USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2613/11, rješavajući apelaciju M. N. i B. N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. jula 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. N. i B. N. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Kž-31/10 od 3. marta 2011. godine i K-54/08 od 26. maja 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.M. N. i B. N. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Dervente, koje zastupaju Edina Rešidović i Vasvija Vidović, advokatice iz Sarajeva, i Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, podnijeli su 27. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-31/10 od 3. marta 2011. godine i broj K-54/08 od 26. maja 2010. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud u odnosu na apelanta M. N. naložio prekid daljnjeg izdržavanja zatvorske kazne, a u odnosu na apelanta B. N. odlaganje izvršenja zatvorske kazne, koje su im izrečene Presudom Suda BiH broj Kž-31/10 od 3. marta 2011. godine, kojom je izmijenjena Presuda Suda BiH broj K-54/08 od 26. maja 2010. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2613/11 od 15. septembra 2011. godine kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH i Tužilaštva BiH zatraženo je 5. jula 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Tužilaštvo BiH je dostavilo odgovor 12. jula 2011. godine, a Sud BiH 17. jula 2011. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Suda BiH broj K-54/08 od 26. maja 2010. godine, u krivičnom postupku protiv apelanata i još trojice optuženih (S. V., Č. M. i D. C.), apelanti su proglašeni krivim što su, na način detaljno opisan u tački 2. izreke presude, od jeseni 2006. godine pa do ljeta 2007. godine vrbovali malodobnu M. I. i malodobnu B. D., s ciljem seksualnog iskorištavanja i iskorištavanja za prostituciju, što je suprotno Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koja je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine, i Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima djeteta i drugim konvencijama. Oni su time počinili krivično djelo trgovine ljudima iz člana 186. stav 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), pa im je Sud BiH izrekao kazne zatvora u trajanju od po jedne godine u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru pobliže navedeno u presudi. Apelanti su presudom obavezani na plaćanje troškova krivičnog postupka čija će se visina utvrditi posebnim rješenjem nakon pribavljanja potrebnih podataka.
- 7.U obrazloženju presude Sud BiH je prvo konstatirao da su optužnicom Tužilaštva od 12. juna 2008. godine, koja je izmijenjena 19. januara 2009. godine sa posljednjom izmjenom 20. aprila 2010. godine, apelanti optuženi da su počinili krivično djelo trgovine ljudima iz člana 186. stav 2. KZBiH u vezi s članom 29. KZBiH. Dalje su u obrazloženju detaljno navedeni dokazi koji su provedeni na prijedlog Tužilaštva BiH, apelanata i ostalih optuženih, zatim su iznesene završne riječi, prezentirane procesne odluke suda, razmotreni prigovori vezani za zakonitost dokaza i prigovori na uređenje optužnice. Vezano za prigovore o zakonitosti dokaza navedeno je da Sud BiH nije dopustio izvođenje dokaza Tužilaštva, zvučni snimak navodnog seksualnog odnosa svjedoka B. N. sa oštećenom M. I., koji je snimila oštećena, prihvatajući prigovore odbrane vezane za zakonitost tog dokaza. U tom kontekstu je istaknuto da se radi o dokazu koji je navodno sačinila oštećena M. I., putem mobilnog aparata, bez znanja navedenog svjedoka. Budući da tajno praćenje i snimanje u suštini predstavlja posebnu istražnu radnju iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKPBiH, Sud BiH je u vezi s navodnim snimkom seksualnog odnosa istakao da je snimak ocijenjen nezakonitim dokazom, te su jednako nezakoniti svi drugi dokazi koji su se na njega oslanjali. Također je Sud BiH, vezano za prigovore odbrane apelanta B. N. na zakonitost provedenih pretresa po naredbama Suda BiH, u smislu da pribavljene fotografije i snimci nisu bili obuhvaćeni naredbama, istakao da je dopustio provođenje i ulaganje u spis tih fotografija i videozapisa pribavljenih pri pretresanju objekata koje su koristili optuženi. Navedeno je da radnje fotografiranja i videosnimanja nisu regulirane posebnom naredbom za pretresanje. Istaknuto je da te radnje preduzimaju ovlaštena službena lica u okviru kriminalističko-tehničke obrade u okviru radnji koje preduzimaju. Dalje je navedeno da se, u skladu s čl. 218. i 219. stav 5. ZKPBiH, o svim preduzetim radnjama sačinjava izvještaj koji je i u konkretnom slučaju sastavljen i dostavljen, te je Sud BiH zaključio da su te radnje Tužilaštva učinjene u skladu sa zakonom, da nisu nezakonite i kao takve su prihvaćene kao dokazi optužbe.
- 8.Sud BiH je zatim analizirao i ocijenio dokaze. Navedeno je da je u postupku pred tim sudom, u kojem su provedeni brojni dokazi saslušanjem poimenično navedenih svjedoka, brojnim detaljno navedenim vještačenjima i uvidom u brojnu dokumentaciju, također detaljno navedenu u presudi, utvrđeno da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Sud BiH je obrazložio da uvjerenje Suda da su apelanti počinili radnje koje im se stavljaju na teret prvenstveno proizlazi iz iskaza svjedoka – oštećenih M. I., B. D. i S. I., te svjedoka B. N. i svjedoka odbrane V. R., kao i na osnovu vještačenja i drugih materijalnih dokaza koji se mogu dovesti u vezu s opisanim radnjama. Navedeno je da je Tužilaštvo optužnicom radnje apelanata kvalificiralo kao saizvršilačke, ali da je Sud BiH našao da provedeni dokazi ukazuju na drugačije stanje stvari, odnosno da nema dokaza da su apelanti radnje činili kao saizvršioci, na bazi međusobne podjele uloga, zbog čega je sud izmijenio kvalifikaciju djela, u smislu da apelantima nije stavljeno na teret saizvršilaštvo. Sud BiH je naveo da je ocijenio da su apelanti djelovali samostalno, svaki za sebe, u okviru svoje namjere, načina vrbovanja i svrhe iskorištavanja. Navedeno je da je u odnosu na apelanta B. N. na osnovu iskaza oštećenih utvrđeno da su se oštećene na način, na mjestu i u vrijeme pobliže navedeno u presudi upoznale sa apelantom i na koji način su se odvijali događaji koji su doveli do navedenog krivičnog djela, te je, s tim u vezi, Sud BiH naveo sljedeće: "[…] uvjerenje Suda da je upravo na opisani način optuženi ostvario radnju vrbovanja oštećene M. I., dakle prevarom i obmanom, izdajući se za njenog prijatelja, osobu na koju može računati da joj pomogne u nevolji. Optuženi je davanjem novca i poklona stvarao osjećaj zahvalnosti i ovisnosti, iako pokloni možda i nisu biti naročito vrijedni, kako odbrana implicira, kod oštećene je stvoren dojam da dobija nešto što drugi nemaju, kako i sama navodi, čime je sasvim sigurno došlo do stvaranja povjerenja prema optuženom. Optuženi je tako poduzeo sve potrebne radnje da zadobije povjerenje oštećene, a zatim iskazivanjem naklonosti privolio oštećenu M. I. da njemu i njegovim prijateljima i poslovnim partnerima pruža seksualne usluge. Optuženi je znao da oštećena nema mogućnosti da mu vrati primljeni novac, čime je unaprijed stvarao situaciju u kojoj će oštećena postati ovisna o njemu te raditi ono što on od nje zahtijeva. Oštećena također potvrđuje da joj je optuženi rekao da će 'častiti' svoje prijatelje i poslovne partnere sa njom, a da ona ne smije tim ljudima reći čime se bavi, odnosno ne smije reći da pruža seksualne usluge za novac. Oštećena M. I. je opisala i seksualne odnose koje je imala sa prijateljima i poslovnim partnerima apelanta B. N."
- 9.Osim toga, Sud BiH je u obrazloženju detaljno interpretirao i iskaze oštećenih B. D. i svjedoka poimenično navedenih u presudi, te je naveo da nije imao razloga ne prihvatiti iskaze oštećenih M. I. i B. D. i posumnjati u objektivnost njihovog iskaza. Odbrana je ukazivala na činjenicu da su oštećene samostalno i bez nadzora, odnosno bez bilo kakvog utjecaja optuženih pružale seksualne usluge i da su se u tome rukovodile naredbama oštećene M. I., ali da Sud BiH nije prihvatio takvu tezu odbrane nalazeći da se radi o konstrukciji odbrane sračunate s ciljem otklanjanja ili umanjenja odgovornosti optuženih za radnje koje im se stavljaju na teret. Navedeno je: "Evidentno je da su oštećene, posebno M. I., pružale seksualne usluge u nekim situacijama i izvan kontrole optuženih, međutim, kao što je naprijed istaknuto, nije neophodno da postoji potpuna kontrola nad oštećenim da bi se ostvarila bitna obilježja predmetnog krivičnog djela, dovoljna je povremena, ciljna kontrola koja je postignuta preduzimanjem opisanih radnji, a s ciljem da se postigne privola nad osobom da ona učini nešto što će rezultirati njenim dovođenjem u situacije gdje će biti predmet izrabljivanja, što se desilo i u konkretnom slučaju, pa je svrha izrabljivanja ostvarena iskorištavanjem prostitucije oštećenih M. I. i B. D., kao i seksualnim iskorištavanjem tada malodobnih oštećenih za vlastito zadovoljstvo. Oštećene su saglasno navodile da im je optuženi govorio da ne smiju pričati muškarcima sa kojima su imale seksualne odnose da se one bave prostitucijom za novac, da ne smiju od njih tražiti novac, već da će im ga on davati. Optuženi je novac davao najčešće unaprijed, a onda je seksualno izrabljivao na račun ranije posuđivanog novca i poklona."
- 10.Sud BiH je naveo iskaze oštećenih i svjedoka na osnovu kojih je utvrđeno da je i apelant M. N. izvršio djelo koje mu je stavljeno na teret, te je u vezi s tim naveo da je odbrana u toku unakrsnog ispitivanja ukazivala na kontradiktornosti u izjavama oštećene M. I. u pogledu vremena upoznavanja s apelantom M. N., ali da je Sud BiH prihvatio pojašnjenje koje je oštećena dala, navodeći da se ne može sjetiti konkretnih datuma, s obzirom na protek vremena. Dalje, navedeno je da je oštećena B. D. u cijelosti potvrdila navode oštećene M. I., opisujući na gotovo identičan način događanja detaljno navedena u presudi, a vezana za odnose sa apelantom M. N. Osim toga, Sud BiH je detaljno interpretirao i iskaz svjedoka B. N. te je naveo: "Odbrana [je] ukazivala na nesaglasnosti iskaza oštećenih i svjedoka, oko toga gdje su se sreli, da li je svjedok sjedio sa optuženim u kafiću ili su se sreli na ulici. Po ocjeni Suda, riječ je o detaljima koji protekom vremena blijede i ne mogu dovesti u sumnju iskaze oštećenih u bitnom dijelu. Pri tome, utisak je Suda da je svjedok B. N. bio u jednom dijelu iskaza neuvjerljiv, vjerovatno ne želeći iznositi ono što smatra svojom intimom pred Sudom, a istovremeno se mogao prepoznati njegov cilj da otkloni bilo kakvu odgovornost sa optuženog M. N. Međutim, ono što je bitno i što potvrđuje navode oštećenih, a što proizilazi i iz iskaza svjedoka, jeste nesporna činjenica da su oštećene bile u stanu optuženog radi seksualnog odnosa sa B. N. Navodi svjedoka da su 'onako' on i optuženi došli u stan nakon čega je optuženi otišao poslom, da su oštećene samoinicijativno došle za njima, nisu logični ni uvjerljivi, zbog čega sud tom dijelu iskaza nije ni poklonio vjeru. Svjedok tvrdi da nije došlo do odnosa, a oštećene tvrde suprotno. Međutim, obzirom da je iskaz svjedoka doveden u sumnju u jednom dijelu, onda se postavlja pitanje da li svjedok govori istinu i u odnosu na tu činjenicu. Međutim, sud utvrđivanje te činjenice smatra irelevantnim, jer se djelo smatra dovršenim samim preduzimanjem radnji u cilju izrabljivanja, i nije neophodno da je došlo do samog čina seksualnog odnosa."
- 11.S tim u vezi, Sud BiH je naveo: "Podvodeći naprijed utvrđeno činjenično stanje pod odredbe člana 186. stav 2. KZBiH, utvrđeno je da su opisanim radnjama optuženog ostvarene radnje vrbovanja, te da je ostvarena svrha izrabljivanja tada malodobnih oštećenih iskorištavanjem prostitucije i drugim oblicima seksualne eksploatacije, i iskorištavanjem oštećenih za vlastito seksualno zadovoljenje. Radnje vrbovanja optuženog M. N. ogledaju se u davanju novca, davanju obećanja pomoći oko škole i u životu uopće, o čemu su obje oštećene M. I. i B. D. iscrpno govorile. Optuženi je također morao znati da mu oštećene ne mogu vratiti novac koji im je posuđivao, dovodeći ih tako obmanom u ovisan položaj. Kako navodi oštećena B. D., govorio im je da ne moraju to raditi i da će im on davati pare. Na taj način optuženi prvo gradi povjerenje kod oštećenih, stavlja se u ulogu zaštitnika, a onda iskorištava odnos povjerenja prema oštećenima, stvara odnos ovisnosti i stvara mogućnost da se oštećene, kao maloljetne osobe koje ne mogu u dovoljnoj mjeri shvatiti težinu položaja u kojem se nalaze i posljedice odluka koje donose, dovedu u situaciju u kojoj će biti predmetom seksualnog iskorištavanja."
- 12.U vezi s procesnim odlukama suda, između ostalog, navedeno je da je 2. oktobra 2008. godine Sud BiH donio rješenje kojim je odbijen prijedlog advokata Fahrije Karkina, tadašnjeg branioca apelanta M. N., da se sasluša vještak dr. Kasim Begić, u vezi sa sposobnosti tog apelanta da učestvuje u krivičnom postupku koji se vodio protiv njega. Naime, Sud BiH je obrazložio da su do tada u sudski spis već bila uložena dva nalaza i mišljenja vještaka koji su tretirali psihičko stanje tog apelanta i njegovu sposobnost da prati tok krivičnog postupka i u kojim se navodi da ne postoji ni jedna činjenica da apelant M. N. ne bi mogao pratiti tok suđenja. Osim navedenog, Sud BiH je istakao da je apelant M. N. u to vrijeme bio u pritvoru, gdje su pritvorski ljekari kontinuirano pratili njegovo zdravstveno stanje. Dalje, navedeno je da su branioci apelanata i dvojice saoptuženih poimenično navedenih u presudi zahtijevali da im se dopusti kontakt s vještacima Tužilaštva BiH prije negoli ih ispita Tužilaštvo BiH. Ocjena Suda BiH jeste da se navedeni kontakt ne može ostvariti sve dok postupajući tužilac ne sasluša vještaka na glavnom pretresu, kada će svi optuženi, pa tako i apelanti, i njihovi branioci imati priliku da unakrsno ispitaju navedene vještake, a odbrana može predložiti svakog vještaka ili svjedoka Tužilaštva kao svoje svjedoke i pri tome ih direktno ispitati, uz mogućnost ranijeg kontakta s njima. Prema obrazloženju Suda BiH, navedeno nema utjecaj na tužiočevu obavezu da sve dokaze kojima raspolaže dostavi odbranama.
- 13.Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da se odbrana apelanta M. N. i saoptuženog G. J. u toku postupka u više navrata obraćala usmeno na glavnom pretresu, a i pismenim putem Sudu BiH sa raznim zahtjevima i prijedlozima, o čemu je Vijeće Suda BiH uvijek donosilo procesne odluke. Odbrana je tako tražila da se dostave svi dokazi kojima Tužilaštvo raspolaže, a u skladu s članom 47. stav 4. i članom 50. ZKPBiH, da se utvrdi obim i vrijeme unakrsnog ispitivanja, sa posebnim osvrtom na razjašnjenje termina,,u korist vlastitih tvrdnji", da se dopusti odbrani da predlaže i ulaže dokaze u toku unakrsnog ispitivanja svjedoka, te da se, u skladu s članom 253. ZKPBiH, dostave transkripti. S tim u vezi, Vijeće je razmotrilo sve navedene prijedloge i zahtjeve, te je u odnosu na dostavljanje dokaza utvrđeno da je Tužilaštvo već dostavilo dokaze odbrani, s tim da je utvrđeno da takva obaveza postoji ukoliko je propušteno da se u cijelosti postupi u skladu s članom 47. stav 4. i članom 50. ZKPBiH. U pogledu zahtjeva za sastavljanje liste pitanja i dokumenata koje tužilac ima namjeru koristiti prilikom ispitivanja svjedoka, ocjena Vijeća bila je da bi se nalaganjem takve obaveze nepotrebno tužiocu nametnula dodatna obaveza, a ujedno ograničilo pravo na izbor načina provođenja dokaza. Sud BiH je naveo da je optuženima osigurana formalna odbrana, u vidu stručnjaka advokata, koji su u skladu sa svojim profesionalnim dužnostima, kao i na osnovu dostavljenih dokaza (izjava i sl.), u mogućnosti pretpostaviti na koje okolnosti bi koji svjedok mogao biti ispitan i koji dokumenti bi mogli biti korišteni. Od branilaca se očekuje da budu spremni za ispitivanja svjedoka, zbog čega je takav prijedlog odbrane odbijen. Dalje je navedeno da je, u pogledu zahtjeva da odbrana postavlja pitanja u korist vlastitih tvrdnji, Vijeće s ciljem potpunog razjašnjenja stvari te efikasnosti izvođenja dokaza dopustilo da se postavljaju takva pitanja. Ujedno, u smislu člana 262. ZKPBiH, odnosno odstupanja od redovnog toka stvari, a s ciljem ekonomičnosti postupka, strankama je omogućeno da u toku unakrsnog pitanja postavljaju i pitanja koja izlaze iz okvira unakrsnog ispitivanja, te da mogu u toku unakrsnog ispitivanja ulagati dokaze, sve radi efikasnosti i jasnijeg izjašnjenja činjenica, tako da stranke i odbrana mogu svoje dokaze prezentirati i predati sudu i u toku provođenja dokaza suprotne strane tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka. Navedeno je i da je podnesen prijedlog da se procesna pitanja raspravljaju bez svjedoka, da se izuzme dio transkripta sa glavnog pretresa održanog 19. novembra 2008. godine, te da se zabrani kontakt između strane koja dovodi svjedoka i svjedoka od početka unakrsnog ispitivanja do kraja svjedočenja. S tim u vezi, obrazloženo je da je Vijeće razmotrilo navedena tri zahtjeva i u odnosu na prvi zahtjev odbrane istaklo je činjenicu da je i inače praksa Suda BiH da se raspravljanje svih pitanja vrši bez prisustva svjedoka, svako važnije procesno pitanje raspravlja se i odluka donosi bez prisustva svjedoka. U pogledu drugog zahtjeva o izuzimanju dijela transkripta sa glavnog pretresa od 19. novembra 2008. godine gdje je oštećena M. I. dala komentar u pogledu zakonitosti i dopustivosti predloženog dokaza optužbe, navedeno je da je Vijeće odlučilo da nema potrebe za brisanjem transkripta, budući da Vijeće ni u kojem slučaju neće uzeti u obzir komentar svjedoka o dokazu koji nije ni prihvaćen. Što se tiče trećeg zahtjeva, odnosno zabrane kontakta između strane koja dovodi svjedoka, obrazloženo je da je Vijeće o tom prijedlogu odbrane odlučilo ranije, odnosno 27. oktobra 2008. godine kada je odbijen zahtjev odbrane i kada je rečeno da svaka strana ima pravo kontakta sa svojim svjedokom. Osim toga, obrazloženo je da je odbijen prijedlog odbrane za suočenje svjedoka jer je taj sud donio odluku da se u toku postupka ne vrši suočenje svjedoka, kako odbrane tako i Tužilaštva, jer je taj sud mišljenja da bi se svakim suočenjem samo utjecalo na svjedoke da potvrde iskaze drugih svjedoka, kao i da komentiraju iskaze drugih svjedoka, što bi, prema mišljenju tog suda, utjecalo na pravilnost vođenja konkretnog postupka. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret i izrekao im navedene kazne zatvora. Također, Sud BiH je obrazložio da su neosnovani prigovori branilaca apelanata na izmijenjenu optužnicu na ročištima od 19. januara 2009. godine i 20. aprila 2010. godine, koju je Tužilaštvo podnijelo shodno odredbama člana 275. ZKPBiH, uz obrazloženje da se, između ostalog, apelanti ne stavljaju takvim optužnicama u nepovoljniji položaj od početnog, te da je Sud ponudio odbrani dodatno vrijeme za pripremu odbrane, ali da se odbrana tom mogućnošću nije koristila.
- 14.Protiv navedene presude apelanti, saosuđeni i Tužilaštvo BiH izjavili su žalbe Sudu BiH, koji je Presudom broj Kž-31/10 (veza Kž-54/08) od 3. marta 2011. godine žalbe apelanata i saosuđenih odbio, a žalbu Tužilaštva BiH uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o krivičnopravnim sankcijama tako što je, između ostalog, apelantu M. N. izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest godina, a apelantu B. N. kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci. U preostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena u odnosu na apelante.
- 15.U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su žalbeni navodi apelanata neosnovani. Naime, Sud BiH je obrazložio da je neosnovan žalbeni navod apelanata da se osporena presuda zasniva na dokazima na kojima se po odredbama zakona ne može zasnivati jer se zasniva na iskazu svjedoka B. N. koji je "kontaminiran" dokazom koji je Prvostepeno vijeće ocijenilo kao nezakonit dokaz. S tim u vezi, Sud BiH je obrazložio da je uvidom u spis predmeta ustanovljeno da nije dopušteno izvođenje dokaza Tužilaštva BiH koji se odnosi na zvučni snimak seksualnog odnosa koji je snimila oštećena M. I. ocjenjujući da se radi o nezakonito pribavljenom dokazu. Sud BiH je naveo da je svjedok B. N. saslušan kao svjedok na glavnom pretresu i da je ocjena njegovog iskaza rezultat isključivo onoga što je izjavio na glavnom pretresu, bez dovođenja u vezu sa nezakonito pribavljenim dokazom, predmetnim snimkom, kao niti u vezu sa svim ostalim dokazima koji su se na njega oslanjali. Osporavani iskaz svjedoka B. N., prema obrazloženju Suda BiH, ocijenjen je u osporavanoj presudi na način da je doveden isključivo u vezu s iskazima oštećenih M. I. i B. D., te je Prvostepeno vijeće iznijelo svoje zaključke u pogledu tog neposredno izvedenog dokaza i u kontekstu prigovora odbrana optuženih istaknutih zbog navodnih nesaglasnosti iskaza oštećenih i svjedoka B. N., te da se Sud BiH u cijelosti slaže sa navedenim zaključcima prvostepenog suda, pa je zaključio da valjanost izvedenog dokaza nije osporena žalbenim navodima, zbog čega je žalbene prigovore o nezakonitosti tog iskaza odbio kao neosnovane.
- 16.Dalje, u vezi s navodima da su pretresi u konkretnom slučaju nezakoniti jer izrada fotodokumentacije i videosnimaka objekata optuženih nisu obuhvaćene sudskim naredbama, Sud BiH je naveo da su neosnovani. Istaknuto je da su sporni dokazi prezentirani na pretresu uz naredbu Suda za pretres, te da su u spis kao dokazi optužbe uloženi i zapisnici o pretresanju objekata kao i izvještaj o izvršenom pretresu i drugim preciziranim dokazima. Navedeno je da iz njihovog sadržaja proizlazi da su radnje pretresanja ovlaštena lica preduzela u skladu s relevantnim odredbama ZKP. Istaknuto je da su fotodokumentacija i snimci objekata optuženih rezultat zakonskih radnji koje u okviru kriminalističko-tehničke obrade preduzimaju ovlaštena službena lica, te je navedeno da je iz spisa predmeta nesumnjivo utvrđeno da je navedeni izvještaj o izvršenom pretresu sačinjen i dostavljen uz svu prateću dokumentaciju, fotografije i videozapise, kao i da je sačinjen u skladu s odredbama člana 219. stav 5. ZKPBiH. Navedenom odredbom propisano je da ovlašteno službeno lice na osnovu prikupljenih dokaza i izjava sastavlja izvještaj uz koji se, između ostalog, dostavljaju predmeti, skice, fotografije, pribavljeni izvještaji, spisi o preduzetim radnjama i mjerama. U odnosu na žalbene navode da je vrijeme izvršenja krivičnog djela neodređeno, Sud BiH je obrazložio da je navod neosnovan jer iz činjeničnih supstrata radnji optuženih iznesenih u izreci osporavane presude nesumnjivo proizlazi da je vrijeme izvršenja krivičnog djela određeno, tj. navedeno je u opisu radnji, što žalbene prigovore odbrane apelanata kojim se ukazuje na to da nije uopće označeno u izreci čini neosnovanim. Vrijeme izvršenja krivičnog djela u konkretnom slučaju definirano je u periodu koji je, prema ocjeni tog Vijeća, a s obzirom na karakter predmetnog krivičnog djela, dovoljno određen. Krivično djelo trgovine ljudima, odnosno njegova konstitutivna obilježja po svojoj prirodi spadaju u tzv. trajna krivična djela, koja nisu dovršena u materijalnom smislu sve dok traje protivpravno stanje nastalo njegovim činjenjem, odnosno preduzetom radnjom izvršenja, a to u predmetnom slučaju znači da djelo nije dovršeno sve vrijeme u okviru kojeg je trajalo navedeno seksualno iskorištavanje žrtava djela. Dakle, trenutak kada je to djelo počelo i kada je stanje seksualnog iskorištavanja prestalo da postoji u konkretnom slučaju nije potrebno odrediti i definirati kao u slučajevima kada je, npr., vrijeme izvršenja jedno od konstitutivnih obilježja postojanja krivičnog djela, ili u slučajevima krivičnog djela silovanja gdje radnja izvršenja vremenski posmatrano nema kontinuitet, i to su tzv. trenutna ili krivična djela stanja. Stoga, određivanje vremena izvršenja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju dovoljno je određeno, te su periodi opisani u izreci presude dovoljno mjerodavni kako bi se utvrdio period u kojem su optuženi svojim radnjama prouzrokovali protivpravna stanja, a koje radnje su trajale u kontinuitetu u određenom vremenskom okviru postavljenom optužbom.
- 17.U obrazloženju je navedeno da su apelanti u žalbi naveli da je izreka presude protivrječna sama sebi i razlozima presude zato što su tačkom 2. izreke presude opisane radnje apelanata koje predstavljaju oblike klasičnog saizvršilaštva, dok je u obrazloženju presude navedeno da nema dokaza da su optuženi radnje činili kao saizvršioci. Sud BiH je obrazložio da su ti navodi neosnovani jer se analizom sadržaja navedenog činjeničnog supstrata dolazi do zaključka da su, jezički posmatrano, radnje optuženih opisane u množini, te se stiče utisak da imaju karakter saizvršilačkih radnji, međutim, kada se posmatra u cjelini činjenični supstrat u tački 2. izreke osporavane presude, vidljivo je da su radnje optuženih selektirane, te da su opisane na način da su optuženi zapravo preduzimali inkriminirane radnje nezavisno i samostalno, svaki u okviru svoje namjere, načina vrbovanja i svrhe iskorištavanja, a što je vidljivo iz prezentiranog dijela izreke presude. Navedeno je i da iz izreke osporavane presude nesumnjivo proizlazi i da su radnje apelanata pravno ocijenjene kao samostalne, navodeći da su apelanti počinili krivično djelo trgovine ljudima iz člana 186. stav 2. KZBiH, što izreku presude niti u tom dijelu pravne ocjene djela, prema mišljenju Suda BiH, ne čini protivrječnom sa njenim obrazloženjem.
- 18.Sud BiH je istakao da su neosnovani i žalbeni navodi o povredi prava zagarantiranih Evropskom konvencijom jer u postupku nije dopušteno suočenje svjedoka. Prema navodima Suda BiH, odbrana apelanata je imala mogućnost u svakom momentu da ispita direktno ispitane svjedoke kroz unakrsno ispitivanje i na taj način provjeri istinitosti navoda svjedoka. Navedeno je da u postupku nije dopušteno suočavanje svjedoka sa iskazima drugih svjedoka zato što takva vrsta suočavanja nije predviđena niti jednom odredbom ZKP, i što je način na koji bi se ono vršilo prema navodima odbrane bilo u suštoj suprotnosti s osnovnim principom svjedočenja, a to je da svjedoci ne iznose svoje mišljenje i stav, čak ni u vezi sa svojim iskazom, a posebno ne u vezi s iskazom i navodima drugih svjedoka. Konačno, Sud BiH je obrazložio da su neosnovani i žalbeni navodi apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i da se u konkretnom slučaju radi o montiranom procesu jer iz provedenih dokaza nedvosmisleno proizlazi da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, te da se prvostepeni sud izjasnio u presudi i o navodima o montiranom procesu. Navedeno je i da su prema ocjeni Vijeća neprihvatljivi žalbeni prigovori da je za postojanje predmetnog krivičnog djela bilo neophodno utvrditi, odnosno identificirati treće lice koje kontrolira oštećene i koje ima vlast nad malodobnim M. I., B. D. i S. I., budući da bez trećeg lica jednostavno nema trgovine, s obzirom na to da, kako je već istaknuto, to nije neophodan uvjet za postojanje tog krivičnog djela. U protivnom, ako bi se prihvatilo takvo shvatanje prirode i bića djela, onda bi se ono u cijelosti svelo samo na taj oblik njegovog činjenja, što je posve neprihvatljivo tumačenje njegovog zakonskog bića koje je ustrojeno kao višedijelno ili višeaktno djelo, sa alternativno postavljenim oblicima i radnjama činjenja kojima se ono može ostvariti, a što znači da se ono fenomenološki može ispoljavati kroz bilo koji od više alternativno datih oblika. Iznoseći navedeno, prema ocjeni Vijeća, jasno je da su neosnovani žalbeni prigovori da je zbog nepostojanja i neidentificiranja trećeg lica Prvostepeno vijeće osporavanom presudom povrijedilo krivični zakon. S druge strane, Sud BiH je uvažio žalbu Tužilaštva BiH i, uzimajući u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti za svakog apelanta ponaosob, preinačio prvostepenu presudu u pogledu visine izrečene kazne zatvora tako što je apelantima izrekao kazne u dužem trajanju od prvobitne.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 19.Apelanti u veoma opširnoj apelaciji (106 stranica) komentiraju detalje osporenih presuda, te u tom kontekstu navode da su im osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke a), b) i d), čl. 7. i 8. Evropske konvencije, pravo iz čl. 14, 15. i 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i slobodama (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), kao i prava iz čl. 10, 11. i 12. Univerzalne deklaracije o ljudskih pravima (u daljnjem tekstu: Univerzalna deklaracija). Apelanti navode da nikada nisu u potpunosti obaviješteni o činjeničnom i pravnom sadržaju preinačene i izmijenjene optužnice i da im zbog toga nije dato dovoljno vremena za pripremu odbrane, zbog čega su, kao i zbog toga što nisu mogli u istoj mjeri da ispituju svjedoke i predlažu dokaze kao Tužilaštvo, stavljeni u neravnopravan položaj sa Tužilaštvom. Smatraju da se presude zasnivaju na nezakonitim dokazima jer naredba o pretresu nije sadržavala i nalog za fotografiranje lica mjesta čime smatraju da im je prekršeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije, te da je nezakonit dokaz i transkript saslušanja svjedoka poimenično navedenog u apelaciji jer se odbrana protivila njegovom uvođenju kao dokaza jer je njegov sastavni dio CD sa glavnog pretresa od 15. maja 2009. godine. Apelanti navode da su osuđeni isključivo na osnovu iskaza oštećene I. M. i da niti jedan drugi dokaz ne upućuje na njihovu krivicu, te da im nije dopušteno suočenje svjedoka. Apelanti smatraju da su osuđeni za krivično djelo koje u vrijeme izvršenja nije bilo propisano zakonom kao krivično djelo jer u članu 186. stav 2. KZBiH nije predviđeno navođenje, za šta su nesporno osuđeni, te zbog toga što im je u drugostepenom postupku izrečena kazna koja u vrijeme izvršenja djela nije bila propisana zakonom. Smatraju i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo jer su sudovi zasnovali presude i na Konvenciji Vijeća Evrope o suzbijanju trgovanja ljudima (u daljnjem tekstu: Konvencija) i Protokolu za prevenciju, suzbijanje i kažnjavanje trgovine ljudskim bićima, naročito ženama i djecom (u daljnjem tekstu: Protokol), koji nisu bili na snazi u vrijeme izvršenja djela. Prema mišljenju apelanata, osporenim presudama povrijeđen je i princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo jer je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i sudovi su proizvoljno ocijenili dokaze, pa ničim nije dokazano da su počinili djela za koja su osuđeni, čime je narušen princip presumpcije nevinosti i zbog čega su redovni sudovi, prema mišljenju apelanata, trebali primijeniti princip in dubio pro reo i donijeti oslobađajuću presudu. Smatraju da je zbog svega navedenog pogrešno primijenjeno i materijalno pravo.
- 20.Apelanti smatraju i da vrijeme navodnog izvršenja djela nije dovoljno određeno u čemu također vide kršenje prava na pravično suđenje. Navode i da su presude nedovoljno obrazložene, kako u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava tako i u pogledu dokaza na kojima se zasnivaju, ali i dokaza koji su odbijeni. Apelanti u apelaciji navode i veliki broj presuda Evropskog suda i odluka Ustavnog suda navodeći i komentirajući dijelove tih odluka u smislu općih principa Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na kojima navedeni sudovi zasnivaju svoje odluke u svakom od tih slučajeva u pogledu krivice aplikanata/apelanata, provođenja i zakonitosti dokaza, obrazloženja odluka, primjene materijalnog i procesnog prava i sl. Apelanti navode da su sve te prigovore istakli i u žalbi protiv prvostepene presude, ali da ih drugostepeni sud nije uzeo u obzir.
b) Odgovor na apelaciju
- 21.U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti, te ponavlja dio stavova iskazanih u osporenim presudama uz isticanje da i dalje ostaje pri tim stavovima i da nema potrebe da ih posebno obrazlaže.
- 22.Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana, da je sav postupak protiv apelanata i ostalih saoptuženih vođen u skladu sa zakonskim i ustavnim odredbama, te da su apelanti sve vrijeme imali branioce koji su zastupali njihove interese.
V. Relevantni propisi
- 23.U Krivičnom zakonu BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Princip zakonitosti
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.
Član 4.
Vremensko važenje Krivičnog zakona
(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.
Trgovina ljudima
Član 186.
(1) Ko upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile ili drugim oblicima prinude, otmicom, prevarom, obmanom, zloupotrebom vlasti ili uticaja ili položaja bespomoćnosti ili davanjem ili primanjem isplata ili drugih koristi kako bi se postigla privola lica koje ima kontrolu nad drugim licem, vrbuje, preveze, preda, sakrije ili primi lice, u svrhu iskorištavanja prostitucije drugog lica ili drugih oblika seksualnog iskorištavanja, prisilnog rada ili usluga, ropstva ili njemu sličnog odnosa, služenja, odstranjivanja dijelova ljudskog tijela i li drugog izrabljivanja,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko vrbuje, preveze, preda, sakrije ili primi dijete ili maloljetnika, radi izrabljivanja iz stava (1) ovog člana,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
- 24.U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Princip zakonitosti
(1) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ BiH) i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i u zakonom propisanom postupku.
(2) Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.
(3) Za krivična djela koja su u nadležnosti Suda samo taj sud može izreći krivičnopravnu sankciju u postupku koji je pokrenut i proveden po ovom zakonu, ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 7.
Pravo na odbranu
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.
(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 10.
Zakonitost dokaza
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 58.
Sadržaj naredbe za pretresanje
Naredba za pretresanje sadrži:
- a)naziv Suda koji izdaje naredbu, osim kada se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva i potpis sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu,
- b)ako se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva, to će se navesti uz naznačenje imena sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu i vremena i mjesta izdavanja,
- c)ime, odjel ili rang ovlaštene osobe na koju se naredba odnosi,
- d)svrha pretresanja,
- e)opis osobe koju treba pronaći ili opis stvari koje su predmet pretresanja,
- f)određivanje ili opis mjesta, prostorija ili osoba koje se traže, s navođenjem adrese, vlasništva, imena ili sličnog za sigurno utvrđivanje identiteta,
- g)uputstvo da se naredba ima izvršiti između 6 sati i 21 sata ili ovlaštenje da se naredba može izvršiti u bilo koje vrijeme ako to Sud izričito odredi,
- h)ovlaštenje izvršitelju naredbe da može bez prethodne najave ući u prostorije koje se imaju pretresti ako to Sud izričito odredi,
- i)uputstvo da se naredba i oduzete stvari donesu u Sud bez odlaganja,
- j)pouku da osumnjičeni ima pravo obavijestiti branitelja i da se pretresanje može izvršiti i bez prisustva branitelja ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti.
Član 219. stav 5.
(5) Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, ovlaštena službena osoba sastavlja izvještaj. Uz izvještaj dostavljaju se i predmeti, skice, fotografije, pribavljeni izvještaji, spisi o poduzetim radnjama i mjerama, službene zabilješke, izjave i drugi materijali koji mogu biti korisni za uspješno vođenje postupka, uključujući sve činjenice i dokaze koji idu u korist osumnjičenom. Ako ovlaštena službena osoba poslije podnošenja izvještaja sazna za nove činjenice, dokaze ili tragove krivičnog djela, dužna je prikupljati potrebna obavještenja i izvještaj o tome kao dopunu prethodnog izvještaja odmah predati Tužitelju.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
- 25.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 26.U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 27.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Kž-31/10 (veza Kž-54/08) od 3. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 28. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 27. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 29.Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke a), b) i d), čl. 7. i 8. Evropske konvencije, prava iz čl. 14, 15. i 17. Međunarodnog pakta, kao i prava iz čl. 10, 11. i 12. Univerzalne deklaracije.
Pravo na pravično suđenje
- 30.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 31.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- 31.
- a)da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
- b)da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;
- d)da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
- 32.Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanata u kojem je utvrđivana njihova krivična odgovornost, pa je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
- 33.Apelanti navode da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog toga što nisu bili na vrijeme upoznati sa sadržajem optužnice protiv njih i što im, s tim u vezi, nije bilo ostavljeno dovoljno vremena za pripremu odbrane, što smatraju da su protiv njih korišteni nezakoniti dokazi, jer nisu imali mogućnost da u istoj mjeri kao Tužilaštvo saslušavaju odnosno suočavaju svjedoke, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, kao i zbog toga što smatraju da djelo za koje su proglašeni krivim u vrijeme izvršenja nije bilo propisano zakonom.
- 34.U vezi s navodima apelanata Ustavni sud smatra neophodnim prvo razmotriti navode o kršenju prava zbog navodnog neblagovremenog upoznavanja s optužnicom i nedovoljnim vremenom za pripremu odbrane, a nakon toga ostale navode.
- 35.Apelanti navode da su im prekršena prava iz člana 6. stav 3. tačke a) i b) zbog toga što nisu na vrijeme bili upoznati sa razlozima optužbe budući da je Tužilaštvo preciziralo optužnicu na glavnom pretresu i da im, s tim u vezi, nije dato dovoljno vremena za pripremu odbrane. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije optuženom osigurava pravo da bude informiran o razlozima optužbe, dakle o djelima za koja se tvrdi da je počinio i na kojima se zasniva optužba, ali i o zakonskom osnovu tih djela (vidi Evropski sud, Pelissier and Sassi protiv Francuske, broj 254444/94, stav 51. EKLJP 1999-II). Također, odredba člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije propisuje pravo na dovoljno vrijeme i mogućnost za pripremu odbrane. Stanovište Evropskog suda jeste da se ne radi samo o pravima optuženog već i pravima branioca, tako da se kod ocjene da li ima povrede ocjenjuje pozicija obojice, te da odbrana na raspolaganju mora imati dovoljno vremena pripremiti svoj odgovor i mora imati mogućnost djelotvorno izložiti sudu sve mjerodavne argumente i time utjecati na ishod postupka.
- 36.Dovodeći u vezu prethodne stavove s činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da u predmetnom slučaju ne proizlazi ništa iz čega se može zaključiti da apelanti, kako tvrde, nisu blagovremeno upoznati s materijalnim i pravnim osnovom optužbe koja je podignuta protiv njih. Naime, nesporno proizlazi da je odbrana upoznata sa potvrđenom, ali i sa izmijenjenom i preciziranom optužnicom (podnesene shodno odredbama člana 275. ZKPBiH) na koje je imala pravo da podnese prigovore, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno, te je o navedenim prigovorima i rješavano i prigovori su odbijeni. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da apelanti nisu adekvatno i na vrijeme bili upoznati s činjeničnim i pravnim supstratom optužnice protiv njih, te da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka a) neosnovani.
- 37.U odnosu na navode o nedovoljnom vremenu za pripremu odbrane zbog izmijenjene i precizirane optužnice, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su svi predloženi dokazi bili predočeni odbrani apelanata, što je prvostepeni sud eksplicitno i obrazložio u svojoj odluci, i da su se branioci, koje su apelanti imali tokom cijelog postupka, izjašnjavali na sve dokaze. Pri tom Ustavni sud ima u vidu, kao što je već navedeno u prethodnoj tački ove odluke, da iz osporene prvostepene presude jasno proizlazi da je odbrani ponuđena i mogućnost dodatnog vremena za pripremu odbrane nakon izmjene i precizirane optužnice, ali da se odbrana tom mogućnošću nije koristila. Osim navedenog, uzimajući u obzir cjelokupan predmetni krivični postupak, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na to da odbrani apelanata nije dato dovoljno vremena za proučavanje optužnice i dokaza i za pripremu odgovora na optužbu, čime je zadovoljen zahtjev propisan odredbom člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije, zbog čega su navodi apelanata u pogledu navedenog neosnovani.
- 38.U odnosu na navode apelanata o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji se odnose na korištenje nezakonitih dokaza, zatim o proizvoljnoj ocjeni dokaza, te da su presude zasnovane samo na iskazu oštećene I. M., Ustavni sud, također, podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švicarske, u kojem je Evropski sud utvrdio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49), te da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
- 39.Vezano za pitanje nezakonitosti dokaza – transkripta tonskog zapisa koje apelanti navode, Ustavni sud primjećuje da Sud BiH nije koristio transkripte tonskih zapisa precizirane u presudi kao dokaze protiv apelanata, naprotiv, nije dopustio provođenje takvih dokaza, već je kao dokaz koristio iskaze svjedoka date na glavnom pretresu. Osim toga, evidentno je da je Sud BiH u žalbenom postupku razmotrio te navode apelanata, te naveo da je nesporno da prvostepeni sud prilikom ocjene dokaza nije prihvatio ne samo taj transkript kao dokaz nego bilo kakav komentar svjedoka u vezi s tim transkriptom, jer on nije prihvaćen kao dokaz. Budući da sudovi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, uopće nisu koristili navedeni dokaz, pa dosljedno tome na njemu nisu ni mogle biti zasnovane osporene odluke, Ustavni sud navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje zbog korištenja navedenog dokaza smatra neosnovanim.
- 40.Osim toga, Ustavni sud smatra da je i obrazloženje Suda BiH u pogledu zakonitosti snimljenih fotografija u toku pretresa u skladu sa standardima Evropske konvencije, budući da iz osporenih presuda proizlazi da su pretresi obavljeni u skladu s naredbama ovlaštenih organa, te da pri tom čin fotografiranja pretresenog mjesta ne predstavlja nezakonitu radnju u smislu odredbi člana 10. ZKPBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 58. istog zakona, koji je citiran u prethodnim tačkama ove odluke, regulirano pitanje sadržaja naredbi za pretres, te da tim odredbama ni na kakav način nije propisana obaveza naznačavanja da će se obaviti fotografiranje mjesta pretresanja niti je fotografiranje mjesta pretresa zabranjeno. Osim toga, iz činjenica predmeta proizlazi da su navedeni pretresi učinjeni i u skladu s odredbama člana 219. stav 5. ZKPBiH, kojim je propisano da se uz izvještaj vezan za prikupljene dokaze dostavljaju, između ostalog dokaznog materijala, i fotografije sačinjene tom prilikom. Osim toga, Ustavni sud, u smislu stavova iz citirane presude Schenk protiv Švicarske, zapaža da navedeni dokaz, fotografije mjesta pretresa koje su proistekle iz naredbe Suda BiH, koja je kako proizlazi iz osporenih presuda izdata u skladu sa relevantnim odredbama ZKP, nije jedini dokaz na kojem je osuđujuća presuda protiv apelanata zasnovana, niti da su tim dokazima redovni sudovi lišili apelante prava na pravično suđenje, te da, s obzirom na konkretnu situaciju u predmetu, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na korištenje nezakonitih dokaza, pa i te navode apelanata smatra neosnovanim.
- 41.Osim toga, Ustavni sud, u vezi s apelacionim navodima da je krivica apelanata zasnovana samo na iskazu oštećene I. M., zapaža i da je Sud BiH dao detaljan pregled brojnih provedenih dokaza i da je za svaki dokaz koji je koristio i prihvatio dao detaljno obrazloženje, te da je dovodeći dokaze u međusobnu vezu izveo zaključak o krivici apelanata iz čega je vidljivo da apelanti nisu osuđeni samo na osnovu iskaza oštećene I. M. kako to oni tvrde. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu i da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da apelanti tokom postupka nisu ničim doveli u pitanje dokaze na kojim je zasnovana osuđujuća presuda protiv njih, pa Ustavni sud i te navode apelanata smatra neosnovanim.
- 42.U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža i da apelanti navode da im je pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije prekršeno i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te nedovoljne obrazloženosti presuda koje vezuju i za dokaze korištene u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje presude pri čemu imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
- 43.U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su u konkretnom slučaju u odnosu na oba apelanta utvrđene sve relevantne činjenice i nesporno utvrđeno da su počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pri tom pozvali na relevantne odredbe KZBiH koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela i kojim su propisani elementi bića krivičnog djela za koje su osuđeni dovodeći činjenice utvrđene u toku postupka u kontekst s tim odredbama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nakon ocjene brojnih provedenih dokaza, čiji su sadržaj prezentirali i detaljno analizirali odnosno ocijenili samostalno i u vezi s drugim provedenim dokazima, pri čemu su za svaki dokaz koji su prihvatili kao i onaj koji nisu prihvatili dali detaljno obrazloženje, zaključili da su radnjama apelanata ispunjena bića krivičnog djela koje je propisano članom 186. stav 2. KZBiH, odnosno da su apelanti vrbovali oštećene za vršenje predmetnih djela na način da su ih, između ostalog, i navodili na njihovo izvršenje radnjama preciziranim u presudama i na taj način ih eksploatirali.
- 44.U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se biće krivičnog djela trgovine ljudima sastoji od tri glavna elementa koja, kako je utvrđeno u postupku pred Sudom BiH, postoje u konkretnom slučaju. Naime, Sud BiH je istakao da je apelant/i to djelo počinio vrbovanjem (prvi element) oštećenih, na način da je, između ostalog, iskoristio svoj položaj poslovnog čovjeka i loše materijalno stanje oštećenih te ih prevario i obmanuo (drugi element), odnosno da je preduzeo sve što je bilo potrebno kako bi učinio da oštećene pružaju njemu i drugim muškarcima, njegovim prijateljima i poslovnim partnerima seksualne usluge (treći element predmetnog krivičnog djela). Osim toga, u predmetnom postupku je bilo nesporno da su oštećene u inkriminirano vrijeme bile malodobne, štaviše i da su u smislu odredaba člana 1. Konvencije UN-a imale status djeteta. Osim navedenog, a suprotno navodima apelanata, iz izreke prvostepene presude ne proizlazi da je Sud BiH svoje odluke zasnovao na Konvenciji i Protokolu jer je nesporno da navedeni dokumenti nisu navedeni u izreci već su to Evropska konvencija i Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, a činjenica da redovni sudovi u presudama spominju sporne konvencije ne ukazuje na to da su presude na njima i zasnovane. Ustavni sud smatra da data obrazloženja u vezi s navedenim pitanjima ne djeluju proizvoljno i da su u skladu sa standardima Evropske konvencije, te da su zbog toga i navodi apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.
- 45.Ustavni sud zapaža da iz izreke prvostepene presude, suprotno navodima apelanata da nije utvrđeno vrijeme izvršenja spornih radnji, jasno proizlazi da su apelanti proglašeni krivim za radnje počinjene u periodu od jeseni 2006. godine do ljeta 2007. godine, pa Ustavni sud i te navode apelanata smatra neosnovanim. Također, Ustavni sud zapaža da su, u suštini, apelacioni navodi apelanata identični žalbenim navodima na koja je Sud BiH u drugostepenoj presudi dao detaljne odgovore i obrazloženja zbog čega Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata o nedovoljnoj obrazloženosti presuda u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava i u pogledu provedenih dokaza.
- 46.Dalje, Ustavni sud, dovodeći u kontekst navedeno u prethodnim tačkama ove odluke sa tvrdnjama apelanata da su u njihovom slučaju prekršeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, podsjeća na to da su principi garantirani članom 6. stav 2. Evropske konvencije prema kojem, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). S tim u vezi, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da su apelanti nesporno počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim, a što je, kako je već rečeno, u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud elaborirao. Zbog toga Ustavni sud smatra da nema mjesta tvrdnjama o kršenju principa presumpcije nevinosti budući da ništa ne ukazuje na to da su sudovi postupali s preduvjerenjem o krivici apelanata i time prekršili princip prema kojem se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Dalje, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornosti apelanata u smislu da je neka činjenica ostala nerazjašnjena i što bi vodilo kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i te navode apelanata smatra neosnovanim.
- 47.Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani svi pobrojani navodi apelanata, te da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
- 48.Konačno, apelanti navode i da im nije dopušteno ispitivati svjedoke u istoj mjeri kao i Tužilaštvu i da su, s tim u vezi, stavljeni u neravnopravan položaj sa Tužilaštvom. U odnosu na navode apelanata o kršenju proceduralnih garancija iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije (pravo na ispitivanje svjedoka), Ustavni sud ukazuje na to da je to pravo tijesno povezano sa pravom na jednakost strana u postupku. Opći je princip da optuženim licima mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužilac. Procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva se jednakost sredstava. Svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi sa mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78).
- 32.