću od troje sudija donio Rješenje broj 011-0-Kv-07-000 005 od 13. februara 2007. godine. Tim je rješenjem Okružni sud apelantovu žalbu djelimično uvažio i Rješenje broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine u odnosu na njega preinačio u odluci o dužini trajanja pritvora, tako što je odredio da pritvor u odnosu na apelanta prema ovom rješenju može trajati do 5. marta 2007. godine do 6.00 sati. 10. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine, apelantu je produžen pritvor do 5. maja 2007. godine do 6.00 sati, koji mu je ranije određen Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine. 11. Apelant je 2. aprila 2007. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine i Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će mu se ukinuti pritvor određen navedenim rješenjima. 12. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 997/07 od 9. maja 2007. godine apelaciju odbacio kao nedopuštenu u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, a u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije jer je preuranjena. 13. U međuvremenu, Specijalno tužilaštvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala je uputilo Ponedjeljak, 26.4.2010. Prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim broj Kt-ST-8/07 od 27. aprila 2007. godine za još tri mjeseca zbog razloga predviđenih odredbama člana 189. stav 1. tač. b), v) i g) ZKPRS. Vrhovni sud u Posebnom vijeću za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala je osporenim Rješenjem broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, na osnovu člana 192. stav 3. ZKPRS, apelantu produžio pritvor za još tri mjeseca. Pritvor je određen Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine, a produžen Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine. Pritvor koji je apelantu produžen osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine može trajati do 5. augusta 2007. godine do 6.00 sati. 14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se u Specijalnom tužilaštvu za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala vodi postupak protiv apelanta zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 383. a) stav 3. u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. tač. 1. i 4. KZRS. Dalje je sud naveo da pritvorski osnov propisan odredbom člana 189. stav 1. tačka b) ZKPRS postoji jer je u istražnom postupku potrebno saslušati brojne svjedoke navedene u prijedlogu za produženje pritvora, te izvršiti istražnu radnju prepoznavanja lica, a opravdana je bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi utjecati na osumnjičenog Miroslava Lazarevića koji se nalazi u bjekstvu. Također, i dalje postoje okolnosti koje imaju karakter naročitih, a koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo. Time je ostvaren pritvorski osnov propisan odredbom člana 189. stav 1. tačka v) ZKPRS. U pogledu postojanja razloga za pritvor propisanog odredbom člana 189. stav 1. tačka g) ZKPRS, Vrhovni sud smatra da okolnosti koje karakteriziraju način izvršenja djela, sa posebnim naglaskom na razgranatu organizaciju sa visokim stepenom podjele poslova, ukazuje na takav stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca da razlozi sigurnosti građana čine neophodnim zadržavanje osumnjičenih u pritvoru, a kako su u pitanju krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora preko deset godina, to je ostvaren i objektivni uvjet za primjenu ovog pritvorskog osnova. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da, kada se ima u vidu složenost postupka istrage, posmatrano sa aspekta dokaznog materijala koje je nužno pribaviti, te težine krivičnih djela za koja se istraga provodi, navedene okolnosti predstavljaju važne razloge u smislu člana 192. stav 3. ZKPRS za produženje pritvora osumnjičenima, uz postojanje pritvorskih osnova predviđenih odredbama člana 189. stav 1. tač. b), v) i g) ZKPRS. Prilikom odlučivanja o vremenskom periodu na koji će se osumnjičenima produžiti pritvor, Vrhovni sud smatra da obim predviđenih istražnih radnji koje još treba obaviti, te njena složenost, opravdavaju produženje pritvora u trajanju od tri mjeseca. 15. Vrhovni sud je osporenim Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja o produženju pritvora od 2. maja 2007. godine odbio kao neosnovanu. Prema ocjeni suda, u obrazloženju rješenja o produženju pritvora osumnjičenim dati su jasni i prihvatljivi razlozi o osnovanoj sumnji kao zakonskom uvjetu za određivanje a time i produženje pritvora. Također, sud smatra da rješenje o produženju pritvora za svaki od pritvorskih razloga daje argumentirano obrazloženje, polazeći od težine djela, brojnosti lica i radnji u izvršenju djela, njihove organiziranosti i povezanosti, nalazeći u tim okolnostima karakter naročitih okolnosti koje u smislu odredbe člana 192. stav 3. ZKPRS opravdavaju produženje pritvora. Pri tome je sud naglasio složenost postupka istrage u dosadašnjem toku, te neophodnost preduzimanja drugih navedenih istražnih radnji. 16. Postupajući u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri, Vrhovni sud je saslušao apelanta, te donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-Kv-07-000021 od 24. jula 2007. godine. Navedenim rješenjem Vrhovni sud je na osnovu člana 192. stav 3. ZKP produžio pritvor apelantu za još tri mjeseca tako da pritvor apelantu po tom rješenju može trajati do 5. augusta 2007. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine do 6.00 sati, a donošenjem navedenog rješenja prestala su da važe rješenja koja je apelant osporio apelacijom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant je naveo da mu je Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine, produžen pritvor za još dva mjeseca. Apelant je, također, istakao da je u međuvremenu, od kada je 2. aprila 2007. godine podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine i Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem istog suda broj 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine, produžio pritvor za još tri mjeseca a koji može trajati do 5. augusta 2007. godine. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je sud donio navedena rješenja o produženju pritvora, a da prije toga nije izveden pred sudiju, te saslušan u "vezi sa pitanjima koja se odnose na produžavanje pritvora po naredbi za proširenje istrage na druga djela". b) Odgovor na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je u cijelosti postupio u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri, odnosno da je saslušao apelanta i donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-KV-07-000 021 od 25. jula 2007. godine. Time je predmetna apelacija postala bespredmetna s obzirom na to da su osporena rješenja prestala da važe. Vrhovni sud je naveo da je apelant imao mogućnost da se izjasni o postojanju osnovane sumnje u odnosu na njega i krivično djelo koje mu se stavlja na teret (Naredba o provođenju istrage od 5. februara 2007. godine), a upravo nakon Odluke o privremenoj mjeri takvu mogućnost je dobio i u odnosu na Naredbu o proširenju istrage od 10. februara 2007. godine. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je apelant dobio mogućnost da se izjasni u odnosu na Naredbu o proširenju istrage. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07) relevantna odredba glasi: Član 192. (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora. (2) Pritvor se po odluci vijeća (član 24. stav 5) na obrazložen prijedlog tužioca može produžiti najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje. (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti na obrazložen prijedlog tužioca za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu. (4) Izuzetno i u izuzetno složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno na obrazloženi prijedlog tužioca za svako produženje koji treba da sadrži izjavu kolegija tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala (član 225. stav 3). O žalbi protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske o Broj 24 – Strana 189 produženju pritvora odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije kojom apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine i Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. 23. Ustavni sud primjećuje da se apelant prije podnošenja predmetne apelacije, a povodom iste pravne stvari, dakle zbog povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, već obraćao Ustavnom sudu apelacijom od 2. aprila 2007. godine, kojom je osporavao Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine i Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine i koja je zavedena pod brojem AP 997/07. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 997/07 od 9. maja 2007. godine apelaciju odbacio kao nedopuštenu u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, a u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije jer je preuranjena. 24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena zbog pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je u odnosu na ovaj dio apelacije odlučio kao u izreci ove odluke. 25. Dalje, apelant je osporio i rješenja Vrhovnog suda br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješenja podnesena 20. juna 2007. godine, a konačno rješenje Vrhovnog suda je doneseno 15. maja 2007. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na osporena rješenja Vrhovnog suda br. 118-0-Kž-07-000 107 od Broj 24 – Strana 190 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima Vrhovnog suda br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. 28. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: Š...Ć c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se to lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da nakon izvršenja krivičnog djela pobjegne; Š...Ć 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast Š...Ć. 29. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud se u pogledu primjenjivosti navedenog člana poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava kako slijedi: član 5. stav 3. Evropske konvencije se odnosi isključivo na kategoriju lica spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311). Iz navoda apelacije kao i iz osporenih rješenja vidljivo je da je apelantu prvobitno određen pritvor a zatim i produžavan zbog razloga predviđenih odredbama člana 189. stav 1. tač. b), v) i g) ZKPRS. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 189. ZKPRS sadržani u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, odnosno da je član 5. stav 3. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. 30. Evropski sud je u nizu svojih presuda ukazao na značaj člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naročito je naglasio da "glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1.c. jeste da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schiesser protiv Švicarske, presuda od 4. decembra 1979. godine, serija A, broj 34. i Skoogstrom protiv Švedske, presuda od 15. jula 1983. godine, serija A, broj 83), kao i "da osigura da svako hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći" (vidi Izvještaje od 13. jula 1983. godine, stranica 13. i str. 30-31). 31. Osim naglašavanja izuzetnog značaja člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Evropski sud je u više svojih presuda utvrdio kršenje navedenog člana kada pritvoreno lice nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedeno pred sudiju. Naprimjer, u slučaju kada ni jedan od podnosilaca predstavke nije zapravo izveden pred sudiju ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je trajao četiri dana i šest sati u jednom, a šest dana i šesnaest i pol sati u drugom slučaju, utvrđena je povreda člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. novembra 1988. godine, serija A-145-B), ili u slučaju kada podnosilac predstavke nije bio izveden pred vojni sud pet dana nakon hapšenja, također je utvrđena povreda člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi presudu Koster od 28. novembra 1991. godine, serija A-221). Ponedjeljak, 26.4.2010. 32. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, vidljivo je koliki se značaj daje članu 5. stav 3. Evropske konvencije, te da su utvrđivane povrede navedenog člana ukoliko se u roku od četiri ili pet dana uhapšeno lice ne izvede pred sudiju, dok bi, s druge strane, bila apsolutno nedopustiva situacija da se uhapšena lica uopće ne izvode pred sudiju prije početka suđenja. 33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant 6. februara 2007. godine u prisutnosti svoga branioca pred sudijom za prethodni postupak dao izjavu i da mu je Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kpp-07-000 010 od 6. februara 2007. godine određen pritvor. Pritvor u fazi istrage, a u smislu člana 192. stav 2. ZKPRS, može trajati najduže jedan mjesec, a poslije toga se može produžiti samo na osnovu rješenja o produženju pritvora, što je u konkretnom slučaju i učinjeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. marta 2007. godine, kada je pritvor apelantu produžen za još dva mjeseca. Stavom 3. navedenog člana propisano je da: "ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi pritvor se može odlukom Vrhovnog suda produžiti na obrazložen prijedlog tužioca za najviše još tri mjeseca". U konkretnom slučaju apelantu je osporenim rješenjima Vrhovnog suda br. 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine i 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine produžen pritvor za još tri mjeseca uz obrazloženje da su osnovi sumnje o počinjenju krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret utvrđivana i obrazlagana prilikom ranijeg produženja pritvora, a da od vremena kada su rješenja donesena pa do ponovnog produženja nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih zaključaka na kojima su zasnovana. 34. Ustavni sud podsjeća na to da standardi Evropske konvencije ne obavezuju sud da prilikom preispitivanja razloga za produženje pritvora u istrazi saslušava osumnjičenog na okolnosti zbog kojih se pritvor produžava. Sud mora imati zakonsku mogućnost da sasluša lice in personam ali to ne znači da u konkretnom slučaju apelant mora biti saslušan na taj način. U predmetu Sanchez-Reisse protiv Švicarske Evropski sud je zaključio da lice mora imati "neke koristi od kontradiktornog postupka" ako to okolnosti dopuštaju. U navedenom slučaju zaključak je bio da saslušanje aplikanta, čak da se pojavio lično pred sudom, ne bi pomoglo njegovom puštanju na slobodu (vidi Evropski sud, presuda od 21. oktobra 1986. godine, serija A, broj 107, stav 51). Međutim, iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu i navoda apelacije proizlazi da u konkretnom slučaju apelant prilikom produženja pritvora osporenim rješenjima nije bio izveden pred sudiju i nije mu omogućeno da se izjasni o Naredbi o proširenju istrage Specijalnog tužilaštva broj Kt-St-8/07 od 10. februara 2007. godine, kako to nalaže član 5. stav 3. Evropske konvencije. 35. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1812/07 od 16. jula 2007. godine, kojom je naložio Vrhovnom sudu da apelanta odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od prijema odluke, izvede i sasluša pred nadležnim sudijom na okolnost naredbe o proširenja istrage i na okolnost produženja pritvora. Ustavni sud primjećuje da je u roku od 24 sata nakon prijema odluke o privremenoj mjeri Vrhovni sud omogućio apelantu da se na sjednici vijeća, koja je održana 24. jula 2007. godine, izjasni o Naredbi o proširenju istrage i o prijedlogu za produženje pritvora i da je taj način Vrhovni sud ispunio obavezu iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, odnosno da se lice lišeno slobode odmah izvede pred sudiju. 36. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant od 2. maja 2007. godine (kada je Vrhovni sud apelantu osporenim rješenjem produžio pritvor) do 24. jula 2007. godine (kada je Vrhovni sud postupio u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri i omogućio apelantu da se izjasni o Naredbi o proširenju istrage i o prijedlogu za produženje pritvora), proveo u pritvoru 84 dana a da nije izveden pred sudiju ili "drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast". Ponedjeljak, 26.4.2010. 37. U vezi sa navodima Vrhovnog suda da je "saslušao apelanta i donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-KV-07-000 021 od 25. jula 2007. godine, čime je predmetna apelacija postala bespredmetna s obzirom na to da su osporena rješenja prestala da važe", Ustavni sud smatra da bez obzira na to što je Vrhovni sud postupio u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri i saslušao apelanta na okolnosti proširenja istrage i na okolnosti prijedloga za produženje pritvora, period apelantovog pritvora od 84 dana bez izvođenja pred sudiju nije prihvatljiv sa aspekta prava zaštićenog članom 5. stav 3. Evropske konvencije. S obzirom na navedenu jurisprudenciju Evropskog suda, ali i na vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da ovaj period ne ispunjava zahtjev koji član 5. stav 3. Evropske konvencije postavlja, jer se ne može smatrati "promptnim" ili "najkraćim mogućim vremenom" (vidi Odluku o meritumu broj AP 976/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u "Službenom glasnik BiH" broj 43/06). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je apelant proveo u pritvoru više od šest mjeseci a da nije izveden pred sudiju ili "drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast", te zaključio da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada se protiv lica lišenog slobode odredi a zatim i produžava pritvor, a da to lice nije "odmah" izvedeno pred sudiju radi davanja iskaza. 38. Ustavni sud zapaža da, iako prema Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih rješenja, nije postojala striktna obaveza da lice koje se pritvara bude izvedeno pred sudiju, ovo nije moglo biti opravdanje za kršenje prava garantiranih Evropskom konvencijom. Naime, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, a prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu "da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2". To znači da su redovni sudovi trebali direktno primijeniti odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije usprkos, u relevantno vrijeme, nepostojanju u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske striktne obaveze da se uhapšeno lice, tj. lice kojem je određen pritvor, izvede "odmah" pred nadležnog sudiju radi davanja iskaza. U ovom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u međuvremenu došlo do izmjene, odnosno dopune relevantnih zakonskih odredaba na način da su usklađene sa Evropskom konvencijom. Naime, 26. decembra 2008. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 119/08), tako što je članom 188. stav 2. propisano: Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže Š...Ć. Na ovaj način država je ispunila svoju pozitivnu obavezu usklađivanja svojih propisa sa Evropskom konvencijom i pružila je zakonski okvir za osiguranje licima lišenim slobode garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. 39. Ustavni sud smatra da je apelantovim neizvođenjem pred nadležnog sudiju u postupku donošenja rješenja o produženju pritvora Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada se protiv lica lišenog slobode odredi a zatim i produžava pritvor a da to lice nije "odmah" izvedeno pred sudiju radi davanja iskaza na okolnosti proširenja istrage. Pri tome nije odlučujuće da li je Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske takvo postupanje striktno propisivao, budući da prema Ustavu Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju prioritet nad svim drugim zakonima i moraju se direktno primjenjivati. 1 Broj 24 – Strana 191 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 41. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 6. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1812/07, rješavajući apelaciju Miljana Radonje, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 6, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 11. studenoga 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Miljana Radonje. Utvrđuje se povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog neizvođenja Miljana Radonje pred suca u postupku donošenja rješenja o produženju pritvora Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. svibnja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. svibnja 2007. godine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miljana Radonje podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21. ožujka 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. ožujka 2007. godine, jer se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Miljan Radonja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Vesna Rujević, odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 20. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. svibnja 2007. godine, 118-0-Kv-07-000 010 od 2. svibnja 2007. godine, 118-0-Kž-07-000 053 od 21. ožujka 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. ožujka 2007. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će mu se ukinuti pritvor produžen navedenim rješenjima. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužiteljstva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo) zatražena je 23. srpnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. Broj 24 – Strana 192 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. kolovoza 2007. godine. Okružno tužiteljstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantu 27. listopada 2009. godine. 5. Postupajući povodom apelantovog prijedloga, Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1812/07 od 16. srpnja 2007. godine. U toj odluci Ustavni sud je Vrhovnom sudu naložio da se apelant odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od prijema Odluke o privremenoj mjeri, izvede i sasluša pred nadležnim sucem na okolnosti produženja pritvora. Vrhovnom sudu je, također, naloženo da u roku od pet dana od prijema Odluke o privremenoj mjeri donese novo rješenje i obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama. 6. Vrhovni sud je dopisom od 25. srpnja 2007. godine obavijestio Ustavni sud da je u cijelosti postupio sukladno Odluci o privremenoj mjeri, odnosno da je saslušao apelanta i donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-Kv-07-000021 od 24. srpnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Okružni sud je, postupajući povodom Prijedloga Okružnog tužiteljstva za određivanje pritvora broj Kt-8/07 od 6. veljače 2007. godine, donio Rješenje broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. veljače 2007. godine, kojim je apelantu, zajedno sa još devet osumnjičenih, zbog postojanja utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 383. (a) stavak 2. u svezi sa kaznenim djelom teške krađe iz članka 232. stavak 2. u svezi sa st. 1. i 4. Kaznenog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), odredio pritvor zbog razloga propisanih člankom 189. stavak 1. toč. (a), (b), (v) i (g) Zakona o kaznenom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) koji teče od 6. veljače 2007. godine i može trajati najduže mjesec dana, odnosno do 6. ožujka 2007. godine. 9. Odlučujući o apelantovom prizivu protiv rješenja o određivanju pritvora suca za prethodni postupak od 6. veljače 2007. godine, Okružni sud je u vijeću od tri suca donio Rješenje broj 011-0-Kv-07-000 005 od 13. veljače 2007. godine. Tim je rješenjem Okružni sud apelantov priziv djelomično uvažio i Rješenje broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. veljače 2007. godine u odnosu na njega preinačio u odluci o dužini trajanja pritvora, tako što je odredio da pritvor u odnosu na apelanta prema ovom rješenju može trajati do 5. ožujka 2007. godine do 6.00 sati. 10. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. ožujka 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. ožujka 2007. godine, apelantu je produžen pritvor do 5. svibnja 2007. godine do 6.00 sati, koji mu je ranije određen Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. veljače 2007. godine. 11. Apelant je 2. travnja 2007. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21. ožujka 2007. godine i Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. ožujka 2007. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će mu se ukinuti pritvor određen navedenim rješenjima. 12. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 997/07 od 9. svibnja 2007. godine apelaciju odbacio kao nedopuštenu u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena, a u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije jer je preuranjena. 13. U međuvremenu, Specijalno tužiteljstvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala je uputilo Ponedjeljak, 26.4.2010. Prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim broj Kt-ST-8/07 od 27. travnja 2007. godine za još tri mjeseca zbog razloga predviđenih odredbama članka 189. stavak 1. toč. (b), (v) i (g) ZKPRS. Vrhovni sud u Posebnom vijeću za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala je pobijanim Rješenjem broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. svibnja 2007. godine, na temelju članka 192. stavak 3. ZKPRS, apelantu produžio pritvor za još tri mjeseca. Pritvor je određen Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. veljače 2007. godine, a produžen Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. ožujka 2007. godine. Pritvor koji je apelantu produžen pobijanim Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. svibnja 2007. godine može trajati do 5. kolovoza 2007. godine do 6.00 sati. 14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se u Specijalnom tužiteljstvu za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala vodi postupak protiv apelanta zbog kaznenog djela organiziranog kriminala iz članka 383.(a) stavak 3. u svezi sa kaznenim djelom teške krađe iz članka 232. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. toč. 1. i 4. KZRS. Dalje je sud naveo da pritvorski temelj propisan odredbom članka 189. stavak 1. točka (b) ZKPRS postoji jer je u istražnom postupku potrebno saslušati brojne svjedoke navedene u prijedlogu za produženje pritvora, te izvršiti istražnu radnju prepoznavanja osoba, a opravdana je bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi utjecati na osumnjičenog Miroslava Lazarevića koji se nalazi u bijegu. Također, i dalje postoje okolnosti koje imaju karakter naročitih, a koje opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo. Time je ostvaren pritvorski temelj propisan odredbom članka 189. stavak 1. točka (v) ZKPRS. U pogledu postojanja razloga za pritvor propisanog odredbom članka 189. stavak 1. točka (g) ZKPRS, Vrhovni sud smatra da okolnosti koje karakteriziraju način izvršenja djela, sa posebnim naglaskom na razgranatu organizaciju sa visokim stupnjem podjele poslova, ukazuje na takav stupanj društvene opasnosti djela i izvršitelja da razlozi sigurnosti građana čine neophodnim zadržavanje osumnjičenih u pritvoru, a kako su u pitanju kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora preko deset godina, to je ostvaren i objektivni uvjet za primjenu ovog pritvorskog temelja. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da, kada se ima u vidu složenost postupka istrage, promatrano sa aspekta dokaznog materijala koje je nužno pribaviti, te težine kaznenih djela za koja se istraga provodi, navedene okolnosti predstavljaju važne razloge u smislu članka 192. stavak 3. ZKPRS za produženje pritvora osumnjičenima, uz postojanje pritvorskih temelja predviđenih odredbama članka 189. stavak 1. toč. (b), (v) i (g) ZKPRS. Prilikom odlučivanja o vremenskom razdoblju na koje će se osumnjičenima produžiti pritvor, Vrhovni sud smatra da obim predviđenih istražnih radnji koje još treba obaviti, te njena složenost, opravdavaju produženje pritvora u trajanju od tri mjeseca. 15. Vrhovni sud je pobijanim Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 107 od 15. svibnja 2007. godine apelantov priziv izjavljen protiv rješenja o produženju pritvora od 2. svibnja 2007. godine odbio kao neutemeljen. Prema ocjeni suda, u obrazloženju rješenja o produženju pritvora osumnjičenim dati su jasni i prihvatljivi razlozi o utemeljenoj sumnji kao zakonskom uvjetu za određivanje a time i produženje pritvora. Također, sud smatra da rješenje o produženju pritvora za svaki od pritvorskih razloga daje argumentirano obrazloženje, polazeći od težine djela, brojnosti osoba i radnji u izvršenju djela, njihove organiziranosti i povezanosti, nalazeći u tim okolnostima karakter naročitih okolnosti koje u smislu odredbe članka 192. stavak 3. ZKPRS opravdavaju produženje pritvora. Pri tome je sud naglasio složenost postupka istrage u dosadašnjem tijeku, te neophodnost poduzimanja drugih navedenih istražnih radnji. 16. Postupajući sukladno Odluci o privremenoj mjeri, Vrhovni sud je saslušao apelanta, te donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-Kv-07-000021 od 24. srpnja 2007. godine. Navedenim rješenjem Vrhovni sud je na temelju članka 192. stavak 3. ZKP produžio pritvor apelantu za još tri mjeseca tako da pritvor apelantu po tom rješenju može trajati do 5. kolovoza Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 2007. godine do 6.00 sati, a donošenjem navedenog rješenja prestala su važiti rješenja koja je apelant pobio apelacijom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant je naveo da mu je Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. ožujka 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. ožujka 2007. godine, produžen pritvor za još dva mjeseca. Apelant je, također, istakao da je u međuvremenu, od kada je 2. travnja 2007. godine podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21. ožujka 2007. godine i Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. ožujka 2007. godine, Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. svibnja 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem istog suda broj 118-0-Kž-07-000 107 od 15. svibnja 2007. godine, produžio pritvor za još tri mjeseca a koji može trajati do 5. kolovoza 2007. godine. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je sud donio navedena rješenja o produženju pritvora, a da prije toga nije izveden pred suca, te saslušan u "svezi sa pitanjima koja se odnose na produžavanje pritvora po naredbi za proširenje istrage na druga djela". b) Odgovor na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je u cijelosti postupio sukladno Odluci o privremenoj mjeri, odnosno da je saslušao apelanta i donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-KV-07-000 021 od 25. srpnja 2007. godine. Time je predmetna apelacija postala bespredmetna obzirom na to da su pobijana rješenja prestala važiti. Vrhovni sud je naveo da je apelant imao mogućnost izjasniti se o postojanju utemeljene sumnje u odnosu na njega i kazneno djelo koje mu se stavlja na teret (Naredba o provođenju istrage od 5. veljače 2007. godine), a upravo nakon Odluke o privremenoj mjeri takvu mogućnost je dobio i u odnosu na Naredbu o proširenju istrage od 10. veljače 2007. godine. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena jer je apelant dobio mogućnost da se izjasni u odnosu na Naredbu o proširenju istrage. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07) relevantna odredba glasi: Članak 192. (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudac za prethodni postupak će preispitati utemeljenost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju suca za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na temelju rješenja o produženju pritvora. (2) Pritvor se po odluci vijeća (članak 24. stavak 5) na obrazložen prijedlog tužitelja može produžiti najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopušten je priziv koji ne zadržava izvršenje. (3) Ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti na obrazložen prijedlog tužitelja za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopušten je priziv koji ne zadržava izvršenje rješenja. O prizivu odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu. (4) Izuzetno i u izuzetno složenom predmetu vezano za kazneno djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stavka 3. ovog članka. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno na obrazloženi prijedlog tužitelja za svako produženje koji treba sadržavati izjavu kolegija tužiteljstva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala Broj 24 – Strana 193 (članak 225. stavak 3). O prizivu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske o produženju pritvora odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu. Priziv ne zadržava izvršenje rješenja. VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije kojom apelant pobija Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. ožujka 2007. godine i Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. ožujka 2007. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 6. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 4. točka 6. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje. 23. Ustavni sud primjećuje da se apelant prije podnošenja predmetne apelacije, a povodom iste pravne stvari, dakle zbog povrede prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, već obraćao Ustavnom sudu apelacijom od 2. travnja 2007. godine, kojom je pobijao Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. ožujka 2007. godine i Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. ožujka 2007. godine i koja je zavedena pod brojem AP 997/07. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 997/07 od 9. svibnja 2007. godine apelaciju odbacio kao nedopuštenu u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Europske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena, a u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije jer je preuranjena. 24. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena zbog pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je u odnosu na ovaj dio apelacije odlučio kao u izreci ove odluke. 25. Dalje, apelant je pobio i rješenja Vrhovnog suda br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. svibnja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. svibnja 2007. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješenja podnesena 20. lipnja 2007. godine, a konačno rješenje Vrhovnog suda je doneseno 15. svibnja 2007. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Broj 24 – Strana 194 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na pobijana rješenja Vrhovnog suda br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. svibnja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. svibnja 2007. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant se žali da mu je pobijanim rješenjima Vrhovnog suda br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. svibnja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. svibnja 2007. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije. 28. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć d) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanom postupku: Š...Ć d) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da nakon izvršenja kaznenog djela pobjegne; Š...Ć 3. Svatko tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast Š...Ć. 29. Obzirom na to da se apelant poziva na povredu članka 5. stavak 3. Europske konvencije, Ustavni sud se u pogledu primjenjivosti navedenog članka poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava kako slijedi: članak 5. stavak 3. Europske konvencije se odnosi isključivo na kategoriju osoba spomenutih u prvom stavku pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. ožujka 1990. godine, serija A-175, i Quinn od 22. ožujka 1995. godine, serija A-311). Iz navoda apelacije kao i iz pobijanih rješenja vidljivo je da je apelantu prvobitno određen pritvor a zatim i produžavan zbog razloga predviđenih odredbama članka 189. stavak 1. toč. (b), (v) i (g) ZKPRS. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz članka 189. ZKPRS sadržani u članku 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije, odnosno da je članak 5. stavak 3. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. 30. Europski sud je u nizu svojih presuda ukazao na značaj članka 5. stavak 3. Europske konvencije. Naročito je naglasio da "glavna svrha ovog stavka u svezi sa člankom 5.1.c. jeste da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha osigurati da nitko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Europski sud za ljudska prava, Schiesser protiv Švicarske, presuda od 4. prosinca 1979. godine, serija A, broj 34. i Skoogstrom protiv Švedske, presuda od 15. srpnja 1983. godine, serija A, broj 83), kao i "osigurati da svako hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći" (vidi Izvješća od 13. srpnja 1983. godine, stranica 13. i str. 30-31). 31. Osim naglašavanja izuzetnog značaja članka 5. stavak 3. Europske konvencije, Europski sud je u više svojih presuda utvrdio kršenje navedenog članka kada pritvorena osoba nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedena pred suca. Naprimjer, u slučaju kada ni jedan od podnositelja predstavke nije zapravo izveden pred suca ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je trajao četiri dana i šest sati u jednom, a šest dana i šesnaest i pol sati u drugom slučaju, utvrđena je povreda članka 5. stavak 3. Europske konvencije (vidi Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. studenoga 1988. godine, serija Ponedjeljak, 26.4.2010. A-145-B), ili u slučaju kada podnositelj predstavke nije bio izveden pred vojni sud pet dana nakon hapšenja, također je utvrđena povreda članka 5. stavak 3. Europske konvencije (vidi presudu Koster od 28. studenoga 1991. godine, serija A-221). 32. Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, vidljivo je koliki se značaj daje članku 5. stavak 3. Europske konvencije, te da su utvrđivane povrede navedenog članka ukoliko se u roku od četiri ili pet dana uhapšena osoba ne izvede pred suca, dok bi, s druge strane, bila apsolutno nedopustiva situacija da se uhapšene osobe uopće ne izvode pred suca prije početka suđenja. 33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant 6. veljače 2007. godine u prisutnosti svoga branitelja pred sucem za prethodni postupak dao izjavu i da mu je Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kpp-07-000 010 od 6. veljače 2007. godine određen pritvor. Pritvor u fazi istrage, a u smislu članka 192. stavak 2. ZKPRS, može trajati najduže jedan mjesec, a poslije toga se može produžiti samo na temelju rješenja o produženju pritvora, što je u konkretnom slučaju i učinjeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. ožujka 2007. godine, kada je pritvor apelantu produžen za još dva mjeseca. Stavkom 3. navedenog članka propisano je da: "ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi pritvor se može odlukom Vrhovnog suda produžiti na obrazložen prijedlog tužitelja za najviše još tri mjeseca". U konkretnom slučaju apelantu je pobijanim rješenjima Vrhovnog suda br. 118-0-Kv-07-000 010 od 2. svibnja 2007. godine i 118-0-Kž-07-000 107 od 15. svibnja 2007. godine produžen pritvor za još tri mjeseca uz obrazloženje da su temelji sumnje o počinjenju kaznenog djela koja mu se stavljaju na teret utvrđivana i obrazlagana prilikom ranijeg produženja pritvora, a da od vremena kada su rješenja donesena pa do ponovnog produženja nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih zaključaka na kojima su utemeljena. 34. Ustavni sud podsjeća na to da standardi Europske konvencije ne obvezuju sud da prilikom preispitivanja razloga za produženje pritvora u istrazi saslušava osumnjičenog na okolnosti zbog kojih se pritvor produžava. Sud mora imati zakonsku mogućnost da sasluša osobu in personam ali to ne znači da u konkretnom slučaju apelant mora biti saslušan na taj način. U predmetu Sanchez-Reisse protiv Švicarske Europski sud je zaključio da osoba mora imati "neke koristi od kontradiktornog postupka" ako to okolnosti dopuštaju. U navedenom slučaju zaključak je bio da saslušanje aplikanta, čak da se pojavio osobno pred sudom, ne bi pomoglo njegovom puštanju na slobodu (vidi Europski sud, presuda od 21. listopada 1986. godine, serija A, broj 107, stavak 51). Međutim, iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu i navoda apelacije proizlazi da u konkretnom slučaju apelant prilikom produženja pritvora pobijanim rješenjima nije bio izveden pred suca i nije mu omogućeno da se izjasni o Naredbi o proširenju istrage Specijalnog tužiteljstva broj Kt-St-8/07 od 10. veljače 2007. godine, kako to nalaže članak 5. stavak 3. Europske konvencije. 35. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1812/07 od 16. srpnja 2007. godine, kojom je naložio Vrhovnom sudu da apelanta odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od prijema odluke, izvede i sasluša pred nadležnim sucem na okolnost naredbe o proširenja istrage i na okolnost produženja pritvora. Ustavni sud primjećuje da je u roku od 24 sata nakon prijema odluke o privremenoj mjeri Vrhovni sud omogućio apelantu da se na sjednici vijeća, koja je održana 24. srpnja 2007. godine, izjasni o Naredbi o proširenju istrage i o prijedlogu za produženje pritvora i da je taj način Vrhovni sud ispunio obvezu iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije, odnosno da se osoba lišena slobode odmah izvede pred suca. 36. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant od 2. svibnja 2007. godine (kada je Vrhovni sud apelantu pobijanim rješenjem produžio pritvor) do 24. srpnja 2007. godine (kada je Vrhovni sud postupio sukladno Odluci o privremenoj mjeri i Ponedjeljak, 26.4.2010. omogućio apelantu da se izjasni o Naredbi o proširenju istrage i o prijedlogu za produženje pritvora), proveo u pritvoru 84 dana a da nije izveden pred suca ili "drugu osobu koja je zakonom ovlaštena da vrši sudsku vlast". 37. U svezi sa navodima Vrhovnog suda da je "saslušao apelanta i donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-KV-07-000 021 od 25. srpnja 2007. godine, čime je predmetna apelacija postala bespredmetna obzirom na to da su pobijana rješenja prestala važiti", Ustavni sud smatra da bez obzira na to što je Vrhovni sud postupio sukladno Odluci o privremenoj mjeri i saslušao apelanta na okolnosti proširenja istrage i na okolnosti prijedloga za produženje pritvora, razdoblje apelantovog pritvora od 84 dana bez izvođenja pred suca nije prihvatljivo sa aspekta prava zaštićenog člankom 5. stavak 3. Europske konvencije. Obzirom na navedenu jurisprudenciju Europskog suda, ali i na vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da ovo razdoblje ne ispunjava zahtjev koji članak 5. stavak 3. Europske konvencije postavlja, jer se ne može smatrati "promptnim" ili "najkraćim mogućim vremenom" (vidi Odluku o meritumu broj AP 976/05 od 9. veljače 2006. godine, objavljena u "Službenom glasnik BiH" broj 43/06). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je apelant proveo u pritvoru više od šest mjeseci a da nije izveden pred suca ili "drugu osobu koja je zakonom ovlaštena da vrši sudsku vlast", te zaključio da postoji kršenje prava iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije kada se protiv osobe lišene slobode odredi a zatim i produžava pritvor, a da ta osoba nije "odmah" izvedena pred suca radi davanja iskaza. 38. Ustavni sud zapaža da, iako prema Zakonu o kaznenom postupku Republike Srpske, koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih rješenja, nije postojala striktna obveza da osoba koja se pritvara bude izvedena pred suca, ovo nije moglo biti opravdanje za kršenje prava garantiranih Europskom konvencijom. Naime, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Europske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, a prema članku II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obvezu "primjenjivati ljudska prava i temeljne slobode na koje je ukazano u stavku 2". To znači da su redovni sudovi trebali direktno primijeniti odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije unatoč, u relevantno vrijeme, nepostojanju u Zakonu o kaznenom postupku Republike Srpske striktne obveze da se uhapšena osoba, tj. osoba kojoj je određen pritvor, izvede "odmah" pred nadležnog suca radi davanja iskaza. U ovom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u međuvremenu došlo do izmjene, odnosno dopune relevantnih zakonskih odredaba na način da su usklađene sa Europskom konvencijom. Naime, 26. prosinca 2008. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 119/08), tako što je člankom 188. stavak 2. propisano: Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže Š...Ć. Na ovaj način država je ispunila svoju pozitivnu obvezu usklađivanja svojih propisa sa Europskom konvencijom i pružila je zakonski okvir za osiguranje osobama lišenim slobode garancija iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije. 39. Ustavni sud smatra da je apelantovim neizvođenjem pred nadležnog suca u postupku donošenja rješenja o produženju pritvora Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. svibnja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. svibnja 2007. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije kada se protiv osobe lišene slobode odredi a zatim i produžava pritvor a da ta osoba nije "odmah" izvedena pred suca radi davanja iskaza na okolnosti proširenja istrage. Pri tome nije odlučujuće je li Zakon o 1 Broj 24 – Strana 195 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 kaznenom postupku Republike Srpske takvo postupanje striktno propisivao, budući da prema Ustavu Bosne i Hercegovine odredbe Europske konvencije imaju prioritet nad svim drugim zakonima i moraju se direktno primjenjivati. 41. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 6. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1812/07, rješavajući apelaciju Miljana Radonje, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 6, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Miljana Radonje. Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neizvođewa Miljana Radonje pred sudiju u postupku donošewa rješewa o produženju pritvora Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Miljana Radonje podnesena protiv Rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine i Rješewa Okružnog suda u Bawoj Luci broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. marta 2007. godine, jer se radi o pitanju o kom je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Miljan Radowa (u daqnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kog zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine, 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine i Rješewa Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. marta 2007. godine. Apelant je, takođe, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će mu se ukinuti pritvor produžen navedenim rješewima. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva Bawa Luka (u daqnjem Broj 24 – Strana 196 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 23. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. avgusta 2007. godine. Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantu 27. oktobra 2009. godine. 5. Postupajući povodom apelantovog predloga, Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1812/07 od 16. jula 2007. godine. U toj odluci Ustavni sud je Vrhovnom sudu naložio da se apelant odmah, a najkasnije u roku od 24 časa od prijema Odluke o privremenoj mjeri, izvede i sasluša pred nadležnim sudijom na okolnosti produžewa pritvora. Vrhovnom sudu je, takođe, naloženo da u roku od pet dana od prijema Odluke o privremenoj mjeri donese novo rješenje i obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama. 6. Vrhovni sud je dopisom od 25. jula 2007. godine obavijestio Ustavni sud da je u cijelosti postupio u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri, odnosno da je saslušao apelanta i donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-Kv-07-000021 od 24. jula 2007. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Okružni sud je, postupajući povodom Predloga Okružnog tužilaštva za određivanje pritvora broj Kt-8/07 od 6. februara 2007. godine, donio Rješenje broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine, kojim je apelantu, zajedno sa još devet osumwičenih, zbog postojawa osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383 a) stav 2 u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232 stav 2 u vezi sa st. 1 i 4 Krivičnog zakona RS (u daqnjem tekstu: KZRS), odredio pritvor zbog razloga propisanih članom 189 stav 1 tač. a), b), v) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daqnjem tekstu: ZKPRS) koji teče od 6. februara 2007. godine i može da traje najduže mjesec dana, odnosno do 6. marta 2007. godine. 9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješewa o određivanju pritvora sudije za prethodni postupak od 6. februara 2007. godine, Okružni sud je u vijeću od troje sudija donio Rješenje broj 011-0-Kv-07-000 005 od 13. februara 2007. godine. Tim je rješenjem Okružni sud apelantovu žalbu djelimično uvažio i Rješenje broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine u odnosu na njega preinačio u odluci o dužini trajawa pritvora, tako što je odredio da pritvor u odnosu na apelanta prema ovom rješenju može da traje do 5. marta 2007. godine do 6.00 časova. 10. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine, apelantu je produžen pritvor do 5. maja 2007. godine do 6.00 časova, koji mu je ranije određen Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine. 11. Apelant je 2. aprila 2007. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješewa Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine i Rješewa Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine. Apelant je, takođe, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će mu se ukinuti pritvor određen navedenim rješewima. 12. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 997/07 od 9. maja 2007. godine apelaciju odbacio kao nedozvoljenu u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, a u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije jer je preuranjena. Ponedjeljak, 26.4.2010. 13. U međuvremenu, Specijalno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala je uputilo Predlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumwičenim broj Kt-ST-8/07 od 27. aprila 2007. godine za još tri mjeseca zbog razloga predviđenih odredbama člana 189 stav 1 tač. b), v) i g) ZKPRS. Vrhovni sud u Posebnom vijeću za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala je osporenim Rješenjem broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, na osnovu člana 192 stav 3 ZKPRS, apelantu produžio pritvor za još tri mjeseca. Pritvor je određen Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine, a produžen Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine. Pritvor koji je apelantu produžen osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine može da traje do 5. avgusta 2007. godine do 6.00 časova. 14. U obrazloženju rješewa Vrhovni sud je naveo da se u Specijalnom tužilaštvu za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala vodi postupak protiv apelanta zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383 a) stav 3 u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232 stav 2 u vezi sa stavom 1 tač. 1 i 4 KZRS. Dalje je sud naveo da pritvorski osnov propisan odredbom člana 189 stav 1 tačka b) ZKPRS postoji jer je u istražnom postupku potrebno saslušati brojne svjedoke navedene u predlogu za produženje pritvora, te izvršiti istražnu radnju prepoznavawa lica, a opravdana je bojazan da će osumwičeni boravkom na slobodi uticati na osumwičenog Miroslava Lazarevića koji se nalazi u bjekstvu. Takođe, i dalje postoje okolnosti koje imaju karakter naročitih, a koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo. Time je ostvaren pritvorski osnov propisan odredbom člana 189 stav 1 tačka v) ZKPRS. U pogledu postojawa razloga za pritvor propisanog odredbom člana 189 stav 1 tačka g) ZKPRS, Vrhovni sud smatra da okolnosti koje karakterišu način izvršewa djela, sa posebnim naglaskom na razgranatu organizaciju sa visokim stepenom podjele poslova, ukazuje na takav stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca da razlozi bezbjednosti građana čine neophodnim zadržavanje osumwičenih u pritvoru, a kako su u pitanju krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora preko deset godina, to je ostvaren i objektivni uslov za primjenu ovog pritvorskog osnova. Na kraju, Vrhovni sud je zakqučio da, kada se ima u vidu složenost postupka istrage, posmatrano sa aspekta dokaznog materijala koje je nužno pribaviti, te težine krivičnih djela za koja se istraga sprovodi, navedene okolnosti predstavljaju važne razloge u smislu člana 192 stav 3 ZKPRS za produženje pritvora osumwičenima, uz postojanje pritvorskih osnova predviđenih odredbama člana 189 stav 1 tač. b), v) i g) ZKPRS. Prilikom odlučivawa o vremenskom periodu na koji će se osumwičenima produžiti pritvor, Vrhovni sud smatra da obim predviđenih istražnih radwi koje još treba obaviti, te njena složenost, opravdavaju produženje pritvora u trajanju od tri mjeseca. 15. Vrhovni sud je osporenim Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješewa o produženju pritvora od 2. maja 2007. godine odbio kao neosnovanu. Prema ocjeni suda, u obrazloženju rješewa o produženju pritvora osumwičenim dati su jasni i prihvatqivi razlozi o osnovanoj sumwi kao zakonskom uslovu za određivanje a time i produženje pritvora. Takođe, sud smatra da rješenje o produženju pritvora za svaki od pritvorskih razloga daje argumentovano obrazloženje, polazeći od težine djela, brojnosti lica i radwi u izvršenju djela, wihove organizovanosti i povezanosti, nalazeći u tim okolnostima karakter naročitih okolnosti koje u smislu odredbe člana 192 stav 3 ZKPRS opravdavaju produženje pritvora. Pri tome je sud naglasio složenost postupka istrage u dosadašnjem toku, te neophodnost preduzimawa drugih navedenih istražnih radwi. 16. Postupajući u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri, Vrhovni sud je saslušao apelanta, te donio novo Rješenje o Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pritvoru broj 118-0-Kv-07-000021 od 24. jula 2007. godine. Navedenim rješenjem Vrhovni sud je na osnovu člana 192 stav 3 ZKP produžio pritvor apelantu za još tri mjeseca tako da pritvor apelantu po tom rješenju može da traje do 5. avgusta 2007. godine do 6.00 časova, a donošenjem navedenog rješewa prestala su da važe rješewa koja je apelant osporio apelacijom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant je naveo da mu je Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine, produžen pritvor za još dva mjeseca. Apelant je, takođe, istakao da je u međuvremenu, od kada je 2. aprila 2007. godine podnio apelaciju protiv Rješewa Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine i Rješewa Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem istog suda broj 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine, produžio pritvor za još tri mjeseca a koji može da traje do 5. avgusta 2007. godine. Apelant smatra da mu je osporenim rješewima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je sud donio navedena rješewa o produženju pritvora, a da prije toga nije izveden pred sudiju, te saslušan u "vezi sa pitawima koja se odnose na produžavanje pritvora po naredbi za proširenje istrage na druga djela". b) Odgovor na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je u cijelosti postupio u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri, odnosno da je saslušao apelanta i donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-KV-07-000 021 od 25. jula 2007. godine. Time je predmetna apelacija postala bespredmetna s obzirom na to da su osporena rješewa prestala da važe. Vrhovni sud je naveo da je apelant imao mogućnost da se izjasni o postojanju osnovane sumnje u odnosu na njega i krivično djelo koje mu se stavlja na teret (Naredba o sprovođenju istrage od 5. februara 2007. godine), a upravo nakon Odluke o privremenoj mjeri takvu mogućnost je dobio i u odnosu na Naredbu o proširenju istrage od 10. februara 2007. godine. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je apelant dobio mogućnost da se izjasni u odnosu na Naredbu o proširenju istrage. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07) relevantna odredba glasi: Član 192 (1) Prije donošewa rješewa o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će da preispita osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može da traje najduže mjesec dana od dana lišewa slobode. Poslije tog roka osumwičeni može da se zadrži u pritvoru samo na osnovu rješewa o produženju pritvora. (2) Pritvor se po odluci vijeća (član 24 stav 5) na obrazložen predlog tužioca može produžiti najviše dva mjeseca. Protiv rješewa vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje. (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi pritvor može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, da se produži na obrazložen predlog tužioca za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješewa dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješewa. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu. (4) Izuzetno i u izuzetno složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, Broj 24 – Strana 197 pritvor može ponovo da se produži za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3 ovog člana. Pritvor može da se produži dva puta uzastopno na obrazloženi predlog tužioca za svako produženje koji treba da sadrži izjavu kolegijuma tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala (član 225 stav 3). O žalbi protiv rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske o produženju pritvora odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu. Žalba ne zadržava izvršenje rješewa. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije kojom apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine i Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 6 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 4 tačka 6 Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 6. radi se o pitanju o kom je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. 23. Ustavni sud primjećuje da se apelant prije podnošewa predmetne apelacije, a povodom iste pravne stvari, dakle zbog povrede prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, već obraćao Ustavnom sudu apelacijom od 2. aprila 2007. godine, kojom je osporavao Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine i Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine i koja je zavedena pod brojem AP 997/07. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 997/07 od 9. maja 2007. godine apelaciju odbacio kao nedozvoljenu u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 13 Evropske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, a u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije jer je preuranjena. 24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 6 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je podnesena zbog pitawa o kom je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je u odnosu na ovaj dio apelacije odlučio kao u izreci ove odluke. 25. Dalje, apelant je osporio i rješewa Vrhovnog suda br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješewa podnesena 20. juna 2007. godine, a konačno rješenje Vrhovnog suda je doneseno 15. maja 2007. godine, proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Broj 24 – Strana 198 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na osporena rješewa Vrhovnog suda br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant se žali da mu je osporenim rješewima Vrhovnog suda br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. 28. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije da bude lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: Š...Ć e) zakonitog hapšewa ili lišewa slobode radi privođewa nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumwa da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se to lice spreči da izvrši krivično djelo ili da nakon izvršewa krivičnog djela pobjegne; Š...Ć 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah da bude izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast Š...Ć. 29. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu člana 5 stav 3 Evropske konvencije, Ustavni sud se u pogledu primjenqivosti navedenog člana poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava kako slijedi: član 5 stav 3 Evropske konvencije se odnosi iskqučivo na kategoriju lica pomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311). Iz navoda apelacije kao i iz osporenih rješewa vidqivo je da je apelantu prvobitno određen pritvor a zatim i produžavan zbog razloga predviđenih odredbama člana 189 stav 1 tač. b), v) i g) ZKPRS. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 189 ZKPRS sadržani u članu 5 stav 1 tačka c Evropske konvencije, odnosno da je član 5 stav 3 Evropske konvencije primjenqiv u konkretnom slučaju. 30. Evropski sud je u nizu svojih presuda ukazao na značaj člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Naročito je naglasio da "glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1.c jeste da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha da obezbijedi da niko neće biti proizvoqno lišen slobode (vidi Evropski sud za qudska prava, Schiesser protiv Švajcarske, presuda od 4. decembra 1979. godine, serija A, broj 34 i Skoogstrom protiv Švedske, presuda od 15. jula 1983. godine, serija A, broj 83), kao i "da obezbijedi da svako hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći" (vidi Izvještaje od 13. jula 1983. godine, strana 13 i str. 30-31). 31. Sem naglašavawa izuzetnog značaja člana 5 stav 3 Evropske konvencije, Evropski sud je u više svojih presuda utvrdio kršenje navedenog člana kada pritvoreno lice nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedeno pred sudiju. Ponedjeljak, 26.4.2010. Naprimjer, u slučaju kada ni jedan od podnosilaca predstavke nije zapravo izveden pred sudiju ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je trajao četiri dana i šest sati u jednom, a šest dana i šesnaest i pol sati u drugom slučaju, utvrđena je povreda člana 5 stav 3 Evropske konvencije (vidi Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. novembra 1988. godine, serija A-145-B), ili u slučaju kada podnosilac predstavke nije bio izveden pred vojni sud pet dana nakon hapšewa, takođe je utvrđena povreda člana 5 stav 3 Evropske konvencije (vidi presudu Koster od 28. novembra 1991. godine, serija A-221). 32. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za qudska prava, koju Ustavni sud podržava, vidqivo je koliki se značaj daje članu 5 stav 3 Evropske konvencije, te da su utvrđivane povrede navedenog člana ukoliko se u roku od četiri ili pet dana uhapšeno lice ne izvede pred sudiju, dok bi, s druge strane, bila apsolutno nedopustiva situacija da se uhapšena lica uopšte ne izvode pred sudiju prije početka suđewa. 33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant 6. februara 2007. godine u prisutnosti svoga branioca pred sudijom za prethodni postupak dao izjavu i da mu je Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kpp-07-000 010 od 6. februara 2007. godine određen pritvor. Pritvor u fazi istrage, a u smislu člana 192 stav 2 ZKPRS, može da traje najduže jedan mjesec, a poslije toga može da se produži samo na osnovu rješewa o produženju pritvora, što je u konkretnom slučaju i učinjeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. marta 2007. godine, kada je pritvor apelantu produžen za još dva mjeseca. Stavom 3 navedenog člana propisano je da: "ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi pritvor može odlukom Vrhovnog suda da se produži na obrazložen predlog tužioca za najviše još tri mjeseca". U konkretnom slučaju apelantu je osporenim rješewima Vrhovnog suda br. 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine i 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine produžen pritvor za još tri mjeseca uz obrazloženje da su osnovi sumnje o počinjenju krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret utvrđivana i obrazlagana prilikom ranijeg produžewa pritvora, a da od vremena kada su rješewa donesena pa do ponovnog produžewa nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih zakqučaka na kojima su zasnovana. 34. Ustavni sud podsjeća na to da standardi Evropske konvencije ne obavezuju sud da prilikom preispitivawa razloga za produženje pritvora u istrazi saslušava osumwičenog na okolnosti zbog kojih se pritvor produžava. Sud mora da ima zakonsku mogućnost da sasluša lice in personam ali to ne znači da u konkretnom slučaju apelant mora da bude saslušan na taj način. U predmetu Sanchez-Reisse protiv Švajcarske Evropski sud je zakqučio da lice mora da ima "neke koristi od kontradiktornog postupka" ako to okolnosti dozvoljavaju. U navedenom slučaju zakqučak je bio da saslušanje aplikanta, čak da se pojavio lično pred sudom, ne bi pomoglo njegovom puštanju na slobodu (vidi Evropski sud, presuda od 21. oktobra 1986. godine, serija A, broj 107, stav 51). Međutim, iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu i navoda apelacije proizilazi da u konkretnom slučaju apelant prilikom produžewa pritvora osporenim rješewima nije bio izveden pred sudiju i nije mu omogućeno da se izjasni o Naredbi o proširenju istrage Specijalnog tužilaštva broj Kt-St-8/07 od 10. februara 2007. godine, kako to nalaže član 5 stav 3 Evropske konvencije. 35. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1812/07 od 16. jula 2007. godine, kojom je naložio Vrhovnom sudu da apelanta odmah, a najkasnije u roku od 24 časa od prijema odluke, izvede i sasluša pred nadležnim sudijom na okolnost naredbe o proširewa istrage i na okolnost produžewa pritvora. Ustavni sud primjećuje da je u roku od 24 časa nakon prijema Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odluke o privremenoj mjeri Vrhovni sud omogućio apelantu da se na sjednici vijeća, koja je održana 24. jula 2007. godine, izjasni o Naredbi o proširenju istrage i o predlogu za produženje pritvora i da je taj način Vrhovni sud ispunio obavezu iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije, odnosno da se lice lišeno slobode odmah izvede pred sudiju. 36. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant od 2. maja 2007. godine (kada je Vrhovni sud apelantu osporenim rješenjem produžio pritvor) do 24. jula 2007. godine (kada je Vrhovni sud postupio u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri i omogućio apelantu da se izjasni o Naredbi o proširenju istrage i o predlogu za produženje pritvora), proveo u pritvoru 84 dana a da nije izveden pred sudiju ili "drugo lice koje je zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast". 37. U vezi sa navodima Vrhovnog suda da je "saslušao apelanta i donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-KV-07-000 021 od 25. jula 2007. godine, čime je predmetna apelacija postala bespredmetna s obzirom na to da su osporena rješewa prestala da važe", Ustavni sud smatra da bez obzira na to što je Vrhovni sud postupio u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri i saslušao apelanta na okolnosti proširewa istrage i na okolnosti predloga za produženje pritvora, period apelantovog pritvora od 84 dana bez izvođewa pred sudiju nije prihvatqiv sa aspekta prava zaštićenog članom 5 stav 3 Evropske konvencije. S obzirom na navedenu jurisprudenciju Evropskog suda, ali i na sopstvenu praksu, Ustavni sud smatra da ovaj period ne ispuwava zahtjev koji član 5 stav 3 Evropske konvencije postavlja, jer se ne može smatrati "promptnim" ili "najkraćim mogućim vremenom" (vidi Odluku o meritumu broj AP 976/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u "Službenom glasnik BiH" broj 43/06). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je apelant proveo u pritvoru više od šest mjeseci a da nije izveden pred sudiju ili "drugo lice koje je zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast", te zakqučio da postoji kršenje prava iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije kada se protiv lica lišenog slobode odredi a zatim i produžava pritvor, a da to lice nije "odmah" izvedeno pred sudiju radi davawa iskaza. 38. Ustavni sud zapaža da, iako prema Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske, koji je važio u vrijeme donošewa osporenih rješewa, nije postojala striktna obaveza da lice koje se pritvara bude izvedeno pred sudiju, ovo nije moglo da bude opravdanje za kršenje prava garantovanih Evropskom konvencijom. Naime, prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, a prema članu II/6 Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu "da primjenjuju qudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2". To znači da su redovni sudovi trebali direktno da primijene odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije uprkos, u relevantno vrijeme, nepostojanju u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske striktne obaveze da se uhapšeno lice, tj. lice kom je određen pritvor, izvede "odmah" pred nadležnog sudiju radi davawa iskaza. U ovom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u međuvremenu došlo do izmjene, odnosno dopune relevantnih zakonskih odredbi na način da su usklađene sa Evropskom konvencijom. Naime, 26. decembra 2008. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 119/08), tako što je članom 188 stav 2 propisano: Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na predlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumwičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže Š...Ć. Na ovaj način država je ispunila svoju pozitivnu obavezu usklađivawa svojih propisa sa Evropskom konvencijom i pružila je zakonski okvir za obezbjeđenje licima lišenim slobode garancija iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 199 39. Ustavni sud smatra da je apelantovim neizvođenjem pred nadležnog sudiju u postupku donošewa rješewa o produženju pritvora Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 40. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije kada se protiv lica lišenog slobode odredi a zatim i produžava pritvor a da to lice nije "odmah" izvedeno pred sudiju radi davawa iskaza na okolnosti proširewa istrage. Pri tome nije odlučujuće da li je Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske takvo postupanje striktno propisivao, budući da prema Ustavu Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju prioritet nad svim drugim zakonima i moraju se direktno primjewivati. 41. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 6 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1839/07, rješavajući apelaciju Nade Hrisafović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Nade Hrisafović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-1248/05 od 16. februara 2007. godine i Rješenja Općinskog suda broj RS-42/99 od 4. januara 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nada Hrisafović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirza Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1248/05 od 16. februara 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj RS-42/99 od 4. januara 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od R.H., učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: učesnik u postupku) zatraženo je 2. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. oktobra 2009. godine, a Općinski sud 17. septembra 2009. godine. Učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. Broj 24 – Strana 200 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 20. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Općinskog suda broj RS-42/99 od 4. januara 2005. godine odbijen je apelanticin prijedlog da se ona odredi kao nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Behdžeta Mutevelića broj 2A u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Istim rješenjem je R.H., apelanticin bivši muž, određen kao isključivi nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, određeno je da apelantici istovremeno prestaje svojstvo sunosioca stanarskog prava na tom stanu, bez obaveze da joj protivnik, odnosno R.H., osigura nužni smještaj. 7. Utvrdivši da je apelantica u smislu člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima stekla svojstvo sunosioca stanarskog prava, a samim tim i pravo da pred sudom raspravlja o svom pravu na stan, te imajući u vidu da učesnici nisu postigli sporazum o tome ko će od njih ostati isključivi nosilac stanarskog prava, sud je donio navedenu odluku. Odlučujući o apelanticinom prijedlogu u smislu člana 20. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99), vodeći računa o stambenim potrebama oba razvedena bračna druga, njihove djece i drugih lica koja stanuju s njima, razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim prilikama, sud je utvrdio da je apelanticin prijedlog neosnovan. 8. Ocjenjujući sve izvedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj vezi, Općinski sud je utvrdio da je apelanticin prijedlog neosnovan i odlučio da njezin protivnik ostane isključivi nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Sud je utvrdio da je brak razveden Presudom Općinskog suda broj P-1323/91 zbog trajno i teško poremećenih bračnih odnosa i odsutnosti izgleda i volje oba bračna druga da se taj brak nastavi. Prilikom donošenja odluke sud je vodio računa o stambenim potrebama oba razvedena bračna druga, njihove djece i drugih lica koja stanuju s njima, te je utvrdio da su stambene potrebe apelanticinog protivnika izraženije nego apelanticine. Naime, apelantica je stambeno zbrinuta jer živi u Švedskoj, u drugom stanu veličine od 120 m², za razliku od njezinog protivnika kojem je ovaj stan jedino rješenje stambenog pitanja, budući da osim spornog stana na svom imenu nema drugih nekretnina, kako na području Kantona Sarajevo, tako i šire. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 1248/05 od 16. februara 2007. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Apelantica se žalila zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ističući da se rješenje treba ukinuti i prijedlog usvojiti u cijelosti. Kantonalni sud je, polazeći od činjenica koje je utvrdio Općinski sud, potvrdio da je apelanticin protivnik evidentiran 18. septembra 1989. godine kao stanar u predmetnom stanu i da od tada nikada nije odjavljen sa te adrese. Prema tome, ustanovljeno je da on nije trajno prestao da koristi stan, bez obzira na to što je radno angažiran u drugom mjestu. S druge strane, ustanovljeno je da apelantica živi i radi u Švedskoj sa svojom kćerkom i sinom iz drugog braka, te sadašnjim suprugom u stanu površine 120 m² i da ima državljanstvo Kraljevine Švedske. 10. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je utvrdio sve relevantne činjenice za pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Također, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, koje je prihvatio i Kantonalni sud. Naime, u smislu člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava, o tome odlučuje sud u vanparničnom postupku. Pri tome sud vodi računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i Ponedjeljak, 26.4.2010. drugih lica koja s njima stanuju, o razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. Konačno, suprotno žalbenim navodima, Kantonalni sud je utvrdio da apelanticin protivnik koristi sporni stan i da ne posjeduje neke druge nekretnine u kojima bi mogao stanovati. Kantonalni sud je zaključio da ni u ostalim navodima žalbe pravilnost prvostepenog rješenja nije dovedena u sumnju, niti da postoje bitne povrede postupka koje su mogle utjecati na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 11. Apelantica navodi da su joj osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica prvenstveno vidi u tome što sud nije potpuno i istinito utvrdio sve činjenice bitne za donošenje odluke, niti je pravilno primijenio materijalno pravo, posebno odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o stambenim odnosima. Apelantica osporava navode suda i protivnika da su njezina djeca stambeno osigurana i da sada žive u dobrim materijalnim okolnostima. Kao dokaz ovoj činjenici apelantica je dostavila potvrdu da se nalazi na bolovanju i da otplaćuje kredit za stan. S druge strane, apelanticin bivši suprug ima dobra materijalna primanja i u obavezi je da izdržava dijete. Dalje, sud nije tačno utvrdio okolnosti vezane za apelanticinog supruga, odnosno njegovo korištenje predmetnog stana, pozivajući se na njegove navode da je prijavljen na toj adresi, da plaća režije i da ne postoji ugovor o izdavanju cijelog stana sa licima koja zajedno koriste predmetni stan. Apelantica zaključuje da je predmetni stan njezin dom, pa su osporene odluke suprotne članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije, kao i pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda ističe se da apelanticini navodi o povredi ustavnih prava nisu osnovani zbog razloga koji su navedeni u osporenom rješenju Kantonalnog suda. Kako ovaj sud i dalje ostaje pri usvojenom činjeničnom i pravnom stavu iz osporenog rješenja, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava na koja se žali u apelaciji. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 19. Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice. Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Član 20. Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava, o tome, na zahtjev jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao da bude nosilac stanarskog prava, dužan je da se iseli iz stana zajedno sa korisnicima stana, koji čine njegovo porodično domaćinstvo, kada mu se osigura nužni smještaj. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Na prijedlog davaoca stana na korištenje nadležni sud može odlučiti da se bračni drug, koji bi zbog razvoda braka ostao kao nosilac stanarskog prava na tome stanu, preseli u drugi stan koji nudi davalac stana na korištenje, ako taj stan zadovoljava potrebe nosioca stanarskog prava koji ostaje u stanu i ako osigura prostorije za nužni smještaj drugom bračnom drugu. VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1248/05 od 28. septembra 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 25. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelantica osporava navedena rješenja tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na poštivanje doma 20. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. 21. Član 8. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 22. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. 23. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava "dom" pojedinca je, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji Broj 24 – Strana 201 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine, aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997. godine, RJD 1997-III, broj 39). Zatim, pojam "dom", u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 24. Ustavni sud zapaža da iz činjenica koje je utvrdio Općinski sud slijedi da je apelantica prestala da koristi predmetni stan jer je nakon razvoda otišla iz stana, te da živi u drugom stanu kao u svom domu, pa čak i drugoj državi. Ove činjenice utvrđene u vanparničnom postupku su presudne za utvrđivanje veze između apelanticinog prava na dom i predmetnog stana, jer postojanje trajnosti življenja i stanovanja u predmetnom stanu je uvjet da se apelantici prizna pravo na dom. Ako je ta veza, kao u konkretnom slučaju, prekinuta zbog bilo kojih razloga, onda se predmetni stan ne može smatrati njezinim domom, niti uživati određene vidove zaštite predviđene članom 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04; U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02; i U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/04). 25. Ustavni sud primjećuje da je apelantica prekidom bračne zajednice i odlaskom u inostranstvo prekinula faktičku vezu sa predmetnim stanom koji se više ne može smatrati njezinim domom. Dakle, apelantica više nije ni živjela ni obavljala svoje uobičajene aktivnosti i zanimanja u ovom stanu. Ustavni sud, također, smatra da apelantica u postupku pred Općinskim sudom nije dostavila dokaze koji na nesumnjiv način dokazuju da je tokom cijelog svog boravka u inostranstvu ostvarila dovoljno jaku vezu sa stanom koji je bio predmet vanparničnog postupka, kako bi se taj stan mogao smatrati njezinim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud ističe da se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nema osnova za razmatranje ostalih aspekata člana 8. Evropske konvencije. 26. Prema tome, pošto član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, slijedi da u konkretnom predmetu nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 27. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. Broj 24 – Strana 202 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 28. Prilikom razmatranja o tome da li je povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi da li je apelantica titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju spor je vođen oko određivanja preostalog nosioca stanarskog prava na stanu koji je apelantica koristila zajedno sa bivšim suprugom. Rješenjem Općinskog suda broj RS-42/99 od 4. januara 2005. godine odbijen je apelanticin prijedlog da se ona odredi kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a njezin bivši suprug je određen kao isključivi nosilac stanarskog prava na tom stanu, dok apelantici istovremeno prestaje svojstvo sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća na to da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Imajući u vidu činjenicu da se predmetni postupak tiče stana koji je stečen prije razvoda braka i da su supružnici sunosioci stanarskog prava, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelanticinu "imovinu" koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 30. Ustavni sud smatra je da nesporno da osporene sudske odluke predstavljaju "miješanje" u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine jer se apelantica na osnovu tih odluka lišava svoga dosadašnjeg stanarskog prava na spornom stanu. Dalje, Ustavni sud smatra da su u postupku pred Općinskim sudom utvrđene relevantne činjenice značajne za donošenje odluke o određivanju nosioca stanarskog prava nakon razvoda. Također, Ustavni sud smatra da je Općinski sud primjenom člana 20. Zakona o stambenim odnosima zaključio, što je u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud, da je apelanticin protivnik, njezin bivši suprug, nosilac stanarskog prava i pri tome posebno uzevši u obzir stambene potrebe obje stranke. 31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine bilo u skladu sa zakonom. Ovo miješanje je, također, bilo u javnom interesu koji se ogleda u potrebi pravičnog uređenja odnosa bivših supružnika, posebno kada je riječ o zadovoljavanju njihovih stambenih potreba. Također, miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitu apelanticinih prava, s obzirom na to da su u sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u sudskoj odluci nema arbitrarnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi uzeli u obzir stambene potrebe, kao i druge socijalne okolnosti, i da su zaključili da su sve te okolnosti nepovoljnije kod apelanticinog protivnika, pa su, prema tome, odredili apelanticinog bivšeg supruga za nosioca stanarskog prava, što su dovoljno jasno obrazložili. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 33. Nije povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u slučaju kada se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom jer je apelantica prekidom bračne zajednice i odlaskom u inostranstvo prekinula faktičku vezu sa predmetnim stanom. 34. Također, nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu s obzirom na to da je miješanje u njezino pravo na mirno uživanje imovine bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu koji se ogleda u potrebi pravičnog uređenja odnosa bivših supružnika, posebno kada je riječ o zadovoljavanju njihovih stambenih potreba. Miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitu apelanticinih prava, s obzirom na to da su u sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u sudskoj odluci nema arbitrarnosti. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1839/07, rješavajući apelaciju Nade Hrisafović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Nade Hrisafović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-1248/05 od 16. veljače 2007. godine i Rješenja Općinskog suda broj RS-42/99 od 4. siječnja 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nada Hrisafović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirza Hadžić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 21. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1248/05 od 16. veljače 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj RS-42/99 od 4. siječnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od R.H., sudionika u postupku (u daljnjem tekstu: sudionik u postupku) zatražena je 2. rujna 2009. godine dostava odgovora na apelaciju. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. listopada 2009. godine, a Općinski sud 17. rujna 2009. godine. Sudionik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 20. studenoga 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Općinskog suda broj RS-42/99 od 4. siječnja 2005. godine odbijen je apelantičin prijedlog da se ona odredi kao nositelj stanarskog prava na stanu u ulici Behdžeta Mutevelića broj 2A u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Istim rješenjem je R.H., apelantičin bivši muž, određen kao isključivi nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, određeno je da apelantici istodobno prestaje svojstvo sunositelja stanarskog prava na tom stanu, bez obveze da joj protivnik, odnosno R.H., osigura nužni smještaj. 7. Utvrdivši da je apelantica u smislu članka 19. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima stekla svojstvo sunositelja stanarskog prava, a samim tim i pravo da pred sudom raspravlja o svom pravu na stan, te imajući u vidu da sudionici nisu postigli sporazum o tome tko će od njih ostati isključivi nositelj stanarskog prava, sud je donio navedenu odluku. Odlučujući o apelantičinom prijedlogu u smislu članka 20. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99), vodeći računa o stambenim potrebama oba razvedena bračna druga, njihove djece i drugih osoba koje stanuju s njima, razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim prilikama, sud je utvrdio da je apelantičin prijedlog neutemeljen. 8. Ocjenjujući sve izvedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj vezi, Općinski sud je utvrdio da je apelantičin prijedlog neutemeljen i odlučio da njezin protivnik ostane isključivi nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Sud je utvrdio da je brak razveden Presudom Općinskog suda broj P-1323/91 zbog trajno i teško poremećenih bračnih odnosa i odsutnosti izgleda i volje oba bračna druga da se taj brak nastavi. Prilikom donošenja odluke sud je vodio računa o stambenim potrebama oba razvedena bračna druga, njihove djece i drugih osoba koje stanuju s njima, te je utvrdio da su stambene potrebe apelantičinog protivnika izraženije nego apelantičine. Naime, apelantica je stambeno zbrinuta jer živi u Švedskoj, u drugom stanu veličine od 120 m², za razliku od njezinog protivnika kojem je ovaj stan jedino rješenje stambenog pitanja, budući da osim spornog stana na svom imenu nema drugih nekretnina, kako na području Kantona Sarajevo, tako i šire. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 1248/05 od 16. veljače 2007. godine apelantičin priziv je odbijen kao neutemeljen i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje. Apelantica se žalila zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ističući da se rješenje treba ukinuti i prijedlog usvojiti u cijelosti. Kantonalni sud je, polazeći od činjenica koje je utvrdio Općinski sud, potvrdio da je apelantičin protivnik evidentiran 18. rujna 1989. godine kao stanar u predmetnom stanu i da od tada nikada nije odjavljen sa te adrese. Prema tome, ustanovljeno je da on nije trajno prestao koristiti stan, bez obzira na to što je radno angažiran u drugom mjestu. S druge strane, ustanovljeno je da apelantica živi i radi u Švedskoj sa svojom kćerkom i sinom iz drugog braka, te sadašnjim suprugom u stanu površine 120 m² i da ima državljanstvo Kraljevine Švedske. 10. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je utvrdio sve relevantne činjenice za pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Također, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, koje je prihvatio i Kantonalni sud. Naime, u smislu članka 20. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima, ako se u slučaju Broj 24 – Strana 203 razvoda braka raniji bračni drugovi ne sporazumiju koji će od njih ostati nositelj stanarskog prava, o tome odlučuje sud u vanparničnom postupku. Pri tome sud vodi računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih osoba koje s njima stanuju, o razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. Konačno, suprotno prizivnim navodima, Kantonalni sud je utvrdio da apelantičin protivnik koristi sporni stan i da ne posjeduje neke druge nekretnine u kojima bi mogao stanovati. Kantonalni sud je zaključio da ni u ostalim navodima priziva pravilnost prvostupanjskog rješenja nije dovedena u sumnju, niti da postoje bitne povrede postupka koje su mogle utjecati na pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 11. Apelantica navodi da su joj pobijanim rješenjima povrijeđeni pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica prvenstveno vidi u tome što sud nije potpuno i istinito utvrdio sve činjenice bitne za donošenje odluke, niti je pravilno primijenio materijalno pravo, posebno odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o stambenim odnosima. Apelantica pobija navode suda i protivnika da su njezina djeca stambeno osigurana i da sada žive u dobrim materijalnim okolnostima. Kao dokaz ovoj činjenici apelantica je dostavila potvrdu da se nalazi na bolovanju i da otplaćuje kredit za stan. S druge strane, apelantičin bivši suprug ima dobra materijalna primanja i u obvezi je izdržavati dijete. Dalje, sud nije točno utvrdio okolnosti vezane za apelantičinog supruga, odnosno njegovo korištenje predmetnog stana, pozivajući se na njegove navode da je prijavljen na toj adresi, da plaća režije i da ne postoji ugovor o izdavanju cijelog stana sa osobama koje zajedno koriste predmetni stan. Apelantica zaključuje da je predmetni stan njezin dom, pa su pobijane odluke suprotne članku II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 8. Europske konvencije, kao i pravu na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda ističe se da apelantičini navodi o povredi ustavnih prava nisu utemeljeni zbog razloga koji su navedeni u pobijanom rješenju Kantonalnog suda. Kako ovaj sud i dalje ostaje pri usvojenom činjeničnom i pravnom stavu iz pobijanog rješenja, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 13. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da nisu povrijeđena apelantičina ustavna prava na koja se žali u apelaciji. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Članak 19. Nositelj stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedna osoba. Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nositeljem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Članak 20. Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nositelji stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nositelj stanarskog prava, o tome, na zahtjev jednog od njih, odlučuje nadležni sud u izvanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih osoba koje zajedno s njima stanuju, o Broj 24 – Strana 204 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao biti nositelj stanarskog prava, dužan je iseliti se iz stana zajedno sa korisnicima stana, koji čine njegovo obiteljsko kućanstvo, kada mu se osigura nužni smještaj. Na prijedlog davatelja stana na korištenje nadležni sud može odlučiti da se bračni drug, koji bi zbog razvoda braka ostao kao nositelj stanarskog prava na tome stanu, preseli u drugi stan koji nudi davatelj stana na korištenje, ako taj stan zadovoljava potrebe nositelja stanarskog prava koji ostaje u stanu i ako osigura prostorije za nužni smještaj drugom bračnom drugu. VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1248/05 od 28. rujna 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelantica je primila 25. travnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. lipnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđeni pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na poštivanje doma 20. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku. 21. Članak 8. Europske konvencije glasi: 1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 22. Ustavni sud naglašava da je temeljna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Članak 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stavka 2. tog članka. Ponedjeljak, 26.4.2010. 23. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava "dom" pojedinca je, u smislu članka 8. Europske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi Europski sud za ljudska prava, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. rujna 1996. godine, Izvješća 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. prosinca 1996. godine, Izvješća 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvješće od 27. veljače 1996. godine, aplikacija broj 23238/94; Europski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. lipnja 1997. godine, RJD 1997-III, broj 39). Zatim, pojam "dom", u smislu značenja članka 8. Europske konvencije, obuhvaća, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Europski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, broj 109, stavak 46.f; Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni sud je proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 24. Ustavni sud zapaža da iz činjenica koje je utvrdio Općinski sud slijedi da je apelantica prestala koristiti predmetni stan jer je nakon razvoda otišla iz stana, te da živi u drugom stanu kao u svom domu, pa čak i drugoj državi. Ove činjenice utvrđene u izvanparničnom postupku su presudne za utvrđivanje veze između apelantičinog prava na dom i predmetnog stana, jer postojanje trajnosti življenja i stanovanja u predmetnom stanu je uvjet da se apelantici prizna pravo na dom. Ako je ta veza, kao u konkretnom slučaju, prekinuta zbog bilo kojih razloga, onda se predmetni stan ne može smatrati njezinim domom, niti uživati određene vidove zaštite predviđene člankom 8. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. U 1/02 od 26. rujna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04; U 12/01 od 25. veljače 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02; i U 140/03 od 21. siječnja 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/04). 25. Ustavni sud primjećuje da je apelantica prekidom bračne zajednice i odlaskom u inozemstvo prekinula faktičku vezu sa predmetnim stanom koji se više ne može smatrati njezinim domom. Dakle, apelantica više nije ni živjela ni obavljala svoje uobičajene aktivnosti i zanimanja u ovom stanu. Ustavni sud, također, smatra da apelantica u postupku pred Općinskim sudom nije dostavila dokaze koji na nesumnjiv način dokazuju da je tijekom cijelog svog boravka u inozemstvu ostvarila dovoljno jaku vezu sa stanom koji je bio predmet izvanparničnog postupka, kako bi se taj stan mogao smatrati njezinim "domom" u smislu članka 8. Europske konvencije. Konačno, Ustavni sud ističe da se predmetni stan ne može smatrati apelantičinim domom u smislu značenja članka 8. Europske konvencije. Obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nema temelja za razmatranje ostalih aspekata članka 8. Europske konvencije. 26. Prema tome, pošto članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi opseg zaštite od članka 8. Europske konvencije, slijedi da u konkretnom predmetu nema kršenja prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pravo na imovinu 27. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje Ponedjeljak, 26.4.2010. imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 28. Prilikom razmatranja o tome je li povrijeđen članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prvo se mora utvrditi je li apelantica titular prava koja potpadaju pod članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U konkretnom slučaju spor je vođen oko određivanja preostalog nositelja stanarskog prava na stanu koji je apelantica koristila zajedno sa bivšim suprugom. Rješenjem Općinskog suda broj RS-42/99 od 4. siječnja 2005. godine odbijen je apelantičin prijedlog da se ona odredi kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, a njezin bivši suprug je određen kao isključivi nositelj stanarskog prava na tom stanu, dok apelantici istodobno prestaje svojstvo sunositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. Sukladno svojoj sudskoj praksi, Ustavni sud podsjeća na to da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. studenoga 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvaća pravo članova obiteljskoga kućanstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nositelja stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana sukladno relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. rujna 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Imajući u vidu činjenicu da se predmetni postupak tiče stana koji je stečen prije razvoda braka i da su supružnici sunositelji stanarskog prava, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantičinu "imovinu" koja uživa zaštitu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 29. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavku ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). 30. Ustavni sud smatra je da nesporno da pobijane sudske odluke predstavljaju "miješanje" u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine jer se apelantica na temelju tih odluka lišava svoga dosadašnjeg stanarskog prava na spornom stanu. Dalje, Ustavni sud smatra da su u postupku pred Općinskim sudom utvrđene relevantne činjenice značajne za donošenje odluke o određivanju nositelja stanarskog prava nakon razvoda. Također, Ustavni sud smatra da je Općinski sud primjenom članka 20. Zakona o stambenim odnosima zaključio, što je u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud, da je apelantičin protivnik, njezin bivši suprug, nositelj stanarskog prava i pri tome posebno uzevši u obzir stambene potrebe obje stranke. 31. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine bilo sukladno zakonu. Ovo miješanje je, također, bilo u javnom interesu koji se ogleda u potrebi pravičnog uređenja odnosa bivših supružnika, posebno kada je riječ o zadovoljavanju njihovih stambenih potreba. Također, miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitu apelantičinih prava, obzirom na to da su u sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u sudskoj odluci 1 Broj 24 – Strana 205 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 nema arbitrarnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi uzeli u obzir stambene potrebe, kao i druge socijalne okolnosti, i da su zaključili da su sve te okolnosti nepovoljnije kod apelantičinog protivnika, pa su, prema tome, odredili apelantičinog bivšeg supruga za nositelja stanarskog prava, što su dovoljno jasno obrazložili. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije bilo kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 33. Nije povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije u slučaju kada se predmetni stan ne može smatrati apelantičinim domom jer je apelantica prekidom bračne zajednice i odlaskom u inozemstvo prekinula faktičku vezu sa predmetnim stanom. 34. Također, nije povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu obzirom na to da je miješanje u njezino pravo na mirno uživanje imovine bilo sukladno zakonu i u javnom interesu koji se ogleda u potrebi pravičnog uređenja odnosa bivših supružnika, posebno kada je riječ o zadovoljavanju njihovih stambenih potreba. Miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitu apelantičinih prava, obzirom na to da su u sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u sudskoj odluci nema arbitrarnosti. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1839/07, rješavajući apelaciju Nade Hrisafović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Nade Hrisafović podnesena protiv Rješewa Kantonalnog suda broj Gž-1248/05 od 16. februara 2007. godine i Rješewa Opštinskog suda broj RS-42/99 od 4. januara 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Nada Hrisafović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa), koju zastupa Mirza Haxić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1248/05 od 16. februara 2007. godine i Rješewa Opštinskog suda u Sarajevu broj RS-42/99 od 4. januara 2005. godine. Broj 24 – Strana 206 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda, te od R.H., učesnika u postupku (u daqnjem tekstu: učesnik u postupku) zatraženo je 2. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. oktobra 2009. godine, a Opštinski sud 17. septembra 2009. godine. Učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantkiwi 20. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Opštinskog suda broj RS-42/99 od 4. januara 2005. godine odbijen je apelantkiwin predlog da se ona odredi kao nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Behxeta Mutevelića broj 2A u Sarajevu (u daqnjem tekstu: predmetni stan). Istim rješenjem je R.H., apelantkiwin bivši muž, određen kao iskqučivi nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Takođe, određeno je da apelantkiwi istovremeno prestaje svojstvo sunosioca stanarskog prava na tom stanu, bez obaveze da joj protivnik, odnosno R.H., obezbijedi nužni smještaj. 7. Utvrdivši da je apelantkiwa u smislu člana 19 stav 2 Zakona o stambenim odnosima stekla svojstvo sunosioca stanarskog prava, a samim tim i pravo da pred sudom raspravlja o svom pravu na stan, te imajući u vidu da učesnici nisu postigli sporazum o tome ko će od wih da ostane iskqučivi nosilac stanarskog prava, sud je donio navedenu odluku. Odlučujući o apelantkiwinom predlogu u smislu člana 20 Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99), vodeći računa o stambenim potrebama oba razvedena bračna druga, wihove djece i drugih lica koja stanuju s wima, razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim prilikama, sud je utvrdio da je apelantkiwin predlog neosnovan. 8. Ocjenjujući sve izvedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u wihovoj vezi, Opštinski sud je utvrdio da je apelantkiwin predlog neosnovan i odlučio da njen protivnik ostane iskqučivi nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Sud je utvrdio da je brak razveden Presudom Opštinskog suda broj P-1323/91 zbog trajno i teško poremećenih bračnih odnosa i odsutnosti izgleda i volje oba bračna druga da se taj brak nastavi. Prilikom donošewa odluke sud je vodio računa o stambenim potrebama oba razvedena bračna druga, wihove djece i drugih lica koja stanuju s wima, te je utvrdio da su stambene potrebe apelantkiwinog protivnika izraženije nego apelantkiwine. Naime, apelantkiwa je stambeno zbrinuta jer živi u Švedskoj, u drugom stanu veličine od 120 m², za razliku od njenog protivnika kom je ovaj stan jedino rješenje stambenog pitawa, budući da sem spornog stana na svom imenu nema drugih nepokretnosti, kako na području Kantona Sarajevo, tako i šire. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 1248/05 od 16. februara 2007. godine apelantkiwina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Apelantkiwa se žalila zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa, ističući da rješenje treba da se ukine i predlog usvoji u cijelosti. Kantonalni sud je, polazeći od činjenica koje je utvrdio Opštinski sud, potvrdio da je apelantkiwin protivnik evidentiran 18. septembra 1989. godine kao stanar u predmetnom stanu i da od tada nikada nije odjavljen sa te adrese. Prema tome, ustanovljeno je da on nije trajno prestao da koristi stan, bez obzira na to što je radno angažovan u drugom mjestu. S druge strane, ustanovljeno je da apelantkiwa živi i radi u Švedskoj Ponedjeljak, 26.4.2010. sa svojom kćerkom i sinom iz drugog braka, te sadašwim suprugom u stanu površine 120 m² i da ima državljanstvo Kraljevine Švedske. 10. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je utvrdio sve relevantne činjenice za pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Takođe, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, koje je prihvatio i Kantonalni sud. Naime, u smislu člana 20 stav 1 Zakona o stambenim odnosima, ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi ne sporazumiju koji će od wih da ostane nosilac stanarskog prava, o tome odlučuje sud u vanparničnom postupku. Pri tome sud vodi računa o stambenim potrebama oba bračna druga, wihove djece i drugih lica koja s wima stanuju, o razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. Konačno, suprotno žalbenim navodima, Kantonalni sud je utvrdio da apelantkiwin protivnik koristi sporni stan i da ne posjeduje neke druge nepokretnosti u kojima bi mogao da stanuje. Kantonalni sud je zakqučio da ni u ostalim navodima žalbe pravilnost prvostepenog rješewa nije dovedena u sumnju, niti da postoje bitne povrede postupka koje su mogle da utiču na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješewa. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 11. Apelantkiwa navodi da su joj osporenim rješewima povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantkiwa prvenstveno vidi u tome što sud nije potpuno i istinito utvrdio sve činjenice bitne za donošenje odluke, niti je pravilno primijenio materijalno pravo, posebno odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o stambenim odnosima. Apelantkiwa osporava navode suda i protivnika da su njena djeca stambeno obezbijeđena i da sada žive u dobrim materijalnim okolnostima. Kao dokaz ovoj činjenici apelantkiwa je dostavila potvrdu da se nalazi na bolovanju i da otplaćuje kredit za stan. S druge strane, apelantkiwin bivši suprug ima dobra materijalna primawa i u obavezi je da izdržava dijete. Dalje, sud nije tačno utvrdio okolnosti vezane za apelantkiwinog supruga, odnosno njegovo korišćenje predmetnog stana, pozivajući se na njegove navode da je prijavljen na toj adresi, da plaća režije i da ne postoji ugovor o izdavanju cijelog stana sa licima koja zajedno koriste predmetni stan. Apelantkiwa zakqučuje da je predmetni stan njen dom, pa su osporene odluke suprotne članu II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8 Evropske konvencije, kao i pravu na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda ističe se da apelantkiwini navodi o povredi ustavnih prava nisu osnovani zbog razloga koji su navedeni u osporenom rješenju Kantonalnog suda. Kako ovaj sud i dalje ostaje pri usvojenom činjeničnom i pravnom stavu iz osporenog rješewa, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. U odgovoru na apelaciju Opštinskog suda se navodi da nisu povrijeđena apelantkiwina ustavna prava na koja se žali u apelaciji. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 19 Nosilac stanarskog prava na istom stanu može da bude samo jedno lice. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ako je ugovor o korišćenju stana zakqučio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Član 20 Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od wih da ostane nosilac stanarskog prava, o tome, na zahtjev jednog od wih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, wihove djece i drugih lica koja zajedno s wima stanuju, o razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao da bude nosilac stanarskog prava, dužan je da se iseli iz stana zajedno sa korisnicima stana, koji čine njegovo porodično domaćinstvo, kada mu se obezbijedi nužni smještaj. Na predlog davaoca stana na korišćenje nadležni sud može da odluči da se bračni drug, koji bi zbog razvoda braka ostao kao nosilac stanarskog prava na tome stanu, preseli u drugi stan koji nudi davalac stana na korišćenje, ako taj stan zadovoljava potrebe nosioca stanarskog prava koji ostaje u stanu i ako obezbijedi prostorije za nužni smještaj drugom bračnom drugu. VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1248/05 od 28. septembra 2009. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkiwa je primila 25. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelantkiwa osporava navedena rješewa tvrdeći da su joj tim rješewima povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na poštovanje doma 20. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. 21. Član 8 Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Broj 24 – Strana 207 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, sem ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 22. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, sem u slučajevima iz stava 2 tog člana. 23. Prema praksi Evropskog suda za qudska prava "dom" pojedinca je, u smislu člana 8 Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korišćenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi Evropski sud za qudska prava, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za qudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine, aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za qudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997. godine, RJD 1997-III, broj 39). Zatim, pojam "dom", u smislu značewa člana 8 Evropske konvencije, obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 24. Ustavni sud zapaža da iz činjenica koje je utvrdio Opštinski sud slijedi da je apelantkiwa prestala da koristi predmetni stan jer je nakon razvoda otišla iz stana, te da živi u drugom stanu kao u svom domu, pa čak i drugoj državi. Ove činjenice utvrđene u vanparničnom postupku su presudne za utvrđivanje veze između apelantkiwinog prava na dom i predmetnog stana, jer postojanje trajnosti življewa i stanovawa u predmetnom stanu je uslov da se apelantkiwi prizna pravo na dom. Ako je ta veza, kao u konkretnom slučaju, prekinuta zbog bilo kojih razloga, onda predmetni stan ne može da se smatra njenim domom, niti da uživa određene vidove zaštite predviđene članom 8 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04; U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02; i U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/04). 25. Ustavni sud primjećuje da je apelantkiwa prekidom bračne zajednice i odlaskom u inostranstvo prekinula faktičku vezu sa predmetnim stanom koji više ne može da se smatra njenim domom. Dakle, apelantkiwa više nije ni živjela ni obavljala svoje uobičajene aktivnosti i zanimawa u ovom stanu. Ustavni sud, takođe, smatra da apelantkiwa u postupku pred Opštinskim sudom nije dostavila dokaze koji na nesumwiv način dokazuju da je tokom cijelog svog boravka u inostranstvu ostvarila dovoqno jaku vezu sa stanom koji je bio predmet vanparničnog postupka, kako bi taj stan mogao da se smatra njenim "domom" u smislu člana 8 Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud ističe da predmetni stan ne može da se Broj 24 – Strana 208 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH smatra apelantkiwinim domom u smislu značewa člana 8 Evropske konvencije. S obzirom na ovakav zakqučak, Ustavni sud nema osnova za razmatranje ostalih aspekata člana 8 Evropske konvencije. 26. Prema tome, pošto član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8 Evropske konvencije, slijedi da u konkretnom predmetu nema kršewa prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 27. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine, sem u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 28. Prilikom razmatrawa o tome da li je povrijeđen član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo mora da se utvrdi da li je apelantkiwa titular prava koja potpadaju pod član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju spor je vođen oko određivawa preostalog nosioca stanarskog prava na stanu koji je apelantkiwa koristila zajedno sa bivšim suprugom. Rješenjem Opštinskog suda broj RS-42/99 od 4. januara 2005. godine odbijen je apelantkiwin predlog da se ona odredi kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a njen bivši suprug je određen kao iskqučivi nosilac stanarskog prava na tom stanu, dok apelantkiwi istovremeno prestaje svojstvo sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća na to da stanarsko pravo predstavlja sui generis sopstveničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na sticanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Imajući u vidu činjenicu da se predmetni postupak tiče stana koji je stečen prije razvoda braka i da su supružnici sunosioci stanarskog prava, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantkiwinu "imovinu" koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 29. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za qudska prava, Ponedjeljak, 26.4.2010. Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 30. Ustavni sud smatra je da nesporno da osporene sudske odluke predstavljaju "miješanje" u apelantkiwino pravo na mirno uživanje imovine jer se apelantkiwa na osnovu tih odluka lišava svoga dosadašnjeg stanarskog prava na spornom stanu. Dalje, Ustavni sud smatra da su u postupku pred Opštinskim sudom utvrđene relevantne činjenice značajne za donošenje odluke o određivanju nosioca stanarskog prava nakon razvoda. Takođe, Ustavni sud smatra da je Opštinski sud primjenom člana 20 Zakona o stambenim odnosima zakqučio, što je u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud, da je apelantkiwin protivnik, njen bivši suprug, nosilac stanarskog prava i pri tome posebno uzevši u obzir stambene potrebe obje stranke. 31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantkiwino pravo na mirno uživanje imovine bilo u skladu sa zakonom. Ovo miješanje je, takođe, bilo u javnom interesu koji se ogleda u potrebi pravičnog uređewa odnosa bivših supružnika, posebno kada je riječ o zadovoljavanju wihovih stambenih potreba. Takođe, miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od opšteg interesa i zahtjeva za zaštitu apelantkiwinih prava, s obzirom na to da su u sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u sudskoj odluci nema arbitrarnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi uzeli u obzir stambene potrebe, kao i druge socijalne okolnosti, i da su zakqučili da su sve te okolnosti nepovoqnije kod apelantkiwinog protivnika, pa su, prema tome, odredili apelantkiwinog bivšeg supruga za nosioca stanarskog prava, što su dovoqno jasno obrazložili. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije bilo kršewa prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 33. Nije povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije u slučaju kada predmetni stan ne može da se smatra apelantkiwinim domom jer je apelantkiwa prekidom bračne zajednice i odlaskom u inostranstvo prekinula faktičku vezu sa predmetnim stanom. 34. Takođe, nije povrijeđeno apelantkiwino pravo na imovinu s obzirom na to da je miješanje u njeno pravo na mirno uživanje imovine bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu koji se ogleda u potrebi pravičnog uređewa odnosa bivših supružnika, posebno kada je riječ o zadovoljavanju wihovih stambenih potreba. Miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od opšteg interesa i zahtjeva za zaštitu apelantkiwinih prava, s obzirom na to da su u sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u sudskoj odluci nema arbitrarnosti. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1840/07, rješavajući apelaciju Luke Šunjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Luke Šunjića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom u Mostaru, koji je okončan Presudom broj 070 U 001177 08 U od 11. februara 2009. godine. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Luki Šunjiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Luka Šunjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 20. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine trajanja postupka koji je, u vrijeme podnošenja apelacije, vođen kod Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem U-254/99, a u međuvremenu je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 070 U 001177 08 U od 11. februara 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i Kantonalnog suda zatraženo je 20. augusta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju, a 27. oktobra 2009. godine od Kantonalnog suda je zatraženo da dostavi na uvid cio spis. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. augusta 2007. godine, Sud BiH 5. septembra 2007. godine i Kantonalni sud 14. augusta 2007. godine. Kantonalni sud je dostavio spis broj U-254/99, koji je u međuvremenu dobio novi broj 070 U 001177 08 U. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Suda BiH i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantovom punomoćniku 1. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 16. maja 1996. godine tadašnjem Višem sudu u Mostaru podnio tužbu protiv Ministarstva odbrane/obrane HR HB Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zbog poništenja rješenja od 11. marta 1996. godine, kojim je razriješen sa dužnosti "zamjenika zapovjednika 1. satnije 3. bojne Vojne policije". Predmet je zaveden pod broj U 49/96, a nakon toga je apelantova tužba 11. oktobra 1996. godine dostavljena tuženom na odgovor. Tuženi je pismeni odgovor na tužbu dostavio 11. novembra 1996. godine ističući da osporava tužbu i postavljeni zahtjev, budući da 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 209 nije u pitanju razrješenje sa dužnosti koju je apelant obavljao po osnovu radnog odnosa, već o prestanku vojne službe koju je kao vojni obveznik izvršavao sve do njenog prestanka. 7. Nakon reorganizacije sudstva i izmjene naziva Višeg suda u Mostaru u Kantonalni sud, predmet je zaveden pod novi broj U-254/99. Kantonalni sud je 5. septembra 2001. godine donio rješenje kojim je apelantovu tužbu odbacio, a nakon apelantove žalbe cio spis je 27. septembra 2001. godine dostavljen Vrhovnom sudu na daljnji postupak. 8. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja o odbacivanju tužbe, donio Rješenje broj Už-311/01 od 4. aprila 2007. godine kojim je prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je, nakon što je ispitao pobijano rješenje, istakao da je Kantonalni sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o radnom a ne upravnom sporu, a kao razlog tome naveo je da je apelant razrješenjem sa dužnosti zamjenika zapovjednika "ostao bez posla". Za ocjenu o kojem se sporu radi, kako je obrazložio Vrhovni sud, bila bi relevantna činjenica da li je apelantu prestao radni odnos a ne da li je "ostao bez posla". Budući da je tuženi u odgovoru na tužbu tvrdio da se ne radi o radnom sporu jer apelant sa tuženim nije zasnovao radni odnos već je dužnost obavljao kao vojni obveznik, Vrhovni sud je osporeno rješenje ukinuo i vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak. 9. Kantonalni sud je u ponovnom postupku 21. juna 2007. godine donio Rješenje broj 007-0-U-07-000 323 kojim se proglasio nenadležnim da odlučuje u upravnom sporu po apelantovoj tužbi i odlučio da se tužba dostavi Sudu BiH kao nadležnom sudu. 10. Sudija upravnog vijeća Suda BiH je dopisom broj U-917/07 od 29. augusta 2007. godine dostavio upravnom odjeljenju Suda BiH predmet, radi rješavanja sukoba nadležnosti, smatrajući da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima. 11. Sud BiH je u vijeću za upravne sporove, odlučujući o sukobu nadležnosti između Suda BiH i Kantonalnog suda, na nejavnoj sjednici održanoj 14. februara 2008. godine donio Rješenje broj Ur-111/07 kojim je odlučio da je za suđenje u pravnoj stvari apelanta stvarno nadležan Kantonalni sud. Obrazlažući rješenje, Sud BiH je istakao da je pravilan zaključak Kantonalnog suda prema kojem je, stupanjem na snagu Zakona o odbrani BiH, uspostavljeno jedinstveno Ministarstvo odbrane BiH, čime su prestala sa radom entitetska ministarstva. Međutim, po mišljenju Suda BiH, nije pravilan zaključak Kantonalnog suda da se samom činjenicom ukidanja entitetskih ministarstava akt tuženog može smatrati aktom Ministarstva odbrane BiH. Zbog navedenog, predmet je vraćen Kantonalnom sudu na odlučivanje po apelantovoj tužbi. 12. Kantonalni sud je, rješavajući u upravnom sporu apelanta protiv akta tuženog, čiji je pravni slijednik Vlada FBiH, u upravnoj stvari razrješenja sa dužnosti donio Presudu broj 070 U 001177 08 U od 11. februara 2009. godine, kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je osporenim rješenjem tuženog organa apelant razriješen sa dužnosti zamjenika zapovjednika 1. satnije 3. bojne Vojne policije. Apelant je, kako je dalje navedeno, sve dužnosti do razrješenja obavljao kao mobilizirani vojni obveznik, a u toku postupka nije dokazao suprotno, dakle da je kod pravnog prednika tuženog obavljao radnu vojnu službu. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je ocijenio da je osporeno rješenje zakonito. Presuda je dostavljena punomoćniku apelanta 26. februara 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je u osporenom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske Broj 24 – Strana 210 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu kršenja prava na pravično suđenje apelant je istakao da postupak po njegovoj tužbi nerazumno dugo traje, budući da je tužbu podnio 16. maja 1996. godine, a da konačna odluka do dana podnošenja apelacije u junu 2007. godine, dakle 11 godina, nije donesena. Apelant je zatražio da mu se za svaku godinu nepotrebnog odugovlačenja postupka naknadi nematerijalna šteta. Kršenje prava na imovinu zasnovao je na istim razlozima, nerazumnoj dužini trajanja postupka. b) Odgovor na apelaciju 14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se apelacija odnosi na kršenje prava i osnovnih sloboda u postupku koji je vođen pred Kantonalnim sudom, zbog čega se ne smatra učesnikom u predmetnoj apelaciji. Istakao je da Vrhovni sud ulaže izuzetne napore da završi što veći broj predmeta prema vremenu njihovog pristizanja. 15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da mu je predmetni spis dostavljen 10. jula 2007. godine, te je s obzirom na prirodu spora odmah uzet u rad. U toku postupka je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima BiH i Zakona o odbrani BiH, odbio svoju stvarnu nadležnost i predmet dostavio upravnom odjeljenju radi odlučivanja sukoba nadležnosti. 16. Kantonalni sud pobija navode iz apelacije ističući da u postupku kojeg je apelant tužbom pokrenuo nije došlo do kršenja prava koje je apelant istakao. V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Član 2. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 258. Nakon prijema tužbe obavljaju se pripreme za glavnu raspravu. Te pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Pripremanjem glavne rasprave rukovodi predsjednik vijeća. Član 292. st. 1. i 2. Predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke, izvodi dokaze, daje riječ članovima vijeća, strankama, njihovim zakonskim zastupnicima i punomoćnicima te objavljuje odluke vijeća. Dužnost je predsjednika vijeća da se brine da se o predmetu spora svestrano raspravlja, ali da se zbog toga postupak ne odugovlači, tako da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu." 18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123. Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 206. Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja." 19. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) relevantne odredbe glase: Ponedjeljak, 26.4.2010. "Član 34. Zakonitost osporenog upravnoga akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt. Član 55. Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da postupak po njegovoj tužbi nerazumno dugo traje, odnosno da u konkretnom postupku povodom njegove tužbe nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud je, nakon što mu je cio spis dostavljen na uvid, utvrdio da je nakon podnošenja apelacije 20. juna 2007. godine, Kantonalni sud donio Presudu broj 070 U 001177 08 U od 11. februara 2009. godine. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant je naveo da mu je zbog nerazumno dugog trajanja postupka kojeg je pokrenuo pred Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku 25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." b) Relevantni principi 26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 27. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 28. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). c) Period koji se uzima u obzir 29. Ustavni sud zapaža da je apelant pred Kantonalnim sudom u maju 1996. godine pokrenuo postupak zbog poništenja rješenja. Postupak je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 070 U 001177 08 U od 11. februara 2009. godine, što znači da je postupak po apelantovoj tužbi trajao 12 godina i devet mjeseci. d) Analiza razumnosti dužine postupka 30. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi poništenja rješenja tuženog kojim je apelant razriješen sa dužnosti, u kojem je prije svega trebalo utvrditi radi li se o radnom ili upravnom sporu te, u zavisnosti od utvrđenja te odlučne činjenice, primijeniti relevantne zakonske odredbe. Uz tužbu su, kako proizlazi iz stanja spisa, radi utvrđenja ove činjenice dostavljeni materijalni dokazi, iz čega Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu. 31. Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu trebalo pet godina da donese rješenje o odbacivanju tužbe. To rješenje je nakon pet godina ukinuto rješenjem Vrhovnog suda i vraćeno Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Dakle, u periodu od deset godina, donesena su ukupno dva rješenja kojima nije meritorno riješeno o apelantovom zahtjevu iz tužbe. U ponovnom postupku, počevši od juna 2007. godine, Kantonalni sud je donio dvije odluke, rješenje kojim se proglasio nenadležnim za odlučivanje i presudu kojom je meritorno riješio o apelantovom zahtjevu. Kantonalni sud za neaktivnost povodom apelantove tužbe nije dao nikakvo obrazloženje, smatrajući da u postupku koji je vođen po apelantovoj tužbi nisu prekršena njegova ustavna prava. S druge strane, apelant je uz tužbu dostavio dokaze na kojima je zasnovao svoj zahtjev o kojem je trebao odlučiti sud pa ni na koji način nije mogao uticati na trajanje postupka jer za to nije imao priliku, budući da je Kantonalni sud rješavao u upravnom sporu, bez zakazivanja rasprava. 32. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi presudu Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), prema kojoj redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak, jer odlučuju kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako cijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zajamčenim članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji uključuju složenost predmeta, ponašanje nadležnog Kantonalnog suda i ponašanje apelanta, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka koji je trajao 12 godina i devet mjeseci ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Broj 24 – Strana 211 e) Pitanje naknade nematerijalne štete 34. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 35. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelantovoj tužbi trajao pred Kantonalnim sudom 12 godina i devet mjeseci apelantu se određuje naknada u visini od 1.950 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, dužna je apelantu isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 36. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima koji se odnose na nerazumno trajanje postupka pred Kantonalnim sudom, koji je nakon podnošenja apelacije okončan presudom u februaru 2009. godine koju apelant nije osporio, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se trajanje postupka od 12 godina i devet mjeseci nakon kojeg je donesena konačna odluka može staviti na teret nadležnom Kantonalnom sudu, pri čemu apelant ni na koji način nije doprinio dužini trajanja postupka. 38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1840/07, rješavajući apelaciju Luke Šunjića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac je na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio Broj 24 – Strana 212 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Luke Šunjića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom u Mostaru, koji je okončan Presudom broj 070 U 001177 08 U od 11. veljače 2009. godine. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Luki Šunjiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Luka Šunjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Nikica Vučina, odvjetnik iz Mostara, podnio je 20. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne duljine trajanja postupka koji je, u vrijeme podnošenja apelacije, vođen kod Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem U-254/99, a u međuvremenu je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 070 U 001177 08 U od 11. veljače 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i Kantonalnog suda je zatražena 20. kolovoza 2007. godine dostava odgovora na apelaciju, a 27. listopada 2009. godine od Kantonalnog suda je zatražena dostava na uvid cijeloga spisa. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. kolovoza 2007. godine, Sud BiH 5. rujna 2007. godine i Kantonalni sud 14. kolovoza 2007. godine. Kantonalni sud je dostavio spis broj U-254/99, koji je u međuvremenu dobio novi broj 070 U 001177 08 U. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Suda BiH i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantovom punomoćniku 1. prosinca 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 16. svibnja 1996. godine tadašnjem Višem sudu u Mostaru podnio tužbu protiv Ministarstva obrane HR HB Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zbog poništenja rješenja od 11. ožujka 1996. godine, kojim je razriješen sa dužnosti "zamjenika zapovjednika 1. satnije 3. bojne Vojne policije". Predmet je zaveden pod broj U 49/96, a nakon toga je apelantova tužba 11. listopada 1996. godine dostavljena tuženom na odgovor. Tuženi je pismeni odgovor na tužbu dostavio 11. studenoga 1996. godine ističući da pobija tužbu i postavljeni zahtjev, budući da nije u pitanju razrješenje sa dužnosti koju je apelant obavljao temeljem radnoga odnosa, već o prestanku vojne službe koju je kao vojni obveznik izvršavao sve do njezinoga prestanka. 7. Nakon reorganizacije sudstva i izmjene naziva Višeg suda u Mostaru u Kantonalni sud, predmet je zaveden pod novi broj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. U-254/99. Kantonalni sud je 5. rujna 2001. godine donio rješenje kojim je apelantovu tužbu odbacio, a nakon apelantova priziva cio spis je 27. rujna 2001. godine dostavljen Vrhovnom sudu na daljnji postupak. 8. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovome prizivu izjavljenom protiv rješenja o odbacivanju tužbe, donio Rješenje broj Už-311/01 od 4. travnja 2007. godine kojim je prvostupanjsko rješenje ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je, nakon što je ispitao pobijano rješenje, istaknuo da je Kantonalni sud ocijenio kako se u konkretnom slučaju radi o radnom a ne upravnom sporu, a kao razlog tome je naveo da je apelant razrješenjem sa dužnosti zamjenika zapovjednika "ostao bez posla". Za ocjenu o kojem se sporu radi, kako je obrazložio Vrhovni sud, bila bi relevantna činjenica je li apelantu prestao radni odnos a ne je li "ostao bez posla". Budući je tuženi u odgovoru na tužbu tvrdio kako se ne radi o radnome sporu jer apelant sa tuženim nije zasnovao radni odnos već je dužnost obavljao kao vojni obveznik, Vrhovni sud je pobijano rješenje ukinuo i vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak. 9. Kantonalni sud je u ponovnome postupku 21. lipnja 2007. godine donio Rješenje broj 007-0-U-07-000 323 kojim se proglasio nenadležnim za odlučivanje u upravnome sporu po apelantovoj tužbi i odlučio da se tužba dostavi Sudu BiH kao nadležnom sudu. 10. Sudac upravnog vijeća Suda BiH je dopisom broj U-917/07 od 29. kolovoza 2007. godine dostavio upravnom odjeljenju Suda BiH predmet, radi rješavanja sukoba nadležnosti, smatrajući da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima. 11. Sud BiH je u vijeću za upravne sporove, odlučujući o sukobu nadležnosti između Suda BiH i Kantonalnog suda, na nejavnoj sjednici održanoj 14. veljače 2008. godine donio Rješenje broj Ur-111/07 kojim je odlučio da je za suđenje u pravnoj stvari apelanta stvarno nadležan Kantonalni sud. Obrazlažući rješenje, Sud BiH je istaknuo da je pravilan zaključak Kantonalnog suda prema kojemu je, stupanjem na snagu Zakona o obrani BiH, uspostavljeno jedinstveno Ministarstvo obrane BiH, čime su prestala sa radom entitetska ministarstva. Međutim, po mišljenju Suda BiH, nije pravilan zaključak Kantonalnog suda da se samom činjenicom ukidanja entitetskih ministarstava akt tuženoga može smatrati aktom Ministarstva obrane BiH. Zbog navedenoga, predmet je vraćen Kantonalnom sudu na odlučivanje po apelantovoj tužbi. 12. Kantonalni sud je, rješavajući u upravnom sporu apelanta protiv akta tuženog, čiji je pravni slijednik Vlada FBiH, u upravnoj stvari razrješenja sa dužnosti donio Presudu broj 070 U 001177 08 U od 11. veljače 2009. godine, kojom je apelantovu tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je pobijanim rješenjem tuženog organa apelant razriješen sa dužnosti zamjenika zapovjednika 1. satnije 3. bojne Vojne policije. Apelant je, kako je dalje navedeno, sve dužnosti do razrješenja obavljao kao mobilizirani vojni obveznik, a tijekom postupka nije dokazao oprečno, dakle da je kod pravnoga prednika tuženoga obavljao radnu vojnu službu. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je ocijenio da je pobijano rješenje zakonito. Presuda je dostavljena punomoćniku apelanta 26. veljače 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je u pobijanom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.(e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Glede kršenja prava na pravično suđenje apelant je istaknuo kako postupak po njegovoj tužbi nerazumno dugo traje, budući je tužbu podnio 16. svibnja 1996. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine, a konačna odluka do dana podnošenja apelacije u lipnju 2007. godine, dakle 11 godina, nije donesena. Apelant je zatražio da mu se za svaku godinu nepotrebnog odugovlačenja postupka naknadi nematerijalna šteta. Kršenje prava na imovinu utemeljeno je na istim razlozima, nerazumnoj duljini trajanja postupka. b) Odgovor na apelaciju 14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se apelacija odnosi na kršenje prava i temeljnih sloboda u postupku koji je vođen pred Kantonalnim sudom, zbog čega se ne smatra sudionikom u predmetnoj apelaciji. Istaknuo je da Vrhovni sud ulaže izuzetne napore da završi što veći broj predmeta prema vremenu njihovoga pristizanja. 15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istaknuo da mu je predmetni spis dostavljen 10. srpnja 2007. godine, te je obzirom na narav spora odmah uzet u rad. Tijekom postupka je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima BiH i Zakona o odbrani BiH, odbio svoju stvarnu nadležnost i predmet dostavio upravnome odjeljenju radi odlučivanja sukoba nadležnosti. 16. Kantonalni sud pobija navode iz apelacije ističući da u postupku kojega je apelant tužbom pokrenuo nije došlo do kršenja prava koje je apelant istaknuo. V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Članak 2. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Članak 258. Nakon prijema tužbe obavljaju se pripreme za glavnu raspravu. Te pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Pripremanjem glavne rasprave rukovodi predsjednik vijeća. Članak 292. st. 1. i 2. Predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke, izvodi dokaze, daje riječ članovima vijeća, strankama, njihovim zakonskim zastupnicima i punomoćnicima te objavljuje odluke vijeća. Dužnost je predsjednika vijeća da se brine da se o predmetu spora svestrano raspravlja, ali da se zbog toga postupak ne odugovlači, tako da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu." 18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 123. Svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Članak 206. Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja." 19. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) relevantne odredbe glase: "Članak 34. Zakonitost pobijanog upravnoga akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Broj 24 – Strana 213 Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je pobijani upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostupanjskome upravnom aktu, poništit će i taj akt. Članak 55. Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak." VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 22. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da postupak po njegovoj tužbi nerazumno dugo traje, odnosno da u konkretnom postupku povodom njegove tužbe nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud je, nakon što mu je cio spis dostavljen na uvid, utvrdio da je nakon podnošenja apelacije 20. lipnja 2007. godine, Kantonalni sud donio Presudu broj 070 U 001177 08 U od 11. veljače 2009. godine. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant je naveo da mu je zbog nerazumno dugog trajanja postupka kojega je pokrenuo pred Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku 25. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." b) Relevantna načela 26. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Broj 24 – Strana 214 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 27. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 28. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). c) Razdoblje koje se uzima u obzir 29. Ustavni sud opaža da je apelant pred Kantonalnim sudom u svibnju 1996. godine pokrenuo postupak zbog poništenja rješenja. Postupak je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 070 U 001177 08 U od 11. veljače 2009. godine, što znači da je postupak po apelantovoj tužbi trajao 12 godina i devet mjeseci. d) Analiza razumnosti duljine postupka 30. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi poništenja rješenja tuženoga kojim je apelant razriješen sa dužnosti, u kojemu je prije svega trebalo utvrditi radi li se o radnom ili upravnom sporu te, u ovisnosti o utvrđenju te odlučne činjenice, primijeniti relevantne zakonske odredbe. Uz tužbu su, kako proizlazi iz stanja spisa, radi utvrđenja ove činjenice dostavljeni materijalni dokazi, iz čega Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenome predmetu. 31. Ustavni sud opaža da je Kantonalnom sudu trebalo pet godina da donese rješenje o odbacivanju tužbe. To rješenje je nakon pet godina ukinuto rješenjem Vrhovnog suda i vraćeno Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Dakle, u razdoblju od deset godina, donesena su ukupno dva rješenja kojima nije meritorno riješeno o apelantovome zahtjevu iz tužbe. U ponovnom postupku, počevši od lipnja 2007. godine, Kantonalni sud je donio dvije odluke, rješenje kojim se proglasio nenadležnim za odlučivanje i presudu kojom je meritorno riješio o apelantovome zahtjevu. Kantonalni sud za neaktivnost povodom apelantove tužbe nije dao nikakvo obrazloženje, smatrajući da u postupku koji je vođen po apelantovoj tužbi nisu prekršena njegova ustavna prava. S druge strane, apelant je uz tužbu dostavio dokaze na kojima je temeljio svoj zahtjev o kojemu je trebao odlučiti sud pa ni na koji način nije mogao uticati na trajanje postupka jer za to nije imao prigodu, budući je Kantonalni sud rješavao u upravnome sporu, bez zakazivanja rasprava. 32. U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Europskog suda za ljudska prava (vidi presudu Europski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. ožujka 2007. godine), prema kojoj redoviti sudovi moraju učinkovito kontrolirati postupak, jer odlučuju kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako cijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zajamčenim člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji uključuju složenost predmeta, ponašanje nadležnog Kantonalnog suda i ponašanje apelanta, Ustavni sud smatra da duljina konkretnog postupka koji je trajao 12 godina i devet mjeseci ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ponedjeljak, 26.4.2010. e) Pitanje naknade nematerijalne štete 34. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog duljine trajanja parničnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 35. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadom nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelantovoj tužbi trajao pred Kantonalnim sudom 12 godina i devet mjeseci apelantu se određuje naknada u visini od 1.950 KM. Ovaj iznos, obzirom na sjedište Kantonalnog suda, dužna je apelantu isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 36. Obzirom na zaključak Ustavnog suda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu temelje na navodima koji se odnose na nerazumno trajanje postupka pred Kantonalnim sudom, koji je nakon podnošenja apelacije okončan presudom u veljači 2009. godine koju apelant nije pobijao, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati apelantove navode u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer se trajanje postupka od 12 godina i devet mjeseci nakon kojega je donesena konačna odluka može staviti na teret nadležnome Kantonalnom sudu, pri čemu apelant ni na koji način nije doprinio duljini trajanja postupka. 38. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće., Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1840/07, rješavajući apelaciju Luke Šuwića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Luke Šuwića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom u Mostaru, koji je okončan Presudom broj 070 U 001177 08 U od 11. februara 2009. godine. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Luki Šuwiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o mjerama koje su preduzete u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Luka Šuwić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kog zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 20. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine trajawa postupka koji je, u vrijeme podnošewa apelacije, vođen kod Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem U-254/99, a u međuvremenu je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 070 U 001177 08 U od 11. februara 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud), Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) i Kantonalnog suda zatraženo je 20. avgusta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju, a 27. oktobra 2009. godine od Kantonalnog suda je zatraženo da dostavi na uvid cio spis. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. avgusta 2007. godine, Sud BiH 5. septembra 2007. godine i Kantonalni sud 14. avgusta 2007. godine. Kantonalni sud je dostavio spis broj U-254/99, koji je u međuvremenu dobio novi broj 070 U 001177 08 U. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Suda BiH i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantovom punomoćniku 1. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 16. maja 1996. godine tadašnjem Višem sudu u Mostaru podnio tužbu protiv Ministarstva odbrane HR HB Mostar (u daqnjem tekstu: tuženi), zbog poništewa rješewa od 11. marta 1996. godine, kojim je razriješen sa dužnosti "zamjenika zapovjednika 1. satnije 3. bojne Vojne policije". Predmet je zaveden pod broj U 49/96, a nakon toga je apelantova tužba 11. oktobra 1996. godine dostavljena tuženom na odgovor. Tuženi je pismeni odgovor na tužbu dostavio 11. novembra 1996. godine ističući da osporava tužbu i postavljeni zahtjev, budući da nije u pitanju razrješenje sa dužnosti koju je apelant obavljao po osnovu radnog odnosa, već o prestanku vojne službe koju je kao vojni obveznik izvršavao sve do njenog prestanka. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 215 7. Nakon reorganizacije sudstva i izmjene naziva Višeg suda u Mostaru u Kantonalni sud, predmet je zaveden pod novi broj U-254/99. Kantonalni sud je 5. septembra 2001. godine donio rješenje kojim je apelantovu tužbu odbacio, a nakon apelantove žalbe cio spis je 27. septembra 2001. godine dostavljen Vrhovnom sudu na daqwi postupak. 8. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješewa o odbacivanju tužbe, donio Rješenje broj Už-311/01 od 4. aprila 2007. godine kojim je prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je, nakon što je ispitao osporavano rješenje, istakao da je Kantonalni sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o radnom a ne upravnom sporu, a kao razlog tome naveo je da je apelant razrješenjem sa dužnosti zamjenika zapovjednika "ostao bez posla". Za ocjenu o kom sporu se radi, kako je obrazložio Vrhovni sud, bila bi relevantna činjenica da li je apelantu prestao radni odnos a ne da li je "ostao bez posla". Budući da je tuženi u odgovoru na tužbu tvrdio da se ne radi o radnom sporu jer apelant sa tuženim nije zasnovao radni odnos već je dužnost obavljao kao vojni obveznik, Vrhovni sud je osporeno rješenje ukinuo i vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak. 9. Kantonalni sud je u ponovnom postupku 21. juna 2007. godine donio Rješenje broj 007-0-U-07-000 323 kojim se proglasio nenadležnim da odlučuje u upravnom sporu po apelantovoj tužbi i odlučio da se tužba dostavi Sudu BiH kao nadležnom sudu. 10. Sudija upravnog vijeća Suda BiH je dopisom broj U-917/07 od 29. avgusta 2007. godine dostavio upravnom odjeljenju Suda BiH predmet, radi rješavawa sukoba nadležnosti, smatrajući da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima. 11. Sud BiH je u vijeću za upravne sporove, odlučujući o sukobu nadležnosti između Suda BiH i Kantonalnog suda, na nejavnoj sjednici održanoj 14. februara 2008. godine donio Rješenje broj Ur-111/07 kojim je odlučio da je za suđenje u pravnoj stvari apelanta stvarno nadležan Kantonalni sud. Obrazlažući rješenje, Sud BiH je istakao da je pravilan zakqučak Kantonalnog suda shodno kom je, stupanjem na snagu Zakona o odbrani BiH, uspostavljeno jedinstveno Ministarstvo odbrane BiH, čime su prestala sa radom entitetska ministarstva. Međutim, po mišljenju Suda BiH, nije pravilan zakqučak Kantonalnog suda da samom činjenicom ukidawa entitetskih ministarstava akt tuženog može da se smatra aktom Ministarstva odbrane BiH. Zbog navedenog, predmet je vraćen Kantonalnom sudu na odlučivanje po apelantovoj tužbi. 12. Kantonalni sud je, rješavajući u upravnom sporu apelanta protiv akta tuženog, čiji je pravni slijednik Vlada FBiH, u upravnoj stvari razrješewa sa dužnosti donio Presudu broj 070 U 001177 08 U od 11. februara 2009. godine, kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je osporenim rješenjem tuženog organa apelant razriješen sa dužnosti zamjenika zapovjednika 1. satnije 3. bojne Vojne policije. Apelant je, kako je dalje navedeno, sve dužnosti do razrješewa obavljao kao mobilisani vojni obveznik, a u toku postupka nije dokazao suprotno, dakle da je kod pravnog prednika tuženog obavljao radnu vojnu službu. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je ocijenio da je osporeno rješenje zakonito. Presuda je dostavljena punomoćniku apelanta 26. februara 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je u osporenom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u Broj 24 – Strana 216 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu kršewa prava na pravično suđenje apelant je istakao da postupak po njegovoj tužbi nerazumno dugo traje, budući da je tužbu podnio 16. maja 1996. godine, a da konačna odluka do dana podnošewa apelacije u junu 2007. godine, dakle 11 godina, nije donesena. Apelant je zatražio da mu se za svaku godinu nepotrebnog odugovlačewa postupka naknadi nematerijalna šteta. Kršenje prava na imovinu zasnovao je na istim razlozima, nerazumnoj dužini trajawa postupka. b) Odgovor na apelaciju 14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se apelacija odnosi na kršenje prava i osnovnih sloboda u postupku koji je vođen pred Kantonalnim sudom, zbog čega se ne smatra učesnikom u predmetnoj apelaciji. Istakao je da Vrhovni sud ulaže izuzetne napore da završi što veći broj predmeta prema vremenu wihovog pristizawa. 15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da mu je predmetni spis dostavljen 10. jula 2007. godine, te je s obzirom na prirodu spora odmah uzet u rad. U toku postupka je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima BiH i Zakona o odbrani BiH, odbio svoju stvarnu nadležnost i predmet dostavio upravnom odjeljenju radi odlučivawa sukoba nadležnosti. 16. Kantonalni sud osporava navode iz apelacije ističući da u postupku koji je apelant tužbom pokrenuo nije došlo do kršewa prava koje je apelant istakao. V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Član 2 U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 258 Nakon prijema tužbe obavljaju se pripreme za glavnu raspravu. Te pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Pripremanjem glavne rasprave rukovodi predsjednik vijeća. Član 292 st. 1 i 2 Predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke, izvodi dokaze, daje riječ članovima vijeća, strankama, wihovim zakonskim zastupnicima i punomoćnicima te objavquje odluke vijeća. Dužnost je predsjednika vijeća da se brine da se o predmetu spora svestrano raspravlja, ali da se zbog toga postupak ne odugovlači, tako da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu." 18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123 Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 206 Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zakqučiće primjenom pravila o teretu dokazivawa." Ponedjeljak, 26.4.2010. 19. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) relevantne odredbe glase: "Član 34 Zakonitost osporenog upravnoga akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništiće ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništiće i taj akt. Član 55 Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjewivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da postupak po njegovoj tužbi nerazumno dugo traje, odnosno da u konkretnom postupku povodom njegove tužbe nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud je, nakon što mu je cio spis dostavljen na uvid, utvrdio da je nakon podnošewa apelacije 20. juna 2007. godine, Kantonalni sud donio Presudu broj 070 U 001177 08 U od 11. februara 2009. godine. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant je naveo da mu je zbog nerazumno dugog trajawa postupka koji je pokrenuo pred Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku 25. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." b) Relevantni principi 26. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 27. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 28. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). c) Period koji se uzima u obzir 29. Ustavni sud zapaža da je apelant pred Kantonalnim sudom u maju 1996. godine pokrenuo postupak zbog poništewa rješewa. Postupak je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 070 U 001177 08 U od 11. februara 2009. godine, što znači da je postupak po apelantovoj tužbi trajao 12 godina i devet mjeseci. d) Analiza razumnosti dužine postupka 30. U konkretnom slučaju radi se o postupku radi poništewa rješewa tuženog kojim je apelant razriješen sa dužnosti, u kom je prije svega trebalo da se utvrdi da li se radi o radnom ili upravnom sporu te, u zavisnosti od utvrđewa te odlučne činjenice, da se primijene relevantne zakonske odredbe. Uz tužbu su, kako proizilazi iz stawa spisa, radi utvrđewa ove činjenice dostavljeni materijalni dokazi, iz čega Ustavni sud zakqučuje da se ne radi o složenom predmetu. 31. Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu trebalo pet godina da donese rješenje o odbacivanju tužbe. To rješenje je nakon pet godina ukinuto rješenjem Vrhovnog suda i vraćeno Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Dakle, u periodu od deset godina, donesena su ukupno dva rješewa kojima nije meritorno riješeno o apelantovom zahtjevu iz tužbe. U ponovnom postupku, počev od juna 2007. godine, Kantonalni sud je donio dvije odluke, rješenje kojim se proglasio nenadležnim za odlučivanje i presudu kojom je meritorno riješio o apelantovom zahtjevu. Kantonalni sud za neaktivnost povodom apelantove tužbe nije dao nikakvo obrazloženje, smatrajući da u postupku koji je vođen po apelantovoj tužbi nisu prekršena njegova ustavna prava. S druge strane, apelant je uz tužbu dostavio dokaze na kojima je zasnovao svoj zahtjev o kom je trebalo da odluči sud pa ni na koji način nije mogao da utiče na trajanje postupka jer za to nije imao priliku, budući da je Kantonalni sud rješavao u upravnom sporu, bez zakazivawa rasprava. 32. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Evropskog suda za qudska prava (vidi presudu Evropski sud za qudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), shodno kojoj redovni sudovi moraju djelotvorno da kontrolišu postupak, jer odlučuju kako da se vodi postupak, kako da se izvedu dokazi i kako da se cijeni djelovanje i propusti stranaka, pri čemu Broj 24 – Strana 217 moraju da vode računa o svim zahtjevima koji su zajamčeni članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterijume koji ukqučuju složenost predmeta, ponašanje nadležnog Kantonalnog suda i ponašanje apelanta, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka koji je trajao 12 godina i devet mjeseci ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. e) Pitanje naknade nematerijalne štete 34. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 35. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelantovoj tužbi trajao pred Kantonalnim sudom 12 godina i devet mjeseci apelantu se određuje naknada u visini od 1.950 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, apelantu je dužna da isplati Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 36. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima koji se odnose na nerazumno trajanje postupka pred Kantonalnim sudom, koji je nakon podnošewa apelacije okončan presudom u februaru 2009. godine koju apelant nije osporio, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra apelantove navode u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 37. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer trajanje postupka od 12 godina i devet mjeseci nakon kog je donesena konačna odluka može da se stavi na teret nadležnom Kantonalnom sudu, pri čemu apelant ni na koji način nije doprinio dužini trajawa postupka. 38. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2007/08, rješavajući apelaciju Svetozara Ivetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Broj 24 – Strana 218 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Svetozara Ivetića. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci broj 071-0-P-06-000710. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 071-0-P-06-000710, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se apelacija Svetozara Ivetića u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, broj 071-0-P-06-000710. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Svetozar Ivetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 7. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 071-0-P-06-000710. Apelant je 18. septembra 2008. godine dopunio apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 12. augusta 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. septembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda je dostavljen apelantu 11. septembra 2009. godine. 5. Ustavni sud je 6. oktobra 2009. godine zatražio na uvid spis broj 071-0-P-06-000 710, koji je Osnovni sud dostavio 27. oktobra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda utvrđenih uvidom u spis Osnovnog suda, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 4. aprila 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina, Sarajevo 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. (u daljnjem tekstu: tužena), kojom je tražio poništavanje Rješenja tužene broj 168-II/06 IP od 16. februara 2006. godine, kao i Odluke Uprave tužene broj 2398/06-2/6 od 6. marta 2006. godine, kojima mu je izrečena disciplinska mjera raskida ugovora o radu. Slijedom toga apelant je također tražio da se tuženoj naloži da ga vrati na posao i rasporedi na poslove samostalnog stručnog saradnika za pravne poslove-rukovodioca pravne službe u Glavnoj filijali Banja Luka, te da mu isplati novčanu naknadu u punom iznosu za izgubljene mjesečne plaće počevši od 17. februara 2006. godine, kao dana nezakonite suspenzije kao i druga lična primanja na koja radnik ima pravo po ugovoru o radu 8. Uvidom u spise predmeta proizlazi da je Osnovni sud 12. decembra 2007. godine apelantovu tužbu dostavio na odgovor tuženoj, koja je odgovor dostavila Sudu 21. januara 2008. godine. Dalje, proizlazi da je apelant 11 puta podnosio sudu pismene zahtjeve, urgencije i molbe (8. juna 2006. godine, 4. septembra 2007. godine, 23. juna 2008. godine, 5. augusta 2008. godine, 15. septembra 2008. godine, 29. septembra 2008. godine. 29. februara 2009. godine, 2. marta 2009. godine, 18. marta 2009. godine, 24. marta 2009. godine i 28. septembra 2009. godine), pri tome se pozivajući na odredbu člana 10. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), kao i na pravnu prirodu spora, radi zakazivanja rasprave u konkretnoj pravnoj stvari. 9. Iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda od 5. septembra 2008. godine, slijedi da taj sud nije održao niti jedno ročište u apelantovom predmetu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj 071-0-P-06-000710, koji se vodi pred Osnovnim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ističe da Osnovni sud od podnošenja tužbe nije poduzeo niti jednu radnju sa ciljem da riješi predmet. Također smatra da je na ovakav način diskriminiran zbog vjere, nacionalnosti i profesije, budući da je po zanimanju diplomirani pravnik. b) Odgovor na apelaciju 11. Osnovni sud je naveo da je apelantovu tužbu zaprimio 4. aprila 2006. godine i da ju je 12. decembra 2007. godine dostavio na odgovor tuženoj, koja je odgovor dostavila u zakonom predviđenom roku, nakon čega je predmet stavljen u evidenciju radi utvrđivanja redoslijeda predmeta u zakazivanju rasprava. Dalje je navedeno da, bez obzira što se radi o predmetu čija je tražbina hitne prirode, ne postoji razlog zbog kojeg bi se zakazala rasprava u konkretnoj pravnoj stvari prije nego što se riješe predmeti koji su više godina ranije sa istom tražbinom zaprimljeni kod ovog suda. Osnovni sud napominje da je općepoznata činjenica da je ovaj sud najopterećeniji sud u Bosni i Hercegovini "starim neriješenim predmetima", koji su zatečeni u enormnom broju, te da se s ciljem njihovoga ažuriranja vodi računa da se rade po redu uz uvažavanje hitnosti u predmetima. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) "Član 10. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći da nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je s tim u vezi u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant se žali da mu je zbog nedonošenja odluke po njegovoj tužbi, koju je podnio Osnovnom sudu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 18. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 19. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Broj 24 – Strana 219 Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 20. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 21. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo tužbom pred Osnovnim sudom 4. aprila 2006. godine radi poništavanja rješenja tužene kojim mu je tužena raskinula ugovor o radu, i radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa. Postupak do donošenja ove odluke nije završen, dakle traje tri godine i sedam mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 22. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak protiv tužene radi poništavanja akata na temelju kojih mu je izrečena disciplinska mjera raskida ugovora o radu. Dakle, predmetni postupak se tiče radnog spora koji je po svojoj prirodi hitan, a koji u konkretnom slučaju traje tri godine i sedam mjeseci. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da Osnovni sud, od dana kada je zaprimio apelantov tužbeni zahtjev 4. aprila 2006. godine, u konkretnoj pravnoj stvari nije izveo niti jedan dokaz. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da ne može cijeniti niti se može precizno odrediti da li se u konkretnom slučaju radi o složenom ili jednostavnom postupku. 23. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant ničim nije doprinio dužini trajanja postupka jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. 24. U vezi sa ponašanjem Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud dostavio tužbu na odgovor tuženoj 12. decembra 2007. godine, dakle nakon jedne godine i osam mjeseci. Dalje, iz spisa nije vidljivo da je Osnovni sud poduzimao bilo koje radnje s ciljem da radi na predmetu. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud također nije ponudio relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka od tri godine i sedam mjeseci, niti je dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Isto tako, obrazloženje suda o preopterećenosti starim predmetima koji imaju prioritet također nije opravdanje što postupak traje više od tri godine. Ustavni sud smatra da nisu postojale nikakve okolnosti koje bi opravdale nepostupanje Osnovnog suda. 25. Ustavni sud zaključuje da nepostupanje, odnosno nedonošenje prvostepene odluke u roku od tri godine i sedam mjeseci za Osnovni sud nema nikakvo opravdanje i u cijelosti se može staviti na teret ponašanju tog suda, pogotovo što nema doprinosa i samim tim niti odgovornosti apelanta. Pri tome Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od temeljne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. 26. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zabrana diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje 27. Apelant se također žali da je diskriminiran zbog vjere, nacionalnosti i profesije, budući da je po zanimanju diplomirani pravnik, pa stoga smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Proizlazi da se navodi o diskriminaciji odnose na pravo na suđenje u razumnom roku. 28. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Broj 24 – Strana 220 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status." Ponedjeljak, 26.4.2010. 38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. 29. Član 14. Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 30. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa "uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom". Iako se to eksplicitno ne navodi, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na pravičan postupak. 31. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A, broj 6). 32. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. 33. Ustavni sud zapaža da osim što je naveo da je diskriminiran zbog vjere, nacionalnosti i profesije, budući da je po zanimanju diplomirani pravnik, nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi apelantovi navodi neosnovani. 34. Stoga Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka radi odlučivanja po apelantovoj tužbi od tri godine i sedam mjeseci može u potpunosti staviti na teret ponašanju nadležnog redovnog suda i kad sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje u odnosu na suđenje u razumnom roku, ukoliko apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji. 37. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2007/08, rješavajući apelaciju Svetozara Ivetića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 2. prosinca 2009. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Svetozara Ivetića. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci broj 071-0-P-06-000710. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 071-0-P-06-000710, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se apelacija Svetozara Ivetića u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci, broj 071-0-P-06-000710. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Svetozar Ivetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 7. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 071-0-P-06-000710. Apelant je 18. rujna 2008. godine dopunio apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 12. kolovoza 2008. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. rujna 2008. godine. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda je dostavljen apelantu 11. rujna 2009. godine. 5. Ustavni sud je 6. listopada 2009. godine zatražio na uvid spis broj 071-0-P-06-000 710, koji je Osnovni sud dostavio 27. listopada 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda utvrđenih uvidom u spis Osnovnog suda, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 4. travnja 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), kojom je tražio poništavanje Rješenja tužene broj 168-II/06 IP od 16. veljače 2006. godine, kao i Odluke Uprave tužene broj 2398/06-2/6 od 6. ožujka 2006. godine, kojima mu je izrečena stegovna mjera raskida ugovora o radu. Slijedom toga apelant je također tražio da se tuženoj naloži da ga vrati na posao i rasporedi na poslove samostalnog stručnog suradnika za pravne poslove-rukovoditelja pravne službe u Glavnoj podružnici Banjaluka, te da mu isplati novčanu naknadu u punom iznosu za izgubljene mjesečne plaće počevši od 17. veljače 2006. godine, kao dana nezakonite suspenzije kao i druga osobna primanja na koja djelatnik ima pravo po ugovoru o radu 8. Uvidom u spise predmeta proizlazi da je Osnovni sud 12. prosinca 2007. godine apelantovu tužbu dostavio na odgovor tuženoj, koja je odgovor dostavila Sudu 21. siječnja 2008. godine. Dalje, proizlazi da je apelant 11 puta podnosio sudu pismene zahtjeve, urgencije i molbe (8. lipnja 2006. godine, 4. rujna 2007. godine, 23. lipnja 2008. godine, 5. kolovoza 2008. godine, 15. rujna 2008. godine, 29. rujna 2008. godine. 29. veljače 2009. godine, 2. ožujka 2009. godine, 18. ožujka 2009. godine, 24. ožujka 2009. godine i 28. rujna 2009. godine), pri tome se pozivajući na odredbu članka 10. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), kao i na pravnu narav spora, radi zakazivanja rasprave u konkretnoj pravnoj stvari. 9. Iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda od 5. rujna 2008. godine, slijedi da taj sud nije održao niti jedno ročište u apelantovome predmetu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u predmetu broj 071-0-P-06-000710, koji se vodi pred Osnovnim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ako i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ističe da Osnovni sud od podnošenja tužbe nije poduzeo niti jednu radnju sa ciljem rješavanja predmeta. Također smatra da je na ovakav način diskriminiran zbog vjere, nacionalnosti i profesije, budući je po zanimanju diplomirani pravnik. b) Odgovor na apelaciju 11. Osnovni sud je naveo da je apelantovu tužbu zaprimio 4. travnja 2006. godine i da ju je 12. prosinca 2007. godine dostavio na odgovor tuženoj, koja je odgovor dostavila u zakonom predviđenom roku, nakon čega je predmet stavljen u evidenciju radi utvrđivanja redoslijeda predmeta u zakazivanju rasprava. Dalje je navedeno da, bez obzira što se radi o predmetu čija je tražbina žurne naravi, ne postoji razlog zbog kojega bi se zakazala rasprava u konkretnoj pravnoj stvari prije nego što se riješe predmeti koji su više godina ranije sa istom tražbinom zaprimljeni kod ovoga suda. Osnovni sud napominje da je općepoznata činjenica da je ovaj sud najopterećeniji sud u Bosni i Hercegovini "starim neriješenim predmetima", koji su zatečeni u enormnom broju, te da se s ciljem njihovoga ažuriranja vodi računa da se rade po redu uz uvažavanje žurnosti u predmetima. Broj 24 – Strana 221 V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) "Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 15. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći da nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te je s tim u svezi u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant se žali da mu je zbog nedonošenja odluke po njegovoj tužbi, koju je podnio Osnovnom sudu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Suđenje u razumnom roku a) Relevantna načela 18. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji Broj 24 – Strana 222 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 19. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješće 1997-IV). 20. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 21. Ustavni sud opaža kako se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo tužbom pred Osnovnim sudom 4. travnja 2006. godine radi poništavanja rješenja tužene kojim mu je tužena raskinula ugovor o radu, i radi utvrđivanja prava iz radnoga odnosa. Postupak do donošenja ove odluke nije završen, dakle traje tri godine i sedam mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 22. Ustavni sud opaža kako je apelant pokrenuo postupak protiv tužene radi poništavanja akata na temelju kojih mu je izrečena stegovna mjera raskida ugovora o radu. Dakle, predmetni postupak se tiče radnoga spora koji je po svojoj naravi žuran, a koji u konkretnom slučaju traje tri godine i sedam mjeseci. S tim u svezi Ustavni sud opaža kako Osnovni sud, od dana kada je zaprimio apelantov tužbeni zahtjev 4. travnja 2006. godine, u konkretnoj pravnoj stvari nije izveo niti jedan dokaz. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da ne može cijeniti niti se može precizno odrediti da li se u konkretnom slučaju radi o složenom ili jednostavnom postupku. 23. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant ničim nije doprinio duljini trajanja postupka jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. 24. U svezi sa ponašanjem Osnovnog suda, Ustavni sud opaža kako je Osnovni sud dostavio tužbu na odgovor tuženoj 12. prosinca 2007. godine, dakle nakon jedne godine i osam mjeseci. Dalje, iz spisa nije vidljivo da je Osnovni sud poduzimao bilo koje radnje s ciljem da radi na predmetu. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud također nije ponudio relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka od tri godine i sedam mjeseci, niti je dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Isto tako, obrazloženje suda o preopterećenosti starim predmetima koji imaju prioritet također nije opravdanje što postupak traje više od tri godine. Ustavni sud smatra da nisu postojale nikakve okolnosti koje bi opravdale nepostupanje Osnovnog suda. 25. Ustavni sud zaključuje da nepostupanje, odnosno nedonošenje prvostepene odluke u roku od tri godine i sedam mjeseci za Osnovni sud nema nikakvo opravdanje i u cijelosti se može staviti na teret ponašanju toga suda, pogotovu što nema doprinosa i samim tim niti odgovornosti apelanta. Pri tome Ustavni sud naglašava da je za pravni sustav od temeljne važnosti vođenje postupka u okviru razumnoga roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. 26. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnome roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zabrana diskriminacije u svezi sa pravom na pravično suđenje 27. Apelant se također žali da je diskriminiran zbog vjere, nacionalnosti i profesije, budući da je po zanimanju diplomirani Ponedjeljak, 26.4.2010. pravnik, pa stoga smatra da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Proizlazi da se navodi o diskriminaciji odnose na pravo na suđenje u razumnom roku. 28. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članku ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status." 29. Članak 14. Europske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 30. Prema pravnoj praksi Europskog suda, pravo iz članka 14. Europske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članku može pozvati samo u svezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom". Iako se to eksplicitno ne navodi, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na diskriminaciju u svezi s pravom na pravičan postupak. 31. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda, prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili skupina osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Europski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. srpnja 1968, serija A, broj 6). 32. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnoga odnosa proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi postići. 33. Ustavni sud opaža da osim što je naveo da je diskriminiran zbog vjere, nacionalnosti i profesije, budući da je po zanimanju diplomirani pravnik, nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druge osobe ili skupine osoba u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi apelantovi navodi neutemeljeni. 34. Stoga Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, a u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se ukupno trajanje postupka radi odlučivanja po apelantovoj tužbi od tri godine i sedam mjeseci može u potpunosti staviti na teret ponašanju nadležnog redovitog suda i kad sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovoga prava na nediskriminaciju u svezi sa pravom na pravično suđenje u odnosu na suđenje u razumnom roku, ukoliko apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 37. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2007/08, rješavajući apelaciju Svetozara Ivetića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Svetozara Ivetića. Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci broj 071-0-P-06-000710. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj 071-0-P-06-000710, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se apelacija Svetozara Ivetića u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stava 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci, broj 071-0-P-06-000710. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Svetozar Ivetić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 7. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 071-0-P-06-000710. Apelant je 18. septembra 2008. godine dopunio apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 223 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 12. avgusta 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. septembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 11. septembra 2009. godine. 5. Ustavni sud je 6. oktobra 2009. godine zatražio na uvid spis broj 071-0-P-06-000 710, koji je Osnovni sud dostavio 27. oktobra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda utvrđenih uvidom u spis Osnovnog suda, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelant je 4. aprila 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina, Sarajevo (u daqnjem tekstu: tužena), kojom je tražio da se poništi Rješenje tužene broj 168-II/06 IP od 16. februara 2006. godine, kao i Odluka Uprave tužene broj 2398/06-2/6 od 6. marta 2006. godine, kojima mu je izrečena disciplinska mjera raskida ugovora o radu. Slijedom toga apelant je takođe tražio da se tuženoj naloži da ga vrati na posao i rasporedi na poslove samostalnog stručnog saradnika za pravne poslove-rukovodioca pravne službe u Glavnoj filijali Bawa Luka, te da mu isplati novčanu naknadu u punom iznosu za izgubljene mjesečne plate počev od 17. februara 2006. godine, kao dana nezakonite suspenzije kao i druga lična primawa na koja radnik ima pravo po ugovoru o radu 8. Uvidom u spise predmeta proizilazi da je Osnovni sud 12. decembra 2007. godine apelantovu tužbu dostavio na odgovor tuženoj, koja je odgovor dostavila Sudu 21. januara 2008. godine. Dalje, proizilazi da je apelant 11 puta podnosio sudu pismene zahtjeve, urgencije i molbe (8. juna 2006. godine, 4. septembra 2007. godine, 23. juna 2008. godine, 5. augusta 2008. godine, 15. septembra 2008. godine, 29. septembra 2008. godine. 29. februara 2009. godine, 2. marta 2009. godine, 18. marta 2009. godine, 24. marta 2009. godine i 28. septembra 2009. godine), pri tome se pozivajući na odredbu člana 10 Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daqnjem tekstu: ZPP), kao i na pravnu prirodu spora, radi zakazivawa rasprave u konkretnoj pravnoj stvari. 9. Iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda od 5. septembra 2008. godine, slijedi da taj sud nije održao niti jedno ročište u apelantovom predmetu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu broj 071-0-P-06-000710, koji se vodi pred Osnovnim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Ističe da Osnovni sud od podnošewa tužbe nije preduzeo niti jednu radnju sa ciljem da riješi predmet. Takođe smatra da je na ovakav način diskriminisan zbog vjere, nacionalnosti i profesije, budući da je po zanimanju diplomirani pravnik. b) Odgovor na apelaciju 11. Osnovni sud je naveo da je apelantovu tužbu zaprimio 4. aprila 2006. godine i da ju je 12. decembra 2007. godine dostavio na odgovor tuženoj, koja je odgovor dostavila u zakonom predviđenom roku, nakon čega je predmet stavljen u evidenciju radi utvrđivawa redoslijeda predmeta u zakazivanju rasprava. Broj 24 – Strana 224 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Dalje je navedeno da, bez obzira što se radi o predmetu čija je tražbina hitne prirode, ne postoji razlog zbog kog bi se zakazala rasprava u konkretnoj pravnoj stvari prije nego što se riješe predmeti koji su više godina ranije sa istom tražbinom zaprimljeni kod ovog suda. Osnovni sud napominje da je opštepoznata činjenica da je ovaj sud najopterećeniji sud u Bosni i Hercegovini "starim neriješenim predmetima", koji su zatečeni u enormnom broju, te da se s ciljem wihovoga ažurirawa vodi računa da se rade po redu uz uvažavanje hitnosti u predmetima. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) "Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 15. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći da nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te je s tim u vezi u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant se žali da mu je zbog nedonošewa odluke po njegovoj tužbi, koju je podnio Osnovnom sudu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Ponedjeljak, 26.4.2010. "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 18. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 19. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 20. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 21. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo tužbom pred Osnovnim sudom 4. aprila 2006. godine radi poništavawa rješewa tužene kojim mu je tužena raskinula ugovor o radu, i radi utvrđivawa prava iz radnog odnosa. Postupak do donošewa ove odluke nije završen, dakle traje tri godine i sedam mjeseci. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 22. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak protiv tužene radi poništavawa akata na osnovu kojih mu je izrečena disciplinska mjera raskida ugovora o radu. Dakle, predmetni postupak se tiče radnog spora koji je po svojoj prirodi hitan, a koji u konkretnom slučaju traje tri godine i sedam mjeseci. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da Osnovni sud, od dana kada je zaprimio apelantov tužbeni zahtjev 4. aprila 2006. godine, u konkretnoj pravnoj stvari nije izveo niti jedan dokaz. Shodno tome, Ustavni sud zakqučuje da ne može da cijeni niti može precizno da odredi da li se u konkretnom slučaju radi o složenom ili jednostavnom postupku. 23. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant ničim nije doprinio dužini trajawa postupka jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle da dovedu do odugovlačewa postupka. 24. U vezi sa ponašanjem Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud dostavio tužbu na odgovor tuženoj 12. decembra 2007. godine, dakle nakon jedne godine i osam mjeseci. Dalje, iz spisa nije vidqivo da je Osnovni sud preduzimao bilo koje radnje s ciljem da radi na predmetu. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud takođe nije ponudio relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka od tri godine i sedam mjeseci, niti je dao razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Isto tako, obrazloženje suda o preopterećenosti starim predmetima koji imaju prioritet takođe nije opravdanje što postupak traje više od tri godine. Ustavni sud smatra da nisu postojale nikakve okolnosti koje bi opravdale nepostupanje Osnovnog suda. 25. Ustavni sud zakqučuje da nepostupanje, odnosno nedonošenje prvostepene odluke u roku od tri godine i sedam mjeseci za Osnovni sud nema nikakvo opravdanje i u cijelosti Ponedjeljak, 26.4.2010. može da se stavi na teret ponašanju tog suda, pogotovo što nema doprinosa i samim tim niti odgovornosti apelanta. Pri tome Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od osnovne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. 26. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju zbog nedonošewa odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zabrana diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje 27. Apelant se takođe žali da je diskriminiran zbog vjere, nacionalnosti i profesije, budući da je po zanimanju diplomirani pravnik, pa stoga smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Proizilazi da se navodi o diskriminaciji odnose na pravo na suđenje u razumnom roku. 28. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi status." 29. Član 14 Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status". 30. Shodno pravnoj praksi Evropskog suda, pravo iz člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne obezbjeđuje nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već na diskriminaciju po ovom članu može da se pozove samo u vezi sa "uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom". Iako se to eksplicitno ne navodi, iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na pravičan postupak. 31. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, shodno kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A, broj 6). 32. Ustavni sud, prije svega, mora da utvrdi da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje smatra se diskriminatorskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti ciq ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji se želi postići. 33. Ustavni sud zapaža da sem što je naveo da je diskriminisan zbog vjere, nacionalnosti i profesije, budući da je po zanimanju diplomirani pravnik, nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi apelantovi navodi neosnovani. 34. Stoga Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 1 Broj 24 – Strana 225 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku. VIII. Zakqučak 35. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada ukupno trajanje postupka radi odlučivawa po apelantovoj tužbi od tri godine i sedam mjeseci može u potpunosti da se stavi na teret ponašanju nadležnog redovnog suda i kad sud nije dao razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede apelantovog prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje u odnosu na suđenje u razumnom roku, ukoliko apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji. 37. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2065/07, rješavajući apelaciju "Planinskog dobra" a.d. Gacko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija "Planinskog dobra" a.d. Gacko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. aprila 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Planinsko dobro" a.d. Gacko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Dušanka Šoljić-Ćorić iz Mostara, podnio je 24. jula 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. aprila 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova i koje je dostavio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2065/07. Spojene su apelacije broj AP 2065/07 i AP 2167/07. Broj 24 – Strana 226 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i "Merkura" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Vrhovni sud je 10. augusta 2007. godine dostavio traženi odgovor na apelaciju, a tuženi 16. augusta 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-79/01-I od 28. aprila 2005. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je apelant vlasnik poslovnog prostora površine 46,20 m² koji se nalazi u Mostaru, Splitska ulica (zgrada "Uglovnica") u prizemlju stambeno-poslovne zgrade koja je izgrađena prema Ugovoru o kupoprodaji poslovnih prostorija u izgradnji od 30. augusta 1968. godine na k.č. br. 2830/3, 2833/14, 2832/66, 2833/12 i 2833/13 a prema kopiji plana s identifikacijom na k.č. broj 2832/5 sve k.o. Mostar. Dalje, predmetnom presudom je naloženo da je tuženi dužan navedeni poslovni prostor isknjižiti iz svoje evidencije vlasništva, te na osnovu te presude provesti postupak umanjenja kapitala za vrijednost predmetnog poslovnog prostora kod nadležne Agencije za privatizaciju. Osim toga, presudom je naloženo tuženom da predmetni poslovni prostor vrati apelantu slobodan od stvari i lica i da dozvoli i trpi da prostorom kao vlasnik raspolaže apelant. Dalje, presudom je obavezan tuženi da na ime naknade štete u vidu izmakle koristi, zbog nemogućnosti upotrebe predmetnog poslovnog prostora, apelantu isplati iznos od 462 KM mjesečno za period od 1. jula 1996. godine do 30. novembra 2002. godine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog obroka do isplate, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.696 KM. Navedenom presudom je, također, odbijen kao neosnovan preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva. 8. U postupku pred Općinskim sudom je, između ostalog, utvrđeno da je apelant, koji je tada poslovao pod nazivom Zemljoradnička zadruga Gacko, 30. augusta 1968. godine kao kupac sa Građevinskim preduzećem "Hercegovina" kao prodavcem zaključio kupoprodajni ugovor čiji je predmet bio predmetni poslovni prostor u izgradnji i sa 23. januarom 1969. godine izvršio uplatu kompletnog novčanog iznosa od 106.260 jugoslavenskih dinara na ime cijene predmetnog poslovnog prostora. Dalje, u postupku je utvrđeno da je apelantu, nakon nekoliko promjena naziva i preregistracija koji su registrirani u odgovarajućim registrima a koji su bliže navedeni u predmetnoj presudi, Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju broj Fi: 140/01 od 12. septembra 2001. godine izvršena promjena vlasništva državnog kapitala i izvršena promjena oblika organiziranja, tako da je od tada to preduzeće poslovalo kao akcionarsko društvo pod apelantovim imenom. 9. Dalje, u postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno i da je tuženi bio vanknjižni vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji je koristio od 1995. godine, jer je smatrao da je predmetni poslovni prostor izašao iz sistema Zemljoradničke zadruge Gacko i OOUR-a "Meso" i ušao u sastav HEPOK-a OOUR "Promet na malo" čiji je tuženi pravni sljednik. Osim toga, utvrđeno je da je predmetni poslovni prostor iskazan u početnoj aktivnoj bilansi tuženog od 31. decembra 1999. godine kao dio državnog kapitala u postupku privatizacije, te da je navedena početna bilansa odobrena rješenjem Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona.Također, tuženi je tvrdio da je Agencija za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona donijela i konačno Rješenje broj 12-45/02 koje je postalo pravosnažno 7. februara 2002. godine, a kojim je Ponedjeljak, 26.4.2010. okončana privatizacija državnog kapitala tuženog čiji je dio bio i predmetni poslovni prostor. 10. Na osnovu izloženog, Općinski sud je zaključio da je apelant dokazao da je Zemljoradnička zadruga Gacko, koja je 1968. godine zaključila kupoprodajni ugovor o kupovini predmetnog poslovnog prostora, apelantov pravni prednik. Isto tako, Općinski sud je zaključio da predmetni kupoprodajni ugovor predstavlja valjan osnov za stjecanje vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru i da je apelant dokazao vlasništvo prednika, kao i da apelantu pripada pravo na rei vindicatio, odnosno na pravo da tužbom zahtijeva povrat individualno određene stvari. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da sama činjenica da je tuženi privatiziran i da je predmetni poslovni prostor iskazan i odobren od Agencije za privatizaciju kao dio državnog kapitala tuženog ne predstavlja nikakav osnov za neovlašteno i protivpravno držanje predmetnog poslovnog prostora od tuženog, budući da se radi o apelantovom pravu vlasništva koje ne zastarijeva. 11. Dalje, Općinski sud je zaključio i da je neosnovan prigovor tuženog da apelant ne može raspolagati poslovnim prostorom koji se nalazi na teritoriji drugog entiteta, jer je okvirnim Zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH propisano da se privatizacija preduzeća i nekretnina vrši u entitetima i da je izričito pravo entiteta da privatiziraju nekretnine koje se nalaze na njihovom području. Prema mišljenju Općinskog suda, ovo ne znači da apelant ne može imati pravo na povrat imovine ako ima sjedište u jednom entitetu, a nekretnina se nalazi u drugom entitetu, jer bi se suprotan zaključak kosio sa odredbama ovog zakona kojim je propisano da će skupštine entiteta usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera. 12. Osim toga, Općinski sud je naveo da iz navedenog činjeničnog utvrđenja, a u skladu sa odredbama člana 154. stav 1. i člana 155. Zakona o obligacionim odnosima, apelantu pripada pravo na naknadu štete u vidu izmakle dobiti za cijeli period u kome je tuženi neovlašteno i protivpravno držao apelantovu predmetnu nekretninu i tako mu prouzrokovao štetu, budući da u postupku nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivice. 13. Dalje, Općinski sud je naveo u presudi da je predmet konkretnog spora, osim predmetne nekretnine, bilo i pitanje stjecanja vlasništva i na poslovnom prostoru u nekadašnjoj Ulici Ante Zuanića broj 21 (sada Ulica kralja Zvonimira) u prizemlju stambeno-poslovne zgrade izgrađene na k.č. broj 1343 (nova 1892) k.o. Mostar. U vezi sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da apelant nije prezentirao vjerodostojne dokaze kojim bi se na nedvosmislen način mogle utvrditi pravno relevantne činjenice. Osim toga, Općinski sud je naveo da kao dokaz o vlasništvu na ovom poslovnom prostoru nije mogao prihvatiti Ugovor broj 7524 od 27. marta 1979. godine o naknadi za održavanje zajedničkih dijelova zgrada u etažnom vlasništvu koji je zaključen između RP "Dom" Mostar i HEPOK-a OOUR "Meso" iako je u članu 1. ovog ugovora navedeno da je poslovni prostor koji se nalazi u Ulici Ante Zuanića broj 21 bio u etažnom vlasništvu HEPOK-a Mostar. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da sama konstatacija u ugovoru da je predmetni poslovni prostor u vlasništvu HEPOK-a Mostar ne može biti dokaz na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi pravo vlasništva u apelantovu korist. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je u ovom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev. 14. Protiv navedene presude Kantonalnom sudu su izjavili žalbu i apelant i tuženi. Kantonalni sud je Presudom broj Pž-120/05 od 19. septembra 2005. godine žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je usvojen dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Osim toga, ovom presudom Kantonalni sud je uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je apelantov tužbeni zahtjev odbijen i utvrdio da je apelant vlasnik poslovnog prostora koji se nalazi u sadašnjoj Ulici kralja Zvonimira (ranija Ulica Ante Zuanića broj 21), u prizemlju stambeno-poslovne zgrade izgrađene na k.č. broj 1343 (nova 1892) k.o. Mostar. S tim u vezi, Kantonalni sud je obavezao tuženog da ovaj poslovni prostor Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH isknjiži iz svoje evidencije vlasništva, te da na osnovu te presude provede postupak umanjenja kapitala za vrijednost tog poslovnog prostora kod nadležne Agencije za privatizaciju, vrati poslovni prostor apelantu u posjed i da trpi da apelant tim poslovnim prostorom raspolaže kao vlasnik. Osim toga, Kantonalni sud je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete u vidu izmakle koristi, zbog nemogućnosti da upotrijebi navedeni prostor, isplati zakupninu u iznosu od 580 KM za period od 1. jula 1996. godine do 30. augusta 2001. godine za zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinog obroka isplate. Navedenom presudom Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i u dijelu koji se odnosio na odluku o troškovima postupka, tako što je obavezao tuženog da apelantu, umjesto iznosa od 7.696 KM isplati iznos od 12.103 KM, te da mu naknadi troškove sastava žalbe u iznosu od 816,15 KM. 15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da žalbene navode tuženog u vezi sa utvrđivanjem apelantovog prava vlasništva na poslovnom prostoru u Splitskoj ulici smatra neosnovanim i da u potpunosti prihvata sve razloge koje je prvostepeni sud naveo i način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. U odnosu na apelantove žalbene navode, Kantonalni sud je naveo da su osnovani, budući da smatra da je apelant prezentirao dovoljno valjanih razloga da se utvrdi da je vlasnik i poslovnog prostora u Ulici kralja Tomislava. Naime, Kantonalni sud smatra da se u vrijeme kada je zaključen Ugovor o naknadi za održavanje zajedničkih dijelova zgrada u etažnom vlasništvu za ovaj poslovni prostor već primjenjivao Zakon o vlasništvu na dijelovima zgrada ("Službeni list SRBiH" broj 35/77). Ovim zakonom je, prema navodima Kantonalnog suda, bilo regulirano etažno vlasništvo i primjenjivan je na nosioce prava raspolaganja na posebnim dijelovima zgrada u društvenom vlasništvu, što je bilo i u skladu sa odredbom člana 19. Zakona o vlasničkopravnim odnosima SFRJ koji je propisivao da u slučajevima i pod uvjetima određenim zakonom može postojati pravo vlasništva na stan i poslovnu prostoriju kao dio zgrade. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je taj poslovni prostor bilo lahko identificirati, budući da je to bio jedini apelantov prostor u toj ulici, pa je samim tim, prema mišljenju Kantonalnog suda, bilo lahko i utvrditi da je apelant bio jedini vlasnik tog prostora. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je tuženi oba poslovna prostora prikazao kao svoje vlasništvo i unio ih u svoju bilansu, te dobio odobrenje Agencije za privatizaciju ne može značiti ništa, budući da privatizacija nema utjecaja na pravni identitet preduzeća, već ono i dalje egzistira sa svim svojim pravima i obavezama. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo i da je pravo vlasništva najjače pravo i da ga druga prava ne mogu derogirati, pa pošto je apelant dokazao da je vlasnik oba poslovna prostora, to pravo mu ne može niko osporiti, pa ni tuženi ni neposredno ni putem Agencije za privatizaciju. 16. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. aprila 2007. godine reviziju uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što je u potpunosti odbio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.465 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su oba poslovna prostora iskazana u početnoj bilansi i programu privatizacije tuženog kao dio ukupnog državnog kapitala u postupku privatizacije, te da je rješenjem Agencije za privatizaciju HNK od 8. januara 2002. godine privatizacija tuženog okončana. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je istovremeno i apelant nakon provedene privatizacije i promjene vlasništva državnog kapitala i oblika organizacije 12. septembra 2001. godine rješenjem Općinskog suda u Trebinju upisan u registar kao akcionarsko društvo. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su u toku privatizacije i apelant i tuženi bili obavezni u početnoj bilansi stanja iskazati sve stvari, prava, kapital i obaveze preduzeća prema knjigovodstvenoj vrijednosti na dan pripreme bilansa. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je Broj 24 – Strana 227 članom 15. Zakona o početnoj bilansi stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima u Republici Srpskoj propisano da se imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom zbog toga preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade Republike Srpske, te da su preduzeća dužna vrijednost takve imovine iskazati u pasivnoj bilansi. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant predmetne poslovne prostore nije iskazao u početnoj bilansi preduzeća koje se privatizira, niti je dokazano da je te poslovne prostore kupio, te da su, s tim u vezi, osnovani prigovori iz revizije o nedostatku apelantove aktivne legitimacije zbog čega su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili apelantov tužbeni zahtjev. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminiran iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da mu je Vrhovni sud osporenom presudom, u postupku koji je bio krajnje diskriminatorski na nacionalnoj osnovi, oduzeo imovinu koja je apelantovo vlasništvo još od 1968. godine. Apelant smatra da je Vrhovni sud na ovakav način postupio budući da je apelant firma iz Republike Srpske, a tuženi hrvatska firma iz Mostara koja je predmetne poslovne prostore držala na osnovu ugovora o zakupu, a zatim ih na prevaran način, na osnovu Uredbe o upisu u zemljišne knjige nekretnina kao dijelova imovine preduzeća u postupku privatizacije, unijela u svoju početnu bilansu prilikom privatizacije. Osim toga, apelant smatra da je u ovom predmetu o reviziji odlučivao sud koji nije osnovan na zakonu, budući da se radilo o sudu iz FBiH koji je u postupku primjenjivao i propise Republike Srpske za šta nije bio ovlašten. b) Odgovor na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da smatra da u revizijskom postupku pred tim sudom nije povrijeđeno nijedno od prava koje apelant navodi u apelaciji. 19. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da smatra da je apelacija u potpunosti neosnovana, budući da je Vrhovni sud presudu donio na osnovu zakonskih ovlaštenja i primjenom odgovarajućih propisa iz oblasti privatizacije. Osim toga, tuženi smatra da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom onemogućavanju povrata imovine kojim je apelant diskriminiran na nacionalnoj osnovi, jer je apelant svojom greškom propustio da, u skladu sa odredbama privatizacijskih zakona, sporne nekretnine prijavi u pasivnu podbilansu, jer se radilo o nekretninama koje su se nalazile na teritoriji drugog entiteta, i time izgubio aktivnu legitimaciju u ovom sporu. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o početnoj bilansi stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima RS ("Službeni glasnik RS" broj 24/98) relevantne odredbe glase: Član 15. Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade. Član 18. U pasivnoj podbilansi preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovog zakona. Broj 24 – Strana 228 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Stvari i prava iz pasivne podbilanse mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade. 21. U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98) relevantne odredbe glase: Član 2. Oblast djelovanja Zakona 1. U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetâ da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu. Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entitetâ. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine. (...) Član 3. Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti Skupština entitetâ će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. Š...Ć VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. aprila 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. jula 2007. godine a apelacija je podnesena 24. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminiran iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć Ponedjeljak, 26.4.2010. e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 29. Apelant navodi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno pogrešnom primjenom materijalnog prava od Vrhovnog suda, budući da je taj sud preinačio obje nižestepene presude jer je, i pored toga što je apelant u postupku pred nižestepenim sudovima dokazao vlasništvo na tim poslovnim prostorima, utvrdio da apelant nema aktivnu legitimaciju u konkretnom sporu. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 30. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 2. Okvirnog zakona o privatizaciji propisano da taj zakon izričito priznaje pravo entitetâ da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu privatno vlasništvo. Dakle, Okvirni zakon o privatizaciji predstavlja krovni zakon i uspostavlja principe, te daje ovlaštenja i obaveze entitetima da normativno reguliraju privatizaciju i da je provedu po zakonima koje donesu. Dalje, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe čl. 15. i 18. stav 2. Zakona o početnoj bilansi stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima u Republici Srpskoj kojim je propisano da se "imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade", te da su preduzeća koja imaju imovinu koja je, između ostalog, navedena i u članu 15. tog zakona dužna u pasivnoj podbilansi iskazati vrijednost takve imovine i kapitala. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je predmet privatizacije u skladu sa ovim propisima imovina iz aktivne bilanse, a imovina iz pasivne podbilanse bila je izuzeta iz privatizacije i prenesena na Republiku Srpsku. Iz toga proizlazi da su predmetne nekretnine trebale biti iskazane u apelantovoj pasivnoj podbilansi, prenesene na Republiku Srpsku, te da nisu mogle biti predmet privatizacije tuženog. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi konstatirao da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da apelant, kao firma čije je sjedište na teritoriji Republike Srpske, u aktivnoj bilansi nije iskazao predmetnu imovinu (kapital), niti je na nekretninama imao faktičku vlast, što bi uspostavilo njegovu aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant pri iskazivanju kapitala u procesu privatizacije postupio suprotno odredbama čl. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 15. i 18. Zakona o početnoj bilansi stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima u Republici Srpskoj. Ustavni sud zapaža da pri ovakvom činjeničnom stanju, kada apelant nije imao faktičku vlast na predmetnim nekretninama, dakle, nije upravljao tim nekretninama, niti ih je uopće iskazao u bilansi stanja, apelant nije imao aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu, budući da je, u skladu sa navedenim odredbama relevantnih propisa, aktivna legitimacija pripadala Vladi Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju presude Vrhovnog suda dati jasni i precizni razlozi za zaključak tog suda da apelant nije imao aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi. Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje spornog pitanja u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, kao i da apelant u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti je Ustavni sud ustanovio da postoji nešto što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim. 31. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 32. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 33. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. c) Pravo na djelotvoran pravni lijek 34. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno, jer je o reviziji odlučivao sud koji nije ustanovljen na osnovu zakona, budući da je Vrhovni sud kao sud sa teritorije Federacije BiH u presuđenju koristio i zakone Republike Srpske. 35. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima (...) 36. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi s pravima garantiranim Evropskom konvencijom. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek, jer je, prema apelantovom mišljenju, o reviziji odlučivao Vrhovni sud koji nije ustanovljen na osnovu zakona, budući da je kao sud sa teritorije Federacije BiH primjenjivao zakone koji važe na teritoriji Republike Srpske. 37. Imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud naglašava da pojam "djelotvoran pravni lijek" ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivan za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlaštenja da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A broj 161, stav 120). S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je apelant imao mogućnost da koristi pravne Broj 24 – Strana 229 lijekove i da je to pravo koristio. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je o reviziji tuženog odlučivao Vrhovni sud koji je ustanovljen na osnovu zakona i koji je, u konkretnom slučaju, donio odluku u okvirima svoje nadležnosti propisane zakonom. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je Vrhovni sud u predmetnom revizionom postupku uzeo u obzir sve zakone koji su relevantni za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari, što ni na koji način ne dovodi u pitanje apelantovo pravo na efektivan pravni lijek.Također, apelant ničim ne dokazuje da mu je ovo pravo uskraćeno, pa čak ni da je povreda ovog prava moguća, budući da se žali na način na koji je Vrhovni sud odlučio o reviziji tuženog. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. d) Zabrana diskriminacije 39. Apelant je u apelaciji naveo da je osporenom presudom Vrhovnog suda diskriminiran na nacionalnoj osnovi, jer je presuda donesena u korist tuženog koji je hrvatsko preduzeće, i to sa teritorije Federacije BiH. 40. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Član 14. Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 41. U konkretnom slučaju apelant se žali da je diskriminiran na osnovu nacionalne pripadnosti u vezi s pravom na pravično suđenje. 42. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6). 43. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminirajućim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. 44. Pošto apelant u vezi s navodnom diskriminacijom ne nudi nikakve argumente i dokaze osim paušalnih navoda o diskriminaciji, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje na to da je nadležni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu i kada obrazloženje osporene odluke u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zaključuje da iz istih razloga nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 46. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada se Broj 24 – Strana 230 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH navodi o kršenju ovog prava tiču načina na koji je Vrhovni sud odlučivao o reviziji tuženog. 47. Povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije nema kada apelant, osim paušalnih navoda, ne nudi dokaze da je diskriminiran. 48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2065/07, rješavajući apelaciju "Planinskog dobra" a.d. Gacko, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija "Planinskog dobra" a.d. Gacko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. travnja 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Planinsko dobro" a.d. Gacko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa odvjetnica Dušanka Šoljić-Ćorić iz Mostara, podnio je 24. srpnja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. travnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog temelja i koje je dostavio isti apelant, Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2065/07. Spojene su apelacije broj AP 2065/07 i AP 2167/07. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i "Merkura" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. srpnja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Vrhovni sud je 10. kolovoza 2007. godine dostavio traženi odgovor na apelaciju, a tuženi 16. kolovoza 2007. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. studenog 2009. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-79/01-I od 28. travnja 2005. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je apelant vlasnik poslovnog prostora površine 46,20 m² koji se nalazi u Mostaru, Splitska ulica (zgrada "Uglovnica") u prizemlju stambeno-poslovne zgrade koja je izgrađena prema Ugovoru o kupoprodaji poslovnih prostorija u izgradnji od 30. kolovoza 1968. godine na k.č. br. 2830/3, 2833/14, 2832/66, 2833/12 i 2833/13 a prema presliku plana s identifikacijom na k.č. broj 2832/5 sve k.o. Mostar. Dalje, predmetnom presudom je naloženo da je tuženi dužan navedeni poslovni prostor isknjižiti iz svoje evidencije vlasništva, te na temelju te presude provesti postupak umanjenja kapitala za vrijednost predmetnog poslovnog prostora kod nadležne Agencije za privatizaciju. Osim toga, presudom je naloženo tuženom da predmetni poslovni prostor vrati apelantu slobodan od stvari i osoba i da dopusti i trpi da prostorom kao vlasnik raspolaže apelant. Dalje, presudom je obvezan tuženi na ime naknade štete u vidu izmakle koristi, zbog nemogućnosti uporabe predmetnog poslovnog prostora, apelantu isplatiti iznos od 462 KM mjesečno za razdoblje od 1. srpnja 1996. godine do 30. studenog 2002. godine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog obroka do isplate, te apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.696 KM. Navedenom presudom je, također, odbijen kao neutemeljen preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva. 8. U postupku pred Općinskim sudom je, između ostalog, utvrđeno da je apelant, koji je tada poslovao pod nazivom Zemljoradnička zadruga Gacko, 30. kolovoza 1968. godine kao kupac sa Građevinskim poduzećem "Hercegovina" kao prodavcem zaključio kupoprodajni ugovor čiji je predmet bio predmetni poslovni prostor u izgradnji i sa 23. siječnjem 1969. godine izvršio uplatu kompletnog novčanog iznosa od 106.260 jugoslavenskih dinara na ime cijene predmetnog poslovnog prostora. Dalje, u postupku je utvrđeno da je apelantu, nakon nekoliko promjena naziva i preregistracija koji su registrirani u odgovarajućim registrima a koji su bliže navedeni u predmetnoj presudi, Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju broj Fi: 140/01 od 12. rujna 2001. godine izvršena promjena vlasništva državnog kapitala i izvršena promjena oblika organiziranja, tako da je od tada to poduzeće poslovalo kao akcionarsko društvo pod apelantovim imenom. 9. Dalje, u postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno i da je tuženi bio izvanknjižni vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji je koristio od 1995. godine, jer je smatrao da je predmetni poslovni prostor izašao iz sustava Zemljoradničke zadruge Gacko i OOUR-a "Meso" i ušao u sastav HEPOK-a OOUR "Promet na malo" čiji je tuženi pravni sljednik. Osim toga, utvrđeno je da je predmetni poslovni prostor iskazan u početnoj aktivnoj bilanci tuženog od 31. prosinca 1999. godine kao dio državnog kapitala u postupku privatizacije, te da je navedena početna bilanca odobrena rješenjem Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona.Također, tuženi je tvrdio da je Agencija za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona donijela i konačno Rješenje broj 12-45/02 koje je postalo pravomoćno 7. veljače 2002. godine, a kojim je okončana privatizacija državnog kapitala tuženog čiji je dio bio i predmetni poslovni prostor. 10. Na temelju izloženog, Općinski sud je zaključio da je apelant dokazao da je Zemljoradnička zadruga Gacko, koja je 1968. godine zaključila kupoprodajni ugovor o kupovini predmetnog poslovnog prostora, apelantov pravni prednik. Isto tako, Općinski sud je zaključio da predmetni kupoprodajni ugovor predstavlja valjan temelj za stjecanje vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru i da je apelant dokazao Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vlasništvo prednika, kao i da apelantu pripada pravo na rei vindicatio, odnosno na pravo da tužbom zahtijeva povrat individualno određene stvari. S tim u svezi, Općinski sud je zaključio da sama činjenica da je tuženi privatiziran i da je predmetni poslovni prostor iskazan i odobren od Agencije za privatizaciju kao dio državnog kapitala tuženog ne predstavlja nikakvu osnovu za neovlašteno i protupravno držanje predmetnog poslovnog prostora od tuženog, budući da se radi o apelantovom pravu vlasništva koje ne zastarijeva. 11. Dalje, Općinski sud je zaključio i da je neutemeljen prigovor tuženog da apelant ne može raspolagati poslovnim prostorom koji se nalazi na teritoriju drugog entiteta, jer je okvirnim Zakonom o privatizaciji poduzeća i banaka u BiH propisano da se privatizacija poduzeća i nekretnina vrši u entitetima i da je izričito pravo entiteta da privatiziraju nekretnine koje se nalaze na njihovom području. Prema mišljenju Općinskog suda, ovo ne znači da apelant ne može imati pravo na povrat imovine ako ima sjedište u jednom entitetu, a nekretnina se nalazi u drugom entitetu, jer bi se protivan zaključak kosio sa odredbama ovog zakona kojim je propisano da će skupštine entiteta usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera. 12. Osim toga, Općinski sud je naveo da iz navedenog činjeničnog utvrđenja, a sukladno odredbama članka 154. stavak 1. članka 155. Zakona o obligacijskim odnosima, apelantu pripada pravo na naknadu štete u vidu izmakle dobiti za cijelo razdoblje u kojem je tuženi neovlašteno i protupravno držao apelantovu predmetnu nekretninu i tako mu prouzročio štetu, budući da u postupku nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje. 13. Dalje, Općinski sud je naveo u presudi da je predmet konkretnog spora, osim predmetne nekretnine, bilo i pitanje stjecanja vlasništva i na poslovnom prostoru u nekadašnjoj Ulici Ante Zuanića broj 21 (sada Ulica kralja Zvonimira) u prizemlju stambeno-poslovne zgrade izgrađene na k.č. broj 1343 (nova 1892) k.o. Mostar. U svezi sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da apelant nije prezentirao vjerodostojne dokaze kojim bi se na nedvojben način mogle utvrditi pravno relevantne činjenice. Osim toga, Općinski sud je naveo da kao dokaz o vlasništvu na ovom poslovnom prostoru nije mogao prihvatiti Ugovor broj 7524 od 27. ožujka 1979. godine o naknadi za održavanje zajedničkih dijelova zgrada u etažnom vlasništvu koji je zaključen između RP "Dom" Mostar i HEPOK-a OOUR "Meso" iako je u članku 1. ovog ugovora navedeno da je poslovni prostor koji se nalazi u Ulici Ante Zuanića broj 21 bio u etažnom vlasništvu HEPOK-a Mostar. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da sama konstatacija u ugovoru da je predmetni poslovni prostor u vlasništvu HEPOK-a Mostar ne može biti dokazom na temelju kojeg bi se moglo utvrditi pravo vlasništva u apelantovu korist. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je u ovom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev. 14. Protiv navedene presude Kantonalnom sudu su izjavili priziv i apelant i tuženi. Kantonalni sud je Presudom broj Pž-120/05 od 19. rujna 2005. godine priziv tuženog odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je usvojen dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Osim toga, ovom presudom Kantonalni sud je uvažio apelantov priziv i preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je apelantov tužbeni zahtjev odbijen i utvrdio da je apelant vlasnik poslovnog prostora koji se nalazi u sadašnjoj Ulici kralja Zvonimira (ranija Ulica Ante Zuanića broj 21), u prizemlju stambeno-poslovne zgrade izgrađene na k.č. broj 1343 (nova 1892) k.o. Mostar. S tim u svezi, Kantonalni sud je obvezao tuženog da ovaj poslovni prostor isknjiži iz svoje evidencije vlasništva, te da na temelju te presude provede postupak umanjenja kapitala za vrijednost tog poslovnog prostora kod nadležne Agencije za privatizaciju, vrati poslovni prostor apelantu u posjed i da trpi da apelant tim poslovnim prostorom raspolaže kao vlasnik. Osim toga, Kantonalni sud je obvezao tuženog da apelantu na ime naknade štete u vidu izmakle koristi, zbog nemogućnosti da uporabi Broj 24 – Strana 231 navedeni prostor, isplati najamninu u iznosu od 580 KM za razdoblje od 1. srpnja 1996. godine do 30. kolovoza 2001. godine za zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinog obroka isplate. Navedenom presudom Kantonalni sud je preinačio prvostupanjsku presudu i u dijelu koji se odnosio na odluku o troškovima postupka, tako što je obvezao tuženog da apelantu, umjesto iznosa od 7.696 KM isplati iznos od 12.103 KM, te da mu naknadi troškove sastava priziva u iznosu od 816,15 KM. 15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prizivne navode tuženog u svezi sa utvrđivanjem apelantovog prava vlasništva na poslovnom prostoru u Splitskoj ulici smatra neutemeljenim i da u potpunosti prihvaća sve razloge koje je prvostupanjski sud naveo i način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. U odnosu na apelantove prizivne navode, Kantonalni sud je naveo da su utemeljeni, budući da smatra da je apelant prezentirao dostatno valjanih razloga da se utvrdi da je vlasnik i poslovnog prostora u Ulici kralja Tomislava. Naime, Kantonalni sud smatra da se u vrijeme kada je zaključen Ugovor o naknadi za održavanje zajedničkih dijelova zgrada u etažnom vlasništvu za ovaj poslovni prostor već primjenjivao Zakon o vlasništvu na dijelovima zgrada ("Službeni list SRBiH" broj 35/77). Ovim zakonom je, prema navodima Kantonalnog suda, bilo regulirano etažno vlasništvo i primjenjivan je na nositelje prava raspolaganja na posebnim dijelovima zgrada u društvenom vlasništvu, što je bilo i sukladno odredbi članka 19. Zakona o vlasničkopravnim odnosima SFRJ koji je propisivao da u slučajevima i pod uvjetima određenim zakonom može postojati pravo vlasništva na stan i poslovnu prostoriju kao dio zgrade. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je taj poslovni prostor bilo lako identificirati, budući da je to bio jedini apelantov prostor u toj ulici, pa je samim tim, prema mišljenju Kantonalnog suda, bilo lako i utvrditi da je apelant bio jedini vlasnik tog prostora. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je tuženi oba poslovna prostora prikazao kao svoje vlasništvo i unio ih u svoju bilancu, te dobio odobrenje Agencije za privatizaciju ne može značiti ništa, budući da privatizacija nema utjecaja na pravni identitet poduzeća, već ono i dalje egzistira sa svim svojim pravima i obvezama. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo i da je pravo vlasništva najjače pravo i da ga druga prava ne mogu derogirati, pa pošto je apelant dokazao da je vlasnik oba poslovna prostora, to pravo mu ne može nitko osporiti, pa ni tuženi ni izravno ni putem Agencije za privatizaciju. 16. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. travnja 2007. godine reviziju uvažio i obje nižestupanjske presude preinačio tako što je u potpunosti odbio apelantov tužbeni zahtjev i obvezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.465 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su oba poslovna prostora iskazana u početnoj bilanci i programu privatizacije tuženog kao dio ukupnog državnog kapitala u postupku privatizacije, te da je rješenjem Agencije za privatizaciju HNK od 8. siječnja 2002. godine privatizacija tuženog okončana. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je istodobno i apelant nakon provedene privatizacije i promjene vlasništva državnog kapitala i oblika organizacije 12. rujna 2001. godine rješenjem Općinskog suda u Trebinju upisan u registar kao akcionarsko društvo. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su u tijeku privatizacije i apelant i tuženi bili obvezni u početnoj bilanci stanja iskazati sve stvari, prava, kapital i obveze poduzeća prema knjigovodstvenoj vrijednosti na dan pripreme bilance. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je člankom 15. Zakona o početnoj bilanci stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u poduzećima u Republici Srpskoj propisano da se imovina poduzeća koja se nalazi na teritoriju drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom zbog toga poduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi na Republiku Srpsku na osnovi akta Vlade Republike Srpske, te da su poduzeća dužna vrijednost takve imovine iskazati u pasivnoj bilanci. S tim u Broj 24 – Strana 232 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH svezi, Vrhovni sud je istaknuo da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant predmetne poslovne prostore nije iskazao u početnoj bilanci poduzeća koje se privatizira, niti je dokazano da je te poslovne prostore kupio, te da su, s tim u svezi, utemeljeni prigovori iz revizije o nedostatku apelantove aktivne legitimacije zbog čega su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili apelantov tužbeni zahtjev. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminiran iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da mu je Vrhovni sud pobijanom presudom, u postupku koji je bio krajnje diskriminatorski na nacionalnoj osnovi, oduzeo imovinu koja je apelantovo vlasništvo još od 1968. godine. Apelant smatra da je Vrhovni sud na ovakav način postupio budući da je apelant tvrtka iz Republike Srpske, a tuženi hrvatska tvrtka iz Mostara koja je predmetne poslovne prostore držala na temelju ugovora o najmu, a potom ih na prevaran način, na osnovi Uredbe o upisu u zemljišne knjige nekretnina kao dijelova imovine poduzeća u postupku privatizacije, unijela u svoju početnu bilancu prilikom privatizacije. Osim toga, apelant smatra da je u ovom predmetu o reviziji odlučivao sud koji nije utemeljen na zakonu, budući da se radilo o sudu iz FBiH koji je u postupku primjenjivao i propise Republike Srpske za što nije bio ovlašten. b) Odgovor na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da smatra da u revizijskom postupku pred tim sudom nije povrijeđeno nijedno od prava koje apelant navodi u apelaciji. 19. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da smatra da je apelacija u potpunosti neutemeljena, budući da je Vrhovni sud presudu donio na osnovi zakonskih ovlasti i primjenom odgovarajućih propisa iz oblasti privatizacije. Osim toga, tuženi smatra da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom onemogućavanju povrata imovine kojim je apelant diskriminiran na nacionalnoj osnovi, jer je apelant svojom greškom propustio, sukladno odredbama privatizacijskih zakona, upitne nekretnine prijaviti u pasivnu podbilancu, jer se radilo o nekretninama koje su se nalazile na teritoriju drugog entiteta, i time izgubio aktivnu legitimaciju u ovom sporu. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o početnoj bilanci stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u poduzećima RS ("Službeni glasnik RS" broj 24/98) relevantne odredbe glase: Članak 15. Imovina poduzeća koja se nalazi na teritoriju drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, poduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovi akta Vlade. Članak 18. U pasivnoj podbilanci poduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovog zakona. Stvari i prava iz pasivne podbilance mogu se prodavati sukladno propisima Vlade. 21. U Okvirnom zakonu o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98) relevantne odredbe glase: Članak 2. Oblast djelovanja Zakona Ponedjeljak, 26.4.2010. 1. Sukladno Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetâ da privatiziraju poduzeća i banke smještene na njihovom teritoriju koji nisu u privatnom vlasništvu. Odluka je li poduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entitetâ. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene prijeporne i desile se nakon 31. prosinca 1991. godine. (...) Članak 3. Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti Skupština entitetâ će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i sukladno je GFAP-u. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u svezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriju tog entiteta. Š...Ć VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. travnja 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 4. srpnja 2007. godine a apelacija je podnesena 24. srpnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminiran iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. b) Pravo na pravično suđenje 27. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 29. Apelant navodi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno pogrešnom primjenom materijalnog prava od Vrhovnog suda, budući da je taj sud preinačio obje nižestupanjske presude jer je, i pored toga što je apelant u postupku pred nižestupanjskim sudovima dokazao vlasništvo na tim poslovnim prostorima, utvrdio da apelant nema aktivnu legitimaciju u konkretnom sporu. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 30. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je odredbom članka 2. Okvirnog zakona o privatizaciji propisano da taj zakon izričito priznaje pravo entitetâ da privatiziraju poduzeća i banke smještene na njihovom teritoriju koji nisu privatno vlasništvo. Dakle, Okvirni zakon o privatizaciji predstavlja krovni zakon i uspostavlja načela, te daje ovlasti i obveze entitetima da normativno reguliraju privatizaciju i da je provedu po zakonima koje donesu. Dalje, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe čl. 15. i 18. stavak 2. Zakona o početnoj bilanci stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u poduzećima u Republici Srpskoj kojim je propisano da se "imovina poduzeća koja se nalazi na teritoriju drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, poduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi na Republiku Srpsku na osnovi akta Vlade", te da su poduzeća koja imaju imovinu koja je, između ostalog, navedena i u članku 15. tog zakona dužna u pasivnoj podbilanci iskazati vrijednost takve imovine i kapitala. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da je predmetom privatizacije sukladno ovim propisima imovina iz aktivne bilance, a imovina iz pasivne podbilance bila je izuzeta iz privatizacije i prenesena na Republiku Srpsku. Iz toga proizlazi da su predmetne nekretnine trebale biti iskazane u apelantovoj pasivnoj podbilanci, prenesene na Republiku Srpsku, te da nisu mogle biti predmetom privatizacije tuženog. U svezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u pobijanoj presudi konstatirao da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da apelant, kao tvrtka čije je sjedište na teritoriju Republike Srpske, u aktivnoj bilanci nije iskazao predmetnu imovinu (kapital), niti je na nekretninama imao faktičku vlast, što bi uspostavilo njegovu aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant prigodom iskazivanja kapitala u procesu privatizacije postupio protivno odredbama čl. 15. i 18. Zakona o početnoj bilanci stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u poduzećima u Republici Srpskoj. Ustavni sud zapaža da pri ovakvom činjeničnom stanju, kada apelant nije imao faktičku vlast na Broj 24 – Strana 233 predmetnim nekretninama, dakle, nije upravljao tim nekretninama, niti ih je uopće iskazao u bilanci stanja, apelant nije imao aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu, budući da je, sukladno navedenim odredbama relevantnih propisa, aktivna legitimacija pripadala Vladi Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju presude Vrhovnog suda dani jasni i precizni razlozi za zaključak tog suda da apelant nije imao aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi. Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje prijepornog pitanja u potpunosti zadovoljava standarde članka 6. Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, kao i da apelant u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Europski sud, već citirana odluka Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti je Ustavni sud ustanovio da postoji nešto što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neutemeljenim. 31. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Pravo na imovinu 32. Apelant u apelaciji navodi da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 33. Obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. c) Pravo na učinkovit pravni lijek 34. Apelant u apelaciji navodi da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek. Apelant smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno, jer je o reviziji odlučivao sud koji nije ustanovljen na osnovi zakona, budući da je Vrhovni sud kao sud sa teritorija Federacije BiH u presuđenju koristio i zakone Republike Srpske. 35. Članak 13. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svatko čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima (...) 36. Prema pravnoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj članak zahtijeva da se osigura pravni lijek u svezi s pravima garantiranim Europskom konvencijom. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da nije imao pravo na učinkovit pravni lijek, jer je, prema apelantovom mišljenju, o reviziji odlučivao Vrhovni sud koji nije ustanovljen na osnovi zakona, budući da je kao sud sa teritorija Federacije BiH primjenjivao zakone koji važe na teritoriju Republike Srpske. 37. Imajući u vidu jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud naglašava da pojam "učinkovit pravni lijek" ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivan za onoga tko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležna tijela imaju ovlasti da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju pobija (vidi, Europski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. srpnja 1989. godine, serija A broj 161, stavak 120). S tim u svezi, Ustavni sud konstatira da je apelant imao mogućnost koristiti pravne lijekove i da je to pravo koristio. Pri tomu Ustavni sud ima u vidu da je o reviziji tuženog odlučivao Vrhovni sud koji je ustanovljen na Broj 24 – Strana 234 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH osnovi zakona i koji je, u konkretnom slučaju, donio odluku u okvirima svoje mjerodavnosti propisane zakonom. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je Vrhovni sud u predmetnom revizijskom postupku uzeo u obzir sve zakone koji su relevantni za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari, što ni na koji način ne dovodi u pitanje apelantovo pravo na efektivan pravni lijek.Također, apelant ničim ne dokazuje da mu je ovo pravo uskraćeno, pa čak ni da je povreda ovog prava moguća, budući da se žali na način na koji je Vrhovni sud odlučio o reviziji tuženog. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. d) Zabrana diskriminacije 39. Apelant je u apelaciji naveo da je pobijanom presudom Vrhovnog suda diskriminiran na nacionalnoj osnovi, jer je presuda donesena u korist tuženog koji je hrvatsko poduzeće, i to sa teritorija Federacije BiH. 40. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članku ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I. ovog ustava, osigurano je svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Članak 14. Europske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 41. U konkretnom slučaju apelant se žali da je diskriminiran na osnovi nacionalne pripadnosti u svezi s pravom na pravično suđenje. 42. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili skupina osoba u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Europski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A broj 6). 43. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminirajućim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. 44. Pošto apelant u svezi s navodnom diskriminacijom ne nudi nikakve argumente i dokaze osim paušalnih navoda o diskriminaciji, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje na to da je nadležni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu i kada obrazloženje pobijane odluke u potpunosti zadovoljava standarde članka 6. Europske konvencije. Također, Ustavni sud zaključuje da iz istih razloga nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 46. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada se 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. navodi o kršenju ovog prava tiču načina na koji je Vrhovni sud odlučivao o reviziji tuženog. 47. Povrede prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije nema kada apelant, osim paušalnih navoda, ne nudi dokaze da je diskriminiran. 48. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2065/07, rješavajući apelaciju "Planinskog dobra" a.d. Gacko, na osnovu člana VI/3b) Ustava osne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija "Planinskog dobra" a.d. Gacko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. aprila 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. "Planinsko dobro" a.d. Gacko (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa advokat Dušanka Šoqić-Ćorić iz Mostara, podnio je 24. jula 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. aprila 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova i koje je dostavio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2065/07. Spojene su apelacije broj AP 2065/07 i AP 2167/07. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i "Merkura" d.d. Mostar (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Vrhovni sud je 10. avgusta 2007. godine dostavio traženi odgovor na apelaciju, a tuženi 16. avgusta 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. novembra 2009. godine. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Presudom Opštinskog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj Ps-79/01-I od 28. aprila 2005. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je apelant sopstvenik poslovnog prostora površine 46,20 m² koji se nalazi u Mostaru, Splitska ulica (zgrada "Uglovnica") u prizemqu stambeno-poslovne zgrade koja je izgrađena prema Ugovoru o kupoprodaji poslovnih prostorija u izgradwi od 30. avgusta 1968. godine na k.č. br. 2830/3, 2833/14, 2832/66, 2833/12 i 2833/13 a prema kopiji plana s identifikacijom na k.č. broj 2832/5 sve k.o. Mostar. Dalje, predmetnom presudom je naloženo da je tuženi dužan da navedeni poslovni prostor iskwiži iz svoje evidencije svojine, te da na osnovu te presude sprovede postupak umanjenja kapitala za vrijednost predmetnog poslovnog prostora kod nadležne Agencije za privatizaciju. Osim toga, presudom je naloženo tuženom da predmetni poslovni prostor vrati apelantu slobodan od stvari i lica i da dozvoli i trpi da prostorom kao sopstvenik raspolaže apelant. Dalje, presudom je obavezan tuženi da na ime naknade štete u vidu izmakle koristi, zbog nemogućnosti upotrebe predmetnog poslovnog prostora, apelantu isplati iznos od 462 KM mjesečno za period od 1. jula 1996. godine do 30. novembra 2002. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinačnog obroka do isplate, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.696 KM. Navedenom presudom je, takođe, odbijen kao neosnovan preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva. 8. U postupku pred Opštinskim sudom je, između ostalog, utvrđeno da je apelant, koji je tada poslovao pod nazivom Zemqoradnička zadruga Gacko, 30. avgusta 1968. godine kao kupac sa Građevinskim preduzećem "Hercegovina" kao prodavcem zakqučio kupoprodajni ugovor čiji je predmet bio predmetni poslovni prostor u izgradwi i sa 23. januarom 1969. godine izvršio uplatu kompletnog novčanog iznosa od 106.260 jugoslovenskih dinara na ime cijene predmetnog poslovnog prostora. Dalje, u postupku je utvrđeno da je apelantu, nakon nekoliko promjena naziva i preregistracija koji su registrovani u odgovarajućim registrima a koji su bliže navedeni u predmetnoj presudi, Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju broj Fi: 140/01 od 12. septembra 2001. godine izvršena promjena svojine državnog kapitala i izvršena promjena oblika organizovawa, tako da je od tada to preduzeće poslovalo kao akcionarsko društvo pod apelantovim imenom. 9. Dalje, u postupku pred Opštinskim sudom je utvrđeno i da je tuženi bio vankwižni sopstvenik predmetnog poslovnog prostora koji je koristio od 1995. godine, jer je smatrao da je predmetni poslovni prostor izašao iz sistema Zemqoradničke zadruge Gacko i OOUR-a "Meso" i ušao u sastav HEPOK-a OOUR "Promet na malo" čiji je tuženi pravni sljednik. Osim toga, utvrđeno je da je predmetni poslovni prostor iskazan u početnom aktivnom bilansu tuženog od 31. decembra 1999. godine kao dio državnog kapitala u postupku privatizacije, te da je navedeni početni bilans odobren rješenjem Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona.Takođe, tuženi je tvrdio da je Agencija za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona donijela i konačno Rješenje broj 12-45/02 koje je postalo pravosnažno 7. februara 2002. godine, a kojim je okončana privatizacija državnog kapitala tuženog čiji je dio bio i predmetni poslovni prostor. 10. Na osnovu izloženog, Opštinski sud je zakqučio da je apelant dokazao da je Zemqoradnička zadruga Gacko, koja je 1968. godine zakqučila kupoprodajni ugovor o kupovini predmetnog poslovnog prostora, apelantov pravni prednik. Isto tako, Opštinski sud je zakqučio da predmetni kupoprodajni ugovor predstavlja valjan osnov za sticanje svojine na predmetnom poslovnom prostoru i da je apelant Broj 24 – Strana 235 dokazao svojinu prednika, kao i da apelantu pripada pravo na rei vindicatio, odnosno na pravo da tužbom zahtijeva povrat individualno određene stvari. S tim u vezi, Opštinski sud je zakqučio da sama činjenica da je tuženi privatizovan i da je predmetni poslovni prostor iskazan i odobren od Agencije za privatizaciju kao dio državnog kapitala tuženog ne predstavlja nikakav osnov za neovlašćeno i protivpravno držanje predmetnog poslovnog prostora od tuženog, budući da se radi o apelantovom pravu svojine koje ne zastarijeva. 11. Dalje, Opštinski sud je zakqučio i da je neosnovan prigovor tuženog da apelant ne može da raspolaže poslovnim prostorom koji se nalazi na teritoriji drugog entiteta, jer je okvirnim Zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH propisano da se privatizacija preduzeća i nepokretnosti vrši u entitetima i da je izričito pravo entiteta da privatizuju nepokretnosti koje se nalaze na wihovom području. Prema mišljenju Opštinskog suda, ovo ne znači da apelant ne može da ima pravo na povrat imovine ako ima sjedište u jednom entitetu, a nepokretnost se nalazi u drugom entitetu, jer bi se suprotan zakqučak kosio sa odredbama ovog zakona kojim je propisano da će skupštine entiteta usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera. 12. Osim toga, Opštinski sud je naveo da iz navedenog činjeničnog utvrđewa, a u skladu sa odredbama člana 154 stav 1 i člana 155 Zakona o obligacionim odnosima, apelantu pripada pravo na naknadu štete u vidu izmakle dobiti za cijeli period u kome je tuženi neovlašćeno i protivpravno držao apelantovu predmetnu nepokretnost i tako mu prouzrokovao štetu, budući da u postupku nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivice. 13. Dalje, Opštinski sud je naveo u presudi da je predmet konkretnog spora, osim predmetne nepokretnosti, bilo i pitanje sticawa svojine i na poslovnom prostoru u nekadašwoj Ulici Ante Zuanića broj 21 (sada Ulica kralja Zvonimira) u prizemqu stambeno-poslovne zgrade izgrađene na k.č. broj 1343 (nova 1892) k.o. Mostar. U vezi sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva, Opštinski sud je naveo da apelant nije prezentovao vjerodostojne dokaze kojim bi na nedvosmislen način mogle da se utvrde pravno relevantne činjenice. Osim toga, Opštinski sud je naveo da kao dokaz o svojini na ovom poslovnom prostoru nije mogao da prihvati Ugovor broj 7524 od 27. marta 1979. godine o naknadi za održavanje zajedničkih dijelova zgrada u etažnoj svojini koji je zakqučen između RP "Dom" Mostar i HEPOK-a OOUR "Meso" iako je u članu 1 ovog ugovora navedeno da je poslovni prostor koji se nalazi u Ulici Ante Zuanića broj 21 bio u etažnoj svojini HEPOK-a Mostar. S tim u vezi, Opštinski sud je naveo da sama konstatacija u ugovoru da je predmetni poslovni prostor u svojini HEPOK-a Mostar ne može biti dokaz na osnovu kog bi moglo da se utvrdi pravo svojine u apelantovu korist. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je u ovom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev. 14. Protiv navedene presude Kantonalnom sudu su izjavili žalbu i apelant i tuženi. Kantonalni sud je Presudom broj Pž-120/05 od 19. septembra 2005. godine žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kom je usvojen dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Osim toga, ovom presudom Kantonalni sud je uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen i utvrdio da je apelant sopstvenik poslovnog prostora koji se nalazi u sadašwoj Ulici kralja Zvonimira (ranija Ulica Ante Zuanića broj 21), u prizemqu stambeno-poslovne zgrade izgrađene na k.č. broj 1343 (nova 1892) k.o. Mostar. S tim u vezi, Kantonalni sud je obavezao tuženog da ovaj poslovni prostor iskwiži iz svoje evidencije svojine, te da na osnovu te presude sprovede postupak umanjenja kapitala za vrijednost tog poslovnog prostora kod nadležne Agencije za privatizaciju, vrati poslovni prostor apelantu u posjed i da trpi da apelant tim poslovnim prostorom raspolaže kao sopstvenik. Osim toga, Kantonalni sud je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete u vidu Broj 24 – Strana 236 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH izmakle koristi, zbog nemogućnosti da upotrijebi navedeni prostor, isplati zakupninu u iznosu od 580 KM za period od 1. jula 1996. godine do 30. avgusta 2001. godine za zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinog obroka isplate. Navedenom presudom Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i u dijelu koji se odnosio na odluku o troškovima postupka, tako što je obavezao tuženog da apelantu, umjesto iznosa od 7.696 KM isplati iznos od 12.103 KM, te da mu naknadi troškove sastava žalbe u iznosu od 816,15 KM. 15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da žalbene navode tuženog u vezi sa utvrđivanjem apelantovog prava svojine na poslovnom prostoru u Splitskoj ulici smatra neosnovanim i da u potpunosti prihvata sve razloge koje je prvostepeni sud naveo i način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. U odnosu na apelantove žalbene navode, Kantonalni sud je naveo da su osnovani, budući da smatra da je apelant prezentovao dovoqno valjanih razloga da se utvrdi da je sopstvenik i poslovnog prostora u Ulici kralja Tomislava. Naime, Kantonalni sud smatra da se u vrijeme kada je zakqučen Ugovor o naknadi za održavanje zajedničkih dijelova zgrada u etažnoj svojini za ovaj poslovni prostor već primjewivao Zakon o svojini na dijelovima zgrada ("Službeni list SRBiH" broj 35/77). Ovim zakonom je, prema navodima Kantonalnog suda, bila regulisana etažna svojina i primjewivana je na nosioce prava raspolagawa na posebnim dijelovima zgrada u društvenoj svojini, što je bilo i u skladu sa odredbom člana 19 Zakona o svojinskopravnim odnosima SFRJ koji je propisivao da u slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može da postoji pravo svojine na stan i poslovnu prostoriju kao dio zgrade. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je taj poslovni prostor bilo lako identifikovati, budući da je to bio jedini apelantov prostor u toj ulici, pa je samim tim, prema mišljenju Kantonalnog suda, bilo lako i utvrditi da je apelant bio jedini sopstvenik tog prostora. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je tuženi oba poslovna prostora prikazao kao svoju svojinu i unio ih u svoj bilans, te dobio odobrenje Agencije za privatizaciju ne može da znači ništa, budući da privatizacija nema uticaja na pravni identitet preduzeća, već ono i dalje egzistira sa svim svojim pravima i obavezama. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo i da je pravo svojine najjače pravo i da ga druga prava ne mogu da derogiraju, pa pošto je apelant dokazao da je sopstvenik oba poslovna prostora, to pravo mu ne može niko da ospori, pa ni tuženi ni neposredno ni putem Agencije za privatizaciju. 16. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. aprila 2007. godine reviziju uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što je u potpunosti odbio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.465 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz stawa spisa i utvrđenog činjeničnog stawa proizilazi da su oba poslovna prostora iskazana u početnom bilansu i programu privatizacije tuženog kao dio ukupnog državnog kapitala u postupku privatizacije, te da je rješenjem Agencije za privatizaciju HNK od 8. januara 2002. godine privatizacija tuženog okončana. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je istovremeno i apelant nakon sprovedene privatizacije i promjene svojine državnog kapitala i oblika organizacije 12. septembra 2001. godine rješenjem Opštinskog suda u Trebinju upisan u registar kao akcionarsko društvo. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su u toku privatizacije i apelant i tuženi bili obavezni u početnom bilansu stawa iskazati sve stvari, prava, kapital i obaveze preduzeća prema kwigovodstvenoj vrijednosti na dan pripreme bilansa. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je članom 15 Zakona o početnom bilansu stawa u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima u Republici Srpskoj propisano da se imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše Ponedjeljak, 26.4.2010. SFRJ i Federacije BiH i kojom zbog toga preduzeće ne može da upravlja i raspolaže prenosi na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade Republike Srpske, te da su preduzeća dužna vrijednost takve imovine iskazati u pasivnom bilansu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da iz činjenica predmeta proizilazi da apelant predmetne poslovne prostore nije iskazao u početnom bilansu preduzeća koje se privatizuje, niti je dokazano da je te poslovne prostore kupio, te da su, s tim u vezi, osnovani prigovori iz revizije o nedostatku apelantove aktivne legitimacije zbog čega su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili apelantov tužbeni zahtjev. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da mu je Vrhovni sud osporenom presudom, u postupku koji je bio krajnje diskriminatorski na nacionalnom osnovu, oduzeo imovinu koja je apelantova svojina još od 1968. godine. Apelant smatra da je Vrhovni sud na ovakav način postupio budući da je apelant firma iz Republike Srpske, a tuženi hrvatska firma iz Mostara koja je predmetne poslovne prostore držala na osnovu ugovora o zakupu, a zatim ih na prevaran način, na osnovu Uredbe o upisu u zemqišne kwige nepokretnosti kao dijelova imovine preduzeća u postupku privatizacije, unijela u svoj početni bilans prilikom privatizacije. Osim toga, apelant smatra da je u ovom predmetu o reviziji odlučivao sud koji nije osnovan na zakonu, budući da se radilo o sudu iz FBiH koji je u postupku primjewivao i propise Republike Srpske za šta nije bio ovlašćen. b) Odgovor na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da smatra da u revizionom postupku pred tim sudom nije povrijeđeno nijedno od prava koje apelant navodi u apelaciji. 19. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da smatra da je apelacija u potpunosti neosnovana, budući da je Vrhovni sud presudu donio na osnovu zakonskih ovlašćewa i primjenom odgovarajućih propisa iz oblasti privatizacije. Osim toga, tuženi smatra da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom onemogućavanju povrata imovine kojim je apelant diskriminisan na nacionalnom osnovu, jer je apelant svojom greškom propustio da, u skladu sa odredbama privatizacijskih zakona, sporne nepokretnosti prijavi u pasivni podbilans, jer se radilo o nepokretnostima koje su se nalazile na teritoriji drugog entiteta, i time izgubio aktivnu legitimaciju u ovom sporu. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o početnom bilansu stawa u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima RS ("Službeni glasnik RS" broj 24/98) relevantne odredbe glase: Član 15 Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može da upravlja i raspolaže prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade. Član 18 U pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9 do 15 ovog zakona. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu da se prodaju u skladu sa propisima Vlade. 21. U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98) relevantne odredbe glase: Član 2 Oblast dejstva Zakona 1. U skladu sa Opštim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daqnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetâ da privatizuju preduzeća i banke smještene na wihovoj teritoriji koji nisu u privatnoj svojini. Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnoj svojini biće donesena prema propisima entitetâ. Ti propisi će obezbijediti transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili svojinskoj transformaciji imovine koja nije u privatnoj svojini ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine. (...) Član 3 Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti Skupština entitetâ će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, obezbjeđuje maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om. Zakonima koje donose entiteti koji sprovode privatizaciju obuhvatiće se samo ona imovina i potraživawa u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. Š...Ć VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. aprila 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. jula 2007. godine a apelacija je podnesena 24. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. c) Pravo na pravično suđenje 27. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Broj 24 – Strana 237 Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 29. Apelant navodi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno pogrešnom primjenom materijalnog prava od Vrhovnog suda, budući da je taj sud preinačio obje nižestepene presude jer je, i pored toga što je apelant u postupku pred nižestepenim sudovima dokazao svojinu na tim poslovnim prostorima, utvrdio da apelant nema aktivnu legitimaciju u konkretnom sporu. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 30. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 2 Okvirnog zakona o privatizaciji propisano da taj zakon izričito priznaje pravo entitetâ da privatizuju preduzeća i banke smještene na wihovoj teritoriji koji nisu privatna svojina. Dakle, Okvirni zakon o privatizaciji predstavlja krovni zakon i uspostavlja principe, te daje ovlašćewa i obaveze entitetima da normativno regulišu privatizaciju i da je sprovedu po zakonima koje donesu. Dalje, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe čl. 15 i 18 stav 2 Zakona o početnom bilansu stawa u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima u Republici Srpskoj kojim je propisano da se "imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može da upravlja i raspolaže prenosi na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade", te da su preduzeća koja imaju imovinu koja je, između ostalog, navedena i u članu 15 tog zakona dužna u pasivnom podbilansu iskazati vrijednost takve imovine i kapitala. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je predmet privatizacije u skladu sa ovim propisima imovina iz aktivnog bilansa, a imovina iz pasivnog podbilansa bila je izuzeta iz privatizacije i prenesena na Republiku Srpsku. Iz toga proizilazi da su predmetne nepokretnosti trebale biti iskazane u apelantovom pasivnom podbilansu, prenesene na Republiku Srpsku, te da nisu mogle da budu predmet privatizacije tuženog. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi konstatovao da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da apelant, Broj 24 – Strana 238 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kao firma čije je sjedište na teritoriji Republike Srpske, u aktivnom bilansu nije iskazao predmetnu imovinu (kapital), niti je na nepokretnostima imao faktičku vlast, što bi uspostavilo njegovu aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant pri iskazivanju kapitala u procesu privatizacije postupio suprotno odredbama čl. 15 i 18 Zakona o početnom bilansu stawa u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima u Republici Srpskoj. Ustavni sud zapaža da pri ovakvom činjeničnom stanju, kada apelant nije imao faktičku vlast na predmetnim nepokretnostima, dakle, nije upravljao tim nepokretnostima, niti ih je uopšte iskazao u bilansu stawa, apelant nije imao aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu, budući da je, u skladu sa navedenim odredbama relevantnih propisa, aktivna legitimacija pripadala Vladi Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju presude Vrhovnog suda dati jasni i precizni razlozi za zakqučak tog suda da apelant nije imao aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoqno ili neprihvatqivo sami po sebi. Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje spornog pitawa u potpunosti zadovoljava standarde člana 6 Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, kao i da apelant u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti je Ustavni sud ustanovio da postoji nešto što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoqno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim. 31. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 32. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 33. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. c) Pravo na djelotvoran pravni lijek 34. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno, jer je o reviziji odlučivao sud koji nije ustanovljen na osnovu zakona, budući da je Vrhovni sud kao sud sa teritorije Federacije BiH u presuđenju koristio i zakone Republike Srpske. 35. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima (...) 36. Shodno pravnoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se obezbijedi pravni lijek u vezi s pravima garantovanim Evropskom konvencijom. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek, jer je, prema apelantovom mišljenju, o reviziji odlučivao Vrhovni sud koji nije ustanovljen na osnovu zakona, budući da je kao sud sa teritorije Federacije BiH primjewivao zakone koji važe na teritoriji Republike Srpske. Ponedjeljak, 26.4.2010. 37. Imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud naglašava da pojam "djelotvoran pravni lijek" ne znači da rezultat korišćewa određenog pravnog lijeka mora biti pozitivan za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlašćewa da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi, Evropski sud za qudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A broj 161, stav 120). S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je apelant imao mogućnost da koristi pravne lijekove i da je to pravo koristio. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je o reviziji tuženog odlučivao Vrhovni sud koji je ustanovljen na osnovu zakona i koji je, u konkretnom slučaju, donio odluku u okvirima svoje nadležnosti propisane zakonom. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je Vrhovni sud u predmetnom revizionom postupku uzeo u obzir sve zakone koji su relevantni za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari, što ni na koji način ne dovodi u pitanje apelantovo pravo na efektivan pravni lijek.Takođe, apelant ničim ne dokazuje da mu je ovo pravo uskraćeno, pa čak ni da je povreda ovog prava moguća, budući da se žali na način na koji je Vrhovni sud odlučio o reviziji tuženog. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zakqučio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. d) Zabrana diskriminacije 39. Apelant je u apelaciji naveo da je osporenom presudom Vrhovnog suda diskriminisan na nacionalnom osnovu, jer je presuda donesena u korist tuženog koji je hrvatsko preduzeće, i to sa teritorije Federacije BiH. 40. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi status. Član 14 Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 41. U konkretnom slučaju apelant se žali da je diskriminisan na osnovu nacionalne pripadnosti u vezi s pravom na pravično suđenje. 42. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za qudska prava prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za qudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6). 43. Ustavni sud, prije svega, mora da utvrdi da li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminišućim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti ciq ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji želi da se postigne. 44. Pošto apelant u vezi s navodnom diskriminacijom ne nudi nikakve argumente i dokaze osim paušalnih navoda o diskriminaciji, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije. Ponedjeljak, 26.4.2010. VIII. Zakqučak 45. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje na to da je nadležni sud proizvoqno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu i kada obrazloženje osporene odluke u potpunosti zadovoljava standarde člana 6 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da iz istih razloga nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 46. Ustavni sud zakqučuje da nema ni povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada se navodi o kršenju ovog prava tiču načina na koji je Vrhovni sud odlučivao o reviziji tuženog. 47. Povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije nema kada apelant, osim paušalnih navoda, ne nudi dokaze da je diskriminisan. 48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2211/07, rješavajući apelaciju Cvijete Iličković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Cvijete Iličković. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli u predmetu broj P-73/03 i Kantonalnim sudom u Tuzli u predmetu broj 003-0-Gž-07-000599, koji pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine još uvijek traju. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, bez daljnjeg odlaganja, donese odluku u predmetu broj Rev-366/03, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Cvijeti Iličković iznos od 2.400.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. 1 Broj 24 – Strana 239 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Cvijeta Iličković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Zajednička advokatska - odvjetnička kancelarija Gorana Jezdića i Vlade Matuzovića iz Tuzle, podnijela je 30. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenula tužbom pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi poništavanja Odluke Javne zdravstvene ustanove "Klinički centar" Tuzla broj 30/2-7-87/95 od 18. maja 1995. godine o prestanku radnog odnosa, te ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Apelantica je 18. juna 2008. godine dopunila apelaciju i dostavila Presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. aprila 2008. godine. Također je obavijestila Ustavni sud da je protiv navedene presude 12. augusta 2008. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), te da je postupak u toku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda zatraženo je 17. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. decembra 2009. godine, Kantonalni sud 25. decembra 2009. godine, a Općinski sud 23. decembra 2009. godine. 4. Ustavni sud je 10. novembra 2009. godine zatražio na uvid spis Vrhovnog suda broj Rev-366/03. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantici 4. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i činjenica utvrđenih uvidom u spis Vrhovnog suda mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelantica je 20. augusta 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Javne zdravstvene ustanove "Klinički centar" Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelantica je podnijela tužbu radi ocjene zakonitosti i poništavanja Odluke tuženog o prestanku radnog odnosa broj 30/2-7-87/95 od 18. maja 1995. godine. Također je tražila da se tuženi obaveže da je vrati u radni odnos, da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u skladu sa odlukom suda. 8. Apelantica je 19. septembra i 15. novembra 1998. godine, te 8. januara 2000. godine urgirala postupanje Općinskog suda u predmetu. 9. Općinski sud je održao šest ročišta i to 9. juna, 1. septembra, 7. oktobra i 27. decembra 1999. godine, te 17. januara i 24. februara 2000. godine, kada je glavna rasprava u predmetu i zaključena. Uvidom u spise predmeta proizlazi da tuženi nije pristupio na tri ročišta (1. septembra i 27. decembra 1999. godine i 17. januara 2000. godine), iako je bio uredno obaviješten o svakom zakazanom ročištu, zbog čega su rasprave bile odložene. Apelantica i njezin punomoćnik pristupili su svakom zakazanom ročištu. 10. Općinski sud je Presudom broj P-1425/98 od 24. februara 2000. godine utvrdio da je nezakonita Odluka tuženog broj 30/2-7-87/95 od 18. maja 1995. godine, na osnovu koje je apelantici prestao radni odnos. Općinski sud je tuženog obavezao da apelanticu vrati u radni odnos, da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine, da joj na ime Broj 24 – Strana 240 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH naknade ličnog dohotka isplati iznose za mjesece i godine pobliže označene u izreci presude, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 330,00 KM. 11. Tuženi je 28. aprila 2000. godine protiv Presude Općinskog suda broj P-1425/98 blagovremeno izjavio žalbu. 12. Apelantica je 4. januara 2001. godine urgirala postupanje Kantonalnog suda u predmetu, ukazujući na to da se radi o sporu čije je rješavanje prema zakonu hitno. 13. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž.688/00 od 31. januara 2001. godine uvažio žalbu tuženog, u cijelosti ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 14. Općinski sud je u ponovnom postupku održao sedam ročišta i to 27. augusta, 9. oktobra, 16. novembra i 17. decembra 2001. godine, te 22. januara, 28. februara i 19. marta 2002. godine. Na ročištima su bili prisutni i apelantica i tuženi. 15. U ponovljenom postupku Općinski sud je Presudom broj P-480/01 od 19. marta 2002. godine utvrdio da je nezakonita odluka tuženog o prestanku apelanticinog radnog odnosa. Općinski sud je obavezao tuženog da apelanticu vrati u radni odnos i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine. Dakle, tuženi je dužan apelantici povezati radni staž, uplatiti doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje nadležnom Penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: PIO), te joj na ime naknade ličnog dohotka isplatiti iznose za mjesece i godine pobliže označene izrekom presude. 16. Presudom Kantonalnog suda broj Gž.992/02 od 27. decembra 2002. godine žalba tuženog je djelimično usvojena i prvostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je tuženi obavezan da apelanticu vrati u radni odnos i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine. U tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naložio prvostepenom sudu da je dužan u ponovnom postupku naložiti apelantici da precizira svoj tužbeni zahtjev, u smislu odredbe člana 143. stav 1. Zakona o radu, te da sud, na osnovu vještačenja vještaka finansijske struke, izvede dokaze utvrđivanja visine naknade koju je tuženi dužan isplatiti apelantici za period čekanja posla i izgubljenu zaradu za period od 6. maja 2000. godine. 17. U ponovljenom postupku Općinski sud je održao tri ročišta i to 19. oktobra, 23. novembra i 22. decembra 2006. godine, na kojima je izvodio dokaze vještačenjem vještaka finansijske struke. Apelantica i njezin punomoćnik su pristupili svakom zakazanom ročištu. Tuženi nije pristupio jednom ročištu, iako je o zakazanom ročištu bio uredno obaviješten. 18. Općinski sud je 22. januara 2007. godine donio Presudu broj P-73/03. Tom presudom Općinski sud je obavezao tuženog da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi na poslove na kojima je radila prije prestanka radnog odnosa ili na druge odgovarajuće poslove, te da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine. Dakle, tuženi je obavezan da apelantici uveže radni staž, zatim da nadležnom PIO-u uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u ukupnom iznosu od 17.056,42 KM, te da joj nadoknadi materijalnu štetu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, koja se odnosi na naknadu za vrijeme čekanja posla od 18. maja 1995. godine do 5. maja 2000. godine, a od 6. maja 2000. godine pa do apelanticinog povratka na posao izgubljenu zaradu u visini plaće koju bi primala da je radila na radnom mjestu odgovorne sestre, u periodima i u iznosima pobliže označenim izrekom presude. Ovom presudom u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati iznose za period od maja 1995. godine do aprila 2005. godine, pobliže označene izrekom presude. 19. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. aprila 2008. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu. Također, prvostepena presuda je potvrđena u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati iznose za period od maja 1995. godine do aprila 2005. godine, pobliže označene izrekom presude Ponedjeljak, 26.4.2010. Općinskog suda od 22. januara 2007. godine. Dalje, žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelanticin zahtjev da se vrati na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili druge odgovarajuće poslove, da joj tuženi isplati izgubljenu zaradu u visini naknade plaće koju bi primala za period od 6. maja 2000. godine pa do povratka na posao, te pripadajuću zakonsku zateznu kamatu kao i pravo na uvezivanje radnog staža za taj period. Kantonalni sud je obavezu tuženog da uplati doprinose nadležnom PIO-u sa dosuđenog iznosa od 17.056.42 KM ovom presudom smanjio na iznos od 2.620.87 KM. Prvostepena presuda je ostala neizmijenjena u dijelu koji se odnosi na dosuđenu naknadu plaće apelantici za vrijeme čekanja posla u periodu od 18. maja 1995. godine pa do 5. maja 2000. godine. 20. Uvidom u predmetni spis je konstatirano da je pred Vrhovnim sudom trenutno u toku postupak pod brojem Rev-366/03, odnosno postupak povodom apelanticine revizije koju je 12. juna 2008. godine izjavila protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. aprila 2008. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelantica je u apelaciji opisala hronološki tok postupka pred nadležnim sudovima, od podnošenja tužbe Općinskom sudu 20. augusta 1998. godine do donošenja Presude Općinskog suda broj P-73/03, odnosno do postupka koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio u toku pred Kantonalnim sudom. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prvenstveno u postupcima pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom. U vrijeme podnošenja apelacije apelantica je navela da se postupak vodi pred Kantonalnim sudom pod brojem Gž-599/07. U dopuni apelacije apelantica je dostavila Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. aprila 2008. godine. Istovremeno je obavijestila Ustavni sud da je protiv navedene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu, te da ostaje pri navodima iz apelacije, odnosno da je nedopustivo da rješavanje radnog spora, koji je prema zakonu hitne prirode, traje duže od deset godina i da još uvijek nije okončan. Zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantica zahtijeva naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000.00 KM. b) Odgovor na apelaciju 22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da nije u mogućnosti da se očituje na apelanticine navode o kršenju prava iz Evropske konvencije, tj. suđenje u razumnom roku, zbog toga što je ovaj sud apelanticinu reviziju zaprimio 20. oktobra 2008. godine i da je zbog ogromnog broja predmeta, među kojima prioritet imaju radni sporovi, ovaj predmet predviđen za rad u januaru 2010. godine, što znači da još nije raspoređen. 23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelanticine navode smatra neosnovanim, budući da je taj sud drugostepenu Odluku broj Gž-599/07 donio 29. aprila 2008. godine. Osim toga, istakao je da su tačni apelanticini navodi da se u konkretnom postupku radi o sporu koji je prema zakonu hitne prirode. Međutim, imajući u vidu veliki broj zaduženih predmeta kao i ostalih predmeta koji su prema zakonu hitni, taj sud smatra da je predmetni spis, s obzirom na njegovu složenost, blagovremeno uzet u rad i da je odluka donesena u razumnom roku. Zbog toga smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 24. Općinski sud je istakao da je predmetni spis, koji se u ovom sudu vodi pod poslovnim brojem P-73/03, proslijeđen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji i da zbog toga nije u mogućnosti da dostavi odgovor na apelaciju, te da će odgovor dostaviti nakon što mu predmet bude vraćen. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH V. Relevantni propisi 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 434. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. Apelantica se u konkretnom slučaju poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, to pravo sadrži, između ostalog, pravo na "suđenje u razumnom roku". Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje jer postupak pred Općinskim i Kantonalnim sudom, koji je pokrenula tužbom 20. augusta 1998. godine, traje nerazumno dugo, te da je u vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu postupak koji se vodio pod brojem 003-0-Gž-07-000599 bio u toku pred Kantonalnim sudom. Iako je u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom Kantonalni sud 29. aprila 2008. godine donio Presudu broj 003-0-Gž-07-000599, predmetni postupak nije okončan budući da je apelantica 12. juna 2008. godine izjavila reviziju protiv te presude, tako da, u vrijeme donošenja ove odluke, postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom još nije okončan. Međutim, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelantica se žali da joj je zbog nedonošenja odluke u parničnom postupku, tj. postupku koji je pokrenula radi utvrđivanja zakonitosti odluke tuženog o prestanku radnog odnosa i radi poništavanja navedene odluke i, s tim u vezi, Broj 24 – Strana 241 ostvarivanja prava iz radnog odnosa, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Š...Ć Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku. Š...Ć Suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 33. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud za ljudska prava, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 34. Evropski sud za ljudska prava je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud za ljudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). 35. Konačno, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). b) Period koji se uzima u obzir 36. Apelantica je 20. augusta 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu zbog spora iz radnog odnosa. U vrijeme odlučivanja o apelaciji postupak povodom apelanticine izjavljene revizije protiv drugostepene odluke, kao vanrednog ali efektivnog pravnog lijeka, još uvijek traje pred Vrhovnim sudom. Dakle, od podnošenja tužbe proteklo je više od deset godina a konačna odluka još uvijek nije donesena. Ovaj cjelokupni period se ubraja u nadležnost Ustavnog suda u smislu utvrđivanja da li je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali utvrditi osnovanost apelanticinog tužbenog zahtjeva, odnosno zakonitost odluke tuženog o prestanku apelanticinog radnog odnosa i, s tim u vezi, osnovanost njezinog zahtjeva za uspostavljanje prava iz radnog odnosa u skladu sa relevantnim Broj 24 – Strana 242 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zakonom. Ustavni sud primjećuje da je u dokaznom postupku izvršeno vještačenje vještaka finansijske struke, saslušani su svjedoci i parnične stranke, te je izvršen uvid u relevantnu dokumentaciju. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak, prema svojoj suštini i dokazima koji su izvedeni, ne može smatrati naročito složenim i da to ne može biti objektivan razlog za nedonošenje konačne odluke u periodu dužem od deset godina, pogotovo jer se radi o postupku koji je hitne prirode. 38. Ustavni sud smatra da je apelantica aktivno učestvovala u toku postupka pred redovnim sudovima, koristeći sva zakonom raspoloživa pravna sredstva kako bi se utvrdila osnovanost njezinog tužbenog zahtjeva i kako bi u što kraćem roku dobila konačnu odluku. Dakle, apelanticino postupanje nije negativno utjecalo na dužinu predmetnog postupka. 39. Što se tiče postupanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da postoje periodi u kojima je sud postupao u okviru razumnog roka. Tako je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe 20. septembra 1998. godine, prvostepenu presudu donio 24. februara 2000. godine, dakle u roku od jedne godine i šest mjeseci. U tom periodu sud je održao šest ročišta i izvodio dokaze na osnovu iskaza parničnih stranaka i svjedoka, te uvidom u relevantnu dokumentaciju. 40. Međutim, u daljnjem postupanju redovnih sudova predmet je u više navrata nakon donošenja prvostepene odluke vraćan na ponovni postupak. Tako je Općinski sud, postupajući prvi put u ponovnom postupku, donio presudu u roku od jedne godine i tri mjeseca, kada je samo potvrdio svoju presudu od 24. februara 2000. godine. Nakon toga, Općinski sud je, postupajući drugi put u ponovnom postupku povodom presude Kantonalnog suda od 27. decembra 2002. godine, donio odluku nakon više od četiri godine. Iako je, postupajući prema uputstvima Kantonalnog suda, izvodio dokaze vještačenjem i drugim procesnim radnjama, Ustavni sud smatra da se te radnje ne mogu okvalificirati kao naročito složene, tako da za njihovo izvođenje nije bilo neophodno vrijeme koje je Općinski sud potrošio, tj. više od četiri godine, što u konkretnom slučaju ponovo ukazuje na propust Općinskog suda. Stoga, Ustavni sud konstatira da je postupanje Općinskog suda, povodom odluka Kantonalnog suda, trajalo više od pet godina, te da se taj period ne može smatrati razumno neophodnim periodom. 41. Ustavni sud, također, ukazuje na to da je i Kantonalni sud doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Naime, Kantonalni sud je predmet u dva navrata vraćao na ponovni postupak Općinskom sudu. I uz činjenicu da je predmet u dva navrata vraćao na ponovni postupak, Kantonalni sud je o prvoj žalbi odlučivao dvije godine i osam mjeseci, o drugoj oko devet mjeseci i o trećoj godinu i tri mjeseca. Ustavni sud smatra da se za ponašanje Kantonalnog suda, odnosno u više navrata vraćanje predmeta na ponovni postupak, te odlučivanje o žalbi u periodu od dvije godine i osam mjeseci, odnosno godinu i tri mjeseca, ne može smatrati da je u skladu sa standardima pravičnog suđenja u razumnom roku, na što je već ukazano u prethodnim tačkama ove odluke. 42. Konačno, Ustavni sud uočava da su i Vrhovni sud i Kantonalni sud kao opravdanje za dugo trajanje postupka naveli postojanje velikog broja predmeta, među kojima i predmeta hitne prirode. Međutim, Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke već ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, te da je država obavezna organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da za neblagovremeno nepostupanje sudova, odnosno za trajanje postupka pred redovnim sudovima duže od 11 godina, redovni sudovi nisu, niti su mogli dati valjano opravdanje. 43. S obzirom na to da postupak u ovom predmetu traje duže od 11 godina, da se radi o sporu iz radnog odnosa koji se prema zakonu smatra hitnim, da spor nije naročito složen i da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud zaključuje da se odgovornost za nerazumno dugo trajanje ovog Ponedjeljak, 26.4.2010. postupka može pripisati postupanju Općinskog suda i postupanju Kantonalnog suda. 44. Imajući u vidu navedeno, te uzevši u obzir sve navedene faktore, posebno značaj koji ovaj postupak ima za apelanticu i činjenicu da redovni sudovi nisu naveli razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 45. Iako se apelantica ne žali na postupak pred Vrhovnim sudom, pred kojim se revizija nalazi od 29. aprila 2008. godine i koji ni nakon godinu dana i devet mjeseci o njoj nije odlučio, Ustavni sud ipak smatra svrsishodnim da naloži Vrhovnom sudu da bez daljnjeg odlaganja donese odluku o izjavljenoj reviziji, budući da se radi o postupku koji je prema zakonu hitan, te s obzirom na to da je već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, pa bi daljnjim trajanjem postupka svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila dovedena u pitanje. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. Apelantica traži da joj se dosudi naknada na ime nematerijalne štete u iznosu od 5.000.00 KM, zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelanticin zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o postupku koji je prema zakonu hitne prirode, iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). 47. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku utvrđivanja prava iz radnog odnosa, koji je prema zakonu hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 2.400.00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona. VIII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što u sporu iz radnog odnosa, koji je prema zakonu hitne prirode, konačna odluka nije donesena ni nakon 11 godina od podnošenja tužbe, a za period od preko sedam godina trajanja postupka pred redovnim sudovima nema razumnog i objektivnog opravdanja. 49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2211/07, rješavajući apelaciju Cvijete Iličković, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 11. veljače 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Cvijete Iličković. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli u predmetu broj P-73/03 i Kantonalnim sudom u Tuzli u predmetu broj 003-0-Gž-07-000599, koji pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine još uvijek traju. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, bez daljnjeg odlaganja, donese odluku u predmetu broj Rev-366/03, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati Cvijeti Iličković iznos od 2.400.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Cvijeta Iličković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Zajednička advokatska - odvjetnička kancelarija Gorana Jezdića i Vlade Matuzovića iz Tuzle, podnijela je 30. srpnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenula tužbom pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi poništavanja Odluke Javne zdravstvene ustanove "Klinički centar" Tuzla broj 30/2-7-87/95 od 18. svibnja 1995. godine o prestanku radnog odnosa, te ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Apelantica je 18. lipnja 2008. godine dopunila apelaciju i dostavila Presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. travnja 2008. godine. Također je obavijestila Ustavni sud da je protiv navedene presude 12. kolovoza 2008. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), te da je postupak u tijeku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda zatražena je 17. prosinca 2009. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. prosinca 2009. godine, Kantonalni sud 25. prosinca 2009. godine, a Općinski sud 23. prosinca 2009. godine. 4. Ustavni sud je 10. studenoga 2009. godine zatražio na uvid spis Vrhovnog suda broj Rev-366/03. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 243 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantici 4. siječnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i činjenica utvrđenih uvidom u spis Vrhovnog suda mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelantica je 20. kolovoza 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Javne zdravstvene ustanove "Klinički centar" Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelantica je podnijela tužbu radi ocjene zakonitosti i poništavanja Odluke tuženog o prestanku radnog odnosa broj 30/2-7-87/95 od 18. svibnja 1995. godine. Također je tražila da se tuženi obveže da je vrati u radni odnos, da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. svibnja 1995. godine i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka sukladno odluci suda. 8. Apelantica je 19. rujna i 15. studenoga 1998. godine, te 8. siječnja 2000. godine urgirala postupanje Općinskog suda u predmetu. 9. Općinski sud je održao šest ročišta i to 9. lipnja, 1. rujna, 7. listopada i 27. prosinca 1999. godine, te 17. siječnja i 24. veljače 2000. godine, kada je glavna rasprava u predmetu i zaključena. Uvidom u spise predmeta proizlazi da tuženi nije pristupio na tri ročišta (1. rujna i 27. prosinca 1999. godine i 17. siječnja 2000. godine), iako je bio uredno obaviješten o svakom zakazanom ročištu, zbog čega su rasprave bile odložene. Apelantica i njezin punomoćnik pristupili su svakom zakazanom ročištu. 10. Općinski sud je Presudom broj P-1425/98 od 24. veljače 2000. godine utvrdio da je nezakonita Odluka tuženog broj 30/2-7-87/95 od 18. svibnja 1995. godine, na temelju koje je apelantici prestao radni odnos. Općinski sud je tuženog obvezao da apelanticu vrati u radni odnos, da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. svibnja 1995. godine, da joj na ime naknade osobnog dohotka isplati iznose za mjesece i godine pobliže označene u izreci presude, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 330,00 KM. 11. Tuženi je 28. travnja 2000. godine protiv Presude Općinskog suda broj P-1425/98 pravodobno izjavio priziv. 12. Apelantica je 4. siječnja 2001. godine urgirala postupanje Kantonalnog suda u predmetu, ukazujući na to da se radi o sporu čije je rješavanje prema zakonu hitno. 13. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž.688/00 od 31. siječnja 2001. godine uvažio priziv tuženog, u cijelosti ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 14. Općinski sud je u ponovnom postupku održao sedam ročišta i to 27. kolovoza, 9. listopada, 16. studenoga i 17. prosinca 2001. godine, te 22. siječnja, 28. veljače i 19. ožujka 2002. godine. Na ročištima su bili prisutni i apelantica i tuženi. 15. U ponovljenom postupku Općinski sud je Presudom broj P-480/01 od 19. ožujka 2002. godine utvrdio da je nezakonita odluka tuženog o prestanku apelantičinog radnog odnosa. Općinski sud je obvezao tuženog da apelanticu vrati u radni odnos i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. svibnja 1995. godine. Dakle, tuženi je dužan apelantici povezati radni staž, uplatiti doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje nadležnom Mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: MIO), te joj na ime naknade osobnog dohotka isplatiti iznose za mjesece i godine pobliže označene izrekom presude. 16. Presudom Kantonalnog suda broj Gž.992/02 od 27. prosinca 2002. godine priziv tuženog je djelomično usvojen i prvostupanjska presuda je ukinuta u dijelu kojim je tuženi obvezan da apelanticu vrati u radni odnos i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. svibnja 1995. godine. U tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naložio prvostupanjskom sudu da je dužan u ponovnom postupku Broj 24 – Strana 244 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH naložiti apelantici da precizira svoj tužbeni zahtjev, u smislu odredbe članka 143. stavak 1. Zakona o radu, te da sud, na temelju vještačenja vještaka financijske struke, izvede dokaze utvrđivanja visine naknade koju je tuženi dužan isplatiti apelantici za razdoblje čekanja posla i izgubljenu zaradu za razdoblje od 6. svibnja 2000. godine. 17. U ponovljenom postupku Općinski sud je održao tri ročišta i to 19. listopada, 23. studenoga i 22. prosinca 2006. godine, na kojima je izvodio dokaze vještačenjem vještaka financijske struke. Apelantica i njezin punomoćnik su pristupili svakom zakazanom ročištu. Tuženi nije pristupio jednom ročištu, iako je o zakazanom ročištu bio uredno obaviješten. 18. Općinski sud je 22. siječnja 2007. godine donio Presudu broj P-73/03. Tom presudom Općinski sud je obvezao tuženog da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi na poslove na kojima je radila prije prestanka radnog odnosa ili na druge odgovarajuće poslove, te da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. svibnja 1995. godine. Dakle, tuženi je obvezan apelantici uvezati radni staž, zatim nadležnom MIO-u uplatiti doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje u ukupnom iznosu od 17.056,42 KM, te joj nadoknaditi materijalnu štetu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, koja se odnosi na naknadu za vrijeme čekanja posla od 18. svibnja 1995. godine do 5. svibnja 2000. godine, a od 6. svibnja 2000. godine pa do apelantičinog povratka na posao izgubljenu zaradu u visini plaće koju bi primala da je radila na radnom mjestu odgovorne sestre, u razdobljima i u iznosima pobliže označenim izrekom presude. Ovom presudom u cijelosti je odbijen kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati iznose za razdoblje od svibnja 1995. godine do travnja 2005. godine, pobliže označene izrekom presude. 19. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. travnja 2008. godine odbio kao neutemeljen apelantičin priziv. Također, prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu kojim je odbijen kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati iznose za razdoblje od svibnja 1995. godine do travnja 2005. godine, pobliže označene izrekom presude Općinskog suda od 22. siječnja 2007. godine. Dalje, priziv tuženog je djelomično uvažen i prvostupanjska presuda je preinačena tako što je odbijen apelantičin zahtjev da se vrati na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili druge odgovarajuće poslove, da joj tuženi isplati izgubljenu zaradu u visini naknade plaće koju bi primala za razdoblje od 6. svibnja 2000. godine pa do povratka na posao, te pripadajuću zakonsku zateznu kamatu kao i pravo na uvezivanje radnog staža za to razdoblje. Kantonalni sud je obvezu tuženog da uplati doprinose nadležnom MIO-u sa dosuđenog iznosa od 17.056.42 KM ovom presudom smanjio na iznos od 2.620.87 KM. Prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena u dijelu koji se odnosi na dosuđenu naknadu plaće apelantici za vrijeme čekanja posla u razdoblju od 18. svibnja 1995. godine pa do 5. svibnja 2000. godine. 20. Uvidom u predmetni spis je konstatirano da je pred Vrhovnim sudom trenutno u tijeku postupak pod brojem Rev-366/03, odnosno postupak povodom apelantičine revizije koju je 12. lipnja 2008. godine izjavila protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. travnja 2008. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelantica je u apelaciji opisala kronološki tijek postupka pred nadležnim sudovima, od podnošenja tužbe Općinskom sudu 20. kolovoza 1998. godine do donošenja Presude Općinskog suda broj P-73/03, odnosno do postupka koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio u tijeku pred Kantonalnim sudom. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prvenstveno u Ponedjeljak, 26.4.2010. postupcima pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom. U vrijeme podnošenja apelacije apelantica je navela da se postupak vodi pred Kantonalnim sudom pod brojem Gž-599/07. U dopuni apelacije apelantica je dostavila Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. travnja 2008. godine. Istodobno je obavijestila Ustavni sud da je protiv navedene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu, te da ostaje pri navodima iz apelacije, odnosno da je nedopustivo da rješavanje radnog spora, koji je prema zakonu hitne prirode, traje duže od deset godina i da još uvijek nije okončan. Zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantica zahtijeva naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000.00 KM. b) Odgovor na apelaciju 22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da nije u mogućnosti očitovati se na apelantičine navode o kršenju prava iz Europske konvencije, tj. suđenje u razumnom roku, zbog toga što je ovaj sud apelantičinu reviziju zaprimio 20. listopada 2008. godine i da je zbog ogromnog broja predmeta, među kojima prioritet imaju radni sporovi, ovaj predmet predviđen za rad u siječnju 2010. godine, što znači da još nije raspoređen. 23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantičine navode smatra neutemeljenim, budući da je taj sud drugostupanjsku Odluku broj Gž-599/07 donio 29. travnja 2008. godine. Osim toga, istakao je da su točni apelantičini navodi da se u konkretnom postupku radi o sporu koji je prema zakonu hitne prirode. Međutim, imajući u vidu veliki broj zaduženih predmeta kao i ostalih predmeta koji su prema zakonu hitni, taj sud smatra da je predmetni spis, s obzirom na njegovu složenost, pravodobno uzet u rad i da je odluka donesena u razumnom roku. Zbog toga smatra da nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 24. Općinski sud je istakao da je predmetni spis, koji se u ovom sudu vodi pod poslovnim brojem P-73/03, proslijeđen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji i da zbog toga nije u mogućnosti dostaviti odgovor na apelaciju, te da će odgovor dostaviti nakon što mu predmet bude vraćen. V. Relevantni propisi 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 434. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI. Dopustivost 27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. Apelantica se u konkretnom slučaju poziva na pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, to pravo sadrži, između ostalog, pravo na "suđenje u razumnom roku". Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje jer postupak pred Općinskim i Kantonalnim sudom, koji je pokrenula tužbom 20. kolovoza 1998. godine, traje nerazumno dugo, te da je u vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu postupak koji se vodio pod brojem 003-0-Gž-07-000599 bio u tijeku pred Kantonalnim sudom. Iako je u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom Kantonalni sud 29. travnja 2008. godine donio Presudu broj 003-0-Gž-07-000599, predmetni postupak nije okončan budući da je apelantica 12. lipnja 2008. godine izjavila reviziju protiv te presude, tako da, u vrijeme donošenja ove odluke, postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom još nije okončan. Međutim, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelantica se žali da joj je zbog nedonošenja odluke u parničnom postupku, tj. postupku koji je pokrenula radi utvrđivanja zakonitosti odluke tuženog o prestanku radnog odnosa i radi poništavanja navedene odluke i, s tim u svezi, ostvarivanja prava iz radnog odnosa, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Š...Ć Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku. Š...Ć Suđenje u razumnom roku a) Relevantna načela 32. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 33. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke Broj 24 – Strana 245 na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud za ljudska prava, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 34. Europski sud za ljudska prava je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud za ljudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). 35. Konačno, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 36. Apelantica je 20. kolovoza 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu zbog spora iz radnog odnosa. U vrijeme odlučivanja o apelaciji postupak povodom apelantičine izjavljene revizije protiv drugostupanjske odluke, kao izvanrednog ali efektivnog pravnog lijeka, još uvijek traje pred Vrhovnim sudom. Dakle, od podnošenja tužbe proteklo je više od deset godina a konačna odluka još uvijek nije donesena. Ovo cjelokupno razdoblje se ubraja u nadležnost Ustavnog suda u smislu utvrđivanja je li prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali utvrditi utemeljenost apelantičinog tužbenog zahtjeva, odnosno zakonitost odluke tuženog o prestanku apelantičinog radnog odnosa i, s tim u svezi, utemeljenost njezinog zahtjeva za uspostavu prava iz radnog odnosa sukladno relevantnom zakonu. Ustavni sud primjećuje da je u dokaznom postupku izvršeno vještačenje vještaka financijske struke, saslušani su svjedoci i parnične stranke, te je izvršen uvid u relevantnu dokumentaciju. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak, prema svojoj suštini i dokazima koji su izvedeni, ne može smatrati naročito složenim i da to ne može biti objektivan razlog za nedonošenje konačne odluke u razdoblju dužem od deset godina, pogotovo jer se radi o postupku koji je hitne prirode. 38. Ustavni sud smatra da je apelantica aktivno sudjelovala u tijeku postupka pred redovnim sudovima, koristeći sva zakonom raspoloživa pravna sredstva kako bi se utvrdila utemeljenost njezinog tužbenog zahtjeva i kako bi u što kraćem roku dobila konačnu odluku. Dakle, apelantičino postupanje nije negativno utjecalo na dužinu predmetnog postupka. 39. Što se tiče postupanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da postoje razdoblja u kojima je sud postupao u okviru razumnog roka. Tako je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe 20. rujna 1998. godine, prvostupanjsku presudu donio 24. veljače 2000. godine, dakle u roku od jedne godine i šest mjeseci. U tom razdoblju sud je održao šest ročišta i izvodio dokaze na temelju iskaza parničnih stranaka i svjedoka, te uvidom u relevantnu dokumentaciju. 40. Međutim, u daljnjem postupanju redovnih sudova predmet je u više navrata nakon donošenja prvostupanjske odluke vraćan na ponovni postupak. Tako je Općinski sud, postupajući prvi put u ponovnom postupku, donio presudu u roku od jedne godine i tri mjeseca, kada je samo potvrdio svoju presudu od 24. veljače 2000. godine. Nakon toga, Općinski sud je, postupajući drugi put u ponovnom postupku povodom presude Kantonalnog suda od 27. prosinca 2002. godine, donio odluku nakon više od četiri godine. Iako je, postupajući prema uputama Kantonalnog suda, izvodio dokaze vještačenjem i Broj 24 – Strana 246 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH drugim procesnim radnjama, Ustavni sud smatra da se te radnje ne mogu okvalificirati kao naročito složene, tako da za njihovo izvođenje nije bilo neophodno vrijeme koje je Općinski sud potrošio, tj. više od četiri godine, što u konkretnom slučaju ponovno ukazuje na propust Općinskog suda. Stoga, Ustavni sud konstatira da je postupanje Općinskog suda, povodom odluka Kantonalnog suda, trajalo više od pet godina, te da se to razdoblje ne može smatrati razumno neophodnim razdobljem. 41. Ustavni sud, također, ukazuje na to da je i Kantonalni sud doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Naime, Kantonalni sud je predmet u dva navrata vraćao na ponovni postupak Općinskom sudu. I uz činjenicu da je predmet u dva navrata vraćao na ponovni postupak, Kantonalni sud je o prvom prizivu odlučivao dvije godine i osam mjeseci, o drugom oko devet mjeseci i o trećem godinu i tri mjeseca. Ustavni sud smatra da se za ponašanje Kantonalnog suda, odnosno u više navrata vraćanje predmeta na ponovni postupak, te odlučivanje o prizivu u razdoblju od dvije godine i osam mjeseci, odnosno godinu i tri mjeseca, ne može smatrati da je sukladno standardima pravičnog suđenja u razumnom roku, na što je već ukazano u prethodnim točkama ove odluke. 42. Konačno, Ustavni sud uočava da su i Vrhovni sud i Kantonalni sud kao opravdanje za dugo trajanje postupka naveli postojanje velikog broja predmeta, među kojima i predmeta hitne prirode. Međutim, Ustavni sud je u prethodnim točkama ove odluke već ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, te da je država obvezna organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da za nepravodobno nepostupanje sudova, odnosno za trajanje postupka pred redovnim sudovima duže od 11 godina, redovni sudovi nisu, niti su mogli dati valjano opravdanje. 43. S obzirom na to da postupak u ovom predmetu traje duže od 11 godina, da se radi o sporu iz radnog odnosa koji se prema zakonu smatra hitnim, da spor nije naročito složen i da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud zaključuje da se odgovornost za nerazumno dugo trajanje ovog postupka može pripisati postupanju Općinskog suda i postupanju Kantonalnog suda. 44. Imajući u vidu navedeno, te uzevši u obzir sve navedene čimbenike, posebno značaj koji ovaj postupak ima za apelanticu i činjenicu da redovni sudovi nisu naveli razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 45. Iako se apelantica ne žali na postupak pred Vrhovnim sudom, pred kojim se revizija nalazi od 29. travnja 2008. godine i koji ni nakon godinu dana i devet mjeseci o njoj nije odlučio, Ustavni sud ipak smatra svrsishodnim da naloži Vrhovnom sudu da bez daljnjeg odlaganja donese odluku o izjavljenoj reviziji, budući da se radi o postupku koji je prema zakonu hitan, te s obzirom na to da je već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, pa bi daljnjim trajanjem postupka svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila dovedena u pitanje. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. Apelantica traži da joj se dosudi naknada na ime nematerijalne štete u iznosu od 5.000.00 KM, zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantičin zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o postupku koji je prema zakonu hitne prirode, iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). 47. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku utvrđivanja prava iz radnog odnosa, koji je prema zakonu hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 2.400.00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona. VIII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povreda se ogleda u tome što u sporu iz radnog odnosa, koji je prema zakonu hitne prirode, konačna odluka nije donesena ni nakon 11 godina od podnošenja tužbe, a za razdoblje od preko sedam godina trajanja postupka pred redovnim sudovima nema razumnog i objektivnog opravdanja. 49. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2211/07, rješavajući apelaciju Cvijete Iličković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Cvijete Iličković. Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Tuzli u predmetu broj P-73/03 i Kantonalnim sudom u Tuzli u predmetu broj 003-0-Gž-07-000599, koji pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine još uvijek traju. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, bez daqnjeg odlagawa, donese odluku u predmetu broj Rev-366/03, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Cvijeti Iličković iznos od 2.400.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Cvijeta Iličković (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Tuzle, koju zastupa Zajednička advokatska - odvjetnička kancelarija Gorana Jezdića i Vlade Matuzovića iz Tuzle, podnijela je 30. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantkiwa je podnijela apelaciju zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenula tužbom pred Opštinskim sudom u Tuzli (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) radi poništavawa Odluke Javne zdravstvene ustanove "Klinički centar" Tuzla broj 30/2-7-87/95 od 18. maja 1995. godine o prestanku radnog odnosa, te ostvarivawa prava iz radnog odnosa. Apelantkiwa je 18. juna 2008. godine dopunila apelaciju i dostavila Presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. aprila 2008. godine. Takođe je obavijestila Ustavni sud da je protiv navedene presude 12. avgusta 2008. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud), te da je postupak u toku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) i Opštinskog suda zatraženo je 17. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. decembra 2009. godine, Kantonalni sud 25. decembra 2009. godine, a Opštinski sud 23. decembra 2009. godine. 4. Ustavni sud je 10. novembra 2009. godine zatražio na uvid spis Vrhovnog suda broj Rev-366/03. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda dostavljeni su apelantkiwi 4. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i činjenica utvrđenih uvidom u spis Vrhovnog suda mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelantkiwa je 20. avgusta 1998. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu protiv Javne zdravstvene ustanove "Klinički centar" Tuzla (u daqnjem tekstu: tuženi). Apelantkiwa je podnijela tužbu radi ocjene zakonitosti i poništavawa Odluke tuženog o prestanku radnog odnosa broj 30/2-7-87/95 od 18. maja 1995. godine. Takođe je tražila da se tuženi obaveže da je vrati u radni odnos, da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u skladu sa odlukom suda. 8. Apelantkiwa je 19. septembra i 15. novembra 1998. godine, te 8. januara 2000. godine urgirala postupanje Opštinskog suda u predmetu. 9. Opštinski sud je održao šest ročišta i to 9. juna, 1. septembra, 7. oktobra i 27. decembra 1999. godine, te 17. januara i 24. februara 2000. godine, kada je glavna rasprava u predmetu i zakqučena. Uvidom u spise predmeta proizilazi da tuženi nije pristupio na tri ročišta (1. septembra i 27. decembra 1999. godine i 17. januara 2000. godine), iako je bio uredno obaviješten o svakom zakazanom ročištu, zbog čega su rasprave bile odložene. Apelantkiwa i njen punomoćnik pristupili su svakom zakazanom ročištu. Broj 24 – Strana 247 10. Opštinski sud je Presudom broj P-1425/98 od 24. februara 2000. godine utvrdio da je nezakonita Odluka tuženog broj 30/2-7-87/95 od 18. maja 1995. godine, na osnovu koje je apelantkiwi prestao radni odnos. Opštinski sud je tuženog obavezao da apelantkinju vrati u radni odnos, da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine, da joj na ime naknade ličnog dohotka isplati iznose za mjesece i godine pobliže označene u izreci presude, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 330,00 KM. 11. Tuženi je 28. aprila 2000. godine protiv Presude Opštinskog suda broj P-1425/98 blagovremeno izjavio žalbu. 12. Apelantkiwa je 4. januara 2001. godine urgirala postupanje Kantonalnog suda u predmetu, ukazujući na to da se radi o sporu čije je rješavanje prema zakonu hitno. 13. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž.688/00 od 31. januara 2001. godine uvažio žalbu tuženog, u cijelosti ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 14. Opštinski sud je u ponovnom postupku održao sedam ročišta i to 27. avgusta, 9. oktobra, 16. novembra i 17. decembra 2001. godine, te 22. januara, 28. februara i 19. marta 2002. godine. Na ročištima su bili prisutni i apelantkiwa i tuženi. 15. U ponovljenom postupku Opštinski sud je Presudom broj P-480/01 od 19. marta 2002. godine utvrdio da je nezakonita odluka tuženog o prestanku apelantkiwinog radnog odnosa. Opštinski sud je obavezao tuženog da apelantkinju vrati u radni odnos i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine. Dakle, tuženi je dužan da apelantkiwi poveže radni staž, uplati doprinose za penziono i invalidsko osiguranje nadležnom Penzionom i invalidskom osiguranju (u daqnjem tekstu: PIO), te da joj na ime naknade ličnog dohotka isplati iznose za mjesece i godine pobliže označene izrekom presude. 16. Presudom Kantonalnog suda broj Gž.992/02 od 27. decembra 2002. godine žalba tuženog je djelimično usvojena i prvostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je tuženi obavezan da apelantkinju vrati u radni odnos i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine. U tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naložio prvostepenom sudu da je dužan da u ponovnom postupku naloži apelantkiwi da precizira svoj tužbeni zahtjev, u smislu odredbe člana 143 stav 1 Zakona o radu, te da sud, na osnovu vještačewa vještaka finansijske struke, izvede dokaze utvrđivawa visine naknade koju je tuženi dužan isplatiti apelantkiwi za period čekawa posla i izgubljenu zaradu za period od 6. maja 2000. godine. 17. U ponovljenom postupku Opštinski sud je održao tri ročišta i to 19. oktobra, 23. novembra i 22. decembra 2006. godine, na kojima je izvodio dokaze vještačenjem vještaka finansijske struke. Apelantkiwa i njen punomoćnik su pristupili svakom zakazanom ročištu. Tuženi nije pristupio jednom ročištu, iako je o zakazanom ročištu bio uredno obaviješten. 18. Opštinski sud je 22. januara 2007. godine donio Presudu broj P-73/03. Tom presudom Opštinski sud je obavezao tuženog da apelantkinju vrati u radni odnos i rasporedi na poslove na kojima je radila prije prestanka radnog odnosa ili na druge odgovarajuće poslove, te da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine. Dakle, tuženi je obavezan da apelantkiwi uveže radni staž, zatim da nadležnom PIO-u uplati doprinose za penziono i invalidsko osiguranje u ukupnom iznosu od 17.056,42 KM, te da joj nadoknadi materijalnu štetu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, koja se odnosi na naknadu za vrijeme čekawa posla od 18. maja 1995. godine do 5. maja 2000. godine, a od 6. maja 2000. godine pa do apelantkiwinog povratka na posao izgubljenu zaradu u visini plate koju bi primala da je radila na radnom mjestu odgovorne sestre, u periodima i u iznosima pobliže označenim izrekom Broj 24 – Strana 248 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH presude. Ovom presudom u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati iznose za period od maja 1995. godine do aprila 2005. godine, pobliže označene izrekom presude. 19. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. aprila 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantkiwinu žalbu. Takođe, prvostepena presuda je potvrđena u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati iznose za period od maja 1995. godine do aprila 2005. godine, pobliže označene izrekom presude Opštinskog suda od 22. januara 2007. godine. Dalje, žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelantkiwin zahtjev da se vrati na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili druge odgovarajuće poslove, da joj tuženi isplati izgubljenu zaradu u visini naknade plate koju bi primala za period od 6. maja 2000. godine pa do povratka na posao, te pripadajuću zakonsku zateznu kamatu kao i pravo na uvezivanje radnog staža za taj period. Kantonalni sud je obavezu tuženog da uplati doprinose nadležnom PIO-u sa dosuđenog iznosa od 17.056.42 KM ovom presudom smawio na iznos od 2.620.87 KM. Prvostepena presuda je ostala neizmijenjena u dijelu koji se odnosi na dosuđenu naknadu plate apelantkiwi za vrijeme čekawa posla u periodu od 18. maja 1995. godine pa do 5. maja 2000. godine. 20. Uvidom u predmetni spis je konstatovano da je pred Vrhovnim sudom trenutno u toku postupak pod brojem Rev-366/03, odnosno postupak povodom apelantkiwine revizije koju je 12. juna 2008. godine izjavila protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. aprila 2008. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelantkiwa je u apelaciji opisala hronološki tok postupka pred nadležnim sudovima, od podnošewa tužbe Opštinskom sudu 20. avgusta 1998. godine do donošewa Presude Opštinskog suda broj P-73/03, odnosno do postupka koji je u vrijeme podnošewa apelacije bio u toku pred Kantonalnim sudom. Apelantkiwa se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, prvenstveno u postupcima pred Opštinskim sudom i Kantonalnim sudom. U vrijeme podnošewa apelacije apelantkiwa je navela da se postupak vodi pred Kantonalnim sudom pod brojem Gž-599/07. U dopuni apelacije apelantkiwa je dostavila Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. aprila 2008. godine. Istovremeno je obavijestila Ustavni sud da je protiv navedene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu, te da ostaje pri navodima iz apelacije, odnosno da je nedopustivo da rješavanje radnog spora, koji je prema zakonu hitne prirode, traje duže od deset godina i da još uvijek nije okončan. Zbog dužine trajawa postupka i nedonošewa odluke u razumnom roku, apelantkiwa zahtijeva naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000.00 KM. b) Odgovor na apelaciju 22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da nije u mogućnosti da se očituje na apelantkiwine navode o kršenju prava iz Evropske konvencije, tj. suđenje u razumnom roku, zbog toga što je ovaj sud apelantkiwinu reviziju zaprimio 20. oktobra 2008. godine i da je zbog ogromnog broja predmeta, među kojima prioritet imaju radni sporovi, ovaj predmet predviđen za rad u januaru 2010. godine, što znači da još nije raspoređen. 23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantkiwine navode smatra neosnovanim, budući da je taj sud drugostepenu Odluku broj Gž-599/07 donio 29. aprila 2008. godine. Sem toga, istakao je da su tačni apelantkiwini navodi da se u konkretnom postupku radi o sporu koji je prema zakonu Ponedjeljak, 26.4.2010. hitne prirode. Međutim, imajući u vidu veliki broj zaduženih predmeta kao i ostalih predmeta koji su prema zakonu hitni, taj sud smatra da je predmetni spis, s obzirom na njegovu složenost, blagovremeno uzet u rad i da je odluka donesena u razumnom roku. Zbog toga smatra da nisu povrijeđena apelantkiwina prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 24. Opštinski sud je istakao da je predmetni spis, koji se u ovom sudu vodi pod poslovnim brojem P-73/03, proslijeđen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji i da zbog toga nije u mogućnosti da dostavi odgovor na apelaciju, te da će odgovor dostaviti nakon što mu predmet bude vraćen. V. Relevantni propisi 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan nastojati da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 434 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. 26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. Apelantkiwa se u konkretnom slučaju poziva na pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, to pravo sadrži, između ostalog, pravo na "suđenje u razumnom roku". Apelantkiwa se žali na povredu prava na pravično suđenje jer postupak pred Opštinskim i Kantonalnim sudom, koji je pokrenula tužbom 20. avgusta 1998. godine, traje nerazumno dugo, te da je u vrijeme podnošewa apelacije Ustavnom sudu postupak koji se vodio pod brojem 003-0-Gž-07-000599 bio u toku pred Kantonalnim sudom. Iako je u vrijeme trajawa postupka pred Ustavnim sudom Kantonalni sud 29. aprila 2008. godine donio Presudu broj 003-0-Gž-07-000599, predmetni postupak nije okončan budući da je apelantkiwa 12. juna 2008. godine izjavila reviziju protiv te presude, tako da, u vrijeme donošewa ove odluke, postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom još nije okončan. Međutim, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelantkiwa se žali da joj je zbog nedonošewa odluke u parničnom postupku, tj. postupku koji je pokrenula radi utvrđivawa zakonitosti odluke tuženog o prestanku radnog odnosa i radi poništavawa navedene odluke i, s tim u vezi, ostvarivawa prava iz radnog odnosa, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Š...Ć Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku. Š...Ć Suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 33. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud za qudska prava, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 34. Evropski sud za qudska prava je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud za qudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). 35. Konačno, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za qudska prava i sopstvenu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Broj 24 – Strana 249 b) Period koji se uzima u obzir 36. Apelantkiwa je 20. avgusta 1998. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu zbog spora iz radnog odnosa. U vrijeme odlučivawa o apelaciji postupak povodom apelantkiwine izjavljene revizije protiv drugostepene odluke, kao vanrednog ali efektivnog pravnog lijeka, još uvijek traje pred Vrhovnim sudom. Dakle, od podnošewa tužbe proteklo je više od deset godina a konačna odluka još uvijek nije donesena. Ovaj cjelokupni period se ubraja u nadležnost Ustavnog suda u smislu utvrđivawa da li je prekršeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje zbog nedonošewa konačne odluke u razumnom roku. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kom su sudovi trebali utvrditi osnovanost apelantkiwinog tužbenog zahtjeva, odnosno zakonitost odluke tuženog o prestanku apelantkiwinog radnog odnosa i, s tim u vezi, osnovanost njenog zahtjeva za uspostavljanje prava iz radnog odnosa u skladu sa relevantnim zakonom. Ustavni sud primjećuje da je u dokaznom postupku izvršeno vještačenje vještaka finansijske struke, saslušani su svjedoci i parnične stranke, te je izvršen uvid u relevantnu dokumentaciju. Ustavni sud smatra da predmetni postupak, prema svojoj suštini i dokazima koji su izvedeni, ne može da se smatra naročito složenim i da to ne može biti objektivan razlog za nedonošenje konačne odluke u periodu dužem od deset godina, pogotovo jer se radi o postupku koji je hitne prirode. 38. Ustavni sud smatra da je apelantkiwa aktivno učestvovala u toku postupka pred redovnim sudovima, koristeći sva zakonom raspoloživa pravna sredstva kako bi se utvrdila osnovanost njenog tužbenog zahtjeva i kako bi u što kraćem roku dobila konačnu odluku. Dakle, apelantkiwino postupanje nije negativno uticalo na dužinu predmetnog postupka. 39. Što se tiče postupawa redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da postoje periodi u kojima je sud postupao u okviru razumnog roka. Tako je Opštinski sud, nakon podnošewa tužbe 20. septembra 1998. godine, prvostepenu presudu donio 24. februara 2000. godine, dakle u roku od jedne godine i šest mjeseci. U tom periodu sud je održao šest ročišta i izvodio dokaze na osnovu iskaza parničnih stranaka i svjedoka, te uvidom u relevantnu dokumentaciju. 40. Međutim, u daqnjem postupanju redovnih sudova predmet je u više navrata nakon donošewa prvostepene odluke vraćan na ponovni postupak. Tako je Opštinski sud, postupajući prvi put u ponovnom postupku, donio presudu u roku od jedne godine i tri mjeseca, kada je samo potvrdio svoju presudu od 24. februara 2000. godine. Nakon toga, Opštinski sud je, postupajući drugi put u ponovnom postupku povodom presude Kantonalnog suda od 27. decembra 2002. godine, donio odluku nakon više od četiri godine. Iako je, postupajući prema uputstvima Kantonalnog suda, izvodio dokaze vještačenjem i drugim procesnim radwama, Ustavni sud smatra da te radnje ne mogu da se okvalifikuju kao naročito složene, tako da za wihovo izvođenje nije bilo neophodno vrijeme koje je Opštinski sud potrošio, tj. više od četiri godine, što u konkretnom slučaju ponovo ukazuje na propust Opštinskog suda. Stoga, Ustavni sud konstatuje da je postupanje Opštinskog suda, povodom odluka Kantonalnog suda, trajalo više od pet godina, te da taj period ne može da se smatra razumno neophodnim periodom. 41. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da je i Kantonalni sud doprinio dužini trajawa predmetnog postupka. Naime, Kantonalni sud je predmet u dva navrata vraćao na ponovni postupak Opštinskom sudu. I uz činjenicu da je predmet u dva navrata vraćao na ponovni postupak, Kantonalni sud je o prvoj žalbi odlučivao dvije godine i osam mjeseci, o drugoj oko devet mjeseci i o trećoj godinu i tri mjeseca. Ustavni sud smatra da se za ponašanje Kantonalnog suda, odnosno u više navrata vraćanje predmeta na ponovni postupak, te odlučivanje o žalbi u periodu od dvije godine i osam mjeseci, odnosno godinu i tri Broj 24 – Strana 250 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH mjeseca, ne može smatrati da je u skladu sa standardima pravičnog suđewa u razumnom roku, na što je već ukazano u prethodnim tačkama ove odluke. 42. Konačno, Ustavni sud uočava da su i Vrhovni sud i Kantonalni sud kao opravdanje za dugo trajanje postupka naveli postojanje velikog broja predmeta, među kojima i predmeta hitne prirode. Međutim, Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke već ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, te da je država obavezna da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zakqučuje da za neblagovremeno nepostupanje sudova, odnosno za trajanje postupka pred redovnim sudovima duže od 11 godina, redovni sudovi nisu, niti su mogli dati valjano opravdanje. 43. S obzirom na to da postupak u ovom predmetu traje duže od 11 godina, da se radi o sporu iz radnog odnosa koji se prema zakonu smatra hitnim, da spor nije naročito složen i da apelantkiwa svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud zakqučuje da odgovornost za nerazumno dugo trajanje ovog postupka može da se pripiše postupanju Opštinskog suda i postupanju Kantonalnog suda. 44. Imajući u vidu navedeno, te uzevši u obzir sve navedene faktore, posebno značaj koji ovaj postupak ima za apelantkinju i činjenicu da redovni sudovi nisu naveli razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju zbog nedonošewa odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 45. Iako se apelantkiwa ne žali na postupak pred Vrhovnim sudom, pred kojim se revizija nalazi od 29. aprila 2008. godine i koji ni nakon godinu dana i devet mjeseci o woj nije odlučio, Ustavni sud ipak smatra svrsishodnim da naloži Vrhovnom sudu da bez daqnjeg odlagawa donese odluku o izjavljenoj reviziji, budući da se radi o postupku koji je prema zakonu hitan, te s obzirom na to da je već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, pa bi daqwim trajanjem postupka svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila dovedena u pitanje. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. Apelantkiwa traži da joj se dosudi naknada na ime nematerijalne štete u iznosu od 5.000.00 KM, zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantkiwin zahtjev, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda. Prema utvrđenom principu, apelantkiwi bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o postupku koji je prema zakonu hitne prirode, iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). 47. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku utvrđivawa prava iz radnog odnosa, koji je prema zakonu hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantkiwi za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 2.400.00 KM. Navedeni iznos apelantkiwi je dužna da isplati Vlada Tuzlanskog kantona. VIII. Zakqučak 48. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što u sporu iz radnog odnosa, koji je prema zakonu hitne prirode, konačna odluka nije donesena ni nakon 11 godina od podnošewa tužbe, a za period od preko sedam godina trajawa postupka pred redovnim sudovima nema razumnog i objektivnog opravdawa. 49. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2229/07, rješavajući apelaciju Miodraga Pejovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Miodraga Pejovića, Slobodana Pejovića i Milosava Pejovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 198 od 20. juna 2007. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Miodrag Pejović, Slobodan Pejović i Milosav Pejović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čajniča, koje zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnijeli su 1. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 198 od 20. juna 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Mileta Čajevca, advokata suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), zatraženo je 13. novembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Osnovnog suda zatraženo je 3. novembra 2009. godine da dostavi sudski spis iz parničnog postupka. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. decembra 2007. godine, a Osnovni sud 28. novembra 2007. godine. Tražilac izvršenja nije dostavio odgovor. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 26. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Osnovni sud je donio Presudu broj P-153/99 od 22. februara 2002. godine, koja je potvrđena Odlukom Okružnog suda broj Gž-291/02 od 16. septembra 2002. godine, kojom je utvrđeno da je tužilac (tražilac izvršenja) vlasnik sa 1/1 dijela nekretnine bliže opisane u dispozitivu presude, te su apelanti obavezani da tužiocu (tražiocu izvršenja) solidarno naknade štetu u iznosu od 59 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka u iznosu od 3.350,75 KM. Apelanti su izjavili reviziju protiv drugostepene presude. 7. Na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda broj P-153/99, a po prijedlogu tražioca izvršenja, Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj I 214/02 od 28. novembra 2002. godine. U skladu sa pravomoćnom presudom, a po osnovu rješenja o izvršenju, apelanti su obavezani platiti tražiocu izvršenja glavni dug sa kamatama i troškove postupka u ukupnom iznosu od 5.400 KM. Apelanti su ispunili svoju obavezu. 8. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, donio Rješenje broj Rev-1/03 od 25. aprila 2005. godine kojim se revizija uvažava, drugostepena Presuda broj Gž-291/02 od 16. septembra 2002. godine ukida i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje. 9. Apelanti su podnijeli prijedlog za protivizvršenje 7. oktobra 2005. godine. Osnovni sud je donio rješenje kojim je dopustio protivizvršenje broj I-518/05 od 8. novembra 2005. godine. Tražilac izvršenja je izjavio prigovor protiv rješenja o dozvoli protivizvršenja. Osnovni sud je donio Rješenje broj I.518/05 od 11. januara 2006. godine kojim je prigovor odbio i ostavio na snazi rješenje o protivizvršenju. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je neosnovan prigovor tražioca izvršenja da je protivizvršenje podneseno nepravovremeno. Osnovni sud je zaključio da je izvršenje provedeno (apelanti su platili iznos od 5.400 KM) 28. decembra 2004. godine, a da su apelanti podnijeli prijedlog za protivizvršenje 8. novembra 2005. godine, dakle, u roku od godinu dana od kada je izvršenje provedeno, a kako je propisano Zakonom o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Dalje, Osnovni sud je istakao da su apelanti otkazali punomoć advokatu koji ih je zastupao u parničnom postupku 1. septembra 2005. godine, pa im je svakom pojedinačno dostavljeno rješenje Vrhovnog suda (odluka o reviziji), te su u roku od 30 dana od dostavljanja rješenja podnijeli prijedlog za protivizvršenje. Zbog navedenog, Osnovni sud je rješenje o izvršenju održao na snazi. 10. Tražilac izvršenja izjavio je žalbu protiv Rješenja Osnovnog suda od 11. januara 2006. godine. Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-Gž-06-000-171 od 11. septembra 2006. godine kojim je žalbu uvažio i prvostepeno Rješenje Osnovnog suda broj I.518/05 od 11. januara 2006. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je žalba osnovana. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 55. stav 1. ZIP-a, te člana 54. istog zakona i utvrdio da nisu ispoštovane ove zakonske odredbe, odnosno tražilac izvršenja nije pozvan (u roku od 3 dana) da se izjasni o prijedlogu za protivizvršenje, a što je obligatorna norma. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dužan prijedlog dostaviti protivnoj stranci, te propust Osnovnog suda da ovo učini predstavlja povredu čl. 55. i 56. ZIP-a, kao i povredu člana 277. stav 1. tačka 2. Zakona o Broj 24 – Strana 251 parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a što je u smislu odredbe člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP bio razlog da Okružni sud donese odluku kao u dispozitivu rješenja. 11. Osnovni sud je donio Rješenje broj 094-0-I-05-000518 od 23. marta 2007. godine kojim je dozvolio protivizvršenje po prijedlogu apelanata i obavezao tražioca izvršenja da apelantima isplati iznos od 4.767,49 KM sa kamatom na taj iznos. Sud je odredio da troškovi protivizvršenja iznose 2.060 KM, koje je dužan platiti tražilac izvršenja. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je iznio tok parničnog postupka (u kojem je donesena nova pravosnažna Presuda Osnovnog suda broj P-96/05 od 10. januara 2006. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000088 od 22. marta 2006. godine), kao i tok izvršnog postupka, te imajući u vidu prijedlog za protivizvršenje, zaključio da tražilac izvršenja treba da plati apelantima iznos od 4,767,49 KM. Osnovni sud je naveo da je nakon održanog ročišta i provedenog vještačenja vještaka finansijske struke utvrdio visinu potraživanja apelanata prema tražiocu izvršenja i obrnuto. Osnovni sud je naveo da smatra da postoje zakonski uvjeti za protivizvršenje u skladu sa čl. 54, 55. i 56. a u vezi sa članom 21. ZIP-a, te u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, kojim se regulira pitanje kompenzacije. Osnovni sud je, dalje, naveo da prijedlog za protivizvršenje koji su podnijeli apelanti nije nepravovremen. Prema stavu Osnovnog suda, prijedlog je izjavljen u subjektivnom roku od 30 dana, računajući od dana kada je apelantima dostavljena reviziona odluka, kojom je ukinuta izvršna isprava. Osnovni sud je naveo da su apelanti lično izjavili reviziju, pa je u tom smislu od dana kada je dostavljena odluka po reviziji apelantima tekao rok za podnošenje prijedloga za protivizvršenje. 12. Protiv Rješenja Osnovnog suda od 11. januara 2006. godine tražilac izvršenja je izjavio žalbu. Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-Gž-07-000 198 od 20. juna 2007. godine kojim je žalbu uvažio i prvostepeno Rješenje Osnovnog suda od 23. marta 2007. godine preinačio tako što je prijedlog apelanata za protivizvršenje odbacio kao nepravovremen. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepenim rješenjem sud odlučio o prijedlogu apelanata za protivizvršenje, te je protivizvršenje dozvolio, a tražilac izvršenja je prigovorio da je prijedlog za protivizvršenje nepravovremen, jer su ga apelanti izjavili van proteka zakonskog roka (član 54. stav 3. ZIP-a). Okružni sud je utvrdio da je žalba osnovana. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je advokatu apelanata (koji ih je zastupao u parničnom postupku) uručena odluka kojom je ukinuta izvršna isprava 13. augusta 2005. godine. Apelanti su podnijeli prijedlog za izvršenje 7. oktobra 2005. godine, dakle, van proteka roka od 30 dana, kako je propisano u ZIP-u. Okružni sud je istakao da su apelanti poslali podnesak sudu 1. septembra 2005. godine kojim su otkazali punomoć advokatu, koji je sud zaprimio 5. septembra. Međutim, Okružni sud je istakao da je u vrijeme kada je reviziona odluka dostavljena advokatu apelanata, on još uvijek bio njihov opunomoćenik, te mu je punomoć naknadno otkazana. Međutim, prema stavu Okružnog suda, on je bio obavezan da preduzima radnje kojima će otkloniti štetu za lica koja je zastupao (apelante). Zbog navedenog, Okružni sud je zaključio da se prijedlog za protivizvršenje morao podnijeti u roku od 30 dana od 13. augusta 2005. godine, odnosno dana kada je advokat apelanata primio rješenje Vrhovnog suda. Dalje, Okružni sud je naveo da nije značajna činjenica koju je isticao prvostepeni sud da su reviziju izjavili apelanti lično. Okružni sud je naveo da stranke radnje u postupku mogu preduzimati lično ili posredstvom opunomoćenika, što je u skladu sa članom 300. stav 1. ZPP. Okružni sud je naveo da stranke jedino ne mogu lično ispitivati svjedoke i vještake na glavnoj raspravi ako je prisutan opunomoćenik (član 300. stav 2. ZPP). Zbog svega navedenog, Okružni sud je odlučio da žalbu uvaži i prvostepeno rješenje preinači na navedeni način. Broj 24 – Strana 252 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 13. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se žale da je osporeno rješenje Okružnog suda proizvoljno i suprotno odredbama ZIP-a. Apelanti ističu da ih je u parničnom postupku, koji je pravomoćno završen Rješenjem Okružnog suda od 16. septembra 2002. godine, zastupao advokat Semiz Časlav. Pošto je postupak pravosnažno završen, apelanti navode da nije ni bilo potrebe da otkazuju punomoć advokatu Semizu Časlavu, a lično su izjavili reviziju koja je uvažena. Apelanti navode da je odluka kojom je revizija uvažena greškom suda poslata advokatu Semizu Časlavu, koji ju je vratio sudu i sud ju je nakon toga dostavio lično apelantima. Apelanti navode da je Okružni sud pogrešno ocijenio da rok za podnošenje prijedloga za protivizvršenje teče od dana dostavljanja odluke kojom je ukinuta izvršna isprava advokatu, te da je rezultat toga rješenje Okružnog suda kojim se zahtjev apelanata odbacuje kao nepravovremen. Osim toga, apelanti ističu da su i enormno visoki troškovi postupka rezultat osporene presude, kao i činjenica da Okružni sud nije odmah po prvoj izjavljenoj žalbi ispitao sve žalbene navode (nepravovremenost potraživanja je istaknuta u žalbi protiv Rješenja Osnovnog suda od 8. novembra 2005. godine). Dalje, apelanti se žale da su dovedeni u situaciju da su, umjesto da prebiju potraživanje sa tražiocem izvršenja i da im se vrati dio novčanih sredstava, obavezani da još plaćaju. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporenog rješenja, te smatra da prava apelanata na koja se žale nisu povrijeđena. V. Relevantni propisi 15. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03 i 64/05) u relevantnom dijelu glasi: VII - Protivizvršenje Razlozi za protivizvršenje Član 54. (1) Nakon što je izvršenje već provedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio: 1) ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez djelovanja, 2) ako je rješenje o izvršenju pravosnažno ukinuto ili preinačeno, 3) ako je tokom izvršnog postupka namirio tražiocu izvršenja potraživanje mimo suda tako da je tražilac izvršenja dvostruko namiren. (2) Ako je tražilac izvršenja izvršenjem naplatio određeni novčani iznos, izvršenik u prijedlogu za protivizvršenje može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate tog iznosa. (3) Prijedlog za protivizvršenje iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog za protivizvršenje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka. (4) Izvršenik ne može prije isteka roka iz stava 3. ovog člana svoje potraživanje ostvarivati u parničnom postupku. Postupak po prijedlogu za protivizvršenje Član 55. (1) Prijedlog iz člana 54. ovog zakona sud će dostaviti tražiocu izvršenja i pozvati ga da se u roku od tri dana izjasni o tom prijedlogu. Ponedjeljak, 26.4.2010. (2) Ako se tražilac izvršenja usprotivi prijedlogu, sud će o njemu odlučiti nakon održanog ročišta. Ako se tražilac izvršenja u roku ne izjasni o prijedlogu, sud će ocijeniti hoće li o njemu odlučiti bez održavanja ročišta. (3) Rješenjem kojim prihvati prijedlog sud će naložiti tražiocu izvršenja da u roku od osam dana vrati izvršeniku ono što je izvršenjem dobio. Rješenje o protivizvršenju Član 56. (1) Na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja kojim je tražiocu izvršenja naloženo da izvršeniku vrati ono što je izvršenjem dobio, sud će, na prijedlog izvršenika, donijeti rješenje o protivizvršenju. (2) Protivizvršenje se provodi po odredbama ovog zakona o izvršenju. Nemogućnost protivizvršenja Član 57. Prijedlog za protivizvršenje neće se prihvatiti ako su u pogledu onoga što je tražilac izvršenja dobio izvršenjem nastupile takve stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće. 16. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 75/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 305. Ako je stranka izdala advokatu punomoć za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlaštenja u punomoći, advokat je na osnovu takve punomoći ovlašten: 1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da dâ odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera osiguranja; 2) da stavlja zahtjev za izvršenje ili osiguranje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva; 3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove; 4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi. Član 307. Ako stranka u punomoći nije bliže odredila ovlaštenja opunomoćenika, opunomoćenik koji nije advokat može na osnovu takve punomoći da vrši sve radnje u postupku, ali mu je uvijek potrebno izričito ovlaštenje za povlačenje tužbe, za priznanje ili za odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenje poravnanja, za odricanje ili odustanak od pravnog lijeka i za prenošenje punomoći na drugo lice, kao i za podnošenje vanrednih pravnih lijekova. Član 309. Š...Ć 4) Sud je dužan da u toku cijelog postupka pazi da li je lice koje se pojavljuje kao opunomoćenik ovlašteno za zastupanje. Ako sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao opunomoćenik nije ovlašteno za zastupanje, ukinuće parnične radnje koje je to lice preduzelo, ako te radnje nije stranka naknadno odobrila. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000198 od 20. juna 2007. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 12. jula 2007. godine a apelacija je podnesena 1. augusta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelanti osporavaju navedeno rješenje, tvrdeći da im je tim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VII.1. Pravo na pravično suđenje 22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 24. Ustavni sud primjećuje, prije svega, da se u konkretnom slučaju radi o postupku protivizvršenja po prijedlogu apelanata, te da je suština tog postupka da apelantima hitno bude vraćeno ono što su dali u izvršnom postupku, nakon što je otpao osnov po kojem su dali, odnosno nakon ukidanja izvršne isprave odlukom Vrhovnog suda. U konkretnom slučaju apelanti su po osnovu izvršne isprave platili tražiocu izvršenja određeni iznos, a odlukom revizionog suda izvršna isprava je ukinuta. 25. U kontekstu navedenog, Ustavni sud treba utvrditi da li je ishod predmetnog zahtjeva za protivizvršenje, kao dijela izvršnog postupka koji je rezultirao osporenom odlukom, bio odlučujući za ostvarivanje građanskih prava i obaveza apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da su apelanti izvršili svoju novčanu obavezu na osnovu izvršne isprave. Rješenjem Vrhovnog suda u revizionom postupku pravosnažna presuda je ukinuta, te su apelanti tražili protivizvršenje, u skladu sa članom 54. stav 1. ZIP-a, kojim su regulirani razlozi za protivizvršenje, te je predviđeno da izvršenik može tražiti protivizvršenje ako je izvršna isprava ukinuta. U suštini, time se "situacija" vraća u stanje koje je bilo prije izvršenja pravosnažne presude, što u konkretnom slučaju znači da apelanti dobiju nazad novac koji su dali tražiocu izvršenja. Stoga je ishod ovog postupka od presudne važnosti za ostvarivanje građanskih prava apelanata, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretnu situaciju. 26. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se suština navoda apelanata odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a u vezi sa rokom u kom su apelanti trebali uložiti zahtjev za protivizvršenje, zbog čega im je zahtjev odbačen. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj Broj 24 – Strana 253 kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 27. U skladu sa navedenim stanovištem, Ustavni sud će ispitati prigovore apelanata. Ustavni sud naglašava da bi jedan od primjera proizvoljnog utvrđivanja odlučnih činjenica i dokaza, od kojih zavisi ishod postupka, bio tumačenje istih činjenica i dokaza suprotno od njihovog zakonskog sadržaja, što bi kasnije moglo utjecati na pravičnost suđenja. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Okružni sud naveo da su apelanti nepravovremeno podnijeli prijedlog za protivizvršenje, jer rok teče od momenta kada je reviziona odluka dostavljena njihovom advokatu. Dalje, Okružni sud je naveo da su apelanti obavijestili sud da su otkazali punomoć advokatu 1. septembra 2005. godine (dopis primljen u sudu 5. septembra 2005. godine ), kada je već reviziona odluka poslata advokatu. Okružni sud je smatrao da je neosnovan navod Osnovnog suda da su apelanti lično izjavili reviziju, pozivajući se na odredbe člana 300. st. 1. i 2. ZPP. 28. Dakle, iako se suština navoda apelanata odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno zaključak suda od kada teče rok za podnošenje prijedloga za protivizvršenje (odnosno zaključak Okružnog suda da rok teče od dostavljanja odluke po reviziji advokatu apelanata), Ustavni sud primjećuje da je utvrđivanje roka od izuzetne važnosti za apelante, kao i za konačan ishod postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su prijedlog za protivizvršenje i mogućnost da se njemu udovolji izuzetno efikasna pravna sredstva da apelanti dobiju nazad iznos koju su dali po osnovu izvršne isprave koja je naknadno ukinuta. Zbog toga je važno utvrditi da li je pravilno Okružni sud utvrdio činjenicu o početku toka roka za podnošenje prijedloga za protivizvršenje, što je u konačnici rezultiralo odlukom kojom se zahtjev odbacuje kao nepravovremen, a što će Ustavni sud ispitati. 29. Ustavni sud primjećuje da je apelante u parničnom postupku zastupao advokat Semiz Časlav. Nakon pravosnažno okončanog postupka, apelanti su lično izjavili reviziju. Ustavni sud naglašava da je članom 305. ZPP propisano koje radnje može obavljati advokat na osnovu punomoći izdate za vođenje parnice, te je navedeno da advokat može podnijeti pravni lijek. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o postupku po reviziji koja predstavlja vanredni pravni lijek. Dakle, na osnovu punomoći za zastupanje koju su dali apelanti u pravosnažno okončanom postupku, presuda po reviziji je poslata advokatu apelanata, koji (kako apelanti navode) u momentu njenog prijema i nije znao da postoji izvršni postupak, kao ni da postoji osnov za protivizvršenje. 30. Ustavni sud primjećuje da je i postupak izvršenja proveden bez učestvovanja advokata Semiza Časlava koji je apelante zastupao u parničnom postupku. Ustavni sud primjećuje da apelante, kao izvršenike u izvršnom postupku, ne može zastupati advokat iz parničnog postupka bez nove punomoći koja se odnosi na postupak izvršenja (član 305. stav 2. ZPP). Međutim, stav Okružnog suda je da rok od 30 dana teče od dana dostavljanja odluke po reviziji advokatu, te da nije važna činjenica da su apelanti podnijeli reviziju lično. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj odredbe člana 305, kao i analognom primjenom člana 307. ZPP, upravo smatra da je od izuzetno velike važnosti činjenica da su apelanti lično podnijeli reviziju. Naime, apelanti su nakon pravosnažno okončanog postupka pokrenuli postupak po reviziji-vanredom pravnom lijeku-lično, te očekuju da će njima lično biti dostavljena odluka po reviziji, jer je, prema njihovom mišljenju, postupak pravosnažno okončan i očigledno je da apelante više ne zastupa advokat. Nedostavljanje apelantima odluke po reviziji koju su Broj 24 – Strana 254 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelanti lično podnijeli, već njihovom advokatu, jeste propust suda koji se nikako ne može staviti na teret apelantima. 31. Dalje, Ustavni sud primjećuje da u konkretnoj pravnoj stvari stavljanje na teret apelantima "neznanja" da je njihov advokat primio odluku po reviziji, odnosno pozivanje na obavezu da je advokat bio dužan nakon otkaza punomoći da u narednih 15 dana preduzima radnje u korist apelanata nije prihvatljivo. U konkretnom slučaju apelanti ispravno navode da se ne radi o otkazu punomoći (iako su je naknadno, tj. 1. septembra 2005. godine otkazali), već o prestanku punomoći ranijem advokatu, jer je postupak pravosnažno okončan, a vanredni pravni lijek apelanti su uložili lično. 32. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je proizvoljan zaključak Okružnog suda koji je u pogledu početka roka za podnošenje prijedloga za protivizvršenje utvrdio da u konkretnom slučaju rok za podnošenje prijedloga za protivizvršenje teče od dana kada je odluka po reviziji dostavljena advokatu. Naime, bez posebne punomoći apelanata da ih advokat zastupa u postupku po reviziji Okružni sud nije mogao donijeti zaključak da je to jedna od radnji za koju je advokat ovlašten da je obavlja u okviru člana 305. ZPP, te da nije od važnosti činjenica da su apelanti lično podnijeli reviziju. Osim toga, Ustavni sud primjećuje (na osnovu spisa iz izvršnog postupka) da advokat kojem je poslata odluka po reviziji nije zastupao apelante u postupku izvršenja. Zbog toga je Okružni sud bez dovoljno obrazloženja i neosnovanih argumenata u svojoj odluci zaključio da je prijedlog za protivizvršenje koji su apelanti podnijeli nepravovremen, čime su apelanti onemogućeni da realiziraju svoja prava. 33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 34. Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da stav Okružnog suda da se rok za podnošenje prijedloga za protivizvršenje računa od dana kada je reviziona odluka kojom je ukinuta pravosnažna isprava dostavljena advokatu koji je apelante zastupao u pravosnažno okončanom parničnom postupku, bez obzira na to što su apelanti podnijeli reviziju lično, zbog čega im je prijedlog za protivizvršenje odbačen kao nepravovremen i zbog čega su onemogućeni da bez meritornog ispitivanja prijedloga ostvare svoja prava, krši princip prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2229/07, rješavajući apelaciju Miodraga Pejovića i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Miodraga Pejovića, Slobodana Pejovića i Milosava Pejovića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 198 od 20. lipnja 2007. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Miodrag Pejović, Slobodan Pejović i Milosav Pejović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čajniča, koje zastupa Radomir Tanasković, odvjetnik iz Višegrada, podnijeli su 1. kolovoza 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 198 od 20. lipnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Mileta Čajevca, odvjetnika suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja), zatraženo je 13. studenog 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda zatraženo je 3. studenog 2009. godine da dostavi sudbeni spis iz parničnog postupka. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. prosinca 2007. godine, a Osnovni sud 28. studenog 2007. godine. Tražitelj izvršenja nije dostavio odgovor. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 26. studenog 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Osnovni sud je donio Presudu broj P-153/99 od 22. veljače 2002. godine, koja je potvrđena Odlukom Okružnog suda broj Gž-291/02 od 16. rujna 2002. godine, kojom je utvrđeno da je tužitelj (tražitelj izvršenja) vlasnik sa 1/1 dijela nekretnine bliže opisane u dispozitivu presude, te su apelanti obvezani tužitelju (tražitelju izvršenja) solidarno naknaditi štetu u iznosu od 59 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka u iznosu od 3.350,75 KM. Apelanti su izjavili reviziju protiv drugostupanjske presude. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 7. Na temelju pravomoćne i izvršne Presude Osnovnog suda broj P-153/99, a po prijedlogu tražitelja izvršenja, Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj I 214/02 od 28. studenog 2002. godine. Sukladno pravomoćnoj presudi, a po osnovi rješenja o izvršenju, apelanti su obvezani platiti tražitelju izvršenja glavni dug sa kamatama i troškove postupka u ukupnom iznosu od 5.400 KM. Apelanti su ispunili svoju obvezu. 8. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, donio Rješenje broj Rev-1/03 od 25. travnja 2005. godine kojim se revizija uvažava, drugostupanjska Presuda broj Gž-291/02 od 16. rujna 2002. godine ukida i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 9. Apelanti su podnijeli prijedlog za protuizvršenje 7. listopada 2005. godine. Osnovni sud je donio rješenje kojim je dopustio protuizvršenje broj I-518/05 od 8. studenog 2005. godine. Tražitelj izvršenja je izjavio prigovor protiv rješenja o dozvoli protuizvršenja. Osnovni sud je donio Rješenje broj I.518/05 od 11. siječnja 2006. godine kojim je prigovor odbio i ostavio na snazi rješenje o protuizvršenju. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je neutemeljen prigovor tražitelja izvršenja da je protuizvršenje podneseno nepravodobno. Osnovni sud je zaključio da je izvršenje provedeno (apelanti su platili iznos od 5.400 KM) 28. prosinca 2004. godine, a da su apelanti podnijeli prijedlog za protuizvršenje 8. studenog 2005. godine, dakle, u roku od godinu dana od kada je izvršenje provedeno, a kako je propisano Zakonom o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Dalje, Osnovni sud je istaknuo da su apelanti otkazali ovlast odvjetniku koji ih je zastupao u parničnom postupku 1. rujna 2005. godine, pa im je svakom pojedinačno dostavljeno rješenje Vrhovnog suda (odluka o reviziji), te su u roku od 30 dana od dostave rješenja podnijeli prijedlog za protuizvršenje. Zbog navedenog, Osnovni sud je rješenje o izvršenju održao na snazi. 10. Tražitelj izvršenja izjavio je priziv protiv Rješenja Osnovnog suda od 11. siječnja 2006. godine. Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-Gž-06-000-171 od 11. rujna 2006. godine kojim je priziv uvažio i prvostupanjsko Rješenje Osnovnog suda broj I.518/05 od 11. siječnja 2006. godine ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je priziv utemeljen. Okružni sud se pozvao na odredbe članka 55. stavak 1. ZIP-a, te članka 54. istog zakona i utvrdio da nisu ispoštovane ove zakonske odredbe, odnosno tražitelj izvršenja nije pozvan (u roku od 3 dana) da se izjasni o prijedlogu za protuizvršenje, a što je obligatorna norma. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud dužan prijedlog dostaviti protivnoj stranci, te propust Osnovnog suda da ovo učini predstavlja povredu čl. 55. i 56. ZIP-a, kao i povredu članka 277. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a što je u smislu odredbe članka 235. stavak 1. točka 3. ZPP bio razlog da Okružni sud donese odluku kao u dispozitivu rješenja. 11. Osnovni sud je donio Rješenje broj 094-0-I-05-000518 od 23. ožujka 2007. godine kojim je dopustio protuizvršenje po prijedlogu apelanata i obvezao tražitelja izvršenja da apelantima isplati iznos od 4.767,49 KM sa kamatom na taj iznos. Sud je odredio da troškovi protuizvršenja iznose 2.060 KM, koje je dužan platiti tražitelj izvršenja. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je iznio tijek parničnog postupka (u kojem je donesena nova pravomoćna Presuda Osnovnog suda broj P-96/05 od 10. siječnja 2006. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000088 od 22. ožujka 2006. godine), kao i tijek izvršnog postupka, te imajući u vidu prijedlog za protuizvršenje, zaključio da tražitelj izvršenja treba platiti apelantima iznos od 4,767,49 KM. Osnovni sud je naveo da je nakon održanog ročišta i provedenog vještačenja vještaka financijske struke utvrdio visinu potraživanja apelanata prema tražitelju izvršenja i obrnuto. Osnovni sud je naveo da smatra da postoje zakonski uvjeti za protuizvršenje sukladno čl. 54, 55. i 56. a u svezi sa člankom 21. ZIP-a, te sukladno odgovarajućim odredbama Zakona o obligacijskim odnosima, kojim se regulira pitanje kompenzacije. Osnovni sud je, dalje, naveo da prijedlog za Broj 24 – Strana 255 protuizvršenje koji su podnijeli apelanti nije nepravodoban. Prema stajalištu Osnovnog suda, prijedlog je izjavljen u subjektivnom roku od 30 dana, računajući od dana kada je apelantima dostavljena revizijska odluka, kojom je ukinuta izvršna isprava. Osnovni sud je naveo da su apelanti osobno izjavili reviziju, pa je u tom smislu od dana kada je dostavljena odluka po reviziji apelantima tekao rok za podnošenje prijedloga za protuizvršenje. 12. Protiv Rješenja Osnovnog suda od 11. siječnja 2006. godine tražitelj izvršenja je izjavio priziv. Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-Gž-07-000 198 od 20. lipnja 2007. godine kojim je priziv uvažio i prvostupanjsko Rješenje Osnovnog suda od 23. ožujka 2007. godine preinačio tako što je prijedlog apelanata za protuizvršenje odbacio kao nepravodoban. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostupanjskim rješenjem sud odlučio o prijedlogu apelanata za protuizvršenje, te je protuizvršenje dopustio, a tražitelj izvršenja je prigovorio da je prijedlog za protuizvršenje nepravodoban, jer su ga apelanti izjavili izvan proteka zakonskog roka (članak 54. stavak 3. ZIP-a). Okružni sud je utvrdio da je priziv utemeljen.. S tim u svezi, Okružni sud je naveo da je odvjetniku apelanata (koji ih je zastupao u parničnom postupku) uručena odluka kojom je ukinuta izvršna isprava 13. kolovoza 2005. godine. Apelanti su podnijeli prijedlog za izvršenje 7. listopada 2005. godine, dakle, izvan proteka roka od 30 dana, kako je propisano u ZIP-u. Okružni sud je istaknuo da su apelanti poslali podnesak sudu 1. rujna 2005. godine kojim su otkazali ovlast odvjetniku, koji je sud zaprimio 5. rujna. Međutim, Okružni sud je istaknuo da je u vrijeme kada je revizijska odluka dostavljena odvjetniku apelanata, on još uvijek bio njihov opunomoćenik, te mu je ovlast naknadno otkazana. Međutim, prema stajalištu Okružnog suda, on je bio obvezan poduzima radnje kojima će otkloniti štetu za osobe koje je zastupao (apelante). Zbog navedenog, Okružni sud je zaključio da se prijedlog za protuizvršenje morao podnijeti u roku od 30 dana od 13. kolovoza 2005. godine, odnosno dana kada je odvjetnik apelanata primio rješenje Vrhovnog suda. Dalje, Okružni sud je naveo da nije značajna činjenica koju je isticao prvostupanjski sud da su reviziju izjavili apelanti osobno. Okružni sud je naveo da stranke radnje u postupku mogu poduzimati osobno ili posredstvom opunomoćenika, što je sukladno članku 300. stavak 1. ZPP. Okružni sud je naveo da stranke jedino ne mogu osobno ispitivati svjedoke i vještake na glavnoj raspravi ako je nazočan opunomoćenik (članak 300. stavak 2. ZPP). Zbog svega navedenog, Okružni sud je odlučio da priziv uvaži i prvostupanjsko rješenje preinači na navedeni način. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 13. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti se žale da je pobijano rješenje Okružnog suda proizvoljno i oprečno odredbama ZIP-a. Apelanti ističu da ih je u parničnom postupku, koji je pravomoćno završen Rješenjem Okružnog suda od 16. rujna 2002. godine, zastupao odvjetnik Semiz Časlav. Pošto je postupak pravomoćno završen, apelanti navode da nije ni bilo potrebe da otkazuju ovlast odvjetniku Semizu Časlavu, a osobno su izjavili reviziju koja je uvažena. Apelanti navode da je odluka kojom je revizija uvažena greškom suda poslana odvjetniku Semizu Časlavu, koji ju je vratio sudu i sud ju je nakon toga dostavio osobno apelantima. Apelanti navode da je Okružni sud pogrešno ocijenio da rok za podnošenje prijedloga za protuizvršenje teče od dana dostave odluke kojom je ukinuta izvršna isprava odvjetniku, te da je rezultat toga rješenje Okružnog suda kojim se zahtjev apelanata odbacuje kao nepravodoban. Osim toga, apelanti ističu da su i enormno visoki troškovi postupka rezultat pobijane presude, kao i činjenica da Broj 24 – Strana 256 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Okružni sud nije odmah po prvom izjavljenom prizivu ispitao sve prizivne navode (nepravodobnost potraživanja je istaknuta u prizivu protiv Rješenja Osnovnog suda od 8. studenog 2005. godine). Dalje, apelanti se žale da su dovedeni u situaciju da su, umjesto da prebiju potraživanje sa tražiteljem izvršenja i da im se vrati dio novčanih sredstava, obvezani još plaćati. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima danim u obrazloženju pobijanog rješenja, te smatra da prava apelanata na koja se žale nisu povrijeđena. V. Relevantni propisi 15. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03 i 64/05) u relevantnom dijelu glasi: VII - Protuizvršenje Razlozi za protuizvršenje Članak 54. (1) Nakon što je izvršenje već provedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražitelju izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio: 1) ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez djelovanja, 2) ako je rješenje o izvršenju pravomoćno ukinuto ili preinačeno, 3) ako je tijekom izvršnog postupka namirio tražitelju izvršenja potraživanje mimo suda tako da je tražitelj izvršenja dvostruko namiren. (2) Ako je tražitelj izvršenja izvršenjem naplatio određeni novčani iznos, izvršenik u prijedlogu za protuizvršenje može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate tog iznosa. (3) Prijedlog za protuizvršenje iz stavka 1. ovog članka može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog za protuizvršenje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka. (4) Izvršenik ne može prije isteka roka iz stavka 3. ovog članka svoje potraživanje ostvarivati u parničnom postupku. Postupak po prijedlogu za protuizvršenje Članak 55. (1) Prijedlog iz članka 54. ovog zakona sud će dostaviti tražitelju izvršenja i pozvati ga da se u roku od tri dana izjasni o tom prijedlogu. (2) Ako se tražitelj izvršenja usprotivi prijedlogu, sud će o njemu odlučiti nakon održanog ročišta. Ako se tražitelj izvršenja u roku ne izjasni o prijedlogu, sud će ocijeniti hoće li o njemu odlučiti bez održavanja ročišta. (3) Rješenjem kojim prihvati prijedlog sud će naložiti tražitelju izvršenja da u roku od osam dana vrati izvršeniku ono što je izvršenjem dobio. Rješenje o protuizvršenju Članak 56. (1) Na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja kojim je tražitelju izvršenja naloženo da izvršeniku vrati ono što je izvršenjem dobio, sud će, na prijedlog izvršenika, donijeti rješenje o protuizvršenju. (2) Protuizvršenje se provodi po odredbama ovog zakona o izvršenju. Nemogućnost protuizvršenja Članak 57. Prijedlog za protuizvršenje neće se prihvatiti ako su u pogledu onoga što je tražitelj izvršenja dobio izvršenjem nastupile takve stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće. Ponedjeljak, 26.4.2010. 16. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 75/05) u relevantnom dijelu glasi: Članak 305. Ako je stranka izdala odvjetniku ovlast za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlaštenja u ovlasti, odvjetnik je na osnovi takve ovlasti ovlašten: 1) vršiti sve radnje u postupku, a naročito podnijeti tužbu, povući je, dati odgovor na tužbu, priznati tužbeni zahtjev ili se odreći tužbenog zahtjeva, zaključiti poravnanje, podnijeti pravni lijek i odreći se ili odustati od njega, kao i zahtijevati izdavanje mjera osiguranja; 2) stavljati zahtjev za izvršenje ili osiguranje i poduzimati potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva; 3) od protivne stranke primiti dosuđene troškove; 4) pismeno ovlastiti drugog odvjetnika na poduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi. Članak 307. Ako stranka u ovlasti nije bliže odredila ovlaštenja opunomoćenika, opunomoćenik koji nije odvjetnik može na osnovi takve ovlasti vršiti sve radnje u postupku, ali mu je uvijek potrebno izričito ovlaštenje za povlačenje tužbe, za priznanje ili za odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenje poravnanja, za odricanje ili odustanak od pravnog lijeka i za prenošenje ovlasti na drugu osobu, kao i za podnošenje izvanrednih pravnih lijekova. Članak 309. Š...Ć 4) Sud je dužan u tijeku cijelog postupka paziti je li osoba koja se pojavljuje kao opunomoćenik ovlaštena za zastupanje. Ako sud utvrdi da osoba koja se pojavljuje kao opunomoćenik nije ovlaštena za zastupanje, ukinuće parnične radnje koje je ta osoba poduzela, ako te radnje nije stranka naknadno odobrila. VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000198 od 20. lipnja 2007. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijano rješenje apelanti su primili 12. srpnja 2007. godine a apelacija je podnesena 1. kolovoza 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelanti pobijaju navedeno rješenje, tvrdeći da im je tim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VII.1. Pravo na pravično suđenje 22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 24. Ustavni sud primjećuje, prije svega, da se u konkretnom slučaju radi o postupku protuizvršenja po prijedlogu apelanata, te da je suština tog postupka da apelantima žurno bude vraćeno ono što su dali u izvršnom postupku, nakon što je otpala osnova po kojoj su dali, odnosno nakon ukidanja izvršne isprave odlukom Vrhovnog suda. U konkretnom slučaju apelanti su po osnovi izvršne isprave platili tražitelju izvršenja određeni iznos, a odlukom revizijskog suda izvršna isprava je ukinuta. 25. U kontekstu navedenog, Ustavni sud treba utvrditi je li ishod predmetnog zahtjeva za protuizvršenje, kao dijela izvršnog postupka koji je rezultirao pobijanom odlukom, bio odlučujući za ostvarivanje građanskih prava i obveza apelanata u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da su apelanti izvršili svoju novčanu obvezu na osnovi izvršne isprave. Rješenjem Vrhovnog suda u revizijskom postupku pravomoćna presuda je ukinuta, te su apelanti tražili protuizvršenje, sukladno članku 54. stavak 1. ZIP-a, kojim su regulirani razlozi za protuizvršenje, te je predviđeno da izvršenik može tražiti protuizvršenje ako je izvršna isprava ukinuta. U suštini, time se "situacija" vraća u stanje koje je bilo prije izvršenja pravomoćne presude, što u konkretnom slučaju znači da apelanti dobiju nazad novac koji su dali tražitelju izvršenja. Stoga je ishod ovog postupka od presudne važnosti za ostvarivanje građanskih prava apelanata, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretnu situaciju. 26. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se suština navoda apelanata odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a u svezi sa rokom u kojem su apelanti trebali uložiti zahtjev za protuizvršenje, zbog čega im je zahtjev odbačen. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 27. Sukladno navedenom stajalištu, Ustavni sud će ispitati prigovore apelanata. Ustavni sud naglašava da bi jedan od primjera proizvoljnog utvrđivanja odlučnih činjenica i dokaza, od kojih ovisi ishod postupka, bio tumačenje istih činjenica i dokaza suprotno od njihovog zakonskog sadržaja, što bi kasnije moglo utjecati na pravičnost suđenja. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Okružni sud naveo da su apelanti nepravodobno podnijeli prijedlog za protuizvršenje, jer rok teče od momenta kada je revizijska odluka dostavljena njihovom odvjetniku. Dalje, Okružni sud je naveo da su apelanti obavijestili sud da su otkazali ovlast odvjetniku 1. rujna 2005. godine (dopis primljen u sudu 5. rujna 2005. godine ), kada je već Broj 24 – Strana 257 revizijska odluka poslana odvjetniku. Okružni sud je smatrao da je neutemeljen navod Osnovnog suda da su apelanti osobno izjavili reviziju, pozivajući se na odredbe članka 300. st. 1. i 2. ZPP. 28. Dakle, iako se suština navoda apelanata odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno zaključak suda od kada teče rok za podnošenje prijedloga za protuizvršenje (odnosno zaključak Okružnog suda da rok teče od dostave odluke po reviziji odvjetniku apelanata), Ustavni sud primjećuje da je utvrđivanje roka od iznimne važnosti za apelante, kao i za konačan ishod postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su prijedlog za protuizvršenje i mogućnost da se njemu udovolji iznimno efikasna pravna sredstva da apelanti dobiju nazad iznos koju su dali po osnovi izvršne isprave koja je naknadno ukinuta. Zbog toga je važno utvrditi je li pravilno Okružni sud utvrdio činjenicu o početku tijeka roka za podnošenje prijedloga za protuizvršenje, što je u konačnici rezultiralo odlukom kojom se zahtjev odbacuje kao nepravodoban, a što će Ustavni sud ispitati. 29. Ustavni sud primjećuje da je apelante u parničnom postupku zastupao odvjetnik Semiz Časlav. Nakon pravomoćno okončanog postupka, apelanti su osobno izjavili reviziju. Ustavni sud naglašava da je člankom 305. ZPP propisano koje radnje može obavljati odvjetnik na osnovi ovlasti izdane za vođenje parnice, te je navedeno da odvjetnik može podnijeti pravni lijek. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o postupku po reviziji koja predstavlja izvanredni pravni lijek. Dakle, na osnovi ovlasti za zastupanje koju su dali apelanti u pravomoćno okončanom postupku, presuda po reviziji je poslana odvjetniku apelanata, koji (kako apelanti navode) u momentu njezinog prijema i nije znao da postoji izvršni postupak, kao ni da postoji osnova za protuizvršenje. 30. Ustavni sud primjećuje da je i postupak izvršenja proveden bez sudjelovanja odvjetnika Semiza Časlava koji je apelante zastupao u parničnom postupku. Ustavni sud primjećuje da apelante, kao izvršenike u izvršnom postupku, ne može zastupati odvjetnik iz parničnog postupka bez nove ovlasti koja se odnosi na postupak izvršenja (članak 305. stavak 2. ZPP). Međutim, stajalište Okružnog suda je da rok od 30 dana teče od dana dostave odluke po reviziji odvjetniku, te da nije važna činjenica da su apelanti podnijeli reviziju osobno. Međutim, Ustavni sud, obzirom na sadržaj odredbe članka 305, kao i analognom primjenom članka 307. ZPP, upravo smatra da je od iznimno velike važnosti činjenica da su apelanti osobno podnijeli reviziju. Naime, apelanti su nakon pravomoćno okončanog postupka pokrenuli postupak po reviziji-izvanredom pravnom lijeku-osobno, te očekuju da će njima osobno biti dostavljena odluka po reviziji, jer je, prema njihovom mišljenju, postupak pravomoćno okončan i očigledno je da apelante više ne zastupa odvjetnik. Nedostavljanje apelantima odluke po reviziji koju su apelanti osobno podnijeli, već njihovom odvjetniku, jeste propust suda koji se nikako ne može staviti na teret apelantima. 31. Dalje, Ustavni sud primjećuje da u konkretnoj pravnoj stvari stavljanje na teret apelantima "neznanja" da je njihov odvjetnik primio odluku po reviziji, odnosno pozivanje na obvezu da je odvjetnik bio dužan nakon otkaza ovlasti da u narednih 15 dana poduzima radnje u korist apelanata nije prihvatljivo. U konkretnom slučaju apelanti ispravno navode da se ne radi o otkazu ovlasti (iako su je naknadno, tj. 1. rujna 2005. godine otkazali), već o prestanku ovlasti ranijem odvjetniku, jer je postupak pravomoćno okončan, a izvanredni pravni lijek apelanti su uložili osobno. 32. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je proizvoljan zaključak Okružnog suda koji je glede početka roka za podnošenje prijedloga za protuizvršenje utvrdio da u konkretnom slučaju rok za podnošenje prijedloga za protuizvršenje teče od dana kada je odluka po reviziji dostavljena odvjetniku. Naime, bez posebne ovlasti apelanata da ih odvjetnik zastupa u postupku po reviziji Okružni sud nije mogao donijeti zaključak da je to jedna od radnji za koju je odvjetnik ovlašten obavljati je u okviru članka 305. ZPP, te da nije od važnosti činjenica da su apelanti osobno podnijeli reviziju. Osim toga, Broj 24 – Strana 258 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud primjećuje (na osnovi spisa iz izvršnog postupka) da odvjetnik kojem je poslana odluka po reviziji nije zastupao apelante u postupku izvršenja. Zbog toga je Okružni sud bez dostatno obrazloženja i neutemeljenih argumenata u svojoj odluci zaključio da je prijedlog za protuizvršenje koji su apelanti podnijeli nepravodoban, čime su apelanti onemogućeni realizirati svoja prava. 33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je pobijanom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 34. Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebice razmatrati navode apelanata u svezi sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da stajalište Okružnog suda da se rok za podnošenje prijedloga za protuizvršenje računa od dana kada je revizijska odluka kojom je ukinuta pravomoćna isprava dostavljena odvjetniku koji je apelante zastupao u pravomoćno okončanom parničnom postupku, bez obzira na to što su apelanti podnijeli reviziju osobno, zbog čega im je prijedlog za protuizvršenje odbačen kao nepravodoban i zbog čega su onemogućeni da bez meritornog ispitivanja prijedloga ostvare svoja prava, krši načelo prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2229/07, rješavajući apelaciju Miodraga Pejovića i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Miodraga Pejovića, Slobodana Pejovića i Milosava Pejovića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 198 od 20. juna 2007. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Miodrag Pejović, Slobodan Pejović i Milosav Pejović (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Čajniča, koje zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnijeli su 1. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Okružnog suda u Trebinju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 198 od 20. juna 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Foči (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) i Mileta Čajevca, advokata suprotne strane u postupku (u daqnjem tekstu: tražilac izvršewa), zatraženo je 13. novembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda zatraženo je 3. novembra 2009. godine da dostavi sudski spis iz parničnog postupka. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. decembra 2007. godine, a Osnovni sud 28. novembra 2007. godine. Tražilac izvršewa nije dostavio odgovor. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 26. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Osnovni sud je donio Presudu broj P-153/99 od 22. februara 2002. godine, koja je potvrđena Odlukom Okružnog suda broj Gž-291/02 od 16. septembra 2002. godine, kojom je utvrđeno da je tužilac (tražilac izvršewa) sopstvenik sa 1/1 dijela nepokretnosti bliže opisane u dispozitivu presude, te su apelanti obavezani da tužiocu (tražiocu izvršewa) solidarno naknade štetu u iznosu od 59 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka u iznosu od 3.350,75 KM. Apelanti su izjavili reviziju protiv drugostepene presude. 7. Na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda broj P-153/99, a po predlogu tražioca izvršewa, Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj I 214/02 od 28. novembra 2002. godine. U skladu sa pravosnažnom presudom, a po osnovu rješewa o izvršenju, apelanti su obavezani da plate tražiocu izvršewa glavni dug sa kamatama i troškove postupka u ukupnom iznosu od 5.400 KM. Apelanti su ispunili svoju obavezu. 8. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, donio Rješenje broj Rev-1/03 od 25. aprila 2005. godine kojim se revizija uvažava, drugostepena Presuda broj Gž-291/02 od 16. septembra 2002. godine ukida i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje. 9. Apelanti su podnijeli predlog za protivizvršenje 7. oktobra 2005. godine. Osnovni sud je donio rješenje kojim je dozvolio protivizvršenje broj I-518/05 od 8. novembra 2005. godine. Tražilac izvršewa je izjavio prigovor protiv rješewa o dozvoli protivizvršewa. Osnovni sud je donio Rješenje broj I.518/05 od 11. januara 2006. godine kojim je Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prigovor odbio i ostavio na snazi rješenje o protivizvršenju. U obrazloženju rješewa Osnovni sud je naveo da je neosnovan prigovor tražioca izvršewa da je protivizvršenje podneseno neblagovremeno. Osnovni sud je zakqučio da je izvršenje sprovedeno (apelanti su platili iznos od 5.400 KM) 28. decembra 2004. godine, a da su apelanti podnijeli predlog za protivizvršenje 8. novembra 2005. godine, dakle, u roku od godinu dana od kada je izvršenje sprovedeno, a kako je propisano Zakonom o izvršnom postupku (u daqnjem tekstu: ZIP). Dalje, Osnovni sud je istakao da su apelanti otkazali punomoć advokatu koji ih je zastupao u parničnom postupku 1. septembra 2005. godine, pa im je svakom pojedinačno dostavljeno rješenje Vrhovnog suda (odluka o reviziji), te su u roku od 30 dana od dostavljanja rješewa podnijeli predlog za protivizvršenje. Zbog navedenog, Osnovni sud je rješenje o izvršenju održao na snazi. 10. Tražilac izvršewa izjavio je žalbu protiv Rješewa Osnovnog suda od 11. januara 2006. godine. Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-Gž-06-000-171 od 11. septembra 2006. godine kojim je žalbu uvažio i prvostepeno Rješenje Osnovnog suda broj I.518/05 od 11. januara 2006. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješewa Okružni sud je naveo da je žalba osnovana. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 55 stav 1 ZIP-a, te člana 54 istog zakona i utvrdio da nisu ispoštovane ove zakonske odredbe, odnosno tražilac izvršewa nije pozvan (u roku od 3 dana) da se izjasni o predlogu za protivizvršenje, a što je obligatorna norma. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dužan predlog da dostavi protivnoj stranci, te propust Osnovnog suda da ovo učini predstavlja povredu čl. 55 i 56 ZIP-a, kao i povredu člana 277 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), a što je u smislu odredbe člana 235 stav 1 tačka 3 ZPP bio razlog da Okružni sud donese odluku kao u dispozitivu rješewa. 11. Osnovni sud je donio Rješenje broj 094-0-I-05-000518 od 23. marta 2007. godine kojim je dozvolio protivizvršenje po predlogu apelanata i obavezao tražioca izvršewa da apelantima isplati iznos od 4.767,49 KM sa kamatom na taj iznos. Sud je odredio da troškovi protivizvršewa iznose 2.060 KM, koje je dužan da plati tražilac izvršewa. U obrazloženju rješewa Osnovni sud je iznio tok parničnog postupka (u kojem je donesena nova pravosnažna Presuda Osnovnog suda broj P-96/05 od 10. januara 2006. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000088 od 22. marta 2006. godine), kao i tok izvršnog postupka, te imajući u vidu predlog za protivizvršenje, zakqučio da tražilac izvršewa treba da plati apelantima iznos od 4,767,49 KM. Osnovni sud je naveo da je nakon održanog ročišta i sprovedenog vještačewa vještaka finansijske struke utvrdio visinu potraživawa apelanata prema tražiocu izvršewa i obrnuto. Osnovni sud je naveo da smatra da postoje zakonski uslovi za protivizvršenje u skladu sa čl. 54, 55 i 56 a u vezi sa članom 21 ZIP-a, te u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, kojim se reguliše pitanje kompenzacije. Osnovni sud je, dalje, naveo da predlog za protivizvršenje koji su podnijeli apelanti nije neblagovremen. Prema stanovištu Osnovnog suda, predlog je izjavljen u subjektivnom roku od 30 dana, računajući od dana kada je apelantima dostavljena reviziona odluka, kojom je ukinuta izvršna isprava. Osnovni sud je naveo da su apelanti lično izjavili reviziju, pa je u tom smislu od dana kada je dostavljena odluka po reviziji apelantima tekao rok za podnošenje predloga za protivizvršenje. 12. Protiv Rješewa Osnovnog suda od 11. januara 2006. godine tražilac izvršewa je izjavio žalbu. Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-Gž-07-000 198 od 20. juna 2007. godine kojim je žalbu uvažio i prvostepeno Rješenje Osnovnog suda od 23. marta 2007. godine preinačio tako što je predlog apelanata za protivizvršenje odbacio kao neblagovremen. U obrazloženju rješewa Okružni sud je naveo da je prvostepenim rješenjem sud odlučio o predlogu apelanata za protiviz- Broj 24 – Strana 259 vršenje, te je protivizvršenje dozvolio, a tražilac izvršewa je prigovorio da je predlog za protivizvršenje neblagovremen, jer su ga apelanti izjavili van proteka zakonskog roka (član 54 stav 3 ZIP-a). Okružni sud je utvrdio da je žalba osnovana. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je advokatu apelanata (koji ih je zastupao u parničnom postupku) uručena odluka kojom je ukinuta izvršna isprava 13. avgusta 2005. godine. Apelanti su podnijeli predlog za izvršenje 7. oktobra 2005. godine, dakle, van proteka roka od 30 dana, kako je propisano u ZIP-u. Okružni sud je istakao da su apelanti poslali podnesak sudu 1. septembra 2005. godine kojim su otkazali punomoć advokatu, koji je sud zaprimio 5. septembra. Međutim, Okružni sud je istakao da je u vrijeme kada je reviziona odluka dostavljena advokatu apelanata, on još uvijek bio wihov punomoćnik, te mu je punomoć naknadno otkazana. Međutim, prema stanovištu Okružnog suda, on je bio obavezan da preduzima radnje kojima će otkloniti štetu za lica koja je zastupao (apelante). Zbog navedenog, Okružni sud je zakqučio da se predlog za protivizvršenje morao da podnese u roku od 30 dana od 13. avgusta 2005. godine, odnosno dana kada je advokat apelanata primio rješenje Vrhovnog suda. Dalje, Okružni sud je naveo da nije značajna činjenica koju je isticao prvostepeni sud da su reviziju izjavili apelanti lično. Okružni sud je naveo da stranke radnje u postupku mogu da preduzimaju lično ili posredstvom punomoćnika, što je u skladu sa članom 300 stav 1 ZPP. Okružni sud je naveo da stranke jedino ne mogu lično da ispituju svjedoke i vještake na glavnoj raspravi ako je prisutan punomoćnik (član 300 stav 2 ZPP). Zbog svega navedenog, Okružni sud je odlučio da žalbu uvaži i prvostepeno rješenje preinači na navedeni način. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 13. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se žale da je osporeno rješenje Okružnog suda proizvoqno i suprotno odredbama ZIP-a. Apelanti ističu da ih je u parničnom postupku, koji je pravosnažno završen Rješenjem Okružnog suda od 16. septembra 2002. godine, zastupao advokat Semiz Časlav. Pošto je postupak pravosnažno završen, apelanti navode da nije ni bilo potrebe da otkazuju punomoć advokatu Semizu Časlavu, a lično su izjavili reviziju koja je uvažena. Apelanti navode da je odluka kojom je revizija uvažena greškom suda poslata advokatu Semizu Časlavu, koji ju je vratio sudu i sud ju je nakon toga dostavio lično apelantima. Apelanti navode da je Okružni sud pogrešno ocijenio da rok za podnošenje predloga za protivizvršenje teče od dana dostavljanja odluke kojom je ukinuta izvršna isprava advokatu, te da je rezultat toga rješenje Okružnog suda kojim se zahtjev apelanata odbacuje kao neblagovremen. Osim toga, apelanti ističu da su i enormno visoki troškovi postupka rezultat osporene presude, kao i činjenica da Okružni sud nije odmah po prvoj izjavljenoj žalbi ispitao sve žalbene navode (neblagovremenost potraživawa je istaknuta u žalbi protiv Rješewa Osnovnog suda od 8. novembra 2005. godine). Dalje, apelanti se žale da su dovedeni u situaciju da su, umjesto da prebiju potraživanje sa tražiocem izvršewa i da im se vrati dio novčanih sredstava, obavezani da još plaćaju. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporenog rješewa, te smatra da prava apelanata na koja se žale nisu povrijeđena. V. Relevantni propisi 15. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03 i 64/05) u relevantnom dijelu glasi: Broj 24 – Strana 260 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VII - Protivizvršenje Razlozi za protivizvršenje Član 54 (1) Nakon što je izvršenje već sprovedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku da zatraži od suda da naloži tražiocu izvršewa da mu vrati ono što je izvršenjem dobio: 1) ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva, 2) ako je rješenje o izvršenju pravosnažno ukinuto ili preinačeno, 3) ako je tokom izvršnog postupka namirio tražiocu izvršewa potraživanje mimo suda tako da je tražilac izvršewa dvostruko namiren. (2) Ako je tražilac izvršewa izvršenjem naplatio određeni novčani iznos, izvršenik u predlogu za protivizvršenje može da traži plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate tog iznosa. (3) Predlog za protivizvršenje iz stava 1 ovog člana može da se podnese u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog za protivizvršenje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončawa izvršnog postupka. (4) Izvršenik ne može prije isteka roka iz stava 3 ovog člana svoje potraživanje da ostvaruje u parničnom postupku. Postupak po predlogu za protivizvršenje Član 55 (1) Predlog iz člana 54 ovog zakona sud će dostaviti tražiocu izvršewa i pozvati ga da se u roku od tri dana izjasni o tom predlogu. (2) Ako se tražilac izvršewa usprotivi predlogu, sud će o njemu odlučiti nakon održanog ročišta. Ako se tražilac izvršewa u roku ne izjasni o predlogu, sud će ocijeniti hoće li o njemu odlučiti bez održavawa ročišta. (3) Rješenjem kojim prihvati predlog sud će naložiti tražiocu izvršewa da u roku od osam dana vrati izvršeniku ono što je izvršenjem dobio. Rješenje o protivizvršenju Član 56 (1) Na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješewa kojim je tražiocu izvršewa naloženo da izvršeniku vrati ono što je izvršenjem dobio, sud će, na predlog izvršenika, donijeti rješenje o protivizvršenju. (2) Protivizvršenje se sprovodi po odredbama ovog zakona o izvršenju. Nemogućnost protivizvršewa Član 57 Predlog za protivizvršenje neće se prihvatiti ako su u pogledu onoga što je tražilac izvršewa dobio izvršenjem nastupile takve stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće. 16. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 75/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 305 Ako je stranka izdala advokatu punomoć za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćewa u punomoći, advokat je na osnovu takve punomoći ovlašćen: 1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da dâ odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zakquči poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđewa; 2) da stavlja zahtjev za izvršenje ili obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva; 3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove; Ponedjeljak, 26.4.2010. 4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radwi u postupku, osim zastupawa na glavnoj raspravi. Član 307 Ako stranka u punomoći nije bliže odredila ovlašćewa punomoćnika, punomoćnik koji nije advokat može na osnovu takve punomoći da vrši sve radnje u postupku, ali mu je uvijek potrebno izričito ovlašćenje za povlačenje tužbe, za priznanje ili za odricanje od tužbenog zahtjeva, za zakqučenje poravnawa, za odricanje ili odustanak od pravnog lijeka i za prenošenje punomoći na drugo lice, kao i za podnošenje vanrednih pravnih lijekova. Član 309 Š...Ć 4) Sud je dužan da u toku cijelog postupka pazi da li je lice koje se pojavquje kao punomoćnik ovlašćeno za zastupanje. Ako sud utvrdi da lice koje se pojavquje kao punomoćnik nije ovlašćeno za zastupanje, ukinuće parnične radnje koje je to lice preduzelo, ako te radnje nije stranka naknadno odobrila. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000198 od 20. juna 2007. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 12. jula 2007. godine a apelacija je podnesena 1. avgusta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelanti osporavaju navedeno rješenje, tvrdeći da im je tim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VII.1. Pravo na pravično suđenje 22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 24. Ustavni sud primjećuje, prije svega, da se u konkretnom slučaju radi o postupku protivizvršewa po predlogu apelanata, te da je suština tog postupka da apelantima hitno bude vraćeno ono što su dali u izvršnom postupku, nakon što je otpao osnov po kojem su dali, odnosno nakon ukidawa izvršne isprave odlukom Vrhovnog suda. U konkretnom slučaju apelanti su po osnovu izvršne isprave platili tražiocu izvršewa određeni iznos, a odlukom revizionog suda izvršna isprava je ukinuta. 25. U kontekstu navedenog, Ustavni sud treba utvrditi da li je ishod predmetnog zahtjeva za protivizvršenje, kao dijela izvršnog postupka koji je rezultirao osporenom odlukom, bio odlučujući za ostvarivanje građanskih prava i obaveza apelanata u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su apelanti izvršili svoju novčanu obavezu na osnovu izvršne isprave. Rješenjem Vrhovnog suda u revizionom postupku pravosnažna presuda je ukinuta, te su apelanti tražili protivizvršenje, u skladu sa članom 54 stav 1 ZIP-a, kojim su regulisani razlozi za protivizvršenje, te je predviđeno da izvršenik može da traži protivizvršenje ako je izvršna isprava ukinuta. U suštini, time se "situacija" vraća u stanje koje je bilo prije izvršewa pravosnažne presude, što u konkretnom slučaju znači da apelanti dobiju nazad novac koji su dali tražiocu izvršewa. Stoga je ishod ovog postupka od presudne važnosti za ostvarivanje građanskih prava apelanata, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjewiv na konkretnu situaciju. 26. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se suština navoda apelanata odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a u vezi sa rokom u kom su apelanti trebali da ulože zahtjev za protivizvršenje, zbog čega im je zahtjev odbačen. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitawa koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 27. U skladu sa navedenim stanovištem, Ustavni sud će ispitati prigovore apelanata. Ustavni sud naglašava da bi jedan od primjera proizvoqnog utvrđivawa odlučnih činjenica i dokaza, od kojih zavisi ishod postupka, bio tumačenje istih činjenica i dokaza suprotno od wihove zakonske sadržine, što bi kasnije moglo da utiče na pravičnost suđewa. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Okružni sud naveo da su apelanti neblagovremeno podnijeli predlog za protivizvršenje, jer rok teče od momenta kada je reviziona odluka dostavljena wihovom advokatu. Dalje, Okružni sud je naveo da su apelanti obavijestili sud da su otkazali punomoć advokatu 1. septembra 2005. godine (dopis primljen u sudu 5. septembra 2005. godine ), kada je već reviziona odluka poslata advokatu. Okružni sud je smatrao da je neosnovan navod Osnovnog suda da su apelanti lično izjavili reviziju, pozivajući se na odredbe člana 300 st. 1 i 2 ZPP. 28. Dakle, iako se suština navoda apelanata odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno zakqučak suda od kada teče rok za podnošenje predloga za protivizvršenje (odnosno zakqučak Okružnog suda da rok teče od dostavljanja odluke po reviziji advokatu apelanata), Ustavni sud primjećuje da je utvrđivanje roka od izuzetne važnosti za apelante, kao i za konačan ishod postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su predlog za protivizvršenje i mogućnost da Broj 24 – Strana 261 se njemu udovoqi izuzetno efikasna pravna sredstva da apelanti dobiju nazad iznos koju su dali po osnovu izvršne isprave koja je naknadno ukinuta. Zbog toga je važno utvrditi da li je pravilno Okružni sud utvrdio činjenicu o početku toka roka za podnošenje predloga za protivizvršenje, što je u konačnici rezultiralo odlukom kojom se zahtjev odbacuje kao neblagovremen, a što će Ustavni sud ispitati. 29. Ustavni sud primjećuje da je apelante u parničnom postupku zastupao advokat Semiz Časlav. Nakon pravosnažno okončanog postupka, apelanti su lično izjavili reviziju. Ustavni sud naglašava da je članom 305 ZPP propisano koje radnje može da obavlja advokat na osnovu punomoći izdate za vođenje parnice, te je navedeno da advokat može da podnese pravni lijek. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o postupku po reviziji koja predstavlja vanredni pravni lijek. Dakle, na osnovu punomoći za zastupanje koju su dali apelanti u pravosnažno okončanom postupku, presuda po reviziji je poslata advokatu apelanata, koji (kako apelanti navode) u momentu njenog prijema i nije znao da postoji izvršni postupak, kao ni da postoji osnov za protivizvršenje. 30. Ustavni sud primjećuje da je i postupak izvršewa sproveden bez učestvovawa advokata Semiza Časlava koji je apelante zastupao u parničnom postupku. Ustavni sud primjećuje da apelante, kao izvršenike u izvršnom postupku, ne može da zastupa advokat iz parničnog postupka bez nove punomoći koja se odnosi na postupak izvršewa (član 305 stav 2 ZPP). Međutim, stanovište Okružnog suda je da rok od 30 dana teče od dana dostavljanja odluke po reviziji advokatu, te da nije važna činjenica da su apelanti podnijeli reviziju lično. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na sadržinu odredbe člana 305, kao i analognom primjenom člana 307 ZPP, upravo smatra da je od izuzetno velike važnosti činjenica da su apelanti lično podnijeli reviziju. Naime, apelanti su nakon pravosnažno okončanog postupka pokrenuli postupak po reviziji-vanredom pravnom lijeku-lično, te očekuju da će wima lično biti dostavljena odluka po reviziji, jer je, shodno wihovom mišljenju, postupak pravosnažno okončan i očigledno je da apelante više ne zastupa advokat. Nedostavljanje apelantima odluke po reviziji koju su apelanti lično podnijeli, već wihovom advokatu, jeste propust suda koji nikako ne može da se stavi na teret apelantima. 31. Dalje, Ustavni sud primjećuje da u konkretnoj pravnoj stvari stavljanje na teret apelantima "neznawa" da je wihov advokat primio odluku po reviziji, odnosno pozivanje na obavezu da je advokat bio dužan nakon otkaza punomoći da u narednih 15 dana preduzima radnje u korist apelanata nije prihvatqivo. U konkretnom slučaju apelanti ispravno navode da se ne radi o otkazu punomoći (iako su je naknadno, tj. 1. septembra 2005. godine otkazali), već o prestanku punomoći ranijem advokatu, jer je postupak pravosnažno okončan, a vanredni pravni lijek apelanti su uložili lično. 32. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je proizvoljan zakqučak Okružnog suda koji je u pogledu početka roka za podnošenje predloga za protivizvršenje utvrdio da u konkretnom slučaju rok za podnošenje predloga za protivizvršenje teče od dana kada je odluka po reviziji dostavljena advokatu. Naime, bez posebne punomoći apelanata da ih advokat zastupa u postupku po reviziji Okružni sud nije mogao da donese zakqučak da je to jedna od radwi za koju je advokat ovlašćen da je obavlja u okviru člana 305 ZPP, te da nije od važnosti činjenica da su apelanti lično podnijeli reviziju. Osim toga, Ustavni sud primjećuje (na osnovu spisa iz izvršnog postupka) da advokat kojem je poslata odluka po reviziji nije zastupao apelante u postupku izvršewa. Zbog toga je Okružni sud bez dovoqno obrazložewa i neosnovanih argumenata u svojoj odluci zakqučio da je predlog za protivizvršenje koji su apelanti podnijeli neblagovremen, čime su apelanti onemogućeni da realizuju svoja prava. 33. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo apelanata na pravično Broj 24 – Strana 262 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 26.4.2010. suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 34. Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata u vezi sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. u Sarajevu broj P-2431/01 B od 18. juna 2004. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". VIII. Zakqučak 35. Ustavni sud zakqučuje da stanovište Okružnog suda da se rok za podnošenje predloga za protivizvršenje računa od dana kada je reviziona odluka kojom je ukinuta pravosnažna isprava dostavljena advokatu koji je apelante zastupao u pravosnažno okončanom parničnom postupku, bez obzira na to što su apelanti podnijeli reviziju lično, zbog čega im je predlog za protivizvršenje odbačen kao neblagovremen i zbog čega su onemogućeni da bez meritornog ispitivawa predloga ostvare svoja prava, krši princip prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. OBRAZLOŽENJE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2245/07, rješavajući apelaciju Hajrudina Čampare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Hajrudina Čampare. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine. Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, Hajrudinu Čampari isplati iznos od 750,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Čampare podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 I. Uvod 1. Hajrudin Čampara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 2. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2431/01 B od 18. juna 2004. godine. Apelant se žali i da je postupak odlučivanja po njegovom tužbenom zahtjevu trajao nerazumno dugo, te je zatražio da mu Ustavni sud odredi pravičnu naknadu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te KJKP "Toplane" Sarajevo, kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 26. septembra 2008. godine. Općinski sud je odgovor dostavio 19. augusta 2008. godine. Tuženi je odgovor dostavio 22. jula 2008. godine. 4. Ustavni sud je 19. novembra 2009. godine od Općinskog suda zatražio da mu dostavi cjelokupni spis u kojem je po apelantovoj tužbi postupak pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine. Općinski sud nije dostavio predmetni spis. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda, te tuženog dostavljeni su apelantu 17. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Apelant je 26. oktobra 2001. godine pred Općinskim sudom pokrenuo postupak protiv tuženog radi naknade štete nastale na njegovom stanu prilikom ispiranja instalacija centralnog grijanja koje je obavljao tuženi, kao ovlašteni izvođač navedenih radova. Prema navodima iz tužbe, tuženi je propustio da preduzme prethodne mjere provjere prije otpočinjanja navedenih radova, s obzirom na činjenicu da je ove radove preduzimao prvi put nakon okončanja rata, te da nije provjerio stanje instalacija centralnog grijanja u pojedinim stanovima. Zbog ovog propusta, prilikom puštanja vode u sistem, uslijed neispravnih instalacija u stanu iznad njegovog, došlo je do izlivanja vode, tako da su u njegovom stanu svi plafoni i zidovi ispucali, te je oštećen parket u dvije sobe i hodniku. Za saniranje štete prouzrokovane na opisani način apelant je tražio iznos od 4.550, 00 KM. 8. Prema apelantovim navodima, Općinski sud je zakazao ročište 4. januara 2002. godine. Ovo ročište je, na molbu tuženog, odgođeno za 6. februar 2002. godine. 9. Na pripremnom ročištu održanom 6. februara 2002. godine tuženi je istakao da je tužba podnesena nakon proteka roka od tri godine, odnosno da je, prema njegovom saznanju, štetni događaj nastupio 25. augusta 1998. godine. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 10. Prema apelantovim navodima, nakon toga održana su četiri ročišta, tj. 9. maja 2002. godine, 26. juna 2002. godine, 25. septembra 2002. godine, 19. novembra 2002. godine. 11. Dalje, prema apelantovim navodima, ročište za glavnu raspravu održano 22. januara 2003. godine nastavljeno je 26. marta 2003. godine, te 9. juna 2003. godine. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti zašto je ročište od 22. januara 2003. godine nastavljano dva puta. Tokom 2003. godine Općinski sud je zakazao i održao još dva ročišta, 16. septembra 2003. godine i 11. decembra 2003. godine. 12. Naredno pripremno ročište zakazano je i održano 10. februara 2004. godine. Iz predočenog proizlazi da je na ovom ročištu tuženi istakao prigovor o zastarjelosti potraživanja, zasnovan na činjenici da su prošle više od 3 godine od apelantovog saznanja za štetu i počinioca štete s obzirom na to da je tužba podnesena 26. oktobra 2001. godine. 13. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 26. aprila 2004. godine izvedeni su dokazi čitanjem isprava koje su predočili apelant i tuženi, i to: nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke od 17. novembra 1998. godine, zapisnika Općinskog suda broj R-1151/98, nalaza sudskog vještaka od 12. decembra 2003. godine, izjave svjedoka T.S. od 25. septembra 2002. godine, obavještenja tuženog od 27. oktobra 1998. godine, radnog naloga tuženog od 5. augusta do 22. septembra 1998. godine, apelantovog akta od 16. septembra 2003. godine, izjave predstavnika "Sarajevostana" na ročištu od 26. marta 2003. godine, izjave svjedoka F.N. na ročištu od 26. marta 2003. godine i izjave svjedoka S.Z. na ročištu od 26. marta 2003. godine. 14. Općinski sud je Presudom broj P-2431/01 od 18. juna 2004. godine apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, te ga obavezao na plaćanje takse na tužbu i presudu u naznačenom iznosu. U obrazloženju presude iscrpno je iznesen sadržaj nekih od dokaza provedenih na glavnoj raspravi, te je zaključeno da je prigovor o zastari koji je iznio tuženi osnovan. Naime, na osnovu provedenih dokaza konstatirano je da je apelant za štetni događaj saznao 25. augusta 1998. godine i da su štetni događaj prouzrokovali radnici tuženog kada su vršili probno ispitivanje instalacija centralnog grijanja. Komisija Općinskog suda je 27. augusta 1998. godine zapisnički konstatirala da je voda prodrla u stan na nižoj etaži i nakvasila plafonsku konstrukciju, a da je tužba podnesena 26. oktobra 2001. godine, dakle, nakon isteka roka od 3 godine od saznanja za štetu. U vezi s tim je istaknuto da apelant nije pružio dokaze da je sudskim putem tražio od tuženog da mu nadoknadi štetu, niti je pružio dokaze sudu da se obraćao neposredno tuženom radi naknade štete. Najzad, ukazano je na član 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a kojim je regulirano da potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. 15. Apelant je na presudu Općinskog suda izjavio žalbu Kantonalnom sudu, prema njegovoj tvrdnji, 19. jula 2004. godine. U žalbi je istakao da je prvostepeni sud propustio da odluči o prigovoru pasivne legitimacije koji je tuženi iznio, a koji je prema utvrđenom redoslijedu rješavanja, morao riješiti prije istaknutog prigovora o zastarjelosti potraživanja. Dalje, apelant je istakao da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je za štetu, odnosno njen obim, saznao 25. augusta 1998. godine, tj. istog dana kada se desila poplava u stanu iznad njegovog. Apelant je istakao da je proces sušenja zidova u stanu trajao oko 2 mjeseca, te da je tek po završetku ovog procesa angažirao vještaka s ciljem procjene obima nastale štete. Na osnovu navedenog, apelant je zaključio da je za obim štete saznao tek nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka, pa da je, u skladu s tim, i njegova tužba za naknadu štete podnesena unutar zastarnog roka od 3 godine, odnosno da je istaknuti prigovor o zastari potraživanja neosnovan. 16. Iz predočenog se ne može zaključiti kada je Općinski sud apelantovu žalbu sa spisom dostavio na odlučivanje Kantonalnom sudu. Broj 24 – Strana 263 17. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine apelantovu žalbu u cijelosti odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da je nesporno da se štetni događaj desio 25. augusta 1998. godine, kada je tužilac saznao za štetnika, te da je šteta pričinjena na njegovom stanu. Dalje, s obzirom na prirodu nastale štete, te činjenicu da je nastala u toku ljeta, tj. u augustu kada su visoke temperature, Kantonalni sud je na osnovu procjene okolnosti konkretnog slučaja utvrdio da je apelant za obim nastale štete mogao saznati maksimalno u roku od 15 dana, tj. 12. septembra 1998. godine, pa da je apelantu od tada i počeo teći rok zastarjelosti predmetnog potraživanja. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov navod da mu je trebalo 2 mjeseca da sazna za obim nastale štete neosnovan. Dalje, s obzirom na to da je tužba prvostepenom sudu podnesena 26. oktobra 2001. godine, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud postupio pravilno kada je zaključio da je prigovor o zastarjelosti potraživanja osnovan, odnosno da je protekao rok od 3 godine propisan članom 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor da je prvostepeni sud propustio da odluči o istaknutom tuženikovom prigovoru o pasivnoj legitimaciji. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud, upuštajući se u meritorno odlučivanje, očigledno nije prihvatio ovaj prigovor. Također, istaknuto je da je, prema redoslijedu rješavanja određenih stvari u postupku, prvostepeni sud prvo morao riješiti ovaj prigovor, te da je nejasna svrha isticanja ovog žalbenog navoda jer, kada bi ovaj prigovor i bio osnovan, apelantov tužbeni zahtjev bi bio odbijen, a što je i učinjeno osporenom presudom. Najzad, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo i pri tome nije počinio povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. 18. Apelantu je presuda Kantonalnog suda uručena 4. juna 2007. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je Općinski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, apelant ističe da su navodi suda da je za štetu i štetnika saznao na dan štetnog događaja, tj. 25. augusta 2001. godine, apsolutno proizvoljni i da sud ove tvrdnje nije zasnovao niti na jednom dokazu. Naime, apelant ističe da je za štetnika saznao tek 16. oktobra 2001. godine od komšije iz čijeg stana je voda procurila u njegov stan, kada ga je ovaj obavijestio da je i on podnio tužbu protiv tuženog. Dalje, apelant navodi da je iz radnog naloga tuženog uloženog u spis na ročištu održanom 24. decembra 2002. godine, a koji je proveden kao dokaz na glavnoj raspravi, te koji je njemu dostavljen tek na izričito traženje, saznao da je manji dio radnika tuženog u vrijeme nastanka štetnog događaja radio u zgradi u kojoj se nalazi njegov stan, te da je jedan od radnika prouzrokovao štetni događaj kada je, bez ovlaštenja svog šefa, odvrnuo glavni ventil i time pustio vodu u popucale cijevi instalacija parnog grijanja. U toku cijelog postupka tuženi nije htio otkriti identitet svog radnika koji je postupao bez ovlaštenja svog šefa. Na osnovu navedenog, apelant zaključuje da je za štetnika N.N., radnika tuženog, saznao tek na ročištu održanom 24. decembra 2002. godine, pa da je, u skladu s tim, sud propustio da primijeni član 170. Zakona o obligacionim odnosima i utvrdi odgovornost tuženog, jer je štetu prouzrokovao njegov radnik na radu, odnosno u vezi sa radom. U pogledu činjenice kada je saznao za Broj 24 – Strana 264 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH štetu, apelant ističe iste navode kao i u žalbi na presudu Općinskog suda, tj. da je za štetu saznao, odnosno njeno konačno stanje, 17. novembra 1998. godine, kada je stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio obim nastale štete. U vezi s tim, apelant ističe da iz izjave vještaka proizlazi da nije bilo moguće utvrditi koliko je vremena potrebno da bi se u cijelosti ispoljila nastala šteta, te da se šteta u 100% iznosu može utvrditi tek kada se izvedu svi radovi potrebni za njeno otklanjenje. Također, apelant ističe da je Općinski sud odlučivao o prigovoru o zastarijevanju koji nije bio postavljen, te da je propustio da odluči o prigovoru o pasivnoj legitimaciji. U pogledu presude Kantonalnog suda, apelant ističe da je ovaj sud zloupotrebom prava utvrdio da mu je bilo dovoljno 15 dana da sazna za obim nastale štete. Zloupotreba prava se, prema apelantovom mišljenju, ogleda u činjenici da sud nije stručni organ koji može davati ovakve ocjene, jer je za to potrebno stručno znanje vještaka građevinske struke. Najzad, povreda prava na pravično suđenje, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je postupak trajao 5 godina i 7 mjeseci, da je u ovom postupku sud odlučivao o prigovoru o zastari koji nije istican, te da je zatražio da mu "Ustavni sud, na ime kompenzacije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, dosudi 3.000,00 KM". Povreda prava na imovinu, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, čime ga je onemogućio da nadoknadi štetu koja je pričinjena na stanu koji je njegovo vlasništvo. b) Odgovor na apelaciju 20. Općinski sud je u odgovoru istakao da je strankama u toku postupka bila data mogućnost da iznose činjenice i predlažu dokaze, te da je presuda donesena na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog provedenog dokaza posebno, kao i svih dokaza zajedno. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede prava na koje apelant ukazuje u apelaciji. Odgovor je zaključen konstatacijom da je postupajućoj sutkinji spis dodijeljen 10. februara 2004. godine, a da je presuda donesena 18. juna 2004. godine, te da je tuženi u toku postupka istakao prigovor o zastarijevanju. 21. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da u svemu ostaje pri stavovima iznesenim u osporenoj presudi, te da u postupku odlučivanja po žalbi nije bilo povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. 22. Tuženi je u odgovoru istakao da su složenost postupka i utvrđivanje potpunog činjeničnog stanja bitno utjecali na njegovu dužinu, a sve radi donošenja zakonite odluke. Dalje, istaknuto je da je Općinski sud pravilno utvrdio da je štetni događaj nastao 25. augusta 1998. godine, a što ni apelant ne osporava u apelaciji, te da je na osnovu toga pravilno primijenio materijalno pravo. Tuženi je zaključio da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. V. Relevantni propisi 23. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 186. Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Član 376. Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Š...Ć Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Ponedjeljak, 26.4.2010. Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (...) (3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. (4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dužina postupka pred nadležnim redovnim sudovima, kao i presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. juna 2007. godine, a apelacija je podnesena 2. augusta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum Pravo na pravično suđenje 28. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. 29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...). Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 31. Apelant, prije svega, ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, jer su i Općinski sud i Kantonalni sud pogrešno utvrdili da je za štetu i štetnika saznao 25. augusta 1998. godine, tj. kada se štetni događaj desio, pa da su na osnovu toga zaključili da je njegova tužba od 26. oktobra 2001. godine podnesena nakon proteka zastarnog roka od 3 godine iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima. 32. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopće zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 33. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev razmatran na dvije instance u postupku pred redovnim sudovima, te da ni u jednoj fazi postupka apelant nije bio uskraćen za mogućnost da u prilog svog tužbenog zahtjeva iznosi činjenice i predlaže dokaze, niti mu je bila uskraćena mogućnost da raspravlja o prijedlozima, činjenicama i dokazima tuženog. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su postupajući sudovi dali jasne i obrazložene razloge zbog kojih su ocijenili da je prigovor o zastari potraživanja istaknut od tuženog osnovan, pa u skladu s tim zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev podnesen nakon što je nastupio rok zastarjelosti iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, postupajući sudovi su na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je apelant saznao za štetu i štetnika 28. augusta 1998. godine, te da mu je, s obzirom na okolnosti pod kojim je šteta nastala, bilo potrebno najviše 15 dana da bi utvrdio i obim nastale štete. Pri tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su sudovi u primjeni prava postupali proizvoljno i na diskriminatorski način. 34. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku 35. Dalje, apelant smatra da je postupak u kojem je pokušavao ostvariti pravo na naknadu štete trajao neopravdano dugo, zbog čega mu je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. a) Relevantni principi 36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Broj 24 – Strana 265 37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 38. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 39. Apelant je postupak radi ostvarivanja naknade štete pokrenuo podnošenjem tužbe pred Općinskim sudom 26. oktobra 2001. godine. Ovaj postupak okončan je osporenom presudom Kantonalnog suda od 4. juna 2007. godine. Dakle, cjelokupni postupak po apelantovoj tužbi je trajao 5 godina i 7 mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 40. Apelant je podnošenjem tužbe od 26. oktobra 2001. godine pokrenuo postupak za ostvarivanje prava po osnovu naknade štete prouzrokovane na njegovom stanu. Ustavni sud primjećuje da iz svega predočenog prozlazi da je u postupku prikupljena obimna dokazna građa radi pravilnog utvrđenja relevantne činjenice, momenta saznanja za štetu i štetnika, a na osnovu kojeg je ocijenjen i prigovor o zastari potraživanja koji je istakao tuženi. Međutim, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o naročito složenom postupku kako u pogledu činjeničnih, tako i pogledu pravnih pitanja, a što bi moglo biti od utjecaja na dužinu konkretnog postupka. 41. Na osnovu navoda iz apelacije i osporenih presuda proizlazi da je Općinski sud po apelantovoj tužbi podnesenoj 26. oktobra 2001. godine postupak okončao donošenjem presude 18. juna 2004. godine, odnosno da je postupak trajao 2 godine i 7 mjeseci. U navedenom periodu održano je 13 ročišta. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da li je navedeni broj ročišta bio svrsishodan i opravdan s obzirom na to da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije izjašnjavao o navodima o trajanju postupka, a na traženje Ustavnog suda predmetni spis nije dostavljen. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je jedino istakao da je postupajuća sutkinja spisom zadužena 10. februara 2004. godine, a da je presuda donesena 18. juna 2004. godine. 42. Apelant je na presudu Općinskog suda izjavio žalbu 19. jula 2004. godine. Presuda Kantonalnog suda od 6. aprila 2007. godine apelantu je uručena tek 4. juna 2007. godine. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud se nije izjašnjavao o apelantovim navodima o dužini postupka. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti zašto je postupak odlučivanja po apelantovoj žalbi trajao 2 godine i 8 mjeseci. 43. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud na osnovu predočenog nije mogao zaključiti da je on u bilo kojoj fazi postupka pred nadležnim sudovima svojim radnjama ili propuštanjem doprinio njegovoj dužini. U tom smislu, na drugačiji zaključak ne upućuju ni odgovori na apelaciju koje su dostavili redovni sudovi. 44. Imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom postupku, da se iz svega predočenog ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka, te najzad da postupajući sudovi nisu predočili bilo kakvo objašnjenje za ukupnu dužinu postupka od 5 godina i 7 mjeseci, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije zadovoljen zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Broj 24 – Strana 266 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Pravo na imovinu 45. Najzad, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da kršenje ovog prava apelant zasniva na identičnim navodima kao i u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je detaljno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. Apelant je zatražio da mu se naknadi primjerena šteta zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te označio iznos od 3.000,00 KM koji bi mu na ime toga trebalo da bude određen. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda, u skladu sa kriterijima koje je uspostavio Evropski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 47. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji zakonom nije označen kao hitan, te da je postupak trajao 5 godina i 7 mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od ukupno 750,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka radi odlučivanja po tužbi za naknadu štete od 5 godina i 7 mjeseci može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnih sudova, te kada nisu dati razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi dali jasne i obrazložene razloge na osnovu kojih su primijenili relevantne zakonske propise, a iz svega predočenog se ne može zaključiti da su pri tom postupali proizvoljno i diskriminatorski. 50. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2245/07, rješavajući apelaciju Hajrudina Čampare, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Hajrudina Čampare. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnome roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnoga suda u Sarajevu broj Gž-2224/04 od 6. travnja 2007. godine. Na temelju članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, Hajrudinu Čampari isplati iznos od 750,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnome roku. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Hajrudina Čampare podnesena protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj Gž-2224/04 od 6. travnja 2007. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj P-2431/01 B od 18. lipnja 2004. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Hajrudin Čampara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 2. kolovoza 2007. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2224/04 od 6. travnja 2007. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2431/01 B od 18. lipnja 2004. godine. Apelant se žali i da je postupak odlučivanja po njegovom tužbenom zahtjevu trajao nerazumno dugo, te je zatražio da mu Ustavni sud odredi pravičnu naknadu zbog nedonošenja odluke u razumnome roku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnoga suda, od Kantonalnoga i Općinskoga suda, te KJKP "Toplane" Sarajevo, kao sudionika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8. srpnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 26. rujna 2008. godine. Općinski sud je odgovor dostavio 19. kolovoza 2008. godine. Tuženi je odgovor dostavio 22. srpnja 2008. godine. 4. Ustavni sud je 19. studenoga 2009. godine od Općinskoga suda zatražio da mu dostavi cjelokupni spis u kojem je po apelantovoj tužbi postupak pravomoćno okončan Presudom Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Kantonalnoga suda broj Gž-2224/04 od 6. travnja 2007. godine. Općinski sud nije dostavio predmetni spis. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, odgovori Kantonalnoga i Općinskoga suda, te tuženog dostavljeni su apelantu 17. studenoga 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnome sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Apelant je 26. listopada 2001. godine pred Općinskim sudom pokrenuo postupak protiv tuženoga u svrhu naknade štete nastale na njegovu stanu prigodom ispiranja instalacija centralnoga grijanja koje je obavljao tuženi, kao ovlašteni izvođač navedenih radova. Prema navodima iz tužbe, tuženi je propustio poduzeti prethodne mjere provjere prije otpočinjanja navedenih radova, obzirom na činjenicu da je ove radove poduzimao prvi put nakon okončanja rata, te da nije provjerio stanje instalacija centralnoga grijanja u pojedinim stanovima. Zbog ovoga propusta, prigodom puštanja vode u sustav, uslijed neispravnih instalacija u stanu iznad njegova, došlo je do izlivanja vode, tako da su u njegovu stanu svi plafoni i zidovi ispucali, te je oštećen parket u dvije sobe i hodniku. Za saniranje štete prouzročene na opisani način apelant je tražio iznos od 4.550, 00 KM. 8. Prema apelantovim navodima, Općinski sud je zakazao ročište 4. siječnja 2002. godine. Ovo ročište je, na molbu tuženoga, odgođeno za 6. veljaču 2002. godine. 9. Na pripremnome ročištu održanom 6. veljače 2002. godine tuženi je istaknuo da je tužba podnesena nakon proteka roka od tri godine, odnosno da je, prema njegovu saznanju, štetni događaj nastupio 25. kolovoza 1998. godine. 10. Prema apelantovim navodima, nakon toga održana su četiri ročišta, tj. 9. svibnja 2002. godine, 26. lipnja 2002. godine, 25. rujna 2002. godine, 19. studenoga 2002. godine. 11. Dalje, prema apelantovim navodima, ročište za glavnu raspravu održano 22. siječnja 2003. godine nastavljeno je 26. ožujka 2003. godine, te 9. lipnja 2003. godine. Iz predočenoga Ustavnome sudu ne može se zaključiti zašto je ročište od 22. siječnja 2003. godine nastavljano dva puta. Tijekom 2003. godine Općinski sud je zakazao i održao još dva ročišta, 16. rujna 2003. godine i 11. prosinca 2003. godine. 12. Naredno pripremno ročište zakazano je i održano 10. veljače 2004. godine. Iz predočenog proizlazi da je na ovome ročištu tuženi istaknuo prigovor o zastari tražbine, utemeljen na činjenici da su prošle više od 3 godine od apelantova saznanja za štetu i počinitelja štete obzirom na to da je tužba podnesena 26. listopada 2001. godine. 13. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 26. travnja 2004. godine izvedeni su dokazi čitanjem isprava koje su predočili apelant i tuženi, i to: nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke od 17. studenoga 1998. godine, zapisnika Općinskoga suda broj R-1151/98, nalaza sudbenoga vještaka od 12. prosinca 2003. godine, izjave svjedoka T.S. od 25. rujna 2002. godine, obavijesti tuženoga od 27. listopada 1998. godine, radnoga naloga tuženoga od 5. kolovoza do 22. rujna 1998. godine, apelantovih akata od 16. rujna 2003. godine, izjave predstavnika "Sarajevostana" na ročištu od 26. ožujka 2003. godine, izjave svjedoka F.N. na ročištu od 26. ožujka 2003. godine i izjave svjedoka S.Z. na ročištu od 26. ožujka 2003. godine. 14. Općinski sud je Presudom broj P-2431/01 od 18. lipnja 2004. godine apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, te ga obvezao na plaćanje pristojbe na tužbu i presudu u naznačenome iznosu. U obrazloženju presude iscrpno je iznesen sadržaj nekih od dokaza provedenih na glavnoj raspravi, te je zaključeno da je prigovor o zastari koji je iznio tuženi utemeljen. Naime, na temelju provedenih dokaza konstatirano je da je apelant za štetni događaj saznao 25. kolovoza 1998. godine i da su štetni događaj prouzročili djelatnici tuženoga kada su vršili probno ispitivanje instalacija centralnoga grijanja. Povjerenstvo Općinskoga suda Broj 24 – Strana 267 je 27. kolovoza 1998. godine zapisnički konstatiralo da je voda prodrla u stan na nižoj etaži i nakvasila plafonsku konstrukciju, a da je tužba podnesena 26. listopada 2001. godine, dakle, nakon isteka roka od 3 godine od saznanja za štetu. U svezi s tim je istaknuto da apelant nije pružio dokaze da je sudbenim putem tražio od tuženoga da mu nadoknadi štetu, niti je pružio dokaze sudu da se obraćao izravno tuženom radi naknade štete. Najzad, ukazano je na članak 376. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima, a kojim je regulirano da tražbine naknade prouzročene štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. 15. Apelant je na presudu Općinskoga suda izjavio priziv Kantonalnome sudu, prema njegovoj tvrdnji, 19. srpnja 2004. godine. U prizivu je istaknuo da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o prigovoru pasivne legitimacije koji je tuženi iznio, a koji je prema utvrđenome redoslijedu rješavanja, morao riješiti prije istaknutoga prigovora o zastari tražbine. Dalje, apelant je istaknuo da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je za štetu, odnosno njezin opseg, saznao 25. kolovoza 1998. godine, tj. istoga dana kada se desila poplava u stanu iznad njegova. Apelant je istaknuo da je proces sušenja zidova u stanu trajao oko 2 mjeseca, te da je tek po završetku ovoga procesa angažirao vještaka u svrhu procjene opsega nastale štete. Na temelju navedenoga, apelant je zaključio da je za opseg štete saznao tek nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka, pa da je, sukladno tomu, i njegova tužba za naknadu štete podnesena unutar zastarnoga roka od 3 godine, odnosno da je istaknuti prigovor o zastari tražbine neutemeljen. 16. Iz predočenoga se ne može zaključiti kada je Općinski sud apelantov priziv sa spisom dostavio na odlučivanje Kantonalnome sudu. 17. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2224/04 od 6. travnja 2007. godine apelantov priziv u cijelosti odbio kao neutemeljen i potvrdio presudu Općinskoga suda. U obrazloženju presude je istaknuto da je nepobitno da se štetni događaj desio 25. kolovoza 1998. godine, kada je tužitelj saznao za štetnika, te da je šteta pričinjena na njegovu stanu. Dalje, obzirom na narav nastale štete, te činjenicu da je nastala tijekom ljeta, tj. u kolovozu kada su visoke temperature, Kantonalni sud je na temelju procjene okolnosti konkretnoga slučaja utvrdio da je apelant za opseg nastale štete mogao saznati maksimalno u roku od 15 dana, tj. 12. rujna 1998. godine, pa da je apelantu od tada i počeo teći rok zastare predmetne tražbine. Na temelju navedenoga, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov navod da su mu trebala 2 mjeseca da sazna za opseg nastale štete neutemeljen. Dalje, obzirom na to da je tužba prvostupanjskome sudu podnesena 26. listopada 2001. godine, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud postupio pravilno kada je zaključio da je prigovor o zastari tražbine utemeljen, odnosno da je protekao rok od 3 godine propisan člankom 376. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima. Neutemeljenim je ocijenjen i apelantov prigovor da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o istaknutome tuženikovom prigovoru o pasivnoj legitimaciji. U svezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da prvostupanjski sud, upuštajući se u meritorno odlučivanje, očigledno nije prihvatio ovaj prigovor. Također, istaknuto je da je, prema redoslijedu rješavanja određenih stvari u postupku, prvostupanjski sud prvo morao riješiti ovaj prigovor, te da je nejasna svrha isticanja ovoga prizivnoga navoda jer, kada bi ovaj prigovor i bio utemeljen, apelantov tužbeni zahtjev bi bio odbijen, što je i učinjeno pobijanom presudom. Najzad, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo i pri tomu nije počinio povredu odredaba parničnoga postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. 18. Apelantu je presuda Kantonalnoag suda uručena 4. lipnja 2007. godine. Broj 24 – Strana 268 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je Općinski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, apelant ističe da su navodi suda da je za štetu i štetnika saznao na dan štetnoga događaja, tj. 25. kolovoza 2001. godine, apsolutno proizvoljni i da sud ove tvrdnje nije utemeljio niti na jednom dokazu. Naime, apelant ističe da je za štetnika saznao tek 16. listopada 2001. godine od susjeda iz čijeg stana je voda procurila u njegov stan, kada ga je ovaj obavijestio da je i on podnio tužbu protiv tuženoga. Dalje, apelant navodi da je iz radnoga naloga tuženoga uloženog u spis na ročištu održanom 24. prosinca 2002. godine, a koji je proveden kao dokaz na glavnoj raspravi, te koji je njemu dostavljen tek na izričito traženje, saznao da je manji dio djelatnika tuženoga u vrijeme nastanka štetnoga događaja radio u zgradi u kojoj se nalazi njegov stan, te da je jedan od djelatnika prouzročio štetni događaj kada je, bez ovlasti svoga šefa, odvrnuo glavni ventil i time pustio vodu u popucale cijevi instalacija centralnoga grijanja. U tijeku cijeloga postupka tuženi nije htio otkriti identitet svoga djelatnika koji je postupao bez ovlasti svoga šefa. Na temelju navedenog, apelant zaključuje da je za štetnika N.N., djelatnika tuženoga, saznao tek na ročištu održanom 24. prosinca 2002. godine, pa da je, sukladno tomu, sud propustio primijeniti članak 170. Zakona o obligacijskim odnosima i utvrditi odgovornost tuženoga, jer je štetu prouzročio njegov djelatnik na radu, odnosno u svezi sa radom. Glede činjenice kada je saznao za štetu, apelant ističe iste navode kao i u prizivu na presudu Općinskoga suda, tj. da je za štetu saznao, odnosno njezino konačno stanje, 17. studenoga 1998. godine, kada je stalni sudbeni vještak u svome nalazu i mišljenju utvrdio opseg nastale štete. U svezi s tim, apelant ističe da iz izjave vještaka proizlazi da nije bilo moguće utvrditi koliko je vremena potrebito da bi se u cijelosti ispoljila nastala šteta, te da se šteta u 100% iznosu može utvrditi tek kada se izvedu svi radovi potrebiti za njezino otklanjenje. Također, apelant ističe da je Općinski sud odlučivao o prigovoru o zastari koji nije bio postavljen, te da je propustio odlučiti o prigovoru o pasivnoj legitimaciji. Glede presude Kantonalnoga suda, apelant ističe da je ovaj sud zlouporabom prava utvrdio da mu je bilo dostatno 15 dana da sazna za opseg nastale štete. Zlouporaba prava se, prema apelantovome mišljenju, ogleda u činjenici da sud nije stručno tijelo koje može davati ovakve ocjene, jer je za to potrebno stručno znanje vještaka građevinske struke. Najzad, povreda prava na pravično suđenje, prema apelantovome mišljenju, ogleda se u činjenici da je postupak trajao 5 godina i 7 mjeseci, da je u ovome postupku sud odlučivao o prigovoru o zastari koji nije istican, te da je zatražio da mu "Ustavni sud, na ime kompenzacije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, dosudi 3.000,00 KM". Povreda prava na imovinu, prema apelantovu mišljenju, ogleda se u činjenici da je sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, čime ga je onemogućio da nadoknadi štetu koja je pričinjena na stanu koji je njegovo vlasništvo. b) Odgovor na apelaciju 20. Općinski sud je u odgovoru istaknuo da je strankama u tijeku postupka bila dana mogućnost da iznose činjenice i predlažu dokaze, te da je presuda donesena na temelju savjesne i brižljive ocjene svakoga provedenoga dokaza posebice, kao i svih dokaza zajedno. Obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede prava na koje apelant ukazuje u apelaciji. Odgovor je zaključen konstatacijom da je postupajućoj sutkinji spis dodijeljen 10. Ponedjeljak, 26.4.2010. veljače 2004. godine, a da je presuda donesena 18. lipnja 2004. godine, te da je tuženi u tijeku postupka istaknuo prigovor o zastari. 21. Kantonalni sud je u odgovoru istaknuo da u svemu ostaje pri stajalištima iznesenim u pobijanoj presudi, te da u postupku odlučivanja po prizivu nije bilo povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. 22. Tuženi je u odgovoru istaknuo da su složenost postupka i utvrđivanje potpunoga činjeničnoga stanja bitno utjecali na njegovu duljinu, a sve radi donošenja zakonite odluke. Dalje, istaknuto je da je Općinski sud pravilno utvrdio da je štetni događaj nastao 25. kolovoza 1998. godine, a što ni apelant ne pobija u apelaciji, te da je na temelju toga pravilno primijenio materijalno pravo. Tuženi je zaključio da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. V. Relevantni propisi 23. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) u relevantnome dijelu glasi: Članak 186. Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Članak 376. Tražbina naknade prouzročene štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ova tražbina zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Š...Ć Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 217. (1) Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. (...) (3) Drugostupanjski sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. (4) Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. U konkretnome slučaju predmet pobijanja apelacijom je duljina postupka pred nadležnim redovitim sudovima, kao i Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH presuda Kantonalnoga suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 4. lipnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 2. kolovoza 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum Pravo na pravično suđenje 28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog pogrešno utvrđenog činjeničnoga stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnome roku. 29. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...). 31. Apelant, prije svega, ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava, jer su i Općinski sud i Kantonalni sud pogrešno utvrdili da je za štetu i štetnika saznao 25. kolovoza 1998. godine, tj. kada se štetni događaj desio, pa da su na temelju toga zaključili da je njegova tužba od 26. listopada 2001. godine podnesena nakon proteka zastarnoga roka od 3 godine iz članka 376. Zakona o obligacijskim odnosima. 32. U svezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnoga suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopće zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnoga suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnome slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 33. Iz predočenoga Ustavnome sudu proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev razmatran na dvije instance u postupku Broj 24 – Strana 269 pred redovitim sudovima, te da ni u jednoj fazi postupka apelant nije bio uskraćen za mogućnost da u prilog svoga tužbenoga zahtjeva iznosi činjenice i predlaže dokaze, niti mu je bila uskraćena mogućnost da raspravlja o prijedlozima, činjenicama i dokazima tuženoga. Iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da su postupajući sudovi dali jasne i obrazložene razloge zbog kojih su ocijenili da je prigovor o zastari tražbine istaknut od tuženoga utemeljen, pa sukladno tomu zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev podnesen nakon što je nastupio rok zastare iz članka 376. Zakona o obligacijskim odnosima. Naime, postupajući sudovi su na temelju provedenih dokaza utvrdili da je apelant saznao za štetu i štetnika 28. kolovoza 1998. godine, te da mu je, obzirom na okolnosti pod kojim je šteta nastala, bilo potrebno najviše 15 dana da bi utvrdio i opseg nastale štete. Pri tomu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su sudovi u primjeni prava postupali proizvoljno i na diskriminatorski način. 34. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni. Pravo na donošenje odluke u razumnome roku 35. Dalje, apelant smatra da je postupak u kojem je pokušavao ostvariti pravo na naknadu štete trajao neopravdano dugo, zbog čega mu je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnome roku. a) Relevantna načela 36. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 37. Osim toga, prema praksi Europskoga i Ustavnoga suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Europski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 38. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudbeni postupci imaju žuran karakter (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 39. Apelant je postupak radi ostvarivanja naknade štete pokrenuo podnošenjem tužbe pred Općinskim sudom 26. listopada 2001. godine. Ovaj postupak okončan je pobijanom presudom Kantonalnoga suda od 4. lipnja 2007. godine. Dakle, cjelokupni postupak po apelantovoj tužbi je trajao 5 godina i 7 mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 40. Apelant je podnošenjem tužbe od 26. listopada 2001. godine pokrenuo postupak za ostvarivanje prava po osnovi naknade štete prouzročene na njegovu stanu. Ustavni sud primjećuje da iz svega predočenoga prozlazi da je u postupku prikupljena opsežna dokazna građa radi pravilnog utvrđenja relevantne činjenice, momenta saznanja za štetu i štetnika, a na temelju kojeg je ocijenjen i prigovor o zastari tražbine koji je istaknuo tuženi. Međutim, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnome slučaju radilo o osobito složenome postupku kako glede činjeničnih, tako i glede pravnih pitanja, a što bi moglo biti od utjecaja na duljinu konkretnoga postupka. 41. Na temelju navoda iz apelacije i pobijanih presuda proizlazi da je Općinski sud po apelantovoj tužbi podnesenoj 26. listopada 2001. godine postupak okončao donošenjem presude Broj 24 – Strana 270 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 18. lipnja 2004. godine, odnosno da je postupak trajao 2 godine i 7 mjeseci. U navedenom razdoblju održano je 13 ročišta. Iz predočenoga Ustavnome sudu ne može se zaključiti je li navedeni broj ročišta bio svrsishodan i opravdan obzirom na to da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije izjašnjavao o navodima o trajanju postupka, a na traženje Ustavnoga suda predmetni spis nije dostavljen. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je jedino istaknuo da je postupajuća sutkinja spisom zadužena 10. veljače 2004. godine, a da je presuda donesena 18. lipnja 2004. godine. 42. Apelant je na presudu Općinskoga suda izjavio priziv 19. srpnja 2004. godine. Presuda Kantonalnoga suda od 6. travnja 2007. godine apelantu je uručena tek 4. lipnja 2007. godine. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud se nije izjašnjavao o apelantovim navodima o duljini postupka. Iz predočenoga Ustavnome sudu ne može se zaključiti zašto je postupak odlučivanja po apelantovom prizivu trajao 2 godine i 8 mjeseci. 43. Glede apelantova ponašanja, Ustavni sud na temelju predočenoga nije mogao zaključiti da je on u bilo kojoj fazi postupka pred nadležnim sudovima svojim radnjama ili propuštanjem doprinio njegovoj duljini. U tome smislu, na drugačiji zaključak ne upućuju ni odgovori na apelaciju koje su dostavili redoviti sudovi. 44. Imajući u vidu činjenicu da se u konkretnome slučaju nije radilo o osobito složenome postupku, da se iz svega predočenog ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio duljini postupka, te najzad da postupajući sudovi nisu predočili bilo kakvo objašnjenje za ukupnu duljinu postupka od 5 godina i 7 mjeseci, Ustavni sud zaključuje da u konkretnome slučaju nije zadovoljen zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnome roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 45. Najzad, apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Obzirom na to da kršenje ovog prava apelant temelji na identičnim navodima kao i glede kršenja prava na pravično suđenje, a što je detaljno obrazloženo u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. Apelant je zatražio da mu se naknadi primjerena šteta zbog nedonošenja odluke u razumnome roku, te označio iznos od 3.000,00 KM koji bi mu na ime toga trebao biti određen. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može iznimno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda, sukladno kriterijima koje je uspostavio Europski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 47. Prigodom odlučivanja o apelantovu zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM. Uzimajući u obzir da se u konkretnome slučaju radi o postupku koji zakonom nije označen kao žuran, te da je postupak trajao 5 godina i 7 mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od ukupno 750,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnome roku. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. VIII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se ukupno trajanje postupka radi odlučivanja po tužbi za naknadu štete od 5 godina i 7 mjeseci može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnih sudova, te kada nisu dani razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redoviti sudovi dali jasne i obrazložene razloge na temelju kojih su primijenili relevantne zakonske propise, a iz svega predočenoga se ne može zaključiti da su pri tome postupali proizvoljno i diskriminatorski. 50. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2245/07, rješavajući apelaciju Hajrudina Čampare, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Hajrudina Čampare. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine. Na osnovu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, Hajrudinu Čampari isplati iznos od 750,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Čampare podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-2431/01 B od 18. juna 2004. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Hajrudin Čampara (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 2. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-2431/01 B od 18. juna 2004. godine. Apelant se žali i da je postupak odlučivawa po njegovom tužbenom zahtjevu trajao nerazumno dugo, te je zatražio da mu Ustavni sud odredi pravičnu naknadu zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Opštinskog suda, te KJKP "Toplane" Sarajevo, kao učesnika u postupku (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 26. septembra 2008. godine. Opštinski sud je odgovor dostavio 19. avgusta 2008. godine. Tuženi je odgovor dostavio 22. jula 2008. godine. 4. Ustavni sud je 19. novembra 2009. godine od Opštinskog suda zatražio da mu dostavi cjelokupni spis u kojem je po apelantovoj tužbi postupak pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine. Opštinski sud nije dostavio predmetni spis. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Opštinskog suda, te tuženog dostavljeni su apelantu 17. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Apelant je 26. oktobra 2001. godine pred Opštinskim sudom pokrenuo postupak protiv tuženog radi naknade štete nastale na njegovom stanu prilikom ispirawa instalacija centralnog grijawa koje je obavljao tuženi, kao ovlašćeni izvođač navedenih radova. Prema navodima iz tužbe, tuženi je propustio da preduzme prethodne mjere provjere prije otpočiwawa navedenih radova, s obzirom na činjenicu da je ove radove preduzimao prvi put nakon okončawa rata, te da nije provjerio stanje instalacija centralnog grijawa u pojedinim stanovima. Zbog ovog propusta, prilikom puštawa vode u sistem, uslijed neispravnih instalacija u stanu iznad njegovog, došlo je do izlivawa vode, tako da su u njegovom stanu svi plafoni i zidovi ispucali, te je oštećen parket u dvije sobe i hodniku. Za saniranje štete prouzrokovane na opisani način apelant je tražio iznos od 4.550, 00 KM. 8. Prema apelantovim navodima, Opštinski sud je zakazao ročište 4. januara 2002. godine. Ovo ročište je, na molbu tuženog, odloženo za 6. februar 2002. godine. 9. Na pripremnom ročištu održanom 6. februara 2002. godine tuženi je istakao da je tužba podnesena nakon proteka roka od tri godine, odnosno da je, prema njegovom saznanju, štetni događaj nastupio 25. avgusta 1998. godine. 10. Prema apelantovim navodima, nakon toga održana su četiri ročišta, tj. 9. maja 2002. godine, 26. juna 2002. godine, 25. septembra 2002. godine, 19. novembra 2002. godine. 11. Dalje, prema apelantovim navodima, ročište za glavnu raspravu održano 22. januara 2003. godine nastavljeno je 26. marta 2003. godine, te 9. juna 2003. godine. Iz predočenog Broj 24 – Strana 271 Ustavnom sudu ne može da se zakquči zašto je ročište od 22. januara 2003. godine nastavljano dva puta. Tokom 2003. godine Opštinski sud je zakazao i održao još dva ročišta, 16. septembra 2003. godine i 11. decembra 2003. godine. 12. Naredno pripremno ročište zakazano je i održano 10. februara 2004. godine. Iz predočenog proizilazi da je na ovom ročištu tuženi istakao prigovor o zastarjelosti potraživawa, zasnovan na činjenici da su prošle više od 3 godine od apelantovog saznawa za štetu i počinioca štete s obzirom na to da je tužba podnesena 26. oktobra 2001. godine. 13. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 26. aprila 2004. godine izvedeni su dokazi čitanjem isprava koje su predočili apelant i tuženi, i to: nalaza i mišljewa vještaka građevinske struke od 17. novembra 1998. godine, zapisnika Opštinskog suda broj R-1151/98, nalaza sudskog vještaka od 12. decembra 2003. godine, izjave svjedoka T.S. od 25. septembra 2002. godine, obavještewa tuženog od 27. oktobra 1998. godine, radnog naloga tuženog od 5. avgusta do 22. septembra 1998. godine, apelantovog akta od 16. septembra 2003. godine, izjave predstavnika "Sarajevostana" na ročištu od 26. marta 2003. godine, izjave svjedoka F.N. na ročištu od 26. marta 2003. godine i izjave svjedoka S.Z. na ročištu od 26. marta 2003. godine. 14. Opštinski sud je Presudom broj P-2431/01 od 18. juna 2004. godine apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, te ga obavezao na plaćanje takse na tužbu i presudu u naznačenom iznosu. U obrazloženju presude iscrpno je iznesena sadržina nekih od dokaza sprovedenih na glavnoj raspravi, te je zakqučeno da je prigovor o zastarijevanju koji je iznio tuženi osnovan. Naime, na osnovu sprovedenih dokaza konstatovano je da je apelant za štetni događaj saznao 25. avgusta 1998. godine i da su štetni događaj prouzrokovali radnici tuženog kada su vršili probno ispitivanje instalacija centralnog grijawa. Komisija Opštinskog suda je 27. avgusta 1998. godine zapisnički konstatovala da je voda prodrla u stan na nižoj etaži i nakvasila plafonsku konstrukciju, a da je tužba podnesena 26. oktobra 2001. godine, dakle, nakon isteka roka od 3 godine od saznawa za štetu. U vezi s tim je istaknuto da apelant nije pružio dokaze da je sudskim putem tražio od tuženog da mu nadoknadi štetu, niti je pružio dokaze sudu da se obraćao neposredno tuženom radi naknade štete. Najzad, ukazano je na član 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, a kojim je regulisano da potraživawa naknade prouzrokovane štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. 15. Apelant je na presudu Opštinskog suda izjavio žalbu Kantonalnom sudu, prema njegovoj tvrdwi, 19. jula 2004. godine. U žalbi je istakao da je prvostepeni sud propustio da odluči o prigovoru pasivne legitimacije koji je tuženi iznio, a koji je prema utvrđenom redoslijedu rješavawa, morao da riješi prije istaknutog prigovora o zastarjelosti potraživawa. Dalje, apelant je istakao da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je za štetu, odnosno njen obim, saznao 25. avgusta 1998. godine, tj. istog dana kada se desila poplava u stanu iznad njegovog. Apelant je istakao da je proces sušewa zidova u stanu trajao oko 2 mjeseca, te da je tek po završetku ovog procesa angažovao vještaka s ciljem procjene obima nastale štete. Na osnovu navedenog, apelant je zakqučio da je za obim štete saznao tek nakon izrade nalaza i mišljewa vještaka, pa da je, u skladu s tim, i njegova tužba za naknadu štete podnesena unutar zastarnog roka od 3 godine, odnosno da je istaknuti prigovor o zastarijevanju potraživawa neosnovan. 16. Iz predočenog ne može da se zakquči kada je Opštinski sud apelantovu žalbu sa spisom dostavio na odlučivanje Kantonalnom sudu. 17. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine apelantovu žalbu u cijelosti odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Opštinskog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da je nesporno da se štetni događaj desio 25. avgusta 1998. godine, kada je tužilac saznao za štetnika, te da je šteta pričinjena na njegovom stanu. Dalje, s Broj 24 – Strana 272 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH obzirom na prirodu nastale štete, te činjenicu da je nastala u toku ljeta, tj. u avgustu kada su visoke temperature, Kantonalni sud je na osnovu procjene okolnosti konkretnog slučaja utvrdio da je apelant za obim nastale štete mogao da sazna maksimalno u roku od 15 dana, tj. 12. septembra 1998. godine, pa da je apelantu od tada i počeo sa teče rok zastarjelosti predmetnog potraživawa. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zakqučio da je apelantov navod da mu je trebalo 2 mjeseca da sazna za obim nastale štete neosnovan. Dalje, s obzirom na to da je tužba prvostepenom sudu podnesena 26. oktobra 2001. godine, Kantonalni sud je zakqučio da je prvostepeni sud postupio pravilno kada je zakqučio da je prigovor o zastarjelosti potraživawa osnovan, odnosno da je protekao rok od 3 godine propisan članom 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor da je prvostepeni sud propustio da odluči o istaknutom tuženikovom prigovoru o pasivnoj legitimaciji. U vezi s tim, Kantonalni sud je zakqučio da prvostepeni sud, upuštajući se u meritorno odlučivanje, očigledno nije prihvatio ovaj prigovor. Takođe, istaknuto je da je, prema redoslijedu rješavawa određenih stvari u postupku, prvostepeni sud prvo morao da riješi ovaj prigovor, te da je nejasna svrha isticawa ovog žalbenog navoda jer, kada bi ovaj prigovor i bio osnovan, apelantov tužbeni zahtjev bi bio odbijen, a što je i učinjeno osporenom presudom. Najzad, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo i pri tome nije počinio povredu odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. 18. Apelantu je presuda Kantonalnog suda uručena 4. juna 2007. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je Opštinski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, apelant ističe da su navodi suda da je za štetu i štetnika saznao na dan štetnog događaja, tj. 25. avgusta 2001. godine, apsolutno proizvoqni i da sud ove tvrdnje nije zasnovao niti na jednom dokazu. Naime, apelant ističe da je za štetnika saznao tek 16. oktobra 2001. godine od komšije iz čijeg stana je voda procurila u njegov stan, kada ga je ovaj obavijestio da je i on podnio tužbu protiv tuženog. Dalje, apelant navodi da je iz radnog naloga tuženog uloženog u spis na ročištu održanom 24. decembra 2002. godine, a koji je sproveden kao dokaz na glavnoj raspravi, te koji je njemu dostavljen tek na izričito traženje, saznao da je mawi dio radnika tuženog u vrijeme nastanka štetnog događaja radio u zgradi u kojoj se nalazi njegov stan, te da je jedan od radnika prouzrokovao štetni događaj kada je, bez ovlašćewa svog šefa, odvrnuo glavni ventil i time pustio vodu u popucale cijevi instalacija parnog grijawa. U toku cijelog postupka tuženi nije htio da otkrije identitet svog radnika koji je postupao bez ovlašćewa svog šefa. Na osnovu navedenog, apelant zakqučuje da je za štetnika N.N., radnika tuženog, saznao tek na ročištu održanom 24. decembra 2002. godine, pa da je, u skladu s tim, sud propustio da primijeni član 170 Zakona o obligacionim odnosima i utvrdi odgovornost tuženog, jer je štetu prouzrokovao njegov radnik na radu, odnosno u vezi sa radom. U pogledu činjenice kada je saznao za štetu, apelant ističe iste navode kao i u žalbi na presudu Opštinskog suda, tj. da je za štetu saznao, odnosno njeno konačno stanje, 17. novembra 1998. godine, kada je stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju Ponedjeljak, 26.4.2010. utvrdio obim nastale štete. U vezi s tim, apelant ističe da iz izjave vještaka proizilazi da nije bilo moguće utvrditi koliko je vremena potrebno da bi se u cijelosti ispoqila nastala šteta, te da se šteta u 100% iznosu može da utvrdi tek kada se izvedu svi radovi potrebni za njeno otklanjenje. Takođe, apelant ističe da je Opštinski sud odlučivao o prigovoru o zastarijevanju koji nije bio postavljen, te da je propustio da odluči o prigovoru o pasivnoj legitimaciji. U pogledu presude Kantonalnog suda, apelant ističe da je ovaj sud zloupotrebom prava utvrdio da mu je bilo dovoqno 15 dana da sazna za obim nastale štete. Zloupotreba prava se, prema apelantovom mišljenju, ogleda u činjenici da sud nije stručni organ koji može da daje ovakve ocjene, jer je za to potrebno stručno znanje vještaka građevinske struke. Najzad, povreda prava na pravično suđenje, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je postupak trajao 5 godina i 7 mjeseci, da je u ovom postupku sud odlučivao o prigovoru o zastarijevanju koji nije istican, te da je zatražio da mu "Ustavni sud, na ime kompenzacije zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, dosudi 3.000,00 KM". Povreda prava na imovinu, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je sud proizvoqno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, čime ga je onemogućio da nadoknadi štetu koja je pričinjena na stanu koji je njegova svojina. b) Odgovor na apelaciju 20. Opštinski sud je u odgovoru istakao da je strankama u toku postupka bila data mogućnost da iznose činjenice i predlažu dokaze, te da je presuda donesena na osnovu savjesne i brižqive ocjene svakog sprovedenog dokaza posebno, kao i svih dokaza zajedno. S obzirom na navedeno, Opštinski sud je zakqučio da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede prava na koje apelant ukazuje u apelaciji. Odgovor je zakqučen konstatacijom da je postupajućem sudiji spis dodijeljen 10. februara 2004. godine, a da je presuda donesena 18. juna 2004. godine, te da je tuženi u toku postupka istakao prigovor o zastarijevanju. 21. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da u svemu ostaje pri stanovištima iznesenim u osporenoj presudi, te da u postupku odlučivawa po žalbi nije bilo povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. 22. Tuženi je u odgovoru istakao da su složenost postupka i utvrđivanje potpunog činjeničnog stawa bitno uticali na njegovu dužinu, a sve radi donošewa zakonite odluke. Dalje, istaknuto je da je Opštinski sud pravilno utvrdio da je štetni događaj nastao 25. avgusta 1998. godine, a što ni apelant ne osporava u apelaciji, te da je na osnovu toga pravilno primijenio materijalno pravo. Tuženi je zakqučio da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. V. Relevantni propisi 23. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 186 Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Član 376 Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Š...Ć Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217 (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (...) (3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. (4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je dužina postupka pred nadležnim redovnim sudovima, kao i presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. juna 2007. godine, a apelacija je podnesena 2. avgusta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum Pravo na pravično suđenje 28. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. 29. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...). 31. Apelant, prije svega, ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog Broj 24 – Strana 273 stawa i pogrešne primjene materijalnog prava, jer su i Opštinski sud i Kantonalni sud pogrešno utvrdili da je za štetu i štetnika saznao 25. avgusta 1998. godine, tj. kada se štetni događaj desio, pa da su na osnovu toga zakqučili da je njegova tužba od 26. oktobra 2001. godine podnesena nakon proteka zastarnog roka od 3 godine iz člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. 32. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšte zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 33. Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je apelantov tužbeni zahtjev razmatran na dvije instance u postupku pred redovnim sudovima, te da ni u jednoj fazi postupka apelant nije bio uskraćen za mogućnost da u prilog svog tužbenog zahtjeva iznosi činjenice i predlaže dokaze, niti mu je bila uskraćena mogućnost da raspravlja o predlozima, činjenicama i dokazima tuženog. Iz obrazložewa osporenih presuda proizilazi da su postupajući sudovi dali jasne i obrazložene razloge zbog kojih su ocijenili da je prigovor o zastarijevanju potraživawa istaknut od tuženog osnovan, pa u skladu s tim zakqučili da je apelantov tužbeni zahtjev podnesen nakon što je nastupio rok zastarjelosti iz člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Naime, postupajući sudovi su na osnovu sprovedenih dokaza utvrdili da je apelant saznao za štetu i štetnika 28. avgusta 1998. godine, te da mu je, s obzirom na okolnosti pod kojim je šteta nastala, bilo potrebno najviše 15 dana da bi utvrdio i obim nastale štete. Pri tome, Ustavni sud nije mogao da zakquči da su sudovi u primjeni prava postupali proizvoqno i na diskriminatorski način. 34. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku 35. Dalje, apelant smatra da je postupak u kojem je pokušavao da ostvari pravo na naknadu štete trajao neopravdano dugo, zbog čega mu je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. a) Relevantni principi 36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za Broj 24 – Strana 274 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Evropski sud, Probstmeie protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 38. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 39. Apelant je postupak radi ostvarivawa naknade štete pokrenuo podnošenjem tužbe pred Opštinskim sudom 26. oktobra 2001. godine. Ovaj postupak okončan je osporenom presudom Kantonalnog suda od 4. juna 2007. godine. Dakle, cjelokupni postupak po apelantovoj tužbi je trajao 5 godina i 7 mjeseci. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 40. Apelant je podnošenjem tužbe od 26. oktobra 2001. godine pokrenuo postupak za ostvarivanje prava po osnovu naknade štete prouzrokovane na njegovom stanu. Ustavni sud primjećuje da iz svega predočenog prozilazi da je u postupku prikupljena obimna dokazna građa radi pravilnog utvrđewa relevantne činjenice, momenta saznawa za štetu i štetnika, a na osnovu kog je ocijenjen i prigovor o zastarijevanju potraživawa koji je istakao tuženi. Međutim, Ustavni sud nije mogao da zakquči da se u konkretnom slučaju radilo o naročito složenom postupku kako u pogledu činjeničnih, tako i pogledu pravnih pitawa, a što bi moglo biti od uticaja na dužinu konkretnog postupka. 41. Na osnovu navoda iz apelacije i osporenih presuda proizilazi da je Opštinski sud po apelantovoj tužbi podnesenoj 26. oktobra 2001. godine postupak okončao donošenjem presude 18. juna 2004. godine, odnosno da je postupak trajao 2 godine i 7 mjeseci. U navedenom periodu održano je 13 ročišta. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može da se zakquči da li je navedeni broj ročišta bio svrsishodan i opravdan s obzirom na to da se Opštinski sud u odgovoru na apelaciju nije izjašwavao o navodima o trajanju postupka, a na traženje Ustavnog suda predmetni spis nije dostavljen. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je jedino istakao da je postupajući sudija spisom zadužen 10. februara 2004. godine, a da je presuda donesena 18. juna 2004. godine. 42. Apelant je na presudu Opštinskog suda izjavio žalbu 19. jula 2004. godine. Presuda Kantonalnog suda od 6. aprila 2007. godine apelantu je uručena tek 4. juna 2007. godine. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud se nije izjašwavao o apelantovim navodima o dužini postupka. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može da se zakquči zašto je postupak odlučivawa po apelantovoj žalbi trajao 2 godine i 8 mjeseci. 43. U pogledu apelantovog ponašawa, Ustavni sud na osnovu predočenog nije mogao da zakquči da je on u bilo kojoj fazi postupka pred nadležnim sudovima svojim radwama ili propuštanjem doprinio njegovoj dužini. U tom smislu, na drugačiji zakqučak ne upućuju ni odgovori na apelaciju koje su dostavili redovni sudovi. 44. Imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom postupku, da se iz svega predočenog ne može da zakquči da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka, te najzad da postupajući sudovi nisu predočili bilo kakvo objašnjenje za ukupnu dužinu postupka od 5 godina i 7 mjeseci, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije zadovoljen zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da Ponedjeljak, 26.4.2010. postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 45. Najzad, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da kršenje ovog prava apelant zasniva na identičnim navodima kao i u pogledu kršewa prava na pravično suđenje, a što je detaqno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zakqučuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. Apelant je zatražio da mu se naknadi primjerena šteta zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, te označio iznos od 3.000,00 KM koji bi mu na ime toga trebalo da bude određen. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda, u skladu sa kriterijumima koje je uspostavio Evropski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 47. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlagawa donošewa odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji zakonom nije označen kao hitan, te da je postupak trajao 5 godina i 7 mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od ukupno 750,00 KM zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 48. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka radi odlučivawa po tužbi za naknadu štete od 5 godina i 7 mjeseci može, u odlučujućoj mjeri, da stavi na teret ponašanju nadležnih sudova, te kada nisu dati razlozi koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 49. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi dali jasne i obrazložene razloge na osnovu kojih su primijenili relevantne zakonske propise, a iz svega predočenog ne može da se zakquči da su pri tom postupali proizvoqno i diskriminatorski. 50. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2247/07, rješavajući apelaciju "Ćesko-Promexa" Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija "Ćesko-Promexa" Sarajevo. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u odnosu na pravo na suđenje pred nepristranim sudom, i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000738 od 24. maja 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Ćesko-Promex" Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Haris Bojić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000738 od 24. maja 2007. godine, Presude Vrhovnog suda broj Pž-8/05 od 8. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PS:547/02 od 9. oktobra 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. septembra 2007. godine navodeći da se postupak vodio protiv firme "Ćesko-Promex" Alipašina 2 Sarajevo, iako taj pravni subjekt ne postoji. Apelant je u prilog toj tvrdnji dostavio izvod iz registra pravnih subjekata iz kojeg proizlazi da je u registru evidentirana firma "Ćeskopromex" d.o.o. Sarajevo, Alipašina 2-4 Sarajevo. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog pravobranilaštva Općine Centar zatraženo je 2. novembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. novembra 2007. godine, a Kantonalni sud 16. novembra 2007. godine. Općinsko pravobranilaštvo Općine Centar nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. oktobra 2009. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 275 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Kantonalnog suda broj PS:547/02 od 9. oktobra 2003. godine apelant je obavezan da Općini Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac-protivtuženi) preda u posjed poslovni prostor, te da mu na ime dospjele a neisplaćene zakupnine isplati iznos od 13.365,00 KM, sa pripadajućim zakonskim kamatama. Također, apelant je obavezan da tužiocu-protivtuženom naknadi izmaklu mjesečnu dobit u mjesečnim iznosima preciziranim u dispozitivu presude, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 4.500 KM. Tačkom tri presude Kantonalni sud je odbacio apelantov protivtužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze uvidom u ugovor o zakupu, opomenu od 23. oktobra 1997. godine, izjavu o odustajanju od ugovora od 29. decembra 1997. godine, uvid u zk. izvadak i uvid u izjave svjedoka. Dakle, Kantonalni sud je nakon izvedenih dokaza donio navedenu odluku. Kantonalni sud se pozvao na odredbe Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada, te je zaključio da je u konkretnom slučaju apelant primio opomenu pred odustajanje od ugovora, zatim da nije dokazao da je platio zakupninu, niti da se obratio tužiocu zbog odbijanja saglasnosti za adaptaciju. Zbog toga Kantonalni sud nije mogao prihvatiti prigovor kompenzacije, koji je apelant istakao. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da tužilac-protivtuženi ima pravo na izmaklu dobit u skladu sa članom 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). 7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je donio Presudu broj Pž-8/05 od 8. novembra 2005. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon saslušanja svjedoka, zaključio da su tužilac-protivtuženi i apelant zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora, te rok i uvjete zakupa. Vrhovni sud je naveo da nije prihvaćen prigovor kompenzacije i da su ispunjeni uvjeti za predaju poslovnog prostora. Vrhovni sud se pozvao na čl. 19. i 34. st. 1. i 2, te čl. 36. i 37. Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada, te je naveo da su u konkretnom predmetu ispunjeni svi zakonski uvjeti. Također je utvrdio da je jedino relevantno u predmetu da tužilac-protivtuženi ima pravo raspolaganja poslovnim prostorom, da je zaključio ugovor o zakupu sa apelantom i da je utvrdio uvjete u ugovoru na koje je apelant pristao. Vrhovni sud je naveo da tužilac ima pravo na zakupninu, kao i na izmaklu dobit, u smislu člana 155. ZOO-a, jer apelant i nakon isteka ugovora o zakupu koristi poslovni prostor. 8. Odlučujući o reviziji koju je izjavio apelant, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000738 od 24. maja 2007. godine kojom je odbio reviziju. Zaključke nižestepenih sudova Vrhovni sud je u svemu ocijenio kao pravilne i zakonite. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 9. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da je u sastavu vijeća koje je odlučivalo o reviziji učestvovala sutkinja Tifa Potogija, koja je, također, učestvovala i u donošenju drugostepene presude. Apelant navodi da se revizioni sud upustio u utvrđivanje činjenica, odnosno izmijenio činjenično stanje koje je utvrdio drugostepeni sud (nepostojanje parnice između "Foruma" i Općine Centar). Dalje, apelant navodi da je Vrhovni sud, suprotno svom zaključku o nepostojanju parnice, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantovu protivtužbu kao preuranjenu. Broj 24 – Strana 276 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Apelant osporava zaključke Vrhovnog suda u vezi sa pravom na izdatke za adaptaciju, ugovornim uvjetima na koje se sudovi pozivaju i obrazloženje Vrhovnog suda u vezi sa apelantovom manom volje. Također, apelant se žali da je za jedan period platio zakupninu, što sudovi nisu uzeli u obzir, već je obavezan i za taj period da plati zakupninu. Također, apelant se žali da Vrhovni sud nije odgovorio svim prigovorima revizije, pogotovo da nižestepene presude ne sadrže razloge o odluci da se apelant obaveže na naknadu izgubljene dobiti. Apelant ističe da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer su mu sudovi osporili pravo iz protivtužbe da se utvrdi postojanje potraživanja i pravo na kompenzaciju. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri obrazloženju svoje Presude broj 070-0-Rev-06-000738, te smatra da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi. V. Relevantni propisi 11. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 357. Sudija ne može suditi: Š...Ć (4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. VI. Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2007. godine, a apelacija je podnesena 3. augusta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 16. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VII.1. Pravo na pravično suđenje 17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima Ponedjeljak, 26.4.2010. pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 19. Ustavni sud treba ispitati da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu i, ukoliko jeste, da li je ispoštovano pravo na pravično suđenje. 20. Pitanje koje se postavlja u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije svakako jeste da li je postupak koji je u pitanju predstavljao "spor o građanskim pravima i obavezama" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 21. Predmetni postupak odnosi se na tužbu radi predaje u posjed poslovnih prostorija i isplatu zakupnine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 22. Član 6. Evropske konvencije jedan je od ključnih članova Evropske konvencije i prava predviđena ovim članom u okviru Evropske konvencije imaju centralno mjesto. Tim članom se, između ostalog, garantira i pravo na pravično i javno suđenje prilikom utvrđivanja prava i dužnosti pojedinaca koja su građanske prirode (kao i razmatranja svake krivične optužbe) i zbog toga se smatra da ovaj član ima suštinski značaj za funkcioniranje demokratije. Stav 1. člana 6. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji sačinjavaju pravično vršenje pravde i, ukoliko bude povrijeđeno bilo koje od ovih prava, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. Predmetna apelacija pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje sa stanovišta, navodno, netačno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predmeta i nepravilne primjene materijalnog prava, te da je u postupku povodom revizije učestvovala sutkinja koja je učestvovala i u donošenju drugostepene presude. 24. Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27). 25. U konkretnom slučaju, pravila u vezi sa izuzećem sudija konstituirana su u članu 357. ZPPFBiH, dakle relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, nije zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, da ispitaju ta pravila ili praksu in abstracto, već da ispitaju da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu ili na koji su utjecala na ishod postupka prema apelantu pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, serija A, broj 255, stav 27. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljenja u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07). 26. Prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristranosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristranošću (op. cit., Mežnarić, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07). 27. Apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje sutkinjinu subjektivnu nepristranost, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelant je osporio sutkinjinu pristranost prema objektivnom principu jer je ona bila članica vijeća koje je odlučilo o reviziji a prije toga i članica vijeća koje je odlučilo u postupku povodom žalbe. Dakle, prema apelantovom mišljenju, sutkinja je mogla zadržati svoj stav iz žalbenog postupka, odnosno utjecati na vijeće koje je donijelo odluku o apelantovoj reviziji. 28. Što se tiče objektivne nepristranosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno "pravda se ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi" (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da "činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru), nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi odluku Evropskog sud, Oberschlick protiv Austrije, broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi sa navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan. 29. Primjenjujući navedene principe, Ustavni sud primjećuje da se u obje odluke u postupku povodom žalbe i postupku povodom revizije odlučivalo o meritumu predmeta i o pitanjima koja su odlučujuća za odluku o apelantovoj žalbi i reviziji. Također, u oba vijeća je učestvovala ista sutkinja. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud ukazuje na to da se riječ "sud" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne može razumjeti tako da se odnosi na sud kao instituciju, već na sudiju ili vijeće koje sudi u svakom konkretnom slučaju. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su u članu 357. ZPPFBiH predviđeni razlozi za izuzimanje sudije, te je u tački 4. navedenog člana propisano da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa, što pokazuje napor domaćeg zakonodavstva da otkloni sve razumne sumnje u pogledu nepristranosti tog suda. Ustavni sud smatra da se ni odredba člana 357. ZPPFBiH ne može razumjeti tako da se odnosi na sud kao instituciju, već na višu ili nižu instancu koja meritorno odlučuje u pojedinim fazama parničnog postupka. Suprotno razumijevanje i primjena bili bi suprotni cilju i svrsi člana 357. ZPPFBiH kojim je u tački 4. predviđen objektivni osnov za izuzeće sudije zbog razloga koji su prema općim mjerilima toliko značajni da samim svojim postojanjem 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 277 opravdavaju sumnju u nepristranost sudije i predstavljaju apsolutne razloge za izuzeće, po sili zakona. 30. U konkretnom slučaju apelant nije mogao tražiti izuzimanje sutkinje jer nije znao sastav revizionog vijeća sve do uručenja presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da je vijeće koje je odlučivalo u konkretnom slučaju moralo paziti na svoj sastav po službenoj dužnosti, što je propustilo. Zbog toga, Ustavni sud smatra da činjenica da sutkinja koja, suprotno eksplicitnoj zakonskoj odredbi, u istom predmetu učestvuje u donošenju meritorne odluke na dva stepena, u postupku povodom žalbe i postupku povodom revizije, dovodi u pitanje princip "nepristranosti" suda, kako je on garantiran članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je zbog sastava sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji, u kojem je bila sutkinja koja je učestvovala i u donošenju drugostepene presude o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, povrijeđeno apelantovo pravo da mu sudi "nepristran sud", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 32. S obzirom na zaključak da je odlučivao sud koji nije bio nepristran prema objektivnim kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud nema osnova da ispituje apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristranim sudom jer je u sastavu vijeća koje je odlučivalo o reviziji učestvovala sutkinja koja je u istom predmetu učestvovala i u donošenju meritorne odluke o žalbi kao prethodnom pravnom lijeku. 34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2247/07, rješavajući apelaciju "Ćesko-Promexa" Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija "Ćesko-Promexa" Sarajevo. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, u odnosu na pravo na Broj 24 – Strana 278 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH suđenje pred nepristranim sudom, i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000738 od 24. svibnja 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Ćesko-Promex" Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Haris Bojić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 3. kolovoza 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000738 od 24. svibnja 2007. godine, Presude Vrhovnog suda broj Pž-8/05 od 8. studenoga 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PS:547/02 od 9. listopada 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. rujna 2007. godine navodeći da se postupak vodio protiv firme "Ćesko-Promex" Alipašina 2 Sarajevo, iako taj pravni subjekt ne postoji. Apelant je u prilog toj tvrdnji dostavio izvod iz registra pravnih subjekata iz kojeg proizlazi da je u registru evidentirana firma "Ćeskopromex" d.o.o. Sarajevo, Alipašina 2-4 Sarajevo. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog pravobraniteljstva Općine Centar zatražena je 2. studenoga 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. studenoga 2007. godine, a Kantonalni sud 16. studenoga 2007. godine. Općinsko pravobraniteljstvo Općine Centar nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. listopada 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Kantonalnog suda broj PS:547/02 od 9. listopada 2003. godine apelant je obvezan Općini Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj-protutuženi) predati u posjed poslovni prostor, te mu na ime dospjele a neisplaćene zakupnine isplatiti iznos od 13.365,00 KM, sa pripadajućim zakonskim kamatama. Također, apelant je obvezan naknaditi tužitelju-protutuženom izmaklu mjesečnu dobit u mjesečnim iznosima preciziranim u dispozitivu presude, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 4.500 KM. Točkom tri presude Kantonalni sud je odbacio apelantov protutužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u tijeku dokaznog postupka proveo dokaze uvidom u ugovor o zakupu, opomenu od 23. listopada 1997. godine, izjavu o odustajanju od ugovora od 29. prosinca 1997. godine, uvid u zk. izvadak i uvid u izjave svjedoka. Dakle, Kantonalni sud je nakon izvedenih dokaza donio navedenu odluku. Kantonalni sud se pozvao na Ponedjeljak, 26.4.2010. odredbe Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada, te je zaključio da je u konkretnom slučaju apelant primio opomenu pred odustajanje od ugovora, zatim da nije dokazao da je platio zakupninu, niti da se obratio tužitelju zbog odbijanja suglasnosti za adaptaciju. Zbog toga Kantonalni sud nije mogao prihvatiti prigovor kompenzacije, koji je apelant istakao. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da tužitelj-protutuženi ima pravo na izmaklu dobit sukladno članku 155. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). 7. Odlučujući o apelantovom prizivu, Vrhovni sud je donio Presudu broj Pž-8/05 od 8. studenoga 2005. godine kojom je odbio priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud, nakon saslušanja svjedoka, zaključio da su tužitelj-protutuženi i apelant zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora, te rok i uvjete zakupa. Vrhovni sud je naveo da nije prihvaćen prigovor kompenzacije i da su ispunjeni uvjeti za predaju poslovnog prostora. Vrhovni sud se pozvao na čl. 19. i 34. st. 1. i 2, te čl. 36. i 37. Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada, te je naveo da su u konkretnom predmetu ispunjeni svi zakonski uvjeti. Također je utvrdio da je jedino relevantno u predmetu da tužitelj-protutuženi ima pravo raspolaganja poslovnim prostorom, da je zaključio ugovor o zakupu sa apelantom i da je utvrdio uvjete u ugovoru na koje je apelant pristao. Vrhovni sud je naveo da tužitelj ima pravo na zakupninu, kao i na izmaklu dobit, u smislu članka 155. ZOO-a, jer apelant i nakon isteka ugovora o zakupu koristi poslovni prostor. 8. Odlučujući o reviziji koju je izjavio apelant, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000738 od 24. svibnja 2007. godine kojom je odbio reviziju. Zaključke nižestupanjskih sudova Vrhovni sud je u svemu ocijenio kao pravilne i zakonite. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 9. Apelant se žali da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant se žali da je u sastavu vijeća koje je odlučivalo o reviziji sudjelovala sutkinja Tifa Potogija, koja je, također, sudjelovala i u donošenju drugostupanjske presude. Apelant navodi da se revizijski sud upustio u utvrđivanje činjenica, odnosno izmijenio činjenično stanje koje je utvrdio drugostupanjski sud (nepostojanje parnice između "Foruma" i Općine Centar). Dalje, apelant navodi da je Vrhovni sud, suprotno svom zaključku o nepostojanju parnice, zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantovu protutužbu kao preuranjenu. Apelant pobija zaključke Vrhovnog suda u svezi sa pravom na izdatke za adaptaciju, ugovornim uvjetima na koje se sudovi pozivaju i obrazloženje Vrhovnog suda u svezi sa apelantovom manom volje. Također, apelant se žali da je za jedno razdoblje platio zakupninu, što sudovi nisu uzeli u obzir, već je obvezan i za to razdoblje platiti zakupninu. Također, apelant se žali da Vrhovni sud nije odgovorio svim prigovorima revizije, pogotovo da nižestupanjske presude ne sadrže razloge o odluci da se apelant obveže na naknadu izgubljene dobiti. Apelant ističe da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer su mu sudovi pobili pravo iz protutužbe da se utvrdi postojanje potraživanja i pravo na kompenzaciju. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri obrazloženju svoje Presude broj 070-0-Rev-06-000738, te smatra da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi. V. Relevantni propisi 11. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Članak 357. Sudac ne može suditi: Š...Ć (4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog tijela. VI. Dopustivost 12. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 3. srpnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 3. kolovoza 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 15. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VII.1. Pravo na pravično suđenje 17. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 18. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 19. Ustavni sud treba ispitati je li članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu i, ukoliko jeste, je li ispoštovano pravo na pravično suđenje. 20. Pitanje koje se postavlja u pogledu primjenjivosti članka 6. stavak 1. Europske konvencije svakako jeste je li postupak koji je u pitanju predstavljao "spor o građanskim pravima i obvezama" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 21. Predmetni postupak odnosi se na tužbu radi predaje u posjed poslovnih prostorija i isplatu zakupnine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 22. Članak 6. Europske konvencije jedan je od ključnih članaka Europske konvencije i prava predviđena ovim člankom u okviru Europske konvencije imaju središnje mjesto. Tim člankom se, između ostalog, garantira i pravo na pravično i javno Broj 24 – Strana 279 suđenje prilikom utvrđivanja prava i dužnosti pojedinaca, koja su građanske prirode (kao i razmatranja svake kaznene optužbe), i zbog toga se smatra da ovaj članak ima suštinski značaj za funkcioniranje demokracije. Stavak 1. članka 6. Europske konvencije nabraja niz elemenata koji sačinjavaju pravično vršenje pravde i, ukoliko bude povrijeđeno bilo koje od ovih prava, postoji i povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 23. Predmetna apelacija pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje sa stajališta, navodno, netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predmeta i nepravilne primjene materijalnog prava, te da je u postupku povodom revizije sudjelovala sutkinja koja je sudjelovala i u donošenju drugostupanjske presude. 24. Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudaca u određenim slučajevima, relevantan čimbenik koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudaca ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. Sukladno navedenom, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudaca može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Europski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stavak 27). 25. U konkretnom slučaju, pravila u svezi sa izuzećem sudaca konstituirana su u članku 357. ZPPFBiH, dakle relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno suca u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Europskog suda naglašeno, nije zadatak Europskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, da ispituje ta pravila ili praksu in abstracto, već da ispituje pokreće li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu ili na koji su utjecala na ishod postupka prema apelantu pitanje kršenja prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. veljače 1993. godine, serija A, broj 255, stavak 27. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. rujna 2007. godine, objavljenja u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07). 26. Prema utvrđenoj praksi Europskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti se, u svrhu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi postoje li osobne predrasude suca koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristranosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje je li sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u svezi sa njegovom nepristranošću (op. cit., Mežnarić, stavak 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. ožujka 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07). 27. Apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje sutkinjinu subjektivnu nepristranost, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelant je pobio sutkinjinu pristranost prema objektivnom načelu jer je ona bila članica vijeća koje je odlučilo o reviziji a prije toga i članica vijeća koje je odlučilo u postupku povodom priziva. Dakle, prema apelantovom mišljenju, sutkinja je mogla zadržati svoj stav iz prizivnog postupka, odnosno utjecati na vijeće koje je donijelo odluku o apelantovoj reviziji. 28. Što se tiče objektivne nepristranosti, mora se utvrditi mogu li se, neovisno o ponašanju određenog suca, utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi za bojazan da određeni sudac nije nepristran, apelantovo stajalište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste može li se takva bojazan objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stavak 31). U svezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno "pravda se Broj 24 – Strana 280 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi" (vidi Europski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984. godine, serija A, broj 86, stavak 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i poticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Europskog suda, činjenica da je određeni sudac imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Europskog suda, zaključio da "činjenica da su određeni suci sudjelovali u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila kaznenom postupku pred prvostupanjskim sudom (odluka o pritvoru), nije smetnja da ti suci sudjeluju u vijeću drugostupanjskog suda koje odlučuje o prizivu protiv prvostupanjske presude" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. siječnja 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste je li se jedan te isti sudac izravno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi odluku Europskog sud, Oberschlick protiv Austrije, broj 1 od 23. svibnja 1991. godine, serija A, broj 204). U svezi sa navedenim, Europski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudac sudjelovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan. 29. Primjenjujući navedena načela, Ustavni sud primjećuje da se u obje odluke u postupku povodom priziva i postupku povodom revizije odlučivalo o meritumu predmeta i o pitanjima koja su odlučujuća za odluku o apelantovom prizivu i reviziji. Također, u oba vijeća je sudjelovala ista sutkinja. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud ukazuje na to da se riječ "sud" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije ne može razumjeti tako da se odnosi na sud kao instituciju, već na suca ili vijeće koje sudi u svakom konkretnom slučaju. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su u članku 357. ZPPFBiH predviđeni razlozi za izuzimanjem suca, te je u točki 4. navedenog članka propisano da sudac ne može suditi ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog tijela, što pokazuje napor domaćeg zakonodavstva da otkloni sve razumne sumnje u pogledu nepristranosti tog suda. Ustavni sud smatra da se ni odredba članka 357. ZPPFBiH ne može razumjeti tako da se odnosi na sud kao instituciju, već na višu ili nižu instancu koja meritorno odlučuje u pojedinim fazama parničnog postupka. Suprotno razumijevanje i primjena bili bi suprotni cilju i svrsi članka 357. ZPPFBiH kojim je u točki 4. predviđen objektivni temelj za izuzećem suca zbog razloga koji su prema općim mjerilima toliko značajni da samim svojim postojanjem opravdavaju sumnju u nepristranost suca i predstavljaju apsolutne razloge za izuzeće, po sili zakona. 30. U konkretnom slučaju apelant nije mogao tražiti izuzimanje sutkinje jer nije znao sastav revizijskog vijeća sve do uručenja presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da je vijeće koje je odlučivalo u konkretnom slučaju moralo paziti na svoj sastav po službenoj dužnosti, što je propustilo. Zbog toga, Ustavni sud smatra da činjenica da sutkinja koja, suprotno eksplicitnoj zakonskoj odredbi, u istom predmetu sudjeluje u donošenju meritorne odluke na dva stupnja, u postupku povodom priziva i postupku povodom revizije, dovodi u pitanje načelo "nepristranosti" suda, kako je ono garantirano člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je zbog sastava sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji, u kojem je bila sutkinja koja je sudjelovala i u donošenju drugostupanjske presude o apelantovom prizivu protiv prvostupanjske presude, povrijeđeno apelantovo pravo da mu sudi "nepristran sud", u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 32. Obzirom na zaključak da je odlučivao sud koji nije bio nepristran prema objektivnim kriterijima iz članka 6. stavak 1. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. Europske konvencije, Ustavni sud nema temelja ispitivati apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije pred nepristranim sudom jer je u sastavu vijeća koje je odlučivalo o reviziji sudjelovala sutkinja koja je u istom predmetu sudjelovala i u donošenju meritorne odluke o prizivu kao prethodnom pravnom lijeku. 34. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2247/07, rješavajući apelaciju "Ćesko-Promexa" Sarajevo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija "Ćesko-Promexa" Sarajevo. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, u odnosu na pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom, i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000738 od 24. maja 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. "Ćesko-Promex" Sarajevo (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Haris Bojić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000738 od 24. maja 2007. godine, Presude Vrhovnog suda broj Pž-8/05 od 8. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PS:547/02 od 9. oktobra 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. septembra 2007. godine navodeći da se postupak vodio protiv firme "Ćesko-Promex" Alipašina 2 Sarajevo, iako taj pravni subjekat ne postoji. Apelant je u prilog toj tvrdwi dostavio izvod iz registra pravnih subjekata iz kog proizilazi da je u registru evidentirana firma "Ćeskopromex" d.o.o. Sarajevo, Alipašina 2-4 Sarajevo. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog pravobranilaštva Opštine Centar zatraženo je 2. novembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. novembra 2007. godine, a Kantonalni sud 16. novembra 2007. godine. Opštinsko pravobranilaštvo Opštine Centar nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. oktobra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Kantonalnog suda broj PS:547/02 od 9. oktobra 2003. godine apelant je obavezan da Opštini Centar Sarajevo (u daqnjem tekstu: tužilac-protivtuženi) preda u posjed poslovni prostor, te da mu na ime dospjele a neisplaćene zakupnine isplati iznos od 13.365,00 KM, sa pripadajućim zakonskim kamatama. Takođe, apelant je obavezan da tužiocu-protivtuženom naknadi izmaklu mjesečnu dobit u mjesečnim iznosima preciziranim u dispozitivu presude, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 4.500 KM. Tačkom tri presude Kantonalni sud je odbacio apelantov protivtužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka sproveo dokaze uvidom u ugovor o zakupu, opomenu od 23. oktobra 1997. godine, izjavu o odustajanju od ugovora od 29. decembra 1997. godine, uvid u zk. izvadak i uvid u izjave svjedoka. Dakle, Kantonalni sud je nakon izvedenih dokaza donio navedenu odluku. Kantonalni sud se pozvao na odredbe Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada, te je zakqučio da je u konkretnom slučaju apelant primio opomenu pred odustajanje od ugovora, zatim da nije dokazao da je platio zakupninu, niti da se obratio tužiocu zbog odbijawa saglasnosti za adaptaciju. Zbog toga Kantonalni sud nije mogao da prihvati prigovor kompenzacije, koji je apelant istakao. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da tužilac-protivtuženi ima pravo na izmaklu dobit u skladu sa članom 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO). 7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je donio Presudu broj Pž-8/05 od 8. novembra 2005. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon saslušawa svjedoka, zakqučio da su tužilac-protivtuženi i apelant zakqučili ugovor o zakupu poslovnog prostora, te rok i uslove zakupa. Vrhovni sud je naveo da nije prihvaćen prigovor kompenzacije i da su ispunjeni uslovi za predaju poslovnog prostora. Vrhovni sud se pozvao na čl. 19 i 34 st. 1 i 2, te čl. 36 i 37 Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada, te je naveo da su u konkretnom predmetu ispunjeni svi zakonski uslovi. Takođe je utvrdio da je jedino relevantno u predmetu da tužilac-protivtuženi ima pravo raspolagawa poslovnim prostorom, da je zakqučio ugovor o zakupu sa apelantom i da je utvrdio uslove u ugovoru na koje je apelant pristao. Vrhovni Broj 24 – Strana 281 sud je naveo da tužilac ima pravo na zakupninu, kao i na izmaklu dobit, u smislu člana 155 ZOO-a, jer apelant i nakon isteka ugovora o zakupu koristi poslovni prostor. 8. Odlučujući o reviziji koju je izjavio apelant, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000738 od 24. maja 2007. godine kojom je odbio reviziju. Zakqučke nižestepenih sudova Vrhovni sud je u svemu ocijenio kao pravilne i zakonite. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 9. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da je u sastavu vijeća koje je odlučivalo o reviziji učestvovala sutkiwa Tifa Potogija, koja je, takođe, učestvovala i u donošenju drugostepene presude. Apelant navodi da se revizioni sud upustio u utvrđivanje činjenica, odnosno izmijenio činjenično stanje koje je utvrdio drugostepeni sud (nepostojanje parnice između "Foruma" i Opštine Centar). Dalje, apelant navodi da je Vrhovni sud, suprotno svom zakqučku o nepostojanju parnice, zakqučio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantovu protivtužbu kao preuranjenu. Apelant osporava zakqučke Vrhovnog suda u vezi sa pravom na izdatke za adaptaciju, ugovornim uslovima na koje se sudovi pozivaju i obrazloženje Vrhovnog suda u vezi sa apelantovom manom volje. Takođe, apelant se žali da je za jedan period platio zakupninu, što sudovi nisu uzeli u obzir, već je obavezan i za taj period da plati zakupninu. Takođe, apelant se žali da Vrhovni sud nije odgovorio svim prigovorima revizije, pogotovo da nižestepene presude ne sadrže razloge o odluci da se apelant obaveže na naknadu izgubljene dobiti. Apelant ističe da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer su mu sudovi osporili pravo iz protivtužbe da se utvrdi postojanje potraživawa i pravo na kompenzaciju. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri obrazloženju svoje Presude broj 070-0-Rev-06-000738, te smatra da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi. V. Relevantni propisi 11. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 357 Sudija ne može da sudi: Š...Ć (4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. VI. Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2007. godine, a apelacija je podnesena 3. avgusta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, Broj 24 – Strana 282 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 16. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VII.1. Pravo na pravično suđenje 17. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 18. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 19. Ustavni sud treba da ispita da li je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu i, ukoliko jeste, da li je ispoštovano pravo na pravično suđenje. 20. Pitanje koje se postavlja u pogledu primjenqivosti člana 6 stav 1 Evropske konvencije svakako jeste da li je postupak koji je u pitanju predstavljao "spor o građanskim pravima i obavezama" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 21. Predmetni postupak odnosi se na tužbu radi predaje u posjed poslovnih prostorija i isplatu zakupnine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenqive u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 22. Član 6 Evropske konvencije jedan je od kqučnih članova Evropske konvencije i prava predviđena ovim članom u okviru Evropske konvencije imaju centralno mjesto. Tim članom se, između ostalog, garantuje i pravo na pravično i javno suđenje prilikom utvrđivawa prava i dužnosti pojedinaca koja su građanske prirode (kao i razmatrawa svake krivične optužbe) i zbog toga se smatra da ovaj član ima suštinski značaj za funkcionisanje demokratije. Stav 1 člana 6 Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji sačiwavaju pravično vršenje pravde i, ukoliko bude povrijeđeno bilo koje od ovih prava, postoji i povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. Predmetna apelacija pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje sa stanovišta, navodno, netačno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa predmeta i nepravilne primjene materijalnog prava, te da je u postupku povodom revizije učestvovala sutkiwa koja je učestvovala i u donošenju drugostepene presude. 24. Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču iskqučewa ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji mora da se uzme u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristrasnost sudija ili sudova, Ponedjeljak, 26.4.2010. odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost obezbijedi eliminisanjem uzroka koji bi mogli da rezultuju takvom sumwom. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može da znači da je postupak vodio sud čija nepristrasnost može da se dovede u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27). 25. U konkretnom slučaju, pravila u vezi sa izuzećem sudija konstituisana su u članu 357 ZPPFBiH, dakle relevantni zakon propisuje pravila kojima žele da se uklone uzroci koji bi mogli da rezultuju razumnom sumwom u nepristrasnost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, nije zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, da ispitaju ta pravila ili praksu in abstracto, već da ispitaju da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu ili na koji su uticala na ishod postupka prema apelantu pokreće pitanje kršewa prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, serija A, broj 255, stav 27 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljewa u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07). 26. Prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, mora da se ocijeni prema subjektivnom testu. To znači da treba da se utvrdi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Takođe, postojanje nepristrasnosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoqne garancije da se iskquči opravdana sumwa u vezi sa njegovom nepristranošću (op. cit., Mežnarić, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07). 27. Apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje sutkiwinu subjektivnu nepristrasnost, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelant je osporio sutkiwinu pristrasnost prema objektivnom principu jer je ona bila članica vijeća koje je odlučilo o reviziji a prije toga i članica vijeća koje je odlučilo u postupku povodom žalbe. Dakle, prema apelantovom mišljenju, sutkiwa je mogla da zadrži svoj stav iz žalbenog postupka, odnosno da utiče na vijeće koje je donijelo odluku o apelantovoj reviziji. 28. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, mora se utvrditi da li, nezavisno od ponašawa određenog sudije, mogu da se utvrde činjenice koje mogu da dovedu u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li takva bojazan može objektivno da se opravda (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno "pravda ne treba samo da se sprovede, već mora i da se vidi da se ona sprovodi" (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju da uživaju i podstiču u javnosti u demokratskom društvu. Takođe, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima da dovede u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zakqučio da "činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru), nije smetwa da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitawima koja su Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi odluku Evropskog sud, Oberschlick protiv Austrije, broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi sa navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kom je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan. 29. Primjenjujući navedene principe, Ustavni sud primjećuje da se u obje odluke u postupku povodom žalbe i postupku povodom revizije odlučivalo o meritumu predmeta i o pitawima koja su odlučujuća za odluku o apelantovoj žalbi i reviziji. Takođe, u oba vijeća je učestvovala ista sutkiwa. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud ukazuje na to da se riječ "sud" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije ne može razumjeti tako da se odnosi na sud kao instituciju, već na sudiju ili vijeće koje sudi u svakom konkretnom slučaju. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su u članu 357 ZPPFBiH predviđeni razlozi za izuzimanje sudije, te je u tački 4 navedenog člana propisano da sudija ne može da sudi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa, što pokazuje napor domaćeg zakonodavstva da otkloni sve razumne sumnje u pogledu nepristrasnosti tog suda. Ustavni sud smatra da se ni odredba člana 357 ZPPFBiH ne može razumjeti tako da se odnosi na sud kao instituciju, već na višu ili nižu instancu koja meritorno odlučuje u pojedinim fazama parničnog postupka. Suprotno razumijevanje i primjena bili bi suprotni ciqu i svrsi člana 357 ZPPFBiH kojim je u tački 4 predviđen objektivni osnov za izuzeće sudije zbog razloga koji su prema opštim mjerilima toliko značajni da samim svojim postojanjem opravdavaju sumnju u nepristrasnost sudije i predstavljaju apsolutne razloge za izuzeće, po sili zakona. 30. U konkretnom slučaju apelant nije mogao da traži izuzimanje sutkinje jer nije znao sastav revizionog vijeća sve do uručewa presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da je vijeće koje je odlučivalo u konkretnom slučaju moralo da pazi na svoj sastav po službenoj dužnosti, što je propustilo. Zbog toga, Ustavni sud smatra da činjenica da sutkiwa koja, suprotno eksplicitnoj zakonskoj odredbi, u istom predmetu učestvuje u donošenju meritorne odluke na dva stepena, u postupku povodom žalbe i postupku povodom revizije, dovodi u pitanje princip "nepristrasnosti" suda, kako je on garantovan članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je zbog sastava sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji, u kom je bila sutkiwa koja je učestvovala i u donošenju drugostepene presude o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, povrijeđeno apelantovo pravo da mu sudi "nepristrasan sud", u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 32. S obzirom na zakqučak da je odlučivao sud koji nije bio nepristrasan prema objektivnim kriterijumima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud nema osnova da ispituje apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 33. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom jer je u sastavu vijeća koje je odlučivalo o reviziji učestvovala sutkiwa koja je u istom predmetu učestvovala i u donošenju meritorne odluke o žalbi kao prethodnom pravnom lijeku. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 283 34. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2334/07, rješavajući apelaciju Branislava Kulišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Branislava Kulišića. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u vanparničnim postupcima radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine pred Općinskim sudom u Tuzli i Kantonalnim sudom u Tuzli. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj Rev-1523/08, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Branislavu Kulišiću iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine i Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Branislav Kulišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojega zastupa Vesna Jugović, advokatica iz Tuzle, je podnio 15. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je u toku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) pod brojem Rev-1523/08. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Rudnika "Kreka" u Tuzli, zatraženo je 25. septembra 2007. godine i 15. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Broj 24 – Strana 284 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. Kantonalni sud, Općinski sud i Rudnici "Kreka" u Tuzli su dostavili odgovore na apelaciju 14. oktobra 2007. godine, 21. novembra 2007. godine i 27. jula 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Rudnika "Kreka" u Tuzli, su dostavljeni apelantu 6. novembra 2009. godine. 5. Ustavni sud je 30. oktobra 2009. godine zatražio na uvid spis broj Rev-1523/08, koji je Vrhovni sud dostavio 3. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Pravosnažnim Rješenjem Općinskog sekretarijata za urbanizam, stambeno-komunalne i imovinsko-pravne poslove Lukavac broj 07/2-473-6/90 od 6. marta 1992. godine (u daljnjem tekstu: rješenje Općinskog sekretarijata) usvojen je prijedlog DP Rudnici lignita "Kreka" u Tuzli, Rudnik lignita "Šikulje" u Lukavcu, za potpunu eksproprijaciju apelantovih nekretnina, i to: na parceli označenoj kao k.č. br. 435/2 "zasjeka" njiva IV-klase u površini od 4274 m², na parceli označenoj kao k.č. br. 363 "uvala" njiva III-klase u površini od 2912 m², na parceli označenoj kao k.č. br. 390 "ploča" njiva III-klase u površini od 3609 m² i na parceli označenoj kao k.č. br. 394 "ada" njiva IV-klase u površini od 1366 m², sve upisane u pl. br. 506 KO Sižje (u daljnjem tekstu: eksproprirane nekretnine). 8. Sektor za geodetske i imovinsko-stambene poslove općine Lukavac je 17. juna 2003. godine rješenje Općinskog sekretarijata dostavio Općinskom sudu Lukavac, koji je po službenoj dužnosti, na osnovu člana 80. stav 1. ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 i 39/89 i "Službeni list RBiH" broj 15/94) pokrenuo vanparnični postupak radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine, apelanta kao predlagača protiv protivnika predlagača DP Rudnici lignita "Kreka" u Tuzli, Rudnik lignita "Šikulje" u Lukavcu, pravni prednik Rudnika "Kreka" u Tuzli (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača). 9. Općinski sud u Lukavcu je održao ročište 17. septembra 2003. godine na kojem je apelant tražio pravičnu naknadu za eksproprirane nekretnine i predložio saslušanje vještaka poljoprivredne struke. 10. Općinski sud u Lukavcu je 16. oktobra 2003. godine održao ročište na licu mjesta, na kojem su, između ostalih, prisustvovali vještak geometar i vještak poljoprivredne struke, koji su konstatirali da apelant nije ulazio u posjed, niti je koristio eksproprirane nekretnine od donošenja rješenja Općinskog sekretarijata. 11. Na ročištu održanom 13. novembra 2003. godine strankama su uručeni pismeni nalazi vještaka na koje apelant nije prigovarao, ali je zatražio da se odredi naknada veća za 10% u odnosu na naknadu koju je utvrdio vještak, zbog toga što nije mogao deset godina koristiti sporne nekretnine. To je protivnik predlagača osporio, navodeći da on nije ušao u posjed spornih nekretnina, te da ih je apelant mogao koristiti. 12. Rješenjem Općinskog suda u Lukavcu od 19. novembra 2003. godine određeno je vještačenje drugog vještaka poljoprivredne struke, koji je nalaz i mišljenje dostavio u decembru 2003. godine. 13. Općinski sud u Lukavcu je 23. januara 2004. godine odgodio ročište dok se predmet ne rasporedi u rad drugom sudiji, budući da je postupajućem ukinut mandat. 14. Daljnji postupak u predmetu je vođen pred Općinskim sudom. 15. Institucija Ombdusmana, Federacije Bosne i Hercegovine, Ured u Tuzli, je 24. marta 2004. godine uputila dopis Općinskom sudu, iz kojeg je vidljivo da se apelant obraćao ovoj instituciji zbog dugog trajanja postupka. 16. Dopisom od 21. aprila 2004. godine Općinski sud je zatražio od Poreske uprave podatak o tržišnoj vrijednosti za Ponedjeljak, 26.4.2010. eksproprirane nekretnine, koja je 18. maja 2004. godine utvrdila vrijednost ekspropriranih nekretnina u visini od 96.261, 50 KM. 17. Protivnik predlagača je dopisom od 10. maja 2004. godine zatražio od Općine Lukavac poništenje rješenja Općinskog sekretarijata. 18. Općinski sud je održao ročište 18. maja 2004. godine na kojem je apelant zatražio dopunu drugog vještačenja poljoprivredne struke u pogledu izgubljene koristi od dana kada su eksproprirane nekretnine predate protivniku predlagača, a protivnik predlagača je zatražio prekid postupka, budući da je uputio zahtjev Općini Lukavac za poništenje rješenja Općinskog sekretarijata. Rješenjem Općinskog suda na tom ročištu je usvojen apelantov prijedlog za dopunu vještačenja, i ta dopuna nalaza je dostavljena Općinskom sudu 7. maja 2004. godine. 19. Na ročištu održanom 29. juna 2004. godine zaključena je glavna rasprava u predmetu. 20. Rješenjem Općinskog suda broj RI-176/04 od 27. jula 2004. godine apelantu je određena naknada za eksproprirane nekretnine, i to na ime zemljišta iznos od 97.728,50 KM, drvne mase i ostalo iznos od 5.995,00 KM, te izgubljene koristi iznos od 77.787,00 KM. 21. Odlučujući o žalbi protivnika predlagača, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1287/04 od 9. novembra 2004. godine, kojim je žalbu protivnika predlagača djelomično uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo u dijelu naknade za izgubljenu korist u iznosu od 77.787,00 KM, u kojem je predmet vratio na ponovni postupak, te naložio provođenje dokaza budući da prvostepeni sud nije proveo dokaze u smislu utvrđivanja je li apelant uopće ima pravo na izgubljenu korist. Kantonalni sud je naložio provođenje dokaza, između ostalog saslušanje svjedoka, te po potrebi provođenje novog vještačenja. 22. Apelant se 29. decembra 2004. godine obraćao Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, ukazujući da je Kantonalni sud mogao sam odlučiti, a ne predmet vraćati na ponovni postupak. 23. Odlučujući o reviziji protivnika predlagača, Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-153/05 od 13. septembra 2005. godine reviziju odbio. 24. Apelant je 17. oktobra 2005. godine urgirao postupanje Općinskog suda u predmetu. 25. Općinski sud je održao ročište 2. februara i 27. februara 2006. godine. 26. Rješenjem Općinskog suda broj RI-288/04 od 24. marta 2006. godine, u ponovnom postupku, apelantu je određena naknada na ime izgubljene koristi u iznosu od 91.517,60 KM. U tom rješenju Općinski sud je naveo da je postupajući po uputama Kantonalnog suda proveo dokaze, između ostalog i novo vještačenje, prihvatio novi nalaz i mišljenje od 13. februara 2006. godine, te da je nakon njihove ocjene odlučio kako je navedeno. 27. Odlučujući o žalbi protivnika predlagača, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 003-0-Gž-06-000833 od 11. septembra 2006. godine, kojim je žalbu uvažio, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, zbog toga što protivnika predlagača nije zastupala ovlaštena osoba, čime da je došlo do povrede parničnog postupka. Istim Rješenjem Kantonalni sud je naložio prvostepenom sudu da otkloni navedenu povredu, te da ponovo odluči o apelantovom zahtjevu na ime izgubljene koristi. 28. Općinski sud je održao ročište 24. novembra 2006. godine. 29. Rješenjem broj 032-O-V-000768 od 8. decembra 2006. godine, u ponovnom postupku, Općinski sud je utvrdio naknadu za izgubljenu korist u iznosu od 95.875,00 KM. Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u provedene dokaze, nakon čega je zaključio da je nalaz vještaka od 13. februara 2006. godine objektivan i stručan, da ga je prihvatio, te da je uz ocjenu ostalih provedenih dokaza odlučio kako je navedeno. 30. Odlučujući o žalbi protivnika predlagača, Kantonalni sud donio je Rješenje broj 003-0-Gž-07-000205 od 25. maja 2007. godine, kojim je žalbu uvažio, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. U Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH obrazloženju Rješenja Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije utvrdio bitne činjenice za usvajanje apelantovog zahtjeva za izgubljenu korist. Naime, u postupku nije dokazano da je izvršena predaja u posjed ekspropriranih nekretnina, budući da naknada na ime izgubljene koristi pripada ranijem vlasniku do dana prijema u posjed ili do isteka rokova za isplatu novčane naknade. Istim rješenjem, Kantonalni sud je konstatirao da prvostepeni sud nije postupio niti po uputama iz rješenja od 9. novembra 2004. godine, odnosno da je predmet vratio na ponovni postupak zbog nemogućnosti zakazivanja rasprave pred drugostepenim sudom u smislu člana 236. Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP), te naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku raspravi sva sporna pitanja. 31. Apelant je 13. augusta 2007. godine urgirao postupanje Općinskog suda u predmetu. 32. Općinski sud je održao ročište 6. novembra i 11. decembra 2007. godine. 33. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-V-07-000383 od 10. januara 2008. godine, u ponovnom postupku je odbijen apelantov zahtjev na ime izgubljene koristi. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je zbog toga što nije izvršena predaja u posjed ekspropriranih nekretnina, zaključio da apelant nema pravo na dio naknade na ime izgubljene koristi. 34. Rješavajući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 003-0-Gž-08-000365 od 27. maja 2008. godine, kojim je potvrdio prvostepeno rješenje. 35. Apelant je 27. juna 2008. godine uložio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), koju je Općinski sud tokom oktobra 2008. godine dostavio Vrhovnom sudu, koji do donošenja ove odluke nije odlučio o reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 36. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da je, budući da nije postignut sporazum o visini naknade za eksproprirane nekretnine, pokrenut vanparnični postupak pred Općinskim sudom u Lukavcu tokom 2003. godine, koji je nastavljen pred Općinskim sudom zbog promjene nadležnosti suda. Apelant dalje navodi hronologiju postupanja Općinskog, odnosno Kantonalnog suda, te da sudovi nisu odlučili u zakonskom roku od 30 dana od pokretanja postupka u smislu člana 148. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05), da je Kantonalni sud prvostepene odluke ukidao i vraćao na ponovni postupak, čime je odugovlačio postupak protivno članu 10. ZPP-a, te je on doveden u diskriminacijski položaj u odnosu na svoju sestru koja je suvlasnik ekspropriranih nekretnina i kojoj su priznata imovinska prava. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u visini od 4.000,00 KM zbog neopravdano dugog trajanja postupka. b) Odgovor na apelaciju 37. Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi na koje se poziva u apelaciji, da je prvostepeno rješenje ukinuo jer ne postoji mogućnost da se u predmetu održi rasprava pred drugostepenim sudom u smislu člana 236. ZPP-a, te istakao da je, i pored velikog broja neriješenih predmeta, ovom predmetu dao prioritet. 38. Općinski sud je naveo hronologiju postupanja u predmetu, a da se nije osvrnuo na navode iz apelacije. 39. Protivnik predlagača naveo je, također, hronologiju postupanja u predmetu, te istakao da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava koja je naveo u apelaciji. Broj 24 – Strana 285 V. Relevantni propisi 40. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 2. Š...Ć (2) U vanparničnom postupku primjereno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 148. (1) Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi prema službenoj dužnosti. (2) Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka pred sudom." 41. U Zakonu o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku". 42. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 - prečišćeni tekst i 38/89, te "Službeni list RBiH" broj 15/94): "Član 79. Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležni općinski organ dostavit će pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazom o isplati vlasniku iznosa naknade iz člana 77. ovog zakona ili o njegovom polaganju u sudski depozit nadležnom redovnom sudu na čijem području se nalazi eksproprirana nepokretnost radi određivanja naknade. Članak 84. Postupak za određivanje naknade za ekspropriranu nepokretnost je hitan." VI. Dopustivost 43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 44. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojega je koristio. 45. U konkretnom slučaju apelant se Ustavnom sudu obratio zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u vanparničnom postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom. Iako su u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom i Općinski i Kantonalni sud donijeli odluke predmet nije okončan, budući da je pokrenut postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom. Međutim, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda apelacija je dopustiva, jer Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Broj 24 – Strana 286 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VII. Meritum 47. Apelant se žali da mu je zbog nedonošenja odluke u vanparničnom postupku radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog člana, stav 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Suđenje u razumnom roku a) Relevantna načela 48. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaji broj 2002-I, stav 38). 49. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Period koji se uzima u obzir 50. Imajući u vidu da se apelantovi navodi odnose isključivo na dugo trajanje vanparničnog postupka radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine, Ustavni sud će analizirati trajanje ovog postupka koji nije okončan do donošenja ove odluke, dakle postupka koji traje više od šest godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 51. U konkretnom slučaju se radi o vanparničnom postupku radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine. Ustavni sud uočava da su se izvedeni dokazi odnosili na vršenje više vještačenja, dopunu vještačenja, saslušanja vještaka, svjedoka i parničnih stranaka, te uvida u relevantne dokumente. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema svojoj suštini i dokazima koji su izvedeni ne može smatrati složenim. 52. Ustavni sud iz predočene dokumentacije ne nalazi da je apelant doprinio dužini trajanja postupka jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Ustavni sud uočava da se apelant ponašao upravo suprotno, odnosno da je tokom postupka više puta urgirao postupanje suda, da se obraćao Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine i instituciji Ombdusmana Federacije Bosne i Hercegovine, Ured u Tuzli, i na taj način je pokušao ishoditi da se postupak okonča u razumnom roku. 53. U vezi s ponašanjem Općinskog suda, Ustavni sud uočava da je nakon dostave rješenja Općinskog sekretarijata, 25. juna 2003. godine, Općinski sud donio prvo rješenje 27. jula 2004. godine, dakle u roku od godine dana, u kojem periodu je održao tri ročišta, kao i ročište na licu mjesta, određivao vještačenja vještaka geometra i vještaka poljoprivredne struke, te određivao dopunu vještačenja. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi Ponedjeljak, 26.4.2010. da je Općinski sud u ovome periodu postupao van granica razumnoga roka. 54. Nakon ovoga perioda, u vezi s ponašanjem Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni konstatira da je Općinski sud održao veliki broj ročišta, da postupci, nakon ukidanja prvostepenih rješenja, nisu trajali nerazumno dugo, te da je Kantonalni sud u granicama razumnog roka odlučivao o žalbi. Međutim, Ustavni sud, također, konstatira kako Općinski sud nije postupao u skladu sa datim uputama, te kako je zbog toga predmet vraćan na ponovni postupak u četiri navrata. I postupanje Kantonalnog suda u jednom žalbenom postupku, u kojem je prvostepenom sudu dao nepreciznu i nejasnu uputu, je doprinijelo sveukupnom trajanju vanparničnog postupka. Pri ovoj konstataciji Ustavni sud je imao u vidu činjenicu da je Kantonalni sud predmet vraćao na ponovni postupak zbog toga što je činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno, a tu povredu nije mogao otkloniti, imajući u vidu ograničenja u pogledu održavanja javne rasprave u smislu člana 236. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03 i 73/05). U vezi sa ponašanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud na kraju konstatira da rješavanje revizije u ranijem postupku, u roku od deset mjeseci, te nedonošenje odluke o reviziji u postupku koji se trenutno vodi, ne prelazi granice razumnog roka. 55. Imajući u vidu kompletnu analizu trajanja vanparničnog postupka radi naknade za eksproprirane nekretnine, koji se po zakonu smatra hitnim, za koji je ocijenio da nije složen i kada apelant niti u jednom dijelu postupka nije doprinio dužini postupka, nego upravo suprotno, Ustavni sud zaključuje da se odgovornost za nerazumno dugo trajanje ovog postupka od više od šest godina može pripisati najvećim dijelom Općinskom sudu, te jednim dijelom Kantonalnom sudu. Ovo tim prije što je za pravni sistem od osnovne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema. 56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 57. Iako nije utvrdio odgovornost Vrhovnog suda u pogledu dužine trajanja ranijeg postupka, niti postupka koji se trenutno vodi, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu, budući da se radi o postupku koji je po zakonu hitan. Utvrđeno je kršenje prava na pravično suđenje, i kada se ne bi bez daljnjeg odlaganja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje. Pitanje kompenzacije 58. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 4.000,00 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 59. U konkretnom slučaju, budući da se radi o vanparničnom postupku radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine, koji je po zakonu hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona. Ostali navodi 60. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava garantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 61. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se sveukupno trajanje vanparničnog postupka od preko šest godina u postupku radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine može staviti na teret u najvećem dijelu ponašanju Općinskog suda i jednim dijelom ponašanju Kantonalnog suda, te kada ti sudovi nisu naveli razloge za ovako dugo trajanje postupka. 62. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2334/07, rješavajući apelaciju Branislava Kulišića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac je na sjednici održanoj 2. prosinca 2009. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Branislava Kulišića. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u izvanparničnim postupcima radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine pred Općinskim sudom u Tuzli i Kantonalnim sudom u Tuzli. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po žurnom postupku donese odluku u predmetu broj Rev-1523/08, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Branislavu Kulišiću iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine i Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 287 Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Branislav Kulišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojega zastupa Vesna Jugović, odvjetnica iz Tuzle, je podnio 15. kolovoza 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je u tijeku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) pod brojem Rev-1523/08. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Rudnika "Kreka" u Tuzli, zatraženo je 25. rujna 2007. godine i 15. srpnja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud, Općinski sud i Rudnici "Kreka" u Tuzli su dostavili odgovore na apelaciju 14. listopada 2007. godine, 21. studenog 2007. godine i 27. srpnja 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Rudnika "Kreka" u Tuzli, su dostavljeni apelantu 6. studenog 2009. godine. 5. Ustavni sud je 30. listopada 2009. godine zatražio na uvid spis broj Rev-1523/08, koji je Vrhovni sud dostavio 3. studenog 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Pravomoćnim Rješenjem Općinskog sekretarijata za urbanizam, stambeno-komunalne i imovinsko-pravne poslove Lukavac broj 07/2-473-6/90 od 6. ožujka 1992. godine (u daljnjem tekstu: rješenje Općinskog sekretarijata) usvojen je prijedlog DP Rudnici lignita "Kreka" u Tuzli, Rudnik lignita "Šikulje" u Lukavcu, za potpunu eksproprijaciju apelantovih nekretnina, i to: na parceli označenoj kao k.č. br. 435/2 "zasjeka" njiva IV-klase u površini od 4274 m², na parceli označenoj kao k.č. br. 363 "uvala" njiva III-klase u površini od 2912 m², na parceli označenoj kao k.č. br. 390 "ploča" njiva III-klase u površini od 3609 m² i na parceli označenoj kao k.č. br. 394 "ada" njiva IV-klase u površini od 1366 m², sve upisane u pl. br. 506 KO Sižje (u daljnjem tekstu: eksproprirane nekretnine). 8. Sektor za geodetske i imovinsko-stambene poslove općine Lukavac je 17. lipnja 2003. godine rješenje Općinskog sekretarijata dostavio Općinskom sudu Lukavac, koji je po službenoj dužnosti, na temelju članka 80. stavak 1. ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 i 39/89 i "Službeni list RBiH" broj 15/94) pokrenuo izvanparnični postupak radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine, apelanta kao predlagača protiv protivnika predlagača DP Rudnici lignita "Kreka" u Tuzli, Rudnik lignita "Šikulje" u Lukavcu, pravni prednik Rudnika "Kreka" u Tuzli (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača). 9. Općinski sud u Lukavcu je održao ročište 17. rujna 2003. godine na kojem je apelant tražio pravičnu naknadu za eksproprirane nekretnine i predložio saslušanje vještaka poljoprivredne struke. 10. Općinski sud u Lukavcu je 16. listopada 2003. godine održao ročište na licu mjesta, na kojem su, između ostalih, prisustvovali vještak geometar i vještak poljoprivredne struke, koji su konstatirali da apelant nije ulazio u posjed, niti je koristio Broj 24 – Strana 288 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH eksproprirane nekretnine od donošenja rješenja Općinskog sekretarijata. 11. Na ročištu održanom 13. studenog 2003. godine strankama su uručeni pismeni nalazi vještaka na koje apelant nije prigovarao, ali je zatražio da se odredi naknada veća za 10% u odnosu na naknadu koju je utvrdio vještak, zbog toga što nije mogao deset godina koristiti sporne nekretnine. To je protivnik predlagača osporio, navodeći da on nije ušao u posjed spornih nekretnina, te da ih je apelant mogao koristiti. 12. Rješenjem Općinskog suda u Lukavcu od 19. studenog 2003. godine određeno je vještačenje drugog vještaka poljoprivredne struke, koji je nalaz i mišljenje dostavio u prosincu 2003. godine. 13. Općinski sud u Lukavcu je 23. siječnja 2004. godine odgodio ročište dok se predmet ne rasporedi u rad drugom sucu, budući je postupajućem ukinut mandat. 14. Daljnji postupak u predmetu je vođen pred Općinskim sudom. 15. Institucija Ombdusmana, Federacije Bosne i Hercegovine, Ured u Tuzli, je 24. ožujka 2004. godine uputila dopis Općinskom sudu, iz kojeg je vidljivo da se apelant obraćao ovoj instituciji zbog dugog trajanja postupka. 16. Dopisom od 21. travnja 2004. godine Općinski sud je zatražio od Porezne uprave podatak o tržišnoj vrijednosti za eksproprirane nekretnine, koja je 18. svibnja 2004. godine utvrdila vrijednost ekspropriranih nekretnina u visini od 96.261, 50 KM. 17. Protivnik predlagača je dopisom od 10. svibnja 2004. godine zatražio od Općine Lukavac poništenje rješenja Općinskog sekretarijata. 18. Općinski sud je održao ročište 18. svibnja 2004. godine na kojem je apelant zatražio dopunu drugog vještačenja poljoprivredne struke glede izgubljene koristi od dana kada su eksproprirane nekretnine predate protivniku predlagača, a protivnik predlagača je zatražio prekid postupka, budući je uputio zahtjev Općini Lukavac za poništenje rješenja Općinskog sekretarijata. Rješenjem Općinskog suda na tom ročištu je usvojen apelantov prijedlog za dopunu vještačenja, i ta dopuna nalaza je dostavljena Općinskom sudu 7. svibnja 2004. godine. 19. Na ročištu održanom 29. lipnja 2004. godine zaključena je glavna rasprava u predmetu. 20. Rješenjem Općinskog suda broj RI-176/04 od 27. srpnja 2004. godine apelantu je određena naknada za eksproprirane nekretnine, i to na ime zemljišta iznos od 97.728,50 KM, drvne mase i ostalo iznos od 5.995,00 KM, te izgubljene koristi iznos od 77.787,00 KM. 21. Odlučujući o prizivu protivnika predlagača, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1287/04 od 9. studenog 2004. godine, kojim je priziv protivnika predlagača djelomično uvažio, prvostupanjsko rješenje ukinuo u dijelu naknade za izgubljenu korist u iznosu od 77.787,00 KM, u kojem je predmet vratio na ponovni postupak, te naložio provođenje dokaza budući prvostupanjski sud nije proveo dokaze u smislu utvrđivanja je li apelant uopće ima pravo na izgubljenu korist. Kantonalni sud je naložio provođenje dokaza, između ostalog saslušanje svjedoka, te po potrebi provođenje novog vještačenja. 22. Apelant se 29. prosinca 2004. godine obraćao Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine, ukazujući da je Kantonalni sud mogao sam odlučiti, a ne predmet vraćati na ponovni postupak. 23. Odlučujući o reviziji protivnika predlagača, Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-153/05 od 13. rujna 2005. godine reviziju odbio. 24. Apelant je 17. listopada 2005. godine urgirao postupanje Općinskog suda u predmetu. 25. Općinski sud je održao ročište 2. veljače i 27. veljače 2006. godine. 26. Rješenjem Općinskog suda broj RI-288/04 od 24. ožujka 2006. godine, u ponovnom postupku, apelantu je određena naknada na ime izgubljene koristi u iznosu od 91.517,60 KM. U Ponedjeljak, 26.4.2010. tom rješenju Općinski sud je naveo da je postupajući po uputama Kantonalnog suda proveo dokaze, između ostalog i novo vještačenje, prihvatio novi nalaz i mišljenje od 13. veljače 2006. godine, te da je nakon njihove ocjene odlučio kako je navedeno. 27. Odlučujući o prizivi protivnika predlagača, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 003-0-Gž-06-000833 od 11. rujna 2006. godine, kojim je priziv uvažio, ukinuo prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, zbog toga što protivnika predlagača nije zastupala ovlaštena osoba, čime da je došlo do povrede parničnog postupka. Istim Rješenjem Kantonalni sud je naložio prvostupanjskom sudu da otkloni navedenu povredu, te da ponovo odluči o apelantovom zahtjevu na ime izgubljene koristi. 28. Općinski sud je održao ročište 24. studenog 2006. godine. 29. Rješenjem broj 032-O-V-000768 od 8. prosinca 2006. godine, u ponovnom postupku, Općinski sud je utvrdio naknadu za izgubljenu korist u iznosu od 95.875,00 KM. Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u provedene dokaze, nakon čega je zaključio da je nalaz vještaka od 13. veljače 2006. godine objektivan i stručan, da ga je prihvatio, te da je uz ocjenu ostalih provedenih dokaza odlučio kako je navedeno. 30. Odlučujući o prizivi protivnika predlagača, Kantonalni sud donio je Rješenje broj 003-0-Gž-07-000205 od 25. svibnja 2007. godine, kojim je priziv uvažio, ukinuo prvostupanjsko rješenje i predmet vratio prvostupanjskom organu na ponovni postupak. U obrazloženju Rješenja Kantonalni sud je naveo da prvostupanjski sud nije utvrdio bitne činjenice za usvajanje apelantovog zahtjeva za izgubljenu korist. Naime, u postupku nije dokazano da je izvršena predaja u posjed ekspropriranih nekretnina, budući da naknada na ime izgubljene koristi pripada ranijem vlasniku do dana prijema u posjed ili do isteka rokova za isplatu novčane naknade. Istim rješenjem, Kantonalni sud je konstatirao da prvostupanjski sud nije postupio niti po uputama iz rješenja od 9. studenog 2004. godine, odnosno da je predmet vratio na ponovni postupak zbog nemogućnosti zakazivanja rasprave pred drugostupanjskim sudom u smislu članka 236. Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP), te naložio prvostupanjskom sudu da u ponovnom postupku raspravi sva sporna pitanja. 31. Apelant je 13. kolovoza 2007. godine urgirao postupanje Općinskog suda u predmetu. 32. Općinski sud je održao ročište 6. studenog i 11. prosinca 2007. godine. 33. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-V-07-000383 od 10. siječnja 2008. godine, u ponovnom postupku je odbijen apelantov zahtjev na ime izgubljene koristi. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je zbog toga što nije izvršena predaja u posjed ekspropriranih nekretnina, zaključio da apelant nema pravo na dio naknade na ime izgubljene koristi. 34. Rješavajući o apelantovom prizivu, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 003-0-Gž-08-000365 od 27. svibnja 2008. godine, kojim je potvrdio prvostupanjsko rješenje. 35. Apelant je 27. lipnja 2008. godine uložio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), koju je Općinski sud tijekom listopada 2008. godine dostavio Vrhovnom sudu, koji do donošenja ove odluke nije odlučio o reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 36. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant ističe da je, budući nije postignut sporazum o visini naknade za eksproprirane nekretnine, pokrenut izvanparnični postupak pred Općinskim sudom u Lukavcu tijekom 2003. godine, koji je Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nastavljen pred Općinskim sudom zbog promjene nadležnosti suda. Apelant dalje navodi kronologiju postupanja Općinskog, odnosno Kantonalnog suda, te da sudovi nisu odlučili u zakonskom roku od 30 dana od pokretanja postupka u smislu članka 148. stavak 2. Zakona o izvanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05), da je Kantonalni sud prvostupanjske odluke ukidao i vraćao na ponovni postupak, čime je odugovlačio postupak protivno članku 10. ZPP-a, te je on doveden u diskriminacijski položaj u odnosu na svoju sestru koja je suvlasnik ekspropriranih nekretnina i kojoj su priznata imovinska prava. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u visini od 4.000,00 KM zbog neopravdano dugog trajanja postupka. b) Odgovor na apelaciju 37. Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi na koje se poziva u apelaciji, da je prvostupanjsko rješenje ukinuo jer ne postoji mogućnost da se u predmetu održi rasprava pred drugostupanjskim sudom u smislu članka 236. ZPP-a, te istaknuo da je, i pored velikog broja neriješenih predmeta, ovom predmetu dao prioritet. 38. Općinski sud je naveo kronologiju postupanja u predmetu, a da se nije osvrnuo na navode iz apelacije. 39. Protivnik predlagača naveo je, također, kronologiju postupanja u predmetu, te istaknuo da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava koja je naveo u apelaciji. V. Relevantni propisi 40. U Zakonu o izvanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Članak 2. Š...Ć (2) U izvanparničnom postupku primjereno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno. Članak 148. (1) Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi prema službenoj dužnosti. (2) Postupak iz stavka 1. ovog članka mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka pred sudom." 41. U Zakonu o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku". 42. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 - prečišćeni tekst i 38/89, te "Službeni list RBiH" broj 15/94): "Članak 79. Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležni općinski organ dostavit će pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazom o isplati vlasniku iznosa naknade iz članka 77. ovog zakona ili o njegovom polaganju u sudski depozit nadležnom redovitom sudu na čijem području se nalazi eksproprirana nepokretnost radi određivanja naknade. Članak 84. Postupak za određivanje naknade za ekspropriranu nepokretnost je žuran." VI. Dopustivost 43. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 44. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv Broj 24 – Strana 289 presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 45. U konkretnom slučaju apelant se Ustavnom sudu obratio zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u izvanparničnom postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom. Iako su u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom i Općinski i Kantonalni sud donijeli odluke predmet nije okončan, budući je pokrenut postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom. Međutim, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda apelacija je dopustiva, jer Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 46. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 47. Apelant se žali da mu je zbog nedonošenja odluke u izvanparničnom postupku radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Suđenje u razumnom roku a) Relevantna načela 48. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješća broj 2002-I, stavak 38). 49. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 50. Imajući u vidu da se apelantovi navodi odnose isključivo na dugo trajanje izvanparničnog postupka radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine, Ustavni sud će analizirati trajanje ovog postupka koji nije okončan do donošenja ove odluke, dakle postupka koji traje više od šest godina. Broj 24 – Strana 290 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH c) Analiza razumnosti trajanja postupka 51. U konkretnom slučaju se radi o izvanparničnom postupku radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine. Ustavni sud uočava da su se izvedeni dokazi odnosili na vršenje više vještačenja, dopunu vještačenja, saslušanja vještaka, svjedoka i parničnih stranaka, te uvida u relevantne dokumente. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema svojoj suštini i dokazima koji su izvedeni ne može smatrati složenim. 52. Ustavni sud iz podastrte dokumentacije ne nalazi da je apelant doprinio duljini trajanja postupka jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Ustavni sud uočava da se apelant ponašao upravo suprotno, odnosno da je tijekom postupka više puta urgirao postupanje suda, da se obraćao Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine i instituciji Ombdusmana Federacije Bosne i Hercegovine, Ured u Tuzli, i na taj način je pokušao ishoditi da se postupak okonča u razumnom roku. 53. U svezi s ponašanjem Općinskog suda, Ustavni sud uočava da je nakon dostave rješenja Općinskog sekretarijata, 25. lipnja 2003. godine, Općinski sud donio prvo rješenje 27. srpnja 2004. godine, dakle u roku od godine dana, u kojem periodu je održao tri ročišta, kao i ročište na licu mjesta, određivao vještačenja vještaka geometra i vještaka poljoprivredne struke, te određivao dopunu vještačenja. S tim u svezi, Ustavni sud ne nalazi da je Općinski sud u ovome razdoblju postupao izvan granica razumnoga roka. 54. Nakon ovoga razdoblja, u svezi s ponašanjem Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni konstatira da je Općinski sud održao veliki broj ročišta, da postupci, nakon ukidanja prvostupanjskih rješenja, nisu trajali nerazumno dugo, te da je Kantonalni sud u granicama razumnog roka odlučivao o prizivu. Međutim, Ustavni sud, također, konstatira kako Općinski sud nije postupao sukladno datim uputama, te kako je zbog toga predmet vraćan na ponovni postupak u četiri navrata. I postupanje Kantonalnog suda u jednom prizivnom postupku, u kojem je prvostupanjskom sudu dao nepreciznu i nejasnu uputu, je doprinijelo sveukupnom trajanju izvanparničnog postupka. Pri ovoj konstataciji Ustavni sud je imao u vidu činjenicu da je Kantonalni sud predmet vraćao na ponovni postupak zbog toga što je činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno, a tu povredu nije mogao otkloniti, imajući u vidu ograničenja u pogledu održavanja javne rasprave u smislu članka 236. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03 i 73/05). U svezi sa ponašanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud na kraju konstatira da rješavanje revizije u ranijem postupku, u roku od deset mjeseci, te nedonošenje odluke o reviziji u postupku koji se trenutačno vodi, ne prelazi granice razumnog roka. 55. Imajući u vidu kompletnu analizu trajanja izvanparničnog postupka radi naknade za eksproprirane nekretnine, koji se po zakonu smatra žurnim, za koji je ocijenio da nije složen i kada apelant niti u jednom dijelu postupka nije doprinio dužini postupka, nego upravo suprotno, Ustavni sud zaključuje da se odgovornost za nerazumno dugo trajanje ovog postupka od više od šest godina može pripisati najvećim dijelom Općinskom sudu, te jednim dijelom Kantonalnom sudu. Ovo tim prije što je za pravni sustav od temeljne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava. 56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ponedjeljak, 26.4.2010. 57. Iako nije utvrdio odgovornost Vrhovnog suda glede duljine trajanja ranijeg postupka, niti postupka koji se trenutačno vodi, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Vrhovnom sudu da po žurnom postupku donese odluku u predmetu, budući se radi o postupku koji je po zakonu žuran. Utvrđeno je kršenje prava na pravično suđenje, i kada se ne bi bez daljnjeg odlaganja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje. Pitanje kompenzacije 58. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 4.000,00 KM. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku iznos od 300,00 KM. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 59. U konkretnom slučaju, budući se radi o izvanparničnom postupku radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine, koji je po zakonu žuran, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona. Ostali navodi 60. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi sa povredom prava garantiranih člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebice razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču povrede prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. VIII. Zaključak 61. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada se sveukupno trajanje izvanparničnog postupka od preko šest godina u postupku radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine može staviti na teret u najvećem dijelu ponašanju Općinskog suda i jednim dijelom ponašanju Kantonalnog suda, te kada ti sudovi nisu naveli razloge za ovako dugo trajanje postupka. 62. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2334/07, rješavajući apelaciju Branislava Kulišića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Branislava Kulišića. Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u vanparničnim postupcima radi utvrđivawa naknade za eksproprisane nekretnine pred Općinskim sudom u Tuzli i Kantonalnim sudom u Tuzli. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj Rev-1523/08, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Branislavu Kulišiću iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine i Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Branislav Kulišić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bijeqine, kog zastupa Vesna Jugović, advokat iz Tuzle, podnio je 15. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji je u toku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) pod brojem Rev-1523/08. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda Tuzla (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Općinski sud) i Rudnika "Kreka" u Tuzli, zatraženo je 25. septembra 2007. godine i 15. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud, Općinski sud i Rudnici "Kreka" u Tuzli su dostavili odgovore na apelaciju 14. oktobra 2007. godine, 21. novembra 2007. godine i 27. jula 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Rudnika "Kreka" u Tuzli, dostavljeni su apelantu 6. novembra 2009. godine. 5. Ustavni sud je 30. oktobra 2009. godine zatražio na uvid spis broj Rev-1523/08, koji je Vrhovni sud dostavio 3. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Pravosnažnim Rješenjem Općinskog sekretarijata za urbanizam, stambeno-komunalne i imovinsko-pravne poslove Lukavac broj 07/2-473-6/90 od 6. marta 1992. godine (u daqnjem tekstu: rješenje Općinskog sekretarijata) usvojen je prijedlog DP Rudnici lignita "Kreka" u Tuzli, Rudnik lignita 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 291 "Šikulje" u Lukavcu, za potpunu eksproprijaciju apelantovih nekretnina, i to: na parceli označenoj kao k.č. br. 435/2 "zasjeka" wiva IV-klase u površini od 4274 m², na parceli označenoj kao k.č. br. 363 "uvala" wiva III-klase u površini od 2912 m², na parceli označenoj kao k.č. br. 390 "ploča" wiva III-klase u površini od 3609 m² i na parceli označenoj kao k.č. br. 394 "ada" wiva IV-klase u površini od 1366 m², sve upisane u pl. br. 506 KO Sižje (u daqnjem tekstu: eksproprisane nekretnine). 8. Sektor za geodetske i imovinsko-stambene poslove opštine Lukavac je 17. juna 2003. godine rješenje Općinskog sekretarijata dostavio Općinskom sudu Lukavac, koji je po službenoj dužnosti, na osnovu člana 80 stav 1 ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 i 39/89 i "Službeni list RBiH" broj 15/94) pokrenuo vanparnični postupak radi utvrđivawa naknade za eksproprisane nekretnine, apelanta kao predlagača protiv protivnika predlagača DP Rudnici lignita "Kreka" u Tuzli, Rudnik lignita "Šikulje" u Lukavcu, pravni prednik Rudnika "Kreka" u Tuzli (u daqnjem tekstu: protivnik predlagača). 9. Općinski sud u Lukavcu je održao ročište 17. septembra 2003. godine na kom je apelant tražio pravičnu naknadu za eksproprisane nekretnine i predložio da se saslušaju vještaci poqoprivredne struke. 10. Općinski sud u Lukavcu je 16. oktobra 2003. godine održao ročište na licu mjesta, na kom su, između ostalih, prisustvovali vještak geometar i vještak poqoprivredne struke, koji su konstatovali da apelant nije ulazio u posjed, niti je koristio eksproprisane nekretnine od donošewa rješewa Općinskog sekretarijata. 11. Na ročištu održanom 13. novembra 2003. godine strankama su uručeni pismeni nalazi vještaka na koje apelant nije prigovarao, ali je zatražio da se odredi naknada veća za 10% u odnosu na naknadu koju je utvrdio vještak, zbog toga što nije mogao deset godina da koristi sporne nekretnine. To je protivnik predlagača osporio, navodeći da on nije ušao u posjed spornih nekretnina, te da je apelant mogao da ih koristi. 12. Rješenjem Općinskog suda u Lukavcu od 19. novembra 2003. godine određeno je vještačenje drugog vještaka poqoprivredne struke, koji je nalaz i mišljenje dostavio u decembru 2003. godine. 13. Općinski sud u Lukavcu je 23. januara 2004. godine odgodio ročište dok se predmet ne rasporedi u rad drugom sudiji, budući da je postupajućem ukinut mandat. 14. Daqwi postupak u predmetu je vođen pred Općinskim sudom. 15. Institucija Ombdusmena, Federacije Bosne i Hercegovine, Kancelarija u Tuzli, je 24. marta 2004. godine uputila dopis Općinskom sudu, iz kog je vidqivo da se apelant obraćao ovoj instituciji zbog dugog trajawa postupka. 16. Dopisom od 21. aprila 2004. godine Općinski sud je zatražio od Poreske uprave podatak o tržišnoj vrijednosti za eksproprisane nekretnine, koja je 18. maja 2004. godine utvrdila vrijednost eksproprisanih nekretnina u visini od 96.261, 50 KM. 17. Protivnik predlagača je dopisom od 10. maja 2004. godine zatražio od Općine Lukavac da ponište rješewa Općinskog sekretarijata. 18. Općinski sud je održao ročište 18. maja 2004. godine na kom je apelant zatražio da se dopuni drugo vještačenje poqoprivredne struke u pogledu izgubljene koristi od dana kada su eksproprisane nekretnine predate protivniku predlagača, a protivnik predlagača je zatražio prekid postupka, budući da je uputio zahtjev Općini Lukavac da poništi rješenje Općinskog sekretarijata. Rješenjem Općinskog suda na tom ročištu je usvojen apelantov predlog da se dopuni vještačenje, i ta dopuna nalaza je dostavljena Općinskom sudu 7. maja 2004. godine. Broj 24 – Strana 292 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 19. Na ročištu održanom 29. juna 2004. godine zakqučena je glavna rasprava u predmetu. 20. Rješenjem Općinskog suda broj RI-176/04 od 27. jula 2004. godine apelantu je određena naknada za eksproprisane nekretnine, i to na ime zemqišta iznos od 97.728,50 KM, drvne mase i ostalo iznos od 5.995,00 KM, te izgubljene koristi iznos od 77.787,00 KM. 21. Odlučujući o žalbi protivnika predlagača, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1287/04 od 9. novembra 2004. godine, kojim je žalbu protivnika predlagača djelimično uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo u dijelu naknade za izgubljenu korist u iznosu od 77.787,00 KM, u kom je predmet vratio na ponovni postupak, te naložio da se sprovedu dokazi budući da prvostepeni sud nije sproveo dokaze u smislu utvrđivawa da li je apelant uopšte ima pravo na izgubljenu korist. Kantonalni sud je naložio da se sprovedu dokazi, između ostalog da se saslušaju svjedoci, te da se po potrebi sprovede novo vještačenje. 22. Apelant se 29. decembra 2004. godine obraćao Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine, ukazujući da je Kantonalni sud mogao sam da odluči, a ne da predmet vraća na ponovni postupak. 23. Odlučujući o reviziji protivnika predlagača, Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-153/05 od 13. septembra 2005. godine reviziju odbio. 24. Apelant je 17. oktobra 2005. godine urgirao da Općinski sud postupa u predmetu. 25. Općinski sud je održao ročište 2. februara i 27. februara 2006. godine. 26. Rješenjem Općinskog suda broj RI-288/04 od 24. marta 2006. godine, u ponovnom postupku, apelantu je određena naknada na ime izgubljene koristi u iznosu od 91.517,60 KM. U tom rješenju Općinski sud je naveo da je postupajući po uputstvima Kantonalnog suda sproveo dokaze, između ostalog i novo vještačenje, prihvatio novi nalaz i mišljenje od 13. februara 2006. godine, te da je nakon wihove ocjene odlučio kako je navedeno. 27. Odlučujući o žalbi protivnika predlagača, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 003-0-Gž-06-000833 od 11. septembra 2006. godine, kojim je žalbu uvažio, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, zbog toga što protivnika predlagača nije zastupalo ovlašćeno lice, čime da je došlo do povrede parničnog postupka. Istim Rješenjem Kantonalni sud je naložio prvostepenom sudu da otkloni navedenu povredu, te da ponovo odluči o apelantovom zahtjevu na ime izgubljene koristi. 28. Općinski sud je održao ročište 24. novembra 2006. godine. 29. Rješenjem broj 032-O-V-000768 od 8. decembra 2006. godine, u ponovnom postupku, Općinski sud je utvrdio naknadu za izgubljenu korist u iznosu od 95.875,00 KM. Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u dokaze koji su sprovedeni, nakon čega je zakqučio da je nalaz vještaka od 13. februara 2006. godine objektivan i stručan, da ga je prihvatio, te da je uz ocjenu ostalih dokaza koje je sproveo odlučio kako je navedeno. 30. Odlučujući o žalbi protivnika predlagača, Kantonalni sud donio je Rješenje broj 003-0-Gž-07-000205 od 25. maja 2007. godine, kojim je žalbu uvažio, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju Rješewa Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije utvrdio bitne činjenice za usvajanje apelantovog zahtjeva za izgubljenu korist. Naime, u postupku nije dokazano da je izvršena predaja u posjed eksproprisanih nekretnina, budući da naknada na ime izgubljene koristi pripada ranijem vlasniku do dana prijema u posjed ili do isteka rokova za isplatu novčane naknade. Istim rješenjem, Kantonalni sud je konstatovao da prvostepeni sud nije postupio niti po uputstvima iz rješewa od 9. novembra 2004. godine, odnosno da je predmet vratio na ponovni postupak zbog Ponedjeljak, 26.4.2010. nemogućnosti da se zakaže rasprava pred drugostepenim sudom u smislu člana 236 Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03 i 73/05, u daqnjem tekstu: ZPP), te naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku raspravi sva sporna pitawa. 31. Apelant je 13. avgusta 2007. godine urgirao da Općinski sud postupa u predmetu. 32. Općinski sud je održao ročište 6. novembra i 11. decembra 2007. godine. 33. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-V-07-000383 od 10. januara 2008. godine, u ponovnom postupku je odbijen apelantov zahtjev na ime izgubljene koristi. U obrazloženju rješewa, Općinski sud je naveo da je zbog toga što nije izvršena predaja u posjed eksproprisanih nekretnina, zakqučio da apelant nema pravo na dio naknade na ime izgubljene koristi. 34. Rješavajući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 003-0-Gž-08-000365 od 27. maja 2008. godine, kojim je potvrdio prvostepeno rješenje. 35. Apelant je 27. juna 2008. godine uložio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud), koju je Općinski sud tokom oktobra 2008. godine dostavio Vrhovnom sudu, koji do donošewa ove odluke nije odlučio o reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 36. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant ističe da je, budući da nije postignut sporazum o visini naknade za eksproprisane nekretnine, pokrenut vanparnični postupak pred Općinskim sudom u Lukavcu tokom 2003. godine, koji je nastavljen pred Općinskim sudom zbog promjene nadležnosti suda. Apelant dalje navodi hronologiju postupawa Općinskog, odnosno Kantonalnog suda, te da sudovi nisu odlučili u zakonskom roku od 30 dana od pokretawa postupka u smislu člana 148 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05), da je Kantonalni sud prvostepene odluke ukidao i vraćao na ponovni postupak, čime je odugovlačio postupak protivno članu 10 ZPP-a, te je on doveden u diskriminatorski položaj u odnosu na svoju sestru koja je suvlasnik eksproprisanih nekretnina i kojoj su priznata imovinska prava. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u visini od 4.000,00 KM zbog neopravdano dugog trajawa postupka. b) Odgovor na apelaciju 37. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi na koje se poziva u apelaciji, da je prvostepeno rješenje ukinuo jer ne postoji mogućnost da se u predmetu održi rasprava pred drugostepenim sudom u smislu člana 236 ZPP-a, te istakao da je, i pored velikog broja neriješenih predmeta, ovom predmetu dao prioritet. 38. Općinski sud je naveo hronologiju postupawa u predmetu, a da se nije osvrnuo na navode iz apelacije. 39. Protivnik predlagača naveo je, takođe, hronologiju postupawa u predmetu, te istakao da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava koja je naveo u apelaciji. V. Relevantni propisi 40. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 2 Š...Ć (2) U vanparničnom postupku primjereno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 148 (1) Postupak određivawa naknade za eksproprisanu nepokretnost sud vodi prema službenoj dužnosti. (2) Postupak iz stava 1 ovog člana mora da se završi što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretawa postupka pred sudom." 41. U Zakonu o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku". 42. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 - prečišćeni tekst i 38/89, te "Službeni list RBiH" broj 15/94): "Član 79 Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji, nadležni opštinski organ dostaviće pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazom o isplati vlasniku iznosa naknade iz člana 77 ovog zakona ili o njegovom polaganju u sudski depozit nadležnom redovnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nekretnina radi određivawa naknade. Član 84 Postupak za određivanje naknade za eksproprisanu nekretninu je hitan." VI. Dopustivost 43. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 44. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 45. U konkretnom slučaju apelant se Ustavnom sudu obratio zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u vanparničnom postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom. Iako su u vrijeme trajawa postupka pred Ustavnim sudom i Općinski i Kantonalni sud donijeli odluke predmet nije okončan, budući da je pokrenut postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom. Međutim, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda apelacija je dopustiva, jer Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 47. Apelant se žali da mu je zbog nedonošewa odluke u vanparničnom postupku radi utvrđivawa naknade za eksproprisane nekretnine povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Broj 24 – Strana 293 "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Suđenje u razumnom roku a) Relevantna načela 48. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a posebno o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaji broj 2002-I, stav 38). 49. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Period koji se uzima u obzir 50. Imajući u vidu da se apelantovi navodi odnose iskqučivo na dugo trajanje vanparničnog postupka radi utvrđivawa naknade za eksproprisane nekretnine, Ustavni sud će analizirati trajanje ovog postupka koji nije okončan do donošewa ove odluke, dakle postupka koji traje više od šest godina. s) Analiza razumnosti trajawa postupka 51. U konkretnom slučaju se radi o vanparničnom postupku radi utvrđivawa naknade za eksproprisane nekretnine. Ustavni sud uočava da su se izvedeni dokazi odnosili na vršenje više vještačewa, dopunu vještačewa, saslušawa vještaka, svjedoka i parničnih stranaka, te uvida u relevantne dokumente. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da predmetni spor prema svojoj suštini i dokazima koji su izvedeni ne može da se smatra složenim. 52. Ustavni sud iz predočene dokumentacije ne nalazi da je apelant doprinio dužini trajawa postupka jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle da dovedu do odugovlačewa postupka. Ustavni sud uočava da se apelant ponašao upravo suprotno, odnosno da je tokom postupka više puta urgirao da sud postupa, da se obraćao Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine i instituciji Ombdusmena Federacije Bosne i Hercegovine, Kancelarija u Tuzli, i na taj način je pokušao da ishodi da se postupak okonča u razumnom roku. 53. U vezi s ponašanjem Općinskog suda, Ustavni sud uočava da je nakon dostavljanja rješewa Općinskog sekretarijata, 25. juna 2003. godine, Općinski sud donio prvo rješenje 27. jula 2004. godine, dakle u roku od godine dana, u kom periodu je održao tri ročišta, kao i ročište na licu mjesta, određivao vještačewa vještaka geometra i vještaka poqoprivredne struke, te određivao dopunu vještačewa. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi da je Općinski sud u ovome periodu postupao van granica razumnog roka. Broj 24 – Strana 294 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 54. Nakon ovog perioda, u vezi s ponašanjem Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni konstatuje da je Općinski sud održao veliki broj ročišta, da postupci, nakon ukidawa prvostepenih rješewa, nisu trajali nerazumno dugo, te da je Kantonalni sud u granicama razumnog roka odlučivao o žalbi. Međutim, Ustavni sud, takođe, konstatuje kako Općinski sud nije postupao u skladu sa datim uputstvima, te kako je zbog toga predmet vraćan na ponovni postupak u četiri navrata. I postupanje Kantonalnog suda u jednom žalbenom postupku, u kom je prvostepenom sudu dao neprecizno i nejasno uputstvo, doprinijelo je sveukupnom trajanju vanparničnog postupka. Pri ovoj konstataciji Ustavni sud je imao u vidu činjenicu da je Kantonalni sud predmet vraćao na ponovni postupak zbog toga što je činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno, a tu povredu nije mogao da otkloni, imajući u vidu ograničewa u pogledu održavawa javne rasprave u smislu člana 236 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03 i 73/05). U vezi sa ponašanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud na kraju konstatuje da rješavanje revizije u ranijem postupku, u roku od deset mjeseci, te nedonošenje odluke o reviziji u postupku koji se trenutno vodi, ne prelazi granice razumnog roka. 55. Imajući u vidu kompletnu analizu trajawa vanparničnog postupka radi naknade za eksproprisane nekretnine, koji se po zakonu smatra hitnim, za koji je ocijenio da nije složen i kada apelant niti u jednom dijelu postupka nije doprinio dužini postupka, nego upravo suprotno, Ustavni sud zakqučuje da odgovornost za nerazumno dugo trajanje ovog postupka od više od šest godina može da se pripiše najvećim dijelom Općinskom sudu, te jednim dijelom Kantonalnom sudu. Ovo tim prije što je za pravni sistem od osnovne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerewa u pravni sistem, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema. 56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju zbog nedonošewa odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 57. Iako nije utvrdio odgovornost Vrhovnog suda u pogledu dužine trajawa ranijeg postupka, niti postupka koji se trenutno vodi, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu, budući da se radi o postupku koji je po zakonu hitan. Utvrđeno je kršenje prava na pravično suđenje, i kada se ne bi bez daqnjeg odlagawa donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje. Pitanje kompenzacije 58. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 4.000,00 KM. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda. Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 59. U konkretnom slučaju, budući da se radi o vanparničnom postupku radi utvrđivawa naknade za eksproprisane nekretnine, koji je po zakonu hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. trebalo da se isplati iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Tuzlanskog kantona. Ostali navodi 60. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa povredom prava koja su garantovana članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno da se posebno razmatraju ostali apelantovi navodi koji se tiču povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 61. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada sveukupno trajanje vanparničnog postupka od preko šest godina u postupku radi utvrđivawa naknade za eksproprisane nekretnine može da se stavi na teret u najvećem dijelu ponašanju Općinskog suda i jednim dijelom ponašanju Kantonalnog suda, te kada ti sudovi nisu naveli razloge za ovako dugo trajanje postupka. 62. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2418/07, rješavajući apelaciju R. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija R. K. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1279/03. Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Trebinje da po hitnom postupku donese odluku u ponovnom postupku po Rješenju Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-P 480/07 od 27. jula 2007. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, R. K. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Trebinje da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 27. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenuo tužbom pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) radi ostvarivanja prava na nastavak korištenja stana u Trebinju, u Ulici Ljube Miljanovića broj 4. a. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Ministarstva za izbjeglice i Ministarstva za izbjeglice Odsjek Trebinje zatraženo je 12. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. septembra 2007. godine, Ministarstvo za izbjeglice 8. oktobra 2007. godine, a Ministarstvo za izbjeglice Odsjek Trebinje nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Ustavni sud je 10. novembra 2009. godine zatražio na uvid spis Vrhovnog suda broj U-1279/03. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Ministarstva za izbjeglice dostavljeni su apelantu 17. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, kao i činjenice koje su utvrđene uvidom u spis Vrhovnog suda mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice Odsjek Trebinje broj 05-050-48-1217/99 od 24. aprila 2003. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev Aleksandra Ranđelovića (u daljnjem tekstu: prijeratni korisnik stana) za vraćanje u posjed stana u Trebinju, u Ulici Ljube Miljanovića broj 4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Istim rješenjem je utvrđeno da apelantu prestaje pravo korištenja predmetnog stana i da nema pravo na alternativni smještaj. 8. Ministarstvo za izbjeglice je u postupku rješavanja po žalbama apelanta i prijeratnog korisnika donijelo Rješenje broj 050-050-01-735/03 od 15. oktobra 2003. godine, kojim su odbijene kao neosnovane njihove žalbe. Ovaj organ je utvrdio da je prvostepeni organ u potpunosti pravilno utvrdio činjenično stanje i na osnovu toga pravilno primijenio materijalno pravo. 9. Apelant je 5. novembra 2003. godine podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice od 15. oktobra 2003. godine radi poništenja Rješenja ovog organa broj 050-050-01-735/03, kojom je tražio da sud utvrdi da ima pravo da nastavi sa korištenjem predmetnog stana. 10. Apelant je dopisima od 17. novembra 2003. godine i 26. decembra 2006. godine podnosio urgencije Vrhovnom sudu radi postupanja po njegovoj tužbi. 11. Vrhovni sud je Presudom broj U-1279/03 od 27. juna 2007. godine uvažio tužbe apelanta i prijeratnog korisnika stana, osporeni akt je poništio i predmet je vraćen Ministarstvu za izbjeglice na ponovni postupak. 12. Ministarstvo za izbjeglice je Rješenjem broj 18.05/2-P 480/07 od 27. jula 2007. godine uvažilo žalbe apelanta i prijeratnog korisnika stana i Rješenje Ministarstva za izbjeglice Odsjek Trebinje broj 05-050-48-1217/99 od 24. aprila 2003. godine je poništilo u cijelosti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog Broj 24 – Strana 295 prava i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Uvidom u predmetni spis postupak pred prvostepenim organom je još u toku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. U apelaciji apelant je opisao hronološki tok postupka pred organima uprave do podnošenja tužbe Vrhovnom sudu, kao i nastavak postupka po odlučenju Vrhovnog suda. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Vrhovni sud nije u razumnom roku donio odluku po njegovoj tužbi koju je ovom sudu podnio 5. novembra 2003. godine protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice broj 050-050-01-735/03 od 15. oktobra 2003. godine. Apelant, također, ističe da presudu Vrhovnog suda nije nikad lično primio, kao ni njegov pravni zastupnik, te da je iz Rješenja Ministarstva za izbjeglice od 27. jula 2007. godine saznao da je ovaj sud donio presudu po njegovoj tužbi i da je predmet trenutno na rješavanju u Ministarstvu za izbjeglice Odsjek Trebinje, koji treba da donese odluku u ponovnom postupku. Zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku pred Vrhovnim sudom, apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 40.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo za izbjeglice navodi da, pošto se apelant u apelaciji žali zbog dužine trajanja postupka po njegovoj tužbi pred Vrhovnim sudom, a nakon donošenja presude ovog suda na dužinu trajanja postupka pred organima uprave, to kao učesnik u predmetnom postupku navodi da je Vrhovni sud donio presudu po kojoj je ovo ministarstvo već postupilo, pa stoga smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni. 15. Vrhovni sud ističe da su tačni apelantovi navodi da je ovaj sud njegovu tužbu zaprimio 5. novembra 2003. godine. Dalje, Vrhovni sud navodi da je tačno da su od dana podnošenja tužbe do donošenja presude protekle tri godine i sedam mjeseci, ali da su za to postojali objektivni razlozi, jer se ovaj sud nalazi u veoma teškoj situaciji zbog velikog broja neriješenih predmeta upravnih sporova. Pošto apelant nije požurivao donošenje odluke po njegovoj tužbi, zbog toga tom predmetu nije dat prioritet. Isto tako, navodi da su apelantovi navodi neutemeljeni, jer iz spisa predmeta proizlazi da apelant ima kuću u vlasništvu u Trebinju. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike" broj 13/02) relevantne odredbe glase: Član 14. Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05) relevantne odredbe glase: Član 48. Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulirana ovim zakonom. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/03, 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Broj 24 – Strana 296 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 20. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje, jer smatra da Vrhovni sud nije u razumnom roku donio odluku po njegovoj tužbi, pa je u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda predmetna apelacija dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Heregovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 22. Apelant se žali zbog nerazumno dugog trajanja postupka koji je pokrenuo tužbom pred Vrhovnim sudom 5. novembra 2003. godine radi utvrđivanja prava na nastavak korištenja predmetnog stana, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 25. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje utvrđivanja apelantovog prava na nastavak korištenja predmetnog stana, kao člana porodičnog domaćinstva ranijeg korisnika stana, njegove majke. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Herecgovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 27. Apelant je, u skladu sa odredbama ZPP, 5. novembra 2003. godine pokrenuo upravni spor tužbom pred Vrhovnim Ponedjeljak, 26.4.2010. sudom protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice od 15. oktobra 2003. godine radi poništenja Rješenja ovog organa broj 050-050-01-735/03. Prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, predmetni postupak je do donošenja presude ovog suda trajao tri godine i sedam mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 28. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji se tiče utvrđivanja apelantovog prava kao člana porodičnog domaćinstva ranijeg korisnika stana da nastavi korištenje predmetnog stana. Status člana porodičnog domaćinstva je stekao, kako navodi, jer je živio sa majkom (umrla 2001. godine) koja je predmetni stan dobila na korištenje od Komande Garnizona Trebinje (VP 7226), na osnovu Rješenja Int. broj 27-2 od 20. aprila 1993. godine, kao majka poginulog Hasana Kajića, pripadnika Vojske Republike Srpske. Vrhovni sud je trebalo da utvrdi da li apelant kao član porodičnog domaćinstva ranijeg korisnika stana ima pravo da nastavi da koristi predmetni stan, odnosno da li ispunjava uvjete propisane Zakonom o stambenim odnosima za ostvarivanje navedenog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da se konkretan postupak u pogledu apelantovog prava ne može smatrati naročito složenim kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja. 29. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant ničim nije doprinio dužini trajanja postupka. 30. U vezi sa ponašanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice, koje ju je u postupku rješavanja po njegovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja odbilo kao neosnovanu. Vrhovni sud je po apelantovoj tužbi u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenja donio presudu kojom je uvažio njegovu tužbu i predmet vratio na ponovni postupak nadležnom organu uprave, nakon tri godine i sedam mjeseci. 31. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da, uzeto u cjelini, nema nikakvog opravdanja zašto postupak u predmetu koji se u pogledu činjeničnih i pravnih pitanja ne može smatrati složenim pred Vrhovnim sudom traje tri godine i sedam mjeseci. 32. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu "opravdanje" za neodlučivanje po tužbi od novembra 2003. godine činjenica da ima veliki broj neriješenih predmeta, te da apelant nije urgirao da se po njegovoj tužbi riješi pa, stoga, nije uzeta prioritetno u rad. Ustavni sud ukazuje da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, st. 25-32, i odluke Ustavnog suda br. AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25, i AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio od kada je i kako nastao zaostatak u rješavanju predmeta, te kakve mjere je preduzeo Vrhovni sud s ciljem da poboljša administriranje pravde. Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o velikom broju predmeta, a da ne uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog organa u borbi protiv takvih problema. 33. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema razumnog i objektivnog opravdanja da postupak povodom Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelantove tužbe pred Vrhovnim sudom traje tri godine i sedam mjeseci, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti pripisati Vrhovnom sudu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 34. Iako nije utvrdio odgovornost organa uprave u pogledu dužine trajanja postupka nakon donošenja presude Vrhovnog suda, odnosno postupka koji se trenutno vodi pred Ministarstvom za izbjeglice Odsjek Trebinje, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Ministarstvu za izbjeglice Odsjek Trebinje da po hitnom postupku donese odluku u ovoj pravnoj stvari s obzirom na ukupno trajanje predmetnog postupka. Pitanje naknade nematerijalne štete 35. Apelant traži da mu se dosudi nematerijalna šteta u iznosu od 40.000,00 KM zbog toga što nije donesena konačna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 36. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da donese odluku trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. 37. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju postupak po apelantovoj tužbi pred Vrhovnim sudom do trenutka donošenja presude ovog suda trajao tri godine i sedam mjeseci, te da predmetni postupak nije hitan, apelantu se određuje naknada u iznosu od 450,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, i to u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret ponašanju Vrhovnog suda zbog nedonošenja odluke po podnesenoj tužbi, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2418/07, rješavajući apelaciju R. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 297 Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija R. K. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1279/03. Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske Odsjek Trebinje da po žurnom postupku donese odluku u ponovnom postupku po Rješenju Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske broj 18.05/2-P 480/07 od 27. srpnja 2007. godine, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, R. K. u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske Odsjek Trebinje da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, odvjetnik iz Trebinja, podnio je 27. kolovoza 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenuo tužbom pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) radi ostvarivanja prava na nastavak korištenja stana u Trebinju, u Ulici Ljube Miljanovića broj 4. a. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Ministarstva za izbjeglice i Ministarstva za izbjeglice Odsjek Trebinje zatraženo je 12. rujna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. rujna 2007. godine, Ministarstvo za izbjeglice 8. listopada 2007. godine, a Ministarstvo za izbjeglice Odsjek Trebinje nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Ustavni sud je 10. studenog 2009. godine zatražio na uvid spis Vrhovnog suda broj U-1279/03. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Ministarstva za izbjeglice dostavljeni su apelantu 17. prosinca 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, kao i činjenice koje su utvrđene uvidom u spis Vrhovnog suda mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice Odsjek Trebinje broj 05-050-48-1217/99 od 24. travnja 2003. godine odbijen je kao neutemeljen zahtjev Aleksandra Ranđelovića (u daljnjem tekstu: Broj 24 – Strana 298 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prijeratni korisnik stana) za vraćanje u posjed stana u Trebinju, u Ulici Ljube Miljanovića broj 4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Istim rješenjem je utvrđeno da apelantu prestaje pravo korištenja predmetnog stana i da nema pravo na alternativni smještaj. 8. Ministarstvo za izbjeglice je u postupku rješavanja po prizivima apelanta i prijeratnog korisnika donijelo Rješenje broj 050-050-01-735/03 od 15. listopada 2003. godine, kojim su odbijeni kao neutemeljeni njihovi prizivi. Ovo tijelo je utvrdilo da je prvostupanjsko tijelo u potpunosti pravilno utvrdilo činjenično stanje i na temelju toga pravilno primijenilo materijalno pravo. 9. Apelant je 5. studenog 2003. godine podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice od 15. listopada 2003. godine radi poništenja Rješenja ovog tijela broj 050-050-01-735/03, kojom je tražio da sud utvrdi da ima pravo nastaviti korištenje predmetnog stana. 10. Apelant je dopisima od 17. studenog 2003. godine i 26. prosinca 2006. godine podnosio urgencije Vrhovnom sudu radi postupanja po njegovoj tužbi. 11. Vrhovni sud je Presudom broj U-1279/03 od 27. lipnja 2007. godine uvažio tužbe apelanta i prijeratnog korisnika stana, pobijani akt je poništio i predmet je vraćen Ministarstvu za izbjeglice na ponovni postupak. 12. Ministarstvo za izbjeglice je Rješenjem broj 18.05/2-P 480/07 od 27. srpnja 2007. godine uvažilo prizive apelanta i prijeratnog korisnika stana i Rješenje Ministarstva za izbjeglice Odsjek Trebinje broj 05-050-48-1217/99 od 24. travnja 2003. godine je poništilo u cijelosti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Uvidom u predmetni spis postupak pred prvostupanjskim tijelom je još u tijeku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. U apelaciji apelant je opisao kronološki tijek postupka pred tijelima uprave do podnošenja tužbe Vrhovnom sudu, kao i nastavak postupka po odlučenju Vrhovnog suda. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer Vrhovni sud nije u razumnom roku donio odluku po njegovoj tužbi koju je ovom sudu podnio 5. studenog 2003. godine protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice broj 050-050-01-735/03 od 15. listopada 2003. godine. Apelant, također, ističe da presudu Vrhovnog suda nije nikad osobno primio, kao ni njegov pravni zastupnik, te da je iz Rješenja Ministarstva za izbjeglice od 27. srpnja 2007. godine saznao da je ovaj sud donio presudu po njegovoj tužbi i da je predmet trenutačno na rješavanju u Ministarstvu za izbjeglice Odsjek Trebinje, koji treba donijeti odluku u ponovnom postupku. Zbog duljine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku pred Vrhovnim sudom, apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 40.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo za izbjeglice navodi da, pošto se apelant u apelaciji žali zbog duljine trajanja postupka po njegovoj tužbi pred Vrhovnim sudom, a nakon donošenja presude ovog suda na duljinu trajanja postupka pred tijelima uprave, to kao sudionik u predmetnom postupku navodi da je Vrhovni sud donio presudu po kojoj je ovo ministarstvo već postupilo, pa stoga smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni. 15. Vrhovni sud ističe da su točni apelantovi navodi da je ovaj sud njegovu tužbu zaprimio 5. studenog 2003. godine. Dalje, Vrhovni sud navodi da je točno da su od dana podnošenja tužbe do donošenja presude protekle tri godine i sedam mjeseci, ali da su za to postojali objektivni razlozi, jer se ovaj sud nalazi u veoma teškoj situaciji zbog velikog broja neriješenih predmeta upravnih sporova. Pošto apelant nije požurivao donošenje odluke po njegovoj tužbi, zbog toga tom predmetu nije dan prioritet. Isto Ponedjeljak, 26.4.2010. tako, navodi da su apelantovi navodi neutemeljeni, jer iz spisa predmeta proizlazi da apelant ima kuću u vlasništvu u Trebinju. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike" broj 13/02) relevantne odredbe glase: Članak 14. Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge sudionike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05) relevantne odredbe glase: Članak 48. Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulirana ovim zakonom. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/03, 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 20. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje, jer smatra da Vrhovni sud nije u razumnom roku donio odluku po njegovoj tužbi, pa je u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda predmetna apelacija dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Heregovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 22. Apelant se žali zbog nerazumno dugog trajanja postupka koji je pokrenuo tužbom pred Vrhovnim sudom 5. studenog 2003. godine radi utvrđivanja prava na nastavak korištenja predmetnog stana, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 24. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 25. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje utvrđivanja apelantovog prava na nastavak korištenja predmetnog stana, kao člana obiteljskog kućanstva ranijeg korisnika stana, njegove majke. Ustavni sud je ranije usvojio stajalište da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u svezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obveza" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. rujna 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Herecgovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Suđenje u razumnom roku a) Relevantna načela 26. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 27. Apelant je, sukladno odredbama ZPP, 5. studenog 2003. godine pokrenuo upravni spor tužbom pred Vrhovnim sudom protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice od 15. listopada 2003. godine radi poništenja Rješenja ovog tijela broj 050-050-01-735/03. Prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, predmetni postupak je do donošenja presude ovog suda trajao tri godine i sedam mjeseci, pa je to razdoblje koje će Ustavni sud ispitati. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 28. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji se tiče utvrđivanja apelantovog prava kao člana obiteljskog kućanstva ranijeg korisnika stana da nastavi korištenje predmetnog stana. Status člana obiteljskog kućanstva je stekao, kako navodi, jer je živio sa majkom (umrla 2001. godine) koja je predmetni stan dobila na korištenje od Komande Vojarne Trebinje (VP 7226), na temelju Rješenja Int. broj 27-2 od 20. travnja 1993. godine, kao majka poginulog Hasana Kajića, pripadnika Vojske Republike Srpske. Vrhovni sud je trebao utvrditi da li apelant kao član obiteljskog kućanstva ranijeg korisnika stana ima pravo nastaviti da koristi predmetni stan, odnosno ispunjava li uvjete propisane Zakonom o stambenim odnosima za ostvarivanje navedenog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da se konkretan postupak glede apelantovog prava ne može smatrati osobito složenim kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja. 29. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant ničim nije doprinio duljini trajanja postupka. 30. U svezi sa ponašanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice, koje ju je u postupku rješavanja po njegovom prizivu izjavljenom protiv prvostupanjskog rješenja odbilo kao neutemeljenu. Vrhovni sud je po apelantovoj tužbi u upravnom sporu protiv drugostupanjskog rješenja donio presudu kojom je uvažio njegovu tužbu i predmet vratio na ponovni postupak nadležnom tijelu uprave, nakon tri godine i sedam mjeseci. 31. Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). U tome smislu, Ustavni sud ukazuje na to da, Broj 24 – Strana 299 uzeto u cjelini, nema nikakvog opravdanja zašto postupak u predmetu koji se glede činjeničnih i pravnih pitanja ne može smatrati složenim pred Vrhovnim sudom traje tri godine i sedam mjeseci. 32. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu "opravdanje" za neodlučivanje po tužbi od studenog 2003. godine činjenica da ima veliki broj neriješenih predmeta, te da apelant nije urgirao da se po njegovoj tužbi riješi pa, stoga, nije uzeta prioritetno u rad. Ustavni sud ukazuje da se preopterećenost pravosuđa, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Europske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz članka 6. Europske konvencije. Međutim, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva izvanredna situacija popravi (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, serija A broj 66, st. 25-32, i odluke Ustavnog suda br. AP 600/04 od 17. veljače 2005. godine, točka 25, i AP 505/04 od 15. lipnja 2005. godine, točka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio od kada je i kako nastao zaostatak u rješavanju predmeta, te kakve mjere je poduzeo Vrhovni sud s ciljem da poboljša administriranje pravde. Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o velikom broju predmeta, a da ne uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog tijela u borbi protiv takvih problema. 33. Obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema razumnog i objektivnog opravdanja da postupak glede apelantove tužbe pred Vrhovnim sudom traje tri godine i sedam mjeseci, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti pripisati Vrhovnom sudu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 34. Iako nije utvrdio odgovornost tijela uprave glede duljine trajanja postupka nakon donošenja presude Vrhovnog suda, odnosno postupka koji se trenutačno vodi pred Ministarstvom za izbjeglice Odsjek Trebinje, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Ministarstvu za izbjeglice Odsjek Trebinje da po žurnom postupku donese odluku u ovoj pravnoj stvari obzirom na ukupno trajanje predmetnog postupka. Pitanje naknade nematerijalne štete 35. Apelant traži da mu se dosudi nematerijalna šteta u iznosu od 40.000,00 KM zbog toga što nije donesena konačna odluka u razumnom roku. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovitim sudovima naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 36. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da donese odluku trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost. 37. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju postupak po apelantovoj tužbi pred Vrhovnim sudom do trenutka donošenja presude ovog suda trajao tri godine i sedam mjeseci, te da predmetni postupak nije žuran, apelantu se određuje naknada u iznosu od 450,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, i to u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Broj 24 – Strana 300 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se ukupno trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret ponašanju Vrhovnog suda zbog nedonošenja odluke po podnesenoj tužbi, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2418/07, rješavajući apelaciju R. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija R. K. Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1279/03. Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Trebinje da po hitnom postupku donese odluku u ponovnom postupku po Rješenju Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-P 480/07 od 27. jula 2007. godine, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, R. K. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Trebinje da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. R. K. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Trebiwa, kog zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebiwa, podnio je 27. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenuo tužbom pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) radi ostvarivawa prava na nastavak korišćewa stana u Trebinju, u Ulici Qube Miljanovića broj 4. a. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog sud Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud), Ministarstva za izbjeglice i Ministarstva za izbjeglice Odsjek Trebinje zatraženo je 12. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. septembra 2007. godine, Ministarstvo za izbjeglice 8. oktobra 2007. godine, a Ministarstvo za izbjeglice Odsjek Trebinje nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Ustavni sud je 10. novembra 2009. godine zatražio na uvid spis Vrhovnog suda broj U-1279/03. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Ministarstva za izbjeglice dostavljeni su apelantu 17. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda, kao i činjenice koje su utvrđene uvidom u spis Vrhovnog suda mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice Odsjek Trebinje broj 05-050-48-1217/99 od 24. aprila 2003. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev Aleksandra Ranđelovića (u daqnjem tekstu: prijeratni korisnik stana) za vraćanje u posjed stana u Trebinju, u Ulici Qube Miljanovića broj 4 (u daqnjem tekstu: predmetni stan). Istim rješenjem je utvrđeno da apelantu prestaje pravo korišćewa predmetnog stana i da nema pravo na alternativni smještaj. 8. Ministarstvo za izbjeglice je u postupku rješavawa po žalbama apelanta i prijeratnog korisnika donijelo Rješenje broj 050-050-01-735/03 od 15. oktobra 2003. godine, kojim su odbijene kao neosnovane wihove žalbe. Ovaj organ je utvrdio da je prvostepeni organ u potpunosti pravilno utvrdio činjenično stanje i na osnovu toga pravilno primijenio materijalno pravo. 9. Apelant je 5. novembra 2003. godine podnio tužbu protiv Rješewa Ministarstva za izbjeglice od 15. oktobra 2003. godine radi poništewa Rješewa ovog organa broj 050-050-01-735/03, kojom je tražio da sud utvrdi da ima pravo da nastavi sa korišćenjem predmetnog stana. 10. Apelant je dopisima od 17. novembra 2003. godine i 26. decembra 2006. godine podnosio urgencije Vrhovnom sudu radi postupawa po njegovoj tužbi. 11. Vrhovni sud je Presudom broj U-1279/03 od 27. juna 2007. godine uvažio tužbe apelanta i prijeratnog korisnika stana, osporeni akt je poništio i predmet je vraćen Ministarstvu za izbjeglice na ponovni postupak. 12. Ministarstvo za izbjeglice je Rješenjem broj 18.05/2-P 480/07 od 27. jula 2007. godine uvažilo žalbe apelanta i prijeratnog korisnika stana i Rješenje Ministarstva za izbjeglice Odsjek Trebinje broj 05-050-48-1217/99 od 24. aprila 2003. godine je poništilo u cijelosti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Uvidom u predmetni spis postupak pred prvostepenim organom je još u toku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. U apelaciji apelant je opisao hronološki tok postupka pred organima uprave do podnošewa tužbe Vrhovnom sudu, kao i nastavak postupka po odlučenju Vrhovnog suda. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH konvencije, jer Vrhovni sud nije u razumnom roku donio odluku po njegovoj tužbi koju je ovom sudu podnio 5. novembra 2003. godine protiv Rješewa Ministarstva za izbjeglice broj 050-050-01-735/03 od 15. oktobra 2003. godine. Apelant, takođe, ističe da presudu Vrhovnog suda nije nikad lično primio, kao ni njegov pravni zastupnik, te da je iz Rješewa Ministarstva za izbjeglice od 27. jula 2007. godine saznao da je ovaj sud donio presudu po njegovoj tužbi i da je predmet trenutno na rješavanju u Ministarstvu za izbjeglice Odsjek Trebinje, koji treba da donese odluku u ponovnom postupku. Zbog dužine trajawa postupka i nedonošewa odluke u razumnom roku pred Vrhovnim sudom, apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 40.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo za izbjeglice navodi da, pošto se apelant u apelaciji žali zbog dužine trajawa postupka po njegovoj tužbi pred Vrhovnim sudom, a nakon donošewa presude ovog suda na dužinu trajawa postupka pred organima uprave, to kao učesnik u predmetnom postupku navodi da je Vrhovni sud donio presudu po kojoj je ovo ministarstvo već postupilo, pa stoga smatra da su apelantovi navodi neosnovani. 15. Vrhovni sud ističe da su tačni apelantovi navodi da je ovaj sud njegovu tužbu zaprimio 5. novembra 2003. godine. Dalje, Vrhovni sud navodi da je tačno da su od dana podnošewa tužbe do donošewa presude protekle tri godine i sedam mjeseci, ali da su za to postojali objektivni razlozi, jer se ovaj sud nalazi u veoma teškoj situaciji zbog velikog broja neriješenih predmeta upravnih sporova. Pošto apelant nije požurivao donošenje odluke po njegovoj tužbi, zbog toga tom predmetu nije dat prioritet. Isto tako, navodi da su apelantovi navodi neosnovani, jer iz spisa predmeta proizilazi da apelant ima kuću u svojini u Trebinju. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike" broj 13/02) relevantne odredbe glase: Član 14 Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa i za donošenje zakonitog i pravilnog rješewa. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05) relevantne odredbe glase: Član 48 Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitawa koja nisu regulisana ovim zakonom. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/03, 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 19. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna Broj 24 – Strana 301 kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 20. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje, jer smatra da Vrhovni sud nije u razumnom roku donio odluku po njegovoj tužbi, pa je u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda predmetna apelacija dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Heregovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 22. Apelant se žali zbog nerazumno dugog trajawa postupka koji je pokrenuo tužbom pred Vrhovnim sudom 5. novembra 2003. godine radi utvrđivawa prava na nastavak korišćewa predmetnog stana, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Primjewivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 25. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje utvrđivawa apelantovog prava na nastavak korišćewa predmetnog stana, kao člana porodičnog domaćinstva ranijeg korisnika stana, njegove majke. Ustavni sud je ranije usvojio stanovište da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Herecgovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjewiv. Suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 27. Apelant je, u skladu sa odredbama ZPP, 5. novembra 2003. godine pokrenuo upravni spor tužbom pred Vrhovnim sudom protiv Rješewa Ministarstva za izbjeglice od 15. oktobra 2003. godine radi poništewa Rješewa ovog organa broj 050-050-01-735/03. Prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, predmetni postupak je do donošewa presude ovog suda trajao tri godine i sedam mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 28. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji se tiče utvrđivawa apelantovog prava kao člana porodičnog Broj 24 – Strana 302 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH domaćinstva ranijeg korisnika stana da nastavi korišćenje predmetnog stana. Status člana porodičnog domaćinstva je stekao, kako navodi, jer je živio sa majkom (umrla 2001. godine) koja je predmetni stan dobila na korišćenje od Komande Garnizona Trebinje (VP 7226), na osnovu Rješewa Int. broj 27-2 od 20. aprila 1993. godine, kao majka poginulog Hasana Kajića, pripadnika Vojske Republike Srpske. Vrhovni sud je trebalo da utvrdi da li apelant kao član porodičnog domaćinstva ranijeg korisnika stana ima pravo da nastavi da koristi predmetni stan, odnosno da li ispuwava uslove propisane Zakonom o stambenim odnosima za ostvarivanje navedenog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da se konkretan postupak u pogledu apelantovog prava ne može da smatra naročito složenim kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitawa. 29. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant ničim nije doprinio dužini trajawa postupka. 30. U vezi sa ponašanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješewa Ministarstva za izbjeglice, koje ju je u postupku rješavawa po njegovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješewa odbilo kao neosnovanu. Vrhovni sud je po apelantovoj tužbi u upravnom sporu protiv drugostepenog rješewa donio presudu kojom je uvažio njegovu tužbu i predmet vratio na ponovni postupak nadležnom organu uprave, nakon tri godine i sedam mjeseci. 31. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da, uzeto u cjelini, nema nikakvog opravdawa zašto postupak u predmetu koji se u pogledu činjeničnih i pravnih pitawa ne može da smatra složenim pred Vrhovnim sudom traje tri godine i sedam mjeseci. 32. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu "opravdanje" za neodlučivanje po tužbi od novembra 2003. godine činjenica da ima veliki broj neriješenih predmeta, te da apelant nije urgirao da se po njegovoj tužbi riješi pa, stoga, nije uzeta prioritetno u rad. Ustavni sud ukazuje da se preopterećenost sudstva, uopšteno, ne može da prihvati kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne da organizuju administrovanje pravde na takav način da sudovi ispuwavanju zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za qudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za qudska prava, odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, st. 25-32, i odluke Ustavnog suda br. AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25, i AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio od kada je i kako nastao zaostatak u rješavanju predmeta, te kakve mjere je preduzeo Vrhovni sud s ciljem da poboqša administrovanje pravde. Ustavni sud ne može da prihvati paušalan navod o velikom broju predmeta, a da ne uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog organa u borbi protiv takvih problema. 33. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema razumnog i objektivnog opravdawa da postupak povodom apelantove tužbe pred Vrhovnim sudom traje tri godine i sedam mjeseci, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti da pripiše Vrhovnom sudu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske Ponedjeljak, 26.4.2010. konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije. 34. Iako nije utvrdio odgovornost organa uprave u pogledu dužine trajawa postupka nakon donošewa presude Vrhovnog suda, odnosno postupka koji se trenutno vodi pred Ministarstvom za izbjeglice Odsjek Trebinje, Ustavni sud smatra cjelishodnim da naloži Ministarstvu za izbjeglice Odsjek Trebinje da po hitnom postupku donese odluku u ovoj pravnoj stvari s obzirom na ukupno trajanje predmetnog postupka. Pitanje naknade nematerijalne štete 35. Apelant traži da mu se dosudi nematerijalna šteta u iznosu od 40.000,00 KM zbog toga što nije donesena konačna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 36. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlagawa da donese odluku trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. 37. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju postupak po apelantovoj tužbi pred Vrhovnim sudom do trenutka donošewa presude ovog suda trajao tri godine i sedam mjeseci, te da predmetni postupak nije hitan, apelantu se određuje naknada u iznosu od 450,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, i to u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 38. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka može u cijelosti da stavi na teret ponašanju Vrhovnog suda zbog nedonošewa odluke po podnesenoj tužbi, te kada taj sud nije dao razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2621/07, rješavajući apelaciju Hamze Alagića i Muhareme Alagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Hamze Alagića i Muhareme Alagić. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 022-0-I-07-000-134 (ranije I-140/03). Nalaže se Općinskom sudu u Sanskom Mostu da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj 022-0-I-07-000-134 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Sanskom Mostu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamze Alagića i Muhareme Alagić u odnosu na član II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te član 8. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Hamza Alagić i Muharema Alagić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sanskog Mosta, sa boravištem u Njemačkoj, koje zastupa advokat Adil Draganović, podnijeli su 24. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u izvršnom predmetu Općinskog suda u Sanskom Mostu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 022-0-I-07-000-134 (ranije I-140/03). Apelanti su dopunili apelaciju 9. oktobra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 12. novembra 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 19. oktobra 2009. godine da dostavi spis broj I-140/03. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. novembra 2007. godine. 4. Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je 26. oktobra 2009. godine dostavio neposredno spis Općinskog suda sa napomenom da je on bio uložen u spis tog suda broj 001-0-GŽ-07-001572. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantima 16. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Rješenjem Općinskog suda broj Pl-1/03 od 3. februara 2003. godine uvažen je platni nalog tužitelja DD "Files" Sanski Most kojim je tražio da se naloži apelantima da plate tužitelju na ime glavnog duga iznos od 32.361,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. septembra 2002. godine do isplate i sa troškovima postupka. Apelanti protiv navedenog rješenja nisu izjavili prigovor, te je rješenje postalo pravomoćno 13. marta 2003. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 303 8. Rješenjem Općinskog suda broj I-140/03 od 14. aprila 2003. godine, donesenom po prijedlogu DD "Files" Sanski Most (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), dopušteno je izvršenje pravomoćnog platnog naloga protiv apelanata kao izvršenika pljenidbom nekretnina apelanata - u Sanskom Mostu, Ul. Veljka Miljevića, u katastru označenih kao k.č.br. 1007/0003, zv. Okućnica, objekt kuća i zgrada površine 24 m² i dvorište površine 230 m² iz p.l.br. 4203 k.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), njihovom prodajom na javnoj dražbi a zatim isplatom dugovanih iznosa tražiocu izvršenja. Istim rješenjem određena je privremena mjera kojom je zabranjeno apelantima da otuđe i opterete predmetne nekretnine uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama. Rješenje je dostavljeno apelantima 24. decembra 2003. godine. 9. Predmetno rješenje je dostavljeno Općinskoj službi za geodetske poslove, katastar nekretnina i kartografiju Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: katastar) radi zabilježbe rješenja o izvršenju sa privremenom mjerom. 10. Rješenjem Općinskog suda broj I-140/03 od 10. februara 2004. godine odbijen je prigovor apelanata izjavljen 31. decembra 2003. godine protiv Rješenja o izvršenju od 14. marta 2003. godine kao neosnovan. Sud je u obrazloženju naveo da je tražilac izvršenja u parničnom postupku ishodio izvršnu ispravu prikladnu za izvršenje, te da prigovori apelanata nisu prigovori koji sprečavaju izvršenje u smislu člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Apelanti su predmetno rješenje primili 19. februara 2004. godine. Rješenje o izvršenju je postalo pravomoćno 28. februara 2004. godine. 11. Rješenjem Općinskog suda donesenom na ročištu održanom 31. januara 2005. godine utvrđena je vrijednost predmetnih nekretnina (kuća i zgrada površine 24 m² i dvorište površine 230 m² iz p.l.br. 4203 k.o. Sanski Most) u iznosu od 135.705,00 KM, čiju vrijednost je procijenio vještak E.P. U svom nalazu vještak je konstatirao da je uviđajem na licu mjesta (zajedno sa sudijom) utvrdio da objekt od 24 m² na terenu ne postoji, da je na njegovom mjestu izgrađena nova kuća ukupne korisne površine od 179 m², te da je utvrđena tržišna vrijednost individualne porodične kuće apelanata. Rješenje o procjeni nekretnina je, prema konstataciji Općinskog suda u zapisniku od 30. juna 2005. godine, postalo pravosnažno 8. februara 2005. godine. 12. Zaključkom suda broj I-140/03 od 30. juna 2005. godine utvrđeno je da su predmetne nekretnine prodate tražiocu izvršenja kao jedinom ponuđaču za postignutu cijenu u iznosu od 50.779,41 KM (što sadrži glavni dug u iznosu od 32.361,76 KM i sporedna potraživanja-kamate i troškove postupka), te je utvrđeno da se tražilac izvršenja kao kupac oslobađa uplate postignute cijene budući da se radi o kompenzaciji međusobnih potraživanja. Zaključak je apelantima dostavljen putem pošte 7. jula 2005. godine. 13. Rješenjem o dosudi od 22. jula 2005. godine Općinski sud je tražiocu izvršenja kao ponuđaču-kupcu, koji je predmetne nekretnine kupio na trećem ročištu za prodaju nekretnina, dosudio predmetne nekretnine upisane u p.l. br. 4203 k.o. Sanski Most, dotadašnje vlasništvo apelanata. Stavom drugim izreke rješenja određeno je da se predmetne nekretnine predaju odmah u posjed tražiocu izvršenja kao kupcu, te je, stavom tri izreke rješenja, određeno da se nalaže katastru Općine Sanski Most da po pravosnažnosti ovog rješenja i izmirenju poreskih obaveza kupca izvrši upis prava vlasništva tražioca izvršenja na predmetnim nekretninama sa 1/1. 14. Tražitelj izvršenja je podneskom od 3. augusta 2006. godine obavijestio sud da je Rješenje o dosudi broj I-140/03 od 22. jula 2005. godine provedeno u zk. rješenju broj 022-Dn-k-06-000 023 od 31. januara 2006. godine, te da je nakon toga to rješenje provedeno i u katastarskom operatu za k.o. Sanski Most (s obzirom na to da za ovu k.o. još nije uspostavljen zk.). U podnesku se, dalje, navodi da je po donošenju rješenja o izvršenju sud po službenoj dužnosti odredio zabilježbu izvršenja Broj 24 – Strana 304 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH u smislu člana 72. stav 1. ZIP-a, pa budući da je doneseno rješenje o dosudi, tražilac izvršenja je zatražio da sud donese rješenje o brisanju zabilježbe izvršenja u smislu člana 93. stav 2. ZIP-a. 15. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1113/05 od 20. decembra 2006. godine, koje je dostavljeno Općinskom sudu 14. februara 2007. godine, uvažena je žalba apelanata, te je rješenje o dosudi od 22. jula 2005. godine ukinuto i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja sud je konstatirao da je, uz prijedlog za izvršenje, tražilac izvršenja priložio posjedovni list kao dokaz vlasništva na predmetnim nekretninama premda se vlasništvo dokazuje izvodom iz zemljišnih knjiga, odnosno rješenjem o polaganju isprava. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud, prema članu 80. stav 3. ZIP-a, izvršio vještačenje radi utvrđivanja vrijednosti stambenog objekta na predmetnim nekretninama, da je tom prilikom sasvim jasno utvrđeno da nema objekta od 24 m² i da na predmetnoj nekretnini postoji objekt višestruko veće površinå od one koja je naznačena u katastru nekretnina. Međutim, bez obzira na to što taj objekt na kojem je predloženo izvršenje ne postoji na terenu, Općinski sud je utvrdio vrijednost objekta koji postoji i koji je sagrađen bez građevne dozvole, te je nakon toga utvrdio vrijednost nepostojećeg objekta na osnovu procjene stvarno postojećeg a višestruko većeg objekta od onog koji samo postoji u evidenciji katastra nekretnina. Navedeno je da je tako utvrđenu vrijednost objekta koji nije predmet prodaje, niti je na njemu predloženo izvršenje, prvostepeni sud unio u zaključak o prodaji, označavajući da je to vrijednost objekta od 24 m². Nekretnine na kojim je predloženo i određeno izvršenje (objekt od 24 m² i dvorište 230 m²) kupio je tražilac izvršenja, te su mu one dosuđene i apelantima je naloženo da mu ih predaju u posjed. S obzirom na to da objekt od 24 m² ne postoji, sud je naveo da je očigledno da se prodaja odnosi na objekt koji nije predmet izvršenja a čiju je vrijednost prvostepeni sud, ipak, utvrđivao i taj novosagrađeni objekt prodao. Prema zaključku Kantonalnog suda, Općinski sud je na ovaj način počinio niz bitnih povreda odredaba ZIP-a zbog čega je sud ocijenio žalbu apelanata osnovanom, ukinuo rješenje o dosudi i predmet vratio na ponovni postupak. 16. Apelanti su 22. januara 2007. godine Općinskom sudu, na broj I-140/03, podnijeli podnesak radi brisanja Rješenja o dosudi brî¼ 140/03 od 22. jula 2005. godine i vraćanja u posjed zgrade i zemljišta na nesmetano korištenje, pozivajući se na Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1113/05. 17. Općinski sud je 4. jula 2007. godine obavijestio tražioca izvršenja da, shodno uputi drugostepenog suda, u smislu člana 113. ZIP-a, pokrene postupak uspostave zk. uloška za predmetnu nekretninu a radi okončanja izvršnog postupka. Navedeno je da će sud do formiranja zk. uloška zastati sa postupkom. 18. U vezi sa podneskom apelanata kojim su tražili brisanje rješenja o dosudi, odnosno zabilježbe izvršenja, Općinski sud je poslao apelantima obavještenje broj 022-0-I-07-000-134 od 6. augusta 2007. godine u kojem je naveo da su rješenjem o dosudi predmetne nekretnine dosuđene kupcu, te da je tim prestala svaka aktivnost tog suda u konkretnom slučaju. Općinski sud je naveo da je donošenjem rješenja Kantonalnog suda prestao pravni osnov na osnovu kojeg je izvršen upis novog posjednika. Dalje je navedeno da će zainteresirana strana pokrenuti postupak brisanja upisa na osnovu ukinutog rješenja a ti zahtjevi se upućuju ili Zemljišnoknjižnom uredu ili katastru uz potrebnu dokumentaciju, te je navedeno da sud u postupku prodaje po službenoj dužnosti ne vrši uknjižbu vlasništva a, također, ni brisanje, nego to rade isključivo stranke. 19. Apelanti su se podneskom od 7. augusta očitovali na obavijest Općinskog suda, navodeći da su deposedirani sa njihovim pokućstvom i ličnim stvarima koje su upravo odlukom Općinskog suda predati u posjed tražiocu izvršenja, koji je te nekretnine izdao podstanarima i od njih prima zakupninu. Budući da je Kantonalni sud ukinuo rješenje o dosudi, apelanti su naveli da su upravo greškom Općinskog suda njihove nekretnine koje nisu bile predmet izvršenja predate tražiocu izvršenja, te su zahtijevali da sud postupi po uputama iz drugostepenog rješenja i Ponedjeljak, 26.4.2010. da otkloni štetne posljedice koje su proizvele poništene radnje prvostepenog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelanti smatraju da im je, zbog nepostupanja Općinskog suda po rješenju Kantonalnog suda kojim je usvojena njihova žalba protiv rješenja o dosudi i predmet vraćen na ponovno suđenje, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku, čime su povrijeđene odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelanti smatraju da su nezakonito postupanje i proizvoljna primjena zakona od Općinskog suda uvjetovali povredu prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelanti navode hronologiju predmetnog izvršnog postupka, ističu da nekretnine označene u prijedlogu za izvršenje, kuća i zgrada površine 24 m², u stvarnosti nisu postojale, jer je taj objekt srušen i na njegovom mjestu izgrađena stambena zgrada mnogo veće površine. Apelanti ističu da Općinski sud nakon ukidanja rješenja o dosudi, ni nakon niza urgencija nije preduzeo niti jednu radnju iako se radi o hitnom postupku, a naročito imajući u vidu da im je iz posjeda oduzeta stambena zgrada, te da je tražitelj izvršenja više od dvije godine u posjedu njihove stambene zgrade. b) Odgovor na apelaciju 21. Općinski sud je naveo tok predmetnog izvršnog postupka, te istakao da je prije pravosnažnosti rješenja o dosudi kupac-tražilac izvršenja izmirio poreske obaveze i izvršio prijenos vlasništva, što predstavlja zakonsku mogućnost, jer žalba ne odgađa izvršenje rješenja. Također je navedeno da je sud dao nalog tražiocu izvršenja da uspostavi zk. uložak, jer je u međuvremenu za to područje počela uspostava zemljišne knjige. Općinski sud je naveo da su apelanti u više navrata tražili povrat nekretnina, te da ih je sud uputio da se sa odlukom Kantonalnog suda obrate katastru i Zemljišnoknjižnom uredu radi evidentiranja nastalih promjena, budući da sud po službenoj dužnosti ne vrši te radnje. Dalje je navedeno da je izvršenik (prvoapelant) pokrenuo parnični postupak u kojem treće lice traži raskid ugovora o poklonu po osnovu kojeg je prvoapelant postao vlasnik nekretnina koje su predmet izvršenja. Konačno, Općinski sud navodi da "sveukupno postoji povreda u dijelu koji se odnosi na formalnopravni identitet nekretnina, jer je na terenu došlo do promjene stanja, izgrađen je veći objekt a u katastarskim evidencijama je ostalo upisano ranije stanje". S obzirom na navedeno, sud ističe da je potrebno izvršiti usklađivanje stanja na terenu sa upisom u p.l. iz zk. izvoda, te da je u tom smislu dat nalog tražiocu izvršenja 4. jula 2007. godine. Općinski sud smatra da u toku postupka nije bilo drugih povreda prava apelanata. V. Relevantni propisi 22. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03 i 33/06) I- OSNOVNE ODREDBE Član 5. stav 1. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. Član 8. stav 1. Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu. Član 21. stav 1. Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VIII - ODGAĐANJE, OBUSTAVA I OKONČANJE IZVRŠENJA Član 63. Obustava izvršenja (1) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravomoćno ukinuta. 2) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. (3) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz prethodnog stava sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan. (4) Izvršenje na pojedinim predmetima će se na prijedlog izvršenika obustaviti ako sud utvrdi da su nakon isteka roka za prigovor, provođenjem izvršenja zahvaćeni predmeti koji nisu određeni u rješenju o izvršenju, a izuzeti su od izvršenja ili je na njima mogućnost izvršenja ograničena. (5) Rok za prijedlog zbog razloga iz stava 4. ovog člana iznosi osam dana i počinje teći od dana kada je izvršenik saznao da je izvršenjem zahvaćen predmet koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kojem je mogućnost izvršenja ograničena. Nakon isteka roka od trideset dana od preduzimanja radnje kojom su zahvaćeni predmeti iz stava 4. ovog člana prijedlog iz te odredbe više se ne može podnijeti. (6) Rješenjem o obustavi izvršenja ukinut će se sve provedene izvršne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih lica. Član 64. Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se izvršenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. X - IZVRŠENJE NAD NEKRETNINAMA Član 93. st. 1. i 2. (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi). (2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno. 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 228. Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. VI. Dopustivost Preuranjenost apelacije 24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navode apelanata da su nezakonito postupanje i proizvoljna primjena zakona od Općinskog suda uvjetovali povredu prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Broj 24 – Strana 305 Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; 25. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 26. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u toku pred Osnovnim sudom, kojem je Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1113/05 od 20. decembra 2006. godine predmet vraćen na ponovni postupak. Iz navedenog slijedi da je apelacija u pogledu navoda o povredi prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju preuranjena. 27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na ovaj dio apelacije. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje 28. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da je u predmetnom postupku povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 29. U vezi s tim, Ustavni sud će prvo riješiti pitanje ratione materiae dopustivosti apelacije s obzirom na to da se apelanti žale na nedonošenje odluke u razumnom roku u izvršnom predmetu Općinskog suda u kojem apelanti imaju pravnu poziciju izvršenika. U takvim okolnostima, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, u pravilu, radi se o ratione materiae nedopustivim apelacijama s obzirom na stav da izvršni postupak kao takav nije postupak koji se nužno odnosi na novo utvrđivanje građanskih prava i obaveza zbog čega član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka broj 11258/84 od 7. jula 1986. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 48, stav 225). S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Evropska komisija za ljudska prava u predmetu K. protiv Švedske (Odluka od 1. jula 1991. godine, broj predstavke 13800/88, Odluke i izvještaji (OI), broj 71), zaključila da je ratione materiae dopustiva predstavka aplikantice koja se odnosila na izvršenje protiv njenog bivšeg supruga kada su se u izvršnom postupku pojavila nova pravna pitanja iz Zakona o izvršnom postupku, konkretno pravne lijekove kako bi aplikantica izbjegla oduzimanje imovine za koju je tvrdila da je njeno isključivo vlasništvo. 30. Dovodeći navedeni stav u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud treba utvrditi da li predmetni postupak pokreće nova pravna pitanja koja nisu bila predmet ocjene u postupku u kojem je donesena izvršna isprava čije se izvršenje traži u ovom postupku, od čega će zavisiti i odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. primjenjiv na konkretan slučaj. U vezi s tim, nesporno je da su apelanti pravomoćnim platnim nalogom Općinskog suda broj Pl-1/03 od 3. februara 2003. godine obavezani da tražiocu izvršenja isplate na ime glavnog duga iznos od 32.361,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. septembra 2002. godine, te da se u tom postupku nesporno odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata. Također je nesporno da je u predmetnom izvršnom postupku odlučivano o Broj 24 – Strana 306 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH izvršenju pravomoćnog platnog naloga. Međutim, Ustavni sud smatra da postupak izvršenja u odnosu na apelante pokreće nova pitanja vezana za primjenu odredaba ZIP-a s obzirom na to da je izvršenje provedeno na nekretninama koje nisu bile predmet izvršenja a u kojima su živjeli apelanti do uvođenja tražioca izvršenja u posjed. Navedeno ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. 31. Apelanti se, dakle, žale na nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda broj 022-0-I-07-000-134 u kojem sud, nakon što je usvojena žalba apelanata protiv rješenja o dosudi i predmet vraćen na ponovni postupak, još uvijek nije donio odluku. 32. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 35. Apelanti smatraju da je, zbog nepostupanja Općinskog suda po rješenju Kantonalnog suda kojim je usvojena njihova žalba protiv rješenja o dosudi i predmet vraćen na ponovno suđenje, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku, čime su povrijeđene odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...). 37. Ustavni sud zapaža da apelanti isključivo ukazuju na dužinu postupka u vezi sa donošenjem rješenja o dosudi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, imajući u vidu odredbu člana 32. Pravila Ustavnog suda prema kojoj Ustavni sud "ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene" u apelaciji, ispitati da li je u konkretnom izvršnom postupku došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" zbog nepostupanja Općinskog suda po rješenju Kantonalnog suda kojim je usvojena žalba apelanata protiv rješenja o dosudi i predmet vraćen na ponovno suđenje. Donošenje odluke u razumnom roku 38. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo, presuda od 20. Ponedjeljak, 26.4.2010. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Period koji se uzima u obzir 39. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu i navoda apelacije proizlazi da je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-1113/05 od 20. decembra 2006. godine, koje je dostavljeno Općinskom sudu 14. februara 2007. godine, uvažio žalbu apelanata, ukinuo Rješenje o dosudi od 22. jula 2005. godine i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. 40. Iz navoda apelacije, odgovora na apelaciju i stanja spisa proizlazi da konačna (meritorna) odluka o ishodu ovog postupka još uvijek nije donesena. 41. Dakle, postupak u vezi sa sudbinom rješenja o dosudi, odnosno o ishodu predmetnog izvršnog postupka traje do danas dvije godine i devet mjeseci i još uvijek nije okončan. b) Analiza razumnosti dužine postupka 42. Polazeći od općeusvojenih kriterija, Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u konkretnom slučaju postupak izvršenja provodi na nekretnini, te da predmetni postupak, prema odredbama ZIP-a, pretpostavlja provođenje niza izvršnih radnji (pljenidba, procjena -vještačenje, prodaja, dosuda, namirenje ...), te, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom predmetu. 43. Dalje, Ustavni sud zapaža, s obzirom na to da su apelanti iseljeni iz kuće u kojoj su stanovali i da se trenutno u posjedu kuće nalazi tražilac izvršenja, da je okončanje predmetnog postupka od izuzetne važnosti za apelante. 44. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud, nakon što je ukinuto Rješenje o dosudi od 22. jula 2005. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, dao nalog tražiocu izvršenja 4. jula 2007. godine da pokrene postupak usklađivanja stanja na terenu sa upisom u p.l. iz zk. izvoda, te je zastao sa izvršenjem u smislu člana 113. stav 3. ZIP-a do okončanja postupaka predviđenih u stavu 4, odnosno stavu 8. 45. Prema odredbi člana 5. ZIP-a, sud je u postupku izvršenja dužan da postupa hitno. Međutim, u konkretnom slučaju iz odgovora na apelaciju uopće nije izvjesno da li će i kad Općinski sud preduzeti bilo kakve radnje vezane za okončanje predmetnog izvršnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su članom 64. ZIP-a propisane radnje, odnosno situacije u kojim se smatra da je postupak izvršenja dovršen. S obzirom na to da u konkretnom slučaju prijedlog tražioca izvršenja nije odbačen niti odbijen, niti je provedena izvršna radnja određena rješenjem o izvršenju (u smislu okončanja postupka prodaje, odnosno dosude nekretnina), niti je donesena odluka o obustavi izvršenja (u slučajevima iz člana 63. ZIP-a), nesporno je da je Općinski sud obavezan dovršiti postupak izvršenja, te u skladu sa članom 64. ZIP-a okončati predmetni postupak. Također, Ustavni sud smatra da obaveza Općinskog suda da što prije okonča postupak proizlazi i iz odredbe člana 228. ZPP-a koji se, shodno odredbi člana 21. ZIP-a, primjenjuje i u izvršnom postupku. 46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se dužina predmetnog postupka, nakon ukidanja rješenja o dosudi od 20. decembra 2006. godine i dostave rješenja Općinskom sudu 14. februara 2007. godine, do danas, dakle, pune dvije godine i devet mjeseci u cijelosti može staviti na teret Općinskog suda. S druge strane, prema stanju spisa, apelanti niti jednim svojim postupkom nakon dostave rješenja Kantonalnog suda nisu doprinijeli dužini postupka, već su upravo više puta urgirali kod Općinskog suda uzimanje predmeta u rad kako bi bile otklonjene posljedice rješenja o dosudi. 47. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka nije u skladu sa zahtjevom razumnog roka, te da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VIII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Općinski sud, nakon što je rješenje o dosudi ukinuto i predmet vraćen na ponovno suđenje, u periodu od dvije godine i devet mjeseci nije preduzeo niti jednu procesnu radnju radi okončanja predmetnog postupka. 49. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2621/07, rješavajući apelaciju Hamze Alagića i Muhareme Alagić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 14, članka 59. stavak 2. alineja 1. i 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 2. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Hamze Alagića i Muhareme Alagić. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 022-0-I-07-000-134 (ranije I-140/03). Nalaže se Općinskom sudu u Sanskom Mostu da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj 022-0-I-07-000-134 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Sanskom Mostu da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamze Alagića i Muhareme Alagić u odnosu na članak II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članak 8. Europske konvencije i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Hamza Alagić i Muharema Alagić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sanskog Mosta, sa boravištem u Njemačkoj, koje zastupa odvjetnik Adil Draganović, podnijeli su 24. rujna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 307 razumnom roku u izvršnom predmetu Općinskog suda u Sanskom Mostu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 022-0-I-07-000-134 (ranije I-140/03). Apelanti su dopunili apelaciju 9. listopada 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 12. studenog 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 19. listopada 2009. godine da dostavi spis broj I-140/03. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. studenog 2007. godine. 4. Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je 26. listopada 2009. godine dostavio neposredno spis Općinskog suda sa napomenom da je on bio uložen u spis tog suda broj 001-0-GŽ-07-001572. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantima 16. studenog 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Rješenjem Općinskog suda broj Pl-1/03 od 3. veljače 2003. godine uvažen je platni nalog tužitelja DD "Files" Sanski Most kojim je tražio da se naloži apelantima da plate tužitelju na ime glavnog duga iznos od 32.361,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. rujna 2002. godine do isplate i sa troškovima postupka. Apelanti protiv navedenog rješenja nisu izjavili prigovor, te je rješenje postalo pravomoćno 13. ožujka 2003. godine. 8. Rješenjem Općinskog suda broj I-140/03 od 14. travnja 2003. godine, donesenom po prijedlogu DD "Files" Sanski Most (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja), dopušteno je izvršenje pravomoćnog platnog naloga protiv apelanata kao izvršenika pljenidbom nekretnina apelanata - u Sanskom Mostu, Ul. Veljka Miljevića, u katastru označenih kao k.č.br. 1007/0003, zv. Okućnica, objekt kuća i zgrada površine 24 m² i dvorište površine 230 m² iz p.l.br. 4203 k.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), njihovom prodajom na javnoj dražbi a potom isplatom dugovanih iznosa tražitelju izvršenja. Istim rješenjem određena je privremena mjera kojom je zabranjeno apelantima da otuđe i opterete predmetne nekretnine uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama. Rješenje je dostavljeno apelantima 24. prosinca 2003. godine. 9. Predmetno rješenje je dostavljeno Općinskoj službi za geodetske poslove, katastar nekretnina i kartografiju Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: katastar) radi zabilježbe rješenja o izvršenju sa privremenom mjerom. 10. Rješenjem Općinskog suda broj I-140/03 od 10. veljače 2004. godine odbijen je prigovor apelanata izjavljen 31. prosinca 2003. godine protiv Rješenja o izvršenju od 14. ožujka 2003. godine kao neutemeljen. Sud je u obrazloženju naveo da je tražitelj izvršenja u parničnom postupku ishodio izvršnu ispravu prikladnu za izvršenje, te da prigovori apelanata nisu prigovori koji sprečavaju izvršenje u smislu članka 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Apelanti su predmetno rješenje primili 19. veljače 2004. godine. Rješenje o izvršenju je postalo pravomoćno 28. veljače 2004. godine. 11. Rješenjem Općinskog suda donesenom na ročištu održanom 31. siječnja 2005. godine utvrđena je vrijednost predmetnih nekretnina (kuća i zgrada površine 24 m² i dvorište površine 230 m² iz p.l.br. 4203 k.o. Sanski Most) u iznosu od 135.705,00 KM, čiju vrijednost je procijenio vještak E.P. U svom nalazu vještak je konstatirao da je uviđajem na licu mjesta (zajedno sa sucem) utvrdio da objekt od 24 m² na terenu ne postoji, da je na njegovom mjestu izgrađena nova kuća ukupne korisne površine od 179 m², te da je utvrđena tržišna vrijednost individualne obiteljske kuće apelanata. Rješenje o procjeni Broj 24 – Strana 308 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nekretnina je, prema konstataciji Općinskog suda u zapisniku od 30. lipnja 2005. godine, postalo pravomoćno 8. veljače 2005. godine. 12. Zaključkom suda broj I-140/03 od 30. lipnja 2005. godine utvrđeno je da su predmetne nekretnine prodate tražitelju izvršenja kao jedinom ponuđaču za postignutu cijenu u iznosu od 50.779,41 KM (što sadrži glavni dug u iznosu od 32.361,76 KM i sporedna potraživanja-kamate i troškove postupka), te je utvrđeno da se tražitelj izvršenja kao kupac oslobađa uplate postignute cijene budući da se radi o kompenzaciji međusobnih potraživanja. Zaključak je apelantima dostavljen putem pošte 7. srpnja 2005. godine. 13. Rješenjem o dosudi od 22. srpnja 2005. godine Općinski sud je tražitelju izvršenja kao ponuđaču-kupcu, koji je predmetne nekretnine kupio na trećem ročištu za prodaju nekretnina, dosudio predmetne nekretnine upisane u p.l. br. 4203 k.o. Sanski Most, dotadašnje vlasništvo apelanata. Stavkom drugim izreke rješenja određeno je da se predmetne nekretnine predaju odmah u posjed tražitelju izvršenja kao kupcu, te je, stavkom tri izreke rješenja, određeno da se nalaže katastru Općine Sanski Most da po pravomoćnosti ovog rješenja i izmirenju poreznih obveza kupca izvrši upis prava vlasništva tražitelja izvršenja na predmetnim nekretninama sa 1/1. 14. Tražitelj izvršenja je podneskom od 3. kolovoza 2006. godine obavijestio sud da je Rješenje o dosudi broj I-140/03 od 22. srpnja 2005. godine provedeno u zk. rješenju broj 022-Dn-k-06-000 023 od 31. siječnja 2006. godine, te da je nakon toga to rješenje provedeno i u katastarskom operatu za k.o. Sanski Most (obzirom na to da za ovu k.o. još nije uspostavljen zk.). U podnesku se, dalje, navodi da je po donošenju rješenja o izvršenju sud po službenoj dužnosti odredio zabilježbu izvršenja u smislu članka 72. stavak 1. ZIP-a, pa budući da je doneseno rješenje o dosudi, tražitelj izvršenja je zatražio da sud donese rješenje o brisanju zabilježbe izvršenja u smislu članka 93. stavak 2. ZIP-a. 15. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1113/05 od 20. prosinca 2006. godine, koje je dostavljeno Općinskom sudu 14. veljače 2007. godine, uvažen je priziv apelanata, te je rješenje o dosudi od 22. srpnja 2005. godine ukinuto i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja sud je konstatirao da je, uz prijedlog za izvršenje, tražitelj izvršenja priložio posjedovni list kao dokaz vlasništva na predmetnim nekretninama premda se vlasništvo dokazuje izvatkom iz zemljišnih knjiga, odnosno rješenjem o polaganju isprava. Dalje je navedeno da je prvostupanjski sud, prema članku 80. stavak 3. ZIP-a, izvršio vještačenje radi utvrđivanja vrijednosti stambenog objekta na predmetnim nekretninama, da je tom prigodom sasvim jasno utvrđeno da nema objekta od 24 m² i da na predmetnoj nekretnini postoji objekt višestruko veće površinå od one koja je naznačena u katastru nekretnina. Međutim, bez obzira na to što taj objekt na kojem je predloženo izvršenje ne postoji na terenu, Općinski sud je utvrdio vrijednost objekta koji postoji i koji je sagrađen bez građevne dozvole, te je nakon toga utvrdio vrijednost nepostojećeg objekta na temelju procjene stvarno postojećeg a višestruko većeg objekta od onog koji samo postoji u evidenciji katastra nekretnina. Navedeno je da je tako utvrđenu vrijednost objekta koji nije predmetom prodaje, niti je na njemu predloženo izvršenje, prvostupanjski sud unio u zaključak o prodaji, označavajući da je to vrijednost objekta od 24 m². Nekretnine na kojim je predloženo i određeno izvršenje (objekt od 24 m² i dvorište 230 m²) kupio je tražitelj izvršenja, te su mu one dosuđene i apelantima je naloženo da mu ih predaju u posjed. Obzirom na to da objekt od 24 m² ne postoji, sud je naveo da je očigledno da se prodaja odnosi na objekt koji nije predmetom izvršenja a čiju je vrijednost prvostupanjski sud, ipak, utvrđivao i taj novosagrađeni objekt prodao. Prema zaključku Kantonalnog suda, Općinski sud je na ovaj način počinio niz bitnih povreda odredaba ZIP-a zbog čega je sud ocijenio priziv apelanata utemeljenim, ukinuo rješenje o dosudi i predmet vratio na ponovni postupak. Ponedjeljak, 26.4.2010. 16. Apelanti su 22. siječnja 2007. godine Općinskom sudu, na broj I-140/03, podnijeli podnesak radi brisanja Rješenja o dosudi brî¼ 140/03 od 22. srpnja 2005. godine i vraćanja u posjed zgrade i zemljišta na nesmetanu uporabu, pozivajući se na Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1113/05. 17. Općinski sud je 4. srpnja 2007. godine obavijestio tražitelja izvršenja da, sukladno uputi drugostupanjskog suda, u smislu članka 113. ZIP-a, pokrene postupak uspostave zk. uloška za predmetnu nekretninu a radi okončanja izvršnog postupka. Navedeno je da će sud do formiranja zk. uloška zastati sa postupkom. 18. U svezi sa podneskom apelanata kojim su tražili brisanje rješenja o dosudi, odnosno zabilježbe izvršenja, Općinski sud je poslao apelantima obavijest broj 022-0-I-07-000-134 od 6. kolovoza 2007. godine u kojem je naveo da su rješenjem o dosudi predmetne nekretnine dosuđene kupcu, te da je time prestala svaka aktivnost tog suda u konkretnom slučaju. Općinski sud je naveo da je donošenjem rješenja Kantonalnog suda prestala pravna osnova na temelju koje je izvršen upis novog posjednika. Dalje je navedeno da će zainteresirana strana pokrenuti postupak brisanja upisa na osnovi ukinutog rješenja a ti zahtjevi se upućuju ili Zemljišnoknjižnom uredu ili katastru uz potrebnu dokumentaciju, te je navedeno da sud u postupku prodaje po službenoj dužnosti ne vrši uknjižbu vlasništva a, također, ni brisanje, nego to rade isključivo stranke. 19. Apelanti su se podneskom od 7. kolovoza očitovali na obavijest Općinskog suda, navodeći da su deposedirani sa njihovim pokućstvom i osobnim stvarima koje su upravo odlukom Općinskog suda predani u posjed tražitelju izvršenja, koji je te nekretnine izdao podstanarima i od njih prima najamninu. Budući da je Kantonalni sud ukinuo rješenje o dosudi, apelanti su naveli da su upravo greškom Općinskog suda njihove nekretnine koje nisu bile predmetom izvršenja predane tražitelju izvršenja, te su zahtijevali da sud postupi po uputama iz drugostupanjskog rješenja i da otkloni štetne posljedice koje su proizvele poništene radnje prvostupanjskog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelanti smatraju da im je, zbog nepostupanja Općinskog suda po rješenju Kantonalnog suda kojim je usvojen njihov priziv protiv rješenja o dosudi i predmet vraćen na ponovno suđenje, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku, čime su povrijeđene odredbe članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Osim toga, apelanti smatraju da su nezakonito postupanje i proizvoljna primjena zakona od Općinskog suda uvjetovali povredu prava na dom i prava na imovinu iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Dalje, apelanti navode kronologiju predmetnog izvršnog postupka, ističu da nekretnine označene u prijedlogu za izvršenje, kuća i zgrada površine 24 m², u stvarnosti nisu postojale, jer je taj objekt srušen i na njegovom mjestu izgrađena stambena zgrada mnogo veće površine. Apelanti ističu da Općinski sud nakon ukidanja rješenja o dosudi, ni nakon niza urgencija nije poduzeo niti jednu radnju iako se radi o žurnom postupku, a osobito imajući u vidu da im je iz posjeda oduzeta stambena zgrada, te da je tražitelj izvršenja više od dvije godine u posjedu njihove stambene zgrade. b) Odgovor na apelaciju 21. Općinski sud je naveo tijek predmetnog izvršnog postupka, te istaknuo da je prije pravomoćnosti rješenja o dosudi kupac-tražitelj izvršenja izmirio porezne obveze i izvršio prijenos vlasništva, što predstavlja zakonsku mogućnost, jer priziv ne odgađa izvršenje rješenja. Također je navedeno da je sud dao nalog tražitelju izvršenja da uspostavi zk. uložak, jer je u međuvremenu za to područje počela uspostava zemljišne knjige. Općinski sud je naveo da su apelanti u više navrata tražili povrat Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nekretnina, te da ih je sud uputio da se sa odlukom Kantonalnog suda obrate katastru i Zemljišnoknjižnom uredu radi evidentiranja nastalih promjena, budući da sud po službenoj dužnosti ne vrši te radnje. Dalje je navedeno da je izvršenik (prvoapelant) pokrenuo parnični postupak u kojem treća osoba traži raskid ugovora o daru po osnovi kojeg je prvoapelant postao vlasnikom nekretnina koje su predmetom izvršenja. Konačno, Općinski sud navodi da "sveukupno postoji povreda u dijelu koji se odnosi na formalnopravni identitet nekretnina, jer je na terenu došlo do promjene stanja, izgrađen je veći objekt a u katastarskim evidencijama je ostalo upisano ranije stanje". Obzirom na navedeno, sud ističe da je potrebno izvršiti usklađivanje stanja na terenu sa upisom u p.l. iz zk. izvatka, te da je u tom smislu dan nalog tražitelju izvršenja 4. srpnja 2007. godine. Općinski sud smatra da u tijeku postupka nije bilo drugih povreda prava apelanata. V. Relevantni propisi 22. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03 i 33/06) I- OSNOVNE ODREDBE Članak 5. stavak 1. Žurnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati žurno. Članak 8. stavak 1. Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (2) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu. Članak 21. stavak 1. Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. VIII - ODGAĐANJE, OBUSTAVA I OKONČANJE IZVRŠENJA Članak 63. Obustava izvršenja (1) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravomoćno ukinuta. 2) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. (3) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz prethodnog stavka sud će pozvati tražitelja izvršenja da podnese prijedlog iz članka 8. stavak 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana primitka poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neutemeljen. (4) Izvršenje na pojedinim predmetima će se na prijedlog izvršenika obustaviti ako sud utvrdi da su nakon isteka roka za prigovor, provedbom izvršenja zahvaćeni predmeti koji nisu određeni u rješenju o izvršenju, a izuzeti su od izvršenja ili je na njima mogućnost izvršenja ograničena. (5) Rok za prijedlog zbog razloga iz stavka 4. ovog članka iznosi osam dana i počinje teći od dana kada je izvršenik saznao da je izvršenjem zahvaćen predmet koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kojem je mogućnost izvršenja ograničena. Nakon isteka roka od trideset dana od poduzimanja radnje kojom su zahvaćeni predmeti iz stavka 4. ovog članka prijedlog iz te odredbe više se ne može podnijeti. (6) Rješenjem o obustavi izvršenja ukinut će se sve provedene izvršne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih osoba. Članak 64. Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se izvršenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, Broj 24 – Strana 309 provedbom izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. X - IZVRŠENJE NAD NEKRETNINAMA Članak 93. st. 1. i 2. (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi). (2) Rješenjem iz stavka 1. ovog članka sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno. 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 228. Prvostupanjski sud je dužan, odmah po primitku rješenja drugostupanjskog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka rješenja drugostupanjskog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva prijeporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. VI. Dopustivost Preuranjenost apelacije 24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navode apelanata da su nezakonito postupanje i proizvoljna primjena zakona od Općinskog suda uvjetovali povredu prava na dom i prava na imovinu iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; 25. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 26. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u tijeku pred Osnovnim sudom, kojem je Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1113/05 od 20. prosinca 2006. godine predmet vraćen na ponovni postupak. Iz navedenog slijedi da je apelacija glede navoda o povredi prava na dom i prava na imovinu iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju preuranjena. 27. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na ovaj dio apelacije. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje 28. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da je u predmetnom postupku povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 29. U svezi s tim, Ustavni sud će prvo riješiti pitanje ratione materiae dopustivosti apelacije obzirom na to da se apelanti žale Broj 24 – Strana 310 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH na nedonošenje odluke u razumnom roku u izvršnom predmetu Općinskog suda u kojem apelanti imaju pravnu poziciju izvršenika. U takvim okolnostima, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, u pravilu, radi se o ratione materiae nedopustivim apelacijama obzirom na stajalište da izvršni postupak kao takav nije postupak koji se nužno odnosi na novo utvrđivanje građanskih prava i obveza zbog čega članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka broj 11258/84 od 7. srpnja 1986. godine, Odluke i izvješća (OI) broj 48, stavak 225). S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Europsko povjerenstvo za ljudska prava u predmetu K. protiv Švedske (Odluka od 1. srpnja 1991. godine, broj predstavke 13800/88, Odluke i izvješća (OI), broj 71), zaključila da je ratione materiae dopustiva predstavka aplikantice koja se odnosila na izvršenje protiv njezinog bivšeg supruga kada su se u izvršnom postupku pojavila nova pravna pitanja iz Zakona o izvršnom postupku, konkretno pravne lijekove kako bi aplikantica izbjegla oduzimanje imovine za koju je tvrdila da je njezino isključivo vlasništvo. 30. Dovodeći navedeno stajalište u svezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud treba utvrditi pokreće li predmetni postupak nova pravna pitanja koja nisu bila predmetom ocjene u postupku u kojem je donesena izvršna isprava čije se izvršenje traži u ovom postupku, od čega će ovisiti i odgovor na pitanje je li članak 6. stavak 1. primjenjiv na konkretan slučaj. U svezi s tim, nepobitno je da su apelanti pravomoćnim platnim nalogom Općinskog suda broj Pl-1/03 od 3. veljače 2003. godine obvezani tražitelju izvršenja isplatiti na ime glavnog duga iznos od 32.361,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. rujna 2002. godine, te da se u tom postupku nepobitno odlučivalo o građanskim pravima i obvezama apelanata. Također je nepobitno da je u predmetnom izvršnom postupku odlučivano o izvršenju pravomoćnog platnog naloga. Međutim, Ustavni sud smatra da postupak izvršenja u odnosu na apelante pokreće nova pitanja vezana za primjenu odredaba ZIP-a obzirom na to da je izvršenje provedeno na nekretninama koje nisu bile predmetom izvršenja a u kojima su živjeli apelanti do uvođenja tražitelja izvršenja u posjed. Navedeno ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđuju građanska prava i obveze u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog čega je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. 31. Apelanti se, dakle, žale na nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda broj 022-0-I-07-000-134 u kojem sud, nakon što je usvojen priziv apelanata protiv rješenja o dosudi i predmet vraćen na ponovni postupak, još uvijek nije donio odluku. 32. U svezi s tim, Ustavni sud naglašava da, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 33. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 35. Apelanti smatraju da je, zbog nepostupanja Općinskog suda po rješenju Kantonalnog suda kojim je usvojen njihov priziv protiv rješenja o dosudi i predmet vraćen na ponovno suđenje, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku, čime su povrijeđene odredbe članka II/3.(e) Ponedjeljak, 26.4.2010. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak 36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...). 37. Ustavni sud zapaža da apelanti isključivo ukazuju na duljinu postupka u svezi sa donošenjem rješenja o dosudi. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će, imajući u vidu odredbu članka 32. Pravila Ustavnog suda prema kojoj Ustavni sud "ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene" u apelaciji, ispitati je li u konkretnom izvršnom postupku došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" zbog nepostupanja Općinskog suda po rješenju Kantonalnog suda kojim je usvojen priziv apelanata protiv rješenja o dosudi i predmet vraćen na ponovno suđenje. Donošenje odluke u razumnom roku 38. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stavak 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a) Razdoblje koje se uzima u obzir 39. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu i navoda apelacije proizlazi da je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-1113/05 od 20. prosinca 2006. godine, koje je dostavljeno Općinskom sudu 14. veljače 2007. godine, uvažio priziv apelanata, ukinuo Rješenje o dosudi od 22. srpnja 2005. godine i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. 40. Iz navoda apelacije, odgovora na apelaciju i stanja spisa proizlazi da konačna (meritorna) odluka o ishodu ovog postupka još uvijek nije donesena. 41. Dakle, postupak u svezi sa sudbinom rješenja o dosudi, odnosno o ishodu predmetnog izvršnog postupka traje do danas dvije godine i devet mjeseci i još uvijek nije okončan. b) Analiza razumnosti duljine postupka 42. Polazeći od općeusvojenih kriterija, Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u konkretnom slučaju postupak izvršenja provodi na nekretnini, te da predmetni postupak, prema odredbama ZIP-a, pretpostavlja provedbu niza izvršnih radnji (ovrha, procjena - vještačenje, prodaja, dosuda, namirenje ...), te, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom predmetu. 43. Dalje, Ustavni sud zapaža, obzirom na to da su apelanti iseljeni iz kuće u kojoj su stanovali i da se trenutačno u posjedu kuće nalazi tražitelj izvršenja, da je okončanje predmetnog postupka od iznimne važnosti za apelante. 44. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud, nakon što je ukinuto Rješenje o dosudi od 22. srpnja 2005. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, dao nalog tražitelju izvršenja 4. srpnja 2007. godine da pokrene postupak usuglašavanja stanja na terenu sa upisom u p.l. iz zk. izvatka, te je zastao sa izvršenjem u smislu članka 113. stavak 3. ZIP-a do okončanja postupaka predviđenih u stavku 4, odnosno stavku 8. 45. Prema odredbi članka 5. ZIP-a, sud je u postupku izvršenja dužan postupati žurno. Međutim, u konkretnom slučaju Ponedjeljak, 26.4.2010. iz odgovora na apelaciju uopće nije izvjesno hoće li i kad Općinski sud poduzeti bilo kakve radnje vezane za okončanje predmetnog izvršnog postupka. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su člankom 64. ZIP-a propisane radnje, odnosno situacije u kojim se smatra da je postupak izvršenja dovršen. Obzirom na to da u konkretnom slučaju prijedlog tražitelja izvršenja nije odbačen niti odbijen, niti je provedena izvršna radnja određena rješenjem o izvršenju (u smislu okončanja postupka prodaje, odnosno dosude nekretnina), niti je donesena odluka o obustavi izvršenja (u slučajevima iz članka 63. ZIP-a), nepobitno je da je Općinski sud obvezan dovršiti postupak izvršenja, te sukladno članku 64. ZIP-a okončati predmetni postupak. Također, Ustavni sud smatra da obveza Općinskog suda da što prije okonča postupak proizlazi i iz odredbe članka 228. ZPP-a koji se, sukladno odredbi članka 21. ZIP-a, primjenjuje i u izvršnom postupku. 46. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se duljina predmetnog postupka, nakon ukidanja rješenja o dosudi od 20. prosinca 2006. godine i dostave rješenja Općinskom sudu 14. veljače 2007. godine, do danas, dakle, pune dvije godine i devet mjeseci u cijelosti može staviti na teret Općinskog suda. S druge strane, prema stanju spisa, apelanti niti jednim svojim postupkom nakon dostave rješenja Kantonalnog suda nisu doprinijeli duljini postupka, već su upravo više puta urgirali kod Općinskog suda uzimanje predmeta u rad kako bi bile otklonjene posljedice rješenja o dosudi. 47. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka nije sukladna zahtjevu razumnog roka, te da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada Općinski sud, nakon što je rješenje o dosudi ukinuto i predmet vraćen na ponovno suđenje, u razdoblju od dvije godine i devet mjeseci nije poduzeo niti jednu procesnu radnju radi okončanja predmetnog postupka. 49. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 14. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2621/07, rješavajući apelaciju Hamze Alagića i Muhareme Alagić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineja 1 i 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je 1 Broj 24 – Strana 311 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Hamze Alagića i Muhareme Alagić. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj 022-0-I-07-000-134 (ranije I-140/03). Nalaže se Opštinskom sudu u Sanskom Mostu da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj 022-0-I-07-000-134 u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Sanskom Mostu da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamze Alagića i Muhareme Alagić u odnosu na član II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te član 8 Evropske konvencije i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Hamza Alagić i Muharema Alagić (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Sanskog Mosta, sa boravištem u Wemačkoj, koje zastupa advokat Adil Draganović, podnijeli su 24. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u izvršnom predmetu Opštinskog suda u Sanskom Mostu ( u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj 022-0-I-07-000-134 (ranije I-140/03). Apelanti su dopunili apelaciju 9. oktobra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 12. novembra 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 19. oktobra 2009. godine da dostavi spis broj I-140/03. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. novembra 2007. godine. 4. Kantonalni sud u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) je 26. oktobra 2009. godine dostavio neposredno spis Opštinskog suda sa napomenom da je on bio uložen u spis tog suda broj 001-0-GŽ-07-001572. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantima 16. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Rješenjem Opštinskog suda broj Pl-1/03 od 3. februara 2003. godine uvažen je platni nalog tužioca DD "Files" Sanski Most kojim je tražio da se naloži apelantima da plate tužiocu na ime glavnog duga iznos od 32.361,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. septembra 2002. godine do isplate i sa troškovima postupka. Apelanti protiv navedenog rješewa nisu izjavili prigovor, te je rješenje postalo pravosnažno 13. marta 2003. godine. Broj 24 – Strana 312 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 8. Rješenjem Opštinskog suda broj I-140/03 od 14. aprila 2003. godine, donesenom po predlogu DD "Files" Sanski Most (u daqnjem tekstu: tražilac izvršewa), dozvoljeno je izvršenje pravosnažnog platnog naloga protiv apelanata kao izvršenika pljenidbom nepokretnosti apelanata - u Sanskom Mostu, Ul. Veqka Miljevića, u katastru označenih kao k.č.br. 1007/0003, zv. Okućnica, objekat kuća i zgrada površine 24 m² i dvorište površine 230 m² iz p.l.br. 4203 k.o. Sanski Most (u daqnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), wihovom prodajom na javnoj dražbi a zatim isplatom dugovanih iznosa tražiocu izvršewa. Istim rješenjem određena je privremena mjera kojom je zabranjeno apelantima da otuđe i opterete predmetne nepokretnosti uz zabilježbu zabrane u zemqišnim kwigama. Rješenje je dostavljeno apelantima 24. decembra 2003. godine. 9. Predmetno rješenje je dostavljeno Opštinskoj službi za geodetske poslove, katastar nepokretnosti i kartografiju Opštine Sanski Most (u daqnjem tekstu: katastar) radi zabilježbe rješewa o izvršenju sa privremenom mjerom. 10. Rješenjem Opštinskog suda broj I-140/03 od 10. februara 2004. godine odbijen je prigovor apelanata izjavljen 31. decembra 2003. godine protiv Rješewa o izvršenju od 14. marta 2003. godine kao neosnovan. Sud je u obrazloženju naveo da je tražilac izvršewa u parničnom postupku ishodio izvršnu ispravu prikladnu za izvršenje, te da prigovori apelanata nisu prigovori koji sprečavaju izvršenje u smislu člana 47 Zakona o izvršnom postupku (u daqnjem tekstu: ZIP). Apelanti su predmetno rješenje primili 19. februara 2004. godine. Rješenje o izvršenju je postalo pravosnažno 28. februara 2004. godine. 11. Rješenjem Opštinskog suda donesenom na ročištu održanom 31. januara 2005. godine utvrđena je vrijednost predmetnih nepokretnosti (kuća i zgrada površine 24 m² i dvorište površine 230 m² iz p.l.br. 4203 k.o. Sanski Most) u iznosu od 135.705,00 KM, čiju vrijednost je procijenio vještak E.P. U svom nalazu vještak je konstatovao da je uviđajem na licu mjesta (zajedno sa sudijom) utvrdio da objekat od 24 m² na terenu ne postoji, da je na njegovom mjestu izgrađena nova kuća ukupne korisne površine od 179 m², te da je utvrđena tržišna vrijednost individualne porodične kuće apelanata. Rješenje o procjeni nepokretnosti je, prema konstataciji Opštinskog suda u zapisniku od 30. juna 2005. godine, postalo pravosnažno 8. februara 2005. godine. 12. Zakqučkom suda broj I-140/03 od 30. juna 2005. godine utvrđeno je da su predmetne nepokretnosti prodate tražiocu izvršewa kao jedinom ponuđaču za postignutu cijenu u iznosu od 50.779,41 KM (što sadrži glavni dug u iznosu od 32.361,76 KM i sporedna potraživawa-kamate i troškove postupka), te je utvrđeno da se tražilac izvršewa kao kupac oslobađa uplate postignute cijene budući da se radi o kompenzaciji međusobnih potraživawa. Zakqučak je apelantima dostavljen putem pošte 7. jula 2005. godine. 13. Rješenjem o dosudi od 22. jula 2005. godine Opštinski sud je tražiocu izvršewa kao ponuđaču-kupcu, koji je predmetne nepokretnosti kupio na trećem ročištu za prodaju nepokretnosti, dosudio predmetne nepokretnosti upisane u p.l. br. 4203 k.o. Sanski Most, dotadašnju svojinu apelanata. Stavom drugim izreke rješewa određeno je da se predmetne nepokretnosti predaju odmah u posjed tražiocu izvršewa kao kupcu, te je, stavom tri izreke rješewa, određeno da se nalaže katastru Opštine Sanski Most da po pravosnažnosti ovog rješewa i izmirenju poreskih obaveza kupca izvrši upis prava svojine tražioca izvršewa na predmetnim nepokretnostima sa 1/1. 14. Tražilac izvršewa je podneskom od 3. avgusta 2006. godine obavijestio sud da je Rješenje o dosudi broj I-140/03 od 22. jula 2005. godine sprovedeno u zk. rješenju broj 022-Dn-k-06-000 023 od 31. januara 2006. godine, te da je nakon toga to rješenje sprovedeno i u katastarskom operatu za k.o. Sanski Most (s obzirom na to da za ovu k.o. još nije uspostavljen zk.). U Ponedjeljak, 26.4.2010. podnesku se, dalje, navodi da je po donošenju rješewa o izvršenju sud po službenoj dužnosti odredio zabilježbu izvršewa u smislu člana 72 stav 1 ZIP-a, pa budući da je doneseno rješenje o dosudi, tražilac izvršewa je zatražio da sud donese rješenje o brisanju zabilježbe izvršewa u smislu člana 93 stav 2 ZIP-a. 15. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1113/05 od 20. decembra 2006. godine, koje je dostavljeno Opštinskom sudu 14. februara 2007. godine, uvažena je žalba apelanata, te je rješenje o dosudi od 22. jula 2005. godine ukinuto i predmet vraćen Opštinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješewa sud je konstatovao da je, uz predlog za izvršenje, tražilac izvršewa priložio posjedovni list kao dokaz svojine na predmetnim nepokretnostima premda se svojina dokazuje izvodom iz zemqišnih kwiga, odnosno rješenjem o polaganju isprava. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud, prema članu 80 stav 3 ZIP-a, izvršio vještačenje radi utvrđivawa vrijednosti stambenog objekta na predmetnim nepokretnostima, da je tom prilikom sasvim jasno utvrđeno da nema objekta od 24 m² i da na predmetnoj nepokretnosti postoji objekat višestruko veće površine od one koja je naznačena u katastru nepokretnosti. Međutim, bez obzira na to što taj objekat na kojem je predloženo izvršenje ne postoji na terenu, Opštinski sud je utvrdio vrijednost objekta koji postoji i koji je sagrađen bez građevinske dozvole, te je nakon toga utvrdio vrijednost nepostojećeg objekta na osnovu procjene stvarno postojećeg a višestruko većeg objekta od onog koji samo postoji u evidenciji katastra nepokretnosti. Navedeno je da je tako utvrđenu vrijednost objekta koji nije predmet prodaje, niti je na njemu predloženo izvršenje, prvostepeni sud unio u zakqučak o prodaji, označavajući da je to vrijednost objekta od 24 m². Nepokretnosti na kojim je predloženo i određeno izvršenje (objekat od 24 m² i dvorište 230 m²) kupio je tražilac izvršewa, te su mu one dosuđene i apelantima je naloženo da mu ih predaju u posjed. S obzirom na to da objekat od 24 m² ne postoji, sud je naveo da je očigledno da se prodaja odnosi na objekat koji nije predmet izvršewa a čiju je vrijednost prvostepeni sud, ipak, utvrđivao i taj novosagrađeni objekat prodao. Prema zakqučku Kantonalnog suda, Opštinski sud je na ovaj način počinio niz bitnih povreda odredbi ZIP-a zbog čega je sud ocijenio žalbu apelanata osnovanom, ukinuo rješenje o dosudi i predmet vratio na ponovni postupak. 16. Apelanti su 22. januara 2007. godine Opštinskom sudu, na broj I-140/03, podnijeli podnesak radi brisawa Rješewa o dosudi broj 140/03 od 22. jula 2005. godine i vraćawa u posjed zgrade i zemqišta na nesmetano korišćenje, pozivajući se na Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1113/05. 17. Opštinski sud je 4. jula 2007. godine obavijestio tražioca izvršewa da, shodno uputstvu drugostepenog suda, u smislu člana 113 ZIP-a, pokrene postupak uspostave zk. uloška za predmetnu nepokretnost a radi okončawa izvršnog postupka. Navedeno je da će sud do formirawa zk. uloška zastati sa postupkom. 18. U vezi sa podneskom apelanata kojim su tražili brisanje rješewa o dosudi, odnosno zabilježbe izvršewa, Opštinski sud je poslao apelantima obavještenje broj 022-0-I-07-000-134 od 6. avgusta 2007. godine u kojem je naveo da su rješenjem o dosudi predmetne nepokretnosti dosuđene kupcu, te da je tim prestala svaka aktivnost tog suda u konkretnom slučaju. Opštinski sud je naveo da je donošenjem rješewa Kantonalnog suda prestao pravni osnov na osnovu kog je izvršen upis novog posjednika. Dalje je navedeno da će zainteresovana strana pokrenuti postupak brisawa upisa na osnovu ukinutog rješewa a ti zahtjevi se upućuju ili Zemqišnokwižnom uredu ili katastru uz potrebnu dokumentaciju, te je navedeno da sud u postupku prodaje po službenoj dužnosti ne vrši ukwižbu svojine a, takođe, ni brisanje, nego to rade iskqučivo stranke. 19. Apelanti su se podneskom od 7. avgusta očitovali na obavijest Opštinskog suda, navodeći da su deposedirani sa Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH wihovim pokućstvom i ličnim stvarima koje su upravo odlukom Opštinskog suda predati u posjed tražiocu izvršewa, koji je te nepokretnosti izdao podstanarima i od wih prima zakupninu. Budući da je Kantonalni sud ukinuo rješenje o dosudi, apelanti su naveli da su upravo greškom Opštinskog suda wihove nepokretnosti koje nisu bile predmet izvršewa predate tražiocu izvršewa, te su zahtijevali da sud postupi po uputstvima iz drugostepenog rješewa i da otkloni štetne posljedice koje su proizvele poništene radnje prvostepenog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelanti smatraju da im je, zbog nepostupawa Opštinskog suda po rješenju Kantonalnog suda kojim je usvojena wihova žalba protiv rješewa o dosudi i predmet vraćen na ponovno suđenje, povrijeđeno wihovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku, čime su povrijeđene odredbe člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelanti smatraju da su nezakonito postupanje i proizvoqna primjena zakona od Opštinskog suda uslovili povredu prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelanti navode hronologiju predmetnog izvršnog postupka, ističu da nepokretnosti označene u predlogu za izvršenje, kuća i zgrada površine 24 m², u stvarnosti nisu postojale, jer je taj objekat srušen i na njegovom mjestu izgrađena stambena zgrada mnogo veće površine. Apelanti ističu da Opštinski sud nakon ukidawa rješewa o dosudi, ni nakon niza urgencija nije preduzeo niti jednu radnju iako se radi o hitnom postupku, a naročito imajući u vidu da im je iz posjeda oduzeta stambena zgrada, te da je tražilac izvršewa više od dvije godine u posjedu wihove stambene zgrade. b) Odgovor na apelaciju 21. Opštinski sud je naveo tok predmetnog izvršnog postupka, te istakao da je prije pravosnažnosti rješewa o dosudi kupac-tražilac izvršewa izmirio poreske obaveze i izvršio prenos svojine, što predstavlja zakonsku mogućnost, jer žalba ne odlaže izvršenje rješewa. Takođe je navedeno da je sud dao nalog tražiocu izvršewa da uspostavi zk. uložak, jer je u međuvremenu za to područje počela uspostava zemqišne kwige. Opštinski sud je naveo da su apelanti u više navrata tražili povrat nepokretnosti, te da ih je sud uputio da se sa odlukom Kantonalnog suda obrate katastru i Zemqišnokwižnom uredu radi evidentirawa nastalih promjena, budući da sud po službenoj dužnosti ne vrši te radnje. Dalje je navedeno da je izvršenik (prvoapelant) pokrenuo parnični postupak u kojem treće lice traži raskid ugovora o poklonu po osnovu kog je prvoapelant postao sopstvenik nepokretnosti koje su predmet izvršewa. Konačno, Opštinski sud navodi da "sveukupno postoji povreda u dijelu koji se odnosi na formalnopravni identitet nepokretnosti, jer je na terenu došlo do promjene stawa, izgrađen je veći objekat a u katastarskim evidencijama je ostalo upisano ranije stanje". S obzirom na navedeno, sud ističe da je potrebno izvršiti usklađivanje stawa na terenu sa upisom u p.l. iz zk. izvoda, te da je u tom smislu dat nalog tražiocu izvršewa 4. jula 2007. godine. Opštinski sud smatra da u toku postupka nije bilo drugih povreda prava apelanata. V. Relevantni propisi 22. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03 i 33/06) I- OSNOVNE ODREDBE Član 5 stav 1 Hitnost i redoslijed postupawa (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. Broj 24 – Strana 313 Član 8 stav 1 Ograničenje sredstava i predmeta izvršewa (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom predlogu. Član 21 stav 1 Primjena odredbi drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. VIII - ODLAGAWE, OBUSTAVA I OKONČAWE IZVRŠEWA Član 63 Obustava izvršewa (1) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovawa, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta. 2) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može da sprovede. (3) Prije donošewa rješewa o obustavi izvršewa iz prethodnog stava sud će pozvati tražioca izvršewa da podnese predlog iz člana 8 stav 3 ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršewa sud će donijeti ako predlog ne bude u roku podnesen ili ako je predlog neosnovan. (4) Izvršenje na pojedinim predmetima će se na predlog izvršenika obustaviti ako sud utvrdi da su nakon isteka roka za prigovor, sprovođenjem izvršewa zahvaćeni predmeti koji nisu određeni u rješenju o izvršenju, a izuzeti su od izvršewa ili je na wima mogućnost izvršewa ograničena. (5) Rok za predlog zbog razloga iz stava 4 ovog člana iznosi osam dana i počinje da teče od dana kada je izvršenik saznao da je izvršenjem zahvaćen predmet koji je izuzet od izvršewa, odnosno na kojem je mogućnost izvršewa ograničena. Nakon isteka roka od trideset dana od preduzimawa radnje kojom su zahvaćeni predmeti iz stava 4 ovog člana predlog iz te odredbe više ne može da se podnese. (6) Rješenjem o obustavi izvršewa ukinuće se sve sprovedene izvršne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih lica. Član 64 Dovršenje izvršewa Postupak izvršewa smatra se izvršenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog predloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršewa. X - IZVRŠEWE NAD NEPOKRETNOSTIMA Član 93 st. 1 i 2 (1) Nakon polagawa cijene sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu (rješenje o dosudi). (2) Rješenjem iz stava 1 ovog člana sud određuje da se nepokretnost preda kupcu, a zemqišnokwižnom sudu da se izvrši upis promjene prava svojine, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno. 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 228 Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješewa drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješewa drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitawa na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. VI. Dopustivost Preuranjenost apelacije 24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navode apelanata da su nezakonito postupanje i Broj 24 – Strana 314 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH proizvoqna primjena zakona od Opštinskog suda uslovili povredu prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; 25. Shodno navedenim odredbama, apelacija može da se podnese samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 26. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u toku pred Osnovnim sudom, kojem je Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1113/05 od 20. decembra 2006. godine predmet vraćen na ponovni postupak. Iz navedenog slijedi da je apelacija u pogledu navoda o povredi prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju preuranjena. 27. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na ovaj dio apelacije. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje 28. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da je u predmetnom postupku povrijeđeno wihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 29. U vezi s tim, Ustavni sud će prvo riješiti pitanje ratione materiae dopustivosti apelacije s obzirom na to da se apelanti žale na nedonošenje odluke u razumnom roku u izvršnom predmetu Opštinskog suda u kojem apelanti imaju pravnu poziciju izvršenika. U takvim okolnostima, prema praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, u pravilu, radi se o ratione materiae nedopustivim apelacijama s obzirom na stav da izvršni postupak kao takav nije postupak koji se nužno odnosi na novo utvrđivanje građanskih prava i obaveza zbog čega član 6 stav 1 Evropske konvencije nije primjewiv (vidi, Evropska komisija za qudska prava, Odluka broj 11258/84 od 7. jula 1986. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 48, stav 225). S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Evropska komisija za qudska prava u predmetu K. protiv Švedske (Odluka od 1. jula 1991. godine, broj predstavke 13800/88, Odluke i izvještaji (OI), broj 71), zakqučila da je ratione materiae dopustiva predstavka aplikantkinje koja se odnosila na izvršenje protiv njenog bivšeg supruga kada su se u izvršnom postupku pojavila nova pravna pitawa iz Zakona o izvršnom postupku, konkretno pravne lijekove kako bi aplikantkiwa izbjegla oduzimanje imovine za koju je tvrdila da je njena iskqučiva svojina. 30. Dovodeći navedeno stanovište u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud treba da utvrdi da li predmetni postupak pokreće nova pravna pitawa koja nisu bila predmet ocjene u postupku u kojem je donesena izvršna isprava čije se izvršenje traži u ovom postupku, od čega će zavisiti i odgovor na pitanje Ponedjeljak, 26.4.2010. da li je član 6 stav 1 primjewiv na konkretan slučaj. U vezi s tim, nesporno je da su apelanti pravosnažnim platnim nalogom Opštinskog suda broj Pl-1/03 od 3. februara 2003. godine obavezani da tražiocu izvršewa isplate na ime glavnog duga iznos od 32.361,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. septembra 2002. godine, te da se u tom postupku nesporno odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata. Takođe je nesporno da je u predmetnom izvršnom postupku odlučivano o izvršenju pravosnažnog platnog naloga. Međutim, Ustavni sud smatra da postupak izvršewa u odnosu na apelante pokreće nova pitawa vezana za primjenu odredbi ZIP-a s obzirom na to da je izvršenje sprovedeno na nepokretnostima koje nisu bile predmet izvršewa a u kojima su živjeli apelanti do uvođewa tražioca izvršewa u posjed. Navedeno ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog čega je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjewiv. 31. Apelanti se, dakle, žale na nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda broj 022-0-I-07-000-134 u kojem sud, nakon što je usvojena žalba apelanata protiv rješewa o dosudi i predmet vraćen na ponovni postupak, još uvijek nije donio odluku. 32. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 34. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 35. Apelanti smatraju da je, zbog nepostupawa Opštinskog suda po rješenju Kantonalnog suda kojim je usvojena wihova žalba protiv rješewa o dosudi i predmet vraćen na ponovno suđenje, povrijeđeno wihovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku, čime su povrijeđene odredbe člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 36. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...). 37. Ustavni sud zapaža da apelanti iskqučivo ukazuju na dužinu postupka u vezi sa donošenjem rješewa o dosudi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, imajući u vidu odredbu člana 32 Pravila Ustavnog suda prema kojoj Ustavni sud "ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene" u apelaciji, ispitati da li je u konkretnom izvršnom postupku došlo do kršewa prava na "suđenje u razumnom roku" zbog nepostupawa Opštinskog suda po rješenju Kantonalnog suda kojim je usvojena žalba apelanata protiv rješewa o dosudi i predmet vraćen na ponovno suđenje. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Donošenje odluke u razumnom roku 38. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Period koji se uzima u obzir 39. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu i navoda apelacije proizilazi da je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-1113/05 od 20. decembra 2006. godine, koje je dostavljeno Opštinskom sudu 14. februara 2007. godine, uvažio žalbu apelanata, ukinuo Rješenje o dosudi od 22. jula 2005. godine i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovni postupak. 40. Iz navoda apelacije, odgovora na apelaciju i stawa spisa proizilazi da konačna (meritorna) odluka o ishodu ovog postupka još uvijek nije donesena. 41. Dakle, postupak u vezi sa sudbinom rješewa o dosudi, odnosno o ishodu predmetnog izvršnog postupka traje do danas dvije godine i devet mjeseci i još uvijek nije okončan. b) Analiza razumnosti dužine postupka 42. Polazeći od opšteusvojenih kriterijuma, Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u konkretnom slučaju postupak izvršewa sprovodi na nepokretnosti, te da predmetni postupak, prema odredbama ZIP-a, pretpostavlja sprovođenje niza izvršnih radwi (pljenidba, procjena - vještačenje, prodaja, dosuda, namirenje ...), te, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zakqučuje da se radi o relativno složenom predmetu. 43. Dalje, Ustavni sud zapaža, s obzirom na to da su apelanti iseljeni iz kuće u kojoj su stanovali i da se trenutno u posjedu kuće nalazi tražilac izvršewa, da je okončanje predmetnog postupka od izuzetne važnosti za apelante. 44. Iz stawa spisa proizilazi da je Opštinski sud, nakon što je ukinuto Rješenje o dosudi od 22. jula 2005. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, dao nalog tražiocu izvršewa 4. jula 2007. godine da pokrene postupak usklađivawa stawa na terenu sa upisom u p.l. iz zk. izvoda, te je zastao sa izvršenjem u smislu člana 113 stav 3 ZIP-a do okončawa postupaka predviđenih u stavu 4, odnosno stavu 8. 45. Prema odredbi člana 5 ZIP-a, sud je u postupku izvršewa dužan da postupa hitno. Međutim, u konkretnom slučaju iz odgovora na apelaciju uopšte nije izvjesno da li će i kad Opštinski sud preduzeti bilo kakve radnje vezane za okončanje predmetnog izvršnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su članom 64 ZIP-a propisane radnje, odnosno situacije u kojim se smatra da je postupak izvršewa dovršen. S obzirom na to da u konkretnom slučaju predlog tražioca izvršewa nije odbačen niti odbijen, niti je sprovedena izvršna radwa određena rješenjem o izvršenju (u smislu okončawa postupka prodaje, odnosno dosude nepokretnosti), niti je donesena odluka o obustavi izvršewa (u slučajevima iz člana 63 ZIP-a), nesporno je da je Opštinski sud obavezan da dovrši postupak izvršewa, te u skladu sa članom 64 ZIP-a okonča predmetni postupak. Takođe, Ustavni sud smatra da obaveza Opštinskog suda da što prije okonča postupak proizilazi i iz odredbe člana 228 ZPP-a koji se, shodno odredbi člana 21 ZIP-a, primjenjuje i u izvršnom postupku. 46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se dužina predmetnog postupka, nakon ukidawa rješewa o dosudi od 20. decembra 2006. godine i dostave rješewa Opštinskom sudu 14. februara 2007. godine, do danas, dakle, pune dvije godine i devet mjeseci u cijelosti može da stavi na teret Opštinskog suda. S druge strane, prema stanju spisa, apelanti niti jednim svojim postupkom nakon dostave rješewa Kantonalnog suda nisu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 315 doprinijeli dužini postupka, već su upravo više puta urgirali kod Opštinskog suda uzimanje predmeta u rad kako bi bile otklonjene posljedice rješewa o dosudi. 47. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zakqučuje da dužina predmetnog postupka nije u skladu sa zahtjevom razumnog roka, te da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 48. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada Opštinski sud, nakon što je rješenje o dosudi ukinuto i predmet vraćen na ponovno suđenje, u periodu od dvije godine i devet mjeseci nije preduzeo niti jednu procesnu radnju radi okončawa predmetnog postupka. 49. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2843/07, rješavajući apelaciju Muharema Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/07 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Muharema Avdića. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj U-116/05 od 4. oktobra 2007. godine, Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka, broj 3013228719 od 21. novembra 2005. godine i Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje, broj 3013228719 od 13. jula 2005. godine. Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje, da po hitnom postupku donese novu odluku u predmetu broj 3013228719, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske koja je dužna preduzeti mjere kojima će se osigurati poštivanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje, da, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, a Vladi Republike Srpske u roku Broj 24 – Strana 316 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Muharem Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mehmed Pezo, advokat iz Mostara, podnio je 26. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-116/05 od 4. oktobra 2007. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka), broj 3013228719 od 21. novembra 2005. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: Fond PIO), broj 3013228719 od 13. jula 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda PIO zatraženo je 13. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština RS) i Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) zatraženo je 8. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Fond PIO je 13. februara 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 3. marta 2009. godine, a Narodna skupština RS i Vlada RS su dostavili odgovore 23. oktobra, odnosno 26. oktobra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Fonda PIO i Okružnog suda dostavljeni su apelantu 23. septembra 2009. godine, a odgovori Narodne skupštine RS i Vlade RS dostavljeni su apelantu 1. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Fonda PIO - Filijala Trebinje, broj 3013228719 od 13. jula 2005. godine apelantu je određen razmjerni dio invalidske penzije počevši od 16. juna 2005. godine u iznosu od 152,15 KM mjesečno. Također, određeno je da će se tako utvrđen iznos penzije usklađivati mjesečno prema stanju sredstava namijenjenih za isplatu penzija u Fondu PIO Republike Srpske. U rješenju je, također, navedeno da će se penzija isplaćivati u tekućem mjesecu za prethodni mjesec, te da će se isplata penzije obustaviti ako nastupe razlozi zbog kojih se penzija ne isplaćuje. 7. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Odjeljenju za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka, koji je Rješenjem broj 3013228719 od 21. novembra 2005. godine odbio žalbu kao neosnovanu. Apelant je žalbom tražio da mu se retroaktivno isplate i zaostale penzije od 1992. godine pa do juna 2005. godine budući da je u tom periodu zbog ratnih zbivanja bio u izbjeglištvu pa mu penzija nije isplaćivana. U obrazloženju rješenja Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka navelo je da je uvidom u spis utvrđeno da je apelantu priznato pravo na razmjeran dio invalidske penzije počevši od 22. jula 1986. godine i da se penzija isplaćivala na adresu u Bileći a potom je isplata 1992. godine obustavljena jer se apelant nije nalazio na ostavljenoj adresi a nije prijavio nikakvu promjenu. Dalje, utvrđeno je da su se, nakon što se apelant ponovno javio Fondu PIO Republike Srpske i dostavio novu adresu i potvrdu o životu, stekli uvjeti za nastavak isplate penzije, te je osporenim rješenjem Fonda PIO - Filijala Trebinje, ponovno uspostavljena isplata počevši od 16. juna 2005. godine. Osim toga, u rješenju je Ponedjeljak, 26.4.2010. navedeno da je članom 148. stav 2. i članom 151. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 106/05, 20/07, 33/08 i 1/09; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano "da se dospjela primanja iz stava 1. ovog člana, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu naknadno isplatiti", odnosno da je "korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja utječe na korištenje ili obim prava". S obzirom na navedene zakonske odredbe, kao i na činjenicu da apelantovo boravište od 16. juna 1992. godine do 16. juna 2005. godine nije bilo nepoznato, te da je apelant imao mogućnost da već od 1996. godine Fondu PIO Republike Srpske prijavi novu adresu i zatraži nastavak isplate penzije, Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka je odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu. 8. Nakon toga apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj U-116/05 od 4. oktobra 2007. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su upravni organi na potpuno i pravilno utvrđeno stanje pravilno primijenili materijalno pravo, jer je odredbama Zakona propisano da se primanja iz PIO-a neće isplaćivati korisnicima koji sami prouzrokuju okolnosti koje sprječavaju nastavak isplate, odnosno koji u roku od osam dana ne prijave promjene koje utječu na korištenje ili obim prava iz PIO-a, te da se iznosi penzije koji nisu isplaćeni zbog takvih okolnosti ne mogu retroaktivno isplatiti. Kako je u konkretnom slučaju apelant odmah nakon prestanka ratnih sukoba, tj. 1996. godine, imao mogućnost da prijavi novu adresu boravišta, što nije učinio, niti je prema odredbama Zakona dostavio potvrdu o životu, upravni organi su pravilno postupili kada su donijeli rješenja kojima se ponovna isplata razmjernog dijela invalidske penzije apelantu uspostavlja od 16. juna 2005. godine, odnosno od dana kada se apelant javio Fondu PIO Republike Srpske. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su nadležni organi trebali uzeti u obzir da je rat viša sila, te da je ponovno javljanje samo dokaz gdje treba isplatiti dospjele a neisplaćene penzije. Apelant, također, smatra da su njegove penzije trebale biti deponirane na poseban račun i da su mu trebale biti isplaćene kada su se stekli uvjeti za isplatu. Naime, apelant smatra da nikada nije donesena odluka o suspenziji njegovog prava na penziju, a da mu je ovakvim postupanjem nadležnih organa Republike Srpske pravo na penziju zaista i suspendirano. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Narodna skupština RS je istakla da, prije svega, zahtjeve za ocjenu saglasnosti entitetskog zakona sa Ustavom BiH mogu podnijeti samo članovi Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući ili potpredsjedavajući jednog od domova Parlamentarne skupštine BiH ili četvrtina poslanika zakonodavnih tijela entiteta, a ne građani pojedinačno. S druge strane, Narodna skupština RS je istakla da pojedinci mogu podnijeti apelaciju protiv konačne presude bilo kojeg suda u BiH u roku od 60 dana od dana njezinog prijema. S tim u vezi, Narodna skupština RS je navela da je u konkretnom slučaju podnesena apelacija protiv presude Okružnog suda, te da nije jasno prema kojem osnovu Ustavni sud smatra Narodnu skupštinu RS učesnikom u postupku, te da Narodna skupština RS nije obavezna tumačiti čl. 148. stav 2. i 151. Zakona. Međutim, Narodna skupština RS je ipak navela da je Zakon stupio na snagu 30. septembra 2000. godine i da njegove odredbe važe od tog trenutka, odnosno da nemaju Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH retroaktivno djelovanje. S tim u vezi, Narodna skupština RS smatra da se rat kao viša sila zbog koje apelant nije mogao koristiti svoja prava iz PIO-a, a na što se apelant poziva, ne može odnositi na period važenja tog zakona budući da je zakon stupio na snagu nakon završetka ratnih sukoba i ne obuhvata ratni period. Osim toga, Narodna skupština RS je navela da su zakonska rješenja iz spornih članova Zakona donesena kako bi njihovi korisnici pravilno ostvarivali prava i radi ostvarivanja pravne sigurnosti i izvjesnosti kao najvažnijih pravnih vrijednosti ali i javnog interesa ostalih korisnika prava iz PIO-a koji izdvajaju svoja sredstva u ovaj fond. Dalje, Narodna skupština RS je navela da su sporne odredbe donesene u skladu sa ovlaštenjima države iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kojim je državama data mogućnost da primjenjuju zakone koje smatraju potrebnim da bi regulirale korištenje imovine u skladu sa općim interesima. U konkretnom slučaju, opći interes države, u ovom slučaju entiteta, jeste da se sva prava, pa i ona iz PIO-a, ostvaruju na pravilan način. Stoga je i nerealiziranje prava zbog neispunjenja zakonskih obaveza iz čl. 148. i 151. Zakona u toj funkciji. I konačno, Narodna skupština RS je istakla da, kako je apelacija podnesena protiv presude Okružnog suda, Narodna skupština RS ne može komentirati predmetnu odluku budući da nije učestvovala u njezinom donošenju. 11. U odgovoru na apelaciju Vlada RS je istakla da su sporne zakonske odredbe donesene u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer država ima pravo neko lice lišiti imovine u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. S tim u vezi, Vlada RS je istakla da je nesporno da je ratno stanje objektivna okolnost koja sprječava mogućnost obraćanja za zaštitu svojih prava, ali da je ratna opasnost na teritoriji RS ukinuta 19. juna 1996. godine i da je apelant odmah nakon tog datuma bio dužan da se obrati tuženoj radi zaštite svojih prava iz PIO-a, a da je apelant to učinio tek 2005. godine. Na taj način je, prema mišljenju Vlade RS, apelant iskazao nezainteresiranost i neaktivnost kada je u pitanju zaštita njegovih prava. Osim toga, Vlada RS smatra da je apelant lišen svoje imovine u skladu sa zakonom, u javnom interesu radi očuvanja pravne sigurnosti jer se nije pridržavao zakonom propisanih rokova. U suprotnom, Vlada RS smatra da, kada bi bila ostavljena mogućnost za retroaktivnu isplatu neisplaćenih sredstava, bila bi ugrožena likvidnost Fonda PIO koji ionako pati od nedostatka sredstava, a što bi bilo suprotno javnom interesu. S tim u vezi, Vlada RS smatra da je apelantovo lišenje imovine bilo i proporcionalno budući da na apelanta nije stavljen pretjeran teret u odnosu na druge učesnike u pravnom prometu. 12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da je apelacija neosnovana. 13. U odgovoru na apelaciju Fond PIO je naveo da je postupak u ovom predmetu pravilno proveden i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da zbog toga apelaciju treba odbiti. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 106/05, 20/07, 33/08 i 1/09) relevantne odredbe glase: Član 148. stav 2. Dospjela primanja iz stava 1. ovog člana, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu se naknadno isplatiti. Član 151. Korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan je da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja utječe na korištenje ili obim prava. VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Broj 24 – Strana 317 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-116/05 od 4. oktobra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. oktobra 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. 21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 22. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. Također, i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra mogu se smatrati "imovinskim pravima" i mogu predstavljati "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi Evropski sud, Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A, 23. broj 306-B, stranica 46, stav 53). Prema ranije usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 639/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 20). 24. Dakle, apelant nesporno ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer mu je 1986. priznato pravo na razmjeran dio invalidske penzije, budući da je ispunjavao zakonske uvjete za ostvarenje tog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog Broj 24 – Strana 318 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta državama potpisnicama pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52. stav 61). 26. U odgovoru na pitanje koje je od navedenih pravila primjenjivo u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da je suštinski cilj člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da zaštiti lice od neopravdanog miješanja u mirno uživanje imovine. Međutim, kako je istakao i Evropski sud, na osnovu člana 1. Evropske konvencije, svaka strana ugovornica će "osigurati svakome unutar ŠsvojeĆ teritorije prava i slobode definirane u Konvenciji". Ispunjenje ove opće obaveze može uključiti pozitivne obaveze svojstvene osiguranju djelotvornog uživanja u pravima garantiranim Evropskom konvencijom. U kontekstu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ove pozitivne obaveze mogu zahtijevati od države da preduzme mjere koje su neophodne da zaštiti pravo na imovinu (vidi Evropski sud, Broniowski protiv Poljske, presuda od 22. juna 2004. godine, aplikacija broj 31443/96, objavljena u ECHR 2002-X, t. 143. sa daljnjim referencama). Iako granice između pozitivnih i negativnih obaveza ne mogu biti precizno definirane, primjenjivi principi su ipak slični. Bilo da se predmet razmatra u svjetlu pozitivne obaveze države ili u smislu miješanja vlasti koje mora biti opravdano, kriteriji koji se moraju primijeniti se u suštini ne razlikuju. U oba konteksta mora se obratiti pažnja na pravičnu ravnotežu koja se mora postići između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini. Također, ciljevi koji su spomenuti u ovoj odredbi mogu biti od određenog značaja pri ocjeni da li je postignuta ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i apelantovog prava na imovinu, a država u oba konteksta uživa određenu diskrecijsku ocjenu u određivanju koraka koje treba preduzeti radi osiguranja poštivanja prava iz Evropske konvencije (idem., Broniowski, t. 144). 27. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i navodi da je, nakon što mu je priznato pravo na penziju, provođenjem Zakona o PIO-u onemogućen da za određeni period primi neisplaćene iznose penzije. Apelant smatra da je time dovedeno u pitanje mirno uživanje u imovini na koju je već ostvario pravo. S druge strane, Vlada RS smatra da se radi o lišavanju imovine u skladu sa zakonom. Narodna skupština RS je istakla da se radi o kontroli korištenja imovine "u skladu sa općim interesima". Međutim, Ustavni sud smatra da se činjenice ovog predmeta mogu razmotriti i u smislu ometanja djelotvornog uživanja u stečenom pravu na imovinu ili u smislu propusta države da osigura implementaciju tog prava bez neopravdanih ograničenja. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno striktno odrediti da li će se konkretni predmet razmotriti u vezi sa pozitivnim obavezama države ili u vezi sa negativnim obavezama da se uzdrži od neopravdanog miješanja u pravo na mirno uživanje imovine. Ustavni sud će odlučiti da li je postupanje javnih vlasti, bez obzira na to da li se radi o propustu ili miješanju ili kombinaciji ovog dvoga, bilo opravdano u svjetlu primjenjivih principa, odnosno: a) principa zakonitosti; b) principa legitimnog cilja u javnom interesu; i c) principa "pravične ravnoteže". a) Princip zakonitosti 28. Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine "donošenjem zakona". Princip pravne sigurnosti je Ponedjeljak, 26.4.2010. prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon" (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu. 29. Ustavni sud podsjeća na to da je citiranim relevantnim odredbama Zakona o PIO-u propisano da je korisnik dužan u roku od osam dana prijaviti svaku činjenicu koja utječe na korištenje ili obim prava te da se dospjela primanja koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja ne mogu naknadno isplatiti. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je predmetni zakon objavljen u "Službenom glasniku RS", da je stupio na snagu osam dana nakon objavljivanja i da je time postao dostupan. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je nakon izrade Prečišćenog teksta Zakona o PIO-u, koji je objavljen u "Službenom glasniku RS" broj 106/05, član 148. postao član 180, a član 151. postao je član 183, te da su i nakon toga, donošenjem izmjena Zakona, predmetni članovi pomjerani. Apelant smatra da je rok, propisan navedenim članovima Zakona o PIO-u, suviše restriktivan i da je direktno suprotan obavezi države da mu omogući uživanje u već stečenom pravu, tim prije što ne uzima u obzir ni "postojanje naročitih okolnosti kao što je bio rat". S druge strane, Vlada RS i Narodna skupština RS ne smatraju da se radi o bilo kakvoj "nezakonitosti" već o provođenju zakona u javnom interesu. 30. Ustavni sud zapaža da je relevantnim zakonom predviđeno ograničenje apelantovog prava na penziju pod određenim uvjetima. Međutim, Ustavni sud smatra da posljedice koje ovakva odredba ima, sa aspekta saglasnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predstavljaju materijalna razmatranja koja se trebaju uzeti u obzir pri odlučivanju o tome da li su javne vlasti u primjeni propisanih mjera ili u nečinjenu postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa (ibid., Broniowski, t. 154). Stoga će Ustavni sud nastaviti analizu uz prihvatanje da su činjenja ili propusti javnih vlasti, u mjeri u kojoj predstavljaju miješanje ili ograničenje provođenja apelantovog prava na mirno uživanje imovine, bili "predviđeni zakonom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Princip legitimnog cilja u javnom interesu 31. Ustavni sud primjećuje da iz odgovora Narodne skupštine RS i Vlade RS proizlazi da je javni interes koji se imao u vidu prilikom donošenja Zakona o PIO-u, a posebno spornih odredbi člana 148. stav 2. i člana 151. tog zakona, osiguranje pravne sigurnosti i zaštita likvidnosti penzijskih fondova. Ustavni sud smatra da je legitimno da javna vlast preduzima mjere osmišljene radi postizanja ovih ciljeva, u općem interesu zajednice. c) Princip "pravične ravnoteže" između općeg interesa zajednice i apelantovog prava na mirno uživanje imovine 32. Apelant smatra da je "rat viša sila i da je ponovno javljanje samo dokaz gdje treba isplatiti dospjele a neisplaćene penzije", te da su "njegove penzije trebale biti deponirane na poseban račun" i biti mu isplaćene nakon što se za to steknu uvjeti, naročito zato što mu nikada nije suspendirano pravo na penziju. S druge strane, Narodna skupština RS i Vlada RS smatraju da su korisnici penzija dužni poštivati zakonom propisane rokove, te, ako to nije slučaj, ne mogu realizirati svoje pravo zbog neispunjenja zakonom propisanih obaveza. Narodna skupština RS je istakla da je Zakon o PIO-u stupio na snagu 2000. godine i njegove odredbe nemaju retroaktivno djelovanje, pa da se stoga rat kao viša sila na koju se apelant poziva ne može odnositi na period važenja tog zakona. Vlada RS je istakla da je nesporno da je ratno stanje objektivna okolnost, ali da je ratna opasnost na teritoriji Republike Srpske ukinuta 19. juna 1996. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine, te da je apelant bio obavezan da se odmah nakon toga prijavi radi zaštite svog prava na penziju, što nije preveliki teret u smislu "pravične ravnoteže", što je apelant propustio da učini. 33. Ustavni sud podsjeća na to da je Zakonom o PIO-u propisano koje sve uvjete lice treba da ispuni da bi steklo pravo na penziju, te da se pravo na penziju stječe na osnovu obaveznog ili dobrovoljnog osiguranja. To znači da je za svakog korisnika u toku radnog vijeka, do stjecanja uvjeta za odlazak u penziju, obavezno izdvajan dio sredstava za penzijski fond. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da je u konkretnom slučaju apelantu priznato pravo na isplatu razmjernog dijela invalidske penzije još 1986. godine i da tokom svih ovih godina, odnosno do dana donošenja ove odluke, to pravo ničim nije dovedeno u pitanje niti stavljeno izvan snage. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je predmetno primanje apelantu redovno isplaćivano do 1992. godine, odnosno do početka ratnih sukoba u BiH kada je isplata prekinuta, te da je ponovno nastavljena 2005. godine, nakon što je apelant podnio zahtjev za nastavak isplate. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz spornih odredaba Zakona o PIO-u proizlazi da, ukoliko korisnik ne prijavi promjenu adrese boravka/prebivališta u roku od osam dana, gubi pravo na dospjela primanja. Time se Fond PIO u potpunosti oslobađa svoje obaveze za određeni period, iako korisnik nije izgubio samo pravo na penziju. 34. Ustavni sud primjećuje da penzijsko osiguranje predstavlja obavezno osiguranje svih zaposlenih koje podrazumijeva zakonsku obavezu poslodavca da, prilikom svake isplate plaće zaposleniku, uplati i sredstva u Fond PIO u određenom procentu od plaće. To znači da se, prema važećem penzijskom sistemu, sredstva u penzijskom fondu akumuliraju tokom jednog mjeseca nakon čega uslijedi isplata primanja korisnicima iz PIO-a koji su ostvarili pravo na penziju, u visini utvrđenoj rješenjima za svakog korisnika ponaosob. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da ovakav način uplate sredstava u penzijski fond predstavlja vrstu solidarne uplate sredstava koja se uplaćuju u toku radnog vijeka pojedinca. Na taj način se stvara obaveza penzijskog fonda da tom pojedincu, nakon ispunjavanja uvjeta za odlazak u penziju, isplaćuje penziju iz sredstava koja i dalje prikuplja prema istom sistemu. U međuvremenu, do stjecanja takvih uvjeta, uplaćena sredstva se koriste za isplatu primanja iz PIO-a korisnicima koji su već ostvarili pravo na penziju. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su i u toku cijelog apelantovog radnog vijeka sredstva na navedeni način uplaćivana u Fond PIO, a isti sistem je i danas na snazi. 35. Dalje, Ustavni sud ima u vidu da su apelantu primanja redovno isplaćivana do 1992. godine, kada je zbog ratnih dešavanja isplata obustavljena. Isplata je ponovno nastavljena 2005. godine jer je do tada apelantovo boravište, odnosno prebivalište bilo nepoznato Fondu PIO. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da su spomenute ratne okolnosti u Bosni i Hercegovini bile uzrok "geografskih" pomjeranja njezinih građana, kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i izvan njezinih granica. Situacija u kojoj su se tako našli bosanskohercegovački građani donijela je niz neriješenih pitanja, a posebno pitanja iz oblasti ekonomskih i socijalnih prava, čije je ostvarivanje i uživanje bilo, prema pravilu, uvijek u neposrednoj vezi sa njihovim prebivalištem, odnosno boravištem. Jedno od tih pitanja je bilo i ostvarivanje kao i nastavak korištenja već stečenih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2213/06 od 10. januara 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 27/08, t. 25). 36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da Zakon o PIO-u, za razliku od Zakona o dobrovoljnom penzijskom osiguranju, ne sadrži odredbe kojima bi bilo regulirano pitanje šta se dešava sa novčanim iznosima koji korisnicima nesumnjivo pripadaju a koji nisu isplaćeni zbog nepoznatog boravišta, odnosno prebivališta korisnika. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz odredbi Zakona o dobrovoljnom penzijskom osiguranju proizlazi da, kada pojedinac ostvari pravo na penziju na osnovu privatnog/dobrovoljnog ugovora o osiguranju, izdvajanja za ovakvu vrstu osiguranja nikada ne Broj 24 – Strana 319 propadaju, čak ni u slučajevima kada kontakt-adresa osiguranika nije poznata godinama, budući da se za svakog korisnika otvara poseban račun na koji se deponiraju sredstva koja su uplaćena i kojima korisnik može raspolagati na osnovu ugovora o dobrovoljnom osiguranju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je rješenje iz Zakona o PIO-u neprecizno i nedorečeno budući da ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu u pogledu raspolaganja neisplaćenim novčanim sredstvima. Također, Ustavni sud smatra da ostvarenje legitimnog cilja - osiguranje pravne sigurnosti i očuvanje likvidnosti penzijskog fonda - ne može biti opravdanje za potpuni gubitak već stečenog prava pojedinca u određenom periodu. Stoga, takvo zakonsko rješenje ne može, prema mišljenju Ustavnog suda, uspostaviti pravičnu ravnotežu između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, već predstavlja pretežak teret za korisnika osiguranja, zbog čega nije zadovoljen princip proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 37. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i na to da je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacijske jurisdikcije ispita i kvalitet zakona u mjeri u kojoj to utječe na pitanje ostvarivanja prava pojedinaca iz Evropske konvencije (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine; Odluka broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Pri tome, Ustavni sud naročito naglašava da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim, da je Evropska konvencija, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, nadređena bilo kojem domaćem zakonu, a da su svi organi vlasti u Bosni i Hercegovini, prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, dužni primjenjivati prava garantirana u Evropskoj konvenciji. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je prihvatio da je zadovoljen princip "zakonitosti" jer je mjera koja je u pitanju predviđena zakonom. Međutim, Ustavni sud je zaključio da nije zadovoljen princip "pravične ravnoteže", te da postoji kršenje prava na imovinu. Imajući u vidu da se ovakva mjera, koja je propisana Zakonom o PIO-u, primjenjuje na sve korisnike penzija, a ne samo na apelanta, i u svim okolnostima, a ne samo onima koje se iz bilo kojeg razloga mogu smatrati posebnim, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju potrebno ispitati kvalitet ovakvog zakonskog rješenja. 38. Ustavni sud ima u vidu da su Narodna skupština RS i Vlada RS, dajući odgovor u vezi sa spornim članovima Zakona o PIO-u, obrazložile da se radi o "normiranju obaveze korisnika da u kratkom roku, tj. osam dana, obavijesti Fond PIO o činjenicama koje utječu na korištenje ili obim prava zbog toga što se radi o periodičnim isplatama sa veoma kratkim rokom dospijeća, čija bi eventualna retroaktivna isplata utjecala na tekuću likvidnost Fonda koja je zbog ogromnog broja korisnika i nedostatka sredstava prenapregnuta, što je notorna činjenica". Ustavni sud, međutim, smatra da zakonom utvrđeni gubitak prava na dospjele a neisplaćene penzije korisnicima samo zato što nisu prijavili promjenu adrese u suviše kratkom roku ne može biti opravdan razlozima kao što su pravna sigurnost, eventualna nelikvidnost fonda ili nedostatak sredstava. 39. Osim toga, kao što je već rečeno, korisnik (apelant) ostvario je i duže vrijeme uživao svoje pravo na primanja iz Fonda koji sredstva osigurava na osnovu solidarnih uplata. Tako su i sredstva za sporni period bila osigurana i jedini razlog zbog kojeg nisu isplaćena je nepoznata adresa korisnika. Javna vlast je za takve situacije morala utvrditi odgovarajući način deponiranja sredstava koja su osigurana a nisu isplaćena kako korisnik ne bi bio onemogućen da naknadno ostvari svoja stečena prava. Ustavni sud smatra da takvo postupanje ne bi bilo suprotno interesu pravne sigurnosti niti bi na bilo koji način moglo ugroziti likvidnost Fonda ili negativno utjecati na sredstva Fonda, niti je u tom smislu zakonodavac ponudio uvjerljiva i prihvatljiva obrazloženja. Također, Ustavni sud zapaža da je zakonski rok od osam dana jedan od najrestriktivnijih rokova u pravnom sistemu Broj 24 – Strana 320 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH koji za sobom povlači gubljenje, za određeni period, samog prava koje je ranije priznato. 40. Ustavni sud svakako prihvata da javne vlasti uživaju vrlo široku diskrecijsku ocjenu za izbor mjera kojima bi se osiguralo uživanje u ekonomskim i socijalnim pravima kao i za određivanje uvjeta pod kojima se ta prava ostvaruju, budući da ta prava značajno utječu na zemlju u cjelini. Izbor takvih mjera može uključiti i odluke kojima se ekonomska i socijalna prava ograničavaju, a uspostavljanje pravične ravnoteže između prava izuzetno je težak zadatak. Ova diskrecijska ocjena, kolikogod bila važna, ipak nije neograničena, a njezina primjena, čak i u kontekstu najsloženije reforme, ne može za sobom povlačiti posljedice koje su suprotne standardima Evropske konvencije (vidi Evropski sud, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, t. 37). Međutim, Ustavni sud zapaža da u oblasti penzijskog osiguranja nije došlo ni do kakve temeljne i radikalne reforme koja bi mogla opravdati ovako restriktivnu mjeru. Zakonska rješenja koja se tiču uvjeta pod kojima se ostvaruje pravo na penziju i isti rok od osam dana za prijavljivanje svih promjena kod korisnika penzije bio je utvrđen još u Zakonu o PIO-u iz 1993. godine ("Službeni glasnik RS" broj 27/93), a zadržan je i u Zakonu o PIO-u iz 2000. godine, dakle i nakon stupanja Evropske konvencije na pravnu snagu u Bosni i Hercegovini, za šta javne vlasti, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu dale zadovoljavajuća obrazloženja. 41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da predmetne zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što je suprotno i principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud naglašava da nije njegov zadatak odrediti koje će konkretne mjere preduzeti zakonodavac u oblasti penzijskog osiguranja. Međutim, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je neophodno preduzeti odgovarajuće legislativne mjere kojima će se osigurati da bilo koje ograničenje prava na penziju kao "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a koje zakonodavac može smatrati opravdanim u smislu Zakona o PIO-u, zadovoljava i princip "pravične ravnoteže", kako je Ustavni sud već obrazložio. 42. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 43. Ustavni sud smatra da je radi efikasne zaštite apelantovog prava na imovinu neophodno ukinuti sve osporene odluke i naložiti Fondu PIO - Filijala Trebinje, da donese novu odluku koja neće kršiti apelantova ljudska prava. Pri tome, Ustavni sud ponovo podsjeća na to da su svi organi javne vlasti u Bosni i Hercegovini u okviru svoje nadležnosti dužni direktno primjenjivati standarde osnovnih ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, koji imaju supremaciju u odnosu na zakone. Također, Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti i Vladi RS da preduzme odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo poštivanje ustavnog prava na imovinu u smislu ove odluke i u svim drugim relevantnim slučajevima. Ostali navodi 44. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a imajući u vidu zaključak o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ih nije neophodno posebno razmatrati. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. Osim toga, zakon primijenjen u konkretnom slučaju ne 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2843/07, rješavajući apelaciju Muharema Avdića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/07 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Muharema Avdića. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj U-116/05 od 4. listopada 2007. godine, Rješenje Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina - Odjel za rješavanje u drugom stupnju Banjaluka, broj 3013228719 od 21. studenoga 2005. godine i Rješenje Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje, broj 3013228719 od 13. srpnja 2005. godine. Nalaže se Fondu za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje, da po hitnom postupku donese novu odluku u predmetu broj 3013228719, sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske koja je dužna poduzeti mjere kojima će se osigurati poštivanje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Fondu za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje, da, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke, a Vladi Republike Srpske u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Muharem Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mehmed Pezo, odvjetnik iz Mostara, podnio je 26. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH listopada 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-116/05 od 4. listopada 2007. godine, Rješenja Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina - Odjel za rješavanje u drugom stupnju Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odjel za rješavanje u drugom stupnju Banjaluka), broj 3013228719 od 21. studenoga 2005. godine i Rješenja Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: Fond MIO), broj 3013228719 od 13. srpnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda MIO zatražena je 13. siječnja 2009. godine dostava odgovora na apelaciju. Od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština RS) i Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) zatražena je 8. listopada 2009. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Fond MIO je 13. veljače 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 3. ožujka 2009. godine, a Narodna skupština RS i Vlada RS su dostavili odgovore 23. listopada, odnosno 26. listopada 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Fonda MIO i Okružnog suda dostavljeni su apelantu 23. rujna 2009. godine, a odgovori Narodne skupštine RS i Vlade RS dostavljeni su apelantu 1. prosinca 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Fonda MIO - Filijala Trebinje, broj 3013228719 od 13. srpnja 2005. godine apelantu je određen razmjerni dio invalidske mirovine počevši od 16. lipnja 2005. godine u iznosu od 152,15 KM mjesečno. Također, određeno je da će se tako utvrđen iznos mirovine usklađivati mjesečno prema stanju sredstava namijenjenih za isplatu mirovina u Fondu MIO Republike Srpske. U rješenju je, također, navedeno da će se mirovina isplaćivati u tekućem mjesecu za prethodni mjesec, te da će se isplata mirovine obustaviti ako nastupe razlozi zbog kojih se mirovina ne isplaćuje. 7. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio priziv Odjelu za rješavanje u drugom stupnju Banjaluka, koji je Rješenjem broj 3013228719 od 21. studenoga 2005. godine odbio priziv kao neutemeljen. Apelant je prizivom tražio da mu se retroaktivno isplate i zaostale mirovine od 1992. godine pa do lipnja 2005. godine budući da je u tom razdoblju zbog ratnih zbivanja bio u izbjeglištvu pa mu mirovina nije isplaćivana. U obrazloženju rješenja Odjel za rješavanje u drugom stupnju Banjaluka naveo je da je uvidom u spis utvrđeno da je apelantu priznato pravo na razmjeran dio invalidske mirovine počevši od 22. srpnja 1986. godine i da se mirovina isplaćivala na adresu u Bileći a potom je isplata 1992. godine obustavljena jer se apelant nije nalazio na ostavljenoj adresi a nije prijavio nikakvu promjenu. Dalje, utvrđeno je da su se, nakon što se apelant ponovno javio Fondu MIO Republike Srpske i dostavio novu adresu i potvrdu o životu, stekli uvjeti za nastavak isplate mirovine, te je pobijanim rješenjem Fonda MIO - Filijala Trebinje, ponovno uspostavljena isplata počevši od 16. lipnja 2005. godine. Osim toga, u rješenju je navedeno da je člankom 148. stavak 2. i člankom 151. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 106/05, 20/07, 33/08 i 1/09; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano "da se dospjela primanja iz stavka 1. ovog članka, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu naknadno isplatiti", odnosno da je "korisnik prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja obvezan u roku od osam dana prijaviti svaku činjenicu koja utječe na korištenje ili obim prava". Obzirom na navedene zakonske odredbe, kao i na činjenicu da apelantovo boravište od 16. lipnja 1992. godine do 16. lipnja 2005. godine nije bilo nepoznato, te da Broj 24 – Strana 321 je apelant imao mogućnost već od 1996. godine Fondu MIO Republike Srpske prijaviti novu adresu i zatražiti nastavak isplate mirovine, Odjel za rješavanje u drugom stupnju Banjaluka je odbio apelantov priziv kao neutemeljen. 8. Nakon toga apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj U-116/05 od 4. listopada 2007. godine tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su upravni organi na potpuno i pravilno utvrđeno stanje pravilno primijenili materijalno pravo, jer je odredbama Zakona propisano da se primanja iz MIO-a neće isplaćivati korisnicima koji sami prouzrokuju okolnosti koje sprječavaju nastavak isplate, odnosno koji u roku od osam dana ne prijave promjene koje utječu na korištenje ili obim prava iz MIO-a, te da se iznosi mirovine koji nisu isplaćeni zbog takvih okolnosti ne mogu retroaktivno isplatiti. Kako je u konkretnom slučaju apelant odmah nakon prestanka ratnih sukoba, tj. 1996. godine, imao mogućnost prijaviti novu adresu boravišta, što nije učinio, niti je prema odredbama Zakona dostavio potvrdu o životu, upravni organi su pravilno postupili kada su donijeli rješenja kojima se ponovna isplata razmjernog dijela invalidske mirovine apelantu uspostavlja od 16. lipnja 2005. godine, odnosno od dana kada se apelant javio Fondu MIO Republike Srpske. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da su nadležni organi trebali uzeti u obzir da je rat viša sila, te da je ponovno javljanje samo dokaz gdje treba isplatiti dospjele a neisplaćene mirovine. Apelant, također, smatra da su njegove mirovine trebale biti deponirane na poseban račun i da su mu trebale biti isplaćene kada su se stekli uvjeti za isplatu. Naime, apelant smatra da nikada nije donesena odluka o suspenziji njegovog prava na mirovinu, a da mu je ovakvim postupanjem nadležnih organa Republike Srpske pravo na mirovinu zaista i suspendirano. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Narodna skupština RS je istakla da, prije svega, zahtjeve za ocjenu suglasnosti entitetskog zakona sa Ustavom BiH mogu podnijeti samo članovi Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj ili potpredsjedatelj jednog od domova Parlamentarne skupštine BiH ili četvrtina poslanika zakonodavnih tijela entiteta, a ne građani pojedinačno. S druge strane, Narodna skupština RS je istakla da pojedinci mogu podnijeti apelaciju protiv konačne presude bilo kojeg suda u BiH u roku od 60 dana od dana njezinog prijema. S tim u svezi, Narodna skupština RS je navela da je u konkretnom slučaju podnesena apelacija protiv presude Okružnog suda, te da nije jasno prema kojem temelju Ustavni sud smatra Narodnu skupštinu RS sudionikom u postupku, te da Narodna skupština RS nije obvezna tumačiti čl. 148. stavak 2. i 151. Zakona. Međutim, Narodna skupština RS je ipak navela da je Zakon stupio na snagu 30. rujna 2000. godine i da njegove odredbe važe od tog trenutka, odnosno da nemaju retroaktivno djelovanje. S tim u svezi, Narodna skupština RS smatra da se rat kao viša sila zbog koje apelant nije mogao koristiti svoja prava iz MIO-a, a na što se apelant poziva, ne može odnositi na razdoblje važenja tog zakona budući da je zakon stupio na snagu nakon završetka ratnih sukoba i ne obuhvata ratno razdoblje. Osim toga, Narodna skupština RS je navela da su zakonska rješenja iz spornih članaka Zakona donesena kako bi njihovi korisnici pravilno ostvarivali prava i radi ostvarivanja pravne sigurnosti i izvjesnosti kao najvažnijih pravnih vrijednosti ali i javnog interesa ostalih korisnika prava iz MIO-a koji izdvajaju svoja sredstva u ovaj fond. Dalje, Narodna skupština RS je navela da su sporne Broj 24 – Strana 322 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odredbe donesene sukladno ovlastima države iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kojim je državama dana mogućnost da primjenjuju zakone koje smatraju potrebnim da bi regulirale korištenje imovine sukladno općem interesu. U konkretnom slučaju, opći interes države, u ovom slučaju entiteta, jeste da se sva prava, pa i ona iz MIO-a, ostvaruju na pravilan način. Stoga je i nerealiziranje prava zbog neispunjenja zakonskih obveza iz čl. 148. i 151. Zakona u toj funkciji. I konačno, Narodna skupština RS je istakla da, kako je apelacija podnesena protiv presude Okružnog suda, Narodna skupština RS ne može komentirati predmetnu odluku budući da nije sudjelovala u njezinom donošenju. 11. U odgovoru na apelaciju Vlada RS je istakla da su sporne zakonske odredbe donesene sukladno članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer država ima pravo neku osobu lišiti imovine u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. S tim u svezi, Vlada RS je istakla da je nesporno da je ratno stanje objektivna okolnost koja sprječava mogućnost obraćanja za zaštitu svojih prava, ali da je ratna opasnost na teritoriju RS ukinuta 19. lipnja 1996. godine i da je apelant odmah nakon tog datuma bio dužan obratiti se tuženoj radi zaštite svojih prava iz MIO-a, a da je apelant to učinio tek 2005. godine. Na taj način je, prema mišljenju Vlade RS, apelant iskazao nezainteresiranost i neaktivnost kada je u pitanju zaštita njegovih prava. Osim toga, Vlada RS smatra da je apelant lišen svoje imovine sukladno zakonu, u javnom interesu radi očuvanja pravne sigurnosti jer se nije pridržavao zakonom propisanih rokova. U suprotnom, Vlada RS smatra da, kada bi bila ostavljena mogućnost za retroaktivnu isplatu neisplaćenih sredstava, bila bi ugrožena likvidnost Fonda MIO koji ionako pati od nedostatka sredstava, a što bi bilo suprotno javnom interesu. S tim u svezi, Vlada RS smatra da je apelantovo lišenje imovine bilo i proporcionalno budući da na apelanta nije stavljen pretjeran teret u odnosu na druge sudionike u pravnom prometu. 12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da je apelacija neutemeljena. 13. U odgovoru na apelaciju Fond MIO je naveo da je postupak u ovom predmetu pravilno proveden i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da zbog toga apelaciju treba odbiti. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 106/05, 20/07, 33/08 i 1/09) relevantne odredbe glase: Članak 148. stavak 2. Dospjela primanja iz stavka 1. ovog članka, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu se naknadno isplatiti. Članak 151. Korisnik prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja obvezan je u roku od osam dana prijaviti svaku činjenicu koja utječe na korištenje ili obim prava. VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-116/05 od 4. listopada 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je Ponedjeljak, 26.4.2010. primio 15. listopada 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. listopada 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. 21. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine sukladno općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 22. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koncept "imovine" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. Također, i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra mogu se smatrati "imovinskim pravima" i mogu predstavljati "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi Europski sud, Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske, presuda od 23. veljače 1995. godine, serija A, 23. broj 306-B, stranica 46, stavak 53). Prema ranije usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na mirovinu za određeno razdoblje predstavlja imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 639/04 od 23. rujna 2005. godine, stavak 20). 24. Dakle, apelant nesporno ima imovinu koja uživa zaštitu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer mu je 1986. priznato pravo na razmjeran dio invalidske mirovine, budući da je ispunjavao zakonske uvjete za ostvarenje tog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je pobijanim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 25. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavku ovog članka, dopušta državama potpisnicama pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Europski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52. stavak 61). 26. U odgovoru na pitanje koje je od navedenih pravila primjenjivo u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH je suštinski cilj članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju da zaštiti osobu od neopravdanog miješanja u mirno uživanje imovine. Međutim, kako je istakao i Europski sud, na temelju članka 1. Europske konvencije, svaka strana ugovornica će "osigurati svakome unutar ŠsvogĆ teritorija prava i slobode definirane u Konvenciji". Ispunjenje ove opće obveze može uključiti pozitivne obveze svojstvene osiguranju djelotvornog uživanja u pravima garantiranim Europskom konvencijom. U kontekstu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ove pozitivne obveze mogu zahtijevati od države da poduzme mjere koje su neophodne da zaštiti pravo na imovinu (vidi Europski sud, Broniowski protiv Poljske, presuda od 22. lipnja 2004. godine, aplikacija broj 31443/96, objavljena u ECHR 2002-X, t. 143. sa daljnjim referencama). Iako granice između pozitivnih i negativnih obveza ne mogu biti precizno definirane, primjenjiva načela su ipak slična. Bilo da se predmet razmatra u svjetlu pozitivne obveze države ili u smislu miješanja vlasti koje mora biti opravdano, kriteriji koji se moraju primijeniti se u suštini ne razlikuju. U oba konteksta mora se obratiti pažnja na pravičnu ravnotežu koja se mora postići između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini. Također, ciljevi koji su spomenuti u ovoj odredbi mogu biti od određenog značaja pri ocjeni je li postignuta ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i apelantovog prava na imovinu, a država u oba konteksta uživa određenu diskrecijsku ocjenu u određivanju koraka koje treba poduzeti radi osiguranja poštivanja prava iz Europske konvencije (idem., Broniowski, t. 144). 27. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i navodi da je, nakon što mu je priznato pravo na mirovinu, provođenjem Zakona o MIO-u onemogućen da za određeno razdoblje primi neisplaćene iznose mirovine. Apelant smatra da je time dovedeno u pitanje mirno uživanje u imovini na koju je već ostvario pravo. S druge strane, Vlada RS smatra da se radi o lišavanju imovine sukladno zakonu. Narodna skupština RS je istakla da se radi o kontroli korištenja imovine "sukladno općim interesima". Međutim, Ustavni sud smatra da se činjenice ovog predmeta mogu razmotriti i u smislu ometanja djelotvornog uživanja u stečenom pravu na imovinu ili u smislu propusta države da osigura implementaciju tog prava bez neopravdanih ograničenja. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno striktno odrediti hoće li se konkretni predmet razmotriti u svezi sa pozitivnim obvezama države ili u svezi sa negativnim obvezama da se uzdrži od neopravdanog miješanja u pravo na mirno uživanje imovine. Ustavni sud će odlučiti je li postupanje javnih vlasti, bez obzira na to radi li se o propustu ili miješanju ili kombinaciji ovog dvoga, bilo opravdano u svjetlu primjenjivih načela, odnosno: a) načela zakonitosti; b) načela legitimnog cilja u javnom interesu; i c) načela "pravične ravnoteže". a) Načelo zakonitosti 28. Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Europskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stavak članka 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine "donošenjem zakona". Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Europskoj konvenciji i mora biti ispoštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz članka 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju temeljne zahtjeve pojma "zakon" (vidi Europski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. ožujka 1999. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1999-II, točka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu. 29. Ustavni sud podsjeća na to da je citiranim relevantnim odredbama Zakona o MIO-u propisano da je korisnik dužan u Broj 24 – Strana 323 roku od osam dana prijaviti svaku činjenicu koja utječe na korištenje ili obim prava te da se dospjela primanja koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja ne mogu naknadno isplatiti. S tim u svezi, Ustavni sud ističe da je predmetni zakon objavljen u "Službenom glasniku RS", da je stupio na snagu osam dana nakon objave i da je time postao dostupan. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je nakon izrade Prečišćenog teksta Zakona o MIO-u, koji je objavljen u "Službenom glasniku RS" broj 106/05, članak 148. postao članak 180, a članak 151. postao je članak 183, te da su i nakon toga, donošenjem izmjena Zakona, predmetni članci pomjerani. Apelant smatra da je rok, propisan navedenim člancima Zakona o MIO-u, suviše restriktivan i da je direktno suprotan obvezi države da mu omogući uživanje u već stečenom pravu, tim prije što ne uzima u obzir ni "postojanje naročitih okolnosti kao što je bio rat". S druge strane, Vlada RS i Narodna skupština RS ne smatraju da se radi o bilo kakvoj "nezakonitosti" već o provođenju zakona u javnom interesu. 30. Ustavni sud zapaža da je relevantnim zakonom predviđeno ograničenje apelantovog prava na mirovinu pod određenim uvjetima. Međutim, Ustavni sud smatra da posljedice koje ovakva odredba ima, sa aspekta suglasnosti sa člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, predstavljaju materijalna razmatranja koja se trebaju uzeti u obzir pri odlučivanju o tome jesu li javne vlasti u primjeni propisanih mjera ili u nečinjenu postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa (ibid., Broniowski, t. 154). Stoga će Ustavni sud nastaviti analizu uz prihvaćanje da su činjenja ili propusti javnih vlasti, u mjeri u kojoj predstavljaju miješanje ili ograničenje provođenja apelantovog prava na mirno uživanje imovine, bili "predviđeni zakonom" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. b) Načelo legitimnog cilja u javnom interesu 31. Ustavni sud primjećuje da iz odgovora Narodne skupštine RS i Vlade RS proizlazi da je javni interes koji se imao u vidu prilikom donošenja Zakona o MIO-u, a posebno spornih odredaba članka 148. stavak 2. i članka 151. tog zakona, osiguranje pravne sigurnosti i zaštita likvidnosti mirovinskih fondova. Ustavni sud smatra da je legitimno da javna vlast poduzima mjere osmišljene radi postizanja ovih ciljeva, u općem interesu zajednice. c) Načelo "pravične ravnoteže" između općeg interesa zajednice i apelantovog prava na mirno uživanje imovine 32. Apelant smatra da je "rat viša sila i da je ponovno javljanje samo dokaz gdje treba isplatiti dospjele a neisplaćene mirovine", te da su "njegove mirovine trebale biti deponirane na poseban račun" i biti mu isplaćene nakon što se za to steknu uvjeti, naročito zato što mu nikada nije suspendirano pravo na mirovinu. S druge strane, Narodna skupština RS i Vlada RS smatraju da su korisnici mirovina dužni poštivati zakonom propisane rokove, te, ako to nije slučaj, ne mogu realizirati svoje pravo zbog neispunjenja zakonom propisanih obveza. Narodna skupština RS je istakla da je Zakon o MIO-u stupio na snagu 2000. godine i njegove odredbe nemaju retroaktivno djelovanje, pa da se stoga rat kao viša sila na koju se apelant poziva ne može odnositi na razdoblje važenja tog zakona. Vlada RS je istakla da je nesporno da je ratno stanje objektivna okolnost, ali da je ratna opasnost na teritoriju Republike Srpske ukinuta 19. lipnja 1996. godine, te da je apelant bio obvezan prijaviti se odmah nakon toga radi zaštite svog prava na mirovinu, što nije preveliki teret u smislu "pravične ravnoteže", što je apelant propustio učiniti. 33. Ustavni sud podsjeća na to da je Zakonom o MIO-u propisano koje sve uvjete osoba treba ispuniti da bi stekla pravo na mirovinu, te da se pravo na mirovinu stječe na temelju obveznog ili dobrovoljnog osiguranja. To znači da je za svakog korisnika u tijeku radnog vijeka, do stjecanja uvjeta za odlazak u mirovinu, obvezno izdvajan dio sredstava za mirovinski fond. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da je u konkretnom slučaju apelantu priznato pravo na isplatu razmjernog dijela invalidske mirovine još 1986. godine i da tijekom svih ovih godina, odnosno do dana Broj 24 – Strana 324 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH donošenja ove odluke, to pravo ničim nije dovedeno u pitanje niti stavljeno izvan snage. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je predmetno primanje apelantu redovno isplaćivano do 1992. godine, odnosno do početka ratnih sukoba u BiH kada je isplata prekinuta, te da je ponovno nastavljena 2005. godine, nakon što je apelant podnio zahtjev za nastavak isplate. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz spornih odredaba Zakona o MIO-u proizlazi da, ukoliko korisnik ne prijavi promjenu adrese boravka/prebivališta u roku od osam dana, gubi pravo na dospjela primanja. Time se Fond MIO u potpunosti oslobađa svoje obveze za određeno razdoblje, iako korisnik nije izgubio samo pravo na mirovinu. 34. Ustavni sud primjećuje da mirovinsko osiguranje predstavlja obvezno osiguranje svih uposlenih koje podrazumijeva zakonsku obvezu poslodavca da, prilikom svake isplate plaće uposleniku, uplati i sredstva u Fond MIO u određenom procentu od plaće. To znači da se, prema važećem mirovinskom sustavu, sredstva u mirovinskom fondu akumuliraju tijekom jednog mjeseca nakon čega uslijedi isplata primanja korisnicima iz MIO-a koji su ostvarili pravo na mirovinu, u visini utvrđenoj rješenjima za svakog korisnika ponaosob. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da ovakav način uplate sredstava u mirovinski fond predstavlja vrstu solidarne uplate sredstava koja se uplaćuju u tijeku radnog vijeka pojedinca. Na taj se način stvara obveza mirovinskog fonda da tom pojedincu, nakon ispunjavanja uvjeta za odlazak u mirovinu, isplaćuje mirovinu iz sredstava koja i dalje prikuplja prema istom sustavu. U međuvremenu, do stjecanja takvih uvjeta, uplaćena sredstva se koriste za isplatu primanja iz MIO-a korisnicima koji su već ostvarili pravo na mirovinu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su i u tijeku cijelog apelantovog radnog vijeka sredstva na navedeni način uplaćivana u Fond MIO, a isti sustav je i danas na snazi. 35. Dalje, Ustavni sud ima u vidu da su apelantu primanja redovno isplaćivana do 1992. godine, kada je zbog ratnih dešavanja isplata obustavljena. Isplata je ponovno nastavljena 2005. godine jer je do tada apelantovo boravište, odnosno prebivalište bilo nepoznato Fondu MIO. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na to da su spomenute ratne okolnosti u Bosni i Hercegovini bile uzrok "geografskih" pomjeranja njezinih građana, kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i izvan njezinih granica. Situacija u kojoj su se tako našli bosanskohercegovački građani donijela je niz neriješenih pitanja, a posebno pitanja iz oblasti ekonomskih i socijalnih prava, čije je ostvarivanje i uživanje bilo, prema pravilu, uvijek u neposrednoj svezi sa njihovim prebivalištem, odnosno boravištem. Jedno od tih pitanja je bilo i ostvarivanje kao i nastavak korištenja već stečenih prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2213/06 od 10. siječnja 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 27/08, t. 25). 36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da Zakon o MIO-u, za razliku od Zakona o dobrovoljnom mirovinskom osiguranju, ne sadrži odredbe kojima bi bilo regulirano pitanje što se dešava sa novčanim iznosima koji korisnicima nesumnjivo pripadaju a koji nisu isplaćeni zbog nepoznatog boravišta, odnosno prebivališta korisnika. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz odredaba Zakona o dobrovoljnom mirovinskom osiguranju proizlazi da, kada pojedinac ostvari pravo na mirovinu na temelju privatnog/dobrovoljnog ugovora o osiguranju, izdvajanja za ovakvu vrstu osiguranja nikada ne propadaju, čak ni u slučajevima kada kontakt-adresa osiguranika nije poznata godinama, budući da se za svakog korisnika otvara poseban račun na koji se deponiraju sredstva koja su uplaćena i kojima korisnik može raspolagati na temelju ugovora o dobrovoljnom osiguranju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je rješenje iz Zakona o MIO-u neprecizno i nedorečeno budući da ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu u pogledu raspolaganja neisplaćenim novčanim sredstvima. Također, Ustavni sud smatra da ostvarenje legitimnog cilja - osiguranje pravne sigurnosti i očuvanje likvidnosti mirovinskog fonda - ne može biti opravdanje za potpuni gubitak već stečenog prava Ponedjeljak, 26.4.2010. pojedinca u određenom razdoblju. Stoga, takvo zakonsko rješenje ne može, prema mišljenju Ustavnog suda, uspostaviti pravičnu ravnotežu između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, već predstavlja pretežak teret za korisnika osiguranja, zbog čega nije zadovoljeno načelo proporcionalnosti iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 37. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća i na to da je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacijske jurisdikcije ispita i kvalitetu zakona u mjeri u kojoj to utječe na pitanje ostvarivanja prava pojedinaca iz Europske konvencije (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 2271/05 od 21. prosinca 2006. godine; Odluka broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine). Pri tome, Ustavni sud naročito naglašava da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije sukladan njemu, da je Europska konvencija, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, nadređena bilo kojem domaćem zakonu, a da su svi organi vlasti u Bosni i Hercegovini, prema članku II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, dužni primjenjivati prava garantirana u Europskoj konvenciji. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je prihvatio da je zadovoljeno načelo "zakonitosti" jer je mjera koja je u pitanju predviđena zakonom. Međutim, Ustavni sud je zaključio da nije zadovoljeno načelo "pravične ravnoteže", te da postoji kršenje prava na imovinu. Imajući u vidu da se ovakva mjera, koja je propisana Zakonom o MIO-u, primjenjuje na sve korisnike mirovina, a ne samo na apelanta, i u svim okolnostima, a ne samo onima koje se iz bilo kojeg razloga mogu smatrati posebnim, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju potrebno ispitati kvalitetu ovakvog zakonskog rješenja. 38. Ustavni sud ima u vidu da su Narodna skupština RS i Vlada RS, dajući odgovor u svezi sa spornim člancima Zakona o MIO-u, obrazložile da se radi o "normiranju obveze korisnika da u kratkom roku, tj. osam dana, obavijesti Fond MIO o činjenicama koje utječu na korištenje ili obim prava zbog toga što se radi o periodičnim isplatama sa veoma kratkim rokom dospijeća, čija bi eventualna retroaktivna isplata utjecala na tekuću likvidnost Fonda koja je zbog ogromnog broja korisnika i nedostatka sredstava prenapregnuta, što je notorna činjenica". Ustavni sud, međutim, smatra da zakonom utvrđeni gubitak prava na dospjele a neisplaćene mirovine korisnicima samo zato što nisu prijavili promjenu adrese u suviše kratkom roku ne može biti opravdan razlozima kao što su pravna sigurnost, eventualna nelikvidnost fonda ili nedostatak sredstava. 39. Osim toga, kao što je već rečeno, korisnik (apelant) ostvario je i duže vremena uživao svoje pravo na primanja iz Fonda koji sredstva osigurava na temelju solidarnih uplata. Tako su i sredstva za sporno razdoblje bila osigurana i jedini razlog zbog kojeg nisu isplaćena je nepoznata adresa korisnika. Javna vlast je za takve situacije morala utvrditi odgovarajući način deponiranja sredstava koja su osigurana a nisu isplaćena kako korisnik ne bi bio onemogućen naknadno ostvariti svoja stečena prava. Ustavni sud smatra da takvo postupanje ne bi bilo suprotno interesu pravne sigurnosti niti bi na bilo koji način moglo ugroziti likvidnost Fonda ili negativno utjecati na sredstva Fonda, niti je u tom smislu zakonodavac ponudio uvjerljiva i prihvatljiva obrazloženja. Također, Ustavni sud zapaža da je zakonski rok od osam dana jedan od najrestriktivnijih rokova u pravnom sustavu koji za sobom povlači gubljenje, za određeno razdoblje, samog prava koje je ranije priznato. 40. Ustavni sud svakako prihvata da javne vlasti uživaju vrlo široku diskrecijsku ocjenu za izbor mjera kojima bi se osiguralo uživanje u ekonomskim i socijalnim pravima kao i za određivanje uvjeta pod kojima se ta prava ostvaruju, budući da ta prava značajno utječu na zemlju u cjelini. Izbor takvih mjera može uključiti i odluke kojima se ekonomska i socijalna prava ograničavaju, a uspostava pravične ravnoteže između prava izuzetno je težak zadatak. Ova diskrecijska ocjena, kolikogod bila važna, ipak nije neograničena, a njezina primjena, čak i u kontekstu najsloženije reforme, ne može za sobom povlačiti Ponedjeljak, 26.4.2010. posljedice koje su suprotne standardima Europske konvencije (vidi Europski sud, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine, serija A, broj 98, t. 37). Međutim, Ustavni sud zapaža da u oblasti mirovinskog osiguranja nije došlo ni do kakve temeljne i radikalne reforme koja bi mogla opravdati ovako restriktivnu mjeru. Zakonska rješenja koja se tiču uvjeta pod kojima se ostvaruje pravo na mirovinu i isti rok od osam dana za prijavu svih promjena kod korisnika mirovine bio je utvrđen još u Zakonu o MIO-u iz 1993. godine ("Službeni glasnik RS" broj 27/93), a zadržan je i u Zakonu o MIO-u iz 2000. godine, dakle i nakon stupanja Europske konvencije na pravnu snagu u Bosni i Hercegovini, za što javne vlasti, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu dale zadovoljavajuća obrazloženja. 41. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da predmetne zakonske odredbe ne zadovoljavaju potrebnu zakonsku kvalitetu u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, što je suprotno i načelu vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud naglašava da nije njegov zadatak odrediti koje će konkretne mjere poduzeti zakonodavac u oblasti mirovinskog osiguranja. Međutim, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je neophodno poduzeti odgovarajuće legislativne mjere kojima će se osigurati da bilo koje ograničenje prava na mirovinu kao "imovine" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a koje zakonodavac može smatrati opravdanim u smislu Zakona o MIO-u, zadovoljava i načelo "pravične ravnoteže", kako je Ustavni sud već obrazložio. 42. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 43. Ustavni sud smatra da je radi efikasne zaštite apelantovog prava na imovinu neophodno ukinuti sve pobijane odluke i naložiti Fondu MIO - Filijala Trebinje, da donese novu odluku koja neće kršiti apelantova ljudska prava. Pri tome, Ustavni sud ponovno podsjeća na to da su svi organi javne vlasti u Bosni i Hercegovini u okviru svoje nadležnosti dužni direktno primjenjivati standarde temeljnih ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, koji imaju supremaciju u odnosu na zakone. Također, Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti i Vladi RS da poduzme odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo poštivanje ustavnog prava na imovinu u smislu ove odluke i u svim drugim relevantnim slučajevima. Ostali navodi 44. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Evropske konvencije, a imajući u vidu zaključak o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ih nije neophodno posebno razmatrati. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. Osim toga, zakon primijenjen u konkretnom slučaju ne ispunjava zakonsku kvalitetu u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 46. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Broj 24 – Strana 325 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2843/07, rješavajući apelaciju Muharema Avdića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/07 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Muharema Avdića. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj U-116/05 od 4. oktobra 2007. godine, Rješenje Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeqina - Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Bawa Luka, broj 3013228719 od 21. novembra 2005. godine i Rješenje Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje, broj 3013228719 od 13. jula 2005. godine. Nalaže se Fondu za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje, da po hitnom postupku donese novu odluku u predmetu broj 3013228719, u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske koja je dužna da preduzme mjere kojima će se obezbijediti poštovanje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Fondu za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje, da, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, a Vladi Republike Srpske u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Muharem Avdić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kog zastupa Mehmed Pezo, advokat iz Mostara, podnio je 26. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj U-116/05 od 4. oktobra 2007. godine, Rješewa Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeqina - Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Bawa Luka), broj 3013228719 od 21. novembra Broj 24 – Strana 326 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 2005. godine i Rješewa Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje (u daqnjem tekstu: Fond PIO), broj 3013228719 od 13. jula 2005. godine. Ponedjeljak, 26.4.2010. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda PIO zatraženo je 13. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Narodne skupštine Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Narodna skupština RS) i Vlade Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vlada RS) zatraženo je 8. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Fond PIO je 13. februara 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 3. marta 2009. godine, a Narodna skupština RS i Vlada RS su dostavili odgovore 23. oktobra, odnosno 26. oktobra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Fonda PIO i Okružnog suda dostavljeni su apelantu 23. septembra 2009. godine, a odgovori Narodne skupštine RS i Vlade RS dostavljeni su apelantu 1. decembra 2009. godine. 8. Nakon toga apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj U-116/05 od 4. oktobra 2007. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su upravni organi na potpuno i pravilno utvrđeno stanje pravilno primijenili materijalno pravo, jer je odredbama Zakona propisano da se primawa iz PIO-a neće isplaćivati korisnicima koji sami prouzrokuju okolnosti koje sprečavaju nastavak isplate, odnosno koji u roku od osam dana ne prijave promjene koje utiču na korišćenje ili obim prava iz PIO-a, te da iznosi penzije koji nisu isplaćeni zbog takvih okolnosti ne mogu retroaktivno da se isplate. Kako je u konkretnom slučaju apelant odmah nakon prestanka ratnih sukoba, tj. 1996. godine, imao mogućnost da prijavi novu adresu boravišta, što nije učinio, niti je prema odredbama Zakona dostavio potvrdu o životu, upravni organi su pravilno postupili kada su donijeli rješewa kojima se ponovna isplata srazmjernog dijela invalidske penzije apelantu uspostavlja od 16. juna 2005. godine, odnosno od dana kada se apelant javio Fondu PIO Republike Srpske. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Fonda PIO - Filijala Trebinje, broj 3013228719 od 13. jula 2005. godine apelantu je određen srazmjerni dio invalidske penzije počevši od 16. juna 2005. godine u iznosu od 152,15 KM mjesečno. Takođe, određeno je da će se tako utvrđen iznos penzije usklađivati mjesečno prema stanju sredstava namijenjenih za isplatu penzija u Fondu PIO Republike Srpske. U rješenju je, takođe, navedeno da će se penzija isplaćivati u tekućem mjesecu za prethodni mjesec, te da će se isplata penzije obustaviti ako nastupe razlozi zbog kojih se penzija ne isplaćuje. 7. Protiv navedenog rješewa apelant je izjavio žalbu Odjeljenju za rješavanje u drugom stepenu Bawa Luka, koji je Rješenjem broj 3013228719 od 21. novembra 2005. godine odbio žalbu kao neosnovanu. Apelant je žalbom tražio da mu se retroaktivno isplate i zaostale penzije od 1992. godine pa do juna 2005. godine budući da je u tom periodu zbog ratnih zbivawa bio u izbjeglištvu pa mu penzija nije isplaćivana. U obrazloženju rješewa Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Bawa Luka navelo je da je uvidom u spis utvrđeno da je apelantu priznato pravo na srazmjeran dio invalidske penzije počevši od 22. jula 1986. godine i da se penzija isplaćivala na adresu u Bileći a potom je isplata 1992. godine obustavljena jer se apelant nije nalazio na ostavljenoj adresi a nije prijavio nikakvu promjenu. Dalje, utvrđeno je da su se, nakon što se apelant ponovno javio Fondu PIO Republike Srpske i dostavio novu adresu i potvrdu o životu, stekli uslovi za nastavak isplate penzije, te je osporenim rješenjem Fonda PIO - Filijala Trebinje, ponovno uspostavljena isplata počevši od 16. juna 2005. godine. Sem toga, u rješenju je navedeno da je članom 148 stav 2 i članom 151 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 106/05, 20/07, 33/08 i 1/09; u daqnjem tekstu: Zakon) propisano "da dospjela primawa iz stava 1 ovog člana, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primawa, ne mogu naknadno da se isplate", odnosno da je "korisnik prava iz penzionog i invalidskog osigurawa obavezan da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja utiče na korišćenje ili obim prava". S obzirom na navedene zakonske odredbe, kao i na činjenicu da apelantovo boravište od 16. juna 1992. godine do 16. juna 2005. godine nije bilo nepoznato, te da je apelant imao mogućnost da već od 1996. godine Fondu PIO Republike Srpske prijavi novu adresu i zatraži nastavak isplate penzije, Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Bawa Luka je odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su nadležni organi trebali uzeti u obzir da je rat viša sila, te da je ponovno javljanje samo dokaz gdje treba isplatiti dospjele a neisplaćene penzije. Apelant, takođe, smatra da su njegove penzije trebale biti deponovane na poseban račun i da su mu trebale biti isplaćene kada su se stekli uslovi za isplatu. Naime, apelant smatra da nikada nije donesena odluka o suspenziji njegovog prava na penziju, a da mu je ovakvim postupanjem nadležnih organa Republike Srpske pravo na penziju zaista i suspendovano. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Narodna skupština RS je istakla da, prije svega, zahtjeve za ocjenu saglasnosti entitetskog zakona sa Ustavom BiH mogu da podnesu samo članovi Predsjedništva, predsjedavajući Savjeta ministara, predsjedavajući ili potpredsjedavajući jednog od domova Parlamentarne skupštine BiH ili četvrtina poslanika zakonodavnih tijela entiteta, a ne građani pojedinačno. S druge strane, Narodna skupština RS je istakla da pojedinci mogu da podnesu apelaciju protiv konačne presude bilo kog suda u BiH u roku od 60 dana od dana njenog prijema. S tim u vezi, Narodna skupština RS je navela da je u konkretnom slučaju podnesena apelacija protiv presude Okružnog suda, te da nije jasno prema kom osnovu Ustavni sud smatra Narodnu skupštinu RS učesnikom u postupku, te da Narodna skupština RS nije obavezna da tumači čl. 148 stav 2 i 151 Zakona. Međutim, Narodna skupština RS je ipak navela da je Zakon stupio na snagu 30. septembra 2000. godine i da njegove odredbe važe od tog trenutka, odnosno da nemaju retroaktivno djelovanje. S tim u vezi, Narodna skupština RS smatra da rat kao viša sila zbog koje apelant nije mogao da koristi svoja prava iz PIO-a, a na što se apelant poziva, ne može da se odnosi na period važewa tog zakona budući da je zakon stupio na snagu nakon završetka ratnih sukoba i ne obuhvata ratni period. Sem toga, Narodna skupština RS je navela da su zakonska rješewa iz spornih članova Zakona donesena kako bi wihovi korisnici pravilno ostvarivali prava i radi ostvarivawa pravne sigurnosti i izvjesnosti kao najvažnijih pravnih vrijednosti ali i javnog interesa ostalih korisnika prava iz PIO-a koji izdvajaju svoja sredstva u ovaj fond. Dalje, Narodna skupština RS je navela da su sporne odredbe donesene u skladu sa ovlašćewima države iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kojim je državama data mogućnost da primjenjuju zakone koje smatraju potrebnim da bi regulisale korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima. U konkretnom slučaju, opšti interes države, u ovom slučaju entiteta, jeste da se sva prava, pa i ona iz PIO-a, ostvaruju na pravilan način. Stoga je i nerealizovanje prava zbog neispunjenja zakonskih obaveza iz čl. 148 i 151 Zakona u toj funkciji. I konačno, Narodna skupština RS je istakla da, kako je apelacija podnesena protiv presude Okružnog suda, Narodna skupština RS ne može da komentariše predmetnu odluku budući da nije učestvovala u njenom donošenju. 11. U odgovoru na apelaciju Vlada RS je istakla da su sporne zakonske odredbe donesene u skladu sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer država ima pravo neko lice da liši imovine u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. S tim u vezi, Vlada RS je istakla da je nesporno da je ratno stanje objektivna okolnost koja sprečava mogućnost obraćawa za zaštitu svojih prava, ali da je ratna opasnost na teritoriji RS ukinuta 19. juna 1996. godine i da je apelant odmah nakon tog datuma bio dužan da se obrati tuženoj radi zaštite svojih prava iz PIO-a, a da je apelant to učinio tek 2005. godine. Na taj način je, prema mišljenju Vlade RS, apelant iskazao nezainteresovanost i neaktivnost kada je u pitanju zaštita njegovih prava. Sem toga, Vlada RS smatra da je apelant lišen svoje imovine u skladu sa zakonom, u javnom interesu radi očuvawa pravne sigurnosti jer se nije pridržavao zakonom propisanih rokova. U suprotnom, Vlada RS smatra da, kada bi bila ostavljena mogućnost za retroaktivnu isplatu neisplaćenih sredstava, bila bi ugrožena likvidnost Fonda PIO koji ionako pati od nedostatka sredstava, a što bi bilo suprotno javnom interesu. S tim u vezi, Vlada RS smatra da je apelantovo lišenje imovine bilo i proporcionalno budući da na apelanta nije stavljen pretjeran teret u odnosu na druge učesnike u pravnom prometu. 12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da je apelacija neosnovana. 13. U odgovoru na apelaciju Fond PIO je naveo da je postupak u ovom predmetu pravilno sproveden i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da zbog toga apelaciju treba odbiti. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 106/05, 20/07, 33/08 i 1/09) relevantne odredbe glase: Član 148 stav 2 Dospjela primawa iz stava 1 ovog člana, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primawa, ne mogu naknadno da se isplate. Član 151 Korisnik prava iz penzionog i invalidskog osigurawa obavezan je da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja utiče na korišćenje ili obim prava. VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-116/05 od 4. oktobra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova Broj 24 – Strana 327 mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. oktobra 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. 21. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine sem u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima, ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 22. Prema praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), koncept "imovine" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam svojine ili posjedovawa fizičkih stvari. Takođe, i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra mogu da se smatraju "imovinskim pravima" i mogu da predstavljaju "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi Evropski sud, Gasus Dosier und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A, 23. broj 306-B, strana 46, stav 53). Prema ranije usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 639/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 20). 24. Dakle, apelant nesporno ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer mu je 1986. priznato pravo na srazmjeran dio invalidske penzije, budući da je ispuwavao zakonske uslove za ostvarenje tog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješawa u apelantovo pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dozvoljava državama potpisnicama pravo da, između ostalog, kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa Broj 24 – Strana 328 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52 stav 61). 26. U odgovoru na pitanje koje je od navedenih pravila primjenqivo u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da je suštinski ciq člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da zaštiti lice od neopravdanog miješawa u mirno uživanje imovine. Međutim, kako je istakao i Evropski sud, na osnovu člana 1 Evropske konvencije, svaka strana ugovornica će "obezbijediti svakome unutar ŠsvojeĆ teritorije prava i slobode definisane u Konvenciji". Ispunjenje ove opšte obaveze može da ukquči pozitivne obaveze svojstvene osiguranju djelotvornog uživawa u pravima garantovanim Evropskom konvencijom. U kontekstu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ove pozitivne obaveze mogu da zahtijevaju od države da preduzme mjere koje su neophodne da zaštiti pravo na imovinu (vidi Evropski sud, Broniowski protiv Poqske, presuda od 22. juna 2004. godine, aplikacija broj 31443/96, objavljena u ECHR 2002-X, t. 143 sa daqwim referencama). Iako granice između pozitivnih i negativnih obaveza ne mogu da budu precizno definisane, primjenqivi principi su ipak slični. Bilo da se predmet razmatra u svjetlu pozitivne obaveze države ili u smislu miješawa vlasti koje mora da bude opravdano, kriterijumi koji se moraju primijeniti se u suštini ne razlikuju. U oba konteksta mora da se obrati pažwa na pravičnu ravnotežu koja mora da se postigne između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini. Takođe, ciljevi koji su pomenuti u ovoj odredbi mogu da budu od određenog značaja pri ocjeni da li je postignuta ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i apelantovog prava na imovinu, a država u oba konteksta uživa određenu diskrecionu ocjenu u određivanju koraka koje treba preduzeti radi osigurawa poštovawa prava iz Evropske konvencije (idem., Broniowski, t. 144). 27. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i navodi da je, nakon što mu je priznato pravo na penziju, sprovođenjem Zakona o PIO-u onemogućen da za određeni period primi neisplaćene iznose penzije. Apelant smatra da je time dovedeno u pitanje mirno uživanje u imovini na koju je već ostvario pravo. S druge strane, Vlada RS smatra da se radi o lišavanju imovine u skladu sa zakonom. Narodna skupština RS je istakla da se radi o kontroli korišćewa imovine "u skladu sa opštim interesima". Međutim, Ustavni sud smatra da činjenice ovog predmeta mogu da se razmotre i u smislu ometawa djelotvornog uživawa u stečenom pravu na imovinu ili u smislu propusta države da obezbijedi implementaciju tog prava bez neopravdanih ograničewa. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno striktno odrediti da li će se konkretni predmet razmotriti u vezi sa pozitivnim obavezama države ili u vezi sa negativnim obavezama da se uzdrži od neopravdanog miješawa u pravo na mirno uživanje imovine. Ustavni sud će odlučiti da li je postupanje javnih vlasti, bez obzira na to da li se radi o propustu ili miješanju ili kombinaciji ovog dvoga, bilo opravdano u svjetlu primjenqivih principa, odnosno: a) principa zakonitosti; b) principa legitimnog cilja u javnom interesu; i c) principa "pravične ravnoteže". a) Princip zakonitosti 28. Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1 Protokola broj 1 dozvoljava lišavanje prava na imovinu samo "pod uslovima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1 priznaje državama pravo da kontrolišu korišćenje imovine "donošenjem zakona". Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora da bude ispoštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj Ponedjeljak, 26.4.2010. princip podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoqno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon" (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može da se razmatra da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu. 29. Ustavni sud podsjeća na to da je citiranim relevantnim odredbama Zakona o PIO-u propisano da je korisnik dužan u roku od osam dana prijaviti svaku činjenicu koja utiče na korišćenje ili obim prava te da dospjela primawa koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primawa ne mogu naknadno da se isplate. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je predmetni zakon objavljen u "Službenom glasniku RS", da je stupio na snagu osam dana nakon objavqivawa i da je time postao dostupan. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da je nakon izrade Prečišćenog teksta Zakona o PIO-u, koji je objavljen u "Službenom glasniku RS" broj 106/05, član 148 postao član 180, a član 151 postao je član 183, te da su i nakon toga, donošenjem izmjena Zakona, predmetni članovi pomjerani. Apelant smatra da je rok, propisan navedenim članovima Zakona o PIO-u, suviše restriktivan i da je direktno suprotan obavezi države da mu omogući uživanje u već stečenom pravu, tim prije što ne uzima u obzir ni "postojanje naročitih okolnosti kao što je bio rat". S druge strane, Vlada RS i Narodna skupština RS ne smatraju da se radi o bilo kakvoj "nezakonitosti" već o sprovođenju zakona u javnom interesu. 30. Ustavni sud zapaža da je relevantnim zakonom predviđeno ograničenje apelantovog prava na penziju pod određenim uslovima. Međutim, Ustavni sud smatra da posljedice koje ovakva odredba ima, sa aspekta saglasnosti sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predstavljaju materijalna razmatrawa koja se trebaju uzeti u obzir pri odlučivanju o tome da li su javne vlasti u primjeni propisanih mjera ili u nečinjenu postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa (ibid., Broniowski, t. 154). Stoga će Ustavni sud nastaviti analizu uz prihvatanje da su činjenja ili propusti javnih vlasti, u mjeri u kojoj predstavljaju miješanje ili ograničenje sprovođewa apelantovog prava na mirno uživanje imovine, bili "predviđeni zakonom" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Princip legitimnog cilja u javnom interesu 31. Ustavni sud primjećuje da iz odgovora Narodne skupštine RS i Vlade RS proizilazi da je javni interes koji se imao u vidu prilikom donošewa Zakona o PIO-u, a posebno spornih odredbi člana 148 stav 2 i člana 151 tog zakona, osiguranje pravne sigurnosti i zaštita likvidnosti penzionih fondova. Ustavni sud smatra da je legitimno da javna vlast preduzima mjere osmišljene radi postizawa ovih ciljeva, u opštem interesu zajednice. c) Princip "pravične ravnoteže" između opšteg interesa zajednice i apelantovog prava na mirno uživanje imovine 32. Apelant smatra da je "rat viša sila i da je ponovno javljanje samo dokaz gdje treba isplatiti dospjele a neisplaćene penzije", te da su "njegove penzije trebale biti deponovane na poseban račun" i biti mu isplaćene nakon što se za to steknu uslovi, naročito zato što mu nikada nije suspendovano pravo na penziju. S druge strane, Narodna skupština RS i Vlada RS smatraju da su korisnici penzija dužni da poštuju zakonom propisane rokove, te, ako to nije slučaj, ne mogu realizovati svoje pravo zbog neispunjenja zakonom propisanih obaveza. Narodna skupština RS je istakla da je Zakon o PIO-u stupio na snagu 2000. godine i njegove odredbe nemaju retroaktivno djelovanje, pa da stoga rat kao viša sila na koju se apelant poziva ne može da se odnosi na period važewa tog zakona. Vlada RS je istakla da je nesporno da je ratno stanje objektivna okolnost, ali da je ratna opasnost na Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH teritoriji Republike Srpske ukinuta 19. juna 1996. godine, te da je apelant bio obavezan da se odmah nakon toga prijavi radi zaštite svog prava na penziju, što nije preveliki teret u smislu "pravične ravnoteže", što je apelant propustio da učini. 33. Ustavni sud podsjeća na to da je Zakonom o PIO-u propisano koje sve uslove lice treba da ispuni da bi steklo pravo na penziju, te da se pravo na penziju stiče na osnovu obaveznog ili dobrovoqnog osigurawa. To znači da je za svakog korisnika u toku radnog vijeka, do sticawa uslova za odlazak u penziju, obavezno izdvajan dio sredstava za penzioni fond. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da je u konkretnom slučaju apelantu priznato pravo na isplatu srazmjernog dijela invalidske penzije još 1986. godine i da tokom svih ovih godina, odnosno do dana donošewa ove odluke, to pravo ničim nije dovedeno u pitanje niti stavljeno van snage. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da je predmetno primanje apelantu redovno isplaćivano do 1992. godine, odnosno do početka ratnih sukoba u BiH kada je isplata prekinuta, te da je ponovno nastavljena 2005. godine, nakon što je apelant podnio zahtjev za nastavak isplate. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz spornih odredbi Zakona o PIO-u proizilazi da, ukoliko korisnik ne prijavi promjenu adrese boravka/prebivališta u roku od osam dana, gubi pravo na dospjela primawa. Time se Fond PIO u potpunosti oslobađa svoje obaveze za određeni period, iako korisnik nije izgubio samo pravo na penziju. 34. Ustavni sud primjećuje da penziono osiguranje predstavlja obavezno osiguranje svih zaposlenih koje podrazumijeva zakonsku obavezu poslodavca da, prilikom svake isplate plate zaposleniku, uplati i sredstva u Fond PIO u određenom procentu od plate. To znači da se, prema važećem penzionom sistemu, sredstva u penzionom fondu akumuliraju tokom jednog mjeseca nakon čega uslijedi isplata primawa korisnicima iz PIO-a koji su ostvarili pravo na penziju, u visini utvrđenoj rješewima za svakog korisnika ponaosob. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da ovakav način uplate sredstava u penzioni fond predstavlja vrstu solidarne uplate sredstava koja se uplaćuju u toku radnog vijeka pojedinca. Na taj način se stvara obaveza penzionog fonda da tom pojedincu, nakon ispuwavawa uslova za odlazak u penziju, isplaćuje penziju iz sredstava koja i dalje prikuplja prema istom sistemu. U međuvremenu, do sticawa takvih uslova, uplaćena sredstva se koriste za isplatu primawa iz PIO-a korisnicima koji su već ostvarili pravo na penziju. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su i u toku cijelog apelantovog radnog vijeka sredstva na navedeni način uplaćivana u Fond PIO, a isti sistem je i danas na snazi. 35. Dalje, Ustavni sud ima u vidu da su apelantu primawa redovno isplaćivana do 1992. godine, kada je zbog ratnih dešavawa isplata obustavljena. Isplata je ponovno nastavljena 2005. godine jer je do tada apelantovo boravište, odnosno prebivalište bilo nepoznato Fondu PIO. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da su pomenute ratne okolnosti u Bosni i Hercegovini bile uzrok "geografskih" pomjerawa njenih građana, kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i van njenih granica. Situacija u kojoj su se tako našli bosanskohercegovački građani donijela je niz neriješenih pitawa, a posebno pitawa iz oblasti ekonomskih i socijalnih prava, čije je ostvarivanje i uživanje bilo, prema pravilu, uvijek u neposrednoj vezi sa wihovim prebivalištem, odnosno boravištem. Jedno od tih pitawa je bilo i ostvarivanje kao i nastavak korišćewa već stečenih prava iz penzionog i invalidskog osigurawa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2213/06 od 10. januara 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 27/08, t. 25). 36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da Zakon o PIO-u, za razliku od Zakona o dobrovoqnom penzionom osiguranju, ne sadrži odredbe kojima bi bilo regulisano pitanje šta se dešava sa novčanim iznosima koji korisnicima nesumwivo pripadaju a koji nisu isplaćeni zbog nepoznatog boravišta, odnosno prebivališta korisnika. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz odredbi Zakona o dobrovoqnom penzionom Broj 24 – Strana 329 osiguranju proizilazi da, kada pojedinac ostvari pravo na penziju na osnovu privatnog/dobrovoqnog ugovora o osiguranju, izdvajawa za ovakvu vrstu osigurawa nikada ne propadaju, čak ni u slučajevima kada kontakt-adresa osiguranika nije poznata godinama, budući da se za svakog korisnika otvara poseban račun na koji se deponuju sredstva koja su uplaćena i kojima korisnik može da raspolaže na osnovu ugovora o dobrovoqnom osiguranju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je rješenje iz Zakona o PIO-u neprecizno i nedorečeno budući da ostavlja prostor za proizvoqnu primjenu u pogledu raspolagawa neisplaćenim novčanim sredstvima. Takođe, Ustavni sud smatra da ostvarenje legitimnog cilja - osiguranje pravne sigurnosti i očuvanje likvidnosti penzionog fonda - ne može da bude opravdanje za potpuni gubitak već stečenog prava pojedinca u određenom periodu. Stoga, takvo zakonsko rješenje ne može, prema mišljenju Ustavnog suda, uspostaviti pravičnu ravnotežu između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, već predstavlja pretežak teret za korisnika osigurawa, zbog čega nije zadovoljen princip proporcionalnosti iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 37. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i na to da je ranije u svojoj jurisprudenciji zakqučio da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije ispita i kvalitet zakona u mjeri u kojoj to utiče na pitanje ostvarivawa prava pojedinaca iz Evropske konvencije (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine; Odluka broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Pri tome, Ustavni sud naročito naglašava da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik opšteg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s wim, da je Evropska konvencija, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, nadređena bilo kom domaćem zakonu, a da su svi organi vlasti u Bosni i Hercegovini, prema članu II/6 Ustava Bosne i Hercegovine, dužni da primjenjuju prava garantovana u Evropskoj konvenciji. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je prihvatio da je zadovoljen princip "zakonitosti" jer je mjera koja je u pitanju predviđena zakonom. Međutim, Ustavni sud je zakqučio da nije zadovoljen princip "pravične ravnoteže", te da postoji kršenje prava na imovinu. Imajući u vidu da se ovakva mjera, koja je propisana Zakonom o PIO-u, primjenjuje na sve korisnike penzija, a ne samo na apelanta, i u svim okolnostima, a ne samo onima koje iz bilo kog razloga mogu da se smatraju posebnim, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju potrebno ispitati kvalitet ovakvog zakonskog rješewa. 38. Ustavni sud ima u vidu da su Narodna skupština RS i Vlada RS, dajući odgovor u vezi sa spornim članovima Zakona o PIO-u, obrazložile da se radi o "normiranju obaveze korisnika da u kratkom roku, tj. osam dana, obavijesti Fond PIO o činjenicama koje utiču na korišćenje ili obim prava zbog toga što se radi o periodičnim isplatama sa veoma kratkim rokom dospijeća, čija bi eventualna retroaktivna isplata uticala na tekuću likvidnost Fonda koja je zbog ogromnog broja korisnika i nedostatka sredstava prenapregnuta, što je notorna činjenica". Ustavni sud, međutim, smatra da zakonom utvrđeni gubitak prava na dospjele a neisplaćene penzije korisnicima samo zato što nisu prijavili promjenu adrese u suviše kratkom roku ne može da bude opravdan razlozima kao što su pravna sigurnost, eventualna nelikvidnost fonda ili nedostatak sredstava. 39. Sem toga, kao što je već rečeno, korisnik (apelant) ostvario je i duže vrijeme uživao svoje pravo na primawa iz Fonda koji sredstva obezbjeđuje na osnovu solidarnih uplata. Tako su i sredstva za sporni period bila obezbijeđena i jedini razlog zbog kog nisu isplaćena je nepoznata adresa korisnika. Javna vlast je za takve situacije morala utvrditi odgovarajući način deponovawa sredstava koja su obezbijeđena a nisu isplaćena kako korisnik ne bi bio onemogućen da naknadno ostvari svoja stečena prava. Ustavni sud smatra da takvo Broj 24 – Strana 330 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH postupanje ne bi bilo suprotno interesu pravne sigurnosti niti bi na bilo koji način moglo da ugrozi likvidnost Fonda ili da negativno utiče na sredstva Fonda, niti je u tom smislu zakonodavac ponudio ubjedqiva i prihvatqiva obrazložewa. Takođe, Ustavni sud zapaža da je zakonski rok od osam dana jedan od najrestriktivnijih rokova u pravnom sistemu koji za sobom povlači gubljenje, za određeni period, samog prava koje je ranije priznato. 40. Ustavni sud svakako prihvata da javne vlasti uživaju vrlo široku diskrecionu ocjenu za izbor mjera kojima bi se obezbijedilo uživanje u ekonomskim i socijalnim pravima kao i za određivanje uslova pod kojima se ta prava ostvaruju, budući da ta prava značajno utiču na zemqu u cjelini. Izbor takvih mjera može da ukquči i odluke kojima se ekonomska i socijalna prava ograničavaju, a uspostavljanje pravične ravnoteže između prava izuzetno je težak zadatak. Ova diskreciona ocjena, kolikogod bila važna, ipak nije neograničena, a njena primjena, čak i u kontekstu najsloženije reforme, ne može za sobom da povlači posljedice koje su suprotne standardima Evropske konvencije (vidi Evropski sud, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, t. 37). Međutim, Ustavni sud zapaža da u oblasti penzionog osigurawa nije došlo ni do kakve temeqne i radikalne reforme koja bi mogla da opravda ovako restriktivnu mjeru. Zakonska rješewa koja se tiču uslova pod kojima se ostvaruje pravo na penziju i isti rok od osam dana za prijavqivanje svih promjena kod korisnika penzije bio je utvrđen još u Zakonu o PIO-u iz 1993. godine ("Službeni glasnik RS" broj 27/93), a zadržan je i u Zakonu o PIO-u iz 2000. godine, dakle i nakon stupawa Evropske konvencije na pravnu snagu u Bosni i Hercegovini, za šta javne vlasti, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu dale zadovoljavajuća obrazložewa. 41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da predmetne zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštovali standardi iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što je suprotno i principu vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud naglašava da nije njegov zadatak da odredi koje će konkretne mjere preduzeti zakonodavac u oblasti penzionog osigurawa. Međutim, imajući u vidu zakqučke Ustavnog suda u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je neophodno preduzeti odgovarajuće legislativne mjere kojima će se obezbijediti da bilo koje ograničenje prava na penziju kao "imovine" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a koje zakonodavac može da smatra opravdanim u smislu Zakona o PIO-u, zadovoljava i princip "pravične ravnoteže", kako je Ustavni sud već obrazložio. 42. Dakle, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 43. Ustavni sud smatra da je radi efikasne zaštite apelantovog prava na imovinu neophodno ukinuti sve osporene odluke i naložiti Fondu PIO - Filijala Trebinje, da donese novu odluku koja neće kršiti apelantova qudska prava. Pri tome, Ustavni sud ponovo podsjeća na to da su svi organi javne vlasti u Bosni i Hercegovini u okviru svoje nadležnosti dužni da direktno primjenjuju standarde osnovnih qudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, koji imaju supremaciju u odnosu na zakone. Takođe, Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti i Vladi RS da preduzme odgovarajuće mjere kako bi se obezbijedilo poštovanje ustavnog prava na imovinu u smislu ove odluke i u svim drugim relevantnim slučajevima. Ostali navodi 44. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a imajući u vidu zakqučak o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ih nije neophodno posebno razmatrati. VIII. Zakqučak 45. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. Sem toga, zakon primijenjen u konkretnom slučaju ne ispuwava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštovali standardi iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 46. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2915/07, rješavajući apelaciju DOO "Gana" Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija DOO "Gana" Teslić. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu pred Osnovnim sudom u Doboju pod brojem 085-0-Ps-06-000-233. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 118-0-Rev-08-000 287, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. DOO "Gana" Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor Gostimir Gačić, podnijelo je 30. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Ps-06-000-233 i zbog nedonošenja odluke o apelantovoj žalbi, podnesenoj Okružnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Okružni sud) protiv Presude Osnovnog suda u Doboju broj: 085-0-Ps-06-000-233 od 3. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju, AD "Borja" Teslić (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Teslić, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 8. novembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Okružnog suda i Osnovnog suda u Doboju 23. juna 2009. godine je zatražena dostava spisa. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. novembra 2007. godine, a Osnovni sud u Doboju 19. novembra 2007. godine. Prvotuženi i drugotuženi su odgovor na apelaciju dostavili 4. decembra, odnosno 23. novembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju, prvotuženog i drugotuženog su dostavljeni apelantu 29. oktobra 2009. godine. 5. Okružni sud je 30. juna 2009. godine Ustavnom sudu dostavio fotokopiju spisa broj 013-0-Pž-07-000 005. Osnovni sud u Doboju je 3. jula 2009. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dostaviti spis tog suda broj 085-0-Ps-06-000-233 zbog toga što je dostavljen Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) radi odlučivanja o apelantovoj reviziji. 6. Na zahtjev Ustavnog suda, Vrhovni sud je 23. oktobra 2009. godine dostavio spis tog suda broj 118-0-Rev-000 287. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Apelant je 15. septembra 2003. godine Osnovnom sudu u Tesliću podnio tužbu radi poništenja ugovora o zakupu građevinskog zemljišta, zaključenog između prvotuženog i drugotuženog, i naknade štete apelantu, a vrijednost spora je 1.000,00 KM. Tužba je zavedena pod brojem Ps-29/03. Apelant je dopunio tužbu 18. decembra 2003. godine. 9. Dopisom Osnovnog suda u Tesliću od 6. aprila 2004. godine spis je proslijeđen na nadležnost Privrednom odjeljenju Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), koje je spis primilo 21. maja 2004. godine. 10. Apelant je kod Osnovnog suda u Tesliću podneskom, primljenim 4. februara 2005. godine, urgirao prednost i hitnost u rješavanju predmeta. 11. Dopisom Osnovnog suda broj PS. 230/04 od 6. juna 2006. godine apelantova tužba je dostavljena tuženim na odgovor. Drugotuženi je odgovor na tužbu dostavio 4. jula 2006. godine. Rješenjem suda broj Mals. 230/04 od 17. septembra 2006. godine zakazano je pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari. Sud je održao pripremno ročište 11. septembra 2006. godine, a glavnu raspravu 16. oktobra 2006. godine. 12. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000-233 od 3. novembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da Osnovni sud utvrdi da je ništav ugovor o zakupu građevinskog zemljišta, sa generalijama kao u izreci presude, zaključen između prvotuženog i drugotuženog, te da se utvrdi da je drugotuženi svojim činjenjem, odnosno nečinjenjem onemogućio apelanta da obavlja registriranu djelatnost. Time je apelantu pričinjena materijalna šteta u mjesečnom iznosu od 1.000,00 KM u vidu izgubljene zarade u periodu od 17. novembra 2002. godine do presuđenja. Također je traženo da sud obaveže drugotuženog da apelantu naknadi troškove parničnog postupka (stav prvi izreke presude). Apelantov prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja (stav dva izreke presude) je odbijen. Apelant je obavezan da drugotuženom isplati troškove postupka (stav tri izreke presude). Sud je svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku. Broj 24 – Strana 331 13. Apelant je protiv prvostepene presude putem Osnovnog suda 30. novembra 2006. godine podnio žalbu koja je dostavljena na odgovor prvotuženom 11. decembra, a drugotuženom 30. novembra 2006. godine. Osnovni sud je apelantovu žalbu sa spisom tog suda dostavio Okružnom sudu 29. decembra 2006. godine. Apelant je podneskom od 7. maja 2007. godine urgirao donošenje odluke o žalbi. 14. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Pž-07-000 005 od 18. decembra 2007. godine djelimično je uvažena apelantova žalba pa je rješenje, sadržano u stavu dva izreke presude Osnovnog suda, kojim je odbijen apelantov prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja, ukinuto. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je Presuda Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000-233 od 3. novembra 2006. godine (stav prvi i treći izreke prvostepene presude). 15. Apelant je 30. januara 2008. godine izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda. Drugotuženi je odgovor na reviziju dostavio 12. februara 2008. godine. Osnovni sud je apelantovu reviziju, odgovor na reviziju drugotuženog i spis predmeta dostavio Okružnom sudu 25. februara 2008. godine. Prema stanju spisa, Vrhovni sud je predmetni spis primio 13. marta 2008. godine i još uvijek nije donio odluku o apelantovoj reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000-233. Dalje, apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, te ističe da je prvostepeni sud svoju odluku donio tek 3. novembra 2006. godine, a da Okružni sud, i pored apelantove urgencije od 7. maja 2007. godine, još uvijek nije donio odluku o njegovoj žalbi podnesenoj 27. novembra 2006. godine. S obzirom na to da parnični postupak traje već četiri godine, apelant smatra da je dužina postupka posljedica sprege sudske vlasti i organa lokalne samouprave, te traži da Ustavni sud naloži Okružnom sudu da hitno okonča postupak po njegovoj žalbi. b) Odgovor na apelaciju 17. Okružni sud navodi da, imajući u vidu da je tužba prvobitno bila podnesena sudu u Tesliću, te da je zbog izmjene Zakona o sudovima i sudskoj službi dostavljena Osnovnom sudu 6. aprila 2004. godine, a da je prvostepena odluka donesena 3. novembra 2006. godine, pred Osnovnim sudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Dalje se ističe da su neosnovani navodi apelacije o političkom utjecaju na Okružni sud, jer sudije rješavaju predmete prema kriterijima utvrđenim Planom i programom rada za 2007. godinu. Prema tom planu, prioritetno se rješavaju sporovi koji se smatraju hitnim, a nakon toga hronološkim redom ostali predmeti. Prema navodima Okružnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o hitnom predmetu, te imajući u vidu veliki broj neriješenih starijih predmeta, kao i okolnost da je sud u proteklom periodu radio bez dvojice sudija na Građanskom odjeljenju, Okružni sud smatra da odluka o apelantovoj žalbi do dana davanja odgovora i nije mogla biti donesena. Iz navedenih razloga predlaže da se apelacija odbije. 18. Osnovni sud smatra da u toku postupka nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, pa predlaže da se odbije apelacija. 19. Prvotuženi ističe da je sud radio u skladu sa zakonom, da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te predlaže da se apelacija odbije. 20. Drugotuženi navodi da, s obzirom na okolnost da je prvostepenom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev, nema nikakav interes za odugovlačenje postupka, te smatra da, imajući u vidu opterećenost Osnovnog suda, predmetni postupak nije trajao nerazumno dugo. Broj 24 – Strana 332 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH V. Relevantni propisi 21. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 217. st. 1, 3. i 4. 1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. 3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. 4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. Apelant ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetu Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000-233 u kojem je donesena prvostepena presuda, ali nije donesena odluka o apelantovoj žalbi podnesenoj Okružnom sudu protiv prvostepene presude. Iako je u međuvremenu Okružni sud donio odluku o apelantovoj žalbi, apelacija je bila dopustiva u vrijeme njenog podnošenja, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da, prema citiranom članu, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 26. Apelant smatra da je u predmetnom postupku pred Okružnim sudom i Osnovnim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Ponedjeljak, 26.4.2010. 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć. a) Relevantni principi 29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 30. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovom zahtjevu započeo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu u Tesliću 15. septembra 2003. godine, te budući da je predmetni postupak započet nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu ( 14. decembra 1995. godine), on je u nadležnosti Ustavnog suda. 31. Iz stanja spisa proizlazi da predmetni postupak još uvijek nije okončan i da se nalazi kod Vrhovnog suda radi odlučivanja o apelantovoj reviziji. Međutim, budući da je apelacija podnesena u vrijeme dok se predmet nalazio kod Okružnog suda radi rješavanja o apelantovoj žalbi, a imajući u vidu da se apelant nakon donošenja presude Okružnog suda i izjavljene revizije nije obraćao Ustavnom sudu radi eventualne dužine postupka pred Vrhovnim sudom, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka, premda predmet još uvijek nije okončan, jeste od 15. septembra 2003. godine do donošenja odluke o apelantovoj žalbi 18. decembra 2007. godine. 32. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka jesu četiri godine i tri mjeseca. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 33. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče poništenja ugovora o zakupu građevinskog zemljišta i naknade štete. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. 34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). 35. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, na decidiran način regulirani rokovi za postupanje suda u parničnom postupku. Apelant je, dakle, tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 15. septembra 2003. godine, a dopunio ju je 18. decembra 2003. godine. S obzirom na to da je Osnovni sud u Tesliću, nakon dopune tužbe, u relativno kratkom vremenu, shodno Zakonu o sudovima i sudskoj službi, dopisom od 6. aprila 2004. godine apelantovu tužbu dostavio na nadležno rješavanje Privrednom odjeljenju Osnovnog suda, Ustavni sud smatra da Osnovni sud u Tesliću svojim ponašanjem nije doprinio dužini predmetnog postupka. 36. S druge strane, u vezi sa postupanjem Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je članom 69. ZPP propisano da se tužba sa prilozima dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe. Međutim, iz stanja spisa Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 24 – Strana 333 je evidentno da je Osnovni sud tek 6. juna 2006. godine apelantovu tužbu dostavio tuženim na odgovor. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se period od 6. aprila 2004. godine do 6. juna 2006. godine, dakle, od dvije godine i dva mjeseca, koliko je prošlo od dostave tužbe Osnovnom sudu pa do preduzimanja prve procesne radnje - dostavljanja tužbe na odgovor, ne može smatrati razumnim i odgovornost za to u cijelosti se može pripisati Osnovnom sudu. 45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. 37. Kad je riječ o daljnjem toku prvostepenog postupka pred Osnovnim sudom, Ustavni sud zapaža da je u tom dijelu postupka sud bio ažuran i u rokovima propisanim ZPP održao pripremno ročište i glavnu raspravu, donio prvostepenu presudu 3. novembra 2006. godine, te je, nakon što je proveo zakonom propisane radnje, apelantovu žalbu 29. decembra 2006. godine proslijedio Okružnom sudu na nadležno rješavanje. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2915/07, rješavajući apelaciju DOO "Gana" Teslić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 2. prosinca 2009. godine donio je 38. Konačno, posmatrajući postupak pred Osnovnim sudom u cjelini, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije naveo relevantne argumente koji bi eventualno opravdavali neažurnost tog suda u apelantovom predmetu. Stoga, Ustavni sud, u vezi sa postupanjem Osnovnog suda, ne nalazi razloge koji bi opravdavali potpunu neaktivnost i nepreduzimanje nijedne od procesnih radnji od 6. aprila 2004. godine do 6. juna 2006. godine, dakle, u periodu od dvije godine i dva mjeseca. 39. U odnosu na postupak pred Okružnim sudom, Ustavni sud zapaža da je taj sud 29. decembra 2006. godine primio spis prvostepenog suda i apelantovu žalbu. Okružni sud je odluku o apelantovoj žalbi donio 18. decembra 2007. godine. Ustavni sud podsjeća da su odredbama člana 217. st. 3. i 4. ZPP propisani rokovi za postupanje suda u žalbenom postupku. Iz stanja spisa proizlazi da je žalbeni postupak u apelantovom slučaju trajao praktično godinu dana. Međutim, budući da je Okružni sud preduzeo konkretne korake i utvrdio kriterije, te plan s ciljem efikasnijeg i ažurnijeg rješavanja predmeta, Ustavni sud smatra da, iako Okružni sud odluku o apelantovoj žalbi nije donio u zakonskim rokovima, pred ovim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. 40. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini predmetnog parničnog postupka. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred Osnovnim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 42. Iako nije utvrdio odgovornost Vrhovnog suda u pogledu dužine trajanja postupka koji se trenutno vodi, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu posebno zbog toga što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odgađanja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada prvostepeni sud u periodu od dvije godine i dva mjeseca nije preduzeo niti jednu procesnu radnju radi vođenja i okončanja predmetnog postupka. 44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija DOO "Gana" Teslić. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu pred Osnovnim sudom u Doboju pod brojem 085-0-Ps-06-000-233. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po žurnom postupku donese odluku u predmetu broj 118-0-Rev-08-000 287, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. DOO "Gana" Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ravnatelj Gostimir Gačić, podnijelo je 30. listopada 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Ps-06-000-233 i zbog nedonošenja odluke o apelantovom prizivu, podnesenom Okružnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) protiv Presude Osnovnog suda u Doboju broj: 085-0-Ps-06-000-233 od 3. studenog 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju, AD "Borja" Teslić (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Teslić, koju zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 8. studenog 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Okružnog suda i Osnovnog suda u Doboju 23. lipnja 2009. godine je zatražena dostava spisa. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. studenog 2007. godine, a Osnovni sud u Doboju 19. studenog 2007. godine. Prvotuženi i drugotuženi su odgovor na apelaciju dostavili 4. prosinca, odnosno 23. studenog 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju, prvotuženog Broj 24 – Strana 334 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH i drugotuženog su dostavljeni apelantu 29. listopada 2009. godine. 5. Okružni sud je 30. lipnja 2009. godine Ustavnom sudu dostavio fotokopiju spisa broj 013-0-Pž-07-000 005. Osnovni sud u Doboju je 3. srpnja 2009. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dostaviti spis tog suda broj 085-0-Ps-06-000-233 zbog toga što je dostavljen Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) radi odlučivanja o apelantovoj reviziji. 6. Na zahtjev Ustavnog suda, Vrhovni sud je 23. listopada 2009. godine dostavio spis tog suda broj 118-0-Rev-000 287. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Apelant je 15. rujna 2003. godine Osnovnom sudu u Tesliću podnio tužbu radi poništenja ugovora o zakupu građevinskog zemljišta, zaključenog između prvotuženog i drugotuženog, i naknade štete apelantu, a vrijednost spora je 1.000,00 KM. Tužba je zavedena pod brojem Ps-29/03. Apelant je dopunio tužbu 18. prosinca 2003. godine. 9. Dopisom Osnovnog suda u Tesliću od 6. travnja 2004. godine spis je proslijeđen na nadležnost Privrednom odjelu Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), koji je spis primio 21. svibnja 2004. godine. 10. Apelant je kod Osnovnog suda u Tesliću podneskom, primljenim 4. veljače 2005. godine, urgirao prednost i žurnost u rješavanju predmeta. 11. Dopisom Osnovnog suda broj PS. 230/04 od 6. lipnja 2006. godine apelantova tužba je dostavljena tuženim na odgovor. Drugotuženi je odgovor na tužbu dostavio 4. srpnja 2006. godine. Rješenjem suda broj Mals. 230/04 od 17. rujna 2006. godine zakazano je pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari. Sud je održao pripremno ročište 11. rujna 2006. godine, a glavnu raspravu 16. listopada 2006. godine. 12. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000-233 od 3. studenog 2006. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da Osnovni sud utvrdi da je ništav ugovor o zakupu građevinskog zemljišta, sa generalijama kao u izreci presude, zaključen između prvotuženog i drugotuženog, te da se utvrdi da je drugotuženi svojim činjenjem, odnosno nečinjenjem onemogućio apelanta da obavlja registriranu djelatnost. Time je apelantu pričinjena materijalna šteta u mjesečnom iznosu od 1.000,00 KM u vidu izgubljene zarade u razdoblju od 17. studenog 2002. godine do presuđenja. Također je traženo da sud obveže drugotuženog da apelantu naknadi troškove parničnog postupka (stavak prvi izreke presude). Apelantov prijedlog za određivanje sudbene mjere osiguranja (stavak dva izreke presude) je odbijen. Apelant je obvezan drugotuženom isplatiti troškove postupka (stavak tri izreke presude). Sud je svoju odluku utemeljio na relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, Zakona o obligacijskim odnosima i Zakona o parničnom postupku. 13. Apelant je protiv prvostupanjske presude putem Osnovnog suda 30. studenog 2006. godine podnio priziv koji je dostavljen na odgovor prvotuženom 11. prosinca, a drugotuženom 30. studenog 2006. godine. Osnovni sud je apelantov priziv sa spisom tog suda dostavio Okružnom sudu 29. prosinca 2006. godine. Apelant je podneskom od 7. svibnja 2007. godine urgirao donošenje odluke o prizivu. 14. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Pž-07-000 005 od 18. prosinca 2007. godine djelomično je uvažen apelantov priziv pa je rješenje, sadržano u stavku dva izreke presude Osnovnog suda, kojim je odbijen apelantov prijedlog za određivanje sudbene mjere osiguranja, ukinuto. U preostalom dijelu apelantov priziv je odbijen kao neutemeljen i potvrđena je Presuda Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000-233 od 3. studenog a 2006. godine (stavak prvi i treći izreke prvostupanjske presude). Ponedjeljak, 26.4.2010. 15. Apelant je 30. siječnja 2008. godine izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda. Drugotuženi je odgovor na reviziju dostavio 12. veljače 2008. godine. Osnovni sud je apelantovu reviziju, odgovor na reviziju drugotuženog i spis predmeta dostavio Okružnom sudu 25. veljače 2008. godine. Prema stanju spisa, Vrhovni sud je predmetni spis primio 13. ožujka 2008. godine i još uvijek nije donio odluku o apelantovoj reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000-233. Dalje, apelant navodi kronologiju predmetnog postupka, te ističe da je prvostupanjski sud svoju odluku donio tek 3. studenog 2006. godine, a da Okružni sud, i pored apelantove urgencije od 7. svibnja 2007. godine, još uvijek nije donio odluku o njegovom prizivu podnesenom 27. studenog 2006. godine. Obzirom na to da parnični postupak traje već četiri godine, apelant smatra da je duljina postupka posljedica sprege sudbene vlasti i tijela lokalne samouprave, te traži da Ustavni sud naloži Okružnom sudu da žurno okonča postupak po njegovom prizivu. b) Odgovor na apelaciju 17. Okružni sud navodi da, imajući u vidu da je tužba prvobitno bila podnesena sudu u Tesliću, te da je zbog izmjene Zakona o sudovima i sudbenoj službi dostavljena Osnovnom sudu 6. travnja 2004. godine, a da je prvostupanjska odluka donesena 3. studenog 2006. godine, pred Osnovnim sudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Dalje se ističe da su neutemeljeni navodi apelacije o političkom utjecaju na Okružni sud, jer suci rješavaju predmete prema kriterijima utvrđenim Planom i programom rada za 2007. godinu. Prema tom planu, prioritetno se rješavaju sporovi koji se smatraju žurnim, a nakon toga kronološkim redom ostali predmeti. Prema navodima Okružnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o žurnom predmetu, te imajući u vidu veliki broj neriješenih starijih predmeta, kao i okolnost da je sud u proteklom razdoblju radio bez dvojice sudaca na Građanskom odjelu, Okružni sud smatra da odluka o apelantovom prizivu do dana davanja odgovora i nije mogla biti donesena. Iz navedenih razloga predlaže da se apelacija odbije. 18. Osnovni sud smatra da u tijeku postupka nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, pa predlaže da se odbije apelacija. 19. Prvotuženi ističe da je sud radio sukladno zakonu, da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te predlaže da se apelacija odbije. 20. Drugotuženi navodi da, obzirom na okolnost da je prvostupanjskom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev, nema nikakav interes za odugovlačenje postupka, te smatra da, imajući u vidu opterećenost Osnovnog suda, predmetni postupak nije trajao nerazumno dugo. V. Relevantni propisi 21. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana primitka ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 217. st. 1, 3. i 4. 1) Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3) Drugostupanjski sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. 4) Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. Apelant ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u predmetu Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000-233 u kojem je donesena prvostupanjska presuda, ali nije donesena odluka o apelantovom prizivu podnesenom Okružnom sudu protiv prvostupanjske presude. Iako je u međuvremenu Okružni sud donio odluku o apelantovom prizivu, apelacija je bila dopustiva u vrijeme njezinog podnošenja, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, obzirom na to da, prema citiranom članku, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 26. Apelant smatra da je u predmetnom postupku pred Okružnim sudom i Osnovnim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć. a) Relevantna načela 29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj Broj 24 – Strana 335 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 30. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovom zahtjevu započeo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu u Tesliću 15. rujna 2003. godine, te budući da je predmetni postupak započet nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu ( 14. prosinca 1995. godine), on je u nadležnosti Ustavnog suda. 31. Iz stanja spisa proizlazi da predmetni postupak još uvijek nije okončan i da se nalazi kod Vrhovnog suda radi odlučivanja o apelantovoj reviziji. Međutim, budući da je apelacija podnesena u vrijeme dok se predmet nalazio kod Okružnog suda radi rješavanja o apelantovom prizivu, a imajući u vidu da se apelant nakon donošenja presude Okružnog suda i izjavljene revizije nije obraćao Ustavnom sudu radi eventualne duljine postupka pred Vrhovnim sudom, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prigodom ocjene duljine predmetnog postupka, premda predmet još uvijek nije okončan, jeste od 15. rujna 2003. godine do donošenja odluke o apelantovom prizivu 18. prosinca 2007. godine. 32. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni duljine predmetnog postupka jesu četiri godine i tri mjeseca. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 33. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče poništenja ugovora o zakupu građevinskog zemljišta i naknade štete. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o osobito složenom sudbenom postupku. 34. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju, da je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). 35. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2003. godine, na decidiran način regulirani rokovi za postupanje suda u parničnom postupku. Apelant je, dakle, tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 15. rujna 2003. godine, a dopunio ju je 18. prosinca 2003. godine. Obzirom na to da je Osnovni sud u Tesliću, nakon dopune tužbe, u relativno kratkom vremenu, sukladno Zakonu o sudovima i sudbenoj službi, dopisom od 6. travnja 2004. godine apelantovu tužbu dostavio na nadležno rješavanje Privrednom odjelu Osnovnog suda, Ustavni sud smatra da Osnovni sud u Tesliću svojim ponašanjem nije doprinio duljini predmetnog postupka. 36. S druge strane, u svezi sa postupanjem Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je člankom 69. ZPP propisano da se tužba sa prilozima dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana primitka ispravne i potpune tužbe. Međutim, iz stanja spisa je evidentno da je Osnovni sud tek 6. lipnja 2006. godine apelantovu tužbu dostavio tuženim na odgovor. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se razdoblje od 6. travnja 2004. godine do 6. lipnja 2006. godine, dakle, od dvije godine i dva mjeseca, koliko je prošlo od dostave tužbe Osnovnom sudu pa do poduzimanja prve procesne radnje - dostave tužbe na odgovor, ne može smatrati razumnim i odgovornost za to u cijelosti se može pripisati Osnovnom sudu. 37. Kad je riječ o daljnjem tijeku prvostupanjskog postupka pred Osnovnim sudom, Ustavni sud zapaža da je u tom dijelu postupka sud bio ažuran i u rokovima propisanim ZPP održao pripremno ročište i glavnu raspravu, donio prvostupanjsku presudu 3. studenog 2006. godine, te je, nakon što je proveo Broj 24 – Strana 336 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zakonom propisane radnje, apelantov priziv 29. prosinca 2006. godine proslijedio Okružnom sudu na nadležno rješavanje. 38. Konačno, promatrajući postupak pred Osnovnim sudom u cjelini, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije naveo relevantne argumente koji bi eventualno opravdavali neažurnost tog suda u apelantovom predmetu. Stoga, Ustavni sud, u svezi sa postupanjem Osnovnog suda, ne nalazi razloge koji bi opravdavali potpunu neaktivnost i nepoduzimanje nijedne od procesnih radnji od 6. travnja 2004. godine do 6. lipnja 2006. godine, dakle, u razdoblju od dvije godine i dva mjeseca. 39. U odnosu na postupak pred Okružnim sudom, Ustavni sud zapaža da je taj sud 29. prosinca 2006. godine primio spis prvostupanjskog suda i apelantov priziv. Okružni sud je odluku o apelantovom prizivu donio 18. prosinca 2007. godine. Ustavni sud podsjeća da su odredbama članka 217. st. 3. i 4. ZPP propisani rokovi za postupanje suda u prizivnom postupku. Iz stanja spisa proizlazi da je prizivni postupak u apelantovom slučaju trajao praktički godinu dana. Međutim, budući da je Okružni sud poduzeo konkretne korake i utvrdio kriterije, te plan s ciljem efikasnijeg i ažurnijeg rješavanja predmeta, Ustavni sud smatra da, iako Okružni sud odluku o apelantovom prizivu nije donio u zakonskim rokovima, pred ovim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. 40. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio duljini predmetnog parničnog postupka. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka pred Osnovnim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 42. Iako nije utvrdio odgovornost Vrhovnog suda u pogledu duljine trajanja postupka koji se trenutačno vodi, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Vrhovnom sudu da po žurnom postupku donese odluku u predmetu posebice zbog toga što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odgađanja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada prvostupanjski sud u razdoblju od dvije godine i dva mjeseca nije poduzeo niti jednu procesnu radnju radi vođenja i okončanja predmetnog postupka. 44. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2915/07, rješavajući apelaciju DOO "Gana" Teslić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija DOO "Gana" Teslić. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu pred Osnovnim sudom u Doboju pod brojem 085-0-Ps-06-000-233. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 118-0-Rev-08-000 287, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. DOO "Gana" Teslić (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa direktor Gostimir Gačić, podnijelo je 30. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Ps-06-000-233 i zbog nedonošewa odluke o apelantovoj žalbi, podnesenoj Okružnom sudu u Doboju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) protiv Presude Osnovnog suda u Doboju broj: 085-0-Ps-06-000-233 od 3. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju, AD "Borja" Teslić (u daqnjem tekstu: prvotuženi) i Opštine Teslić, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daqnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 8. novembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Okružnog suda i Osnovnog suda u Doboju 23. juna 2009. godine je zatraženo dostavljanje spisa. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. novembra 2007. godine, a Osnovni sud u Doboju 19. novembra 2007. godine. Prvotuženi i drugotuženi su odgovor na apelaciju dostavili 4. decembra, odnosno 23. novembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju, prvotuženog i drugotuženog su dostavljeni apelantu 29. oktobra 2009. godine. 5. Okružni sud je 30. juna 2009. godine Ustavnom sudu dostavio fotokopiju spisa broj 013-0-Pž-07-000 005. Osnovni sud u Doboju je 3. jula 2009. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti da dostavi spis tog suda broj 085-0-Ps-06-000-233 zbog toga što je dostavljen Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) radi odlučivawa o apelantovoj reviziji. 6. Na zahtjev Ustavnog suda, Vrhovni sud je 23. oktobra 2009. godine dostavio spis tog suda broj 118-0-Rev-000 287. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 8. Apelant je 15. septembra 2003. godine Osnovnom sudu u Tesliću podnio tužbu radi poništewa ugovora o zakupu Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 24 – Strana 337 građevinskog zemqišta, zakqučenog između prvotuženog i drugotuženog, i naknade štete apelantu, a vrijednost spora je 1.000,00 KM. Tužba je zavedena pod brojem Ps-29/03. Apelant je dopunio tužbu 18. decembra 2003. godine. 9. Dopisom Osnovnog suda u Tesliću od 6. aprila 2004. godine spis je proslijeđen na nadležnost Privrednom odjeljenju Osnovnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Osnovni sud), koje je spis primilo 21. maja 2004. godine. 10. Apelant je kod Osnovnog suda u Tesliću podneskom, primljenim 4. februara 2005. godine, urgirao prednost i hitnost u rješavanju predmeta. 11. Dopisom Osnovnog suda broj PS. 230/04 od 6. juna 2006. godine apelantova tužba je dostavljena tuženim na odgovor. Drugotuženi je odgovor na tužbu dostavio 4. jula 2006. godine. Rješenjem suda broj Mals. 230/04 od 17. septembra 2006. godine zakazano je pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari. Sud je održao pripremno ročište 11. septembra 2006. godine, a glavnu raspravu 16. oktobra 2006. godine. 12. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000-233 od 3. novembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da Osnovni sud utvrdi da je ništav ugovor o zakupu građevinskog zemqišta, sa generalijama kao u izreci presude, zakqučen između prvotuženog i drugotuženog, te da se utvrdi da je drugotuženi svojim činjenjem, odnosno nečinjenjem onemogućio apelanta da obavlja registrovanu djelatnost. Time je apelantu pričinjena materijalna šteta u mjesečnom iznosu od 1.000,00 KM u vidu izgubljene zarade u periodu od 17. novembra 2002. godine do presuđewa. Takođe je traženo da sud obaveže drugotuženog da apelantu naknadi troškove parničnog postupka (stav prvi izreke presude). Apelantov predlog za određivanje sudske mjere obezbjeđewa (stav dva izreke presude) je odbijen. Apelant je obavezan da drugotuženom isplati troškove postupka (stav tri izreke presude). Sud je svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemqištu, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku. 13. Apelant je protiv prvostepene presude putem Osnovnog suda 30. novembra 2006. godine podnio žalbu koja je dostavljena na odgovor prvotuženom 11. decembra, a drugotuženom 30. novembra 2006. godine. Osnovni sud je apelantovu žalbu sa spisom tog suda dostavio Okružnom sudu 29. decembra 2006. godine. Apelant je podneskom od 7. maja 2007. godine urgirao donošenje odluke o žalbi. 14. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Pž-07-000 005 od 18. decembra 2007. godine djelimično je uvažena apelantova žalba pa je rješenje, sadržano u stavu dva izreke presude Osnovnog suda, kojim je odbijen apelantov predlog za određivanje sudske mjere obezbjeđewa, ukinuto. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je Presuda Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000-233 od 3. novembra 2006. godine (stav prvi i treći izreke prvostepene presude). 15. Apelant je 30. januara 2008. godine izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda. Drugotuženi je odgovor na reviziju dostavio 12. februara 2008. godine. Osnovni sud je apelantovu reviziju, odgovor na reviziju drugotuženog i spis predmeta dostavio Okružnom sudu 25. februara 2008. godine. Prema stanju spisa, Vrhovni sud je predmetni spis primio 13. marta 2008. godine i još uvijek nije donio odluku o apelantovoj reviziji. je prvostepeni sud svoju odluku donio tek 3. novembra 2006. godine, a da Okružni sud, i pored apelantove urgencije od 7. maja 2007. godine, još uvijek nije donio odluku o njegovoj žalbi podnesenoj 27. novembra 2006. godine. S obzirom na to da parnični postupak traje već četiri godine, apelant smatra da je dužina postupka posljedica sprege sudske vlasti i organa lokalne samouprave, te traži da Ustavni sud naloži Okružnom sudu da hitno okonča postupak po njegovoj žalbi. b) Odgovor na apelaciju 17. Okružni sud navodi da, imajući u vidu da je tužba prvobitno bila podnesena sudu u Tesliću, te da je zbog izmjene Zakona o sudovima i sudskoj službi dostavljena Osnovnom sudu 6. aprila 2004. godine, a da je prvostepena odluka donesena 3. novembra 2006. godine, pred Osnovnim sudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Dalje se ističe da su neosnovani navodi apelacije o političkom uticaju na Okružni sud, jer sudije rješavaju predmete prema kriterijumima utvrđenim Planom i programom rada za 2007. godinu. Prema tom planu, prioritetno se rješavaju sporovi koji se smatraju hitnim, a nakon toga hronološkim redom ostali predmeti. Prema navodima Okružnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o hitnom predmetu, te imajući u vidu veliki broj neriješenih starijih predmeta, kao i okolnost da je sud u proteklom periodu radio bez dvojice sudija na Građanskom odjeljenju, Okružni sud smatra da odluka o apelantovoj žalbi do dana davawa odgovora i nije mogla biti donesena. Iz navedenih razloga predlaže da se apelacija odbije. 18. Osnovni sud smatra da u toku postupka nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, pa predlaže da se odbije apelacija. 19. Prvotuženi ističe da je sud radio u skladu sa zakonom, da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te predlaže da se apelacija odbije. 20. Drugotuženi navodi da, s obzirom na okolnost da je prvostepenom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev, nema nikakav interes za odugovlačenje postupka, te smatra da, imajući u vidu opterećenost Osnovnog suda, predmetni postupak nije trajao nerazumno dugo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000-233. Dalje, apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, te ističe da VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se V. Relevantni propisi 21. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 69 Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 217 st. 1, 3 i 4 1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. 3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. 4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Broj 24 – Strana 338 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 24. Apelant ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u predmetu Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000-233 u kom je donesena prvostepena presuda, ali nije donesena odluka o apelantovoj žalbi podnesenoj Okružnom sudu protiv prvostepene presude. Iako je u međuvremenu Okružni sud donio odluku o apelantovoj žalbi, apelacija je bila dopustiva u vrijeme njenog podnošewa, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da, shodno citiranom članu, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 26. Apelant smatra da je u predmetnom postupku pred Okružnim sudom i Osnovnim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć. a) Relevantni principi 29. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 30. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovom zahtjevu započeo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu u Tesliću 15. septembra 2003. godine, te budući da je predmetni postupak započet nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu ( 14. decembra 1995. godine), on je u nadležnosti Ustavnog suda. 31. Iz stawa spisa proizilazi da predmetni postupak još uvijek nije okončan i da se nalazi kod Vrhovnog suda radi odlučivawa o apelantovoj reviziji. Međutim, budući da je apelacija podnesena u vrijeme dok se predmet nalazio kod Okružnog suda radi rješavawa o apelantovoj žalbi, a imajući u vidu da se apelant nakon donošewa presude Okružnog suda i Ponedjeljak, 26.4.2010. izjavljene revizije nije obraćao Ustavnom sudu radi eventualne dužine postupka pred Vrhovnim sudom, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka, premda predmet još uvijek nije okončan, jeste od 15. septembra 2003. godine do donošewa odluke o apelantovoj žalbi 18. decembra 2007. godine. 32. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka jesu četiri godine i tri mjeseca. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 33. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče poništewa ugovora o zakupu građevinskog zemqišta i naknade štete. S obzirom na činjenična i pravna pitawa koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. 34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju, da je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). 35. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su Zakonom o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), koji je stupio na snagu 1. avgusta 2003. godine, na decidiran način regulisani rokovi za postupanje suda u parničnom postupku. Apelant je, dakle, tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 15. septembra 2003. godine, a dopunio ju je 18. decembra 2003. godine. S obzirom na to da je Osnovni sud u Tesliću, nakon dopune tužbe, u relativno kratkom vremenu, shodno Zakonu o sudovima i sudskoj službi, dopisom od 6. aprila 2004. godine apelantovu tužbu dostavio na nadležno rješavanje Privrednom odjeljenju Osnovnog suda, Ustavni sud smatra da Osnovni sud u Tesliću svojim ponašanjem nije doprinio dužini predmetnog postupka. 36. S druge strane, u vezi sa postupanjem Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je članom 69 ZPP propisano da se tužba sa prilozima dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe. Međutim, iz stawa spisa je evidentno da je Osnovni sud tek 6. juna 2006. godine apelantovu tužbu dostavio tuženim na odgovor. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se period od 6. aprila 2004. godine do 6. juna 2006. godine, dakle, od dvije godine i dva mjeseca, koliko je prošlo od dostave tužbe Osnovnom sudu pa do preduzimawa prve procesne radnje - dostavljanja tužbe na odgovor, ne može da smatra razumnim i odgovornost za to u cijelosti može da se pripiše Osnovnom sudu. 37. Kad je riječ o daqnjem toku prvostepenog postupka pred Osnovnim sudom, Ustavni sud zapaža da je u tom dijelu postupka sud bio ažuran i u rokovima propisanim ZPP održao pripremno ročište i glavnu raspravu, donio prvostepenu presudu 3. novembra 2006. godine, te je, nakon što je sproveo zakonom propisane radnje, apelantovu žalbu 29. decembra 2006. godine proslijedio Okružnom sudu na nadležno rješavanje. 38. Konačno, posmatrajući postupak pred Osnovnim sudom u cjelini, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije naveo relevantne argumente koji bi eventualno opravdavali neažurnost tog suda u apelantovom predmetu. Stoga, Ustavni sud, u vezi sa postupanjem Osnovnog suda, ne nalazi razloge koji bi opravdavali potpunu neaktivnost i nepreduzimanje nijedne od procesnih radwi od 6. aprila 2004. godine do 6. juna 2006. godine, dakle, u periodu od dvije godine i dva mjeseca. 39. U odnosu na postupak pred Okružnim sudom, Ustavni sud zapaža da je taj sud 29. decembra 2006. godine primio spis prvostepenog suda i apelantovu žalbu. Okružni sud je odluku o apelantovoj žalbi donio 18. decembra 2007. godine. Ustavni sud podsjeća da su odredbama člana 217 st. 3 i 4 ZPP propisani rokovi za postupanje suda u žalbenom postupku. Iz stawa spisa Ponedjeljak, 26.4.2010. proizilazi da je žalbeni postupak u apelantovom slučaju trajao praktično godinu dana. Međutim, budući da je Okružni sud preduzeo konkretne korake i utvrdio kriterijume, te plan s ciljem efikasnijeg i ažurnijeg rješavawa predmeta, Ustavni sud smatra da, iako Okružni sud odluku o apelantovoj žalbi nije donio u zakonskim rokovima, pred ovim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. 40. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz stawa spisa ne proizilazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini predmetnog parničnog postupka. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred Osnovnim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 42. Iako nije utvrdio odgovornost Vrhovnog suda u pogledu dužine trajawa postupka koji se trenutno vodi, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu posebno zbog toga što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daqnjeg odlagawa donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje. VIII. Zakqučak 43. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada prvostepeni sud u periodu od dvije godine i dva mjeseca nije preduzeo niti jednu procesnu radnju radi vođewa i okončawa predmetnog postupka. 44. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3435/07, rješavajući apelaciju Bore Lolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Bore Lolića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 047155 03 P. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 1 Broj 24 – Strana 339 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Boro Lolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zoran Opačić, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj 71 0 P 047155 03 P (ranije: P-2232/03) pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 16. januara 2008. godine, te 14. maja i 1. septembra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je 1. septembra 2009. godine zatražena kopija spisa na uvid. 3. Osnovni sud je dostavio Ustavnom sudu odgovor na apelaciju i kopiju spisa 22. septembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 30. septembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 22. decembra 2003. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv S. Lj. iz Laktaša, SUBNOR-a Banja Luka i V. M. iz Gradiške radi "ustanovljenja ništavosti" ugovora o otkupu stana sa podacima precizno navedenim u tužbi (u daljnjem tekstu: sporni stan). Predmet je u Osnovnom sudu evidentiran pod brojem P-2232/03. Apelant je u tužbi naveo da se u Osnovnom sudu u predmetu broj P-2311/02 i u Vrhovnom sudu RS vodi upravni spor povodom njegovog zahtjeva za utvrđenje da mu pripada stanarsko pravo na spornom stanu, a da su, i pored toga, tuženici zaključili ugovor o otkupu spornog stana. Apelant je u tužbi naveo da on u navedenim postupcima pokušava dokazati da ima stanarsko pravo na spornom stanu i da ima pravo da ga otkupi, zbog čega ima pravni interes da se utvrdi i da je ugovor o otkupu spornog stana ništav. 7. Apelant je 24. maja 2005 godine dostavio Osnovnom sudu podnesak uz koji je dostavio po jedan primjerak presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-11/03 Uzz-1/03 od 27. aprila 2005. godine i Uvl-41/02 od 23. marta 2005. godine, kao i Ugovor o doživotnom izdržavanju od 26. februara 1993. godine. Dostavljene presude se tiču postupka povodom apelantovog iseljenja iz spornog stana i postupka povodom zahtjeva za donošenje ugovora koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana. 8. U vezi sa apelantovim podneskom od 24. maja 2005. godine, Osnovni sud je 28. oktobra 2005. godine zatražio od apelanta da dostavi navedene presude u tri primjerka, u roku od osam dana. Iz uvida u spis je vidljivo da je apelant dopis Osnovog suda zaprimio 4. novembra 2005. godine, te da nikad nije postupio po traženju Osnovnog suda. 9. Osnovni sud je 25. maja i 19. augusta 2005. godine od Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatražio informaciju o tome da li je njihov postupak koji se vodi pod brojem 01-372-692/01 pravosnažno okončan. Ministarstvo je obavijestilo Osnovni sud aktom od 1. septembra 2005. godine da upravni postupak nije pravosnažno okončan. 10. Apelant je 31. decembra 2007. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak uz koji je dostavio kopiju potvrde Ustavnog suda broj AP 3435/07 od 24. decembra 2007. godine iz koje je Broj 24 – Strana 340 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vidljivo da je, zbog neuzimanja u razmatranje njegovog predmeta, podnio apelaciju Ustavnom sudu. 11. Apelant je 15. februara 2008. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak uz koji je dostavio kopiju Rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja Banja Luka broj 05-372-768/00 od 25. decembra 2007. godine, uz molbu da sud poštuje odredbe ZPP RS, tj. da dostavi tužbu tuženicima na odgovor. 12. Apelant je 6. oktobra 2008. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak kojim je izvršio uređenje izreke tužbenog zahtjeva, te urgirao da sud odluči o njegovom prijedlogu od 31. januara 2008. godine za određivanje mjera osiguranja. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje, na osnovu uvida u dostavljeni spis Osnovnog suda, da se u njemu ne nalazi prijedlog za određivanje mjere osiguranja, na koji se apelant poziva, a ni apelant nije dostavio kopiju Ustavnom sudu. 13. Apelant je zatim 17. oktobra 2008. godine dostavio Osnovnom sudu podnesak kojim je izvršio uređenje tužbe naznačenjem punog naziva drugotuženika. Dalje je apelant 29. oktobra 2008. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak uz koji je dostavio kopiju Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 13/08 od 17. oktobra 2008. godine. 14. Osnovni sud je dnevnom naredbom od 5. novembra 2008. godine naložio da se apelantova tužba sa prilozima, uz dopis, dostavi tuženicima na odgovor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da u predmetnom spisu postoje dvije dostavnice i jedna povratnica iz kojih proizlazi da je tuženicima apelantova tužba uz dopis Osnovnog suda dostavljena bez priloga. Odgovore na tužbu drugo i trećetuženog Osnovni sud je zaprimio 26. novembra, a prvotužene 27. novembra 2008. godine. I iz odgovora na tužbu tuženika proizlazi da, osim tužbe i dopisa Osnovnog suda od 5. novembra 2008. godine, tuženici nisu zaprimili nikakve priloge. 15. Apelant je Osnovnom sudu dostavio podneske - urgencije 2. aprila, te 6. i 30. jula 2009. godine u kojima je tražio zakazivanje rasprave. 16. Prema stanju spisa, Osnovni sud još nije zakazao pripremno ročište. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je 2003. godine podnio tužbu i da se u vrijeme podnošenja apelacije predmetni spis nalazio kod Osnovnog suda zaveden pod brojem P-2232/03. Osim toga, navodi da Osnovni sud još uvijek nije zakazao ni pripremno ročište. b) Odgovor na apelaciju 18. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da do sada nije bilo zakazivanja ročišta u ovoj pravnoj stvari i da je apelantovu tužbu dostavio tuženim na odgovor u novembru 2008. godine. Dalje je naveo da je predmet presigniran novom sudiji 4. maja 2009. godine, koji nije u mogućnosti još da zakaže ročište zbog toga što je nedavno preuzeo referat sa zakazanim ročištima u drugim predmetima. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ponedjeljak, 26.4.2010. Član 62. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Član 66. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 24. Apelant je u apelaciji naveo da je u postupku pred Osnovnim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć. a) Relevantni principi 27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 28. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 29. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 30. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu 22. decembra 2003. godine, te da se u apelaciji žali da u njegovom predmetu broj 71 0 P 047155 03 P (ranije: P-2232/03) Osnovni sud još uvijek nije zakazao pripremno ročište. Dakle, relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je pet godina i oko 11 mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 31. Ustavni sud prilikom razmatranja kriterija koji su navedeni u ovoj odluci primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku "radi ustanovljenja ništavosti" ugovora o otkupu stana. Prema dokumentaciji u spisu, apelant je svoj tužbeni zahtjev zasnivao na navodima da je on nosilac stanarskog prava na spornom stanu po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Utvrđivanje da je apelant nosilac stanarskog prava na spornom stanu je predmet drugog postupka i taj postupak je bio u toku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je parnica u konkretnom slučaju počela da teče tek 5. novembra 2008. godine, dakle, protekom roka od četiri godine i deset mjeseci i da se sud još uvijek nije upustio u meritum predmeta. Zbog navedenog, Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju eventualna složenost činjeničnih i pravnih pitanja koja Osnovni sud treba da razmotri, zbog trenutne faze u kojoj se nalazi ovaj parnični predmet, nije razlog koji je utjecao na dosadašnju dužinu postupka. 32. Ustavni sud će, dalje, u analizi trajanja dužine postupka ispitati apelantovo ponašanje. Ustavni sud uočava da je apelant Osnovnom sudu podnio tužbu 22. decembra 2003. godine u jednom primjerku, da ona ne sadrži podatke predviđene članom 53. ZPP i da uz tužbu nisu dostavljeni dokazi za istaknute navode. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon prijema naloga Osnovnog suda od 28. oktobra 2005. godine za dostavu dodatnih kopija odluka Vrhovnog suda, apelant propustio da postupi po njemu. Dakle, iz svih navedenih činjenica proizlazi da je apelant u velikoj mjeri doprinio da se postupak u ovoj pravnoj stvari ne završi. 33. Dalje, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju postoje i propusti Osnovnog suda. Naime, dužnost Osnovnog suda je da adekvatno upravlja postupkom i da apelanta upozori na potrebu da uredi tužbu i njen sadržaj. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud 28. oktobra 2005. godine, nakon skoro dvije godine, od momenta prijema tužbe, zatražio od apelanta da dostavi još po tri primjeraka presuda Vrhovnog suda i Ugovora o doživotnom izdržavanju, koje je apelant sudu dostavio u jednom primjerku uz podnesak od 24. maja 2005. godine. Međutim, u aktu koji je proslijeđen apelantu Osnovni sud nije naveo zbog čega traži još tri primjerka, niti je apelanta upozorio na posljedice nedostavljanja traženih kopija. 34. Također, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud od nadležnog ministarstva u dva navrata tražio da dostavi informacije o upravnom postupku, te da je obaviješten da taj postupak nije pravosnažno završen. Osim toga, Ustavni sud zapaža na osnovu uvida u predmet da Osnovni sud nije izvršio Broj 24 – Strana 341 prethodno ispitivanje tužbe u smislu člana 62. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i nije preduzeo odgovarajuće korake kako bi se ovaj predmet završio i na taj način spriječile bilo kakve zloupotrebe prava na pristup sudu od neažurnih stranaka. 35. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovaj postupak je klasičan primjer postupka u kojem sud nije koristio svoja ovlaštenja i dužnosti iz ZPP, a posebno odredbu kojom je propisano da je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud nakon uvida u predmetni spis ne može pronaći opravdavajući razlog zbog kojeg je bilo potrebno da predmetni postupak traje više od pet godina i 11 mjeseci, bez zakazivanja pripremnog ročišta ili u slučaju neispunjavanja uvjeta za to, nepreduzimanja adekvatnih mjera kojima bi se od apelanta, u slučaju postojanja bilo kakvih nedostataka zbog kojih se ne može zakazati pripremno ročište, zatražilo otklanjanje tih nedostataka. 36. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje i na noviju praksu Evropskog suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine) prema kojoj je Evropski sud zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak zato što odlučuju o tome kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zagarantiranim članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 37. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je Osnovni sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala neaktivnost suda u konkretnom predmetu u periodu od pet godina i oko 11 mjeseci. Osim toga, iz odgovora koji je ponudio Osnovni sud se ne vidi da li su u vezi sa rješavanjem ovog predmeta planirane određene mjere radi bržeg rješavanja. S druge strane, uzimajući u obzir apelantovo ponašanje i njegov doprinos dužini postupka, Ustavni sud ističe da je ponašanje Osnovnog suda u većoj mjeri doprinijelo ovolikom trajanju postupka od apelantovog ponašanja. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada sud u parničnom postupku, u periodu od pet godina i oko 11 mjeseci, ne zakaže pripremno ročište, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 3435/07, rješavajući apelaciju Bore Lolića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Broj 24 – Strana 342 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 2. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Bore Lolića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 047155 03 P. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Boro Lolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Opačić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 19. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj 71 0 P 047155 03 P (ranije: P-2232/03) pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 16. siječnja 2008. godine, te 14. svibnja i 1. rujna 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je 1. rujna 2009. godine zatražen preslik spisa na uvid. 3. Osnovni sud je dostavio Ustavnom sudu odgovor na apelaciju i preslik spisa 22. rujna 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 30. rujna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 22. prosinca 2003. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv S. Lj. iz Laktaša, SUBNOR-a Banjaluka i V. M. iz Gradiške radi "ustanovljenja ništavosti" ugovora o otkupu stana sa podacima precizno navedenim u tužbi (u daljnjem tekstu: upitni stan). Predmet je u Osnovnom sudu evidentiran pod brojem P-2232/03. Apelant je u tužbi naveo da se u Osnovnom sudu u predmetu broj P-2311/02 i u Vrhovnom sudu RS vodi upravni spor glede njegovog zahtjeva za utvrđenje da mu pripada stanarsko pravo na upitnom stanu, a da su, i pored toga, tuženici zaključili ugovor o otkupu upitnog stana. Apelant je u tužbi naveo da on u navedenim postupcima pokušava dokazati da ima stanarsko pravo na upitnom stanu i da ima pravo otkupiti ga, zbog čega ima pravni interes da se utvrdi i da je ugovor o otkupu upitnog stana ništav. 7. Apelant je 24. svibnja 2005 godine dostavio Osnovnom sudu podnesak uz koji je dostavio po jedan primjerak presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-11/03 Uzz-1/03 od 27. travnja 2005. godine i Uvl-41/02 od 23. ožujka 2005. godine, kao i Ugovor o doživotnom izdržavanju od 26. veljače 1993. godine. Dostavljene presude se tiču postupka povodom apelantovog iseljenja iz upitnog stana i postupka povodom 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. zahtjeva za donošenje ugovora koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana. 8. U svezi sa apelantovim podneskom od 24. svibnja 2005. godine, Osnovni sud je 28. listopada 2005. godine zatražio od apelanta da dostavi navedene presude u tri primjerka, u roku od osam dana. Iz uvida u spis je vidljivo da je apelant dopis Osnovog suda zaprimio 4. studenog 2005. godine, te da nikad nije postupio po traženju Osnovnog suda. 9. Osnovni sud je 25. svibnja i 19. kolovoza 2005. godine od Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatražio informaciju o tomu je li njihov postupak koji se vodi pod brojem 01-372-692/01 pravomoćno okončan. Ministarstvo je obavijestilo Osnovni sud aktom od 1. rujna 2005. godine da upravni postupak nije pravomoćno okončan. 10. Apelant je 31. prosinca 2007. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak uz koji je dostavio preslik potvrde Ustavnog suda broj AP 3435/07 od 24. prosinca 2007. godine iz koje je vidljivo da je, zbog neuzimanja u razmatranje njegovog predmeta, podnio apelaciju Ustavnom sudu. 11. Apelant je 15. veljače 2008. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak uz koji je dostavio preslik Rješenja Odjela za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja Banjaluka broj 05-372-768/00 od 25. prosinca 2007. godine, uz molbu da sud poštuje odredbe ZPP RS, tj. da dostavi tužbu tuženicima na odgovor. 12. Apelant je 6. listopada 2008. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak kojim je izvršio uređenje izreke tužbenog zahtjeva, te urgirao da sud odluči o njegovom prijedlogu od 31. siječnja 2008. godine za određivanje mjera osiguranja. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje, na temelju uvida u dostavljeni spis Osnovnog suda, da se u njemu ne nalazi prijedlog za određivanje mjere osiguranja, na koji se apelant poziva, a ni apelant nije dostavio preslik Ustavnom sudu. 13. Apelant je potom 17. listopada 2008. godine dostavio Osnovnom sudu podnesak kojim je izvršio uređenje tužbe naznačenjem punog naziva drugotuženika. Dalje je apelant 29. listopada 2008. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak uz koji je dostavio preslik Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 13/08 od 17. listopada 2008. godine. 14. Osnovni sud je dnevnom naredbom od 5. studenog 2008. godine naložio da se apelantova tužba sa prilozima, uz dopis, dostavi tuženicima na odgovor. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da u predmetnom spisu postoje dvije dostavnice i jedna povratnica iz kojih proizlazi da je tuženicima apelantova tužba uz dopis Osnovnog suda dostavljena bez priloga. Odgovore na tužbu drugo i trećetuženog Osnovni sud je zaprimio 26. studenog, a prvotužene 27. studenog 2008. godine. I iz odgovora na tužbu tuženika proizlazi da, osim tužbe i dopisa Osnovnog suda od 5. studenog 2008. godine, tuženici nisu zaprimili nikakve priloge. 15. Apelant je Osnovnom sudu dostavio podneske - urgencije 2. travnja, te 6. i 30. srpnja 2009. godine u kojima je tražio zakazivanje rasprave. 16. Prema stanju spisa, Osnovni sud još nije zakazao pripremno ročište. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Ističe da je 2003. godine podnio tužbu i da se u vrijeme podnošenja apelacije predmetni spis nalazio kod Osnovnog suda zaveden pod brojem P-2232/03. Osim toga, navodi da Osnovni sud još uvijek nije zakazao ni pripremno ročište. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH b) Odgovor na apelaciju 18. Osnovni sud je u svojem odgovoru na apelaciju naveo da do sada nije bilo zakazivanja ročišta u ovoj pravnoj stvari i da je apelantovu tužbu dostavio tuženim na odgovor u studenom 2008. godine. Dalje je naveo da je predmet presigniran novom sucu 4. svibnja 2009. godine, koji nije u mogućnosti još zakazati ročište zbog toga što je nedavno preuzeo referat sa zakazanim ročištima u drugim predmetima. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 62. Sud odmah po primitku tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na obvezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Članak 66. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom članka 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlast zastupnika da pokrene parnicu kad je takva ovlast potrebna, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona. VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. Dalje, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 24. Apelant je u apelaciji naveo da je u postupku pred Osnovnim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć Broj 24 – Strana 343 (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 2. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć. a) Relevantna načela 27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 28. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u ustroju sudbenog sustava (vidi, Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 29. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudbeni postupci imaju žuran karakter (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 30. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu 22. prosinca 2003. godine, te da se u apelaciji žali da u njegovom predmetu broj 71 0 P 047155 03 P (ranije: P-2232/03) Osnovni sud još uvijek nije zakazao pripremno ročište. Dakle, relevantno razdoblje koji treba uzeti u obzir pri ocjeni duljine predmetnog postupka je pet godina i oko 11 mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 31. Ustavni sud prigodom razmatranja kriterija koji su navedeni u ovoj odluci primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku "radi ustanovljenja ništavosti" ugovora o otkupu stana. Prema dokumentaciji u spisu, apelant je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na navodima da je on nositelj stanarskog prava na upitnom stanu po osnovi ugovora o doživotnom izdržavanju. Utvrđivanje da je apelant nositelj stanarskog prava na upitnom stanu je predmet drugog postupka i taj postupak je bio u tijeku. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je parnica u konkretnom slučaju počela teći tek 5. studenog 2008. godine, dakle, protekom roka od četiri godine i deset mjeseci i da se sud još uvijek nije upustio u meritum predmeta. Zbog navedenog, Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju eventualna složenost činjeničnih i pravnih pitanja koja Osnovni sud treba razmotriti, zbog trenutne faze u kojoj se nalazi ovaj parnični predmet, nije razlog koji je utjecao na dosadašnju duljinu postupka. 32. Ustavni sud će, dalje, u analizi trajanja duljine postupka ispitati apelantovo ponašanje. Ustavni sud uočava da je apelant Osnovnom sudu podnio tužbu 22. prosinca 2003. godine u jednom primjerku, da ona ne sadrži podatke predviđene člankom 53. ZPP i da uz tužbu nisu dostavljeni dokazi za istaknute navode. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon primitka naloga Osnovnog suda od 28. listopada 2005. godine za dostavu dodatnih preslika odluka Vrhovnog suda, apelant propustio postupiti po njemu. Dakle, iz svih navedenih činjenica proizlazi da je apelant u velikoj mjeri doprinio da se postupak u ovoj pravnoj stvari ne završi. Broj 24 – Strana 344 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 33. Dalje, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju postoje i propusti Osnovnog suda. Naime, dužnost Osnovnog suda je da adekvatno upravlja postupkom i da apelanta upozori na potrebu da uredi tužbu i njezin sadržaj. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud 28. listopada 2005. godine, nakon skoro dvije godine, od momenta primitka tužbe, zatražio od apelanta da dostavi još po tri primjeraka presuda Vrhovnog suda i Ugovora o doživotnom izdržavanju, koje je apelant sudu dostavio u jednom primjerku uz podnesak od 24. svibnja 2005. godine. Međutim, u aktu koji je proslijeđen apelantu Osnovni sud nije naveo zbog čega traži još tri primjerka, niti je apelanta upozorio na posljedice nedostavljanja traženih preslika. 34. Također, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud od nadležnog ministarstva u dva navrata tražio da dostavi informacije o upravnom postupku, te da je obaviješten da taj postupak nije pravomoćno završen. Osim toga, Ustavni sud zapaža na osnovi uvida u predmet da Osnovni sud nije izvršio prethodno ispitivanje tužbe u smislu članka 62. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i nije poduzeo odgovarajuće korake kako bi se ovaj predmet završio i na taj način spriječile bilo kakve zlouporabe prava na pristup sudu od neažurnih stranaka. 35. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovaj postupak je klasičan primjer postupka u kojem sud nije koristio svoje ovlasti i dužnosti iz ZPP, a posebice odredbu kojom je propisano da je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud nakon uvida u predmetni spis ne može pronaći opravdavajući razlog zbog kojeg je bilo potrebno da predmetni postupak traje više od pet godina i 11 mjeseci, bez zakazivanja pripremnog ročišta ili u slučaju neispunjavanja uvjeta za to, nepoduzimanja adekvatnih mjera kojima bi se od apelanta, u slučaju postojanja bilo kakvih nedostataka zbog kojih se ne može zakazati pripremno ročište, zatražilo otklanjanje tih nedostataka. 36. U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje i na noviju praksu Europskog suda (vidi, Europski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. ožujka 2007. godine) prema kojoj je Europski sud zaključio da redoviti sudovi moraju učinkovito kontrolirati postupak zato što odlučuju o tomu kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zagarantiranim člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 37. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je Osnovni sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala neaktivnost suda u konkretnom predmetu u razdoblju od pet godina i oko 11 mjeseci. Osim toga, iz odgovora koji je ponudio Osnovni sud se ne vidi jesu li u svezi sa rješavanjem ovog predmeta planirane određene mjere radi bržeg rješavanja. S druge strane, uzimajući u obzir apelantovo ponašanje i njegov doprinos duljini postupka, Ustavni sud ističe da je ponašanje Osnovnog suda u većoj mjeri doprinijelo ovolikom trajanju postupka od apelantovog ponašanja. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada sud u parničnom postupku, u razdoblju od pet godina i oko 11 mjeseci, ne zakaže pripremno ročište, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. 40. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3435/07, rješavajući apelaciju Bore Lolića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Bore Lolića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 047155 03 P. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Boro Lolić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Zoran Opačić, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu broj 71 0 P 047155 03 P (ranije: P-2232/03) pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 16. januara 2008. godine, te 14. maja i 1. septembra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je 1. septembra 2009. godine zatražena kopija spisa na uvid. 3. Osnovni sud je dostavio Ustavnom sudu odgovor na apelaciju i kopiju spisa 22. septembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 30. septembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je 22. decembra 2003. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv S. Q. iz Laktaša, SUBNOR-a Bawa Luka i V. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH M. iz Gradiške radi "ustanovljewa ništavosti" ugovora o otkupu stana sa podacima precizno navedenim u tužbi (u daqnjem tekstu: sporni stan). Predmet je u Osnovnom sudu evidentiran pod brojem P-2232/03. Apelant je u tužbi naveo da se u Osnovnom sudu u predmetu broj P-2311/02 i u Vrhovnom sudu RS vodi upravni spor povodom njegovog zahtjeva za utvrđenje da mu pripada stanarsko pravo na spornom stanu, a da su, i pored toga, tuženici zakqučili ugovor o otkupu spornog stana. Apelant je u tužbi naveo da on u navedenim postupcima pokušava da dokaže da ima stanarsko pravo na spornom stanu i da ima pravo da ga otkupi, zbog čega ima pravni interes da se utvrdi i da je ugovor o otkupu spornog stana ništav. 7. Apelant je 24. maja 2005 godine dostavio Osnovnom sudu podnesak uz koji je dostavio po jedan primjerak presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-11/03 Uzz-1/03 od 27. aprila 2005. godine i Uvl-41/02 od 23. marta 2005. godine, kao i Ugovor o doživotnom izdržavanju od 26. februara 1993. godine. Dostavljene presude se tiču postupka povodom apelantovog iseljewa iz spornog stana i postupka povodom zahtjeva za donošenje ugovora koji zamjenjuje ugovor o korišćenju stana. 8. U vezi sa apelantovim podneskom od 24. maja 2005. godine, Osnovni sud je 28. oktobra 2005. godine zatražio od apelanta da dostavi navedene presude u tri primjerka, u roku od osam dana. Iz uvida u spis je vidqivo da je apelant dopis Osnovog suda zaprimio 4. novembra 2005. godine, te da nikad nije postupio po traženju Osnovnog suda. 9. Osnovni sud je 25. maja i 19. avgusta 2005. godine od Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju RS (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) zatražio informaciju o tome da li je wihov postupak koji se vodi pod brojem 01-372-692/01 pravosnažno okončan. Ministarstvo je obavijestilo Osnovni sud aktom od 1. septembra 2005. godine da upravni postupak nije pravosnažno okončan. 10. Apelant je 31. decembra 2007. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak uz koji je dostavio kopiju potvrde Ustavnog suda broj AP 3435/07 od 24. decembra 2007. godine iz koje je vidqivo da je, zbog neuzimawa u razmatranje njegovog predmeta, podnio apelaciju Ustavnom sudu. 11. Apelant je 15. februara 2008. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak uz koji je dostavio kopiju Rješewa Odjeljewa za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja Bawa Luka broj 05-372-768/00 od 25. decembra 2007. godine, uz molbu da sud poštuje odredbe ZPP RS, tj. da dostavi tužbu tuženicima na odgovor. 12. Apelant je 6. oktobra 2008. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak kojim je izvršio uređenje izreke tužbenog zahtjeva, te urgirao da sud odluči o njegovom predlogu od 31. januara 2008. godine za određivanje mjera obezbjeđewa. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje, na osnovu uvida u dostavljeni spis Osnovnog suda, da se u njemu ne nalazi predlog za određivanje mjere obezbjeđewa, na koji se apelant poziva, a ni apelant nije dostavio kopiju Ustavnom sudu. 13. Apelant je zatim 17. oktobra 2008. godine dostavio Osnovnom sudu podnesak kojim je izvršio uređenje tužbe naznačenjem punog naziva drugotuženika. Dalje je apelant 29. oktobra 2008. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak uz koji je dostavio kopiju Rješewa Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 13/08 od 17. oktobra 2008. godine. 14. Osnovni sud je dnevnom naredbom od 5. novembra 2008. godine naložio da se apelantova tužba sa prilozima, uz dopis, dostavi tuženicima na odgovor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da u predmetnom spisu postoje dvije dostavnice i jedna povratnica iz kojih proizilazi da je tuženicima apelantova tužba uz dopis Osnovnog suda dostavljena bez priloga. Odgovore na tužbu drugo i trećetuženog Osnovni sud je zaprimio 26. novembra, a prvotužene 27. novembra 2008. godine. I iz odgovora na tužbu tuženika proizilazi da, osim Broj 24 – Strana 345 tužbe i dopisa Osnovnog suda od 5. novembra 2008. godine, tuženici nisu zaprimili nikakve priloge. 15. Apelant je Osnovnom sudu dostavio podneske - urgencije 2. aprila, te 6. i 30. jula 2009. godine u kojima je tražio zakazivanje rasprave. 16. Prema stanju spisa, Osnovni sud još nije zakazao pripremno ročište. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošewa odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je 2003. godine podnio tužbu i da se u vrijeme podnošewa apelacije predmetni spis nalazio kod Osnovnog suda zaveden pod brojem P-2232/03. Osim toga, navodi da Osnovni sud još uvijek nije zakazao ni pripremno ročište. b) Odgovor na apelaciju 18. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da do sada nije bilo zakazivawa ročišta u ovoj pravnoj stvari i da je apelantovu tužbu dostavio tuženim na odgovor u novembru 2008. godine. Dalje je naveo da je predmet presigniran novom sudiji 4. maja 2009. godine, koji nije u mogućnosti još da zakaže ročište zbog toga što je nedavno preuzeo referat sa zakazanim ročištima u drugim predmetima. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62 Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Član 66 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53 ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će radi otklawawa ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295 i 336 ovog zakona. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 22. Dalje, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Broj 24 – Strana 346 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 24. Apelant je u apelaciji naveo da je u postupku pred Osnovnim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 3. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć. a) Relevantni principi 27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 28. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 29. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 30. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu 22. decembra 2003. godine, te da se u apelaciji žali da u njegovom predmetu broj 71 0 P 047155 03 P (ranije: P-2232/03) Osnovni sud još uvijek nije zakazao pripremno ročište. Dakle, relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je pet godina i oko 11 mjeseci. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 31. Ustavni sud prilikom razmatrawa kriterijuma koji su navedeni u ovoj odluci primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku "radi ustanovljewa ništavosti" ugovora o otkupu stana. Prema dokumentaciji u spisu, apelant je svoj Ponedjeljak, 26.4.2010. tužbeni zahtjev zasnivao na navodima da je on nosilac stanarskog prava na spornom stanu po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Utvrđivanje da je apelant nosilac stanarskog prava na spornom stanu je predmet drugog postupka i taj postupak je bio u toku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je parnica u konkretnom slučaju počela da teče tek 5. novembra 2008. godine, dakle, protekom roka od četiri godine i deset mjeseci i da se sud još uvijek nije upustio u meritum predmeta. Zbog navedenog, Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju eventualna složenost činjeničnih i pravnih pitawa koja Osnovni sud treba da razmotri, zbog trenutne faze u kojoj se nalazi ovaj parnični predmet, nije razlog koji je uticao na dosadašnju dužinu postupka. 32. Ustavni sud će, dalje, u analizi trajawa dužine postupka ispitati apelantovo ponašanje. Ustavni sud uočava da je apelant Osnovnom sudu podnio tužbu 22. decembra 2003. godine u jednom primjerku, da ona ne sadrži podatke predviđene članom 53 ZPP i da uz tužbu nisu dostavljeni dokazi za istaknute navode. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon prijema naloga Osnovnog suda od 28. oktobra 2005. godine za dostavu dodatnih kopija odluka Vrhovnog suda, apelant propustio da postupi po njemu. Dakle, iz svih navedenih činjenica proizilazi da je apelant u velikoj mjeri doprinio da se postupak u ovoj pravnoj stvari ne završi. 33. Dalje, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju postoje i propusti Osnovnog suda. Naime, dužnost Osnovnog suda je da adekvatno upravlja postupkom i da apelanta upozori na potrebu da uredi tužbu i njenu sadržinu. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud 28. oktobra 2005. godine, nakon skoro dvije godine, od momenta prijema tužbe, zatražio od apelanta da dostavi još po tri primjeraka presuda Vrhovnog suda i Ugovora o doživotnom izdržavanju, koje je apelant sudu dostavio u jednom primjerku uz podnesak od 24. maja 2005. godine. Međutim, u aktu koji je proslijeđen apelantu Osnovni sud nije naveo zbog čega traži još tri primjerka, niti je apelanta upozorio na posljedice nedostavljanja traženih kopija. 34. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud od nadležnog ministarstva u dva navrata tražio da dostavi informacije o upravnom postupku, te da je obaviješten da taj postupak nije pravosnažno završen. Osim toga, Ustavni sud zapaža na osnovu uvida u predmet da Osnovni sud nije izvršio prethodno ispitivanje tužbe u smislu člana 62 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP) i nije preduzeo odgovarajuće korake kako bi se ovaj predmet završio i na taj način spriječile bilo kakve zloupotrebe prava na pristup sudu od neažurnih stranaka. 35. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovaj postupak je klasičan primjer postupka u kom sud nije koristio svoja ovlašćewa i dužnosti iz ZPP, a posebno odredbu kom je propisano da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud nakon uvida u predmetni spis ne može da pronađe opravdavajući razlog zbog kog je bilo potrebno da predmetni postupak traje više od pet godina i 11 mjeseci, bez zakazivawa pripremnog ročišta ili u slučaju neispuwavawa uslova za to, nepreduzimawa adekvatnih mjera kojima bi se od apelanta, u slučaju postojawa bilo kakvih nedostataka zbog kojih ne može da se zakaže pripremno ročište, zatražilo otklawanje tih nedostataka. 36. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje i na noviju praksu Evropskog suda (vidi, Evropski sud za qudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine) prema kojoj je Evropski sud zakqučio da redovni sudovi moraju djelotvorno da kontrolišu postupak zato što odlučuju o tome kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti dejstvovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju da vode računa o svim zahtjevima zagarantovanim članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 37. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je Osnovni sud naveo ne mogu da smatraju Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH relevantnim da bi se opravdala neaktivnost suda u konkretnom predmetu u periodu od pet godina i oko 11 mjeseci. Osim toga, iz odgovora koji je ponudio Osnovni sud se ne vidi da li su u vezi sa rješavanjem ovog predmeta planirane određene mjere radi bržeg rješavawa. S druge strane, uzimajući u obzir apelantovo ponašanje i njegov doprinos dužini postupka, Ustavni sud ističe da je ponašanje Osnovnog suda u većoj mjeri doprinijelo ovolikom trajanju postupka od apelantovog ponašawa. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 39. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada sud u parničnom postupku, u periodu od pet godina i oko 11 mjeseci, ne zakaže pripremno ročište, te kada taj sud nije dao razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj 2590/06, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. novembra 2009. godine donio je RJEŠENJE1 Utvrđuje se da Srednjobosanski kanton nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2590/06 od 4. septembra 2008. godine. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 2590/06 od 4. septembra 2008. godine usvojio apelaciju Proizvodno-prometnog i uslužnog preduzeća "Selecta" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant). Utvrđena je povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Općinskog suda u Travniku 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Broj 24 – Strana 347 broj 51 0 Mal 003505 08 Mal od 4. juna 2008. godine. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Srednjobosanskom kantonu da apelantu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900 KM na ime satisfakcije zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Također, Ustavni sud je naložio Srednjobosanskom kantonu da obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatira da je Srednjobosanski kanton 16. oktobra 2008. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 2590/06 od 4. septembra 2008. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 16. januara 2009. godine. 3. Srednjobosanski kanton nije u ostavljenom roku dostavio obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 31. jula 2009. godine zatražio od Srednjobosanskog kantona da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 2590/06 od 4. septembra 2008. godine i odgovarajući dokument koji potvrđuje da je provedena odluka Ustavnog suda. 5. Ministarstvo pravosuđa i uprave Srednjobosanskog kantona je 20. augusta 2009. godine obavijestilo Ustavni sud da je Vlada Srednjobosanskog kantona na 40. sjednici, održanoj 13. novembra 2008. godine, razmatrajući Prijedlog odluke o korištenju sredstava Budžeta Srednjobosanskog kantona za 2008. godinu, za izvršenje Odluke Ustavnog suda, donijela zaključak kojim se zadužuje Ministarstvo pravosuđa i uprave da provjeri okolnosti pod kojima je nastala obaveza Vlade Kantona o isplati sredstava Budžeta Kantona, u iznosu od 900,00 KM, a na osnovu Odluke Ustavnog suda. S obzirom na to, Ministarstvo pravosuđa i uprave je navelo da će isplata ovog novčanog iznosa biti izvršena nakon što se Općinski sud u Travniku izjasni o okolnostima pod kojima je nastala obaveza Vlade Kantona. 6. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 2590/06 od 4. septembra 2008. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članu 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 7. S obzirom na to da Srednjobosanski kanton nije dostavio dokaz da je apelantu isplaćen iznos od 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud, u skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, utvrđuje da Srednjobosanski kanton nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 2590/06 od 4. septembra 2008. godine. 8. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 9. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 10. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj 2590/06, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Broj 24 – Strana 348 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. studenoga 2009. godine donio je RJEŠENJE1 Utvrđuje se da Srednjobosanski kanton nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2590/06 od 4. rujna 2008. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 2590/06 od 4. rujna 2008. godine usvojio apelaciju Proizvodno-prometnog i uslužnog poduzeća "Selecta" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant). Utvrđena je povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Mal 003505 08 Mal od 4. lipnja 2008. godine. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Srednjobosanskom kantonu da apelantu u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 900 KM na ime satisfakcije zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Također, Ustavni sud je naložio Srednjobosanskom kantonu da obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatira da je Srednjobosanski kanton 16. listopada 2008. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 2590/06 od 4. rujna 2008. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 16. siječnja 2009. godine. 3. Srednjobosanski kanton nije u ostavljenom roku dostavio obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. Obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 31. srpnja 2009. godine zatražio od Srednjobosanskog kantona da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 2590/06 od 4. rujna 2008. godine i odgovarajući dokument koji potvrđuje da je provedena odluka Ustavnog suda. 5. Ministarstvo pravosuđa i uprave Srednjobosanskog kantona je 20. kolovoza 2009. godine obavijestilo Ustavni sud da je Vlada Srednjobosanskog kantona na 40. sjednici, održanoj 13. studenoga 2008. godine, razmatrajući Prijedlog odluke o korištenju sredstava Proračuna Srednjobosanskog kantona za 2008. godinu, za izvršenje Odluke Ustavnog suda, donijela zaključak kojim se zadužuje Ministarstvo pravosuđa i uprave da provjeri okolnosti pod kojima je nastala obveza Vlade Kantona o isplati sredstava Proračuna Kantona, u iznosu od 900,00 KM, a na temelju Odluke Ustavnog suda. Obzirom na to, Ministarstvo pravosuđa i uprave je navelo da će isplata ovog novčanog iznosa biti izvršena nakon što se Općinski sud u Travniku izjasni o okolnostima pod kojima je nastala obveza Vlade Kantona. 6. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 2590/06 od 4. rujna 2008. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda 1 2 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka sva tijela vlasti su dužna u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 7. Obzirom na to da Srednjobosanski kanton nije dostavio dokaz da je apelantu isplaćen iznos od 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud, sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, utvrđuje da Srednjobosanski kanton nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 2590/06 od 4. rujna 2008. godine. 8. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 9. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj 2590/06, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. novembra 2009. godine donio je RJEŠEWE2 Utvrđuje se da Sredwobosanski kanton nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2590/06 od 4. septembra 2008. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 2590/06 od 4. septembra 2008. godine usvojio apelaciju Proizvodno-prometnog i uslužnog preduzeća "Selecta" d.o.o. Zenica (u daqnjem tekstu: apelant). Utvrđena je povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Opštinskog suda u Travniku broj 51 0 Mal 003505 08 Mal od 4. juna 2008. godine. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Ponedjeljak, 26.4.2010. Sredwobosanskom kantonu da apelantu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900 KM na ime satisfakcije zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Takođe, Ustavni sud je naložio Sredwobosanskom kantonu da obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatuje da je Sredwobosanski kanton 16. oktobra 2008. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 2590/06 od 4. septembra 2008. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 16. januara 2009. godine. 3. Sredwobosanski kanton nije u ostavljenom roku dostavio obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 31. jula 2009. godine zatražio od Sredwobosanskog kantona da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 2590/06 od 4. septembra 2008. godine i odgovarajući dokument koji potvrđuje da je sprovedena odluka Ustavnog suda. 5. Ministarstvo pravosuđa i uprave Sredwobosanskog kantona je 20. avgusta 2009. godine obavijestilo Ustavni sud da je Vlada Sredwobosanskog kantona na 40. sjednici, održanoj 13. novembra 2008. godine, razmatrajući Predlog odluke o korišćenju sredstava Buxeta Sredwobosanskog kantona za 2008. godinu, za izvršenje Odluke Ustavnog suda, donijela zakqučak kojim se zadužuje Ministarstvo pravosuđa i uprave da provjeri okolnosti pod kojima je nastala obaveza Vlade Kantona o isplati sredstava Buxeta Kantona, u iznosu od 900,00 KM, a na osnovu Odluke Ustavnog suda. S obzirom na to, Ministarstvo pravosuđa i uprave je navelo da će isplata ovog novčanog iznosa biti izvršena nakon što se Opštinski sud u Travniku izjasni o okolnostima pod kojima je nastala obaveza Vlade Kantona. 6. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 2590/06 od 4. septembra 2008. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je da poštuje svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom da sprovode odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 7. S obzirom na to da Sredwobosanski kanton nije dostavio dokaz da je apelantu isplaćen iznos od 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud, u skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, utvrđuje da Sredwobosanski kanton nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 2590/06 od 4. septembra 2008. godine. 8. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 9. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 10. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj 3063/06, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila 1 Broj 24 – Strana 349 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. novembra 2009. godine donio je RJEŠENJE1 Utvrđuje se da Kanton Sarajevo nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 3063/06 od 17. marta 2009. godine. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 3063/06 od 17. marta 2009. godine djelimično usvojio apelaciju Rasima Emše (u daljnjem tekstu: apelant). Utvrđena je povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-3266/05 od 21. jula 2006. godine. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Kantonu Sarajevo da apelantu, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Također, Ustavni sud je naložio Kantonu Sarajevo da obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, a u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatira da je Kanton Sarajevo 23. aprila 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 3063/06 od 17. marta 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 23. jula 2009. godine. 3. Kanton Sarajevo nije u ostavljenom roku dostavio obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 16. septembra 2009. godine zatražio od Kantona Sarajevo da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 3063/06 od 17. marta 2009. godine i odgovarajući dokument koji potvrđuje da je provedena odluka Ustavnog suda. 5. Vlada Kantona Sarajevo nije ni u naknadno ostavljenom roku dostavila nikakvu obavijest o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja predmetne odluke Ustavnog suda. 6. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 3063/06 od 17. marta 2009. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članu 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. Broj 24 – Strana 350 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 7. S obzirom na to da Kanton Sarajevo nije dostavio dokaz o tome da je apelantu isplaćen iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud, u skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, utvrđuje da Kanton Sarajevo nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 3063/06 od 17. marta 2009. godine. 8. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 9. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 10. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj 3063/06, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. studenoga 2009. godine donio je RJEŠENJE1 Utvrđuje se da Kanton Sarajevo nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 3063/06 od 17. ožujka 2009. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 3063/06 od 17. ožujka 2009. godine djelomično usvojio apelaciju Rasima Emše (u daljnjem tekstu: apelant). Utvrđena je povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-3266/05 od 21. srpnja 2006. godine. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Kantonu Sarajevo da apelantu, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 2.100 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Također, Ustavni sud je naložio Kantonu Sarajevo da obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, a sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatira da je Kanton Sarajevo 23. travnja 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 3063/06 od 17. ožujka 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 23. srpnja 2009. godine. 1 2 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. 3. Kanton Sarajevo nije u ostavljenom roku dostavio obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. Obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 16. rujna 2009. godine zatražio od Kantona Sarajevo da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 3063/06 od 17. ožujka 2009. godine i odgovarajući dokument koji potvrđuje da je provedena odluka Ustavnog suda. 5. Vlada Kantona Sarajevo nije ni u naknadno ostavljenom roku dostavila nikakvu obavijest o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja predmetne odluke Ustavnog suda. 6. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 3063/06 od 17. ožujka 2009. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka sva tijela vlasti su dužna u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 7. Obzirom na to da Kanton Sarajevo nije dostavio dokaz o tome da je apelantu isplaćen iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud, sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, utvrđuje da Kanton Sarajevo nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 3063/06 od 17. ožujka 2009. godine. 8. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 9. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj 3063/06, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. novembra 2009. godine donio je RJEŠEWE2 Utvrđuje se da Kanton Sarajevo nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 3063/06 od 17. marta 2009. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Ponedjeljak, 26.4.2010. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 3063/06 od 17. marta 2009. godine djelimično usvojio apelaciju Rasima Emše (u daqnjem tekstu: apelant). Utvrđena je povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-3266/05 od 21. jula 2006. godine. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Kantonu Sarajevo da apelantu, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Takođe, Ustavni sud je naložio Kantonu Sarajevo da obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, a u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatuje da je Kanton Sarajevo 23. aprila 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 3063/06 od 17. marta 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 23. jula 2009. godine. 3. Kanton Sarajevo nije u ostavljenom roku dostavio obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 16. septembra 2009. godine zatražio od Kantona Sarajevo da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 3063/06 od 17. marta 2009. godine i odgovarajući dokument koji potvrđuje da je sprovedena odluka Ustavnog suda. 5. Vlada Kantona Sarajevo nije ni u naknadno ostavljenom roku dostavila nikakvu obavijest o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši predmetna odluka Ustavnog suda. 6. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 3063/06 od 17. marta 2009. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je da poštuje svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom da sprovode odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 7. S obzirom na to da Kanton Sarajevo nije dostavio dokaz o tome da je apelantu isplaćen iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud, u skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, utvrđuje da Kanton Sarajevo nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 3063/06 od 17. marta 2009. godine. 8. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 9. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 10. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 3393/06, na osnovu člana VI/3b) Ustava 1 Broj 24 – Strana 351 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. novembra 2009. godine donio je RJEŠENJE1 Utvrđuje se da Osnovni sud u Banjoj Luci nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 3393/06 od 15. januara 2009. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 3393/06 od 15. januara 2009. godine usvojio apelaciju Branislava Radlovića (u daljnjem tekstu: apelant) i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj RS-474/04. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj RS-474/04, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud je naložio Osnovnom sudu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. Dalje je naloženo Vladi Republike Srpske da apelantu, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.000 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda. 2. Prema članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je da poštuje svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom da sprovode odluke Ustavnog suda. 3. Osnovni sud i Vlada Republike Srpske su 2. marta 2009. godine primili Odluku Ustavnog suda broj AP 3393/06 od 15. januara 2009. godine, od kada su počeli teći rokovi za njeno izvršenje. 4. Ustavni sud konstatuje da je rok za izvršenje predmetne odluke koji je dat Osnovnom sudu i Vladi Republike Srpske istekao 5. marta 2009. godine. 5. Vlada Republike Srpske je 22. maja 2009. godine obavijestila Ustavni sud da je 12. maja 2009. godine apelantu isplaćen iznos od 1.000 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, te u prilogu dostavila izvještaj Trezora Republike Srpske kao dokaz o izvršenoj isplati. 6. Osnovni sud nije u ostavljenom roku dostavio obavijest o izvršenju predmetne odluke. Broj 24 – Strana 352 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 7. Apelant je 30. jula 2009. godine obavijestio Ustavni sud da je Osnovni sud u predmetnoj pravnoj stvari zakazao pripremno ročište za 25. maj 2009. godine, a nakon toga i ročište za glavnu raspravu za 27. avgust 2009. godine. Na ročište su pozvani apelantov punomoćnik i apelant, te punomoćnik tuženog. 8. Iz navedenog jasno proizilazi da Osnovni sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 3393/06 od 15. januara 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Osnovnog suda. Suprotno tome, iz dostavljenog obavještenja proizilazi da je Osnovni sud, pet mjeseci nakon isteka roka za izvršenje odluke, u predmetnom postupku zakazao ročište za glavnu raspravu. Dakle, umjesto hitnog postupanja, Osnovni sud je nastavio sa odugovlačenjem parničnog postupka. 9. Prema članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Osnovni sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 3393/06 od 15. januara 2009. godine. 11. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 12. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 13. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 3393/06, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. studenoga 2009. godine donio je RJEŠENJE1 Utvrđuje se da Osnovni sud u Banjaluci nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 3393/06 od 15. siječnja 2009. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 3393/06 od 15. siječnja 2009. godine usvojio apelaciju Branislava Radlovića (u daljnjem tekstu: apelant) i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. Osnovnim sudom u Banjaluci u predmetu broj RS-474/04. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj RS-474/04, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud je naložio Osnovnom sudu da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda. Dalje je naloženo Vladi Republike Srpske da apelantu, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 1.000 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. 2. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka sva tijela vlasti su dužna u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 3. Osnovni sud i Vlada Republike Srpske su 2. ožujka 2009. godine primili Odluku Ustavnog suda broj AP 3393/06 od 15. siječnja 2009. godine, od kada su počeli teći rokovi za njezino izvršenje. 4. Ustavni sud konstatira da je rok za izvršenje predmetne odluke koji je dat Osnovnom sudu i Vladi Republike Srpske istekao 5. ožujka 2009. godine. 5. Vlada Republike Srpske je 22. svibnja 2009. godine obavijestila Ustavni sud da je 12. svibnja 2009. godine apelantu isplaćen iznos od 1.000 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, te u prilogu dostavila izvješće Trezora Republike Srpske kao dokaz o izvršenoj isplati. 6. Osnovni sud nije u ostavljenom roku dostavio obavijest o izvršenju predmetne odluke. 7. Apelant je 30. srpnja 2009. godine obavijestio Ustavni sud da je Osnovni sud u predmetnoj pravnoj stvari zakazao pripremno ročište za 25. svibanj 2009. godine, a nakon toga i ročište za glavnu raspravu za 27. kolovoz 2009. godine. Na ročište su pozvani apelantov punomoćnik i apelant, te punomoćnik tuženog. 8. Iz navedenog jasno proizlazi da Osnovni sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 3393/06 od 15. siječnja 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Osnovnog suda. Suprotno tome, iz dostavljenog obavještenja proizlazi da je Osnovni sud, pet mjeseci nakon isteka roka za izvršenje odluke, u predmetnom postupku zakazao ročište za glavnu raspravu. Dakle, umjesto hitnog postupanja, Osnovni sud je nastavio sa odugovlačenjem parničnog postupka. 9. Prema članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Osnovni sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 3393/06 od 15. siječnja 2009. godine. 11. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 12. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ponedjeljak, 26.4.2010. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 3393/06, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. novembra 2009. godine donio je RJEŠEWE1 Utvrđuje se da Osnovni sud u Bawoj Luci nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 3393/06 od 15. januara 2009. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 3393/06 od 15. januara 2009. godine usvojio apelaciju Branislava Radlovića (u daqnjem tekstu: apelant) i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci u predmetu broj RS-474/04. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Osnovnom sudu u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj RS-474/04, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud je naložio Osnovnom sudu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. Dalje je naloženo Vladi Republike Srpske da apelantu, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.000 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda. 2. Prema članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je da poštuje svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom da sprovode odluke Ustavnog suda. 3. Osnovni sud i Vlada Republike Srpske su 2. marta 2009. godine primili Odluku Ustavnog suda broj AP 3393/06 od 15. januara 2009. godine, od kada su počeli teći rokovi za njeno izvršenje. 4. Ustavni sud konstatuje da je rok za izvršenje predmetne odluke koji je dat Osnovnom sudu i Vladi Republike Srpske istekao 5. marta 2009. godine. 5. Vlada Republike Srpske je 22. maja 2009. godine obavijestila Ustavni sud da je 12. maja 2009. godine apelantu 1 2 Broj 24 – Strana 353 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 23/10 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 30/10 isplaćen iznos od 1.000 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku, te u prilogu dostavila izvještaj Trezora Republike Srpske kao dokaz o izvršenoj isplati. 6. Osnovni sud nije u ostavljenom roku dostavio obavijest o izvršenju predmetne odluke. 7. Apelant je 30. jula 2009. godine obavijestio Ustavni sud da je Osnovni sud u predmetnoj pravnoj stvari zakazao pripremno ročište za 25. maj 2009. godine, a nakon toga i ročište za glavnu raspravu za 27. avgust 2009. godine. Na ročište su pozvani apelantov punomoćnik i apelant, te punomoćnik tuženog. 8. Iz navedenog jasno proizilazi da Osnovni sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 3393/06 od 15. januara 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Osnovnog suda. Suprotno tome, iz dostavljenog obavještewa proizilazi da je Osnovni sud, pet mjeseci nakon isteka roka za izvršenje odluke, u predmetnom postupku zakazao ročište za glavnu raspravu. Dakle, umjesto hitnog postupawa, Osnovni sud je nastavio sa odugovlačenjem parničnog postupka. 9. Prema članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Osnovni sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 3393/06 od 15. januara 2009. godine. 11. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 12. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 13. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. KONKURENCIJSKO VIJEĆE/SAVJET BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 42. tačka g) Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05, 76/07 80/09) a u vezi s članom 4. stav (1) tačke c) Zakona o konkurenciji, i člana 193. stav (2) Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02 i 12/04) u postupku pokrenutom na osnovu Zahtjeva privrednog subjekta Pharma - Maac d.o.o., Bačići bb, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, putem punomoćnika advokata Adnana Bisera, Radićeva 4a, 71000 Sarajevo, protiv Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo, Ulica Ložionička br. 2, 71000 Sarajevo, Konkurencijsko vijeće, na 104. sjednici održanoj 23. marta 2010. godine, donijelo je sljedeće RJEŠENJE2 1. Odbija se Zahtjev privrednog subjekta Pharma - Maac d.o.o, Bačići bb podnesen radi utvrđivanja postojanja zabranjenog sporazuma od strane Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo, iz člana 4. stav (1) tačke c) Zakona o konkurenciji, kao neosnovan. 2. Ocjenjuje se da je Tenderska dokumentacija za ugovor o javnoj nabavci roba-javna nabavka putem otvorenog postupka ("Službeni glasnik BiH", broj 103/08) i Odluka o Broj 24 – Strana 354 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH izboru najpovoljnije ponude broj 01-7568-01/08 od 19.02.2009. godine, za nabavke vakcine protiv virusa gripe za sezone 2009/2010, 2010/2011 i 2011/2012, donesena od strane Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo, u skladu sa Zakonom o konkurenciji. 3. Obavezuje se privredni subjekt Pharma-Maac d.o.o. da Zavodu zdravstvenog osiguranja Kanton Sarajevo nadoknadi troškove postupka u iznosu od 421,00 KM. 4. Ovo Rješenje je konačno i bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. OBRAZLOŽENJE Konkurencijsko vijeće je dana 21.10.2009. godine, pod brojem 01-02-26-036-II/09 zaprimilo Zahtjev za pokretanje postupka u smislu člana 28. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik, BiH", br. 48/05, 76/07 i 80/09), (u daljnjem tekstu: Zakon), od strane privrednog subjekta Pharma-Maac d.o.o. Bačići bb, 71000 Sarajevo, putem punomoćnika advokata Biser Adnana (u daljnjem tekstu: Podnosilac zahtjeva) protiv Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo, Ulica Ložionička br. 2, 71000 Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) zbog sumnje postojanja zabranjenog sporazuma iz člana 4 stav (1) tačka c) Zakona. Zaprimljeni Zahtjev nije bio kompletan u smislu uplate administrativne takse, te je Podnosiocu zahtjeva dana 04.11.2009. godine upućen zahtjev broj 01-02-26-036-1-II/09 za uplatu administartivne takse. Zahtjev je dopunjen 19.11.2009. godine dopisom broj 01-02-26-036-2-II/09, nakon čega je Konkurencijsko vijeće utvrdilo da je isti kompletan i uredan u smislu člana 28. stav (1) Zakona, te je Podnosiocu zahtjeva u smislu člana 28. stav 3. Zakona, izdalo Potvrdu o prijemu kompletnog i urednog zahtjeva dana 16.12.2009.godine, pod brojem 01-02-26-036-3-II /09. 1. Pravni okvir predmetnog postupka Konkurencijsko vijeće je tokom postupka primijenilo odredbe Zakona, Odluku o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", br. 18/06) i Zakon o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", br. 29/02, 12/04 i 88/07). 2. Relevantno tržište Relevantno tržište, u smislu člana 3. Zakona, te čl. 4. i 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) čini tržište određenih proizvoda/usluga koji su predmet obavljanja djelatnosti na određenom geografskom tržištu. Prema odredbi člana 4. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, relevantno tržište proizvoda obuhvata sve proizvode i/ili usluge koje potrošači smatraju međusobno zamjenjivim s obzirom na njihove bitne karakteristike, kvalitet, namjenu, cijenu ili način upotrebe. Relevantno geografsko tržište obuhvata cjelokupnu ili značajan dio teritorije Bosne i Hercegovine na kojoj privredni subjekti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uslovima i koji to tržište bitno razlikuju od uslova konkurencije na susjednim geografskim tržištima. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je relevantno tržište u ovom predmetu tržište javne nabavke vakcina protiv gripe putem otvorenog postupka, tendera, Zavoda zdravstvenog osiguranja na području Kantona Sarajevo. 3. Postupak pred Konkurencijskim vijećem Podnosilac zahtjeva u zahtjevu iznosi da je od strane Zavoda u postupku javne nabavke vakcine protiv virusa gripe za sezonu 2009/2010 , 2010/2011 i 2011/2012 došlo do narušavanja tržišne konkurencije na relevantnom tržištu u smislu člana 4. stav (1) tačka c) Zakona. Podnosilac zahtjeva ističe da je Zavod u avgustu 2008. godine raspisao tender za nabavku vakcine protiv gripe za tri nastupajuće sezone, te da je nakon završenog postupka kao Ponedjeljak, 26.4.2010. najpovoljniji ponuđač izabran Podnosilac zahtjeva. Međutim, Zavod je kao uslov za sklapanje ugovora tražio dostavljanje pozitivnog nalaza o kontroli vakcine za sezonu 2008/2009. Nakon dostavljanja pozitivnog nalaza zaključen je ugovor sa Zavodom. Poslije izvjesnog vremena Zavod je zatražio da Podnosilac zahtjeva preuzme Dopunu izdatog nalaza i potpiše Izjavu kojom preuzima obaveze iz dodatnog nalaza, međutim i pored ovih dodatnih aktivnosti na koje je pristao Podnosilac zahtjeva, Zavod raskida trogodišnji ugovor i raspisuje novi tender. Naime, Zavod je dana 29.12.2008. godine raspisao novi tender za javnu nabavku vakcine protiv virusa gripe za sezone 2009/2010, 2010/2011 i 2011/2012 i pod tačkom 5.7.c.3 kao sastavni dio tenderske dokumentacije traži " original ili ovjerenu kopija pozitivnog nalaza Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine da je izvršena kontrola lijekova za sezonu 2008/2009". Nadalje Zavod je dana 19.02.2009. godine objavio Odluku br. 01-7568-01/08 o izboru najpovoljnijeg ponuđača, gdje je kao najpovoljniji ponuđač označen privredni subjekt Medimpex d.o.o Sarajevo, a ponuda Podnosioca zahtjeva nije ni vrednovana, što je Zavod obrazložio nedostatkom dokaza o pozitivnoj kontroli vakcine za sezonu 2008/2009. tj. da ponuda ne sadrži potrebnu dokumentaciju utvrđenu tenderskom dokumentacijom iz tačke 5.7.c.3. Podnosilac zahtjeva je dana 24.02.2009. godine uložio prigovor na navedenu Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača, smatrajući da dokaz o kontroli vakcine koji je dostavio zadovoljava kriterijume tenderske dokumentacije. Nadalje ističe da je od strane Zavoda nepravilno ocijenjen priloženi nalaz kao negativan, a to bi značilo hitnu potrebu povlačenja vakcine iz prometa što ovdje nije slučaj, budući da je riječ o vakcini renomiranog proizvođača Sanofi Pasteur iz Francuske. Podnosilac zahtjeva smatra irelevantnim nalaz o kontroli vakcine za prošlu sezonu, kada se nabavlja vakcina za tri slijedeće sezone, iz razloga što Svjetska zdravstvena organizacija svake godine posebno obavještava sve proizvođače vakcina protiv gripe o tri soja virusa koji su relevantni za nastupajuću sezonu i da se nikada nije desilo da su se ta tri soja virusa ponovila, odnosno da svaka sezona ima svoje aktuelne viruse, te da je time bilo kakva kontrola prethodne sezone kao kvalitativni kriterijum ili zahtjev za vakcinu ireleventan. Podnosilac takođe navodi da je predmetna dopuna nalaza o kontroli vakcine za sezonu 2008/2009. urađena na izričito traženje privrednog subjekta Medimpex kao jedinog konkurenta na prošlogodišnjem i ovogodišnjem tenderu. Ovaj prigovor Zavod je odbacio kao neosnovan. Nakon odbacivanja prigovora Podnosilac zahtjeva uložio je Žalbu Uredu za razmatranje žalbi, koji je takođe žalbu odbacio kao neurednu jer nije istovremeno upućena i Uredu za razmatranje žalbi i Zavodu. Podnosilac zahtjeva smatra da Zavod ovakvim djelovanjem sprječava i ograničava tržišnu konkurenciju na relevantnom tržištu prodaje lijekova jer vrši podjelu tržišta odnosno izvora snabdijevanja, a što je zabranjeno u smislu člana 4. stav (1) tačka c) Zakona. Stoga smatra da je ovakvim postupanjem od strane Zavoda pretrpio i materijalnu štetu i predlaže da se Zavodu izrekne novčana kazna u smislu člana 48. Zakona. Analizirajući zahtjev za pokretanje postupka i dokumentaciju koju je Podnosilac zahtjeva dostavio uz isti, Konkurencijsko vijeće je ocijenilo da nije moguće bez provedenog postupka utvrditi postojanje povreda Zakona na koje Podnosilac zahtjeva ukazuje, te je na sjednici održanoj dana 16.12.2009. godine, u skladu sa članom 32. stav (2) Zakona donijelo Zaključak o pokretanju postupka broj: 01-02-26-036-4-/09. U skladu sa članom 33. Zakona, Konkurencijsko vijeće je primjerak navedenog Zaključka o pokretanju postupka dana, 22.12.2009.godine pod brojem 01-02-26-036--II/09 i zahtjev dostavilo na odgovor Zavodu. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Zavod je dana 08.01.2010. godine Konkurencijskom vijeću pod brojem 01-02-26-036-10-II/09 dostavio odgovor na Zaključak o pokretanju postupka u kome ističe sljedeće: Zavod je poštujući principe jednakog tretmana i nediskriminacije, u skladu sa odredbama Zakona o javnim nabavkama BiH ("Službeni glasnik BiH", br.49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09) proveo postupak javne nabavke vakcina protiv virusa gripe za sezone 2009/2010, 2010/2011 i 2011/2012, za potrebe osiguranika Kantona Sarajevo. Saglasno odredbi člana 26. stav 2. tačka e) Zakona o javnim nabavkama BiH, Zavod je kao ugovorni organ od svih potencijalnih ponuđača u modelu standardne tenderske dokumentacije zahtijevao da isti dostave original ili ovjerenu kopiju pozitivnog nalaza Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine da je izvršena kontrola vakcine za sezonu 2008/2009. U svome odgovoru Zavod nadalje navodi je proveo proceduru javne nabavke poštujući i pozitivne zakonske propise koji uređuju tržište lijekova, a prije svega: – Zakon o lijekovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 51/01, 29/05) – Naredba o načinu i uslovima vršenja redovne kontrole svake serije uvezenog lijeka i ljekovite supstance u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.29/06) – Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 58/08) – Pravilnik o načinu kontrole kvaliteta lijeka ("Službeni glasnik BiH", br. 97/09) Zavod dalje ističe da navedeni propisi precizno regulišu procedure stavljanja lijeka u promet, tako što se svaka serija uvezenog lijeka podvrgava kontroli kvaliteta koju obavlja Kontrolna laboratorija Agencije za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine, što je regulisano članom 79 tačka c) Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima, te članom 7 Pravilnika o načinu kontrole kvaliteta lijeka. Članom 7 tačka 1) i 2) Pravilnika o načinu kontrole kvaliteta lijeka, regulisano je da veletrgovac ili uvoznik lijeka dostavlja zahtjev za kontrolu svake serije uvezenog lijeka uz koji dostavlja i certifikat analize proizvođača za navedenu seriju sa svim propisanim parametrima. Ovo ne znači automatski i izdavanje pozitivnog nalaza, bez obzira o kakvom se renomiranom proizvođaču radi, jer Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine provodi kontrolu u skladu sa članom 8, 9 i 10 Pravilnika o načinu kontrole kvaliteta lijeka na bazi koje tek izdaje nalaz o izvršenoj kontroli. Ova kontrola obuhvaća i provjeru podataka na vanjskom i unutrašnjem pakovanju. Kada podaci na vajnskom i unutrašnjem pakovanju nisu u skladu sa članom 71. Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima Bosne i Hercegovine, Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine o tom nalazu izvještava sve nadležne inspektore i veletrgovce, koji tu seriju ne smiju staviti u promet. U svom odgovoru Zavod dalje navodi da je činjenica da je Sanofi Pasteur renomirani proizvođač vakcina, ali to ne znači da ne moraju biti ispoštovane sve zakonske odredbe u vezi stavljanja lijeka u promet, što znači provjeru kvaliteta uvezene serije od ovlaštene institucije, ali i provjeru unutrašnjeg i vanjskog pakovanja, s obzirom da Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima Bosne i Hercegovine u članu 71 precizno definiše označavanje lijekova koji se stavljaju u promet. Serija lijeka kod koje unutrašnje i vanjsko pakovanje nisu u skladu sa pomenutim članom 71, odnosno u skladu sa članom 47 i 49 Zakona o lijekovima Federacije Bosne i Hercegovine, ne smiju se staviti u promet. Ponuđač Pharma-Maac je znao za ove uslove koji su definisani u tenderskoj dokumentaciji i mogao je već u fazi otkupa tenderske dokumentacije, a u skladu sa odredbama zakona o javnim nabavkama, tražiti zaštitu svojih prava. Zavod dalje ističe da mu je apsolutno poznato da se vakcina proizvodi za svaku sezonu u skladu sa sojevima virusa koje daje Svjetska zdravstvena organizacija za svaku sezonu, ali da je pozitivan nalaz kontrole za prethodnu sezonu tražen kao potvrda Broj 24 – Strana 355 boniteta ponuđača, a u skladu sa ovlaštenjima iz člana 26 Zakona o javnim nabavkama, i da je u prethodnom periodu prometovao lijek u skladu sa važećim propisima, te da će pri isporuci slijedeće serije moći ispoštovati, tenderskom dokumentacijom traženu izjavu da će obezbjediti pozitivan nalaz o izvršenoj kontroli vakcine za tekuću sezonu. Dalje se navodi, da je nesporna činjenica da se vakcinom Vaxigrip proizvođača Sanofi Pateur prometuje već više godina, a da istovremeno proizvođač nije prilagodio prizvodnju ovog lijeka gore navedenim odredbama važećih propisa koji regulišu stavljanje lijeka u promet na području Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno sada jedinstvenog tržišta Bosne i Hercegovine. Također, ponuđač iako je imao nalaz na kojem je navedeno da nisu ispoštovane sve odredbe Zakona o lijekovima nije poduzeo ništa na otklanjanju tih nedostataka u svrhu dobivanja pozitivnog nalaza. Zavod na kraju svoga odgovora ističe da je dosljedno provodio zakonske propise i da nije iz tržišne konkurencije isključivao određene distributere niti favorizirao druge, niti je imao za cilj ograničavanje i kontrolu tržišta. Također smatra da ne postoji bilo kakvo nepravedno oštećenje Podnosioca zahtjeva kao i kršenje Zakona o konkurenciji koje prouzrokuje novčano kažnjavanje u skladu sa članom 48 Zakona. U daljem toku postupka , obzirom da se radi o predmetu sa suprotnim interesima, Konkurencijsko vijeće je održalo usmenu raspravu u skladu sa članom 39. Zakona. Usmena rasprava je održana dana 26.01.2010. godine u prostorijama Konkurencijskog vijeće, a i ispred Pharma-Maac je prisustvovao punomoćnik, advokat Adnan Biser i direktor Pharma-Maac Aleksandar Krunić, a ispred Zavoda prisustvovali su punomoćnici, advokat Goran Varunek i zaposlenici Safeta Borovac i Nedim Tvrtković. Tokom usmene rasprave Podnosilac zahtjeva se izjasnio da u cijelosti ostaje kod zahtjeva za pokretanje postupka, s tim da se precizno izjasnio da je pri postupku javne nabavke vakcine protiv virusa gripe došlo do nedozvoljenog konkurencijskog djelovanja od strane Zavoda u smislu člana 4. stav (1) pod c) Zakona, te da ostaje kod svojih dosadašnjih iskaza i dokaza datih u postupku. Predstavnici Zavoda su tokom usmene rasprave ponovili da ostaju kod svojih navoda datih u odgovoru na Zaključak, te da je Zavod djelovao u skladu sa važećim Zakonima, te da nije narušio tržišnu konkurenciju u smislu člana 4. stav (1) pod c) Zakona. 4.Ocjena dokaza U postupku utvrđivanja postojana zabranjenog sporazuma iz člana 4. stav (1) tačka c) Zakona Konkurencijsko vijeće je u postupku koji je prethodio donošenju rješenja na nesporan način utvrdilo slijedeće činjenice: – da je Zavod je dana 29.12.2008.godine raspisao tender za javnu nabavku vakcina protiv virusa gripe za sezone 2009/2010, 2010/2011 i 2011/2012. Kao sastavni dio tenderske dokumentacije pod tačkom 5.7. c. tačka 3) traženo je da ponuđači dostave "original ili ovjerenu kopiju pozitivnog nalaza Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine da je izvršena kontrola vakcine za sezonu 2008/2009". – da su se na tender javila dva ponuđača i to Pharma-Maac i Medimpex d.o.o. Sarajevo. – da je nakon provedenog postupka kao najpovoljniji ponuđač izabran privredni subjekt Medimpex d.o.o. Sarajevo, a da je privredni subjekt Pharma-Maac sa svojom ponudom odbijen kao nekvalifikovan obzirom da ista nije sadržavala potrebnu dokumentaciju utvrđenu tenderskom dokumentacijom. – da je dana 19.02.2009. godine Zavod donio Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača, na koju je je Podnosilac zahtjeva dana 24.02. 2009. godine uložio Prigovor, smatrajući da je njegova ponuda sadržavala svu potrebnu dokumentaciju, odnosno, da je sadržavala pozitivan nalaz o kontroli vakcine protiv gripe za sezonu 2008/2009. Broj 24 – Strana 356 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH – da je dana 03.03.2009. godine Zavod donio Odluku kojom se prigovor Podnosioca zahtjeva odbija kao neosnovan. – da je Podnosilac zahtjeva dana 09.03.2009. godine podnio žalbu protiv Odluke Zavoda o izboru najpovoljnijeg ponuđača Uredu za razmatranje žalbi, koji je navedenu žalbu Zaključkom br. U-228/09 od 24.03.2009. godine odbacio kao neurednu. Cijeneći izvedene dokaze, a koje stranke u postupku nisu ni osporavale, a prvenstveno Odluku o izboru najpovoljnije ponude broj 01-7568-01/08 od 19.02. 2009. godine kao i tenderska dokumentacja za ugovore o javnoj nabavci robe putem otvorenog postupka br. 01-7568-TD/08 od 29.12.2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", br. 103/08, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da se navedenim aktima ne sprječava, ograničava ili narušava tržišna konkurencija koja se odnosi na podjelu tržišta ili izvore snabdijevanja u smislu člana 4. stav (1) tačka c) Zakona. Naime, navedenim aktima koji su doneseni na osnovu Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hecegovine i pozitivnih zakonskih propisa koji uređuju tržište lijekova u Bosni i Hercegovini, Zavod ničim nije sprječavao, ograničavao ili narušavao tržišnu konkurenciju odnosno Podnosioca zahtjeva doveo u nepovoljan položaj u odnosu na druge privredne subjekte koji se bave nabavkom i distribucijom lijekova u konkretnom slučaju vakcine protiv gripe. U provedenom postupku svi zainteresovani privredni subjekti koji su se prijavili na raspisani tender imali su iste uslove da se prijave na konkurs i da dostave odgovarajuću dokumentaciju koju je tražio Zavod. Nakon provedene procedure Zavod je donio odluku o izboru najpovoljnije ponude. Međutim, navodi Podnosioca zahtjeva da je Zavod u tenderskoj dokumentaciji tražio da privredni subjekti dostave orginal ili ovjerenu kopiju pozitivnog nalaza Zavoda za kontolu lijekova Federacije BiH za sezonu 2008/2009, je potpuno irelevantan dokaz za nabavku vakcine, i da taj dokument nije mogao biti odlučujući za izbor najpovoljnijeg dobavljača, nisu mogli uticati na donošenje drugačije odluke, jer je ovaj dokument Zavod tražio od svih privrednih subjekata koji se prijave na tender, a ne samo od Podnosioca zahtjeva i time nije povrijedio odredbe člana 4. stav (1) tačka c) Zakona. Da li je takav dokaz Zavod tražio u skaldu sa važećim propisima koji uređuju tržište lijekova, Podnosilac zahtjeva mogao je osporavati u postupku pred Uredom za razmatranje žalbi, a što se iz podataka spisa vidi da je i to učinio. Dakle kako je nesporno utvrđeno da ne postoji zabranjeni sporazum iz člana 4. stav (1) tačka c) Zakona, kada je Zavod donio navedenu Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača, jer Podnosilac zahtjeva nije ničim doveden u nepovoljan položaj u postupku nabavke vakcine u odnosu na druge privredne subjekte, radi čega je odlučeno kao u dispozitivu ovog Rješenja. 5. Troškovi postupka Odluku o troškovima Konkurencijsko vijeće je donijelo na osnovu odredbi člana 105. stav 2. i 3. Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine. Punomoćnik Zavoda advokat Varunek Goran podnio je zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 6.318,00 KM. Konkurencijsko vijeće je odlučilo da prizna samo troškove zastupanja na ročištu u iznosu od 421.00 KM (120 bodova x 3KM sa PDV od 17%), u skladu sa Zakonom o advokaturi Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/02 i 18/05) i Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata ("Službene novine Federacije BiH, broj 22/04). Naime podneseni troškovnik se zasniva na vrijednosti spora u iznosu od 750.000,00 KM tj. na vrijednosti ugovora koji je Zavod zaključio sa Medimpex d.o.o Sarajevo o isporuci vakcina, međutim predmetni ugovor nije bio predmet spora već tenderska dokumentacija o javnoj nabavci i odluka o izboru najpovoljnijeg ponuđača, pa navedeni troškovi nisu priznati. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 30/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. 6. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovoga Rješenja nije dozvoljena žalba. Nezadovoljna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema, odnosno objavljivanja ovoga Rješenja. Broj 01-02-26-036-19-II/09 23. marta 2010. godine Predsjednik Sarajevo Dr. Stjepo Pranjić, s. r. Na temelju članka 42. točka g) Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05, 6/07 i 80/09) a u svezi s člankom 4. stavak (1) točka c) Zakona o konkurenciji, i članka 193. stavak (2) Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02 i 12/04) u postupku pokrenutom na temelju Zahtjeva gospodarskog subjekta Pharma - Maac d.o.o., Bačići bb, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, putem punomoćnika odvjetnika Adnana Bisera, Radićeva 4a, 71000 Sarajevo, protiv Zavoda zdravstvenog osiguranja Županije Sarajevo, Ulica Ložionička br. 2, 71000 Sarajevo, Konkurencijsko vijeće, na 104. sjednici održanoj 23. ožujka 2010. godine, donijelo je slijedeće RJEŠENJE1 1. Odbija se Zahtjev gospodarskog subjekta Pharma - Maac d.o.o, Bačići bb podnesen radi utvrđivanja postojanja zabranjenog sporazuma od strane Zavoda zdravstvenog osiguranja Županije Sarajevo, iz članka 4. stavak (1) točka c) Zakona o konkurenciji, kao neutemeljen. 2. Ocjenjuje se da je Tenderska dokumentacija za ugovor o javnoj nabavci roba-javna nabava putem otvorenog postupka ("Službeni glasnik BiH", broj 103/08) i Odluka o izboru najpovoljnije ponude br. 01-7568-01/08 od 19.02.2009. godine, za nabave vakcine protiv virusa gripe za sezone 2009/2010, 2010/2011 i 2011/2012, donesena od strane Zavoda zdravstvenog osiguranja Županije Sarajevo, sukladno Zakonu o konkurenciji. 3. Obvezuje se gospodarski subjekt Pharma-Maac d.o.o. da Zavodu zdravstvenog osiguranja Županije Sarajevo nadoknadi troškove postupka u iznosu od 421,00 KM. 4. Ovo Rješenje je konačno i bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. OBRAZLOŽENJE Konkurencijsko vijeće je dana 21.10.2009. godine, pod brojem 01-02-26-036-II/09 zaprimilo Zahtjev za pokretanje postupka u smislu članka 28. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik, BiH", br. 48/05, 76/07 i 80/09), (u daljnjem tekstu: Zakon), od strane gospodarskog subjekta Pharma-Maac d.o.o. Bačići bb, 71000 Sarajevo, putem punomoćnika odvjetnika Biser Adnana (u daljnjem tekstu: Podnositelj zahtjeva) protiv Zavoda zdravstvenog osiguranja Županije Sarajevo, Ulica Ložionička br. 2, 71000 Sarajevo ( u daljnjem tekstu: Zavod) zbog sumnje postojanja zabranjenog sporazuma iz članka 4 stavak (1) točka c) Zakona. Zaprimljeni Zahtjev nije bio kompletan u smislu uplate administrativne pristojbe, te je Podnositelju zahtjeva dana 04.11.2009. godine upućen zahtjev br. 01-02-26-036-1-II/09 za uplatu administartivne pristojbe. Zahtjev je dopunjen 19.11.2009. godine dopisom broj: 01-02-26-036-2-II/09, nakon čega je Konkurencijsko vijeće utvrdilo da je isti kompletan i uredan u smislu članka 28. stavak (1) Zakona, te je Podnositelju zahtjeva u smislu članka 28. stavak 3. Zakona, izdalo Potvrdu o prijemu kompletnog i urednog zahtjeva dana 16.12.2009.godine, pod brojem: 01-02-26-0363-II /09. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 1. Pravni okvir predmetnog postupka Konkurencijsko vijeće je tokom postupka primijenilo odredbe Zakona, Odluku o utvrđivanju mjerodavnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", br. 18/06) i Zakon o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", br. 29/02, 12/04 i 88/07). 2. Mjerodavno tržište Mjerodavno tržište, u smislu članka 3. Zakona, te čl. 4. i 5. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) čini tržište određenih proizvoda/usluga koji su predmet obavljanja djelatnosti na određenom zemljopisnom tržištu. Prema odredbi članka 4. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta, mjerodavno tržište proizvoda obuhvata sve proizvode i/ili usluge koje potrošači smatraju međusobno zamjenjivim s obzirom na njihove bitne značajke, kvalitetu, namjenu, cijenu ili način uporabe. Mjerodavno zemljopisno tržište obuhvata cjelokupan ili značajan dio teritorija Bosne i Hercegovine na kojem gospodarski subjekti djeluju u prodaji i/ili kupovini mjerodavnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uvjetima i koji to tržište bitno razlikuju od uvjeta konkurencije na susjednim zemljopisnim tržištima. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je mjerodavno tržište u ovom predmetu tržište javne nabavke vakcina protiv gripe putem otvorenog postupka, tendera, Zavoda zdravstvenog osiguranja na području Županije Sarajevo. 3. Postupak pred Konkurencijskim vijećem Podnositelj zahtjeva u zahtjevu iznosi da je od strane Zavoda u postupku javne nabave vakcine protiv virusa gripe za sezonu 2009/2010 , 2010/2011 i 2011/2012 došlo do narušavanja tržišne konkurencije na mjerodavnom tržištu u smislu članka 4. stavak (1) točka c) Zakona. Podnositelj zahtjeva ističe da je Zavod u kolovozu 2008. godine raspisao tender za nabavu vakcine protiv gripe za tri nastupajuće sezone, te da je nakon završenog postupka kao najpovoljniji ponuđač izabran Podnositelj zahtjeva. Međutim, Zavod je kao uvjet za sklapanje ugovora tražio dostavljanje pozitivnog nalaza o kontroli vakcine za sezonu 2008/2009. Nakon dostavljanja pozitivnog nalaza zaključen je ugovor sa Zavodom. Poslije izvjesnog vremena Zavod je zatražio da Podnositelj zahtjeva preuzme Dopunu izdatog nalaza i potpiše Izjavu kojom preuzima obveze iz dodatnog nalaza, međutim i pored ovih dodatnih aktivnosti na koje je pristao Podnositelj zahtjeva, Zavod raskida trogodišnji ugovor i raspisuje novi tender. Naime, Zavod je dana 29.12.2008. godine raspisao novi tender za javnu nabavu vakcine protiv virusa gripe za sezone 2009/2010, 2010/2011 i 2011/2012 i pod točkom 5.7.c.3 kao sastavni dio tenderske dokumentacije traži " original ili ovjerenu kopija pozitivnog nalaza Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine da je izvršena kontrola lijekova za sezonu 2008/2009". Nadalje Zavod je dana 19.02.2009. godine objavio Odluku br. 01-7568-01/08 o izboru najpovoljnijeg ponuđača, gdje je kao najpovoljniji ponuđač označen gospodarski subjekt Medimpex d.o.o Sarajevo, a ponuda Podnositelja zahtjeva nije ni vrednovana, što je Zavod obrazložio nedostatkom dokaza o pozitivnoj kontroli vakcine za sezonu 2008/2009. tj. da ponuda ne sadrži potrebnu dokumentaciju utvrđenu tenderskom dokumentacijom iz točke 5.7.c.3. Podnositelj zahtjeva je dana 24.02.2009. godine uložio prigovor na navedenu Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača, smatrajući da dokaz o kontroli vakcine koji je dostavio zadovoljava kriterije tenderske dokumentacije. Nadalje ističe da je od strane Zavoda nepravilno ocijenjen priloženi nalaz kao negativan, a to bi značilo hitnu potrebu povlačenja vakcine iz prometa što ovdje nije slučaj, budući da je riječ o vakcini renomiranog proizvođača Sanofi Pasteur iz Francuske. Podnositelj zahtjeva smatra irelevantnim nalaz o kontroli vakcine za prošlu sezonu, kada se nabavlja vakcina za tri Broj 24 – Strana 357 slijedeće sezone, iz razloga što Svjetska zdravstvena organizacija svake godine posebno obavještava sve proizvođače vakcina protiv gripe o tri soja virusa koji su relevantni za nastupajuću sezonu i da se nikada nije desilo da su se ta tri soja virusa ponovila, odnosno da svaka sezona ima svoje aktuelne viruse, te da je time bilo kakva kontrola prethodne sezone kao kvalitativni kriterij ili zahtjev za vakcinu ireleventan. Podnositelj također navodi da je predmetna dopuna nalaza o kontroli vakcine za sezonu 2008/2009. urađena na izričito traženje gospodarskog subjekta Medimpex kao jedinog konkurenta na prošlogodišnjem i ovogodišnjem tenderu. Ovaj prigovor Zavod je odbacio kao neutemeljen. Nakon odbacivanja prigovora Podnositelj zahtjeva uložio je Žalbu Uredu za razmatranje žalbi, koji je također žalbu odbacio kao neurednu jer nije istovremeno upućena i Uredu za razmatranje žalbi i Zavodu. Podnositelj zahtjeva smatra da Zavod ovakvim djelovanjem sprječava i ograničava tržišnu konkurenciju na mjerodavnom tržištu prodaje lijekova jer vrši podjelu tržišta odnosno izvora snabdijevanja, a što je zabranjeno u smislu članka 4. stavak (1) točka c) Zakona. Stoga smatra da je ovakvim postupanjem od strane Zavoda pretrpio i materijalnu štetu i predlaže da se Zavodu izrekne novčana kazna u smislu članka 48. Zakona. Analizirajući zahtjev za pokretanje postupka i dokumentaciju koju je Podnositelj zahtjeva dostavio uz isti, Konkurencijsko vijeće je ocijenilo da nije moguće bez provedenog postupka utvrditi postojanje povreda Zakona na koje Podnositelj zahtjeva ukazuje, te je na sjednici održanoj dana 16.12.2009. godine, sukladno članku 32. stavak (2) Zakona donijelo Zaključak o pokretanju postupka broj: 01-02-26-036-4-/09. Sukladno članku 33. Zakona, Konkurencijsko vijeće je primjerak navedenog Zaključka o pokretanju postupka dana, 22.12.2009.godine pod brojem 01-02-26-036--II/09 i zahtjev dostavilo na odgovor Zavodu. Zavod je dana 08.01.2010. godine Konkurencijskom vijeću pod brojem 01-02-26-036-10-II/09 dostavio odgovor na Zaključak o pokretanju postupka u kome ističe slijedeće: Zavod je poštujući principe jednakog tretmana i nediskriminacije, sukladno odredbama Zakona o javnim nabavama BiH ("Službeni glasnik BiH", br.49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09) proveo postupak javne nabavke vakcina protiv virusa gripe za sezone 2009/2010, 2010/2011 i 2011/2012, za potrebe osiguranika Županije Sarajevo. Suglasno odredbi članka 26. stavak 2. točka e) Zakona o javnim nabavama BiH, Zavod je kao ugovorni organ od svih potencijalnih ponuđača u modelu standardne tenderske dokumentacije zahtijevao da isti dostave original ili ovjerenu kopiju pozitivnog nalaza Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine da je izvršena kontrola vakcine za sezonu 2008/2009. U svome odgovoru Zavod nadalje navodi je proveo proceduru javne nabave poštujući i pozitivne zakonske propise koji uređuju tržište lijekova, a prije svega: – Zakon o lijekovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.51/01, 29/05) – Naredba o načinu i uvjetima vršenja redovne kontrole svake serije uvezenog lijeka i ljekovite supstance u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/06) – Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 58/08) – Pravilnik o načinu kontrole kvalitete lijeka ("Službeni glasnik BiH" br.97/09) Zavod dalje ističe da navedeni propisi precizno reguliraju procedure stavljanja lijeka u promet, tako što se svaka serija uvezenog lijeka podvrgava kontroli kvalitete koju obavlja Kontrolna laboratorija Agencije za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine, što je regulirano člankom 79 točka c) Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima, te člankom 7 Pravilnika o načinu kontrole kvalitete lijeka. Člankom 7 točka 1) i 2) Pravilnika o načinu kontrole kvalitete lijeka, regulirano je da veletrgovac ili uvoznik lijeka dostavlja zahtjev za kontrolu svake Broj 24 – Strana 358 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH serije uvezenog lijeka uz koji dostavlja i certifikat analize proizvođača za navedenu seriju sa svim propisanim parametrima. Ovo ne znači automatski i izdavanje pozitivnog nalaza, bez obzira o kakvom se renomiranom proizvođaču radi, jer Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine provodi kontrolu sukladno članku 8, 9 i 10 Pravilnika o načinu kontrole kvalitete lijeka na bazi koje tek izdaje nalaz o izvršenoj kontroli. Ova kontrola obuhvaća i provjeru podataka na vanjskom i unutrašnjem pakovanju. Kada podaci na vajnskom i unutrašnjem pakovanju nisu sukladni članku 71. Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima Bosne i Hercegovine, Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine o tom nalazu izvještava sve nadležne inspektore i veletrgovce, koji tu seriju ne smiju staviti u promet. U svom odgovoru Zavod dalje navodi da je činjenica da je Sanofi Pasteur renomirani proizvođač vakcina, ali to ne znači da ne moraju biti ispoštovane sve zakonske odredbe u svezi stavljanja lijeka u promet, što znači provjeru kvalitete uvezene serije od ovlaštene institucije, ali i provjeru unutrašnjeg i vanjskog pakovanja, s obzirom da Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima Bosne i Hercegovine u članku 71 precizno definira označavanje lijekova koji se stavljaju u promet. Serija lijeka kod koje unutrašnje i vanjsko pakovanje nisu sukladni spomenutom članku 71, odnosno sukladno članku 47 i 49 Zakona o lijekovima Federacije Bosne i Hercegovine, ne smiju se staviti u promet. Ponuđač Pharma-Maac je znao za ove uvjete koji su definirani u tenderskoj dokumentaciji i mogao je već u fazi otkupa tenderske dokumentacije, a sukladno odredbama zakona o javnim nabavkama, tražiti zaštitu svojih prava. Zavod dalje ističe da mu je apsolutno poznato da se vakcina proizvodi za svaku sezonu sukladno sojevima virusa koje daje Svjetska zdravstvena organizacija za svaku sezonu, ali da je pozitivan nalaz kontrole za prethodnu sezonu tražen kao potvrda boniteta ponuđača, a sukladno ovlaštenjima iz članka 26 Zakona o javnim nabavama, i da je u prethodnom periodu prometovao lijek sukladno važećim propisima, te da će pri isporuci slijedeće serije moći ispoštovati, tenderskom dokumentacijom traženu izjavu da će obezbijediti pozitivan nalaz o izvršenoj kontroli vakcine za tekuću sezonu. Dalje se navodi, da je nesporna činjenica da se vakcinom Vaxigrip proizvođača Sanofi Pateur prometuje već više godina, a da istovremeno proizvođač nije prilagodio prizvodnju ovog lijeka gore navedenim odredbama važećih propisa koji reguliraju stavljanje lijeka u promet na području Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno sada jedinstvenog tržišta Bosne i Hercegovine. Također, ponuđač iako je imao nalaz na kojem je navedeno da nisu ispoštovane sve odredbe Zakona o lijekovima nije poduzeo ništa na otklanjanju tih nedostataka u svrhu dobivanja pozitivnog nalaza. Zavod na kraju svoga odgovora ističe da je dosljedno provodio zakonske propise i da nije iz tržišne konkurencije isključivao određene distributere niti favorizirao druge, niti je imao za cilj ograničavanje i kontrolu tržišta. Također smatra da ne postoji bilo kakvo nepravedno oštećenje Podnositelja zahtjeva kao i kršenje Zakona o konkurenciji koje prouzrokuje novčano kažnjavanje sukladno članku 48 Zakona. U daljnjem toku postupka , obzirom da se radi o predmetu sa suprotnim interesima, Konkurencijsko vijeće je održalo usmenu raspravu sukladno članku 39. Zakona. Usmena rasprava je održana dana 26.01.2010. godine u prostorijama Konkurencijskog vijeće, a i ispred Pharma-Maac je prisustvovao punomoćnik, odvjetnik Adnan Biser i direktor Pharma-Maac Aleksandar Krunić, a ispred Zavoda prisustvovali su punomoćnici, odvjetnik Goran Varunek i uposlenici Safeta Borovac i Nedim Tvrtković. Tokom usmene rasprave Podnositelj zahtjeva se izjasnio da u cijelosti ostaje kod zahtjeva za pokretanje postupka, s tim da se precizno izjasnio da je pri postupku javne nabave vakcine protiv virusa gripe došlo do nedozvoljenog konkurencijskog djelovanja Ponedjeljak, 26.4.2010. od strane Zavoda u smislu članka 4. stavak (1) pod c) Zakona, te da ostaje kod svojih dosadašnjih iskaza i dokaza datih u postupku. Predstavnici Zavoda su tokom usmene rasprave ponovili da ostaju kod svojih navoda datih u odgovoru na Zaključak, te da je Zavod djelovao sukladno važećim Zakonima, te da nije narušio tržišnu konkurenciju u smislu članka 4. stavak (1) pod c) Zakona. 4.Ocjena dokaza U postupku utvrđivanja postojana zabranjenog sporazuma iz članka 4. stavak (1) točka c) Zakona Konkurencijsko vijeće je u postupku koji je prethodio donošenju rješenja na nesporan način utvrdilo slijedeće činjenice: – da je Zavod je dana 29.12.2008.godine raspisao tender za javnu nabavu vakcina protiv virusa gripe za sezone 2009/2010, 2010/2011 i 2011/2012. Kao sastavni dio tenderske dokumentacije pod točkom 5.7. c. točka 3) traženo je da ponuđači dostave "original ili ovjerenu kopiju pozitivnog nalaza Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine da je izvršena kontrola vakcine za sezonu 2008/2009". – da su se na tender javila dva ponuđača i to Pharma-Maac i Medimpex d.o.o. Sarajevo. – da je nakon provedenog postupka kao najpovoljniji ponuđač izabran gospodarski subjekt Medimpex d.o.o. Sarajevo, a da je gospodarski subjekt Pharma-Maac sa svojom ponudom odbijen kao nekvalificiran obzirom da ista nije sadržavala potrebnu dokumentaciju utvrđenu tenderskom dokumentacijom. – da je dana 19.02.2009. godine Zavod donio Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača, na koju je je Podnositelj zahtjeva dana 24.02. 2009. godine uložio Prigovor, smatrajući da je njegova ponuda sadržavala svu potrebnu dokumentaciju, odnosno, da je sadržavala pozitivan nalaz o kontroli vakcine protiv gripe za sezonu 2008/2009. – da je dana 03.03.2009. godine Zavod donio Odluku kojom se prigovor Podnositelja zahtjeva odbija kao neutemeljen. – da je Podnositelj zahtjeva dana 09.03.2009. godine podnio žalbu protiv Odluke Zavoda o izboru najpovoljnijeg ponuđača Uredu za razmatranje žalbi, koji je navedenu žalbu Zaključkom br. U-228/09 od 24.03.2009. godine odbacio kao neurednu. Cijeneći izvedene dokaze, a koje stranke u postupku nisu ni osporavale, a prvenstveno Odluku o izboru najpovoljnije ponude broj 01-7568-01/08 od 19.02. 2009. godine kao i tenderska dokumentacja za ugovore o javnoj nabavci robe putem otvorenog postupka br: 01-7568-TD/08 od 29.12.2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", br. 103/08, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da se navedenim aktima ne sprječava, ograničava ili narušava tržišna konkurencija koja se odnosi na podjelu tržišta ili izvore snabdijevanja u smislu članka 4. stavak (1) točka c) Zakona. Naime, navedenim aktima koji su doneseni na temelju Zakona o javnim nabavama Bosne i Hecegovine i pozitivnih zakonskih propisa koji uređuju tržište lijekova u Bosni i Hercegovini, Zavod ničim nije sprečavao, ograničavao ili narušavao tržišnu konkurenciju odnosno Podnositelja zahtjeva doveo u nepovoljan položaj u odnosu na druge gospodarske subjekte koji se bave nabavom i distribucijom lijekova u konkretnom slučaju vakcine protiv gripe. U provedenom postupku svi zainteresirani gospodarski subjekti koji su se prijavili na raspisani tender imali su iste uvjete da se prijave na konkurs i da dostave odgovarajuću dokumentaciju koju je tražio Zavod. Nakon provedene procedure Zavod je donio odluku o izboru najpovoljnije ponude. Međutim, navodi Podnositelja zahtjeva da je Zavod u tenderskoj dokumentaciji tražio da gospodarski subjekti dostave orginal ili ovjerenu kopiju pozitivnog nalaza Zavoda za kontolu lijekova Federacije BiH za sezonu 2008/2009, je potpuno irelevantan dokaz za nabavu vakcine, i da taj dokument nije mogao biti odlučujući za izbor najpovoljnijeg dobavljača, nisu mogli uticati na donošenje drugačije odluke, jer je ovaj dokument Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Zavod tražio od svih gospodarskih subjekata koji se prijave na tender, a ne samo od Podnositelja zahtjeva i time nije povrijedio odredbe članka 4. stavak (1) točka c) Zakona. Da li je takav dokaz Zavod tražio sukladno važećim propisima koji uređuju tržište lijekova, Podnositelj zahtjeva mogao je osporavati u postupku pred Uredom za razmatranje žalbi, a što se iz podataka spisa vidi da je i to učinio. Dakle kako je nesporno utvrđeno da ne postoji zabranjeni sporazum iz članka 4. stavak (1) točka c) Zakona, kada je Zavod donio navedenu Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača, jer Podnositelj zahtjeva nije ničim doveden u nepovoljan položaj u postupku nabave vakcine u odnosu na druge gospodarske subjekte, radi čega je odlučeno kao u izreci ovog Rješenja. 5.Troškovi postupka Odluku o troškovima Konkurencijsko vijeće je donijelo na temelju odredbi članka 105. stavak 2. i 3. Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine. Punomoćnik Zavoda odvjetnik Varunek Goran podnio je zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 6.318,00 KM. Konkurencijsko vijeće je odlučilo da prizna samo troškove zastupanja na ročištu u iznosu od 421.00 KM (120 bodova x 3KM sa PDV od 17%), sukladno Zakonu o odvjetništvu Federacije BiH ("Službene novine F ederacije BiH", br. 40/02 i 18/05) i Pristojbom o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika ("Službene novine Federacije BiH, broj 22/04). Naime podneseni troškovnik se temelji na vrijednosti spora u iznosu od 750.000,00 KM tj. na vrijednosti ugovora koji je Zavod zaključio sa Medimpex d.o.o Sarajevo o isporuci vakcina, međutim predmetni ugovor nije bio predmet spora već tenderska dokumentacija o javnoj nabavi i odluka o izboru najpovoljnijeg ponuđača, pa navedeni troškovi nisu priznati. 6. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovoga Rješenja nije dozvoljen priziv. Nezadovoljna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema, odnosno objavljivanja ovoga Rješenja. Broj 01-02-26-036-19-II/09 23. ožujka 2010. godine Predsjednik Sarajevo Dr. Stjepo Pranjić, v. r. Na osnovu člana 42. tačka g) Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05, 76/07 i 80/09) a u vezi s članom 4. stav (1) tačke c) Zakona o konkurenciji, i člana 193. stav (2) Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02 i 12/04) u postupku pokrenutom na osnovu Zahtjeva privrednog subjekta Pharma - Maac d.o.o., Bačići bb, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, putem punomoćnika advokata Adnana Bisera, Radićeva 4a, 71000 Sarajevo, protiv Zavoda zdravstvenog osigurawa Kantona Sarajevo, Ulica Ložionička br. 2, 71000 Sarajevo, Konkurencijski savjet, na 104. sjednici održanoj 23. marta 2010. godine, donijelo je sljedeće RJEŠEWE1 1. Odbija se Zahtjev privrednog subjekta Pharma - Maac d.o.o, Bačići bb podnesen radi utvrđivawa postojawa zabranjenog sporazuma od strane Zavoda zdravstvenog osigurawa Kantona Sarajevo, iz člana 4. stav (1) tačke c) Zakona o konkurenciji, kao neosnovan. 2. Ocjenjuje se da je Tenderska dokumentacija za ugovor o javnoj nabavci roba-javna nabavka putem otvorenog postupka ("Službeni glasnik BiH", broj 103/08) i Odluka o izboru najpovoqnije ponude br.01-7568-01/08 od 19.02.2009. godine, za nabavke vakcine protiv virusa gripe za sezone 2009/2010, 2010/2011 i 2011/2012, donesena od strane Zavoda zdravstvenog osigurawa Kantona Sarajevo, u skladu sa Zakonom o konkurenciji. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 30/10 Broj 24 – Strana 359 3. Obavezuje se privredni subjekt Pharma-Maac d.o.o. da Zavodu zdravstvenog osigurawa Kanton Sarajevo nadoknadi troškove postupka u iznosu od 421,00 KM. 4. Ovo Rješenje je konačno i biće objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. OBRAZLOŽEWE Konkurencijski savjet je dana 21.10.2009. godine, pod brojem 01-02-26-036-II/09 zaprimio Zahtjev za pokretanje postupka u smislu člana 28. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik, BiH", br. 48/05, 76/07 i 80/09), (u daqnjem tekstu: Zakon), od strane privrednog subjekta Pharma-Maac d.o.o. Bačići bb, 71000 Sarajevo, putem punomoćnika advokata Biser Adnana (u daqnjem tekstu: Podnosilac zahtjeva) protiv Zavoda zdravstvenog osigurawa Kantona Sarajevo, Ulica Ložionička br. 2, 71000 Sarajevo (u daqnjem tekstu: Zavod) zbog sumnje postojawa zabranjenog sporazuma iz člana 4 stav (1) tačka c) Zakona. Zaprimljeni Zahtjev nije bio kompletan u smislu uplate administrativne takse, te je Podnosiocu zahtjeva dana 04.11.2009. godine upućen zahtjev br. 01-02-26-036-1-II/09 za uplatu administartivne takse. Zahtjev je dopunjen 19.11.2009. godine dopisom broj 01-02-26-036-2-II/09, nakon čega je Konkurencijski savjet utvrdio da je isti kompletan i uredan u smislu člana 28. stav (1) Zakona, te je Podnosiocu zahtjeva u smislu člana 28. stav 3. Zakona, izdalo Potvrdu o prijemu kompletnog i urednog zahtjeva dana 16.12.2009. godine, pod brojem 01-02-26-036-3-II /09. 1. Pravni okvir predmetnog postupka Konkurencijski savjet je tokom postupka primijenio odredbe Zakona, Odluku o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", br. 18/06) i Zakon o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", br. 29/02, 12/04 i 88/07). 2. Relevantno tržište Relevantno tržište, u smislu člana 3. Zakona, te čl. 4. i 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) čini tržište određenih proizvoda/usluga koji su predmet obavljanja djelatnosti na određenom geografskom tržištu. Prema odredbi člana 4. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, relevantno tržište proizvoda obuhvata sve proizvode i/ili usluge koje potrošači smatraju međusobno zamjewivim s obzirom na wihove bitne karakteristike, kvalitet, namjenu, cijenu ili način upotrebe. Relevantno geografsko tržište obuhvata cjelokupnu ili značajan dio teritorije Bosne i Hercegovine na kojoj privredni subjekti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoqno ujednačenim uslovima i koji to tržište bitno razlikuju od uslova konkurencije na susjednim geografskim tržištima. Konkurencijski savjet je utvrdio da je relevantno tržište u ovom predmetu tržište javne nabavke vakcina protiv gripe putem otvorenog postupka, tendera, Zavoda zdravstvenog osigurawa na području Kantona Sarajevo. 3. Postupak pred Konkurencijskim savjetom Podnosilac zahtjeva u zahtjevu iznosi da je od strane Zavoda u postupku javne nabavke vakcine protiv virusa gripe za sezonu 2009/2010 , 2010/2011 i 2011/2012 došlo do narušavawa tržišne konkurencije na relevantnom tržištu u smislu člana 4. stav (1) tačka c) Zakona. Podnosilac zahtjeva ističe da je Zavod u avgustu 2008. godine raspisao tender za nabavku vakcine protiv gripe za tri nastupajuće sezone, te da je nakon završenog postupka kao najpovoqniji ponuđač izabran Podnosilac zahtjeva. Međutim, Zavod je kao uslov za sklapanje ugovora tražio dostavljanje pozitivnog nalaza o kontroli vakcine za sezonu 2008/2009. Broj 24 – Strana 360 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Nakon dostavljanja pozitivnog nalaza zakqučen je ugovor sa Zavodom. Poslije izvjesnog vremena Zavod je zatražio da Podnosilac zahtjeva preuzme Dopunu izdatog nalaza i potpiše Izjavu kojom preuzima obaveze iz dodatnog nalaza, međutim i pored ovih dodatnih aktivnosti na koje je pristao Podnosilac zahtjeva, Zavod raskida trogodišwi ugovor i raspisuje novi tender. Naime, Zavod je dana 29.12.2008. godine raspisao novi tender za javnu nabavku vakcine protiv virusa gripe za sezone 2009/2010, 2010/2011 i 2011/2012 i pod tačkom 5.7.c.3 kao sastavni dio tenderske dokumentacije traži " original ili ovjerenu kopija pozitivnog nalaza Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine da je izvršena kontrola lijekova za sezonu 2008/2009". Nadalje Zavod je dana 19.02.2009. godine objavio Odluku br. 01-7568-01/08 o izboru najpovoqnijeg ponuđača, gdje je kao najpovoqniji ponuđač označen privredni subjekt Medimpex d.o.o Sarajevo, a ponuda Podnosioca zahtjeva nije ni vrednovana, što je Zavod obrazložio nedostatkom dokaza o pozitivnoj kontroli vakcine za sezonu 2008/2009. tj. da ponuda ne sadrži potrebnu dokumentaciju utvrđenu tenderskom dokumentacijom iz tačke 5.7.c.3. Podnosilac zahtjeva je dana 24.02.2009. godine uložio prigovor na navedenu Odluku o izboru najpovoqnijeg ponuđača, smatrajući da dokaz o kontroli vakcine koji je dostavio zadovoljava kriterijume tenderske dokumentacije. Nadalje ističe da je od strane Zavoda nepravilno ocijenjen priloženi nalaz kao negativan, a to bi značilo hitnu potrebu povlačewa vakcine iz prometa što ovdje nije slučaj, budući da je riječ o vakcini renomiranog proizvođača Sanofi Pasteur iz Francuske. Podnosilac zahtjeva smatra irelevantnim nalaz o kontroli vakcine za prošlu sezonu, kada se nabavlja vakcina za tri slijedeće sezone, iz razloga što Svjetska zdravstvena organizacija svake godine posebno obavještava sve proizvođače vakcina protiv gripe o tri soja virusa koji su relevantni za nastupajuću sezonu i da se nikada nije desilo da su se ta tri soja virusa ponovila, odnosno da svaka sezona ima svoje aktuelne viruse, te da je time bilo kakva kontrola prethodne sezone kao kvalitativni kriterijum ili zahtjev za vakcinu ireleventan. Podnosilac takođe navodi da je predmetna dopuna nalaza o kontroli vakcine za sezonu 2008/2009. urađena na izričito traženje privrednog subjekta Medimpex kao jedinog konkurenta na prošlogodišnjem i ovogodišnjem tenderu. Ovaj prigovor Zavod je odbacio kao neosnovan. Nakon odbacivawa prigovora Podnosilac zahtjeva uložio je Žalbu Kancelariji za razmatranje žalbi, koji je takođe žalbu odbacio kao neurednu jer nije istovremeno upućena i Kancelariji za razmatranje žalbi i Zavodu. Podnosilac zahtjeva smatra da Zavod ovakvim djelovanjem sprječava i ograničava tržišnu konkurenciju na relevantnom tržištu prodaje lijekova jer vrši podjelu tržišta odnosno izvora snabdijevawa, a što je zabranjeno u smislu člana 4. stav (1) tačka c) Zakona. Stoga smatra da je ovakvim postupanjem od strane Zavoda pretrpio i materijalnu štetu i predlaže da se Zavodu izrekne novčana kazna u smislu člana 48. Zakona. Analizirajući zahtjev za pokretanje postupka i dokumentaciju koju je Podnosilac zahtjeva dostavio uz isti, Konkurencijski savjet je ocijenio da nije moguće bez provedenog postupka utvrditi postojanje povreda Zakona na koje Podnosilac zahtjeva ukazuje, te je na sjednici održanoj dana 16.12.2009. godine, u skladu sa članom 32. stav (2) Zakona donijelo Zakqučak o pokretanju postupka broj 01-02-26-0364-/09. U skladu sa članom 33. Zakona, Konkurencijski savjet je primjerak navedenog Zakqučka o pokretanju postupka dana, 22.12.2009.godine pod brojem 01-02-26-036-II/09 i zahtjev dostavilo na odgovor Zavodu. Zavod je dana 08.01.2010. godine Konkurencijskom savjetu pod brojem 01-02-26-036-10-II/09 dostavio odgovor na Zakqučak o pokretanju postupka u kome ističe sljedeće: Ponedjeljak, 26.4.2010. Zavod je poštujući principe jednakog tretmana i nediskriminacije, u skladu sa odredbama Zakona o javnim nabavkama BiH ("Službeni glasnik BiH", br.49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06 i 12/09) proveo postupak javne nabavke vakcina protiv virusa gripe za sezone 2009/2010, 2010/2011 i 2011/2012, za potrebe osiguranika Kantona Sarajevo. Saglasno odredbi člana 26. stav 2. tačka e) Zakona o javnim nabavkama BiH, Zavod je kao ugovorni organ od svih potencijalnih ponuđača u modelu standardne tenderske dokumentacije zahtijevao da isti dostave original ili ovjerenu kopiju pozitivnog nalaza Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine da je izvršena kontrola vakcine za sezonu 2008/2009. U svome odgovoru Zavod nadalje navodi je proveo proceduru javne nabavke poštujući i pozitivne zakonske propise koji uređuju tržište lijekova, a prije svega: – Zakon o lijekovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.51/01, 29/05) – Naredba o načinu i uslovima vršewa redovne kontrole svake serije uvezenog lijeka i ljekovite supstance u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.29/06) – Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 58/08) – Pravilnik o načinu kontrole kvaliteta lijeka ("Službeni glasnik BiH", br.97/09) Zavod dalje ističe da navedeni propisi precizno regulišu procedure stavljanja lijeka u promet, tako što se svaka serija uvezenog lijeka podvrgava kontroli kvaliteta koju obavlja Kontrolna laboratorija Agencije za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine, što je regulisano članom 79 tačka c) Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima, te članom 7 Pravilnika o načinu kontrole kvaliteta lijeka. Članom 7 tačka 1) i 2) Pravilnika o načinu kontrole kvaliteta lijeka, regulisano je da veletrgovac ili uvoznik lijeka dostavlja zahtjev za kontrolu svake serije uvezenog lijeka uz koji dostavlja i certifikat analize proizvođača za navedenu seriju sa svim propisanim parametrima. Ovo ne znači automatski i izdavanje pozitivnog nalaza, bez obzira o kakvom se renomiranom proizvođaču radi, jer Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine provodi kontrolu u skladu sa članom 8, 9 i 10 Pravilnika o načinu kontrole kvaliteta lijeka na bazi koje tek izdaje nalaz o izvršenoj kontroli. Ova kontrola obuhvaća i provjeru podataka na vawskom i unutrašnjem pakovanju. Kada podaci na vajnskom i unutrašnjem pakovanju nisu u skladu sa članom 71. Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima Bosne i Hercegovine, Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine o tom nalazu izvještava sve nadležne inspektore i veletrgovce, koji tu seriju ne smiju staviti u promet. U svom odgovoru Zavod dalje navodi da je činjenica da je Sanofi Pasteur renomirani proizvođač vakcina, ali to ne znači da ne moraju biti ispoštovane sve zakonske odredbe u vezi stavljanja lijeka u promet, što znači provjeru kvaliteta uvezene serije od ovlaštene institucije, ali i provjeru unutrašnjeg i vawskog pakovawa, s obzirom da Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima Bosne i Hercegovine u članu 71. precizno definiše označavanje lijekova koji se stavljaju u promet. Serija lijeka kod koje unutrašnje i vawsko pakovanje nisu u skladu sa pomenutim članom 71, odnosno u skladu sa članom 47. i 49. Zakona o lijekovima Federacije Bosne i Hercegovine, ne smiju se staviti u promet. Ponuđač Pharma-Maac je znao za ove uslove koji su definisani u tenderskoj dokumentaciji i mogao je već u fazi otkupa tenderske dokumentacije, a u skladu sa odredbama zakona o javnim nabavkama, tražiti zaštitu svojih prava. Zavod dalje ističe da mu je apsolutno poznato da se vakcina proizvodi za svaku sezonu u skladu sa sojevima virusa koje daje Svjetska zdravstvena organizacija za svaku sezonu, ali da je pozitivan nalaz kontrole za prethodnu sezonu tražen kao Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH potvrda boniteta ponuđača, a u skladu sa ovlaštewima iz člana 26. Zakona o javnim nabavkama, i da je u prethodnom periodu prometovao lijek u skladu sa važećim propisima, te da će pri isporuci slijedeće serije moći ispoštovati, tenderskom dokumentacijom traženu izjavu da će obezbjediti pozitivan nalaz o izvršenoj kontroli vakcine za tekuću sezonu. Dalje se navodi, da je nesporna činjenica da se vakcinom Vaxigrip proizvođača Sanofi Pateur prometuje već više godina, a da istovremeno proizvođač nije prilagodio prizvodnju ovog lijeka gore navedenim odredbama važećih propisa koji regulišu stavljanje lijeka u promet na području Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno sada jedinstvenog tržišta Bosne i Hercegovine. Također, ponuđač iako je imao nalaz na kojem je navedeno da nisu ispoštovane sve odredbe Zakona o lijekovima nije poduzeo ništa na otklawanju tih nedostataka u svrhu dobivawa pozitivnog nalaza. Zavod na kraju svoga odgovora ističe da je dosljedno provodio zakonske propise i da nije iz tržišne konkurencije iskqučivao određene distributere niti favorizirao druge, niti je imao za ciq ograničavanje i kontrolu tržišta. Također smatra da ne postoji bilo kakvo nepravedno oštećenje Podnosioca zahtjeva kao i kršenje Zakona o konkurenciji koje prouzrokuje novčano kažwavanje u skladu sa članom 48 Zakona. U daljem toku postupka, obzirom da se radi o predmetu sa suprotnim interesima, Konkurencijski savjet je održao usmenu raspravu u skladu sa članom 39. Zakona. Usmena rasprava je održana dana 26.01.2010. godine u prostorijama Konkurencijskog savjeta, a i ispred Pharma-Maac je prisustvovao punomoćnik, advokat Adnan Biser i direktor Pharma-Maac Aleksandar Krunić, a ispred Zavoda prisustvovali su punomoćnici, advokat Goran Varunek i zaposlenici Safeta Borovac i Nedim Tvrtković. Tokom usmene rasprave Podnosilac zahtjeva se izjasnio da u cijelosti ostaje kod zahtjeva za pokretanje postupka, s tim da se precizno izjasnio da je pri postupku javne nabavke vakcine protiv virusa gripe došlo do nedozvoljenog konkurencijskog djelovawa od strane Zavoda u smislu člana 4. stav (1) pod c) Zakona, te da ostaje kod svojih dosadašwih iskaza i dokaza datih u postupku. Predstavnici Zavoda su tokom usmene rasprave ponovili da ostaju kod svojih navoda datih u odgovoru na Zakqučak, te da je Zavod djelovao u skladu sa važećim Zakonima, te da nije narušio tržišnu konkurenciju u smislu člana 4. stav (1) pod c) Zakona. 4. Ocjena dokaza U postupku utvrđivawa postojana zabranjenog sporazuma iz člana 4. stav (1) tačka c) Zakona Konkurencijski savjet je u postupku koji je prethodio donošenju rješewa na nesporan način utvrdilo slijedeće činjenice: – da je Zavod je dana 29.12.2008.godine raspisao tender za javnu nabavku vakcina protiv virusa gripe za sezone 2009/2010, 2010/2011 i 2011/2012. Kao sastavni dio tenderske dokumentacije pod tačkom 5.7. c. tačka 3) traženo je da ponuđači dostave "original ili ovjerenu kopiju pozitivnog nalaza Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine da je izvršena kontrola vakcine za sezonu 2008/2009". – da su se na tender javila dva ponuđača i to Pharma-Maac i Medimpex d.o.o. Sarajevo. – da je nakon provedenog postupka kao najpovoqniji ponuđač izabran privredni subjekt Medimpex d.o.o. Sarajevo, a da je privredni subjekt Pharma-Maac sa svojom ponudom odbijen kao nekvalifikovan obzirom da ista nije sadržavala potrebnu dokumentaciju utvrđenu tenderskom dokumentacijom. – da je dana 19.02.2009. godine Zavod donio Odluku o izboru najpovoqnijeg ponuđača, na koju je je Podnosilac zahtjeva dana 24.02. 2009. godine uložio Broj 24 – Strana 361 Prigovor, smatrajući da je njegova ponuda sadržavala svu potrebnu dokumentaciju, odnosno, da je sadržavala pozitivan nalaz o kontroli vakcine protiv gripe za sezonu 2008/2009. – da je dana 03.03.2009. godine Zavod donio Odluku kojom se prigovor Podnosioca zahtjeva odbija kao neosnovan. – da je Podnosilac zahtjeva dana 09.03.2009. godine podnio žalbu protiv Odluke Zavoda o izboru najpovoqnijeg ponuđača Uredu za razmatranje žalbi, koji je navedenu žalbu Zakqučkom br. U-228/09 od 24.03.2009. godine odbacio kao neurednu. Cijeneći izvedene dokaze, a koje stranke u postupku nisu ni osporavale, a prvenstveno Odluku o izboru najpovoqnije ponude broj 01-7568-01/08 od 19.02. 2009. godine kao i tenderska dokumentacja za ugovore o javnoj nabavci robe putem otvorenog postupka br. 01-7568-TD/08 od 29.12.2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", br. 103/08, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da se navedenim aktima ne sprečava, ograničava ili narušava tržišna konkurencija koja se odnosi na podjelu tržišta ili izvore snabdijevawa u smislu člana 4. stav (1) tačka c) Zakona. Naime, navedenim aktima koji su doneseni na osnovu Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hecegovine i pozitivnih zakonskih propisa koji uređuju tržište lijekova u Bosni i Hercegovini, Zavod ničim nije sprječavao, ograničavao ili narušavao tržišnu konkurenciju odnosno Podnosioca zahtjeva doveo u nepovoljan položaj u odnosu na druge privredne subjekte koji se bave nabavkom i distribucijom lijekova u konkretnom slučaju vakcine protiv gripe. U provedenom postupku svi zainteresovani privredni subjekti koji su se prijavili na raspisani tender imali su iste uslove da se prijave na konkurs i da dostave odgovarajuću dokumentaciju koju je tražio Zavod. Nakon provedene procedure Zavod je donio odluku o izboru najpovoqnije ponude. Međutim, navodi Podnosioca zahtjeva da je Zavod u tenderskoj dokumentaciji tražio da privredni subjekti dostave orginal ili ovjerenu kopiju pozitivnog nalaza Zavoda za kontolu lijekova Federacije BiH za sezonu 2008/2009, je potpuno irelevantan dokaz za nabavku vakcine, i da taj dokument nije mogao biti odlučujući za izbor najpovoqnijeg dobavljača, nisu mogli uticati na donošenje drugačije odluke, jer je ovaj dokument Zavod tražio od svih privrednih subjekata koji se prijave na tender, a ne samo od Podnosioca zahtjeva i time nije povrijedio odredbe člana 4. stav (1) tačka c) Zakona. Da li je takav dokaz Zavod tražio u skaldu sa važećim propisima koji uređuju tržište lijekova, Podnosilac zahtjeva mogao je osporavati u postupku pred Uredom za razmatranje žalbi, a što se iz podataka spisa vidi da je i to učinio. Dakle kako je nesporno utvrđeno da ne postoji zabranjeni sporazum iz člana 4. stav (1) tačka c) Zakona, kada je Zavod donio navedenu Odluku o izboru najpovoqnijeg ponuđača, jer Podnosilac zahtjeva nije ničim doveden u nepovoljan položaj u postupku nabavke vakcine u odnosu na druge privredne subjekte, radi čega je odlučeno kao u dispozitivu ovog Rješewa. 5. Troškovi postupka Odluku o troškovima Konkurencijski savjet je donio na osnovu odredbi člana 105. stav 2. i 3. Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine. Punomoćnik Zavoda advokat Varunek Goran podnio je zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 6.318,00 KM. Konkurencijski savjet je odlučio da prizna samo troškove zastupawa na ročištu u iznosu od 421.00 KM (120 bodova x 3KM sa PDV od 17%), u skladu sa Zakonom o advokaturi Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/02 i 18/05) i Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata ("Službene novine Federacije BiH, broj 22/04). Naime podneseni troškovnik se zasniva na vrijednosti spora u iznosu od 750.000,00 KM tj. na vrijednosti ugovora koji je Zavod zakqučio sa Medimpex d.o.o Sarajevo o isporuci vakcina, Broj 24 – Strana 362 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH međutim predmetni ugovor nije bio predmet spora već tenderska dokumentacija o javnoj nabavci i odluka o izboru najpovoqnijeg ponuđača, pa navedeni troškovi nisu priznati. 6. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovoga Rješewa nije dozvoljena žalba. Nezadovoqna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema, odnosno objavqivawa ovoga Rješewa. Broj 01-02-26-036-19-II/09 23. marta 2010. godine Sarajevo Predsjednik Dr Stjepo Prawić, s. r. Na osnovu člana 25. stav (1) tačka e), člana 42. stav (1) tačka d), a u vezi sa čl. 12., 14., 16., 17. i 18. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05, 76/07 i 80/09) u postupku pokrenutom po Zaključku o pokretanju postupka po službenoj dužnosti za ocjenu koncentracije između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Banja Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Banja Luka i privrednih subjekata "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, Ljeskovica bb, Žepče i Proizvodno, transportno i trgovinsko društvo "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, Goliješnica bb, Žepče, broj 01-05-26-033-1-II/09 od dana 21. oktobra 2009. godine, Konkurencijsko vijeće na 104. (stotinučetvrtoj) sjednici održanoj 23 marta 2010. godine, je donijelo RJEŠENJE1 1. Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija na tržištu trgovine na malo motornim gorivima i mazivima u Bosni i Hercegovini, koja je nastala stjecanjem kontrole od strane privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Banja Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Banja Luka, nad dijelom privrednog subjekta "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, Ljeskovica bb, Žepče, kupovinom četiri benzinske pumpe, i to: "Kaonik", Kaonik bb, Busovača; "Brijesnica", Brijesnica Velika bb, Doboj Istok; "Ormanica", Ormanica bb, Gradačac i "Solina-Tuzla", Solina bb, Tuzla, i dijelom privrednog subjekta Proizvodno, transportno i trgovinsko društvo "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, kupovinom četiri benzinske pumpe i to: "Bukvik", Bukvik Gornji bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; "Jabučik", Dubrave bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; "Cerovac-Tešanj", Cerovac bb, Tešanj i "Tinja", Tinja bb, Srebrenik. 2. Zbog nepodnošenja Prijave koncentracije, u smislu člana 16. Zakona o konkurenciji, i provođenja koncentracije bez donošenja rješenja Konkurencijskog vijeća, izriče se novčana kazna privrednom subjektu "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Banja Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Banja Luka, u visini od 200.000,00 KM (dvijestotine hiljada), koju je dužan platiti u roku od 8 dana, od dana prijema ovog Rješenja. 3. Ovo Rješenje o koncentraciji upisuje se u Registar koncentracija. 4. Ovo Rješenje je konačno i bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. OBRAZLOŽENJE Konkurencijsko vijeće na osnovu informacija objavljenih na internet stranici www.24sata.info od dana 14. maja 2009. godine i www.ekapija.ba od dana 08. juna 2009. godine, je provelo aktivnosti na prikupljanju podataka u vezi koncentracije privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 30/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Banja Luka (u daljnjem tekstu: "OPTIMA Grupa") i privrednog subjekta "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, Ljeskovica bb, Žepče (u daljnjem tekstu: "ZOVKO") i privrednog subjekta Proizvodno, transportno i trgovinsko društvo "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, Goliješnica bb, Žepče (u daljnjem tekstu: "ZOVKO OIL"). Na navedenim internet stranicama, je navedeno da je na tržištu veleprodaje i maloprodaje naftnih derivata provedena transakcija između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa"koji je kupio deset benzinskih pumpi od privrednog subjekta "ZOVKO" i privrednog subjekta "ZOVKO OIL", od toga osam benzinskih pumpi na području Federacije Bosne i Hercegovine i dvije na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Konkurencijsko vijeće u cilju prikupljanja dodatnih podataka o predmetnoj koncentraciji dobilo je relevantne podataka o privrednom subjektu "OPTIMA Grupa" od Osnovnog suda u Banja Luci (podnesak broj 01-05-26-510-4-I/09 od dana 22. juna 2009. godine i broj 01-05-26-510-8-I/09 od dana 10. jula 2009. godine), a podatke za privredni subjekt "ZOVKO" i privredni subjekt "ZOVKO OIL" od Odjeljenja registra Općinskog suda u Zenici (podnesak broj 01-05-26-510-5-I/09 od dana 22. juna 2009. godine i broj 01-05-26-510-6-I/09 od dana 22. juna 2009. godine). Također, Konkurencijsko vijeće je dobilo podatke od Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge a.d. Banja Luka (podnesak broj 01-01-26-510-3-I/09 od dana 12. juna 2009. godine) o ukupnom prihodu za 2008. godinu za privredni subjekt "OPTIMA Grupa", i od Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo (podnesak broj 01-05-26-510-15-I/09 od dana 18. augusta 2009. godine) podatke o ukupnom prihodu za privredni subjekt "ZOVKO" i privredni subjekt "ZOVKO OIL". Nadalje, Konkurencijsko vijeće je dobilo podatke od Središnjeg ureda Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine, preko Kantonalnog poreznog ureda Tuzla (podnesak broj 01-05-26-510-13-I/09 od dana 12. augusta 2009. godine) o kupoprodaji nekretnina između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa", privrednog subjekta "ZOVKO" i privrednog subjekta "ZOVKO OIL". Konkurencijsko vijeće analizom prikupljenih podataka je ocijenilo da postoji osnovana sumnja da koncentracije između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa", privrednog subjekta "ZOVKO" i privrednog subjekta "ZOVKO OIL" nije prijavljena, odnosno provedena u skladu sa odredbama Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon), te je donijelo Zaključak o pokretanju postupka po službenoj dužnosti ocjene predmetne koncentracije (broj 01-05-26-033-1-II/09 od 21.10.2009. godine) (u daljnjem tekstu: Zaključak). Konkurencijsko vijeće je dostavilo (aktom broj 01-05-26-033-5-II/09 dana 26. oktobra 2009. godine), privrednom subjektu "OPTIMA Grupa" Zaključak na odgovor, u skladu sa članom 33. Zakona. U ostavljenom roku privredni subjekt "OPTIMA Grupa" je dostavio svoj odgovor (podnesak broj 01-05-26-033-7-II/09 od dana 30. novembra 2009. godine, broj 01-05-26-033-9-II/09 od dana 22. decembra 2009. godine i broj 01-05-26-033-11-II/09 od dana 31. decembra 2009. godine). Privredni subjekt "OPTIMA Grupa" u odgovoru na Zaključak je naveo da prijavu koncentracije nije podnio jer smatra da kupoprodaja nekretnina ne podliježe odredbama Zakona u smislu definicije koncentracije i pravnog osnova koncentracije, te da na osnovu toga nije došlo do koncentracije privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" sa privrednim subjektom "ZOVKO" i privrednim subjektom "ZOVKO OIL", jer svi privredni subjekti i dalje egzistiraju kao zasebna pravna lica i posluju po istim uslovima kao i ranije. Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Konkurencijsko vijeće uvidom u dokumentaciju dostavljenu od privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" uz odgovor na Zaključak, je ocijenilo da je za utvrđivanje potpunog činjeničnog stanja i ocjenu dokaza potrebno pribaviti dodatne podatke i izvršiti dodatne analize, obzirom da se radi o osjetljivom tržištu i privrednoj grani, te donijelo Zaključak o produženju roka (broj 01-05-26-033-14-II/09 dana 20. januara 2010. godine) za donošenje rješenja za dodatna tri mjeseca, u smislu člana 41. Zakona. U postupku Konkurencijsko vijeće je prikupilo dodatne podatake o relevantnom tržištu i predmetu koncentracije od privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" (podnesak broj 01-0526-033-16-II/09 od dana 03. februara 2010. godine), privrednog subjekta "ZOVKO" (podnesak broj 01-05-26-033-18-II/09 od dana 08. februara 2010. godine) i privrednog subjekta "ZOVKO OIL" (podnesak broj 01-05-26-033-17-II/09 od dana 08. februara 2010. godine). Konkurencijsko vijeće je nakon analize svih prikupljenih podataka u postupku ocjene koncentracije utvrdilo sljedeće činjenice: 1. Učesnici koncentracije Učesnici koncentracije su privredni subjekt "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Banja Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Banja Luka, privredni subjekt "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, Ljeskovica bb, Žepče, privredni subjekt "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, Goliješnica bb, Žepče. 1.1. Privredni subjekt "OPTIMA Grupa" Privredni subjekt "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Banja Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, upisan je u sudski registar Osnovnog suda u Banjoj Luci, rješenjem broj 071-0-Reg-08-000180 od 11.02.2008. godine, sa brojem registarskog uloška: 1-16709-00. Osnivač i vlasnik 100,0% udjela u osnovnom kapitalu privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" je privredni subjekt OAD (Otvoreno akcionarsko društvo) "NeftegazInKor", Kalančevskaja broj 11, Korpus 2. Moskva, Ruska Federacija. Osnovna registrovana djelatnost privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" je trgovina na veliko tečnim naftnim gorivima. Privredni subjekt "OPTIMA Grupa" nema povezanih društava u kojima ima 10% ili više udjela u osnovnom kapitalu ili 10% ili više prava glasa, na tržištu Bosne i Hercegovine, niti na drugim tržištima. 1.1.1. Privredni subjekt OAD (Otvoreno akcionarsko društvo) "NeftegazInKor" Privredni subjekt OAD "NeftegazInKor". Moskva, Ruska Federacija, kao vlasnik i osnivač "OPTIMA Grupe" d.o.o. Banja Luka većinski je vlasnik dionica u sljedećim privrednim subjektima u Bosni i Hercegovini: – 80,000031% dionica u privrednom subjektu "Petrol" a.d. Banja Luka, preduzeće za promet naftom, naftnim derivatima i prirodnim gasom; – 79,998602% dionica u privrednom subjektu "Rafinerija nafte" a.d. Bosanski Brod preduzeće za proizvodnju, preradu i promet derivata nafte; – 75,651467% dionica u privrednom subjektu "Rafinerija ulja Modriča" a.d., preduzeće za proizvodnju, preradu i promet derivata nafte. 1.2.Privredni subjekt "ZOVKO" Privredni subjekt "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, sa sjedištem u Žepču, Ljeskovica bb, upisan je u sudski registar Kantonalnog suda u Zenici, rješenjem broj: U/I-1580/00 od 28.04.2000. godine, sa registarskim brojem: 1-2911. Osnivač i vlasnik 100,0% udjela u osnovnom kapitalu privrednog subjekta "ZOVKO" je fizičko lice Zovko (Grge) 1 Broj 24 – Strana 363 Danica (JMBG (..)*1, l.k. (..)* ZDK Žepče), Tatarbudžak bb u Žepču, Bosna i Hercegovina. Osnovna registrovana djelatnost privrednog subjekta "ZOVKO" je trgovina na veliko naftom i naftnim derivatima. Privredni subjekt "ZOVKO" je bio vlasnik četiri benzinske pumpe koje su predmet koncentracije, a na kojima je na osnovu ugovora o zakupu (zaključenih dana 01. jula 2006. godine u Žepču) djelatnost obavljao privredni subjekt "ZOVKO OIL" i to: – "Kaonik", Kaonik bb, Busovača; – "Brijesnica", Brijesnica Velika bb, Doboj Istok; – "Ormanica", Ormanica bb, Gradačac; – "Solina-Tuzla", Solina bb, Tuzla. 1.2.1. Povezana društva privrednog subjekta "ZOVKO" u Bosni i Hercegovini Privredni subjekt "ZOVKO" ima 51,078% vlasničkog udjela u privrednom subjektu "GRADINA" d.o.o. Maglaj, čija je osnovna registrovana djelatnost građevinarstvo. 1.3. Privredni subjekt "ZOVKO OIL" Privredni subjekt Proizvodno, transportno i trgovinsko društvo "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, Goliješnica bb, Žepče, upisan je u sudski registar Kantonalnog suda u Zenici rješenjem broj U/I-206/03 od 13.02.2003. godine, sa matičnim registarskim brojem: 1-8739 (novi broj 43-01-0264-08). Osnivač i vlasnik 100,0% udjela u osnovnom kapitalu privrednog subjekta "ZOVKO OIL" je fizičko lice Zovko Marinko (l.k. (..)*) Tatarbudžak bb, Žepče, Bosna i Hercegovina. Osnovne registrovane djelatnosti privrednog subjekta "ZOVKO OIL" su: trgovina na malo motornim gorivima i mazivima, trgovina na veliko tečnim gorivima, trgovina na veliko i malo robom široke potrošnje i ugostiteljstvo. Privredni subjekt "ZOVKO OIL" je bio vlasnik četiri benzinske pumpe koje su predmet koncentracije i to: – "Bukvik", Bukvik Gornji bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; – "Jabučik", Dubrave bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; – "Cerovac-Tešanj", Cerovac bb, Tešanj; – "Tinja", Tinja bb, Srebrenik. Privredni subjekt "ZOVKO OIL" je obavljao djelatnost na benzinskim pumpama "Cerovac-Tešanj" i "Tinja", dok je privredni subjekt "Plamen Oil" d.o.o. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (povezano društvo u okviru grupe "ZOVKO") obavljao djelatnost na benzinskoj pumni "Bukvik" i "Jabučik", na osnovu ugovora o zakupu sa privrednim subjektom "ZOVKO OIL" zaključenim u Brčkom, dana 01. juna 2006. godine. Privredni subjekt "Plamen Oil" d.o.o. Brčko upisan je u sudski registar Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH, rješenjem broj D-1437/04 od 07.12.2004. godine, sa matičnim registarskim brojem: 1-1337. Osnivač i vlasnik 100% udjela u osnovnom kapitalu privrednog subjekta "Plamen Oil" d.o.o. Brčko je fizičko lice Zovko Dragan (JMBG (..)*) Tatarbudžak bb, Žepče, Bosna i Hercegovina. 1.3.1. Povezana društva privrednog subjekta "ZOVKO OIL" u Bosni i Hercegovini Privredni subjekt "ZOVKO OIL" u privrednom subjektu "SPORTING" d.o.o. Žepče ima 15,88% udjela u osnovnom kapitalu. 1.4. Povezana društva iz grupe "ZOVKO" u Bosni i Hercegovini Pored privrednog subjekta "ZOVKO" i privrednog subjekta "ZOVKO OIL", u okviru grupe "ZOVKO", posluju sljedeći privredni subjekti: – "Zovko osiguranje" d.d. Žepče - obavlja djelatnosti osiguranja imovine i lica; – "Zovko transporti" d.o.o. Žepče - obavlja djelatnosti u prijevozu robe u međunarodnom i domaćem prometu, održavanja motora i motornih i priključnih vozila; (..)* Podaci se smatraju poslovnom tajnom u smislu člana 38. Zakona o konkurenciji Broj 24 – Strana 364 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH – "Zovko Metali" d.d. Žepče - obavlja djelatnosti proizvodnje i servisiranja kamionskih prikolica, proizvodnje i montaže čeličnih konstrukcija i slično; – "Zovko gradnja" d.d. Maglaj - obavlja djelatnosti u građevinarstvu, transporta i servisnih usluga; – "MZ-Kamion" d.o.o. Žepče - obavlja prodaju i servis vozila; – "Zovko auto" d.o.o. Žepče - obavlja djelatnost prodaje vozila, tehničkog pregleda vozila, prodaju auto dijelova i servis vozila; – "RMK Inžinjering" d.d. Zenica - obavlja djelatnost izrade, rekonstrukcije i modernizacije investicionih objekata, transfer tehnologije, inžinjering usluge itd; – "Zenicatrans Zenica" d.d. Zenica - obavlja djelatnost prijevoza roba u domaćem i međunarodnom drumskom prometu; – "Plamen" d.o.o. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine obavlja djelatnost maloprodaje nafte i naftnih derivata, maloprodaje robe široke potrošnje i ugostiteljstvo; – "Plamen Oil" d.o.o. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine - obavlja djelatnost maloprodaje nafte i naftnih derivata, maloprodaje robe široke potrošnje i ugostiteljstvo; – "Zovko Krivaja" d.d. Žepče - obavlja drvoprerađivačku djelatnost. 1.5. Ostali učesnici predmetne koncentracije Fizičko lice Dragan (Ivica) Zovko, Petrine 29, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska, je prije provođenja predmetne koncentracije bio vlasnik benzinske pumpe "Bugojno", Kopčići bb, Bugojno, na kojoj je djelatnost obavljao privredni subjekt "ZOVKO OIL", u skladu sa ugovorom o zakupu zaključenom u Žepču, dana 08. juna 2005. godine. Fizičko lica Ivica (Anto) Zovko, Tatarbudžak bb, Žepče, Bosna i Hercegovina, prije provođenja predmetne koncentracije bio je vlasnik benzinske pumpe "Šuica", Šuica bb, Tomislavgrad na kojoj je djelatnost obavljao privredni subjekt "ZOVKO OIL", u skladu sa ugovorom o zakupu zaključenom u Žepču dana 05. marta 2003. godine. 2. Obaveza prijave namjere koncentracije Obaveza prijave namjere koncentracije privrednih subjekata, u smislu odredbe člana 14. stav (1) tačka b) Zakona, postoji ako ukupni godišnji prihod svakog od najmanje dva privredna subjekta učesnika koncentracije ostvaren prodajom roba i/ili usluga na tržištu Bosne i Hercegovine iznosi najmanje 8.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji. Ukupan godišnji prihod privrednih subjekata učesnika predmetne koncentracije, na dan 31. decembra 2008. godine, iznosio je: Tabela 1. KM "OPTIMA Grupa" "ZOVKO OIL" "ZOVKO OIL"(8 BP) "ZOVKO" BiH (..)* (..)* (..)* (..)* Svijet (..)* - - - Izvor: Podaci privrednog subjekta "Optima Grupa", APIF a.d. Banja Luka i APIF d.d. Sarajevo Godišnji prihod učesnika koncentracije predstavlja ukupan prihod (bez poreza na dodanu vrijednost i drugih poreza koji se direktno odnose na učesnike koncentracije na tržištu Bosne i Hercegovine), u smislu člana 8. tačka h) Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijumima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", br. 95/06). Članom 14. stav (3) Zakona, propisano je da se u slučaju kada se koncentracija iz člana 12. stav (1) Zakona odnosi na spajanje ili pripajanje dijela ili dijelova jednog ili više privrednih subjekata, bez obzira da li ti dijelovi imaju status pravnog lica, pri izračunavanju prihoda iz stava (1) istog člana, obračunavat će se samo prihod onih dijelova privrednog subjekta koji su predmet kontrole koncentracije. Ponedjeljak, 26.4.2010. Shodno tome Konkurencijsko vijeće je prilikom utvrđivanja obaveze prijave namjere koncentracije, iz ukupnog prihoda privrednog subjekta "ZOVKO OIL" izdvojilo prihod koji su u 2008. godini ostvarile benzinske pumpe koje su predmet koncentracije, a koje su prije koncentracije poslovale u sastavu privrednog subjekta "ZOVKO OIL", i to: Tabela 2. R.b Naziv benziske pumpe Ukupan prihod 1. "Busovača "Kaonik" 7.359.755,64 KM 2. "Brijesnica", Doboj Istok 7.616.684,82 KM 3. "Ormanica", Gradačac 7.231.905,29 KM 4. "Solina-Tuzla", Tuzla 4.336.805,61 KM 5. "Cerovac-Tešanj", Tešanj 7.863.445,11 KM 6. "Tinja", Srebrenik 7.514.361,30 KM 7. "Bugojno", Bugojno 8.183.019,05 KM 8. "Šuica", Tomislavgrad 7.659.722,97 KM UKUPNO 57.765.699,79 KM Izvor: podaci od učesnika koncentracije Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da su privredni subjekti učesnici koncentracije u 2008. godini ostvarili ukupan prihod koji podliježe obavezi prijave namjere koncentracije, u skladu sa članom 14. stav (1) tačka b) Zakona. 3. Pravni okvir ocjene koncentracije Konkurencijsko vijeće je u provođenju postupka ocjene predmetne koncentracije primjenilo odredbe Zakona, Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijumima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata, Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", br.18/06) i Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", br.29/02, 12/04 i 88/07). 4. Pravni osnov i oblik koncentracije Pravni osnov koncentracije su ugovori o kupovini benzinskih pumpi, koji su zaključeni između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa"(kupca) i privrednog subjekta "ZOVKO OIL"(prodavca) za četiri benzinske pumpe, privrednog subjekta "ZOVKO"(prodavca) za četiri benzinske pumpe, fizičkog lica Dragana Zovko (prodavca) za jednu benzinsku pumpu i fizičkog lica Ivice Zovko (prodavca) za jednu benzinsku pumpu. 1) Ugovori o kupovini benzinskih pumpi, zaključeni između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" i privrednog subjekta "ZOVKO OIL", su: – OPU broj 661/09, zaključen u Banja Luci dana 22. maja 2009. godine za benzinsku pumpu "Bukvik", Bukvik Gornji bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; – OPU broj 662/09, zaključen u Banja Luci dana 22. maja 2009. godine za benzinsku pumpu "Jabučik", Dubrave bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; – OPU broj 500/09, zaključen u Banja Luci dana 15. aprila 2009. godine za benzinsku pumpu "Cerovac-Tešanj", Cerovac bb, Tešanj; – OPU broj 500/09, zaključen u Banja Luci dana 15. aprila 2009. godine za benzinsku pumpu "Tinja", Tinja bb, Srebrenik. 2) Ugovori o kupovini benzinskih pumpi, zaključeni između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" i privrednog subjekta "ZOVKO", su: – OPU broj 659/09, zaključen u Banja Luci dana 22. maja 2009. godine za benzinsku pumpu "Kaonik", Kaonik bb, Busovača; – OPU broj 505/09, zaključen u Banja Luci dana 15. aprila 2009. godine za benzinsku pumpu "Brijesnica", Brijesnica Velika bb, Doboj Istok; – OPU broj 504/09, zaključen u Banja Luci dana 15. aprila 2009. godine za benzinsku pumpu "Ormanica", Ormanica bb, Gradačac; Ponedjeljak, 26.4.2010. – SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH OPU broj 660/09, zaključen u Banja Luci dana 22. maja 2009. godine za benzinsku pumpu "Solina-Tuzla", Solina bb, Tuzla. 3) Ugovor o kupoprodaji nekretnina i opreme OPU broj 503/09, zaključen između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" i fizičkog lica Dragan Zovko, u Banja Luci dana 15. aprila 2009. godine, za kupovinu benzinske pumpe "Bugojno", Kopčići bb, Bugojno 4) Ugovor o kupoprodaji nekretnina i opreme OPU broj 502/09, zaključen između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" i fizičkog lica Ivica Zovko, u Banja Luci dana 15. aprila 2009. godine, za kupovinu benzinske pumpe "Šuica", Šuica bb, Tomislavgrad. Pravni oblik koncentracije u skladu sa članom 12. stav (1) tačka b) pod 3) Zakona, predstavlja stjecanje kontrole jednog privrednog subjekta nad više drugih privrednih subjekata, odnosno dijelova drugog privrednog subjekta u skladu sa odredbama zakona koji regulišu osnivanje privrednih subjekata i njihovo upravljanje. 5. Relevantno tržište Relevantno tržište, u smislu člana 3. Zakona, te člana 4. i 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, čini tržište određenih proizvoda i/ili usluga koji su predmet obavljanja djelatnosti na određenom geografskom području. Prema odredbi člana 4. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, relevantno tržište proizvoda obuhvata sve proizvode i/ili usluge koje potrošači smatraju međusobno zamjenjivim s obzirom na njihove bitne karakteristike, kvalitet, namjenu, cijenu ili način upotrebe. Prema članu 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, relevantno tržište u geografskom smislu obuhvata cijelu ili dio teritorije Bosne i Hercegovine, na kojoj su tržišni konkurenti aktivni u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uslovima koji to tržište bitno razlikuju od uslova tržišne konkurencije na susjednim geografskim tržištima. Relevantno tržište prema predmetu poslovanja učesnika u koncentraciji je tržište trgovine na malo motornim gorivima i mazivima, dok je relevantno tržište prema teritoriji na kojoj posluju učesnici koncentracije teritorija Bosne i Hercegovine. Na osnovu navedenog kao relevantno tržište predmetne koncentracije utvrđeno je tržište trgovine na malo motornim gorivima i mazivima u Bosni i Hercegovini. 6. Analiza relevantnog tržišta Tržišni udjeli učesnika koncentracije (i s njima povezanih društava) i njihovih konkurenata na relevantnom tržištu u 2008. godini su: Tabela 3. R.b. Naziv privrednog subjekta Broj benzinskih pumpi Tržišni udio (%) 1. Petrol Banja Luka 80 7,22 2. Enegopetrol Sarajevo 65 5,86 3. Holdina Sarajevo i Interina Mostar 44 4,00 4. Holdina Sarajevo (koriste drugi subjekti) 4 0,36 5. Petrol BH Oil Sarajevo 38 3,42 6. Petrol Ljubuški 22 2,00 7. OMV Sarajevo 21 1,90 8. Zovko Žepče 16 1,44 9. Krajina Petrol Banja Luka 15 1,35 10. HIFA Sarajevo 8 0,72 11. Čavkunović Bihać 7 0,63 12. Mandić Petrol Istočno Sarajevo 5 0,45 13. Ostali 783 70,65 Ukupno 1108 100,0 Broj 24 – Strana 365 Izvor: podaci privrednog subjekta"OPTIMA Grupa" i Konkurencijskog vijeća iz Rješenju broj: 01-01-26-005-09-II/09 od dana 12. maja 2009. godine Nakon provođenja predmetne koncentracije, privredni subjekt "OPTIMA Grupa" će na relevantnom tržištu (zajedno sa povezanim privrednim subjektom "Petrol" a.d. Banja Luka) imati ukupno 90 benzinskih pumpi (uključujući i benzinske pumpe kupljene od dva fizička lica - Dragan Zovko i Ivica Zovko), te imati udio od 8,12% na relevantnom tržištu. 7. Ocjena predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće je na osnovu analize strukture relevantnog tržišta i tržišnih udjela učesnika koncentracije, shodno članu 17. Zakona, ocjenilo dopuštenom provođenje predmetne koncentracije, te u smislu člana 18. stav (2) tačka a) Zakona, donijelo odluku navedenu u dispozitivu ovoga Rješenja. Pri donošenju ove odluke Konkurencijsko vijeće posebno je imalo u vidu da na tržištu trgovine na malo motornim gorivima i mazivima u Bosni i Hercegovini postoji jaka konkurencija, da su tržišni udjeli učesnika koncentracije relativno niski, te da provođenje predmetne koncentracije neće dovesti do značajnijih promjena na relevantom tržištu. 8. Novčana kazna Konkurencijsko vijeće je ocijenilo da predmetna koncentracija predstavlja koncentraciju u smislu člana 12. stav (1) tačka b) pod 3) i stava (2) Zakona, te da je obaveza prijave koncentracije u smislu člana 14. stava (1) tačka b) Zakona postojala za privredni subjekt "OPTIMA Grupa". Privredni subjekt "OPTIMA Grupa" bio je dužan podnijeti prijavu koncentracije, u smislu člana 16. Zakona, u roku od petnaest dana od dana zaključivanja Ugovora sa privrednim subjektom "ZOVKO OIL" i privrednim subjektom "ZOVKO", uzimajući u obzir da su prvi ugovori zaključeni dana 15. aprila 2009. godine. Konkurencijsko vijeće, u skladu sa članom 49. stav (1) tačka b) Zakona može izreći novčanu kaznu do 1,0% od ukupnog prihoda iz prethodne godine poslovanja privrednom subjektu koji ne podnese prijavu koncentracije, u smislu člana 16. Zakona. Konkurencijsko vijeće je izreklo novčanu kaznu radi kršenja člana 16. Zakona privrednom subjektu "OPTIMA Grupa" u iznosu od 200.000,00 KM, što predstavlja oko 0,796% ukupnog ostvarenog prihoda iz 2008. godine. Konkurencijsko vijeće je prilikom utvrđivanja visine novčane kazne uzelo u obzir namjeru i trajanje povrede, u smislu člana 52. Zakona, kao i saradnju privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" tokom cijelog postupka, te je shodno tome odredilo visinu novčane kazne. 9. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješenja nije dozvoljena žalba. Nezadovoljna stranka može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješenja, odnosno od dana njegovog objavljivanja. Broj 01-05-26-033-22-II/09 23. marta 2010. godine Predsjednik Sarajevo Dr. Stjepo Pranjić, s. r. Na temelju članka 25. stavak (1) točka e), članka 42. stavak (1) točka d), a u svezi s čl. 12., 14., 16., 17. i 18. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05, 76/07 i 80/09) u postupku pokrenutom po Zaključku o pokretanju postupka po službenoj dužnosti za ocjenu koncentracije između gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Banja Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Banja Luka i gospodarskih subjekata "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, Ljeskovica bb, Žepče i Proizvodno, transportno i trgovinsko društvo "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, Goliješnica bb, Žepče, broj 01-05-26-033-1-II/09 od dana 21. listopada 2009. godine, Broj 24 – Strana 366 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Konkurencijsko vijeće, na 104. (stotinučetvrtoj) sjednici održanoj 23. ožujka 2010. godine, je donijelo RJEŠENJE1 1. Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija na tržištu trgovine na malo motornim gorivima i mazivima u Bosni i Hercegovini, koja je nastala stjecanjem kontrole od strane gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Banja Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Banja Luka, nad dijelom gospodarskog subjekta "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, Ljeskovica bb, Žepče, kupovinom četiri benzinske pumpe, i to: "Kaonik", Kaonik bb, Busovača; "Brijesnica", Brijesnica Velika bb, Doboj Istok; "Ormanica", Ormanica bb, Gradačac i "Solina-Tuzla", Solina bb, Tuzla, i dijelom gospodarskog subjekta Proizvodno, transportno i trgovinsko društvo "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, kupovinom četiri benzinske pumpe i to: "Bukvik", Bukvik Gornji bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; "Jabučik", Dubrave bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; "Cerovac-Tešanj", Cerovac bb, Tešanj i "Tinja", Tinja bb, Srebrenik. 2. Zbog nepodnošenja Prijave koncentracije, u smislu članka 16. Zakona o konkurenciji, i provođenja koncentracije bez donošenja rješenja Konkurencijskog vijeća, izriče se novčana kazna gospodarskom subjektu "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Banja Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Banja Luka, u visini od 200.000,00 KM (dvijestotine tisuća), koju je dužan platiti u roku od 8 dana, od dana prijema ovog Rješenja. 3. Ovo Rješenje o koncentraciji upisuje se u Registar koncentracija. 4. Ovo Rješenje je konačno i bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. OBRAZLOŽENJE Konkurencijsko vijeće na temelju informacija objavljenih na internet stranici www.24sata.info od dana 14. svibnja 2009. godine i www.ekapija.ba od dana 08. lipnja 2009. godine, je provelo aktivnosti na prikupljanju podataka u svezi koncentracije gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Banja Luka (u daljnjem tekstu: "OPTIMA Grupa") i gospodarskog subjekta "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, Ljeskovica bb, Žepče (u daljnjem tekstu: "ZOVKO") i gospodarskog subjekta Proizvodno, transportno i trgovinsko društvo "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, Goliješnica bb, Žepče (u daljnjem tekstu: "ZOVKO OIL"). Na navedenim internet stranicama, je navedeno da je na tržištu veleprodaje i maloprodaje naftnih derivata provedena transakcija između gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa"koji je kupio deset benzinskih pumpi od gospodarskog subjekta "ZOVKO" i gospodarskog subjekta "ZOVKO OIL", od toga osam benzinskih pumpi na području Federacije Bosne i Hercegovine i dvije na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Konkurencijsko vijeće u cilju prikupljanja dodatnih podataka o predmetnoj koncentraciji dobilo je relevantne podataka o gospodarskom subjektu "OPTIMA Grupa" od Osnovnog suda u Banja Luci (podnesak broj 01-05-26-510-4-I/09 od dana 22. lipnja 2009. godine i broj 01-05-26-510-8-I/09 od dana 10. srpnja 2009. godine), a podatke za gospodarski subjekt "ZOVKO" i gospodarski subjekt "ZOVKO OIL" od Odjeljenja registra Općinskog suda u Zenici (podnesak broj 01-05-26-510-5-I/09 od 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 30/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. dana 22. lipnja 2009. godine i broj 01-05-26-510-6-I/09 od dana 22. lipnja 2009. godine). Također, Konkurencijsko vijeće je dobilo podatke od Agencije za posredničke, informatičke i financijske usluge a.d. Banja Luka (podnesak broj 01-01-26-510-3-I/09 od dana 12. lipnja 2009. godine) o ukupnom prihodu za 2008. godinu za gospodarski subjekt "OPTIMA Grupa", i od Agencije za financijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo (podnesak broj 01-05-26-510-15-I/09 od dana 18. kolovoza 2009. godine) podatke o ukupnom prihodu za gospodarski subjekt "ZOVKO" i gospodarski subjekt "ZOVKO OIL". Nadalje, Konkurencijsko vijeće je dobilo podatke od Središnjeg ureda Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine, preko Županijskog poreznog ureda Tuzla (podnesak broj 01-05-26-510-13-I/09 od dana 12. kolovoza 2009. godine) o kupoprodaji nepokretnosti između gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa", gospodarskog subjekta "ZOVKO" i gospodarskog subjekta "ZOVKO OIL". Konkurencijsko vijeće analizom prikupljenih podataka je ocijenilo da postoji temeljana sumnja da koncentracije između gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa", gospodarskog subjekta "ZOVKO" i gospodarskog subjekta "ZOVKO OIL" nije prijavljena, odnosno provedena sukladno odredbama Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon), te je donijelo Zaključak o pokretanju postupka po službenoj dužnosti ocjene predmetne koncentracije (broj 01-05-26-033-1-II/09 od 21.10.2009. godine) (u daljnjem tekstu: Zaključak). Konkurencijsko vijeće je dostavilo (aktom broj 01-05-26-033-5-II/09 dana 26. listopada 2009. godine), gospodarskom subjektu "OPTIMA Grupa" Zaključak na odgovor, sukladno članku 33. Zakona. U ostavljenom roku gospodarski subjekt "OPTIMA Grupa" je dostavio svoj odgovor (podnesak broj 01-05-26-033-7-II/09 od dana 30. studenog 2009. godine, broj 01-05-26-033-9-II/09 od dana 22. prosinca 2009. godine i broj 01-05-26-033-11-II/09 od dana 31. prosinca 2009. godine). Gospodarski subjekt "OPTIMA Grupa" u odgovoru na Zaključak je naveo da prijavu koncentracije nije podnio jer smatra da kupoprodaja nepokretnosti ne podliježe odredbama Zakona u smislu definicije koncentracije i pravnog temelja koncentracije, te da na temelju toga nije došlo do koncentracije gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" sa gospodarskim subjektom "ZOVKO" i gospodarskim subjektom "ZOVKO OIL", jer svi gospodarski subjekti i dalje egzistiraju kao zasebna pravna lica i posluju po istim uvjetima kao i ranije. Konkurencijsko vijeće uvidom u dokumentaciju dostavljenu od gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" uz odgovor na Zaključak, je ocijenilo da je za utvrđivanje potpunog činjeničnog stanja i ocjenu dokaza potrebno pribaviti dodatne podatke i izvršiti dodatne analize, obzirom da se radi o osjetljivom tržištu i gospodarskoj grani, te donijelo Zaključak o produženju roka (broj: 01-05-26-033-14-II/09 dana 20. siječnja 2010. godine) za donošenje rješenja za dodatna tri mjeseca, u smislu članka 41. Zakona. U postupku Konkurencijsko vijeće je prikupilo dodatne podatake o mjerodavnom tržištu i predmetu koncentracije od gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" (podnesak broj 01-05-26-033-16-II/09 od dana 03. veljače 2010. godine), gospodarskog subjekta "ZOVKO" (podnesak broj 01-05-26-03318-II/09 od dana 08. veljače 2010. godine) i gospodarskog subjekta "ZOVKO OIL" (podnesak broj 01-05-26-033-17-II/09 od dana 08. veljače 2010. godine). Konkurencijsko vijeće je nakon analize svih prikupljenih podataka u postupku ocjene koncentracije utvrdilo sljedeće činjenice: 1. Sudionici koncentracije Sudionici koncentracije su gospodarski subjekt "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Banja Luka, Kralja Alfonsa XIII Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH broj 9, 78000 Banja Luka, gospodarski subjekt "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, Ljeskovica bb, Žepče, gospodarski subjekt "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, Goliješnica bb, Žepče. 1.1. Gospodarski subjekt "OPTIMA Grupa" Gospodarski subjekt "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Banja Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, upisan je u sudski registar Osnovnog suda u Banjoj Luci, rješenjem broj 071-0-Reg-08-000180 od 11.02.2008. godine, sa brojem registarskog uloška: 1-16709-00. Utemeljitelj i vlasnik 100,0% udjela u temeljnom kapitalu gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" je gospodarski subjekt OAD (Otvoreno akcionarsko društvo) "NeftegazInKor", Kalančevskaja broj 11, Korpus 2. Moskva, Ruska Federacija. Osnovna registrirana djelatnost gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" je trgovina na veliko tečnim naftnim gorivima. Gospodarski subjekt "OPTIMA Grupa" nema povezanih društava u kojima ima 10% ili više udjela u temeljnom kapitalu ili 10% ili više prava glasa, na tržištu Bosne i Hercegovine, niti na drugim tržištima. 1.1.1. Gospodarski subjekt OAD (Otvoreno akcionarsko društvo) "NeftegazInKor" Gospodarski subjekt OAD "NeftegazInKor". Moskva, Ruska Federacija, kao vlasnik i utemeljitelj "OPTIMA Grupe" d.o.o. Banja Luka većinski je vlasnik dionica u sljedećim gospodarskim subjektima u Bosni i Hercegovini: – 80,000031% dionica u gospodarskom subjektu "Petrol" a.d. Banja Luka, poduzeća za promet naftom, naftnim derivatima i prirodnim gasom; – 79,998602% dionica u gospodarskom subjektu "Rafinerija nafte" a.d. Bosanski Brod poduzeća za proizvodnju, preradu i promet derivata nafte; – 75,651467% dionica u gospodarskom subjektu "Rafinerija ulja Modriča" a.d., poduzeća za proizvodnju, preradu i promet derivata nafte. 1.2.Gospodarski subjekt "ZOVKO" Gospodarski subjekt "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, sa sjedištem u Žepču, Ljeskovica bb, upisan je u sudski registar Županijskog suda u Zenici, rješenjem broj U/I-1580/00 od 28.04.2000. godine, sa registarskim brojem: 1-2911. Utemeljitelj i vlasnik 100,0% udjela u temeljnom kapitalu gospodarskog subjekta "ZOVKO" je fizičko lice Zovko (Grge) Danica (JMBG (..)*1, l.k. (..)* ZDK Žepče), Tatarbudžak bb u Žepču, Bosna i Hercegovina. Osnovna registrirana djelatnost gospodarskog subjekta "ZOVKO" je trgovina na veliko naftom i naftnim derivatima. Gospodarski subjekt "ZOVKO" je bio vlasnik četiri benzinske pumpe koje su predmet koncentracije, a na kojima je na temelju ugovora o zakupu (zaključenih dana 1. srpnja 2006. godine u Žepču) djelatnost obavljao gospodarski subjekt "ZOVKO OIL" i to: – "Kaonik", Kaonik bb, Busovača; – "Brijesnica", Brijesnica Velika bb, Doboj Istok; – "Ormanica", Ormanica bb, Gradačac; – "Solina-Tuzla", Solina bb, Tuzla. 1.2.1. Povezana društva gospodarskog subjekta "ZOVKO" u Bosni i Hercegovini Gospodarski subjekt "ZOVKO" ima 51,078% vlasničkog udjela u gospodarskom subjektu "GRADINA" d.o.o. Maglaj, čija je temeljna registrirana djelatnost građevinarstvo. 1.3. Gospodarski subjekt "ZOVKO OIL" Gospodarski subjekt Proizvodno, transportno i trgovinsko društvo "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, Goliješnica bb, Žepče, upisan je u sudski registar Županijskog suda u Zenici rješenjem 1 Broj 24 – Strana 367 broj: U/I-206/03 od 13.02.2003. godine, sa matičnim registarskim brojem: 1-8739 (novi broj 43-01-0264-08). Utemeljitelj i vlasnik 100,0% udjela u temeljnom kapitalu gospodarskog subjekta "ZOVKO OIL" je fizičko lice Zovko Marinko (l.k. (..)*) Tatarbudžak bb, Žepče, Bosna i Hercegovina. Osnovne registrirane djelatnosti gospodarskog subjekta "ZOVKO OIL" su: trgovina na malo motornim gorivima i mazivima, trgovina na veliko tečnim gorivima, trgovina na veliko i malo robom široke potrošnje i ugostiteljstvo. Gospodarski subjekt "ZOVKO OIL" je bio vlasnik četiri benzinske pumpe koje su predmet koncentracije i to: – "Bukvik", Bukvik Gornji bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; – "Jabučik", Dubrave bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; – "Cerovac-Tešanj", Cerovac bb, Tešanj; – "Tinja", Tinja bb, Srebrenik. Gospodarski subjekt "ZOVKO OIL" je obavljao djelatnost na benzinskim pumpama "Cerovac-Tešanj" i "Tinja", dok je gospodarski subjekt "Plamen Oil" d.o.o. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (povezano društvo u okviru grupe "ZOVKO") obavljao djelatnost na benzinskoj pumni "Bukvik" i "Jabučik", na temelju ugovora o zakupu sa gospodarskim subjektom "ZOVKO OIL" zaključenim u Brčkom, dana 1. lipnja 2006. godine. Gospodarski subjekt "Plamen Oil" d.o.o. Brčko upisan je u sudski registar Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH, rješenjem broj D-1437/04 od 07.12.2004. godine, sa matičnim registarskim brojem: 1-1337. Utemeljitelj i vlasnik 100% udjela u temeljnom kapitalu gospodarskog subjekta "Plamen Oil" d.o.o. Brčko je fizičko lice Zovko Dragan (JMBG (..)*) Tatarbudžak bb, Žepče, Bosna i Hercegovina. 1.3.1. Povezana društva gospodarskog subjekta "ZOVKO OIL" u Bosni i Hercegovini Gospodarski subjekt "ZOVKO OIL" u gospodarskom subjektu "SPORTING" d.o.o. Žepče ima 15,88% udjela u temeljnom kapitalu. 1.4. Povezana društva iz grupe "ZOVKO" u Bosni i Hercegovini Pored gospodarskog subjekta "ZOVKO" i gospodarskog subjekta "ZOVKO OIL", u okviru grupe "ZOVKO", posluju sljedeći gospodarski subjekti: – "Zovko osiguranje" d.d. Žepče - obavlja djelatnosti osiguranja imovine i lica; – "Zovko transporti" d.o.o. Žepče - obavlja djelatnosti u prijevozu robe u međunarodnom i domaćem prometu, održavanja motora i motornih i priključnih vozila; – "Zovko Metali" d.d. Žepče - obavlja djelatnosti proizvodnje i servisiranja kamionskih prikolica, proizvodnje i montaže čeličnih konstrukcija i slično; – "Zovko gradnja" d.d. Maglaj - obavlja djelatnosti u građevinarstvu, transporta i servisnih usluga; – "MZ-Kamion" d.o.o. Žepče - obavlja prodaju i servis vozila; – "Zovko auto" d.o.o. Žepče - obavlja djelatnost prodaje vozila, tehničkog pregleda vozila, prodaju auto dijelova i servis vozila; – "RMK Inžinjering" d.d. Zenica - obavlja djelatnost izrade, rekonstrukcije i modernizacije investicionih objekata, transfer tehnologije, inžinjering usluge itd; – "Zenicatrans Zenica" d.d. Zenica - obavlja djelatnost prijevoza roba u domaćem i međunarodnom drumskom prometu; – "Plamen" d.o.o. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine obavlja djelatnost maloprodaje nafte i naftnih derivata, maloprodaje robe široke potrošnje i ugostiteljstvo; – "Plamen Oil" d.o.o. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine - obavlja djelatnost maloprodaje nafte i naftnih derivata, maloprodaje robe široke potrošnje i ugostiteljstvo; (..)* Podaci se smatraju poslovnom tajnom u smislu člana 38. Zakona o konkurenciji Broj 24 – Strana 368 – SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Zovko Krivaja" d.d. Žepče - obavlja drvoprerađivačku djelatnost. 1.5. Ostali sudionici predmetne koncentracije Fizičko lice Dragan (Ivica) Zovko, Petrine 29, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska, je prije provođenja predmetne koncentracije bio vlasnik benzinske pumpe "Bugojno", Kopčići bb, Bugojno, na kojoj je djelatnost obavljao gospodarski subjekt "ZOVKO OIL", sukladno ugovoru o zakupu zaključenom u Žepču, dana 8. lipnja 2005. godine. Fizičko lica Ivica (Anto) Zovko, Tatarbudžak bb, Žepče, Bosna i Hercegovina, prije provođenja predmetne koncentracije bio je vlasnik benzinske pumpe "Šuica", Šuica bb, Tomislavgrad na kojoj je djelatnost obavljao gospodarski subjekt "ZOVKO OIL", sukladno ugovoru o zakupu zaključenom u Žepču dana 5. ožujka 2003. godine. 2. Obveza prijave namjere koncentracije Obveza prijave namjere koncentracije gospodarskih subjekata, u smislu odredbe članka 14. stavak (1) točka b) Zakona, postoji ako ukupni godišnji prihod svakog od najmanje dva gospodarska subjekta sudionika koncentracije ostvaren prodajom roba i/ili usluga na tržištu Bosne i Hercegovine iznosi najmanje 8.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji. Ukupan godišnji prihod gospodarskih subjekata sudionika predmetne koncentracije, na dan 31. prosinca 2008. godine, iznosio je: Tablica 1. KM "OPTIMA Grupa" "ZOVKO OIL" "ZOVKO OIL"(8 BP) "ZOVKO" BiH (..)* (..)* (..)* (..)* Svijet (..)* - - - Izvor: Podaci gospodarskog subjekta "Optima Grupa", APIF a.d. Banja Luka i APIF d.d. Sarajevo Godišnji prihod sudionika koncentracije predstavlja ukupan prihod (bez poreza na dodanu vrijednost i drugih poreza koji se direktno odnose na sudionike koncentracije na tržištu Bosne i Hercegovine), u smislu članka 8. točka h) Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekata ("Službeni glasnik BiH", br. 95/06). Člankom 14. stavak (3) Zakona, propisano je da se u slučaju kada se koncentracija iz članka 12. stavak (1) Zakona odnosi na spajanje ili pripajanje dijela ili dijelova jednog ili više gospodarskih subjekata, bez obzira da li ti dijelovi imaju status pravnog lica, pri izračunavanju prihoda iz stavka (1) istog članka, obračunavat će se samo prihod onih dijelova gospodarskog subjekta koji su predmet kontrole koncentracije. Shodno tome Konkurencijsko vijeće je prilikom utvrđivanja obveze prijave namjere koncentracije, iz ukupnog prihoda gospodarskog subjekta "ZOVKO OIL" izdvojilo prihod koji su u 2008. godini ostvarile benzinske pumpe koje su predmet koncentracije, a koje su prije koncentracije poslovale u sastavu gospodarskog subjekta "ZOVKO OIL", i to: Tablica 2. R.b Naziv benziske pumpe Ukupan prihod 1. "Busovača "Kaonik" 7.359.755,64 KM 2. "Brijesnica", Doboj Istok 7.616.684,82 KM 3. "Ormanica", Gradačac 7.231.905,29 KM 4. "Solina-Tuzla", Tuzla 4.336.805,61 KM 5. "Cerovac-Tešanj", Tešanj 7.863.445,11 KM 6. "Tinja", Srebrenik 7.514.361,30 KM 7. "Bugojno", Bugojno 8.183.019,05 KM 8. "Šuica", Tomislavgrad 7.659.722,97 KM UKUPNO 57.765.699,79 KM Izvor: podaci od sudionika koncentracije Ponedjeljak, 26.4.2010. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da su gospodarski subjekti sudionici koncentracije u 2008. godini ostvarili ukupan prihod koji podliježe obvezi prijave namjere koncentracije, sukladno članku 14. stavak (1) točka b) Zakona. 3. Pravni okvir ocjene koncentracije Konkurencijsko vijeće je u provođenju postupka ocjene predmetne koncentracije primjenilo odredbe Zakona, Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekata, Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", br.18/06) i Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", br. 29/02, 12/04 i 88/07). 4. Pravni temelj i oblik koncentracije Pravni temelj koncentracije su ugovori o kupovini benzinskih pumpi, koji su zaključeni između gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa"(kupca) i gospodarskog subjekta "ZOVKO OIL"(prodavca) za četiri benzinske pumpe, gospodarskog subjekta "ZOVKO"(prodavca) za četiri benzinske pumpe, fizičkog lica Dragana Zovko (prodavca) za jednu benzinsku pumpu i fizičkog lica Ivice Zovko (prodavca) za jednu benzinsku pumpu. 1) Ugovori o kupovini benzinskih pumpi, zaključeni između gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" i gospodarskog subjekta "ZOVKO OIL", su: – OPU broj 661/09, zaključen u Banja Luci dana 22. svibnja 2009. godine za benzinsku pumpu "Bukvik", Bukvik Gornji bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; – OPU broj 662/09, zaključen u Banja Luci dana 22. svibnja 2009. godine za benzinsku pumpu "Jabučik", Dubrave bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; – OPU broj 500/09, zaključen u Banja Luci dana 15. travnja 2009. godine za benzinsku pumpu "Cerovac-Tešanj", Cerovac bb, Tešanj; – OPU broj 500/09, zaključen u Banja Luci dana 15. travnja 2009. godine za benzinsku pumpu "Tinja", Tinja bb, Srebrenik. 2) Ugovori o kupovini benzinskih pumpi, zaključeni između gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" i gospodarskog subjekta "ZOVKO", su: – OPU broj 659/09, zaključen u Banja Luci dana 22. svibnja 2009. godine za benzinsku pumpu "Kaonik", Kaonik bb, Busovača; – OPU broj 505/09, zaključen u Banja Luci dana 15. travnja 2009. godine za benzinsku pumpu "Brijesnica", Brijesnica Velika bb, Doboj Istok; OPU broj 504/09, zaključen u Banja Luci dana 15. travnja 2009. godine za benzinsku pumpu "Ormanica", Ormanica bb, Gradačac; – OPU broj 660/09, zaključen u Banja Luci dana 22. svibnja 2009. godine za benzinsku pumpu "Solina-Tuzla", Solina bb, Tuzla. 3) Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti i opreme OPU broj 503/09, zaključen između gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" i fizičkog lica Dragan Zovko, u Banja Luci dana 15. travnja 2009. godine, za kupovinu benzinske pumpe "Bugojno", Kopčići bb, Bugojno 4) Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti i opreme OPU broj 502/09, zaključen između gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" i fizičkog lica Ivica Zovko, u Banja Luci dana 15. travnja 2009. godine, za kupovinu benzinske pumpe "Šuica", Šuica bb, Tomislavgrad. Pravni oblik koncentracije sukladno članku 12. stavak (1) točka b) pod 3) Zakona, predstavlja stjecanje kontrole jednog gospodarskog subjekta nad više drugih gospodarskih subjekata, odnosno dijelova drugog gospodarskog subjekta sukladno odredbama zakona koji reguliraju utemeljivanje gospodarskih subjekata i njihovo upravljanje. 5. Mjerodavno tržište Mjerodavno tržište, u smislu članka 3. Zakona, te članka 4. i 5. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta, čini tržište Ponedjeljak, 26.4.2010. određenih proizvoda i/ili usluga koji su predmet obavljanja djelatnosti na određenom zemljopisnom području. Prema odredbi članka 4. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta, mjerodavno tržište proizvoda obuhvata sve proizvode i/ili usluge koje potrošači smatraju međusobno zamjenjivim s obzirom na njihove bitne značajke, kvalitetu, namjenu, cijenu ili način uporabe. Prema članku 5. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta, mjerodavno tržište u zemljopisnom smislu obuhvata cijeli ili dio teritorija Bosne i Hercegovine, na kojem su tržišni konkurenti aktivni u prodaji i/ili kupovini mjerodavnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uvjetima koji to tržište bitno razlikuju od uvjeta tržišne konkurencije na susjednim zemljopisnim tržištima. Mjerodavno tržište prema predmetu poslovanja sudionika u koncentraciji je tržište trgovine na malo motornim gorivima i mazivima, dok je mjerodavno tržište prema teritoriju na kojem posluju sudionici koncentracije teritorij Bosne i Hercegovine. Na temelju navedenog kao mjerodavno tržište predmetne koncentracije utvrđeno je tržište trgovine na malo motornim gorivima i mazivima u Bosni i Hercegovini. 6. Analiza mjerodavnog tržišta Tržišni udjeli sudionika koncentracije (i s njima povezanih društava) i njihovih konkurenata na mjerodavnom tržištu u 2008. godini su: Tablica 3. R.b. Naziv gospodarskog subjekta Broj benzinskih pumpi Tržišni udjel (%) 1. Petrol Banja Luka 80 7,22 2. Enegopetrol Sarajevo 65 5,86 3. Holdina Sarajevo i Interina Mostar 44 4,00 4. Holdina Sarajevo (koriste drugi subjekti) 4 0,36 5. Petrol BH Oil Sarajevo 38 3,42 6. Petrol Ljubuški 22 2,00 7. OMV Sarajevo 21 1,90 8. Zovko Žepče 16 1,44 9. Krajina Petrol Banja Luka 15 1,35 10. HIFA Sarajevo 8 0,72 11. Čavkunović Bihać 7 0,63 12. Mandić Petrol Istočno Sarajevo 5 0,45 13. Ostali 783 70,65 1108 100,0 Ukupno Izvor: podaci gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" i Konkurencijskog vijeća iz Rješenju broj 01-01-26-005-09-II/09 od dana 12. svibnja 2009. godine Nakon provođenja predmetne koncentracije, gospodarski subjekt "OPTIMA Grupa" će na mjerodavnom tržištu (zajedno sa povezanim gospodarskim subjektom "Petrol" a.d. Banja Luka) imati ukupno 90 benzinskih pumpi (uključujući i benzinske pumpe kupljene od dva fizička lica - Dragan Zovko i Ivica Zovko), te imati udjel od 8,12% na mjerodavnom tržištu. 7. Ocjena predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće je na temelju analize strukture mjerodavnog tržišta i tržišnih udjela sudionika koncentracije, shodno članku 17. Zakona, ocjenilo dopuštenom provođenje predmetne koncentracije, te u smislu članka 18. stavak (2) točka a) Zakona, donijelo odluku navedenu u izreci ovoga Rješenja. Pri donošenju ove odluke Konkurencijsko vijeće posebno je imalo u vidu da na tržištu trgovine na malo motornim gorivima i mazivima u Bosni i Hercegovini postoji jaka konkurencija, da su tržišni udjeli sudionika koncentracije relativno niski, te da provođenje predmetne koncentracije neće dovesti do značajnijih promjena na mjerodavnom tržištu. 1 Broj 24 – Strana 369 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 30/10 8. Novčana kazna Konkurencijsko vijeće je ocijenilo da predmetna koncentracija predstavlja koncentraciju u smislu članka 12. stavak (1) točka b) pod 3) i stavak (2) Zakona, te da je obveza prijave koncentracije u smislu članka 14. stavak (1) točka b) Zakona postojala za gospodarski subjekt "OPTIMA Grupa". Gospodarski subjekt "OPTIMA Grupa" bio je dužan podnijeti prijavu koncentracije, u smislu članka 16. Zakona, u roku od petnaest dana od dana zaključivanja Ugovora sa gospodarskim subjektom "ZOVKO OIL" i gospodarskim subjektom "ZOVKO", uzimajući u obzir da su prvi ugovori zaključeni dana 15. travnja 2009. godine. Konkurencijsko vijeće, sukladno članku 49. stavak (1) točka b) Zakona može izreći novčanu kaznu do 1,0% od ukupnog prihoda iz prethodne godine poslovanja gospodarskom subjektu koji ne podnese prijavu koncentracije, u smislu članka 16. Zakona. Konkurencijsko vijeće je izreklo novčanu kaznu radi kršenja članka 16. Zakona gospodarskom subjektu "OPTIMA Grupa" u iznosu od 200.000,00 KM, što predstavlja oko 0,796% ukupnog ostvarenog prihoda iz 2008. godine. Konkurencijsko vijeće je prilikom utvrđivanja visine novčane kazne uzelo u obzir namjeru i trajanje povrede, u smislu članka 52. Zakona, kao i suradnju gospodarskog subjekta "OPTIMA Grupa" tijekom cijelog postupka, te je shodno tome odredilo visinu novčane kazne. 9. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješenja nije dozvoljen priziv. Nezadovoljna stranka može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješenja, odnosno od dana njegovog objavljivanja. Broj 01-05-26-033-22-II/09 23. ožujka 2010. godine Predsjednik Sarajevo Dr. Stjepo Pranjić, v. r. Na osnovu člana 25. stav (1) tačka e), člana 42. stav (1) tačka d), a u vezi sa čl. 12., 14., 16., 17. i 18. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05, 76/07 i 80/09) u postupku pokrenutom po Zakqučku o pokretanju postupka po službenoj dužnosti za ocjenu koncentracije između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Bawa Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Bawa Luka i privrednih subjekata "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, Qeskovica bb, Žepče i Proizvodno, transportno i trgovinsko društvo "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, Goliješnica bb, Žepče, broj 01-05-26-033-1-II/09 od dana 21. oktobra 2009. godine, Konkurencijski savjet na 104. (stotinučetvrtoj) sjednici održanoj 23. marta 2010. godine, je donio RJEŠEWE1 1. Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija na tržištu trgovine na malo motornim gorivima i mazivima u Bosni i Hercegovini, koja je nastala sticanjem kontrole od strane privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Bawa Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Bawa Luka, nad dijelom privrednog subjekta "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, Qeskovica bb, Žepče, kupovinom četiri benzinske pumpe, i to: "Kaonik", Kaonik bb, Busovača; "Brijesnica", Brijesnica Velika bb, Doboj Istok; "Ormanica", Ormanica bb, Gradačac i "Solina-Tuzla", Solina bb, Tuzla, i dijelom privrednog subjekta Proizvodno, transportno i trgovinsko društvo "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, kupovinom četiri benzinske pumpe i Broj 24 – Strana 370 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH to: "Bukvik", Bukvik Gorwi bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; "Jabučik", Dubrave bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; "Cerovac-Tešaw", Cerovac bb, Tešaw i "Tiwa", Tiwa bb, Srebrenik. 2. Zbog nepodnošewa Prijave koncentracije, u smislu člana 16. Zakona o konkurenciji, i provođewa koncentracije bez donošewa rješewa Konkurencijskog savjeta, izriče se novčana kazna privrednom subjektu "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Bawa Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Bawa Luka, u visini od 200.000,00 KM (dvijestotine hiljada), koju je dužan platiti u roku od 8 dana, od dana prijema ovog Rješewa. 3. Ovo Rješenje o koncentraciji upisuje se u Registar koncentracija. 4. Ovo Rješenje je konačno i biće objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasnicima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. OBRAZLOŽEWE Konkurencijski savjet na osnovu informacija objavljenih na internet stranici www.24sata.info od dana 14. maja 2009. godine i www.ekapija.ba od dana 08. juna 2009. godine, je proveo aktivnosti na prikupljanju podataka u vezi koncentracije privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Bawa Luka (u daqnjem tekstu: "OPTIMA Grupa") i privrednog subjekta "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, Qeskovica bb, Žepče (u daqnjem tekstu: "ZOVKO") i privrednog subjekta Proizvodno, transportno i trgovinsko društvo "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, Goliješnica bb, Žepče (u daqnjem tekstu: "ZOVKO OIL"). Na navedenim internet stranicama, je navedeno da je na tržištu veleprodaje i maloprodaje naftnih derivata provedena transakcija između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" koji je kupio deset benzinskih pumpi od privrednog subjekta "ZOVKO" i privrednog subjekta "ZOVKO OIL", od toga osam benzinskih pumpi na području Federacije Bosne i Hercegovine i dvije na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Konkurencijski savjet u ciqu prikupljanja dodatnih podataka o predmetnoj koncentraciji dobio je relevantne podataka o privrednom subjektu "OPTIMA Grupa" od Osnovnog suda u Bawa Luci (podnesak broj 01-05-26-510-4-I/09 od dana 22. juna 2009. godine i broj 01-05-26-510-8-I/09 od dana 10. jula 2009. godine), a podatke za privredni subjekt "ZOVKO" i privredni subjekt "ZOVKO OIL" od Odjeljewa registra Opštinskog suda u Zenici (podnesak broj 01-05-26-510-5-I/09 od dana 22. juna 2009. godine i broj 01-05-26-510-6-I/09 od dana 22. juna 2009. godine). Takođe, Konkurencijski savjet je dobio podatke od Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge a.d. Bawa Luka (podnesak broj 01-01-26-510-3-I/09 od dana 12. juna 2009. godine) o ukupnom prihodu za 2008. godinu za privredni subjekt "OPTIMA Grupa", i od Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo (podnesak broj 01-05-26-510-15-I/09 od dana 18. avgusta 2009. godine) podatke o ukupnom prihodu za privredni subjekt "ZOVKO" i privredni subjekt "ZOVKO OIL". Nadalje, Konkurencijski savjet je dobio podatke od Središnjeg ureda Poreske uprave Federacije Bosne i Hercegovine, preko Kantonalnog poreskog ureda Tuzla (podnesak broj 01-05-26-510-13-I/09 od dana 12. avgusta 2009. godine) o kupoprodaji nekretnina između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa", privrednog subjekta "ZOVKO" i privrednog subjekta "ZOVKO OIL". Konkurencijski savjet analizom prikupljenih podataka je ocijenio da postoji osnovana sumwa da koncentracije između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa", privrednog subjekta Ponedjeljak, 26.4.2010. "ZOVKO" i privrednog subjekta "ZOVKO OIL" nije prijavljena, odnosno provedena u skladu sa odredbama Zakona o konkurenciji (u daqnjem tekstu: Zakon), te je donio Zakqučak o pokretanju postupka po službenoj dužnosti ocjene predmetne koncentracije (broj 01-05-26-033-1-II/09 od 21.10.2009. godine) (u daqnjem tekstu: Zakqučak). Konkurencijski savjet je dostavio (aktom broj 01-05-26-033-5-II/09 dana 26. oktobra 2009. godine), privrednom subjektu "OPTIMA Grupa" Zakqučak na odgovor, u skladu sa članom 33. Zakona. U ostavljenom roku privredni subjekt "OPTIMA Grupa" je dostavio svoj odgovor (podnesak broj 01-05-26-033-7-II/09 od dana 30. novembra 2009. godine, broj 01-05-26-033-9-II/09 od dana 22. decembra 2009. godine i broj 01-05-26-033-11-II/09 od dana 31. decembra 2009. godine). Privredni subjekt "OPTIMA Grupa" u odgovoru na Zakqučak je naveo da prijavu koncentracije nije podnio jer smatra da kupoprodaja nekretnina ne podliježe odredbama Zakona u smislu definicije koncentracije i pravnog osnova koncentracije, te da na osnovu toga nije došlo do koncentracije privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" sa privrednim subjektom "ZOVKO" i privrednim subjektom "ZOVKO OIL", jer svi privredni subjekti i dalje egzistiraju kao zasebna pravna lica i posluju po istim uslovima kao i ranije. Konkurencijski savjet uvidom u dokumentaciju dostavljenu od privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" uz odgovor na Zakqučak, je ocijenio da je za utvrđivanje potpunog činjeničnog stawa i ocjenu dokaza potrebno pribaviti dodatne podatke i izvršiti dodatne analize, obzirom da se radi o osjetqivom tržištu i privrednoj grani, te donio Zakqučak o produženju roka (broj 01-05-26-033-14-II/09 dana 20. januara 2010. godine) za donošenje rješewa za dodatna tri mjeseca, u smislu člana 41. Zakona. U postupku Konkurencijski savjet je prikupio dodatne podatake o relevantnom tržištu i predmetu koncentracije od privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" (podnesak broj 01-0526-033-16-II/09 od dana 03. februara 2010. godine), privrednog subjekta "ZOVKO" (podnesak broj 01-05-26-033-18-II/09 od dana 08. februara 2010. godine) i privrednog subjekta "ZOVKO OIL" (podnesak broj 01-05-26-033-17-II/09 od dana 8. februara 2010. godine). Konkurencijski savjet je nakon analize svih prikupljenih podataka u postupku ocjene koncentracije utvrdio sljedeće činjenice: 1. Učesnici koncentracije Učesnici koncentracije su privredni subjekt "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Bawa Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, 78000 Bawa Luka, privredni subjekt"ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, Qeskovica bb, Žepče, privredni subjekt "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, Goliješnica bb, Žepče. 1.1. Privredni subjekt "OPTIMA Grupa" Privredni subjekt "OPTIMA Grupa" društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu naftom i naftnim derivatima Bawa Luka, Kralja Alfonsa XIII broj 9, upisan je u sudski registar Osnovnog suda u Bawa Luci, rješenjem broj: 071-0-Reg-08-000180 od 11.02.2008. godine, sa brojem registarskog uloška: 1-16709-00. Osnivač i vlasnik 100,0% učešća u osnovnom kapitalu privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" je privredni subjekt OAD (Otvoreno akcionarsko društvo) "NeftegazInKor", Kalančevskaja broj 11, Korpus 2. Moskva, Ruska Federacija. Osnovna registrovana djelatnost privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" je trgovina na veliko tečnim naftnim gorivima. Privredni subjekt "OPTIMA Grupa" nema povezanih društava u kojima ima 10% ili više učešća u osnovnom Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kapitalu ili 10% ili više prava glasa, na tržištu Bosne i Hercegovine, niti na drugim tržištima. 1.1.1. Privredni subjekt OAD (Otvoreno akcionarsko društvo) "NeftegazInKor" Privredni subjekt OAD "NeftegazInKor". Moskva, Ruska Federacija, kao vlasnik i osnivač "OPTIMA Grupe" d.o.o. Bawa Luka većinski je vlasnik dionica u sljedećim privrednim subjektima u Bosni i Hercegovini: – 80,000031% dionica u privrednom subjektu "Petrol" a.d. Bawa Luka, preduzeće za promet naftom, naftnim derivatima i prirodnim gasom; – 79,998602% dionica u privrednom subjektu "Rafinerija nafte" a.d. Bosanski Brod preduzeće za proizvodnju, preradu i promet derivata nafte; – 75,651467% dionica u privrednom subjektu "Rafinerija ulja Modriča" a.d., preduzeće za proizvodnju, preradu i promet derivata nafte. 1.2. Privredni subjekt "ZOVKO" Privredni subjekt "ZOVKO" d.o.o. Žepče proizvodno, trgovinsko i transportno društvo, sa sjedištem u Žepču, Qeskovica bb, upisan je u sudski registar Kantonalnog suda u Zenici, rješenjem broj: U/I-1580/00 od 28.04.2000. godine, sa registarskim brojem: 1-2911. Osnivač i vlasnik 100,0% učešća u osnovnom kapitalu privrednog subjekta "ZOVKO" je fizičko lice Zovko (Grge) Danica (JMBG (..)*1, l.k. (..)* ZDK Žepče), Tatarbuxak bb u Žepču, Bosna i Hercegovina. Osnovna registrovana djelatnost privrednog subjekta "ZOVKO" je trgovina na veliko naftom i naftnim derivatima. Privredni subjekt "ZOVKO" je bio vlasnik četiri benzinske pumpe koje su predmet koncentracije, a na kojima je na osnovu ugovora o zakupu (zakqučenih dana 1. jula 2006. godine u Žepču) djelatnost obavljao privredni subjekt "ZOVKO OIL" i to: – "Kaonik", Kaonik bb, Busovača; – "Brijesnica", Brijesnica Velika bb, Doboj Istok; – "Ormanica", Ormanica bb, Gradačac; – "Solina-Tuzla", Solina bb, Tuzla. 1.2.1. Povezana društva privrednog subjekta "ZOVKO" u Bosni i Hercegovini Privredni subjekt "ZOVKO" ima 51,078% vlasničkog učešća u privrednom subjektu "GRADINA" d.o.o. Maglaj, čija je osnovna registrovana djelatnost građevinarstvo. 1.3. Privredni subjekt "ZOVKO OIL" Privredni subjekt Proizvodno, transportno i trgovinsko društvo "ZOVKO OIL" d.o.o. Žepče, Goliješnica bb, Žepče, upisan je u sudski registar Kantonalnog suda u Zenici rješenjem broj: U/I-206/03 od 13.02.2003. godine, sa matičnim registarskim brojem: 1-8739 (novi broj: 43-01-0264-08). Osnivač i vlasnik 100,0% učešća u osnovnom kapitalu privrednog subjekta "ZOVKO OIL" je fizičko lice Zovko Marinko (l.k. (..)*) Tatarbuxak bb, Žepče, Bosna i Hercegovina. Osnovne registrovane djelatnosti privrednog subjekta "ZOVKO OIL" su: trgovina na malo motornim gorivima i mazivima, trgovina na veliko tečnim gorivima, trgovina na veliko i malo robom široke potrošnje i ugostiteqstvo. Privredni subjekt "ZOVKO OIL" je bio vlasnik četiri benzinske pumpe koje su predmet koncentracije i to: – "Bukvik", Bukvik Gorwi bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; – "Jabučik", Dubrave bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; – "Cerovac-Tešaw", Cerovac bb, Tešaw; – "Tiwa", Tiwa bb, Srebrenik. Privredni subjekt "ZOVKO OIL" je obavljao djelatnost na benzinskim pumpama "Cerovac-Tešaw" i "Tiwa", dok je 1 Broj 24 – Strana 371 privredni subjekt "Plamen Oil" d.o.o. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (povezano društvo u okviru grupe "ZOVKO") obavljao djelatnost na benzinskoj pumni "Bukvik" i "Jabučik", na osnovu ugovora o zakupu sa privrednim subjektom "ZOVKO OIL" zakqučenim u Brčkom, dana 01. juna 2006. godine. Privredni subjekt "Plamen Oil" d.o.o. Brčko upisan je u sudski registar Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH, rješenjem broj: D-1437/04 od 07.12.2004. godine, sa matičnim registarskim brojem: 1-1337. Osnivač i vlasnik 100% učešća u osnovnom kapitalu privrednog subjekta "Plamen Oil" d.o.o. Brčko je fizičko lice Zovko Dragan (JMBG (..)*) Tatarbuxak bb, Žepče, Bosna i Hercegovina. 1.3.1. Povezana društva privrednog subjekta "ZOVKO OIL" u Bosni i Hercegovini Privredni subjekt "ZOVKO OIL" u privrednom subjektu "SPORTING" d.o.o. Žepče ima 15,88% učešća u osnovnom kapitalu. 1.4. Povezana društva iz grupe "ZOVKO" u Bosni i Hercegovini Pored privrednog subjekta "ZOVKO" i privrednog subjekta "ZOVKO OIL", u okviru grupe "ZOVKO", posluju sljedeći privredni subjekti: – "Zovko osiguranje" d.d. Žepče - obavlja djelatnosti osigurawa imovine i lica; – "Zovko transporti" d.o.o. Žepče - obavlja djelatnosti u prevozu robe u međunarodnom i domaćem prometu, održavawa motora i motornih i prikqučnih vozila; – "Zovko Metali" d.d. Žepče - obavlja djelatnosti proizvodnje i servisirawa kamionskih prikolica, proizvodnje i montaže čeličnih konstrukcija i slično; – "Zovko gradwa" d.d. Maglaj - obavlja djelatnosti u građevinarstvu, transporta i servisnih usluga; – "MZ-Kamion" d.o.o. Žepče - obavlja prodaju i servis vozila; – "Zovko auto" d.o.o. Žepče - obavlja djelatnost prodaje vozila, tehničkog pregleda vozila, prodaju auto dijelova i servis vozila; – "RMK Inžinjering" d.d. Zenica - obavlja djelatnost izrade, rekonstrukcije i modernizacije investicionih objekata, transfer tehnologije, inžinjering usluge itd; – "Zenicatrans Zenica" d.d. Zenica - obavlja djelatnost prevoza roba u domaćem i međunarodnom drumskom prometu; – "Plamen" d.o.o. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine obavlja djelatnost maloprodaje nafte i naftnih derivata, maloprodaje robe široke potrošnje i ugostiteqstvo; – "Plamen Oil" d.o.o. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine - obavlja djelatnost maloprodaje nafte i naftnih derivata, maloprodaje robe široke potrošnje i ugostiteqstvo; – "Zovko Krivaja" d.d. Žepče - obavlja drvoprerađivačku djelatnost. 1.5. Ostali učesnici predmetne koncentracije Fizičko lice Dragan (Ivica) Zovko, Petrine 29, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska, je prije provođewa predmetne koncentracije bio vlasnik benzinske pumpe "Bugojno", Kopčići bb, Bugojno, na kojoj je djelatnost obavljao privredni subjekt "ZOVKO OIL", u skladu sa ugovorom o zakupu zakqučenom u Žepču, dana 8. juna 2005. godine. Fizičko lica Ivica (Anto) Zovko, Tatarbuxak bb, Žepče, Bosna i Hercegovina, prije provođewa predmetne koncentracije bio je vlasnik benzinske pumpe "Šuica", Šuica bb, Tomislavgrad na kojoj je djelatnost obavljao privredni (..)* Podaci se smatraju poslovnom tajnom u smislu člana 38. Zakona o konkurenciji Broj 24 – Strana 372 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH subjekt "ZOVKO OIL", u skladu sa ugovorom o zakupu zakqučenom u Žepču dana 5. marta 2003. godine. 2. Obaveza prijave namjere koncentracije Obaveza prijave namjere koncentracije privrednih subjekata, u smislu odredbe člana 14. stav (1) tačka b) Zakona, postoji ako ukupni godišwi prihod svakog od najmanje dva privredna subjekta učesnika koncentracije ostvaren prodajom roba i/ili usluga na tržištu Bosne i Hercegovine iznosi najmanje 8.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji. Ukupan godišwi prihod privrednih subjekata učesnika predmetne koncentracije, na dan 31. decembra 2008. godine, iznosio je: Tabela 1. KM "OPTIMA Grupa" "ZOVKO OIL" "ZOVKO OIL"(8 BP) "ZOVKO" BiH (..)* (..)* (..)* (..)* Svijet (..)* - - - Izvor: Podaci privrednog subjekta "Optima Grupa", APIF a.d. Bawa Luka i APIF d.d. Sarajevo Godišwi prihod učesnika koncentracije predstavlja ukupan prihod (bez poreza na dodanu vrijednost i drugih poreza koji se direktno odnose na učesnike koncentracije na tržištu Bosne i Hercegovine), u smislu člana 8. tačka h) Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterijumima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", br. 95/06). Članom 14. stav (3) Zakona, propisano je da se u slučaju kada se koncentracija iz člana 12. stav (1) Zakona odnosi na spajanje ili pripajanje dijela ili dijelova jednog ili više privrednih subjekata, bez obzira da li ti dijelovi imaju status pravnog lica, pri izračunavanju prihoda iz stava (1) istog člana, obračunavaće se samo prihod onih dijelova privrednog subjekta koji su predmet kontrole koncentracije. Shodno tome Konkurencijski savjet je prilikom utvrđivawa obaveze prijave namjere koncentracije, iz ukupnog prihoda privrednog subjekta "ZOVKO OIL" izdvojio prihod koji su u 2008. godini ostvarile benzinske pumpe koje su predmet koncentracije, a koje su prije koncentracije poslovale u sastavu privrednog subjekta "ZOVKO OIL", i to: Tabela 2. R.b Naziv benziske pumpe Ukupan prihod 1. "Busovača "Kaonik" 7.359.755,64 KM 2. "Brijesnica", Doboj Istok 7.616.684,82 KM 3. "Ormanica", Gradačac 7.231.905,29 KM 4. "Solina-Tuzla", Tuzla 4.336.805,61 KM 5. "Cerovac-Tešaw", Tešaw 7.863.445,11 KM 6. "Tiwa", Srebrenik 7.514.361,30 KM 7. "Bugojno", Bugojno 8.183.019,05 KM 8. "Šuica", Tomislavgrad 7.659.722,97 KM UKUPNO 57.765.699,79 KM Izvor: podaci od učesnika koncentracije Konkurencijski savjet je utvrdio da su privredni subjekti učesnici koncentracije u 2008. godini ostvarili ukupan prihod koji podliježe obavezi prijave namjere koncentracije, u skladu sa članom 14. stav (1) tačka b) Zakona. 3. Pravni okvir ocjene koncentracije Konkurencijski savjet je u provođenju postupka ocjene predmetne koncentracije primjenio odredbe Zakona, Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterijumima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata, Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", br.18/06) i Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", br.29/02, 12/04 i 88/07). Ponedjeljak, 26.4.2010. 4. Pravni osnov i oblik koncentracije Pravni osnov koncentracije su ugovori o kupovini benzinskih pumpi, koji su zakqučeni između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa"(kupca) i privrednog subjekta "ZOVKO OIL"(prodavca) za četiri benzinske pumpe, privrednog subjekta "ZOVKO"(prodavca) za četiri benzinske pumpe, fizičkog lica Dragana Zovko (prodavca) za jednu benzinsku pumpu i fizičkog lica Ivice Zovko (prodavca) za jednu benzinsku pumpu. 1) Ugovori o kupovini benzinskih pumpi, zakqučeni između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" i privrednog subjekta "ZOVKO OIL", su: – OPU broj 661/09, zakqučen u Bawa Luci dana 22. maja 2009. godine za benzinsku pumpu "Bukvik", Bukvik Gorwi bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; – OPU broj 662/09, zakqučen u Bawa Luci dana 22. maja 2009. godine za benzinsku pumpu "Jabučik", Dubrave bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine; – OPU broj 500/09, zakqučen u Bawa Luci dana 15. aprila 2009. godine za benzinsku pumpu "Cerovac-Tešaw", Cerovac bb, Tešaw; – OPU broj 500/09, zakqučen u Bawa Luci dana 15. aprila 2009. godine za benzinsku pumpu "Tiwa", Tiwa bb, Srebrenik. 2) Ugovori o kupovini benzinskih pumpi, zakqučeni između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" i privrednog subjekta "ZOVKO", su: – OPU broj 659/09, zakqučen u Bawa Luci dana 22. maja 2009. godine za benzinsku pumpu "Kaonik", Kaonik bb, Busovača; – OPU broj 505/09, zakqučen u Bawa Luci dana 15. aprila 2009. godine za benzinsku pumpu "Brijesnica", Brijesnica Velika bb, Doboj Istok; – OPU broj 504/09, zakqučen u Bawa Luci dana 15. aprila 2009. godine za benzinsku pumpu "Ormanica", Ormanica bb, Gradačac; – OPU broj 660/09, zakqučen u Bawa Luci dana 22. maja 2009. godine za benzinsku pumpu "Solina-Tuzla", Solina bb, Tuzla. 3) Ugovor o kupoprodaji nekretnina i opreme OPU broj 503/09, zakqučen između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" i fizičkog lica Dragan Zovko, u Bawa Luci dana 15. aprila 2009. godine, za kupovinu benzinske pumpe "Bugojno", Kopčići bb, Bugojno 4) Ugovor o kupoprodaji nekretnina i opreme OPU broj 502/09, zakqučen između privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" i fizičkog lica Ivica Zovko, u Bawa Luci dana 15. aprila 2009. godine, za kupovinu benzinske pumpe "Šuica", Šuica bb, Tomislavgrad. Pravni oblik koncentracije u skladu sa članom 12. stav (1) tačka b) pod 3) Zakona, predstavlja sticanje kontrole jednog privrednog subjekta nad više drugih privrednih subjekata, odnosno dijelova drugog privrednog subjekta u skladu sa odredbama zakona koji regulišu osnivanje privrednih subjekata i wihovo upravljanje. 5. Relevantno tržište Relevantno tržište, u smislu člana 3. Zakona, te člana 4. i 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, čini tržište određenih proizvoda i/ili usluga koji su predmet obavljanja djelatnosti na određenom geografskom području. Prema odredbi člana 4. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, relevantno tržište proizvoda obuhvata sve proizvode i/ili usluge koje potrošači smatraju međusobno zamjewivim s obzirom na wihove bitne karakteristike, kvalitet, namjenu, cijenu ili način upotrebe. Prema članu 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, relevantno tržište u geografskom smislu obuhvata cijelu ili dio teritorije Bosne i Hercegovine, na kojoj su Ponedjeljak, 26.4.2010. tržišni konkurenti aktivni u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoqno ujednačenim uslovima koji to tržište bitno razlikuju od uslova tržišne konkurencije na susjednim geografskim tržištima. Relevantno tržište prema predmetu poslovawa učesnika u koncentraciji je tržište trgovine na malo motornim gorivima i mazivima, dok je relevantno tržište prema teritoriji na kojoj posluju učesnici koncentracije teritorija Bosne i Hercegovine. Na osnovu navedenog kao relevantno tržište predmetne koncentracije utvrđeno je tržište trgovine na malo motornim gorivima i mazivima u Bosni i Hercegovini. 6. Analiza relevantnog tržišta Tržišna učešća učesnika koncentracije (i sa wima povezanih društava) i wihovih konkurenata na relevantnom tržištu u 2008. godini su: Tabela 3. R.b. Naziv privrednog subjekta Broj benzinskih pumpi Tržišno učešće (%) 1. Petrol Bawa Luka 80 7,22 2. Enegopetrol Sarajevo 65 5,86 3. Holdina Sarajevo i Interina Mostar 44 4,00 4. Holdina Sarajevo (koriste drugi subjekti) 4 0,36 5. Petrol BH Oil Sarajevo 38 3,42 6. Petrol Qubuški 22 2,00 7. OMV Sarajevo 21 1,90 8. Zovko Žepče 16 1,44 9. Krajina Petrol Bawa Luka 15 1,35 10. HIFA Sarajevo 8 0,72 11. Čavkunović Bihać 7 0,63 12. Mandić Petrol Istočno Sarajevo 5 0,45 13. Ostali 783 70,65 Ukupno 1108 100,0 Izvor: podaci privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" i Konkurencijskog savjeta iz Rješenju broj 01-01-26-005-09-II/09 od dana 12. maja 2009. godine Nakon provođewa predmetne koncentracije, privredni subjekt "OPTIMA Grupa" će na relevantnom tržištu (zajedno sa povezanim privrednim subjektom "Petrol" a.d. Bawa Luka) imati ukupno 90 benzinskih pumpi (ukqučujući i benzinske pumpe kupljene od dva fizička lica - Dragan Zovko i Ivica Zovko), te imati učešće od 8,12% na relevantnom tržištu. 7. Ocjena predmetne koncentracije Konkurencijski savjet je na osnovu analize strukture relevantnog tržišta i tržišnih učešća učesnika koncentracije, shodno članu 17. Zakona, ocjenio dopuštenom provođenje predmetne koncentracije, te u smislu člana 18. stav (2) tačka a) Zakona, donio odluku navedenu u dispozitivu ovoga Rješewa. Pri donošenju ove odluke Konkurencijski savjet posebno je imao u vidu da na tržištu trgovine na malo motornim gorivima i mazivima u Bosni i Hercegovini postoji jaka konkurencija, da su tržišna učešća učesnika koncentracije relativno niski, te da provođenje predmetne koncentracije neće dovesti do značajnijih promjena na relevantom tržištu. 8. Novčana kazna Konkurencijski savjet je ocijenio da predmetna koncentracija predstavlja koncentraciju u smislu člana 12. 1 Broj 24 – Strana 373 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Zaključak objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 30/10 stav (1) tačka b) pod 3) i stava (2) Zakona, te da je obaveza prijave koncentracije u smislu člana 14. stava (1) tačka b) Zakona postojala za privredni subjekt "OPTIMA Grupa". Privredni subjekt "OPTIMA Grupa" bio je dužan podnijeti prijavu koncentracije, u smislu člana 16. Zakona, u roku od petnaest dana od dana zakqučivawa Ugovora sa privrednim subjektom "ZOVKO OIL" i privrednim subjektom "ZOVKO", uzimajući u obzir da su prvi ugovori zakqučeni dana 15. aprila 2009. godine. Konkurencijski savjet, u skladu sa članom 49. stav (1) tačka b) Zakona može izreći novčanu kaznu do 1,0% od ukupnog prihoda iz prethodne godine poslovawa privrednom subjektu koji ne podnese prijavu koncentracije, u smislu člana 16. Zakona. Konkurencijski savjet je izrekao novčanu kaznu radi kršewa člana 16. Zakona privrednom subjektu "OPTIMA Grupa" u iznosu od 200.000,00 KM, što predstavlja oko 0,796% ukupnog ostvarenog prihoda iz 2008. godine. Konkurencijski savjet je prilikom utvrđivawa visine novčane kazne uzeo u obzir namjeru i trajanje povrede, u smislu člana 52. Zakona, kao i saradnju privrednog subjekta "OPTIMA Grupa" tokom cijelog postupka, te je shodno tome odredio visinu novčane kazne. 9. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješewa nije dozvoljena žalba. Nezadovoqna stranka može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješewa, odnosno od dana njegovog objavqivawa. Broj 01-05-26-033-22-II/09 23. marta 2010. godine Sarajevo Predsjednik Dr Stjepo Prawić, s. r. DRŽAVNA REGULATORNA KOMISIJA ZA ELEKTRIČNU ENERGIJU - DERK Na osnovu člana 4.2. tačka j) Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 7/02, 13/03 i 76/09), člana 58. stav 4. Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02, 12/04, 88/07 i 93/09), člana 14. Statuta Državne regulatorne komisije za električnu energiju ("Službeni glasnik BiH", broj 41/03, 59/04 i 2/10), člana 36. Poslovnika o radu ("Službeni glasnik BiH", broj 2/05) i člana 84. Pravilnika o javnim raspravama ("Službeni glasnik BIH", broj 38/05), a po zahtjevu JP "Putevi Repubike Srpske" Banja Luka, ul.Vase Pelagića br. 10., zaprimljenim pod brojem 03-50-353/09 od 4. novembra 2009. godine, Državna regulatorna komisija za električnu energiju, na sjednici održanoj 8. aprila 2010. godine, donijela je sljedeći ZAKLJUČAK1 Odbacuje se zahtjev JP "Putevi Republike Srpske" Banja Luka zbog nenadležnosti. OBRAZLOŽENJE Javno preduzeće "Putevi Republike Srpske" Banja Luka, ul. Vase Pelagića br. 10., (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnijelo je prijedlog zaprimljen pod brojem 03-50-353/09 od 4. novembra 2009. godine, u kojem navodi da je u postupku pribavljanja odobrenja za upotrebu izgrađenog mosta preko rijeke Bosne u Doboju u dva navrata tražilo od "Elektroprijenosa Bosne i Hercegovine" a.d. Banja Luka saglasnost na projekat izvedenog stanja, najprije 20. februara 2007. godine a potom i 13. jula 2009. godine, ali da "Elektroprijenos BiH" ni do danas nije riješio podnijeti zahtjev, pa je stoga predložilo da Državna regulatorna komisija za električnu energiju donese rješenje i sama riješi o postavljenom zahtjevu. Broj 24 – Strana 374 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Državna regulatorna komisija za električnu energiju razmotrila je podneseni zahtjev i utvrdila da nije nadležna za njegovo rješavanje u skladu sa Zakonom o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini - u daljnjem tekstu: Zakon o prijenosu, Zakonom o osnivanju Kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 35/04 i 76/09 - u daljnjem tekstu: Zakon o Prijenosnoj kompaniji) i Zakonom o osnivanju Nezavisnog operatora sistema u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 35/04 - u daljnjem tekstu: Zakon o NOS-u), radi čega je isti odbacila i odlučila kao u dispozitivu ovog Zaključka. U konkretnom slučaju se ne radi o sporu među korisnicima sistema čije je rješavanje članom 4.2 tačka j) Zakona o prijenosu povjereno Državnoj regulatornoj komisiji za električnu energiju, te zato što podnosilac zahtjeva ne pripada u krug subjekata koji se snabdijeva ili biva snabdjeven putem prijenosnog sistema u smislu člana 2. tačka 11. istog zakona, odnosno koji su direktno povezani na, ili se oslanjaju na, prijenosnu mrežu i po čijem obraćanju Komisija ima ovlaštenje da rješava nastali spor u smislu člana 7. Zakona o Prijenosnoj kompaniji i člana 8. Zakona o NOS u. Ovaj zaključak objavit će se u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Pouka o pravnom lijeku U skladu sa članom 9.2 Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini, protiv ovog zaključka može se pokrenuti postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine podnošenjem tužbe u roku od 60 dana od dana prijema ovog zaključka odnosno od dana njegove objave. Broj 3-50-353-6/09 8. aprila 2010. godine Predsjedavajući Komisije Tuzla Mr.Vladimir Dokić, s. r. Na temelju članka 4.2. točka j) Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 7/02, 13/03 i 6/09), članka 58. stavak 4. Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02, 12/04, 88/07 i 93/09), članka 14. Statuta Državne regulatorne komisije za električnu energiju ("Službeni glasnik BiH", broj 41/03, 59/04 i 2/10), članka 36. Poslovnika o radu ("Službeni glasnik BiH", broj 2/05) i članka 84. Pravilnika o javnim raspravama ("Službeni glasnik BiH", broj 38/05), a po zahtjevu JP "Putevi Repubike Srpske" Banja Luka, ul. Vase Pelagića br. 10., zaprimljenim pod brojem 0350-353/09 od 4. studenoga 2009. godine, Državna regulatorna komisija za električnu energiju, na sjednici održanoj 8. travnja 2010. godine, donijela je sljedeći ZAKLJUČAK1 Odbacuje se zahtjev JP "Putevi Republike Srpske" Banja Luka zbog nenadležnosti. OBRAZLOŽENJE Javno poduzeće "Putevi Republike Srpske" Banja Luka, ul. Vase Pelagića br. 10., (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), podnijelo je prijedlog zaprimljen pod brojem 03-50-353/09 od 4. studenoga 2009. godine, u kojem navodi da je u postupku pribavljanja odobrenja za uporabu izgrađenog mosta preko rijeke Bosne u Doboju u dva navrata tražilo od "Elektroprijenosa Bosne i Hercegovine" a.d. Banja Luka suglasnost na projekt izvedenog stanja, najprije 20. veljače 2007. godine a potom i 13. srpnja 2009. godine, ali da "Elektroprijenos BiH" ni do danas nije riješio podnijeti zahtjev, pa je stoga predložilo da Državna regulatorna komisija za električnu energiju donese rješenje i sama riješi o postavljenom zahtjevu. Državna regulatorna komisija za električnu energiju razmotrila je podneseni zahtjev i utvrdila da nije nadležna za 1 2 Zaključak objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 30/10 Zaključak objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 30/10 Ponedjeljak, 26.4.2010. njegovo rješavanje u skladu sa Zakonom o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne energije u Bosni i Hercegovini - u daljnjem tekstu: Zakon o prijenosu, Zakonom o utemeljenju Kompanije za prijenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 35/04 i 76/09 - u daljnjem tekstu: Zakon o Prijenosnoj kompaniji) i Zakonom o utemeljenju Neovisnog operatora sustava u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 35/04 - u daljnjem tekstu: Zakon o NOS-u), radi čega je isti odbacila i odlučila kao u izreci ovog Zaključka. U konkretnom slučaju se ne radi o prijeporu među korisnicima sustava čije je rješavanje člankom 4.2 točka j) Zakona o prijenosu povjereno Državnoj regulatornoj komisiji za električnu energiju, te zato što podnositelj zahtjeva ne pripada u krug subjekata koji se opskrbljuje ili biva opskrbljen putem prijenosnog sustava smisleno članku 2. točka 11. istog zakona, odnosno koji su izravno povezani na, ili se oslanjaju na, prijenosnu mrežu i po čijem obraćanju Komisija ima ovlast da rješava nastali prijepor smisleno članku 7. Zakona o Prijenosnoj kompaniji i članku 8. Zakona o NOS u. Ovaj Zaključak objavit će se u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Pouka o pravnom lijeku U skladu sa člankom 9.2 Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne energije u Bosni i Hercegovini, protiv ovog zaključka može se pokrenuti postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine podnošenjem tužbe u roku od 60 dana od dana primitka ovog zaključka odnosno od dana njegove objave. Broj 3-50-353-6/09 8. travnja 2010. godine Predsjedatelj Komisije Tuzla Mr. Vladimir Dokić, v. r. Na osnovu člana 4.2. tačka j) Zakona o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 7/02, 13/03 i 76/09), člana 58. stav 4. Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02, 12/04, 88/07 i 93/09), člana 14. Statuta Državne regulatorne komisije za električnu energiju ("Službeni glasnik BiH", broj 41/03, 59/04 i 2/10), člana 36. Poslovnika o radu ("Službeni glasnik BiH", broj 2/05) i člana 84. Pravilnika o javnim raspravama ("Službeni glasnik BiH", broj 38/05), a po zahtjevu JP "Putevi Repubike Srpske" Bawa Luka, ul. Vase Pelagića br. 10., zaprimljenim pod brojem 03-50-353/09 od 4. novembra 2009. godine, Državna regulatorna komisija za električnu energiju, na sjednici održanoj 8. aprila 2010. godine, donijela je sljedeći ZAKQUČAK2 Odbacuje se zahtjev JP "Putevi Republike Srpske" Bawa Luka zbog nenadležnosti. OBRAZLOŽEWE Javno preduzeće "Putevi Republike Srpske" Bawa Luka, ul. Vase Pelagića br. 10., (u daqnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnijelo je prijedlog zaprimljen pod brojem 03-50-353/09 od 4. novembra 2009. godine, u kojem navodi da je u postupku pribavljanja odobrewa za upotrebu izgrađenog mosta preko rijeke Bosne u Doboju u dva navrata tražilo od "Elektroprenosa Bosne i Hercegovine" a.d. Bawa Luka saglasnost na projekat izvedenog stawa, najprije 20. februara 2007. godine a potom i 13. jula 2009. godine, ali da "Elektroprenos BiH" ni do danas nije riješio podnijeti zahtjev, pa je stoga predložilo da Državna regulatorna komisija za električnu energiju donese rješenje i sama riješi o postavljenom zahtjevu. Državna regulatorna komisija za električnu energiju razmotrila je podneseni zahtjev i utvrdila da nije nadležna za njegovo rješavanje u skladu sa Zakonom o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini Ponedjeljak, 26.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH - u daqnjem tekstu: Zakon o prenosu, Zakonom o osnivanju Kompanije za prenos električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 35/04 i 76/09 - u daqnjem tekstu: Zakon o Prenosnoj kompaniji) i Zakonom o osnivanju Nezavisnog operatora sistema u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 35/04 - u daqnjem tekstu: Zakon o NOS-u), radi čega je isti odbacila i odlučila kao u dispozitivu ovog Zakqučka. U konkretnom slučaju se ne radi o sporu među korisnicima sistema čije je rješavanje članom 4.2 tačka j) Zakona o prenosu povjereno Državnoj regulatornoj komisiji za električnu energiju, te zato što podnosilac zahtjeva ne pripada u krug subjekata koji se snabdijeva ili biva snabdjeven putem prenosnog sistema u smislu člana 2. tačka 11. istog zakona, odnosno koji su direktno povezani na, ili se oslawaju na, prenosnu mrežu i po čijem obraćanju Komisija ima ovlaštenje Broj 24 – Strana 375 da rješava nastali spor u smislu člana 7. Zakona o Prenosnoj kompaniji i člana 8. Zakona o NOS u. Ovaj Zakqučak objaviće se u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Pouka o pravnom lijeku U skladu sa članom 9.2 Zakona o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini, protiv ovog zakqučka može se pokrenuti postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine podnošenjem tužbe u roku od 60 dana od dana prijema ovog zakqučka odnosno od dana njegovog objavqivawa. Broj 3-50-353-6/09 8. aprila 2010. godine Tuzla Predsjedavajući Komisije Mr Vladimir Dokić, s. r. Broj 24 – Strana 376 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 26.4.2010. SADRŽAJ FEDERALNO MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE, VODOPRIVREDE I ŠUMARSTVA 421 Rješenje o imenovanju Stručne komisije za utvrđivanje propisanih veterinarsko - zdravstvenih uslova u objektima iz oblasti veterinarstva (registracije i davanja saglasnosti) (bosanski jezik) Rješenje o imenovanju Stručnog povjerenstva za utvrđivanje propisanih veterinarsko - zdravstvenih uvjeta u objektima iz oblasti veterinarstva (registracije i davanja suglasnosti) (hrvatski jezik) Rješenje o imenovanju Stručne komisije za utvrđivanje propisanih veterinarsko - zdravstvenih uslova u objektima iz oblasti veterinarstva (registracije i davawa saglasnosti) (srpski jezik) 1 2 3 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 1062/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1062/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1062/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1093/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1093/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1093/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1364/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1364/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1364/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1394/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1394/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1394/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1461/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1461/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1461/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1472/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1472/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1472/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1477/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1477/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1477/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1539/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1539/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1539/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1585/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1585/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1585/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1635/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1635/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1635/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1750/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1750/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1750/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1807/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1807/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1807/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1812/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1812/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1812/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1839/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1839/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1839/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 1840/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1840/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1840/07 (srpski jezik) 3 7 12 16 23 29 37 41 45 49 58 67 77 83 89 94 100 106 111 114 116 119 122 126 129 135 140 145 149 152 155 161 167 174 178 182 187 191 195 199 202 205 208 211 214 Odluka broj AP 2007/08 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2007/08 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2007/08 (srpski jezik) Odluka broj AP 2065/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2065/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2065/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 2211/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2211/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2211/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 2229/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2229/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2229/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 2245/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2245/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2245/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 2247/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2247/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2247/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 2334/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2334/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2334/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 2418/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2418/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2418/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 2621/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2621/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2621/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 2843/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2843/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2843/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 2915/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2915/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2915/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 3435/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 3435/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 3435/07 (srpski jezik) Rješenje broj AP 2590/06 (bosanski jezik) Rješenje broj AP 2590/06 (hrvatski jezik) Rješenje broj AP 2590/06 (srpski jezik) Rješenje broj AP 3063/06 (bosanski jezik) Rješenje broj AP 3063/06 (hrvatski jezik) Rješenje broj AP 3063/06 (srpski jezik) Rješenje broj AP 3393/06 (bosanski jezik) Rješenje broj AP 3393/06 (hrvatski jezik) Rješenje broj AP 3393/06 (srpski jezik) 217 220 223 225 230 234 239 242 246 250 254 258 262 266 270 275 277 280 283 287 290 294 297 300 302 307 311 315 320 325 330 333 336 339 341 344 347 348 348 349 350 350 351 352 353 KONKURENCIJSKO VIJEĆE/SAVJET BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje broj 01-02-26-036-19-II/09 (bosanski jezik) Rješenje broj 01-02-26-036-19-II/09 (hrvatski jezik) Rješenje broj 01-02-26-036-19-II/09 (srpski jezik) Rješenje broj 01-05-26-033-22-II/09 (bosanski jezik) Rješenje broj 01-05-26-033-22-II/09 (hrvatski jezik) Rješenje broj 01-05-26-033-22-II/09 (srpski jezik) 353 356 359 362 365 369 DRŽAVNA REGULATORNA KOMISIJA ZA ELEKTRIČNU ENERGIJU - DERK Zaključak broj 3-50-353-6/09 (bosanski jezik) Zaključak broj 3-50-353-6/09 (hrvatski jezik) Zakqučak broj 3-50-353-6/09 (srpski jezik) 373 374 374 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK d.d. 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za štampariju: Fehim Škaljić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2010. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2010. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenenovine.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku