USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 23/10
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1364/07, rješavajući apelaciju Hajrudina Ćelosmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Ćelosmanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj KP-52/04 od 22. juna 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Hajrudin Ćelosmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Faruk Abdulahović, advokat iz Gradačca, podnio je 7. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj KP-52/04 od 22. juna 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 12. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. oktobra 2009. godine, Općinski sud 19. oktobra 2009. godine, a Kantonalno tužilaštvo 23. oktobra 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. novembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj KP-52/04 od 22. juna 2006. godine utvrđeno je da je apelant, suprotno čl. 3. i 4. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, te čl. 1. i 7. Dopunske konvencije o ukidanju ropstva, trgovine robljem i ustanova i praksi sličnih ropstvu, prodao rumunsku državljanku C. L. licu S. M. za iznos od 1. 500 KM, kao svoje vlasništvo. Općinski sud je utvrdio da je ovim radnjama apelant počinio krivično djelo zasnivanja ropskog odnosa i prijevoza lica u ropskom odnosu iz člana 185. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 3/03; u daljnjem tekstu: KZBiH). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
- 7.Općinski sud je na glavnom pretresu izveo dokaze saslušanjem okrivljenog, uzeo iskaze svjedoka, izvršio uvid u raznu dokumentaciju koja se odnosi na ovaj krivični predmet, saslušao oštećene, te konačno izvršio uvid u zapisnike o izvršenoj raciji u noćnim barovima "Palma" i "Grbavica". Na osnovu svih provedenih dokaza sud je utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekli svi elementi krivičnog djela zasnivanja ropskog odnosa i prijevoza lica iz ropskog odnosa iz člana 185. KZBiH. Općinski sud je zaključio da je apelant, suprotno odredbama međunarodnopravnih akata, od lica zvanog Maks kupio jednu rumunsku državljanku za 1.500 KM i držao je u ropskom odnosu. Taj ropski odnos se ogledao u tome da je ona morala da pruža seksualne usluge gostima apelantovog objekta, da bi isplatila kupoprodajnu cijenu i troškove odijevanja, a sve s ciljem stjecanja materijalne koristi za apelanta. Dalje, nakon zatvaranja svog objekta, apelant je oštećenu prodao drugooptuženom S. M. koji je nastavio da iskorištava podređeni položaj oštećene, a s ciljem zarade i povrata kupoprodajne cijene. Općinski sud je naveo da se apelant prema oštećenoj ponašao kao prema stvari, a ne kao prema ličnosti, jer je po svojoj volji kupovao, prodavao i nametao joj da obavlja usluge kako bi zaradio. Dakle, s njom je raspolagao i iskorištavao je kao stvar kojom se omogućava stjecanje materijalne koristi. To je navelo sud na zaključak da je ovakav odnos optuženih prema oštećenoj bio ropski odnos.
- 8.Općinski sud je zaključio da je optuženi apelant bio svjestan svoga djela, što znači da je znao da se ne može vršiti kupovina i prodaja ljudi i da se sa ljudima ne može raspolagati kao sa stvarima. Međutim, apelant je takvim svojim ponašanjem htio i dobio materijalnu korist, jer je oštećenu koristio kao sredstvo za dobijanje koristi, što znači da je htio izvršenje ovog krivičnog djela, te ga i učinio sa direktnim umišljajem. Prilikom odlučivanja o vrsti krivične sankcije, sud je optuženom apelantu, u smislu člana 48. stav 1. KZBiH, od olakšavajućih okolnosti uzeo u obzir da je apelant porodičan čovjek i da je nezaposlen, a od otežavajućih okolnosti sud je utvrdio da je apelant do sada nekoliko puta prekršajno kažnjavan zbog boravka stranih državljanki u njegovom ugostiteljskom objektu.
- 9.Apelant se žalio na prvostepenu presudu, pa je Kantonalni sud donio Presudu broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. januara 2007. godine, kojom je odluka o krivičnopravnoj sankciji djelimično preinačena. Naime, apelant je za krivično djelo za koje se tereti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci.
- 10.Apelant se žalio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka navodeći da Općinski sud nije bio stvarno nadležan za postupanje u ovom krivičnom predmetu. Kantonalni sud je odbio ove žalbene navode kao neosnovane. Naime, članom 449. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04 i 63/04; u daljnjem tekstu: ZKPBiH) propisano je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad u drugim sudovima, do stupanja na snagu ovog zakona, 1. mart 2003. godine, dovršiti ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Dalje, stavom 2. istog člana je predviđeno da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, a u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu niti je potvrđena, dovršiti ti sudovi, osim ako Sud BiH ne odluči da te predmete preuzme, bilo po službenoj dužnosti, bilo na prijedlog stranaka. Kako to nije slučaj u konkretnom predmetu, proizlazi da je nadležni sud vodio postupak i donio presudu. Dalje, Kantonalni sud nije prihvatio prigovor da postupak nije prevodilo lice koje je ovlašteni tumač za rumunski jezik, jer je prevođenje obavljalo lice koje poznaje rumunski jezik. Prigovore žalbe da su iskazi oštećenih i svjedoka dati pod pritiskom, Kantonalni sud, također, nije prihvatio jer su protivrječni nalazima suda da su iskazi ovih lica dati slobodno, da su na sud došli bez prisile, što su u toku postupka i oni sami potvrdili.
- 11.U vezi sa samim dokaznim postupkom, Kantonalni sud je zaključio da je postupak vođen savjesno i detaljno i da su svi iskazi stranaka, odnosno svjedoka optužbe i odbrane, ocijenjeni i pojedinačno i u međusobnoj vezi. Sud je odbio i žalbene prigovore da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenio materijalno pravo smatrajući da je data pravilna kvalifikacija krivičnog djela koje je počinio apelant, odnosno kao zasnivanje ropskog odnosa i prijevoza lica u ropskom položaju iz člana 185. stav 3. KZBiH. I konačno, u ocjeni izrečene krivične sankcije Kantonalni sud je utvrdio da se i umanjenom kaznom, uz uvažavanje nekih olakšavajućih okolnosti, može postići svrha apelantovog kažnjavanja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant posebno navodi da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene prava i povrede principa zakonitosti iz člana 4. KZFBiH, kao i pravila o blažoj primjeni zakona iz člana 5. KZBiH. U tom smislu, on posebno iznosi da je optužnicu podnio tužilac, a sudio sud koji nije nadležan, odnosno da je optužnica podnesena 17. februara 2003. godine, a da je potvrđena 3. oktobra 2003. godine i to za djelo iz člana 167. stav 1. KZFBiH. On ističe da navedeno djelo u novom KZFBiH, koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, nije ni predviđeno kao krivično djelo, odnosno da u novom KZFBiH djelo iz člana 167. stav 1. KZFBiH više ne postoji. Dalje, Kantonalni sud nije odgovorio na navode apelantove žalbe, odnosno uopće nije odlučio o žalbi na odluku o troškovima postupka, niti se očitovao o tome zbog čega nije prihvatio apelantovu žalbu u tom dijelu.
- 13.Apelant zaključuje da mu je proizvoljnom primjenom prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje, što je rezultiralo nezakonitom osuđujućom presudom. Apelant smatra da su sudovi bili pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice koja je pratila ovaj postupak. Zbog toga je sud, kako navodi apelant, tražio samo ono što ide na apelantovu štetu, pogrešno ocjenjujući izvedene dokaze koji pokazuju da nije bilo ropskog odnosa u konkretnom slučaju.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Iznoseći hronologiju predmetnog postupka, Općinski sud u odgovoru na apelaciju zaključuje da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant žali. Dakle, Općinski sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 15.U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da iz obrazloženja apelacije proizlazi da apelant smatra da su na njegovu štetu povrijeđeni princip zakonitosti iz člana 4. KZFBiH i princip primjene blažeg zakona iz člana 5. KZFBiH, kao i pravila o nadležnosti suda. Kantonalni sud smatra da ovakvi apelantovi navodi nisu osnovani, jer je ovaj sud obrazložio zašto smatra da je optužnicu, povodom koje je vođen krivični postupak, podnio i zastupao nadležni tužilac, a presudu donio nadležni sud, te zašto smatra da se radnjama optuženog stječu obilježja krivičnog djela iz člana 185. stav 1. KZBiH. Također, neosnovani su apelantovi navodi da su sudovi bili pod pritiskom međunarodnog monitoringa budući da su pripadnici IPTF-a postupali u skladu sa članom 3.1 Aneksa 11. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i članom 4.3 istog Aneksa, o čemu su u obrazloženju presude dati detaljni razlozi. U pogledu odluke o krivičnoj sankciji sud je, također, postupao u granicama zakonskih ovlaštenja. Zbog toga, ovaj sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 16.U odgovoru na apelaciju Kantonalnog tužilaštva navodi se da u toku postupka nije bilo kršenja ustavnih prava na koja se žali apelant.
V. Relevantni propisi
- 17.U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) relevantne odredbe glase:
Vremensko važenje krivičnog zakona
Š...Ć
(2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz lica u ropskom odnosu
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava stavi drugog u ropski ili njemu sličan odnos ili ga drži u takvom odnosu, kupi, proda, preda drugom licu ili posreduje u kupovini, prodaji ili predaji takvog lica ili podstiče drugog da proda svoju slobodu ili slobodu lica koje izdržava ili se o njemu stara, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
- 18.U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 26/04 i 63/04) relevantne odredbe glase:
Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona, dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu.
Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branilaca, ne odluči da preuzme takav predmet. Š...Ć
- 19.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 28/05) relevantne odredbe glase:
Princip zakonitosti
Pravila utvrđena ovim Zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se počiniocu izrekne kazneno-popravna sankcija pod uvjetima koje predviđa KZFBiH, drugi zakoni Federacije Bosne i Hercegovine, zakoni kantona i zakoni Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i na osnovu zakonito provedenog postupka.
Zakonitost dokaza
Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog Zakona.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje i nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: Š...Ć
- g)ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nadležnosti. Š...Ć
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavne rasprave ili tokom glavne rasprave ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI. Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-06-000363 od 25. januara 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 25.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
- 26.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 27.Apelant se žali na odluke donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
- 28.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
- 29.Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom smislu, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
- 30.Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).
- 31.Apelant posebno navodi da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene prava i povrede principa zakonitosti, te pravila o blažoj primjeni zakona. U vezi s tim posebno iznosi da je optužnicu podnio tužilac koji nije bio nadležan, odnosno da je optužnica podnesena 17. februara 2003. godine, a da je potvrđena 3. oktobra 2003. godine i to za djelo iz člana 167. stav 1. KZFBiH, što nije bilo u skladu sa krivičnim zakonom. U tom smislu, on ističe da navedeno djelo u novom KZFBiH, koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, nije ni predviđeno kao krivično djelo. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da su redovni sudovi imali mogućnost da postupaju prema članu 449. KZBiH. Iz stanja spisa i priložene dokumentacije proizlazi da je apelant okrivljen zbog krivičnog djela zasnivanja ropskog odnosa i prijevoza lica u ropskom odnosu iz člana 167. stav 1. KZFBiH, da je kantonalni tužilac na glavnom pretresu izmijenio činjenični opis optužnice i pravnu kvalifikaciju i stavio mu na teret krivično djelo istog naziva iz člana 185. stav 1. KZBiH. Dalje, imajući u vidu odredbe člana 449. stav 2. ZKPBiH, koje reguliraju postupanje sudova u onim predmetima iz nadležnosti Suda BiH koji se nalaze u radu u drugim sudovima i tužilaštvima, a u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno u kojima nije potvrđena optužnica, prije stupanja na snagu ovog zakona, tj. 1. marta 2003. godine, kao u konkretnom slučaju, Kantonalni sud je bio nadležan da dovrši ovaj predmet. Zbog toga ne postoji proizvoljnost u primjeni zakona niti povreda principa zakonitosti, jer redovni sudovi su imali mogućnost i zakonski osnov da u konkretnom slučaju postupaju prema odredbama krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine. Redovni sudovi su, polazeći od činjenica i dokaza koji su utvrđeni u toku krivičnog postupka, primijenili zakon prema kojem je apelantu suđeno za krivično djelo koje je u vrijeme izvršenja bilo propisano kao krivično djelo. Time je zadovoljen princip legaliteta koji nalaže da niko ne može biti suđen za krivično djelo koje nije, u momentu izvršenja, kao takvo predviđeno u zakonu. Apelant samo paušalno navodi primjenu blažeg zakona jer se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ovaj institut krivičnog prava.
- 32.Dakle, iz stanja spisa i dostupne dokumentacije proizlazi da je kantonalni tužilac prije okončanja postupka, a na glavnom pretresu, izmijenio i činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela, stavljajući apelantu na teret krivično djelo istog naziva iz člana 185. KZBiH, i time otklonio početnu grešku, što, prema mišljenju Ustavnog suda, nije utjecalo na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Stoga, pošto se prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda pravo na pravičan postupak ocjenjuje nakon njegovog završetka, odnosno posmatrano u cjelini, ispravljanjem greške u toku postupka otklonjene su i eventualne povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije koje su učinjene u početnoj fazi krivičnog postupka.
- 33.Apelant, također, vidi povredu prava na pravičan postupak u tome što mu je navodno sudio sud koji nije nadležan za to. U pogledu nadležnosti suda, u članu 449. ZKPBiH precizirano je da "predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branilaca ne odluči da preuzme takav predmet". U konkretnom predmetu, Sud BiH nije po službenoj dužnosti postupao, niti su stranke ili branilac takav obrazloženi prijedlog dostavili, iako iz dopisa Općinskog suda broj Kp 52/04 od 5. oktobra 2005. godine proizlazi da je Sud BiH bio upoznat sa sadržajem Optužnice Općinskog tužilaštva Gradačac broj Kt. 62/02 od 17. februara 2003. godine. Kako ovaj predmet Sud BiH nije preuzeo, neosnovani su apelantovi navodi da je prvostepenu presudu donio nenadležan sud. Za postupanje Općinskog suda postojao je pravni osnov u članu 449. ZKPBiH, koji je sud u konkretnom slučaju i primijenio.
- 34.Apelant je posebno isticao da je u toku cijelog postupka bio pod pritiskom međunarodne zajednice, odnosno OSCE-a i IPTF-a i da su osporene presude donesene pod pritiskom tih međunarodnih organizacija. Međutim, članom 3.1 Aneksa 11. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH propisano je da pomoć IPTF-a između ostalih elemenata predviđa i praćenje, posmatranje i nadzor aktivnosti i sredstava za provođenje zakona, uključujući i pripadajuće sudske organizacije, strukture i postupke, a prema članu 4.3 istog Aneksa, strane u Sporazumu dužne su osoblju IPTF-a omogućiti direktan i potpun pristup bilo kojem mjestu, licu, djelatnosti, postupku, dosjeu ili nekom predmetu ili događaju u BiH, kako to bude zahtijevao IPTF prilikom izvršavanja svojih obaveza u skladu s tim Sporazumom. To uključuje i pravo IPTF-a da prati, posmatra i nadzire svako mjesto ili objekt gdje smatra da se odvija neka policijska ili sudska radnja ili radnja vezana za provođenje zakona ili zatočenja. Stoga se prisustvovanje pripadnika IPTF-a u konkretnom postupku izvođenja pojedinih policijskih i sudskih radnji, kao i predstavnika OSCE-a, čijim su mandatom, također, obuhvaćene radnje koje su u ovom postupku preduzimane, ne može smatrati pritiskom na sud, niti utjecajem na zakonitost ovog postupka.
- 35.Apelant je prigovarao i da je način dovođenja svjedokinje C. L. utjecao na njezino svjedočenje, jer je navodno pripremana da dâ određeni iskaz koji tereti apelanta, što sud nije prihvatio smatrajući njezin iskaz zakonito i bez pritisaka pribavljen. Naime, svjedokinja je pred sudom izjavila da je dobrovoljno došla da dâ iskaz i da je na to niko nije prisiljavao niti zastrašivao. Apelant je posebno isticao da se prvostepena presuda zasniva samo na iskazu jedne svjedokinje, C. L., da se ostali dokazi samo navode, te da neopravdano prvostepeni sud nije prihvatio iskaze svjedokinja P. M. i S. E., a koji su potpuno suprotni iskazu svjedokinje C. L.
- 36.U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma obiman dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da se osuđujuća presuda zasniva na iskazu samo jedne svjedokinje koja je pripremljena da dâ iskaz koji ga tereti, a da iskazi drugih svjedoka navodno nisu uzimani u obzir u dovoljnoj mjeri. Također, prvostepeni sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio neke iskaze, odnosno zašto nije vjerovao apelantovim iskazima. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud, što je i obrazložio. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko branioca, zatim da osporava način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje, kako je navodio apelant, niti je mogao utvrditi da su osporene presude rezultat arbitrarnosti u radu sudova niti pogrešne ocjene izvedenih dokaza. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje u pogledu dokaznog postupka kako je to apelant naveo.
- 37.Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije su u cijelosti uvaženi. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana ljudska prava.
- 38.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da su sudovi proizvoljno izvodili i procijenili izvedene dokaze, a kako to u svojoj apelaciji apelant navodi, kao što nema ni elemenata koji bi upućivali na to da su osporene presude rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i povrede principa zakonitosti kao osnovnog krivičnopravnog principa. Osim toga, Ustavni sud nije našao niti bilo kakve druge naznake koje bi eventualno upućivale na mogućnost povrede nekog od aspekata prava na pravično suđenje, zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 39.Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da je nadležnost suda koji je vodio prvostepeni postupak bila utvrđena članom 449. ZKPBiH, a nije bilo prijedloga Suda BiH niti stranaka da se konkretni predmet vodi pred Sudom BiH. Dalje, formalno prisustvo suđenju predstavnika međunarodne zajednice, a koje proističe iz međunarodnopravnih akata, nije utjecalo na zakonitost i pravilnost sudskih odluka.
- 40.Također, apelant se žali na propuste u pribavljanju i korištenju dokaza u toku postupka koji je okončan osporenim presudama. Međutim, Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak u prikupljanju i ocjeni dokaza bio suprotan odredbama krivičnopravnog zakonodavstva.
- 41.I konačno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje kada se apelant žali na to da je osporenim presudama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da je krivični postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.
- 42.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 43.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.