Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 272/13, rješavajući apelaciju Milorada Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milorada Jovanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 039430 12 Kž od 6. decembra 2012. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

Obrazloženje I. Uvod

  • 1.
    Milorad Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 039430 12 Kž od 6. decembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 039430 09 K2 od 21. marta 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavu izvršenja navedene presude Osnovnog suda kojom mu je izrečena novčana kazna do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 272/13 od 14. februara 2013. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Okružni sud je dostavio odgovor 22. septembra 2015. godine, Tužilaštvo 23. septembra 2015. godine, a Osnovni sud 2. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 039430 09 K2 od 21. marta 2011. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme precizirano u presudi, u naselju Priječani b.b. u Banjoj Luci, učinio krivično djelo sprječavanje službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM koju je obavezan platiti u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je utvrđeno da će se, ukoliko apelant ne plati novčanu kaznu u utvrđenom roku, bez odlaganja donijeti odluka da se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora tako što će se za svakih započetih 100,00 KM odrediti jedan dan zatvora, shodno odredbama člana 36. st. 2. i 3. KZRS. Apelant je presudom obavezan na plaćanje troškova postupka u iznosu od 77,00 KM i paušalnog iznosa od 200,00 KM, sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
  • 7.
    U obrazloženju presude navedeno je da je u postupku pred tim sudom, na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi, utvrđeno da je apelant u vrijeme navedeno u presudi narušavao javni red i mir u crkvenom dvorištu u naselju Priječani b.b. u Banjoj Luci. Utvrđeno je da su mu zbog navedenog policajci poimenično navedeni u presudi tražili na uvid ličnu kartu radi utvrđivanja identiteta. Navedeno je da je apelant odbio dati ličnu kartu na uvid, te da su policajci nakon toga pokušali da ga liše slobode, čemu se apelant fizički opirao i udario policajca Jugoslava Tomaševića na način preciziran u presudi, te mu nanio tjelesnu povredu nagnječenja desne jagodične regije i iščašenje zuba. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela sprječavanje službenog lica u vršenju službene radnje, kao i da je apelant u vrijeme izvršenja postupao s umišljajem i bio uračunljiv, pa je apelantu izrekao navedenu kaznu.
  • 8.
    Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 K 039430 12 Kž od 6. decembra 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude istaknuto je da je u žalbi kao nova činjenica navedeno da je apelant već proglašen krivim zbog istog događaja u prekršajnom postupku kada je Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-08-002642-V od 26. februara 2010. godine utvrđena njegova odgovornost za prekršaje iz čl. 8, 12. i 24. Zakona o javnom redu i miru i kažnjen jedinstvenom novčanom kaznom u iznosu od 1.400,00 KM, te da je navedeno rješenje dostavljeno uz žalbu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo odredbu člana 309. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), kojom je propisano da se nove činjenice i dokazi mogu iznositi u žalbenom postupku samo kada pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu, uz navođenje zašto te nove činjenice nisu ranije iznesene, kao i navođenje dokaza koje je potrebno izvesti da bi se te činjenice dokazale. Okružni sud je naveo da apelant u žalbi nije obrazložio zašto taj dokaz nije mogao biti izveden na glavnom pretresu, niti je predložio na koji način je potrebno da se taj dokaz izvede, zbog čega Okružni sud tu činjenicu nije mogao uzeti u razmatranje. Navedeno je i da predmetno rješenje iz prekršajnog postupka ne sadrži klauzulu pravosnažnosti, te kako je odredbom člana 4. KZRS propisano da niko ne može biti ponovno osuđen za djelo za koje mu je već bilo suđeno pred sudom i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka, Okružni sud nije mogao ni postupati u tom smislu, s obzirom na to da apelant ničim nije dokazao da je predmetno rješenje pravosnažno. Zbog navedenog, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno pravo jer je u njegovom slučaju branilac u toku glavnog pretresa prešutio postojanje prekršajnog rješenja za isto djelo za koje se vodio i krivični postupak, i to zbog "taktičkih" razloga, a niti jednim zakonskim propisom nije predviđeno da to ne može učiniti tek u žalbenom postupku, pa je apelant i po drugi put osuđen za isto djelo. Smatra i da je zbog toga Okružni sud morao razmotriti ponuđeni dokaz-prekršajno rješenje i meritorno odlučiti o tome, čime bi se osiguralo i pravo na djelotvoran pravni lijek koji ne može biti samo formalan nego, prema apelantovom mišljenju, mora imati i materijalnu djelotvornost koja pretpostavlja da lice koje ga koristi mora imati mogućnost da iz tog lijeka izvuče stvarnu korist.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
  • 11.
    Osnovni sud je naveo da se sudija koji dostavlja odgovor ne može izjasniti o tom predmetu, budući da mu je predmet signiran tek 29. oktobra 2015. godine radi davanja odgovora, i to nakon što je sudija koji je donio osporenu odluku umro.
  • 12.
    Tužilaštvo je navelo da su apelacioni navodi neosnovani jer zakonske odredbe na koje se apelant poziva uopće ne reguliraju pitanje iznošenja novih činjenica i dokaza u žalbenom postupku, te zbog toga što ZKP ne poznaje institut "taktičkog" postupanja branilaca u toku postupka.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 53/12) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Ne bis in idem

Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen pred sudom i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.

Član 309. stav 4.

U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan da navede razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze - dužan je da navede činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 K 039430 12 Kž od 6. decembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 19.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 20.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 21.
      Ustavni sud zapaža da se postupak tiče utvrđivanja apelantove krivične odgovornosti, dakle član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije su primjenjivi.
    • 22.
      Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog prava i odredbi Evropske konvencije jer nije prihvaćen novi dokaz u njegovu korist, prekršajno rješenje za isto djelo koje je bilo predmet i konkretnog krivičnog postupka, koji je apelant ponudio u žalbenom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
    • 23.
      Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
    • 24.
      U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku žalbenog postupka kao dokaz u korist usvajanja njegove žalbe ponudio rješenje kojim je proglašen krivim u prekršajnom postupku za koji je tvrdio da se odnosi na istovjetno djelo za koje je protiv njega vođen predmetni krivični postupak. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Okružni sud odbio prihvatiti navedeno rješenje pozivajući se na citiranu odredbu člana 309. stav 4. ZKPRS, s obzirom na to da je apelantova odbrana navela da rješenje u toku prvostepenog postupka nije prezentirala zbog "taktičkih" razloga. Osim toga, Okružni sud je istakao da je razlog neprihvatanja tog dokaza u žalbenom postupku i činjenica da predmetno rješenje nije imalo klauzulu pravosnažnosti. U vezi s navedenim obrazloženjem Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je navedenim članom 309. stav 4. ZKPRS zaista propisano da se u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu, a da je žalilac dužan da navede razloge zašto ih ranije nije iznio. Međutim, s druge strane, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbom člana 4. ZKPRS propisan princip ne bis in idem odnosno da nikome ne može biti ponovo suđeno za djelo za koje mu je već bilo suđeno pred sudom i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka, te da je navedeni princip sadržan i u članu 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na to da je odredbama člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima direktno primjenjuju u BiH, te da ti akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
    • 25.
      Ustavni sud smatra da je, u kontekstu navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, u okolnostima kakve su konkretne, Okružni sud bio dužan ispitati apelantovu žalbenu tvrdnju da je u prekršajnom postupku već osuđen za istovjetno djelo koje je predmet i krivičnog postupka, bez obzira na to što je taj navod apelant istakao tek u žalbenom postupku i što je dostavio prekršajno rješenje bez klauzule pravosnažnosti. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu u predmetu broj AP 2028/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2028/11 od 8. maja 2014. godine, tačka 42, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrđeno kršenje prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
    • 26.
      Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je naveo: "U konkretnom slučaju prvoapelant (se) prvi put pozvao na princip ne bis in idem u postupku po žalbi, i to na pretresu pred žalbenim vijećem, na koje je pristupio sa svojim advokatom, ali da ove navode drugostepeni sud nije razmotrio jer su bili 'izvan okvira žalbe' (koju je prvoapelant lično izjavio protiv prvostepene presude), odnosno nisu bili ispunjeni formalni uvjeti propisani odredbama ZKP o odlučivanju po žalbi (...). Ustavni sud primjećuje da ni redovni sud, koji je vodio krivični postupak, nije bio u obavezi da ima saznanja o prekršajnom postupku, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da su prekršajna i kaznena evidencija odvojene i da u krivičnom postupku sud pribavlja izvod iz kaznene, a ne prekršajne evidencije. Međutim, činjenica je da je prvoapelant makar i van roka, ili mimo dozvoljenih formalnih uvjeta propisanih odredbama ZKP, u toku krivičnog postupka istakao da se radi o presuđenoj stvari, prema mišljenju Ustavnog suda, trebala je biti motiv da se drugostepeni sud referira na navod o presuđenoj stvari, odnosno principu ne bis in idem. Ovo pogotovo kada se ima u vidu činjenica da i relevantne odredbe ZKP (član 4) kao princip ističu zabranu ponovnog suđenja, kao i da postoje uvjeti kojim se i završeni postupci mogu ponoviti ukoliko se radi o presuđenoj stvari (u odredbama ZKP – o vanrednim pravnim lijekovima – utvrđeno je da se postupak završen pravosnažnom presudom može ponoviti u korist optuženog ako je neka osoba za isto krivično djelo više puta osuđena). Zbog navedenog Ustavni sud zaključuje da je prvoapelant, navodeći u žalbenom postupku da je već po istom činjenično-pravnom osnovu osuđen u stvari postavio ono što Evropski sud traži kao uvjet za razmatranje povrede principa ne bis in idem – pozivanje 'makar u sadržaju' na ovaj princip. Opravdanje za ovakvo postupanje Ustavni sud nalazi u činjenici da je cilj principa ne bis in idem 'zabrana' ponovnog suđenja, dakle, jasna poruka da je presuđena stvar istinita i da se (osim izuzetno) ne može preispitivati, kao i da osoba na koju se odnosi presuđena stvar ima garancije, i to kako garanciju sigurnosti u ono što je utvrđeno, tako i garanciju u materijalno-pravnu pravosnažnost odnosno nemogućnosti ponovnog vođenja postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud trebao ispitati navod apelanata da se radi o povredi principa ne bis in idem (...)."
    • 27.
      Imajući u vidu navedeno, kao i da se u konkretnom slučaju apelant nije eksplicitno pozvao na kršenje prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nego na proizvoljnu primjenu prava u smislu principa ne bis in idem, Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i na konkretan slučaj, zbog čega se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja u konkretnom predmetu poziva na navedeno obrazloženje iz Odluke broj AP 2028/11. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi osnovani, te da je u konkretnom slučaju Okružni sud proizvoljno primijenio navedene odredbe procesnog prava i Evropske konvencije u smislu principa ne bis in idem, čime je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

  • 28.
    Apelant smatra da mu je navedenim postupanjem Okružnog suda prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer nisu razmotreni njegovi žalbeni navodi o ranijoj prekršajnoj osuđivanosti za isto djelo koje je predmet krivičnog postupka. S obzirom na to da se apelant na kršenje tog prava poziva u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, odnosno na primjenu relevantnih zakonskih odredaba procesnog zakona i Evropske konvencije, te kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio kršenje tog prava, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati i te apelantove navode.

VIII. Zaključak

  • 29.
    Postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu procesnog prava i odredaba Evropske konvencije u smislu principa ne bis in idem kada Okružni sud u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta nije razriješio pitanje da li je apelant već ranije pravosnažno osuđen za isto djelo u prekršajnom postupku i pored toga što je apelant tu tvrdnju prezentirao tek u žalbenom postupku i što je dostavio nepravosnažno prekršajno rješenje.
  • 30.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 31.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.