USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1835/12, rješavajući apelaciju Sedika Dervića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Sedika Dervića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 009894 11 Gž od 21. marta 2012. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Sedik Dervić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 16. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 009894 11Gž od 21. marta 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva Zenica, zastupnika Zeničko-dobojskog kantona – Ministarstvo unutrašnjih poslova Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 25. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor 5. marta 2015. godine, a tuženi 12. marta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 009894 09 P od 17. septembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan (u stavu I) u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu preda u posjed automobil, precizirane marke i karakteristika, kao i da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom, u stavu II, tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 3.460,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.
- 6.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant tužbom pokrenuo postupak protiv tuženog navodeći da je tuženi od njega oduzeo vozilo 2. aprila 2008. godine, o čemu je izdao potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnik o predaji vozila. Apelant je istakao da mu je rješenjem tuženog – Sektor za administraciju odbijen zahtjev za produženje registracije automobila, uz obrazloženje da je vozilo na listi potraga, zbog čega mu je i oduzeto. Apelant je istakao i da je stekao vlasništvo nad vozilom po osnovu kupoprodajnog ugovora od 1. februara 2005. godine, te da je vozilo bez smetnji registrirao 2006, 2007. i 2008. godine, a sve kod tuženog. Preciziranim tužbenim zahtjevom apelant je, u skladu s nalazom vještaka, tražio da sud alternativno obaveže tuženog da mu isplati štetu u ukupnom iznosu od 3.460,00KM. Apelant je tražio da mu tuženi vrati vozilo u posjed u skladu s članom 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a ako vozilo nije kod njega, zbog čega bi apelantu nastala šteta, da mu naknadi štetu za neosnovano oduzeto vozilo u smislu odredbi čl. 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Tuženi je osporio tužbeni zahtjev, osnov i visinu, te je istakao prigovor da tužbeni zahtjev nije postavljen u skladu s odredbama čl. 55. i 178. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer apelant uz zahtjev za predaju individualno određene stvari nije mogao postaviti alternativni zahtjev novčane protivvrijednosti ako zahtjev nema materijalnopravni osnov. Osim toga, tuženi je istakao da apelant nije mogao postati vlasnik po osnovu kupoprodajnog ugovora jer vozilo potječe iz krivičnog djela krađa zbog čega je još 1994. godine za njim raspisana potraga na zahtjev vlasnika, kojem je vozilo i vraćeno nakon oduzimanja od apelanta. Zbog navedenog, tuženi je istakao da je ugovor o kupoprodaji koji je apelant zaključio u skladu s članom 103. ZOO-a ništavan, odnosno da se radi o sticanju bez osnova, zbog čega apelantu nedostaje aktivna legitimacija u postupku.
- 7.Općinski sud je nakon dokaznog postupka utvrdio da je apelant kupio vozilo od Hamida Čelika i da ga je preveo na sebe 2005. godine, te ga je registrirao 2006. i 2007. godine, a prilikom registracije 2008. godine utvrđeno je da se vozilo nalazi na listi potraga, te mu je zahtjev za registraciju odbijen i vozilo oduzeto, o čemu mu je izdata potvrda o privremenom oduzimanju vozila od 2. aprila 2008. godine. Dalje, sud je utvrdio da je vozilo vraćeno vlasniku Enveru Merdanu, koji je prijavio krađu vozila 1994. godine, što je utvrđeno na osnovu dokumentacije u spisu.
- 8.Općinski sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka zaključio da je apelant kupio vozilo koje je bilo registrirano kod tuženog na Hamida Čelika uz prezentaciju dokumentacije i bez problema kod tuženog. Također, utvrđeno je da je Rješenjem broj 10-02/1-1-220-422/97 od 18. decembra 1997. godine tuženi utvrdio (na osnovu knjižice vozila koju je izdao PS Kiseljak HRHB) da je Zoran Okolić iz Uskoplja vlasnik vozila, te je to bio prvi prijevod na osnovu kojeg je Hamid Čelik kupio vozilo, a tuženi je naveo da je prijevod sa Zorana Okulića na Hamida Čelika regularan postupak za koji su ispunjeni potrebni uvjeti. Također, iz date izjave Envera Merdana od 21. marta 2008. godine Općinski sud je utvrdio da je prvi vlasnik dao izjavu u PS Kreševo da mu je vozilo otuđeno, a krađu automobila je prijavio istoj stanici 1994. godine, te od tada nije dobio nikakvu informaciju. Uvidom u depešu PS Kreševo od 26. marta 2008. godine jasno proizlazi da je raspisana potraga za navedenim automobilom. Uvidom u kopiju obavijesti PS Visoko od 7. aprila 2008. godine vidljivo je da je vozilo oduzeto od apelanta i da je vraćeno Enveru Merdanu. Dakle, činjenica je da su organi tuženog u periodu od 1997. godine do 2008. godine izdavanjem saobraćajne dozvole te produženjem registracija propustili da preduzmu sve potrebne provjere prilikom izdavanja potrebne dokumentacije za vozilo, te su svake godine činili grešku u propuštanju da otkriju da se radi o ukradenom vozilu i obustave izdavanje potrebnih dokumenata za vozilo, mada su postojali podaci o tome da je prijavljeno otuđenje vozila od vlasnika Envera Merdana. Općinski sud je naveo da je vozilo ukradeno 1994. godine, a registar potraga sačinjen također 1994. godine, tako da je već prilikom prve registracije tuženi trebao uočiti da se radi o vozilu čije je otuđenje prijavljeno na regularan način, te izvršiti potrebne provjere i onemogućiti prijevod i registraciju. Apelant je u legalnom posjedu vozila koje je držao kod sebe, vozilo je preveo na sebe i registrirao ga na svoje ime, a tuženi nije ustanovio da se radi o ukradenom vozilu. Osim toga, Općinski sud je naveo da je tuženi počeo provoditi zakonit postupak oduzimanja vozila od apelanta kada mu je izdao potvrdu o privremenom oduzimanju vozila, koje se pretvorilo u trajno oduzimanje vozila. Prema mišljenju suda, organi tuženog napravili su propuste koji su u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koja je oduzimanjem vozila nastala za apelanta. Općinski sud je naveo da organi tuženog nisu preduzeli ništa protiv određenih lica, protiv apelanta i ostalih, niti su odlučili na način propisan zakonom o tome da li se vozilo vraća apelantu kao vlasniku ili mu se trajno oduzima. Sud je zaključio da je apelant dokazao vlasništvo i savjesnost posjedovanja vozila, te da trpi štetu zbog oduzimanja i nemogućnosti korištenja vozila. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 172. ZOO-a u vezi s čl. 185. i 189. ZOO-a, pa je utvrdio da je tuženi propustom dopuštao registraciju apelantu, kao i ostalim licima prije njega, te je vozilo od apelanta privremeno oduzeo, a nije dalje rješavao apelantov status i nije okončao taj postupak, pa je utvrđeno da je vozilo predato Enveru Merdanu. Imajući u vidu da je vozilo vraćeno Enveru Merdanu, sud je zaključio da ne može udovoljiti apelantovom zahtjevu da mu se vozilo preda u posjed, jer se individualno određena stvar ne nalazi kod tuženog, pa je taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. Međutim, sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi naknadi štetu u skladu s odredbom člana 190. ZOO-a. U tom kontekstu sud je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije zaključivši da je apelant ovlašten za potraživanje iz materijalnopravnog odnosa, a tuženi je obveznik iz postojećeg materijalnopravnog odnosa, u kojem je tuženi oduzimanjem vozila nanio štetu apelantu.
- 9.Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu, a Kantonalni sud je donio Presudu broj 41 0 P 009894 11Gž od 21. marta 2012. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je u cijelosti odbio apelantov zahtjev naveden u stavu II prvostepene presude.
- 10.U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, polazeći od činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Kantonalni sud je istakao da pri utvrđenom činjeničnom stanju da se radi o ukradenom vozilu, čiju je krađu prijavio vlasnik, organi tuženog nisu postupali protivpravno kada su od apelanta oduzeli vozilo. Stoga se ni tuženom ne može pripisati odgovornost za rad njegovog organa u smislu člana 172. ZOO-a, s obzirom na to da je organ tuženog postupao u vršenju svoje funkcije i u tom postupanju nema protivpravnosti, zbog čega je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Kantonalni sud je naveo da apelantu u konkretnom slučaju pripada pravo na naknadu štete od prodavca, u skladu s članom 510. stav 3. ZOO-a, s obzirom na to da su na prodatoj stvari (vozilo) postojali pravni nedostaci u skladu s odredbom člana 508. stav 1. ZOO-a. Stoga, kako apelant nije znao da je kupio vozilo na kojem pravo vlasništva ima treće lice, te kako mu je vozilo oduzeto i vraćeno vlasniku, ugovor se raskida prema samom zakonu, a apelant ima pravo da traži naknadu od prodavca. Zbog navedenog, Kantonalni sud je usvojio žalbu i donio odluku na osnovu člana 229. stav 4. ZPP.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se nezakonitost odluke prije svega ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, člana 229. stav 4. ZPP, kao i pogrešnoj primjeni člana 172. ZOO-a. Apelant ističe da je kupio vozilo kao bona fide kupac, da je savjestan sticalac, da je prilikom kupovine registrirao vozilo kod tuženog uz prezentiranu dokumentaciju za vozilo (te još u dva navrata kasnije registrirao vozilo bez posljedica), te da mu je vozilo oduzeto 14 godina nakon što je prijavljena krađa (1994˗2008). U suštini, apelant navodi da je zbog propusta organa tuženog, koji od početka nisu obavili svoj posao kako treba (u skladu s odredbama Zakona o policijskim službenicima Zeničko-dobojskog kantona), došlo do oduzimanja njegove imovine. Osim toga, apelant navodi da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, dok je prvostepeni sud, suprotno tome, dobro postupio kada je utvrdio odgovornost tuženog jer u periodu od 14 godina nije preduzeo odgovarajuće radnje i zaštitio apelanta od same kupovine, kao i od posljedica (oduzimanje vozila), čime mu je pričinjena šteta. Stoga je, prema apelantovom mišljenju, pogrešno upućivanje na odredbe čl. 508. i 510. ZOO-a. Apelant ističe da je vozilo, prije nego što ga je on kupio, bilo pet godina registrirano kod tuženog. Osim toga, apelant ističe da mu je vozilo privremeno oduzeto, o čemu mu je izdata potvrda, ali se to oduzimanje pretvorilo u trajno oduzimanje jer je vozilo vraćeno vlasniku koji je prijavio krađu 1994. godine, te je tuženi odgovoran za neprovođenje procedure.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana, te da je osporena odluka donijeta u skladu s domaćim procesnim i materijalnim propisima, kao i u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
- 13.Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je odluka pravilna i zasnovana na zakonu, te je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 14.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE (ZAŠTITA OD EVIKCIJE)
Pravni nedostaci
Član 508.
Prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom.
Prodavac nekog drugog prava garantuje da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarenje.
Sankcije pravnih nedostataka
Član 510. stav 3.
U svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete.
- 15.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 229. stav 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
- 4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
- 16.Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima ("Službeni list SRBiH" br. 3/90, 9/90 i 11/90) u relevantnom dijelu glasi:
- 16.
Registracija
Član 149.
Registraciju motornih i priključnih vozila [...] kao i izdavanje saobraćajne dozvole odnosno potvrde o registraciji za ta vozila, vrši sekretarijat za unutrašnje poslove opštine na čijem području je prebivalište vlasnika odnosno sjedište nosioca prava korišćenja vozila.
Napomena: navedeni zakon prestao je važiti kada su ga preuzele nadležne skupštine kantona, konkretno u Zeničko-dobojskom kantonu 1997. godine ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 13/97).
- 17.Pravilnik o registraciji vozila ("Službeni list RBiH" br. 25/92, 20/94 i 27/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim pravilnikom određuje se postupak registracije, produženja važenja registracije i odjavljivanja vozila na motorni pogon, obrazac saobraćajne dozvole, potvrde o registraciji vozila [...], kao i evidencije i način vođenja evidencije o registrovanim vozilima.
Član 4.
Vozilo se registruje na ime vlasnika vozila [...].
Član 6.
Zahtjev za registraciju vozila, pored podataka koji se upisuju u saobraćajnu dozvolu odnosno potvrdu o registraciji i sljedeće podatke:
[...],
Član 8.
Uz zahtjev za registraciju odnosno produženje važenja registracije vozila prilaže se:
[...],
Dokaz o vlasništvu vozila, ako se vozilo prvi put registruje ili pri promjeni vlasništva
[...],
Član 9.
Registracija vozila neće se izvršiti za vozilo:
ako ne postoje odgovarajući dokazi o porijeklu odnosno vlasništvu vozila i porijeklu motora i šasije koji su naknadno urađeni.
Član 10.
Po prijemu zahtjeva za registraciju vozila odnosno zahtjeva za produženje važenja registracije stanica javne bezbjednosti nadležna za registraciju utvrđuje da li postoje smetnje u smislu odredbe čl. 7. i 9 ovog pravilnika i zavisno od toga registruje vozilo ili odbija zahtjev.
Za vozilo koje je registrovano stanica javne bezbjednosti nadležna za registraciju izdaje saobraćajnu dozvolu odnosno potvrdu o registraciji i odgovarajuće registarske tablice.
- 18.Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 6/06, 75/06, 44/07, 84/09 i 48/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom Zakonu imaju sljedeća značenja:
[...]
- 48)saobraćajna dozvola je javna isprava koju je izdao nadležni organ i kojom se dokazuju vlasništvo i period važenja registracije određenog vozila, njegove tehničke i druge osobine i karakteristike;.
- 49)potvrda o vlasništvu vozila je javna isprava koju je izdao nadležni organ i kojom se dokazuju vlasništvo određenog vozila, njegove tehničke i druge karakteristike;
- 2.Registriranje motornih i priključnih vozila
- 2.
Član 207.
(1) Motorna i priključna vozila koja učestvuju u saobraćaju na putu moraju biti registrirana, o čemu se vodi evidencija, u skladu s odgovarajućim zakonom o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka.
Član 216.
(1) Registraciju motornih i priključnih vozila, te izdavanje registarskih tablica vrše organi nadležni za unutrašnje poslove.
- 19.Pravilnik o registraciji vozila ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/07, 41/07 i 54/04, te "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 50/07, 67/07 i 70/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim Pravilnikom se propisuje postupak i način registriranja vozila, izgled i sadržaj obrasca javne isprave o vlasništvu i registriranju vozila, (u daljnjem tekstu: isprava za vozilo), registarskih tablica, izgled međunarodne oznake Bosne i Hercegovine, dimenzije, oblik, boja, sadržaj, vrsta i kvalitet materijala registarskih tablica registriranih motornih i priključnih vozila i drugih vozila koja podliježu registriranju (u daljnjem tekstu: vozila) i način vođenja evidencije o registriranim vozilima.
Član 3.Mjesna nadležnost
Poslove registriranja motornih i priključnih vozila, te izdavanje registarskih tablica obavljaju tijela nadležna za unutrašnje poslove (u daljnjem tekstu: nadležna tijela) na čijem području vlasnik vozila ima prebivalište ili sjedište, odnosno boravište raseljene osobe.
Član 4.Registriranje vozila
(1) Vozilo se registrira upisom registarske oznake i određenih podataka o vozilu i vlasniku vozila u evidenciju o registriranim vozilima te izdavanjem isprave za vozilo i registarskih tablica.
(2) Vozilo se registrira na ime/naziv vlasnika vozila.
Član 6.Prilozi uz zahtjev za registriranje vozila
Uz zahtjev iz prethodnog člana, za vozilo koje se prvi put registrira prilaže se:
- a)dokaz o vlasništvu vozila (račun o kupovini vozila, kupoprodajni ugovor, darovni ugovor, zapisnik o licitaciji i drugi valjan dokaz kojim se dokazuje vlasništvo). Za vozila ranije registrirana u inostranstvu prilaže se i dokaz o vlasništvu s dokazom o odjavi vozila u inostranstvu;
[...]
Član 13.Razlozi za odbijanje/odbacivanje zahtjeva za registriranje vozila
Nadležno tijelo rješenjem će odbiti, odnosno odbaciti zahtjev za registriranje vozila i produženje registriranja vozila, u slijedećim slučajevima:
- a)ako ne postoji dokaz o vlasništvu vozila, motora i šasije koji su naknadno ugrađeni;
[...]
- h)za koje nema dokaza o identitetu vlasnika vozila, dokaza o odobrenoj djelatnosti i dokaza o određenom MB pravne osobe ili poreskom broju, kao i drugih potrebnih dokaza;
- i)koje se nalazi na međunarodnoj potrazi Interpola.
- 20.Pravilnik o registraciji vozila ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 69/09) u relevantnom dijelu glasi:
- 20.
Član 1.Predmet
Ovim pravilnikom se regulira:
- a)nadležnost za registriranja vozila, način i postupak:
- 1.prve registracije vozila u BiH (novo ili rabljeno vozilo);
- 2.ponovna registracija vozila;
- 3.promjena vlasništva nad vozilom;
- 1.
[...]
- 8.produženje registracije;
- 9.promjena podataka o vlasniku vozila;
- 10.promjena podataka o vozilu;
- 11.odjava vozila;
[...]
Član 2.Osnovni pojmovi
(1) Pod ispravama o vozilu, podrazumijevaju se isprava o vlasništvu i registriranju vozila (u daljnjem tekstu: saobraćajna dozvola), potvrda o vlasništvu vozila i potvrda o registriranju.
(2) Potvrda o vlasništvu vozila i potvrda o registraciji se izdaje na ime vlasnika vozila.
Član 3.Mjesna nadležnost
(1) Poslove iz člana 1. tačka a) ovog pravilnika obavljaju organizacione jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: nadležno tijelo) prema mjestu na čijem području vlasnik vozila ima prebivalište ili sjedište, ili na čijem području je sjedište poslovne jedinice ili podružnice, odnosno boravište raseljenog lica i mjesta odobrenog boravka stranca.
II. UVJETI I POSTUPAK REGISTRIRANJA VOZILA
Član 4.Registriranje vozila
(1) Vozilo se registrira upisom registarske oznake i određenih podataka o vozilu, vlasniku vozila i nosiocu potvrde o registraciji u evidenciju o registriranim vozilima, te izdavanjem odgovarajućih isprava za vozilo, registarskih tablica i stikera naljepnice.
(2) Vozilo se registrira na ime / naziv vlasnika vozila, ukoliko odredbama ovog pravilnika nije drugačije određeno.
Član 7.Postupak ponovne registracije vozila
(1) Zahtjev za ponovnu registraciju vozila podnosi se nadležnom tijelu na propisanom obrascu uz koji se prilaže:
- a)dokaz o vlasništvu nad vozilom (potvrda o vlasništvu vozila, odnosno saobraćajna dozvola);
[...]
VI. Dopustivost
- 21.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 009894 11Gž od 21. marta 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 16. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i 4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelant osporava navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 26.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 27.U konkretnom predmetu apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog odluke Kantonalnog suda, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbi ZOO-a).
- 28.Prije svega, Ustavni sud će ispitati da li se u konkretnom predmetu radi o apelantovoj "imovini". U konkretnom slučaju, apelantovu "imovinu" predstavlja vrijednost vozila, izražena u novcu, s obzirom na to da je apelant kao bona fide kupac kupio vozilo koje mu je oduzeto i vraćeno vlasniku, te je utvrđeno da tuženi ne može vratiti vozilo. U postupku nisu dovedene u pitanje apelantove tvrdnje da je u dobroj vjeri kupio automobil od njegovog prethodnog vlasnika, kao i da je ranije vozilo uredno registrirano kod tuženog. Stoga, apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati vrijednost oduzetog vozila predstavlja njegovu "imovinu".
- 29.Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju se posmatrati u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).
- 30.Ustavni sud primjećuje da je apelantu predmetno vozilo "privremeno" oduzeto, a s obzirom na to da se "privremeno" oduzimanje vozila pretvorilo u trajno oduzimanje apelant je pokrenuo postupak tužbom protiv tuženog od kojeg je tražio da mu preda u posjed automobil, odnosno da mu naknadi štetu za oduzeti automobil. Prvostepeni sud je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu da mu tuženi na ime naknade štete za automobil plati utvrđeni novčani iznos, pozivajući se na član 172. ZOO-a, odnosno na propust tuženog u radu zbog kojeg je apelantu nastala šteta. Kantonalni sud je, pozivajući se također na član 172. ZOO-a, utvrdio da u radu tuženog nema protivpravnosti, čak suprotno, da je tuženi upravo postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima kada je oduzeo vozilo od apelanta i vratio ga vlasniku. Osim toga, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant je trebao tužiti prodavca, u skladu s članom 510. stav 3. ZOO-a, kojim je propisano da za pravne nedostatke na stvari odgovara prodavac.
- 31.Dakle, Ustavni sud primjećuje da je apelant nakon 14 godina od dana prijave krađe vozila prilikom produženja registracije upoznat s činjenicom da je vozilo ukradeno, te mu je nakon toga vozilo i oduzeto, čime je došlo do miješanja u njegovu imovinu. Dalje, miješanje u imovinu nastavlja se i rezultatom sudskog postupka, odnosno činjenicom da je Kantonalni sud odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, uz pozivanje na odredbe člana 172. ZOO-a i člana 508. stav 1. ZOO-a. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je to miješanje na osnovu odluke Kantonalnog suda "zakonito" u smislu garancija i zahtjeva koji proizlazi iz prava na imovinu, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 32.S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.
- 33.Kantonalni sud se prvenstveno pozvao na odredbu člana 172. ZOO-a, te je utvrdio da nema protivpravnosti u radu tuženog kada je automobil oduzet od apelanta radi vraćanja pravom vlasniku, odnosno kada je oduzimanje vozila izvršeno u skladu s članom 80. Zakona o krivičnom postupku (kako proizlazi iz izdate potvrde). Apelant navodi da naknadu štete nije ni tražio po tom osnovu, dakle zbog činjenice da su mu oduzeli vozilo za koje je utvrđeno da je ukradeno, već zbog činjenice da je niz godina nadležni organ dopuštao i vršio registraciju i prijenos prava vlasništva na navedenom vozilu, bez potrebnih provjera za koje je nadležan, zbog čega je apelantu nastala šteta. Stoga će Ustavni sud ispitati taj navod.
- 34.Dakle, u toku postupka nesporno je utvrđeno da je prijenos prava vlasništva na vozilu vršen u dva navrata, prvo na Hamida Čelika, a zatim na apelanta. Također, vozilo je uredno registrirano kod nadležnog organa tuženog, a što nije sporno među strankama. Nesporno je utvrđeno da je nakon prijave "pravog vlasnika" od 1994. godine o krađi automobila apelantu 14 godina nakon toga odbijen zahtjev za registraciju, a zatim oduzeto vozilo. Dakle, postavlja se pitanje "zakonitosti postupanja" nadležnog organa u smislu dozvole prijenosa prava vlasništva na vozilu, registracije vozila, kao i potrebnih provjera koje je trebalo uraditi u postupku registracije vozila, odnosno postavlja se pitanje da li kod apelanta u postupku registracije postoje propusti koji su doveli do određenih nepravilnosti.
- 35.Ustavni sud pri tome primjećuje (a što proizlazi iz utvrđenja redovnog suda) da je apelant posjedovao saobraćajnu dozvolu koju je izdao nadležni organ. U toku postupka niko nije doveo u pitanje činjenicu da je apelant saobraćajnu dozvolu dobio na način propisan zakonom, u redovnoj proceduri kod nadležnog organa tuženog, i to nakon što je dostavio urednu dokumentaciju da je kupio vozilo. Imajući u vidu relevantni period od prve registracije vozila (1997. godine), zatim period kada je apelant kupio vozilo pa do donošenja osporene presude, Ustavni sud primjećuje da je mijenjan zakon koji se u određenim segmentima bavi materijom saobraćajnih dozvola i registriranja vozila, te da je 2006. godine stupio na snagu sada važeći Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, dok se prije toga primjenjivao Zakon o bezbjednosti saobraćaja na putevima, koji je bio na snazi do momenta kada su ga preuzeli kantoni u Federaciji Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud primjećuje da su se uz navedene zakone za reguliranje materije registracije vozila primjenjivali Pravilnik o registraciji vozila (koji su donijeli ministri unutrašnjih poslova, odnosno važeći Pravilnik o registraciji vozila koji je donio ministar komunikacija Bosne i Hercegovine u saradnji s entitetskim ministarstvima unutrašnjih poslova). Stoga će Ustavni sud iznijeti osnovne zaključke koji u vezi s relevantnim odredbama proizlaze iz navedenih zakona, odnosno pravilnika, s ciljem utvrđivanja prava i dužnosti kako za lice koje registrira vozilo tako i prava i dužnosti države.
- 36.Ustavni sud primjećuje da je odredbama sada važećeg Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH propisano da je saobraćajna dozvola javna isprava koju je izdao nadležni organ i kojom se dokazuje vlasništvo vozila. Iz odredbi ranije važećeg zakona proizlazi da je saobraćajna dozvola potvrda o registraciji vozila koju je izdao nadležni organ (sekretarijat za unutrašnje poslove). Dakle, može se zaključiti da se lice na čije ime glasi saobraćajna dozvola koju je izdao nadležni organ u odnosu na treća lica pojavljuje kao vlasnik vozila. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su pravilnicima o registraciji vozila (govori se uopćeno o ranije važećem i sada važećem) detaljno propisani postupak registracije, produženje važenja registracije, obrazac saobraćajne dozvole, registarske tablice i ostalo u vezi s registracijom vozila. Također, pravilnicima je propisano da su za registraciju vozila nadležni organi ministarstva unutrašnjih poslova na području na kojem vlasnik vozila ima prebivalište. U gotovo identičnim odredbama regulirano je da se vozilo registrira upisom registarske oznake i određenih podataka o vozilu i vlasniku vozila u evidenciju o registriranim vozilima, kao i da se vozilo registrira na ime vlasnika vozila. S druge strane, lice koje želi da registrira vozilo dužno je uz zahtjev za registraciju dostaviti određenu dokumentaciju, prije svega dokaz o vlasništvu, kao i identifikacijske dokumente za vlasnika. Pravilnici su regulirali da će nadležni organ odbiti zahtjev ukoliko ne postoji (između ostalog) dokaz o vlasništvu vozila, odnosno ako postoji sumnja u dokumentaciju ili druge okolnosti zbog kojih registracija nije dopuštena. Također, ranije važećim zakonom i sada važećim zakonom regulirana je obaveza vlasnika vozila da prijavi krađu vozila.
- 37.Međutim, Ustavni sud također primjećuje da je prema ranije važećem Pravilniku o registraciji eksplicitno navedeno da stanica javne sigurnosti utvrđuje da li postoje smetnje u smislu određenih odredbi (oko potrebnih dokumenata) i zavisno od toga registrira vozilo ili odbija zahtjev. Iako u važećem Pravilniku o registraciji vozila ne postoji tako eksplicitna odredba, Ustavni sud nalazi da to jasno proizlazi iz zakonskih odredbi i pratećih dokumenata, te nalazi da je jasno određena nadležnost organa Ministarstva unutrašnjih poslova za određeno postupanje u postupku registracije.
- 38.Dakle, s tim u vezi, postavlja se pitanje da li apelant koji zaključuje ugovor s licem koje ima saobraćajnu dozvolu koju je izdao nadležni organi, te koji u tri navrata registrira vozilo (odnosno produžava registraciju), a upoznat je i s činjenicom o ranijoj urednoj registraciji istog vozila za period od nekoliko godina, treba pretpostaviti da je vozilo ukradeno. Kao što je navedeno, saobraćajna dozvola je javna isprava koja sadrži i "dokaz o vlasništvu" pa je apelant osnovano smatrao da kupuje stvar od pravog vlasnika, kao i da je sam postao vlasnik. Cijeli postupak je proveden kod nadležnog organa, dakle sam postupak je apelantu trebao da ulije povjerenje i ohrabri ga, odnosno otkloni svaku eventualnu sumnju u bilo kakvu nepravilnost nakon što je registrirao vozilo, odnosno preveo vlasništvo na vozilu na sebe. Dakle, u odnosu na lice koje registrira vozilo postoji jasna i nedvosmislena obaveza registriranja vozila, prijavljivanja svih promjena na vozilu ili promjena kod/ili vlasnika vozila, kao i novčana obaveza prema državi u smislu plaćanja taksi i ostalih nameta koji proizlaze po tom osnovu.
- 39.S druge strane, postavlja se pitanje odgovornosti države kako za sam čin izdavanja saobraćajne dozvole i registracije vozila, kao i vremenskog roka u kojem država u takvim situacijama može i treba da djeluje, odnosno kakva su prava bilo kojeg lica (koje cijelu proceduru prođe na način utvrđen zakonom) u odnosu na državu koja je preko nadležnog organa, odnosno izdavanjem javne isprave garantirala za tačnost podataka koji su unijeti u javnu ispravu, a koji bi se morali u pravnom prometu uzeti kao tačni. Osim toga, u konkretnom predmetu kao jako bitno i ključno pitanje je kako je nakon toliko godina prilikom podnošenja zahtjeva za registraciju utvrđeno da je vozilo ukradeno i na osnovu kojih preduzetih radnji nadležnog organa, i to na osnovu predate dokumentaciju uz zahtjev za registraciju kao i prethodnih godina. Dakle, zbog čega je nadležnom organu trebalo 14 godina da utvrdi da se radi o ukradenom vozilu.
- 40.Ustavni sud primjećuje da se povodom apelantovog tužbenog zahtjev Kantonalni sud tim segmentom uopće nije bavio, već je utvrđeno da je tuženi zakonito oduzeo ukradeno vozilo od apelanta kako bi ga vratio pravom vlasniku i apelant je upućen da naknadu štete ostvaruje od prodavca vozila. Stoga, stav Kantonalnog suda da nije opravdan apelantov zahtjev za naknadu štete od tuženog (zbog njihove neaktivnosti i nepostupanja, odnosno nadležni organ nije postupao u skladu sa zakonom) uz pozivanje na član 172. ZOO-a, prema mišljenju Ustavnog suda, proizvoljan je i to kako u pogledu odlučivanja o apelantovom postavljenom tužbenom zahtjevu tako i u pogledu tumačenja odnosno primjene odredbe člana 172. ZOO-a koju ne dopuštaju standardi zaštite ljudskih prava i sloboda koje su uspostavili organi Evropske konvencije, a koje slijedi i Ustavni sud. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, proizvoljnim ukazuju tumačenje i primjena te odredbe u okviru Kantonalnog suda, zbog čega miješanje u apelantovu imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, pa time i ne služi zakonitom cilju u javnom interesu, odnosno nema legitiman cilj koji bi se ogledao u provođenju zakona.
- 41.Ustavni sud, iako je utvrdio nezakonitost miješanja u apelantovu imovinu, mora skrenuti pažnju na jako bitnu stvar. Stav Kantonalnog suda da su organi tuženog djelovali zakonito kada su oduzeli vozilo od apelanta da bi ga vratili pravom vlasniku je, čak i ako se zanemari činjenica da sama procedura oduzimanja vozila od apelanta nije provedena do kraja u skladu s procedurom predviđenom zakonom, apsolutno tačan. Međutim, u konkretnom predmetu ključna je stvar da je ukradeno vozilo pronađeno nakon što su prošle godine registriranja kod nadležnog organa. Država sa svojom aparaturom treba da osigura pravni poredak i vladavinu prava. Ustavni sud ima u vidu i da je država pokušala da unaprijedi borbu protiv svih zloupotreba i kriminalnih radnji, da spriječi krađe automobila (koje su u Bosni i Hercegovini bile svakodnevna pojava), te su u vezi s tim učinjeni znatni pomaci od uređenja zakonske regulative te oblasti, zajedničke saradnje entitetskih ministarstava, vođenja evidencije na državnom nivou, odnosno registra automobila i ostalo. Ustavni sud napominje da nekada i pored svih napora nadležnih organa neće biti jednostavno ni lako otkriti da se radi o ukradenom vozilu, ili nekoj drugoj okolnosti koja bi utjecala na to da se odmah prilikom prvog prijenosa ili registracije sazna da vozilo ima određene nedostatke. Međutim, nadležni organ je dužan da preduzme sve radnje, odnosno da dokaže da je uradio sve potrebne provjere kako bi otklonio sumnje u "ispravnost" vozila odnosno identitet vlasnika, načina sticanja i ostalo. Stoga, u konkretnom predmetu, postupak registriranja vozila koje je prijavljeno s određenim karakteristikama kao ukradeno 1994. godine, koje je bilo na listi potraga, kojim se saobraćalo i koje se uredno godinama registriralo, te s istim karakteristikama pronađeno 2008. godine (kako proizlazi iz obrazloženja sudskih odluka), ne ostavlja nikakvu dilemu u pogledu propusta nadležnih organa, kao što je utvrdio prvostepeni sud, da provjere da li je vozilo na listi prijavljenih vozila i da odmah reagiraju, što im je bila i obaveza. Stoga je na apelanta, koji je preduzeo sve da upravo provjeri da li se radi o ukradenom vozilu, u okolnostima konkretnog slučaja stavljen prevelik teret koji nije opravdan legitimnim ciljem – vraćanjem vozila pravom vlasniku.
- 42.Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 43.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je u okolnostima konkretnog slučaja odluka Kantonalnog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva u cijelosti proizvoljna, uz pozivanje na član 172. ZOO-a, i to kako u pogledu odlučivanja o apelantovom postavljenom zahtjevu tako i u pogledu tumačenja odnosno primjene odredbe člana 172. ZOO-a.
- 44.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 45.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.