USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3493/12, rješavajući apelaciju Drage Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Drage Jokića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 001173 11 Rev od 19. juna 2012. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Drago Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Ilove, kojeg zastupa Radomir Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 2. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 o P 001173 11 Rev od 19. juna 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i "Krajina osiguranja" a.d. Banja Luka zatraženo je 8. juna 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. juna 2015. godine, a "Krajina osiguranje" a.d. Banja Luka 18. juna 2015. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 001173 05 P od 2. juna 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi "Krajina osiguranje" d.d. Banja Luka i "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) na ime naknade inflatorne štete solidarno isplate iznos od 12.599,25 KM, na ime neisplaćenih troškova parničnog postupka iznos od 214,00 KM sa zateznom kamatom u iznosu od 214,00 KM, te da mu naknade troškove postupka. Istom presudom apelant je obavezan prvotuženom nadoknaditi troškove u iznosu od 600,00 KM, a drugotuženom u iznosu od 4.200,00 KM.
- 6.Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrdio, što je detaljno obrazložio u presudi, da je Presudom Osnovnog suda broj P-405/91 od 13. februara 1992. godine, potvrđenom Presudom Višeg suda broj Gž-879/92 od 2. juna 1993. godine, obavezan pravni prednik tuženih ZOIL "Sarajevo" PJ Banja Luka (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženih) apelantu po osnovu materijalne i nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.511.910,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom, nakon čega je apelant 21. februara 2001. godine tom sudu podnio prijedlog za izvršenje pravomoćne presude tog suda. Predmetni izvršni postupak koji je vođen pod brojem I-3591/00 je pravomoćno okončan, obustavljen rješenjem tog suda od 2. novembra 2004. godine kojim je usvojen prigovor tuženih jer je apelant prijedlog za izvršenje tom sudu podnio u konvertibilnim markama (u daljnjem tekstu: KM), odnosno jer se u izvršnom postupku ne može vršiti revalorizacija vrijednosti dosuđene naknade štete u dinarima već samo u parničnom postupku. Nakon toga je apelant 16. juna 2005. godine podnio tužbeni zahtjev Osnovnom sudu protiv tuženih radi naknade inflatorne štete, nastale obezvrijeđenošću dinarskog iznosa dosuđenog pravomoćnom presudom Osnovnog suda uslijed velike inflacije. Imajući u vidu navedeno, taj sud je ukazao da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o izvršenju presude tog suda donesene u izvršnom postupku koja je postala pravomoćna 2. juna 1993. godine, već o apelantovom novom tužbenom zahtjevu, u kojem su tuženi u odgovoru na apelantovu tužbu istakli prigovor zastare predmetnog potraživanja koji je Osnovni sud, primjenom člana 376. stav 1. Zakona o obligacionom odnosu (u daljnjem tekstu: ZOO), ocijenio osnovanim zaključivši da je apelant za pričinjenu štetu saznao navedenog datuma od kada, po ocjeni tog suda, teče rok zastare predmetnog potraživanja, te koji rok za podnošenje predmetne tužbe je istekao 19. juna 1999. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je također cijenio činjenicu da je apelant bio spriječen podnijeti tužbu sudu do 19. juna 1996. godine kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 ukinuta neposredna ratna opasnost i ratno stanje. Osnovni sud je dalje odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
- 7.Okružni sud je Rješenjem broj 78 0 P 001173 09 Gž od 13. novembra 2009. godine apelantovu žalbu usvojio, presudu Osnovnog suda od 2. juna 2009. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje. Vijeće Okružnog suda činile su sutkinja Tanja Bundalo kao predsjednica vijeća, te sutkinje Nermana Samardžić i Željka Kovačević.
- 8.U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je uvidom u spise predmeta prvostepenog suda zaključio da se presuda tog suda od 2. juna 2009. godine zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, utvrdivši nespornim da apelant posjeduje pravomoćnu i izvršnu presudu suda kojom su utvrđena njegova novčana potraživanja koja nije naplatio u izvršnom postupku jer je prvostepeni sud taj postupak obustavio i apelanta uputio na parnični postupak. Shodno navedenom, ukazao je da je nesporno da je apelant u roku od deset godina, shodno odredbi člana 379. stav 1. ZOO (rok zastare potraživanja utvrđen pravomoćnom presudom suda), podnio tužbu protiv tuženih za isplatu inflatorne štete, te je stoga naložio prvostepenom sudu da je u ponovnom postupku dužan imati u vidu da apelantovo potraživanje naknade inflatorne štete zastarijeva u roku kada je isto utvrđeno pravomoćnom odlukom suda i da počinje teći od dana izvršenja te odluke.
- 9.Osnovni sud je Presudom broj 78 0 P 001173 05 P od 8. juna 2010. godine obavezao tužene da apelantu na ime naknade inflatorne štete solidarno isplate iznos od 12.599,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 12.599,25 KM, na ime neisplaćenih troškova parničnog postupka iznos od 214,00 KM kao i na ime zakonskih kamata na troškove iznos od 214,00 KM, i da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.254,00 KM.
- 10.Osnovni sud je u ponovnom postupku utvrdio nespornim da apelant posjeduje pravomoćnu presudu suda koja nije izvršena jer je predmetni postupak obustavljen. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 379. ZOO propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon predviđa kraći rok zastarjelosti. Imajući u vidu činjenicu da je apelant za pričinjenu štetu saznao 2. novembra 2004. godine (kada je obustavljen izvršni postupak) taj sud je zaključio da je apelant tužbeni zahtjev sudu podnio u zakonom propisanom roku, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
- 11.Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 001173 10 Gž 2 od 12. novembra 2010. godine, žalba prvotuženog je odbijena kao neosnovana i presuda Osnovnog suda od 8. juna 2010. godine u odnosu na ovog tuženog potvrđena, dok je žalba drugotuženog uvažena i presuda Osnovnog suda od 8. juna 2010. godine u dijelu koji se odnosi na istog ukinuta, a apelantova tužba odbačena. Istom presudom apelant je obavezan drugotuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.142,50 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.316,25 KM, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev drugotuženog za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan, kao i zahtjev prvotuženog za naknadu troškova žalbenog postupka. Vijeće Okružnog suda su činile sutkinja Biljana Majkić Marinković kao predsjednica vijeća, te sutkinja Nermana Samardžić i sudija Mihajlo Berak.
- 12.Okružni sud je odbio kao neosnovanu žalbu prvotuženog izjavljenu protiv prvostepene presude zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, člana 379. ZOO, ocijenivši da se u konkretnom slučaju nesporno može primijeniti navedena odredba ZOO, dok je žalbu drugotuženog usvojio zbog istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije primjenom odredbe člana 16. stav 3. i člana 47. ZPP-a, zaključivši da prema citiranim odredbama ZPP-a sudovi u Republici Srpskoj nisu nadležni za rješavanje ovog spora u odnosu na ovog tuženog jer se na području tog entiteta ne nalazi njegova imovina.
- 13.Vrhovni sud je Presudom broj 78 0 P 001173 11 Rev od 19. juna 2012. godine apelantovu reviziju odbio, a reviziju prvotuženog usvojio i Presudu Okružnog suda broj 78 0 11 0 P 001173 10 Gž od 12. novembra 2010. godine preinačio u odnosu na ovog tuženog kao i Presudu Osnovnog suda broj 78 0 P 001173 10 P 2 od 8. juna 2010. godine tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se prvotuženi obaveže da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 12.599,25 KM i zakonsku zateznu kamatu u istom iznosu, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom je odbijen kao neosnovan zahtjev prvotuženog sa zakonskom zateznom kamatom u istom iznosu. Istom presudom je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova revizionog postupka. Vijeće Vrhovnog suda činile su sutkinja Biljana Tomić kao predsjednica Vijeća, te sutkinja Tanja Bundalo i sudija Vojislav Dimitrijević.
- 14.Vrhovni sud je uvidom u spise predmeta drugostepenog suda zaključio da je revizija prvotuženog u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava u postupku pred tim sudom osnovana budući da je taj sud zaključio da potraživanje prvotuženog za naknadu inflatorne štete nije zastarjelo jer nije protekao rok propisan odredbom člana 379. ZOO (rok zastare potraživanja utvrđen pravomoćnom presudom suda), računajući isti od vremena kada je apelant mogao podnijeti tužbu sudu 19. juna 1996. godine pa do podnošenja iste 16. juna 2005. godine. Osim toga, podsjetio je da je inflatorna šteta koju je apelant pretrpio obezvređivanjem iznosa dosuđenog pravomoćnom presudom suda uslijed visoke inflacije u Republici Srpskoj trajala do 24. januara 1994. godine, kada je obustavljena i kada je kao sredstvo plaćanja uvedena nova valuta (jugoslovenski dinar), a čija je vrijednost (paritet) bila vezana za vrijednost njemačke marke (DEM). Prema tome taj sud je zaključio da je drugostepeni sud zbog pogrešnog shvaćanja da apelantovo potraživanje nije zastarjelo potvrdio prvostepenu presudu u odnosu na prvotuženog, zbog čega je uvažio reviziju istog i preinačio presudu drugostepenog suda u dijelu kojim je prvostepena presuda u odnosu na tog tuženog potvrđena na osnovu člana 250. stav 1. ZPP-a. Vrhovni sud je također drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka primjenom člana 397. stav 2. u vezi s članom 386. stav 1. ZPP-a, tako što je u cijelosti odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, kao i zahtjev prvotuženog za naknadu troškova postupka cijeneći da se isti nije opredijelio na koje troškove se odnosi traženi iznos. Osim toga, Vrhovni sud je zahtjev drugotuženog za naknadu troškova revizionog postupka također odbio primjenom člana 387. stav 1. ZPP-a, ocijenivši da se ne radi o troškovima postupka koji su neophodno potrebni za vođenje parnice.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbi ZPP-a zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je u postupku donošenja Rješenja Okružnog suda broj 78 0 P 001173 09 Gž od 13. novembra 2009. godine predsjednica vijeća bila Tanja Bundalo, kojom odlukom je njegova žalba izjavljena protiv presude Osnovnog suda od 2. juna 2009. godine uvažena, navedena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu, te što je ista sutkinja kao član vijeća učestvovala u donošenju revizione odluke Vrhovnog suda, kojom je odbijena njegova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 12. novembra 2010. godine. U vezi s tim navodi da je imenovana sutkinja, shodno članu 357. stav 1. tačka 4. ZPP-a, morala biti izuzeta po sili zakona. Osim toga, apelant osporava primjenu materijalnog prava, konkretno odredbi ZOO u osporenoj odluci Vrhovnog suda koja je suprotna sudskoj praksi u sličnim predmetima.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je postupak vođen u skladu sa zakonom, te da nije povrijeđeno nijedno od prava navedenih u apelaciji. Apelantove navode Vrhovni sud smatra paušalnim jer, kako ističe, osporenom je odlukom dao odgovore na sva pitanja koja su postavljena revizijom u skladu s odredbom člana 241. ZPP-a. Smatra da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava budući da je u osporenoj presudi izrazio stav koji je konzistentan s ranijom sudskom praksom tog suda, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 17.Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da presudu Vrhovnog suda smatra pravilnom i zakonitom, kako u pogledu primjene odredbi ZOO u dijelu utvrđivanja zastare apelantovog potraživanja na naknadu inflatorne štete, ponavljajući obrazloženje navedeno u presudi Vrhovnog suda. Dalje, prvotuženi je naveo da sutkinja Tanja Bundalo nije učestvovala u donošenju nižestepenih odluka protiv kojih je izjavljena revizija, već da je ista bila samo član vijeća Vrhovnog suda u postupku donošenja presude tog suda od 19. juna 2012. godine, zbog čega presudu Vrhovnog suda smatra pravilnom i zakonito donesenom.
V. Relevantni propisi
- 18.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 357. stav 1. tačke 4. i 5.
Sudija ne može suditi:
(4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;
(5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.
- 19.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 61/13), koji je stupio na snagu 27. jula 2013. godine, relevantne odredbe glase:
Naziv Glave XIX. "IZUZEĆE" mijenja se i glasi: "ISKLJUČENJE I IZUZEĆE".
Član 89.
Član 357. mijenja se i glasi:
"Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):
- 5)ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat
[…].
VI. Dopustivost
- 20.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. augusta 2012. godine, a apelacija je podnesena 2. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 25.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 26.Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja građanskih apelantovih prava i obaveza, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio radi naknade štete. Prema praksi Ustavnog suda: "Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05). S obzirom na navedeno, nesporno je da apelanti u postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati jesu li u konkretnom slučaju poštovane garancije prava na pravično suđenje.
- 27.Ustavni sud zapaža da apelacija pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje s aspekta nepristranosti suda, s obzirom na to da je u postupku povodom revizije učestvovala ista sutkinja kao i u donošenju rješenja Okružnog suda.
- 28.U kontekstu navedenog, Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje takvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu s navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
- 29.U konkretnom slučaju pravila u vezi s izuzećem sudija konstituirana su u članu 357. ZPP-a, dakle, relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, nije ispitivati ta pravila ili praksu in abstracto, već ispitivati da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu ili na koji su utjecala na ishod postupka prema apelantu pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, serija A, broj 255, stav 27; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07).
- 30.Prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi postoje li lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristranosti ocjenjuje se i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje je li sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću (op. cit., Mežnarić, stav 29; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).
- 31.Apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje subjektivnu nepristranost sutkinje Tanje Bundalo, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelant osporava pristranost sutkinje prema objektivnom principu jer je ista sutkinja kao predsjednica sudskog vijeća učestvovala u postupku povodom njegove žalbe izjavljene protiv presude prvostepenog suda od 2. juna 2009. godine i kao član sudskog vijeća u donošenju konačne odluke o reviziji.
- 32.Što se tiče objektivne nepristranosti mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takva bojazan objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.
- 33.Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je sutkinja Tanja Bundalo kao predsjednica vijeća učestvovala u donošenju odluke Okružnog suda od 13. novembra 2009. godine, kojom je apelantova žalba usvojena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, a u postupku po izjavljenim revizijama apelanta i prvotuženog pred Vrhovnim sudom je učestvovala kao član vijeća, kojom odlukom je apelantova revizija odbijena, dok je revizija prvotuženog usvojena i presuda Okružnog suda od 8. juna 2010. godine preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud nije dao odgovor na ove apelantove navode, iako je odredba člana 357. stav 1. tačka 5. ZPP-a bila na snazi u vrijeme donošenja osporene presude. Međutim, Ustavni sud zapaža da se, bez obzira na to, radilo o postupku u kojem se meritorno odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu na način da je navedena sutkinja učestvovala kao predsjednica žalbenog vijeća koje je donijelo odluku o ukidanju dosuđujuće prvostepene presude, da bi kasnije učestvovala u konačnoj odluci o reviziji pred Vrhovnim sudom, kao član vijeća tog suda koje je donijelo konačnu odluku i kojom je apelantova revizija odbijena, te je na taj način sud preinačio presudu drugostepenog i prvostepenog suda tako što je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, pa se u smislu već navedenih stavova Evropskog suda direktno bavila odlučnim pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta, i prilikom donošenja odluke Okružnog suda od 13. novembra 2009. godine, kao i prilikom odlučivanja o reviziji protiv drugostepene odluke od 12. novembra 2010. godine.
- 34.Ustavni sud primjećuje da su u članu 357. ZPP-a predviđeni razlozi za izuzimanje sudije, te je u tački 4. navedenog člana (koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene odluke) propisano da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda, što pokazuje napor domaćeg zakonodavstva da otkloni sve razumne sumnje u pogledu nepristranosti tog suda. Isto se odnosi na sada važeću odredbu prema kojoj sudija ne može suditi ako je donio odluku koja se osporava. Ustavni sud smatra da se odredbe člana 357. ZPP-a ne mogu razumjeti tako da se odnose na sud kao instituciju, već na višu ili nižu instancu koja meritorno odlučuje u pojedinim fazama parničnog postupka, odnosno ne može se tumačiti isključivo kao odluka koja se neposredno osporava. Suprotno razumijevanje i primjena bili bi suprotni cilju člana 357. ZPP-a, kojim je predviđen objektivni osnov za izuzeće sudije zbog razloga koji su, prema općim mjerilima, toliko značajni da samim svojim postojanjem opravdavaju sumnju u nepristranost sudije i predstavljaju apsolutne razloge za izuzeće po sili zakona. Ustavni sud, dalje, zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije morao biti upoznat s članovima Vijeća Vrhovnog suda do donošenja odluke, što znači da nije ni mogao tražiti izuzeće sutkinje Tanje Bundalo. Međutim, Ustavni sud zapaža da je vijeće koje je odlučivalo u konkretnom slučaju moralo paziti na svoj sastav imajući u vidu upravo princip nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je činjenica da je ista sutkinja u istom predmetu učestvovala u postupku povodom žalbe i u postupku povodom izjavljene revizije apelanta, pri čemu su u ta dva postupka donesene dvije različite odluke, u postupku pred Okružnim sudom je donesena usvajajuća odluka za apelanta, a u postupku pred Vrhovnim sudom je donesena odbijajuća odluka za apelanta, stvorilo situaciju koja može potaknuti legitimne sumnje u pogledu nepristranosti suda i dovesti u pitanje princip nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 35.Ustavni sud naglašava da je gotovo identično pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 504/08 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 504/08 od 12. oktobra 2011. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 99/11, tačka 48, dostupna i na www.ustavnisud.ba), u kojem je zaključio da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristranim sudom jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku.
- 36.Imajući u vidu zaključke u konkretnom predmetu, kao i stav Ustavnog suda koji je iskazao povodom razmatranja identičnog pravnog pitanja, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo da mu sudi nepristran sud u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
- 37.S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na segment nepristranosti suda, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 38.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristranim sudom jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala kao predsjednica vijeća u kojem je donesena odluka o apelantovoj žalbi, kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o apelantovoj reviziji.
- 39.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.