Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4312/12, rješavajući apelacije Rajka Lučića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Rajka Lučića i Stojana Jovanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Okružnog suda u Trebinju br. 94 0 P 005196 11 Gž od 18. oktobra 2012. godine i 94 0 P 007114 11 Gž od 12. novembra 2012. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju, koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Rajko Lučić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz sela Luka, Općina Čajniče, kojeg zastupa Radoje Grabovčić, advokat iz Foče, podnio je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 007114 11 Gž od 12. novembra 2012. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4312/12.
  • 2.
    Stojan Jovanović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz sela Miljeno, Općina Čajniče, kojeg zastupa Radoje Grabovčić, advokat iz Foče, podnio je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 94 0 P 005196 11 Gž od 18. oktobra 2012. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4313/12.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija pod brojevima AP 4312/12 i AP 4313/12 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4312/12.
  • 4.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i JP "Putevi Republike Srpske" (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. augusta 2014. godine (u predmetu AP 4312/12) i 1. aprila 2015. godine (u predmetu AP 4313/12) da dostave odgovore na apelaciju. Tuženi je dostavio odgovore 25. augusta 2014. godine (u predmetu AP 4312/12) i 15. aprila 2015. godine (u predmetu AP 4313/12). Okružni sud nije dostavio odgovore u rokovima koji su istekli 22. augusta 2014. godine, odnosno 21. aprila 2015. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz prvoapelantovih i drugoapelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Činjenice u predmetu AP 4312/12

  • 6.
    Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 007114 10 P od 14. aprila 2011. godine usvojen je prvoapelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da mu na ime materijalne štete zbog trajno zauzetog zemljišta preciziranog u presudi, za uništena stabla precizirana u presudi i uništenu ogradu od hrastovih kolaca, isplati ukupan iznos od 9.398,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1996. godine do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je prvoapelant tom sudu 9. decembra 2010. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete u kojoj je, između ostalog, naveo da je vlasnik predmetnih nekretnina, te da je tuženi prilikom izgradnje javnog puta Foča – Miljeno – Ustiprača, bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije, trajno zauzeo dio zemljišta, uništio objekte i ogradu i stabla precizirana u presudi. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrdio da je prvoapelantov tužbeni zahtjev osnovan. Navedeno je da je utvrđeno da je tuženi izgradio magistralni put preko prvoapelantovih parcela i da mu je tom prilikom zauzeo dio zemljišta na kojem su bili voćni zasadi, šuma i žičana ograda koji su tom prilikom uništeni, da nikada nije proveden postupak eksproprijacije, niti je apelantu isplaćena novčana naknada za zauzeto zemljište i uništene stvari. Osnovni sud je naveo i da je u postupku utvrdio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog jer je nesporno da eksproprijacija nije provedena, a da je Republička direkcija za puteve, čiji je pravni sljednik tuženi, odlukom Vlade Republike Srpske preciziranom u presudi, kao investitor i naručilac radova počeo radove na izgradnji puta Foča – Miljeno – Ustiprača preko prvoapelantovih nekretnina. Navedeno je da mu je tuženi time pričinio štetu za koju je tuženi nesporno odgovoran shodno odredbama člana 207. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu je, kako je obrazložio taj sud, činjenica da su javni putevi u vlasništvu Republike Srpske irelevantna za postojanje odgovornosti za štetu jer za štetu, u smislu člana 154. stav 1. ZOO-a, odgovara onaj ko ju je prouzrokovao.
  • 7.
    Osnovni sud je obrazložio da je neosnovan i prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi jer je odredbama člana 25. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da u slučaju građenja na tuđem zemljištu vlasnik zemljišta može da traži uspostavu prijašnjeg stanja u roku od tri godine od dana završetka građevinskog objekta, a nakon isteka tog roka može tražiti isplatu prometne cijene zemljišta. Navedeno je da je uviđajem na licu mjesta održanom 8. februara 2011. godine utvrđeno da predmetni put nije do kraja završen zbog toga što nije asfaltiran, a magistralni put, prema obrazloženju tog suda, shodno odredbama člana 6. stav 2. ranijeg Zakona o putevima, odnosno člana 5. tačka 6. sada važećeg Zakona o javnim putevima, mora biti asfaltiran. Zbog navedenog je Osnovni sud odbio prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi, te zaključio da u konkretnom slučaju zastarni rok nije ni počeo teći. Dovodeći navedeno u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka preciziranim u presudi, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
  • 8.
    Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 94 0 P 007114 11 Gž od 12. novembra 2012. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je prvoapelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju je navedeno da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je, prema mišljenju tog suda, pogrešno pozivanje prvostepenog suda na odredbe člana 25. Zakona, jer ta odredba, prema mišljenju Okružnog suda, regulira situaciju u kojoj na jednoj strani postoji nesavjesni graditelj, na drugoj strani savjesni vlasnik i kada nesavjesni graditelj uzurpacijom tuđeg zemljišta pokuša da na njemu izgradi objekt iz čega, prema obrazloženju tog suda, proizlazi da graditelj može biti samo lice kao nosilac prava vlasništva, to jest građanin, udruženje građana i drugo pravno lice, ali ne i društveno-pravni subjekt. Okružni sud je istakao da građenje puta na dijelu prvoapelantovog zemljišta povlači gubitak njegovog prava zemljišta na tom dijelu zemljišta i za njega je isto kao da mu je taj dio zemljišta propao, a ako je graditelj bio nesavjestan, njegova obaveza zasniva se na odgovornosti za štetu prema odredbama ZOO-a. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Okružnog suda, rokovi zastare ne počinju teći od završetka gradnje puta nego od dana saznanja za štetu, odnosno dana nastanka štete. Kako je šteta prvoapelantu nastala 1994. godine, kada je probijena trasa puta preko njegove nekretnine, a tužba je podnesena u decembru 2010. godine, to je, prema zaključku Okružnog suda, jasno da su protekli svi rokovi za podnošenje tužbe za naknadu štete propisani članom 376. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

Činjenice u predmetu AP 4313/12

  • 9.
    Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 005196 10 P od 17. januara 2011. godine usvojen je drugoapelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da mu na ime naknade materijalne štete zbog trajno zauzetog zemljišta preciziranog u presudi, te uništenja stabala, ograde, iskopa kanala za odvodnju oborinskih voda i ulaza za stoku isplati ukupan iznos od 9.040,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1996. godine do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je drugoapelant tom sudu 27. septembra 2010. godine podnio tužbu protiv tuženog u kojoj je naveo da mu je tuženi prilikom izgradnje javnog puta Foča – Miljeno – Ustiprača, bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije, trajno zauzeo dio zemljišta, uništio objekte, ogradu i stabla precizirana u presudi. S tim u vezi, Osnovni sud je dao istovjetno obrazloženje kao što je interpretirano u tačkama 6. i 7. ove odluke.
  • 10.
    Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 94 0 P 005196 11 Gž od 18. oktobra 2012. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je drugoapelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju je navedeno da je, suprotno mišljenju prvostepenog suda, prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi osnovan. Navedeno je da nije sporno da je trasa predmetnog puta probijena 1994. godine kada je drugoapelantu i nastala šteta, te je, polazeći od odredbi člana 376. ZOO-a kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao štetu, taj sud zaključio da je potraživanje zastarjelo jer je drugoapelant tužbu podnio u septembru 2010. godine. Pri tome se Okružni sud kratko pozvao i na pravno shvatanje i tog suda i Vrhovnog suda Republike Srpske u istovjetnim predmetima (brojevi presuda precizirani u obrazloženju) u kojima je zaključeno da je u takvim slučajevima potraživanje naknade štete zastarjelo. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacije a) Navodi iz apelacija

  • 11.
    Prvoapelant i drugoapelant smatraju da su im osporenim presudama Okružnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava prvoapelant i drugoapelant vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navode da je u njihovom slučaju izvršena faktička eksproprijacija bez bilo kakvog dokumenta i plaćanja naknade, zbog čega nije bilo moguće primijeniti odredbe ZOO-a, kako je to učinio Okružni sud, nego odluku donijeti isključivo na osnovu Zakona o eksproprijaciji.

b) Odgovor na apelacije

  • 12.
    Tuženi je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se prvoapelant i drugoapelant u apelacijama pozivaju, te da su odluke donesene u skladu s odredbama relevantnih zakona i na osnovu postavljenih tužbenih zahtjeva.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

  • 14.
    U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 112/06, 37/07 i 110/08) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.

Član 3. stav 1.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati radi izvođenja radova ili izgradnje objekata ekonomske infrastrukture: saobraćajne, vodoprivredne, energetske i telekomunikacijske, objekata za zaštitu čovjekove okoline i zaštitu od elementarnih nepogoda, te istraživanja rudnog i drugih prirodnih bogatstava.

Član 4.

Predmet eksproprijacije su nepokretnosti u vlasništvu fizičkih ili pravnih lica.

Član 5. stav 1.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati nakon što je na način određen ovim zakonom utvrđen opšti interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje drugih radova na toj nepokretnosti.

Član 29.

Ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz člana 25. ovog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, organ uprave usvojiće rješenjem prijedlog za eksproprijaciju a u protivnom odbiće taj prijedlog.

Član 33.

(1) Korisnik eksproprijacije, Republika Srpska, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom konačnosti rješenja o eksproprijaciji.

(2) Korisnik eksproprijacije, jedinica lokalne samouprave, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za eksproprisanu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drugačije ne sporazumiju.

(3) Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed i prije konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.

(4) Prije donošenja rješenja iz prethodnog stava moraju se obezbijediti dokazi o stanju i vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti (nalaz i mišljenje vještaka kao i druge relevantne dokaze u vezi sa procjenom vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti).

(5) Odredba stava 3. ovog člana ne odnosi se na slučajeve kada je predmet eksproprijacije stambena ili poslovna zgrada, za koju korisnik eksproprijacije nije obezbijedio drugu odgovarajuću nepokretnost.

(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se voditi upravni spor.

(7) Tužba podnesena protiv rješenja iz stava 3. ovog člana ne odlaže njegovo izvršenje.

Član 53. stav 1.

(1) Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se po pravilu davanjem druge odgovarajuće nepokretnosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj opštini ili gradu, kojom se vlasniku nepokretnosti koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uslovi korišćenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost.

Član 54. st. 1. i 2.

(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Okružnog suda br. 94 0 P 005196 11 Gž od 18. oktobra 2012. godine i 94 0 P 007114 11 Gž od 12. novembra 2012. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 28. novembra 2012. godine (AP 4312/12), a drugoapelant 30. oktobra 2012. godine (AP 4313/12), a apelacije su podnesene 10. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Prvoapelant i drugoapelant osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 20.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 21.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 22.
      Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet spora bilo prvoapelantovo i drugoapelantovo pravo na naknadu zbog faktički ekspropriranih nekretnina, dakle, da se radilo o postupku u kojem je odlučivano o pravima i obavezama građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.
    • 23.
      Prvoapelant i drugoapelant smatraju da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je, i pored toga što je nesporno da je u njihovim slučajevima izvršena faktička eksproprijacija, utvrdio da su njihova potraživanja zastarjela shodno odredbama člana 376. ZOO-a, umjesto da je primijenio odredbe Zakona o eksproprijaciji.
    • 24.
      S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
    • 25.
      Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica, ali i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
    • 26.
      Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje, i to u Odluci broj AP 2986/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrdio povredu ustavnog prava na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te su, u konačnici, zbog zastare i nedostatka pasivne legitimacije odbili tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tuženog da apelantu u tom predmetu isplati naknadu na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta. Rješavajući pitanje zastare potraživanja u slučaju kada je izvršena faktička eksproprijacija, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2986/11 istakao da u odnosu na zastaru potraživanja u kojem dijelu su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da je tužiočevo potraživanje zastarjelo, jer je prošao i subjektivni i objektivni rok iz člana 376. ZOO-a, Ustavni sud ukazuje na pravno shvatanje usaglašeno 30. januara 2014. godine na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Na Panelima je raspravljano o slučajevima izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa koji imaju kao posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nekretninama iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenja o eksproprijaciji. Dakle, raspravljalo se o slučajevima koje pravna teorija i sudska praksa podvode pod pojam faktičkog deposjediranja, odnosno tzv. faktičke eksproprijacije. Usaglašeno je pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva. Naime, ukazano je na to da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva, ustvari, zahtjev za povrat vlasništva. Budući da povrat i uspostavljanje prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nekretnine, to tužiocima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nekretnine. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, proizlazi da obrazloženja osporenih presuda i u tom dijelu ukazuju na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
    • 27.
      S obzirom na to da je i u konkretnim slučajevima izvršena faktička eksproprijacija, a da je Okružni sud preinačio prvostepene presude i utvrdio da je prvoapelantovo i drugoapelantovo potraživanje zastarjelo jer su do dana podnošenja tužbi (septembar i decembar 2010. godine) protekli rokovi propisani odredbama člana 376. ZOO-a, Ustavni sud smatra da se navedeni stav iz Odluke broj AP 2986/11 da zahtjevi zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijevaju može primijeniti i na konkretne slučajeve. Zbog navedenog, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u potpunosti poziva na obrazloženje u Odluci broj AP 2986/11 u vezi sa nezastarijevanjem potraživanja zbog izvršene faktičke eksproprijacije.
    • 28.
      Osim toga, Ustavni sud smatra da je i stav Okružnog suda iskazan u presudi od 12. novembra 2012. godine (AP 4312/12) proizvoljan i neargumentiran, tj. stav kojim se ističe da se u slučajevima u kojima je na takav način izvršena eksproprijacija oduzeta zemljišta trebaju smatrati kao "propala" za apelanta (i ostala lica u istoj situaciji), jer bi se prihvatanjem takvog stava otvorila mogućnost za legalno deposjediranje bez ikakve naknade, a što bi direktno vodilo stvaranju pravne nesigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4457/11 od 18. novembra 2014. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zbog svega navedenog, Ustavni sud prvoapelantove i drugoapelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra osnovanim.
    • 29.
      Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnim predmetima prvoapelantu i drugoapelantu prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 30.
    Prvoapelant i drugoapelant smatraju da im je osporenim presudama Okružnog suda prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da prvoapelant i drugoapelant kršenje tog prava vezuju za primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra navode o kršenju prava na imovinu.

VIII. Zaključak

  • 31.
    Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud u osporenim odlukama proizvoljno primijenio materijalno pravo u odnosu na zastaru prvoapelantovog i drugoapelantovog potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.
  • 32.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.