USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 757/12, rješavajući apelaciju Edina Džeke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Džeke podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 002675 11 KV2 od 23. decembra 2012. godine i broj S1 1 K 2675 09 Krn od 21. decembra 2011. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Džeke podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine - Vijeća Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine broj S1 1 K 010294 14 Krž6 od 4. decembra 2015. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 010294 12 Kri od 5. juna 2014. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Edin Džeko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju advokati Edina Rešidović i Vasvija Vidović iz Sarajeva, podnio je 21. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 002675 11 KV2 od 23. decembra 2012. godine i S1 1 K 2675 09 Krn od 21. decembra 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "ukinuo dio prvostepenog rješenja o pritvoru u dijelu činjeničnog osnova za osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo koje je suprotno molbi za izručenje". Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 757/12.
- 2.Isti apelant je, posredstvom advokata iz Sarajeva Edine Rešidović, Jesenke Rešidović i Aide Beganović-Handanović, 17. aprila 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine - Vijeća Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 010294 14 Krž6 od 4. decembra 2015. godine i Presude Suda BiH broj S1 1 K 010294 12 Kri od 5. juna 2014. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 1854/15.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog apelanta i istog krivičnog postupka, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 757/12 i AP 1854/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 757/12.
- 4.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) i Suda BiH zatraženo je 9. marta 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 757/12, a na osnovu člana 23. važećih Pravila Ustavnog suda, 9. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 1854/15.
- 5.Odgovor na apelaciju broj AP 757/12 Sud BiH je dostavio 21. marta, a Tužilaštvo BiH 19. marta 2012. godine. Odgovor na apelaciju broj AP 1854/15 Sud BiH je dostavio 17. decembra, a Tužilaštvo BiH 16. decembra 2015. godine.
- 6.Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. aprila 2012. godine i 23. decembra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
a) U odnosu na AP 757/12
- 8.Sud BiH, postupajući u krivičnom predmetu protiv apelanta i drugih osumnjičenih zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), donio je Rješenje broj X-KRN-09/786 od 21. decembra 2009. godine kojim je određen pritvor apelantu zbog razloga predviđenih tačkom a) stava 1. člana 132. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te je izdata naredba za raspisivanje međunarodne potjernice.
- 9.U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo BiH 14. decembra 2009. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu i R.H. i izdavanje naredbe za raspisivanje potjernice broj KT-RZ-107/05. U odnosu na apelanta, tužilac je predložio određivanje pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a) i b) KZBiH u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. KZBiH, smatrajući da se apelant nalazi u bjekstvu.
- 10.U obrazloženju rješenja je, dalje, navedeno da je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti u svojstvu pripadnika Specijalnog odreda za posebne namjene (u daljnjem tekstu: SOPN) pri Štabu Vrhovne komande Armije Republike BiH "Zulfikar", što proizlazi iz dokumenta Vob-8 za apelanta o pripadnosti jedinici "Zulfikar" 1994. godine. Sud BiH je istakao da iz dostavljenog borbenog izvještaja od 16. aprila 1993. godine proizlazi osnovana sumnja da su jedinice "Zulfikar" i "Crni labudovi" angažirane oko Konjica zbog poznatih sukoba sa HVO-om, te da su učestvovale u napadu na selo Trusine 16. aprila 1993. godine. Dalje, navedeno je da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi osnovana sumnja da je 16. aprila 1993. godine, u jutarnjim satima, izvršen napad na selo Trusine, te da je apelant kritičnog dana viđen u selu Trusine. Naime, iz iskaza zaštićenih svjedoka A, B, D, O proizlazi da su, nakon ulaska u selo pripadnika jedinica "Zulfikar" i "Neretvice", oni izvršili napad na civilno stanovništvo kojom prilikom je ubijeno 19 civila, tri vojnika i ranjena četiri lica o čemu svjedoče dostavljeni podaci o smrti poginulih iz Matičnog ureda Konjic. Na osnovu svega navedenog i cjelokupnog sadržaja priloženih dokaza, Sud BiH je ocijenio da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su navedeni osumnjičeni počinili predmetne inkriminirane radnje, čime je ispunjen prvi i opći uvjet za određivanje pritvora.
- 11.U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je smatrao da u konkretnom slučaju postoje okolnosti i dokazi koji ukazuju na to da se apelant krije i nalazi van granica BiH, pa je, stoga, Sud BiH smatrao opravdanim i neophodnim da odredi apelantu mjeru pritvora zbog razloga predviđenog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je evidentno da je apelant, koji je državljanin BiH, trenutno nedostupan organima gonjenja i da se ne nalazi na teritoriji BiH, odnosno da se nalazi u SAD, te da zbog toga istražitelji SIPA-e nisu mogli izvršiti naredbu za lišavanje slobode.
- 12.Apelant je 20. decembra 2011. godine ekstradiran iz Sjedinjenih Američkih Država.
- 13.Sud BiH, odlučujući po prijedlogu Tužilaštva BiH broj KT-RZ-24/10 za određivanje pritvora od 21. decembra 2011. godine, donio je osporeno Rješenje broj S1 K 2675 09 Krn od 21. decembra 2011. godine kojim je određen pritvor apelantu zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH koji po tom rješenju može trajati najduže jedan mjesec od dana i sata lišavanja slobode, odnosno do 20. januara 2012. godine do 14.35 sati. Rješenje Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 21. decembra 2009. godine je stavljeno van snage.
- 14.U obrazloženju rješenja je navedeno da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH, kao općeg uvjeta iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, utvrđeno na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo BiH podnijelo uz prijedlog za određivanje pritvora. Naime, iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora proizlazi da je apelant bio pripadnik SOPN pri Štabu Vrhovne komande Armije Republike BiH "Zulfikar", što proizlazi iz dokumenta Vob-8 za apelanta o pripadnosti jedinici "Zulfikar" 1994. godine, kao i iz zapisnika o saslušanju svjedoka A, B, D, O. Zatim, iz dostavljenog borbenog izvještaja od 16. aprila 1993. godine proizlazi osnovana sumnja da su pripadnici jedinica "Zulfikar" i "Crni labudovi" angažirani oko Konjica zbog poznatih sukoba sa HVO-om, te da su učestvovali u napadu na selo Trusina 16. aprila 1993. godine. Dalje, da je 16. aprila 1993. godine izvršen napad na stanovništvo hrvatske nacionalnosti sela Trusina u kojem je došlo do ranjavanja i ubijanja civilnog hrvatskog stanovništva, proizlazi iz iskaza svjedoka B, E, X, I, H, G. Također, svjedoci I, G. i H, tadašnji stanovnici sela Trusina, u svojim iskazima detaljno su opisali na koji način se izvodio napad. Sud BiH je zaključio da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi osnovana sumnja da je apelant kritičnog dana, 16. aprila 1993. godine, viđen u selu Trusina. Naime, iz iskaza zaštićenih svjedoka A, B, D, O, kao i iz iskaza ostalih svjedoka, proizlazi da su, nakon ulaska u selo pripadnika jedinica "Zulfikar" i "Neretvice", oni izvršili napad na civilno stanovništvo u kojem je ubijeno 18 civila, četiri vojnika i ranjena četiri lica o čemu svjedoče dostavljeni podaci o smrti poginulih iz Matičnog ureda Konjic. Na osnovu navedenog, kao i priloženih dokaza, Sud BiH je ocijenio da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetne inkriminirane radnje, čime je ispunjen prvi i opći uvjet za određivanje pritvora.
- 15.U vezi sa posebnim razlozima za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, navedeno je da, u situaciji kada postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor se može odrediti ukoliko se osumnjičeni krije, ili ukoliko postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva (član 132. stav 1. tačka ZKPBiH). U kontekstu ovog posebnog pritvorskog razloga, Sud BiH je prihvatio navode Tužilaštva BiH, te ih smatrao dovoljnim i adekvatnim. Naime, Sud BiH je prihvatio navode Tužilaštva BiH da je apelant bio nedostupan organima krivičnog gonjenja, te, na kraju, 20. decembra 2011. godine i ekstradiran u BiH. Također, Sud BiH je prihvatio navode Tužilaštva BiH da je apelantova porodica nastanjena u SAD, da i apelant tamo ima prebivalište, odnosno da ne postoji njegova dovoljno jaka veza sa državom BiH. Sud je, dalje, naveo da je apelant na upit suda na kojoj adresi ima prebivalište odgovorio da nema adresu, odnosno da mu se pismena mogu dostavljati na adresu brata i sestre u Mostaru, ali nije znao koja je to adresa, te je naveo da će adresu dostaviti naknadno. Sud BiH je istakao da, iako je odbrana navela da se apelant nije krio i da je bio zainteresiran za odvijanje krivičnog postupka, ove tvrdnje nije mogao prihvatiti s obzirom na to da one nisu potkrijepljene nijednim dokumentom. Također, Sud BiH nije prihvatio navod odbrane da je apelant pristao na izručenje državi BiH kao činjenicu koja ukazuje da ne postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Sud BiH je istakao da je, prilikom analiziranja svih navedenih okolnosti na način da postoje razlozi za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog osnova, prema apelantu postupljeno u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koja u ovom smislu ističe "da se pri analiziranju okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva mora imati u vidu karakter umiješanog lica, njegov moral, njegova imovinska veza sa državom u kojoj je lice optuženo, kao i njegovi međunarodni kontakti". Činjenica da je apelantova porodica nastanjena u SAD ukazuje na mogućnost da je apelant već sklopio određena poznanstva, te da ima međunarodne kontakte. Sud BiH je uzeo u obzir i težinu krivičnog djela za koje se tereti apelant, a za koje je predviđena kazna zatvora u rasponu od deset godina do dugotrajnog zatvora. S obzirom na to da se apelant tereti za jedno od najtežih krivičnih djela, kao i da je suočen sa mogućnošću da se izrekne kazna dugotrajnog zatvora, Sud BiH je smatrao da je jasno da apelant ima jak motiv da izbjegne krivično gonjenje, a što je očigledno i do sada činio, jer je lišen slobode na osnovu međunarodne potjernice, i to upravo u vrijeme kad je već bila podignuta optužnica protiv jednog broja saizvršilaca. Na kraju, Sud BiH se pozvao i na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 6/08 u kojoj se navodi da "pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora prema osumnjičenom ili optuženom, težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako je relevantan element za odlučivanje". Na osnovu navoda iznesenih na održanom ročištu proizlazi da se osumnjičeni apelant nalazio u Sjedinjenim Američkim Državama, te da je svjesno izbjegavao da dođe na prostor BiH i na taj način bio nedostupan pravosudnim organima. Pri takvom stanju stvari Sud BiH je smatrao da je osnovan prijedlog tužioca da se apelantu odredi pritvor zbog razloga predviđenih u odredbi člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
- 16.U odnosu na pritvorski razlog iz tačke b) stava 1. člana 132. ZKPBiH, Sud BiH je zaključio da je i ovaj razlog osnovan. Naime, u dosadašnjem toku postupka 19 svjedoka je zatražilo određivanje mjera zaštite, te su rješenjima Suda BiH njihovi podaci proglašeni povjerljivim. Također, iz dostavljenih dokaza uz prijedlog za produženje pritvora je evidentno da je u dosadašnjem toku postupka došlo do ometanja istrage. U toku istrage protiv ostalih osumnjičenih koji su u jednoj procesnoj zajednici i koji su, kao i apelant, osumnjičeni za učestvovanje u istom događaju u ovom predmetu je izvršen utjecaj na svjedoke, što se u znatnoj mjeri odrazilo i na svjedočenje u toku ovog postupka. Zbog svega navedenog, Sud BiH je smatrao da postoji realna mogućnost da bi apelant boravkom na slobodi mogao kontaktirati sa saučiniocima i pomagačima, a radi iznošenja odbrane, na način da se uskrate relevantne informacije u izjavama, daju lažna svjedočenja, a sve s ciljem opstruiranja vođenja krivičnog postupka. Sud BiH je, konačno, istakao da se predmet nalazi u osjetljivoj fazi istrage, koju Tužilaštvo BiH još provodi, te pokušava pribaviti još neke materijalne dokaze, te je, stoga, neophodno u ovom momentu okončati eventualne opasnosti i stvoriti uvjete za okončanje istrage. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ocijenio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju zaključak da će osumnjičeni apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, te je produženje pritvora opravdano po ovom osnovu.
- 17.Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 002875 11 Kv2 od 23. decembra 2011. godine odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 0025675 09 Krn od 16. decembra 2011. godine.
- 18.U obrazloženju rješenja je navedeno da je, budući da žalba osporava postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio djela za koja se tereti, Apelaciono vijeće ispitalo njeno postojanje u obimu koji zahtijeva istražna faza postupka, a u kontekstu održivosti mjere pritvora. Apelaciono vijeće je istaklo da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH, kao opći uvjet iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, utvrdilo na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo BiH podnijelo uz prijedlog za određivanje pritvora iz kojih proizlazi da je u inkriminirano vrijeme apelant bio pripadnik SOPN pri Štabu Vrhovne komande Armije Republike BiH "Zulfikar", što proizlazi iz dokumenta Vob-8 za apelanta o pripadnosti jedinici "Zulfikar" 1994. godine, kao i iz zapisnika o saslušanju svjedoka A, B, D, O. Dalje, iz dostavljenog borbenog izvještaja od 16. aprila 1993. godine proizlazi osnovana sumnja da su jedinice "Zulfikar" i "Crni labudovi" angažirane oko Konjica zbog poznatih sukoba sa HVO-om, te da su učestvovale u napadu na selo Trusina 16. aprila 1993. godine. Također, da je 16. aprila 1993. godine izvršen napad na stanovništvo hrvatske nacionalnosti sela Trusina u kojem je ranjeno i ubijeno civilno hrvatsko stanovništvo, proizlazi iz iskaza svjedoka B, E, X, I, H, G. Svjedoci I, G i H, tadašnji stanovnici sela Trusina, u svojim iskazima detaljno su opisali na koji način se izvodio napad. Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi osnovana sumnja da je 16. aprila 1993. godine apelant viđen u selu Trusina. Naime, iz iskaza zaštićenih svjedoka A, B, D, O, kao i iz iskaza ostalih svjedoka, proizlazi da su, nakon ulaska jedinica "Zulfikar" i "Neretvice" u selo, pripadnici tih jedinica izvršili napad na civilno stanovništvo u kojem je ubijeno 18 civila, četiri vojnika i ranjena četiri lica o čemu svjedoče dostavljeni podaci o smrti poginulih iz Matičnog ureda Konjic. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ocijenio da su netačni apelantovi navodi da prvostepeno rješenje ne utvrđuje postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta, već se samo bavi okolnostima napada. Na osnovu navedenog, kao i priloženih dokaza, Apelaciono vijeće je ocijenilo da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetne inkriminirane radnje, čime je ispunjen prvi i opći uvjet za određivanje pritvora, te su, shodno tome, neosnovani apelantovi prigovori da je u prvostepenom rješenju propušteno da se utvrdi postojanje osnovane sumnje na odgovarajući način, bez preciziranja apelantove uloge u navedenim događajima. Naime, konkretan vid učešća i oblik odgovornosti za počinjeno krivično djelo apelanta mogu biti ustanovljeni nakon svestrane ocjene provedenih dokaza, a u ovoj fazi postupka Sud je samo ocijenio postojanje osnovane sumnje u kontekstu održivosti mjere pritvora, te u znatno manjem stepenu vjerovatnoće od onog koji zahtijeva faza podizanja i potvrđivanja optužnice. Apelaciono vijeće je, također, istaklo da bi svaka drugačija ocjena priloženih dokaza predstavljala prejudiciranje sudske odluke o apelantovoj krivičnoj odgovornosti.
- 19.Preispitujući postojanje posebnih pritvorskih osnova iz tačke a) stava 1. člana 132. ZKPBiH, Apelaciono vijeće je imalo u vidu da se po navedenom zakonskom osnovu pritvor može odrediti ukoliko se osumnjičeni krije, ili ukoliko postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva (član 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH). S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ponovilo razloge istaknute u prvostepenom rješenju, te ocijenilo da na apelantovoj strani postoje posebni pritvorski osnovi iz tačke a) stava 1. člana 132. ZKPBiH i da su neosnovani apelantovi prigovori istaknuti u tom pravcu.
- 20.Preispitujući postojanje posebnih pritvorskih osnova iz tačke b) stava 1. člana 132. ZKPBiH, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvenstveno imalo u vidu da je u dosadašnjem toku postupka 19 svjedoka zatražilo određivanje mjera zaštite, što je Sud ocijenio kao osnovano. Također je navedeno da iz dostavljenih dokaza uz predmetni prijedlog, koji su ocijenjeni i u prvostepenom rješenju, evidentno je da je u dosadašnjem toku postupku došlo do ometanja istrage (službena zabilješka Državne agencije za istrage i zaštitu - Centar za istraživanje ratnih zločina od 26. februara 2010. godine i službena zabilješka Državne agencije za istrage i zaštitu od 8. februara 2010. godine). Apelaciono vijeće je istaklo da su neprihvatljivi apelantovi navodi da utjecaj na svjedoke koji je izvršila jedna grupa osumnjičenih ne može imati odraza na druge saosumnjičene u predmetu, jer se mora imati u vidu da se radi o jednom kritičnom događaju koji je predmet istrage, te da se sva osumnjičena lica nalaze u formi procesne zajednice u kojoj je izbjegavanje ili umanjenje krivične odgovornosti zajednički interes. U pogledu apelantovih navoda o tome da je neophodno konkretizirati utjecaj na svjedoke, Sud BiH je uputio na odluku Vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (Rješenje broj X-KR-07/442 od 24. novembra 2008. godine) koja precizira da pojam utjecaj ne obuhvata nužno silu, prijetnju i zastrašivanje, već se može odnositi i na davanje ili obećanje imovinske ili druge koristi kako bi se potencijalni svjedok naveo da lažno svjedoči, ili mijenja iskaz u korist optuženog. Također, Apelaciono vijeće je smatralo da je svrsishodno ukazati na stav koji je zastupljen u dosadašnjoj praksi Suda BiH, a koja predviđa da pritvorski razlog iz tačke b) citiranog člana ZKPBiH ne mora biti konkretiziran, već se može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do zabranjenog utjecaja na svjedoka doći, što je dodatno potkrijepljeno i stavom iznesenim u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 6/08, kada je razmatrano određivanje pritvora zbog koluzijske opasnosti. Zbog svega navedenog, Apelaciono vijeće je smatralo da postoji realna mogućnost da bi apelant boravkom na slobodi mogao kontaktirati sa saučesnicima i pomagačima u svrhu iznošenja odbrane na način da uskrate relevantne informacije u izjavama, daju lažna svjedočenja, a sve s ciljem da se opstruira vođenje krivičnog postupka, odnosno njegove najosjetljivije istražne faze u kojoj je neophodno omogućiti nesmetano prikupljanje materijalnih dokaza i izjava svjedoka, pa je zaključilo da na apelantovoj strani postoje posebni pritvorski osnovi iz tačke b) stava 1. člana 132. ZKPBiH i da su neosnovani apelantovi prigovori u tom pravcu.
- 21.Konačno, Apelaciono vijeće je navelo da je u konkretnom slučaju razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera od mjere pritvora, ali da, ipak, sve okolnosti predmetnog slučaja nesumnjivo ukazuju na to da u ovom trenutku nijedna druga mjera, osim mjere pritvora, ne bi bila adekvatna kako bi se osiguralo apelantovo prisustvo, a što je apsolutno bitna pretpostavka za uspješno vođenje krivičnog postupka.
b) U odnosu na AP 1854/15
- 22.U opisu činjeničnog stanja u ovom predmetu Ustavni sud će se ograničiti samo na one činjenice koje su relevantne s obzirom na pitanja koja apelant postavlja pred Ustavni sud u ovoj apelaciji. Iz osporenih presuda i druge dostavljene dokumentacije, činjeničnog stanja u relevantnom dijelu proizlazi sljedeće:
- 23.Presudom Suda BiH broj S1 1 K 010294 12 Kri od 5. juna 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog vijeća broj S1 1 K 010294 14 Krž6 od 4. decembra 2015. godine, apelant je proglašen krivim za: 1) ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ u vezi sa članom 22. istog zakona i 2) ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ. Za krivično djelo iz tačke 1) apelantu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a za djelo iz tačke 2) kazna zatvora u trajanju od sedam godina, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 12 godina. Vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru, od 20. decembra 2011. godine do 3. juna 2013. godine, uračunato je u izrečenu kaznu. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. Krivičnog zakona SFRJ u odnosu na sve tačke oslobađajućeg dijela izreke prvostepene presude onako kako je u tom dijelu izreke detaljno navedeno.
- 24.Tačkom 1) osuđujućeg dijela prvostepene presude apelant je proglašen krivim, zato što je Sud BiH utvrdio da je u jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine, sudjelujući u ranije isplaniranom napadu na selo Trusina, općina Konjic, zajedno sa Rasemom Handanović, zvanom Zolja, i drugim pripadnicima SOPN Armije RBiH "Zulfikar" koji su njemu poznati, sudjelovao u ubistvu strijeljanjem šest bojovnika HVO-a koji su se prethodno predali. Tačkom 2) osuđujućeg dijela prvostepene presude apelant je proglašen krivim, zato što je Sud BiH utvrdio da je istog dana, sudjelujući u istom napadu, apelant pucnjevima iz vatrenog oružja ubio dvoje civila, bračni par Iliju i Anđu Ivanković.
- 25.U postupku pred prvostepenim sudom saslušan je veliki broj svjedoka i izvršen je uvid u materijalne dokaze koji su uloženi u spis, a koji su popisani u aneksu presude i koji su njen sastavni dio. U tač. 25-39. prvostepene presude Sud BiH je detaljno obrazložio razloge prihvatanja ili odbijanja da se izvedu neki dokazi Tužilaštva BiH, te razloge odbijanja prigovora odbrane u odnosu na neke dokaze koje je predložilo Tužilaštvo BiH.
- 26.U odnosu na tačku 1) osuđujućeg dijela presude, Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza najprije zaključio da je apelant bio pripadnik SOPN jedinice "Zulfikar", koja je u prvoj polovini 1993. godine, dakle i u inkriminirajuće vrijeme, djelovala na području Hercegovine, te da je kao obični vojnik učestvovao u akciji "Trusina", što ni apelant nije osporavao. Ovo su potvrdili i apelantovi saborci, koji su, također, učestvovali u navedenoj akciji i koji su saslušani kao svjedoci. Dalje, iz iskaza ovih svjedoka Sud BiH je utvrdio da je oko 40 pripadnika SOPN "Zulfikar", među kojima i apelant, u inkriminirano vrijeme krenulo u napad na selo Trusina, tako što su podijeljeni u grupe. Jedan od saslušanih svjedoka je izjavio da je on bio u grupi u kojoj je vođa bio apelant, a nabrojao je i druge pripadnike te iste grupe. Sud BiH je u vrlo iscrpnom obrazloženju ovog dijela presude naveo da je "odbrana pokušavala da ospori kredibilitet određenih svjedoka koji nisu na saglasan način svjedočili u pogledu činjenice koliko grupa je bilo formirano i s koliko je grupa jedinica krenula u napad na selo Trusina". Naime, Sud BiH je ukazao da su neki svjedoci izjavili da su bile dvije, a neki da su bile tri grupe, kao i da je bilo svjedoka koji se o tome nisu izjašnjavali. Prema mišljenju Suda BiH, kako je obrazloženo, ovakve nedosljednosti su se mogle pripisati okolnostima kojima su svi učesnici u događaju bili izloženi i "koje su po svojoj prirodi i intenzitetu takve da prelaze prag uobičajene stresnosti i straha", proteku vremena i različitim perceptivnim sposobnostima svjedoka koje su individualne. Osim toga, Sud BiH je obrazložio da nedosljednosti u izjavama u vezi sa brojem grupa na koje su učesnici u akciji bili podijeljeni nisu "takvog intenziteta da bi bitno utjecale na vjerodostojnost iskaza u cijelosti" (tač. 162-174. prvostepene odluke).
- 27.Dalje, Sud BiH je, također analizom provedenih dokaza, zaključio da je apelant u inkriminirano vrijeme bio naoružan automatskom puškom M 16, ali je naglasio da to nije "činjenica koja je od odlučnog značaja i da se kao takva ne mora utvrditi van svake sumnje". Naime, Sud BiH je naveo da čak ni apelantova tvrdnja da nije imao automatsko naoružanje "ne bi bila ekskulpirajuća po njega, jer ono što je bitno jeste da je nesumnjivo utvrđeno da je optuženi kritične prilike poduzeo radnju, odnosno otvorio vatru iz naoružanja podobnog da nanese smrtonosne povrede oštećenim, bez obzira na to da li je to naoružanje bilo automatsko ili poluautomatsko kako to on tvrdi. S obzirom na to da je nesporno i za odbranu da su neki pripadnici jedinice kritične prilike, odnosno prilikom napada na selo Trusina, imali automatsko naoružanje, te da je nesporno da je u likvidaciji učestvovalo više pripadnika (četiri do pet), to je očigledno da je barem jedan od njih imao automatsko naoružanje, što objašnjava činjenicu da su svjedoci čuli zvuk rafalne paljbe prilikom likvidacije postrojenih bojovnika HVO-a, a o kojim činjenicama se detaljnije obrazlaže u nastavku presude". U vezi sa ovim, Sud BiH je podsjetio i na sudsku praksu i standard utvrđivanja činjenica u sličnim predmetima ratnih zločina "prema kojoj je moguće utvrditi da više počinilaca postupaju zajedno i da su odgovorni kao neposredni izvršioci u ubistvu više žrtava, ako je na osnovu ponuđenih dokaza moguće izvesti zaključak da je svaki od izvršilaca fizički učestvovao u materijalnim elementima krivičnog djela ubistva, zajedno sa ostalim počiniocima [...], kao i da nije potrebno da se pokaže čijim je metkom ubijena svaka žrtva".
- 28.Dalje, Sud BiH je utvrdio, na osnovu saslušanja svjedoka, čije su izjave detaljno interpretirane u obrazloženju prvostepene presude (tač. 185-197. prvostepene presude), da je nakon ranjavanja dvojice pripadnika SOPN "Zulfikar" apelant ranjene prevezao autom do Gostovića, gdje je bila improvizirana ambulanta i gdje im je ukazana prva pomoć. Međutim, Sud BiH je, dalje, vrlo detaljno obrazložio zašto nije prihvatio odbranu optuženog apelanta i njegov iskaz u dijelu kojim je tvrdio da je, nakon ukazivanja prve pomoći ranjenima, u kontinuitetu učestvovao u transportu ranjenika i da je neprekidno bio s njima sve do njihovog dolaska u bolnicu u Suhodolu. Sud BiH je naveo da je utvrdio "pojedinačne vremenske okvire za svaki događaj, te utvrdio da se napad na selo Trusina desio u jutarnjim satima, u samu zoru" o čemu su svjedočili svjedoci optužbe koji su, također, učestvovali u tom napadu. Dalje, Sud je utvrdio "da je od momenta napada na selo do momenta ranjavanja dvojice pripadnika SOPN ARBiH "Zulfikar" prošlo oko pola sata do četrdeset minuta". U vezi s tim, Sud BiH je naveo vrlo određene iskaze svjedoka (tačka 199. prvostepene presude). Sud BiH je, također, detaljno obrazložio da je iskaze svjedoka u vezi sa vremenskim periodima ocijenio "u kontekstu činjenice da je od tada do danas protekao duži vremenski period, da je percepcija svakog čovjeka o proteku vremena inače drugačija, te da naročito ovisi od toga šta se dešavalo u tom periodu za koji se od njih traži da se izjasne koliko dugo je trajao". Sud BiH je naglasio da se od svjedoka tražilo da se, nakon dužeg proteka vremena, izjasne o "sjećanju povodom činjenica koliko je vremena prošlo u izrazito stresnoj situaciji, odnosno u situaciji borbenog konteksta, pažnje usmjerene na dvojicu ranjenih pripadnika, pažnje usmjerene na otklanjanje opasnosti, odnosno neutraliziranje neprijateljskog položaja sa kojeg se na njih pucalo, potom pažnje usmjerene na izvlačenje ranjenih pripadnika, njihovo zbrinjavanje i na dalju akciju, usljed čega sve izjave o proteku vremena Vijeće prihvata sa velikim oprezom i uzima ih kao relativno ili okvirno tačne". Što se tiče strijeljanja zarobljenih bojovnika HVO-a, Sud BiH je naveo da su svjedoci izjavili da je to trajalo "otprilike 15-20 minuta" i da se "dogodilo oko podneva" kritičnog dana. Također, Sud BiH je naveo da iz izjava svjedoka, učesnika napada, od kojih je jedan i sam bio ranjen tom prilikom, utvrdio da je od mjesta ranjavanja dvojice pripadnika SOPN "Zulfikar" kod raskrsnice do mjesta gdje se nalazila ambulanta "otprilike 950 metara do kilometar".
- 29.Dalje, Sud BiH je, također, obrazložio da je, na osnovu iskaza očevidaca i apelantovih saboraca (svi navedeni u tački 204. obrazloženja prvostepene presude), nesumnjivo utvrdio da je dokazan navod optužnice da je kritičnog dana u zaseoku Gaj, selo Trusina, ubijeno šest muškaraca, jer su svi svjedoci saglasno izjavili da se strijeljanje dogodilo onako kako je to opisano u tački 1) izreke prvostepene presude i "da je taj događaj uslijedio nakon ranjavanja dvojice pripadnika SOPN ARBiH 'Zulfikar'". U nastavku obrazloženja Sud BiH je vrlo detaljno naveo izjave svih saslušanih svjedoka u vezi sa navedenim, od kojih su četvero bili očevici likvidacije šest bojovnika HVO-a i svi potvrdili da je apelant bio u streljačkom vodu koji je pucao na zarobljene, a ostali da su bili prisutni u blizini mjesta događaja, ali da nisu vidjeli strijeljanje zarobljenika, već da su čuli rafalnu paljbu (tač. 205-218. obrazloženja prvostepene presude).
- 30.Sud BiH je, dalje, naveo da je odbrana tvrdila da apelant nije mogao učestvovati u likvidaciji zarobljenih bojovnika HVO-a, jer je, navodno, u to isto vrijeme učestvovao u transportu ranjenih u bolnicu u Suhodolu, dakle, da nije bio ni prisutan na mjestu strijeljanja. U vezi sa ovim, nakon opširnog navođenja izjava svjedoka i njihove analize (tač. 221-232. prvostepene odluke), Sud BiH je zaključio da iskazi svjedoka koji su se nakon ubistva zarobljenika priključili drugim vojnicima koji su nosili ranjenike ne dovode u sumnju iskaze očevidaca koji su posvjedočili da su apelanta vidjeli na mjestu strijeljanja, zato što je "nesporno utvrđeno da je ubistvo šest muškaraca izvršeno prije dolaska ranjenih u Suhodol", pa da iskazi tih svjedoka koji su se priključili transportu ranjenika nakon ubistva "ne pružaju saznanja iz kojih se mogu utvrditi činjenice od odlučnog značaja u ovom predmetu". S druge strane, Sud BiH je naveo da je poklonio vjeru svjedocima koji su bili apelantovi saborci i koju su ga lično poznavali, te bili prisutni kako ranjavanju dvojice saboraca, tako i strijeljanju zarobljenika. Sud BiH je naveo da su svi ovi svjedoci naveli i posvjedočili da je apelant tokom svih dešavanja bio prisutan i u selu Trusina i u zaseoku Gaj u vrijeme ubistva zarobljenika i da je "pri tome preduzeo radnju izvršenja".
- 31.Sud BiH je, također, naveo da je odbrana pokušala da ospori kredibilitet ovih svjedoka, navodeći da je Rasema Handanović, zvana Zolja, "duboko motivirana i da ima lični interes da tereti optuženog apelanta iz razloga što je upravo ona izvršila krivična djela koja su njemu stavljena na teret. Odbrana je navela da je ona ubijala civile tokom akcije u Trusini, ponašajući se veoma okrutno, kao i to da je učestvovala u ubistvu talijanskih humanitaraca u Gornjem Vakufu, stoga nalaze da se radi o veoma pristrasnom i neprijateljski raspoloženom svjedoku, koji je dao svoj iskaz kako bi izbjegao vlastito krivično gonjenje". Međutim, Sud BiH je zaključio da ti navodi apelantove odbrane, kao ni činjenica da je ovaj svjedok priznao djelo i sa Tužilaštvom BiH zaključio sporazum kojim se obavezao da svjedoči u postupcima u vezi sa kritičnim događajem, ne dovode u pitanje istinitost njegovog svjedočenja. Sud BiH je naveo da je isto takvo pitanje razmatrao i u drugim predmetima, a zatim se pozvao i na standarde Ustavnog suda u vezi sa pitanjem dokazne snage svjedočenja svjedoka koji je zaključio sporazum o krivici (tač. 235-237. obrazloženja prvostepene presude). Sud BiH je, ocjenjujući iskaz ovog svjedoka, naveo da informacije koje je on dao smatra pouzdanim, da je dao vrlo detaljno i sveobuhvatno svjedočenje, kao i to da je njegovo svjedočenje bilo "potkrijepljeno drugim dokazima, odnosno drugim iskazima svjedoka", zbog čega "Vijeće nije imalo sumnje u pogledu uvjerljivosti njegovog iskaza".
- 32.Također, Sud BiH je obrazložio da se "odbrana u svojoj završnoj riječi bavila i kredibilitetom svjedoka Ramiza Bećirija", te da je smatrala da je njegov iskaz na pretresu različit u odnosu na ranije izjave koje je taj svjedok dao. Sud BiH je naveo da "iskaz ovog svjedoka nije bio u potpunosti logičan, a za što mogući razlog Vijeće nalazi u činjenici da je i sam učestvovao u napadu na selo, te da vrlo vjerovatno nije mogao pojedine situacije predočiti na pouzdan način, jer bi došao u situaciju da sam sebe inkriminira". Međutim, Sud BiH je obrazložio da se na njegov iskaz oslonio u vezi sa činjenicama o početku akcije na selo Trusina i na okolnost izgleda optuženog tog dana, da su taj dio iskaza potvrdili i drugi svjedoci, dakle, da se na iskaz ovog svjedoka oslonio samo u odnosu "na činjenice posredne prirode". U vezi sa osporavanjem kredibiliteta zaštićenih svjedoka "R", "E", "J4" i "X", u kontekstu navoda apelantove odbrane (npr. izjava jednog od njih "da je morao dati izjavu" Tužilaštvu BiH, da je jedan od njih bio disciplinski kažnjavan zbog pijanstva i bjekstva iz jedinice, da su bili nedosljedni u svojim izjavama i sl.), Sud BiH je nakon vrlo detaljne analize (tač. 241-260. prvostepene presude) ocijenio da se navodima odbrane o kredibilitetu ovih svjedoka ne dovode u pitanje suština, niti valjanost iskaza koje su oni dali. Naime, Sud BiH je zaključio da se na ovaj način ne dovode u pitanje kredibilitet ovih svjedoka, niti istinitost njihovih iskaza, ocijenivši da je svjedok koji je izjavio da je "morao dati izjavu" govorio o "vlastitom doživljaju davanja izjave [...] nakon što je pozvan u Tužilaštvo i nakon što je po zakonu bio dužan da daje izjavu", da ranije disciplinsko kažnjavanje svjedoka zbog pijanstva i bjekstva nije od bitnog značaja za donošenje odluke o prihvatanju njegovog iskaza, zato što nema dokaza da je u vrijeme izvršenja djela taj svjedok bio pod utjecajem alkohola i sl.
- 33.U odnosu na svjedočenje zaštićenog svjedoka "E" i navode odbrane o nedosljednosti njegovih iskaza ranije i na pretresu, Sud BiH je naveo da odbrana nije uvela u spis njegove ranije iskaze kao dokaz, mada je "predočila ove dokumente svjedoku tokom njegovog unakrsnog ispitivanja". Zbog toga, kako je obrazloženo, Sud nije mogao utvrditi da li zaista postoje bitne razlike u odnosu na svjedočenje na glavnom pretresu, "a razmatrajući sporni dio ranije izjave koji je citirala na glavnom pretresu odbrana, Vijeće je, ipak, utvrdilo da je svjedok 'E' spominjao [apelanta] kao lice koje je zarobilo vojnike HVO-a, pri tome navodeći i da je Džoni pucao na njih". Sud je naveo da to i nije sporno, jer i iz iskaza Raseme Handanović proizlazi da je "s njima pucao i Džoni, što samo po sebi ne isključuje njegov kasniji navod da je u tome učestvovao i [apelant]". Sud je odbio i druge navode apelantove odbrane koji su se odnosili na tvrdnju svjedoka "E" prilikom direktnog ispitivanja da je vidio strijeljanje u zaseoku Gaj i njegovu izjavu tokom unakrsnog ispitivanja, kada je na pitanje apelantove odbrane o tome da li je i on bio u streljačkom vodu, izjavio "da nikad u životu nit' sam bio u Gaju, ni, ni...", zato što odbrana, kako je Sud BiH obrazložio, tu izjavu nije citirala do kraja. Naime, Sud BiH je obrazložio da je nastavak te izjave "do zadnjeg onog trenutka kad se strijeljanje desilo", te da je na taj način svjedok samo negirao svoje učešće u streljačkom vodu, "nadovezujući se na riječi braniteljice". Sud BiH je, dalje, naveo da je apelantova odbrana citirala dijelove iskaza ovog svjedoka datog prilikom direktnog ispitivanja u vezi sa tim ko je pucanjem označio početak napada na selo Trusina (tačka 247. prvostepene presude), zatim, dio iskaza o tome kako je jedan od ranjenika bio smješten u auto (tačka 248. prvostepene presude), način na koji je opisivao postrojavanje jedinice itd. U vezi sa svim prigovorima odbrane u odnosu na ovog svjedoka i njegovo svjedočenje, Sud BiH je te prigovore odbio i, između ostalog, obrazložio da je sve činjenice na koje se odbrana pozivala u vezi sa ovim svjedočenjem razmatrao u vezi sa drugim izvedenim dokazima, te je utvrdio da razlike u iskazu ovog svjedoka nisu takve prirode da bi dovele u pitanje istinitost njegovog svjedočenja, pa je njegov iskaz dat na pretresu prihvatio kao jasan, nedvosmislen i dosljedan i "u bitnim dijelovima saglasan sa ostalim iskazima svjedoka datim u postupku". Sud BiH je naročito naglasio da su svi svjedoci "bili upoznati sa tim da je optuženi vozio ranjenike do ambulante, pa bi bilo nelogično da, i pored ovog saznanja, upravo na njega 'svaljuju' odgovornost za pojedina dešavanja, ukoliko zaista nisu sigurni, odnosno ukoliko ga nisu vidjeli da u njima učestvuje" (tač. 247-249. prvostepene presude).
- 34.Također, Sud BiH je vrlo detaljno obrazložio zbog čega nije prihvatio ni navode odbrane kojima se želio osporiti kredibilitet svjedoka "J4" zbog njegove "problematične prošlosti", navodeći da su "generalno svi ili većina pripadnika ove jedinice bili 'problematičnog' ponašanja, što samo po sebi ne isključuje mogućnost davanja istinitog svjedočenja". U odnosu na osporavanje kredibiliteta svjedoka X, za kojeg je odbrana tvrdila da nije ni bio učesnik akcije na selo Trusina, Sud BiH je naveo da je ovakva tvrdnja odbrane "bez posebne težine, imajući u vidu da je nejasno zbog čega bi bilo ko opisivao svoje učešće u akciji zajedno sa pripadnicima koji se sumnjiče za ratne zločine ukoliko u toj akciji zaista nije i učestvovao" (tač. 255-256. prvostepene presude).
- 35.U odnosu na tačku 2. osuđujućeg dijela presude, ubistvo bračnog para Ivanković, Sud BiH je obrazložio da je iz provedenih dokaza, saslušanja svjedoka koji su oštećeni ovim krivičnim djelom, među njima i kćerke ubijenih, utvrdio da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo na način i u vrijeme kako je to navedeno u izreci prvostepene presude. Sud BiH je, također, obrazložio da je odbrana isticala razlike u iskazima saslušanih svjedoka u odnosu na to gdje su se tijela nalazila, ali da je Sud doveo u vezu iskaze i drugih saslušanih svjedoka Raseme Handanović i Ramiza Bećirija, te svjedoka "M", "J4", "X" i na iskazu svjedoka odbrane "U4", detaljno obrazloživši njihove iskaze i svoju ocjenu tih iskaza (tač. 271-287. prvostepene presude). Analizirajući ove iskaze, Sud BiH je, između ostalog, naveo da iskaz svjedoka odbrane "U4" potvrđuje da su "muškarac i žena ubijeni ispred svoje kuće kojom prilikom je bila prisutna grupica vojnika među kojim i jedna žena, a što je u saglasnosti sa iskazom Raseme Handanović, koja i sama potvrđuje da se nalazila u neposrednoj blizini u momentu kada je [apelant] pucao". Sud BiH je naveo da, iako su svjedoci Handanović i "E" "imali direktan motiv da ubistvo bračnog para pripišu nekom drugom zbog toga što su i sami bili potencijalni osumnjičeni, odnosno optuženi, Vijeće je njihovim iskazima, a u pogledu činjenice da je upravo [apelant] pucao, poklonio vjeru". U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je prilikom unakrsnog ispitivanja odbrana tvrdila da su upravo svjedoci Handanović i "E" pucali, ali da je svjedok "E" "ostao dosljedan svojoj izjavi, navodeći da je siguran u to što je vidio i da to neće zaboraviti do smrti, a da svjedok odbrane 'U4' nije na bilo koji način doveo u sumnju iskaz svjedoka 'E' s obzirom na to da je svjedok 'U4' i prilikom davanja iskaza u istrazi, a i na pretresu bio decidiran da je u grupi vojnika koji su se nalazili u blizini supružnika bila i žena vojnik, međutim, on ni u jednom momentu nije bio decidiran da je ona i pucala, odnosno rekao je da je to bila možda ona, a možda i neko od vojnika u njenoj neposrednoj blizini". Sud BiH je, dalje, obrazložio da je, imajući u vidu činjenicu da je Rasema Handanović bila jedina žena vojnik među grupom muškaraca, "logično da ju je i svjedok uočio i da mu je ostala u sjećanju kao prisutna, ali je upravo zbog te činjenice i izvjesno da bi uočio i zapamtio da je upravo žena, a ne neko od prisutnih muškaraca vojnika i pucao u civile. Suprotno navedenom, on je [svjedok 'U'] u pogledu ove činjenice bio neodređen". S druge strane, Sud BiH je u analizi iskaza svjedoka "E" naveo da je on svjedočio na detaljan i pouzdan način, kao i da je, "uzimajući u obzir i druge okolnosti njegovog svjedočenja, naročito činjenicu da je svjedočeći inkriminirao i sebe, navodeći da je on sam pucao i lišio života jednog muškarca prilikom napada na selo Trusina", pa je zaključio da je njegovo svjedočenje potpuno saglasno sa svjedočenjem Raseme Handanović o istom događaju.
- 36.Što se tiče motiva i kredibiliteta ova dva svjedoka, Sud BiH je naveo da odbrana nije ponudila niti jedan razlog zbog kojeg bi oni lažno optužili upravo apelanta, jer su "na isti način mogli teretiti i nekoga drugog ko se u isto vrijeme nalazio na istom mjestu ili u neposrednoj blizini". Što se tiče svjedočenja Redže Poturovića da se apelant hvalio ubistvom ovog bračnog para, Sud BiH je naveo da je to jedini iskaz koji je ponudila odbrana da devalvira svjedočenje svjedoka "E", te da mu Sud nije poklonio vjeru, "naročito imajući u vidu da je prilikom istog napada u selu ubijeno više civila, pri čemu u još najmanje jednom slučaju su to bili muškarac i žena (supružnici Drljo)".
- 37.Apelaciono vijeće je, odlučujući o žalbama Tužilaštva BiH i apelantovih braniteljica, u drugostepenoj Presudi broj S1 1 K 010294 14 Krž6 od 4. decembra 2015. godine, između ostalog, odbilo navode odbrane da je apelantu prekršen princip in dubio pro reo, zato što prvostepeni sud nije prihvatio apelantov alibi - da je u vrijeme strijeljanja zarobljenika on kontinuirano prevozio ranjenike, te da zato nije mogao učestvovati u tom događaju. Naime, Apelaciono vijeće je navelo da optužnica u činjeničnom opisu nije ni sadržavala tezu da je apelant "bilo odlazio, bilo da se u mjesto Gaj vratio nakon što je ranjenike ostavio u ambulanti u Gostovićima", zato što je apelantu na teret stavljeno učestvovanje u ubistvu zarobljenika. Navodi o onome što je tome prethodilo, ranjavanje dvojice pripadnika SOPN "Zulfikar", odvoženje ranjenika u ambulantu i sl., prema stavu Apelacionog vijeća, "analizirani su od prvostepenog suda samo u dijelu koji je bio od značaja za ocjenu od odbrane istaknutog alibija [apelanta]". Apelaciono vijeće je zaključilo da ne postoje bitne povrede postupka na koje je ukazivala odbrana, zato što je prvostepeni sud utvrdio i dovoljno jasno i uvjerljivo obrazložio zašto je zaključio da je dokazano da je apelant bio prisutan na mjestu strijeljanja zarobljenika, kao i zašto nije poklonjena vjera svjedocima odbrane koji su svjedočili na okolnost apelantovog prisustva u daljnjem transportu ranjenika nakon što im je ukazana pomoć u ambulanti. Apelaciono vijeće je navelo da neprihvatanjem alibija na apelanta nije prebačen teret dokazivanja, jer je "Tužilaštvo dokazivalo njegovo prisustvo na mjestu strijeljanja, a što je prvostepeno vijeće našlo dokazanim, za razliku od tvrdnji odbrane da nije bio tu, odnosno da nije realno mogao ni stići na mjesto strijeljanja".
- 38.U vezi sa istim pitanjem, Apelaciono vijeće je navelo da, "iako alibi ocijenjen kao dokazno sredstvo, kako su to zaključila žalbena vijeća u predmetima Zigiranyirazo i Čelebići, ne predstavlja odbranu u pravom smislu riječi, pozivanjem na alibi optuženi samo poriče da je bio u prilici da počini krivično djelo za koje je optužen. Ako je alibi ispravno izložen, Tužilaštvo mora dokazati van razumne sumnje da su, uprkos alibiju, činjenice navedene u optužnici istinite. To nikako ne znači da je u situaciji kada se odbrana optuženog pozove na alibi, a kako to braniteljice kroz žalbu nastoje predstaviti, nužno da Tužilaštvo izvodi nove dokaze kojima će pobijati odbranu alibijem, nego znači da Vijeće nije obavezno da prihvati alibi optuženog ako i na osnovu ostalih izvedenih dokaza ocijeni da su dokazani navodi optužbe". U konkretnom slučaju Apelaciono vijeće smatra da je za neprihvatanje apelantovog alibija dato dovoljno relevantnih razloga u prvostepenoj odluci. U vezi s tim, Apelaciono vijeće naročito ističe da, "iako prvostepeno vijeće u značajnoj mjeri polemiše sa vremenom koje bi optuženom bilo potrebno za odlazak od tačke A do tačke B [...] a pri tome ne utvrđuje tačno vrijeme predmetnog događaja, odlučujuće za zaključak Vijeća da se alibi [apelanta] ne može prihvatiti je upravo činjenica da je [apelant] od više svjedoka inkriminiranog događaja identificiran na mjestu strijeljanja kao lice koje je u istom uzelo direktno učešće". Apelaciono vijeće je navelo i da upravo zbog tog razloga prvostepeno vijeće nije, kako je to i navedeno u prvostepenoj presudi, detaljnije ulazilo u iskaze svjedoka koji su govorili o apelantovom stalnom prisustvu za vrijeme transporta ranjenih iz ambulante u Gostovićima do bolnice u Suhodolu. Takvi iskazi su, i prema ocjeni Apelacionog vijeća, u direktnoj suprotnosti sa iskazima svjedoka očevidaca strijeljanja koji apelanta vežu za mjesto predmetnog događaja. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da odbacivanjem apelantovog alibija nije prekršeno njegovo pravo na odbranu, niti je na njega prebačen teret dokazivanja, kako to apelant tvrdi.
- 39.Dalje, Apelaciono vijeće je razmotrilo i žalbene navode koji se odnose na apelantovu tvrdnju da je njegovim braniteljicama bila uskraćena mogućnost da svjedocima Tužilaštva BiH, naročito svjedoku Rasemi Handanović i svjedoku "E" "koji svojim iskazima teško inkriminiraju [apelanta]" postavljaju određena pitanja, ili je svjedocima "zabranjeno da odgovore na postavljena pitanja braniteljica", te da je na taj način odbrana onemogućena da diskreditira te svjedoke. U odgovoru na ovaj žalbeni navod Apelaciono vijeće je, između ostalog, zaključilo da su pitanja koja je odbrana postavljala svjedoku Rasemi Handanović bila takvog karaktera da bi je izložila krivičnom gonjenju, te da zato nije ni postojala obaveza svjedoka da na takva pitanja odgovara. Stoga je, prema zaključku Apelacionog vijeća, predsjednik prvostepenog vijeća pravilno "zabranio pitanje ili odgovor na to". Druga grupa pitanja se odnosila na događaje koji nisu bili obuhvaćeni optužnicom, pa su i ta pitanja, odnosno odgovori na takva pitanja, prema ocjeni Apelacionog vijeća, pravilno bili zabranjeni u skladu sa odredbom 263. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
- 40.Dalje, Apelaciono vijeće je odbilo i žalbene navode koji su se odnosili na to da je činjenica o tome koliko je apelantu trebalo vremena da stigne iz ambulante u Gostovićima u zaselak Gaj, gdje su strijeljani zarobljenici, ostala nerazjašnjena. Naime, apelantova odbrana je smatrala da je Sud trebalo da provede dodatne dokaze u tom pravcu, ili da primjenom principa in dubio pro reo oslobodi apelanta. U tom pravcu Apelaciono vijeće je navelo da je osnovno pravilo u krivičnom postupku, prema ZKPBiH, da strane u tom postupku imaju pravo da pozivaju svjedoke i da izvode dokaze, a da sud izvodi dokaze samo ako u toku postupka ocijeni da je to potrebno radi utvrđivanja i razjašnjenja odlučnih činjenica. Dakle, sud ima mogućnost, ali ne i obavezu, da izvodi dokaze. Zbog toga, kako je dalje obrazloženo, stranke ne mogu prigovor bitne povrede postupka temeljiti na činjenici da sud nije izveo ili predložio izvođenje nekog dokaza, jer to nije propisano zakonom, već predstavlja diskrecionu ocjenu postupajućeg vijeća. Kada je u pitanju vrijeme za prelazak udaljenosti od jedne do druge tačke, kako je dalje obrazložilo Apelaciono vijeće, odbrana je, ako je smatrala da je to odlučna činjenica, imala mogućnost da predloži vještačenje na tu okolnost. Osim toga, odbrana je ispitala svjedoka "E", "pa ako je smatrala da postoje neke relevantne činjenice izložene različito od onoga što je svjedok rekao na glavnom pretresu, mogla je i trebalo da predloži uvođenje takvog zapisnika kao dokaza u sudski spis". Pošto to odbrana nije učinila, Apelaciono vijeće je zaključilo da prvostepeno vijeće nije ni moglo ocijeniti takav iskaz.
- 41.Što se tiče žalbenih navoda o tome da prvostepena presuda ne sadrži razloge o više odlučnih činjenica koje je odbrana u žalbi detaljno navela (zakonitost apelantovog izručenja, nedostatak obrazloženja o razlozima zabrane određenih pitanja ili u odnosu na apelantov alibi itd., tačka 48. drugostepene presude), Apelaciono vijeće je navelo da apelantova odbrana pri isticanju ovih činjenica nije navela zbog čega bi se činjenice na koje se odbrana poziva smatrale odlučnim, odnosno da ti žalbeni navodi ne predstavljaju bitnu povredu postupka, već se time osporava utvrđeno činjenično stanje. Stoga je te navode ocijenilo u odnosu na taj žalbeni osnov i u vezi s tim je zaključilo da su ti žalbeni navodi neosnovani. Naime, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće "iscrpno analiziralo sve okolnosti od značaja za predmetni događaj i to kako okolnosti koje su prethodile samom strijeljanju, a koje se odnose na napad na selo Trusina, ranjavanje dvojice pripadnika SOPN 'Zulfikar' i njihov transport u ambulantu radi pružanja prve pomoći, a potom i u udaljeniju ambulantu radi potpunog medicinskog zbrinjavanja, okolnost samog strijeljanja na osnovu iskaza neposrednih očevidaca toga događaja, te, konačno, okolnosti vezane za alibi [apelanta], pa je na osnovu detaljne analize dokaza na sve navedene okolnosti izvelo zaključak da se alibiju [apelanta] po kojem on nije mogao učestvovati u strijeljanju zarobljenih pripadnika HVO-a ne može pokloniti vjera". O svemu tome, kako je dalje obrazloženo, dati su relevantni razlozi, kao i o tome zašto prvostepeno vijeće "nije našlo dokazanim da je optuženi nakon previjanja ranjenih i dalje u kontinuitetu učestvovao u njihovom transportu [...]" zbog čega nije prihvaćen apelantov alibi. Drugačiji zaključak, kako je dalje obrazloženo, nije moglo izvesti ni Apelaciono vijeće ocjenom i analizom iskaza svjedoka koji su svjedočili na tu okolnost, budući da su izjave svjedoka odbrane koji su o tome svjedočili bile neodređene, "neuvjerljive i pristrasne", jer niko od njih nije eksplicitno potvrdio apelantovo kontinuirano prisustvo pri zbrinjavanju ranjenika (tačka 84. i tač. 89-93. drugostepene presude), a izjave očevidaca o apelantovom prisustvu i učestvovanju u strijeljanju bile su vrlo određene. Naime, Apelaciono vijeće je navelo da, isto kao i prvostepeno vijeće, ne smatra alibi optuženog, kako je on prezentiran sudu, "dovoljno uvjerljivim u mjeri u kojoj bi se njemu mogla pokloniti vjera i koji bi, nasuprot iskazima svjedoka koji na dosljedan, uvjerljiv i međusobno saglasan način pozicioniraju optuženog u streljački vod u mjestu Gaj, identificirajući ga kao jednog od pripadnika Zukine jedinice koji je sudjelovao u strijeljanju [...]", niti takav alibi može na bilo koji način dovesti u sumnju pravilnost takvog činjeničnog zaključka.
- 42.Što se tiče vremenskih okvira na kojima je insistirala odbrana, Apelaciono vijeće je, između ostalog, navelo i da je odbrana zanemarila jednu odlučnu činjenicu, a to je da je Tužilaštvo u optužnici postavilo vremenski okvir za ovu tačku, tako da se predmetni događaj desio "16.4.1993. godine u jutarnjim satima", a taj okvir je, prema zaključku Apelacionog vijeća, "dokazan i tačan, te dovoljno odrediv". Činjenica da prvostepeno vijeće nije precizno utvrđivalo vremenski okvir kada se predmetni događaj desio, već je zaključilo da se desilo "u jutarnjim satima", kako je to i postavljeno optužnicom, ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga su, kako je dalje zaključilo Apelaciono vijeće, irelevantni žalbeni navodi o nužnosti da se utvrdi tačna udaljenost od mjesta strijeljanja u Gaju do priručne ambulante u Gostovićima, što je sve detaljno obrazloženo (tač. 85-88. drugostepene presude).
- 43.Što se tiče prigovora o tome da je prvostepeno vijeće poklonilo vjeru nekredibilnim svjedocima (Rasemi Handanović i svjedocima "R", "E", "J4" i "X"), Apelaciono vijeće je, nakon analize iskaza navedenih svjedoka (tač. 94-99. drugostepene presude), zaključilo da su ti iskazi međusobno saglasni u pogledu odlučnih činjenica, te da se iz njih ne može zaključiti da im je namjera bila prebaciti krivicu za inkriminirane događaje na apelanta, kako je to odbrana insistirala. Apelaciono vijeće je, između ostalog, ukazalo da je svjedok Rasema Handanović priznala krivično djelo i sklopila sporazum sa Tužilaštvom BiH, da je navela imena i drugih pripadnika jedinice koji su zajedno s njom stajali u streljačkom stroju, među kojima je i apelant, a da su ostali svjedoci ili akteri istog događaja ili neposredni očevici tog događaja, pa su svi, bez izuzetka, naveli ista lica, uključujući i apelanta, kao počinioce predmetnog krivičnog djela. U odnosu na ostale okolnosti koje je apelantova odbrana isticala u vezi sa karakteristikama ličnosti svjedoka, sklonosti alkoholu, nediscipliniranom ponašanju unutar jedinice i sl., Apelaciono vijeće je zaključilo da to nikako nije dovelo u pitanje odlučnu činjenicu - da je apelant stajao u streljačkom stroju i učestvovao u strijeljanju zarobljenika, što je detaljno obrazložilo (tač. 100-104. drugostepene presude).
- 44.Što se tiče tačke 2. osuđujućeg dijela prvostepene presude, Apelaciono vijeće je navelo da se žalbenim navodima dovodilo u pitanje utvrđeno činjenično stanje, a naročito apelantovo prisustvo tom događaju, pitanje kredibilnosti svjedoka u vezi s tim događajem, te navodima o tome da, ako se ubistvo supružnika Ivanković desilo kako su to opisali svjedoci kojima je sud povjerovao, onda bi "tijela ubijenih morala biti u drugom položaju, koji ne odgovaraju položaju u kojem ih je svjedok [kćerka ubijenih] zatekao", a u čemu je apelantova odbrana vidjela nedosljednost. Obrazlažući zašto nije prihvatilo ovakve žalbene navode, Apelaciono vijeće je ponovo analiziralo iskaze svjedoka koji su saslušani na ove okolnosti, pa je zaključilo da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo iskaze svih saslušanih svjedoka i na osnovu toga pravilno utvrdilo apelantovu krivicu o čemu je dalo opširno obrazloženje (tač. 110-117. drugostepene presude).
- 45.Što se tiče iskaza Nedžada Šahića, koji je dao izjavu kod notara, nakon što je okončan prvostepeni postupak i donesena prvostepena presuda, a koja je dostavljena uz žalbu, Apelaciono vijeće je zaključilo da takva izjava, imajući u vidu njen sadržaj, sve i kada bi bila prihvaćena i izvedena kao dokaz, ne bi mogla dovesti do drugačijeg utvrđenja u pogledu odlučnih činjenica. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je naročito naglasilo da, kako to proizlazi iz dostavljene izjave, lice koje je dalo izjavu uopće ne poznaje apelanta, te da se, stoga, postavlja pitanje kako može tvrditi da apelant nije lice koje je ubilo supružnike Ivanković. Naime, kako je dalje navelo Apelaciono vijeće, "identifikacija navodnog počinioca ubistva, samo po činjenici da je riječ o licu koje je govorilo 'sandžačkim naglaskom', a čiji nadimak je svjedok naknadno navodno saznao, prema ocjeni ovog vijeća, ne može dovesti u sumnju pouzdanost iskaza svjedoka koji su na istovjetan način opisali sam čin ubistva, te koji su [apelanta] identificirali kao počinioca". Apelaciono vijeće je odbilo i žalbene prigovore koji su se odnosili na položaj tijela ubijenih i vrstu oružja kojim je počinjeno ubistvo, obrazloživši da je prvostepeno vijeće detaljno analiziralo iskaze svjedoka u vezi s tim pitanjem, te da ti iskazi ne dovode u pitanje pouzdanost iskaza svjedoka koji su kao počinioca ubistva identificirali apelanta (tač. 118-122. drugostepene presude).
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije broj AP 757/12
- 46.Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 2. i 3. tač. b, c. i d. Evropske konvencije. Apelant se, također, žali na povredu prava iz člana 9. st. 1, 3. i 4, člana 12. stav 2. i člana 14. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te čl. 3, 11. stav 1, 13. i 14. stav 2. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
- 47.U odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, apelant navodi da mu je u postupku pred Sudom BiH, koji se vodi protiv njega zbog navodnog izvršenja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. KZBiH, nezakonito određen pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH.
- 48.Apelant, prije svega, ističe da Sud BiH nije utvrdio postojanje osnovane sumnje u odnosu na njega da je počinio krivično djelo za koje ga Tužilaštvo BiH tereti. Ističe da je Sud BiH ustanovio postojanje osnovane sumnje samo i isključivo u odnosu na dvije činjenice, a to je da je apelant bio pripadnik jedinice "Zulfikar", te da je kritičnog dana viđen u selu Trusina, a da nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. S tim u vezi, ističe da se razlozi za određivanje pritvora, između ostalog, moraju odnositi na lice o kojem se odlučuje, te da je Evropski sud nalazio povredu člana 5.3. Evropske konvencije u slučajevima kada se razlozi za pritvor nisu mogli pripisati konkretnom licu kojem je pritvor određen, a što jasno proizlazi i iz odredbe člana 132. stav 1. ZKPBiH. Stoga, smatra da osnovana sumnja da je apelant bio pripadnik određene jedinice i da je određenog dana bio viđen na određenom mjestu ne zadovoljava takav standard. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je Sud BiH, primjenjujući standarde niže od onih koji se zahtijevaju prema domaćim i međunarodnim standardima prilikom utvrđivanja postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, na nezakonit način odredio pritvor apelantu, a što je u suprotnosti sa garancijama iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
- 49.U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke a) stava 1. člana 132. ZKPBiH, apelant je istakao da je Sud BiH neosnovano zaključio da je apelant bio nedostupan organima gonjenja BiH, jer apelant nikada nije dobio poziv za saslušanje niti u Bosni i Hercegovini, ni u SAD. Također je pristao da bude izručen Bosni i Hercegovini. Navodi da je otišao u SAD u martu 2001. godine, kao i mnogi drugi građani BiH, zbog egzistencijanih razloga, te da u to vrijeme nije bila pokrenuta istraga protiv njega, niti je bilo kakvih naznaka da bi se to moglo desiti. Samim tim, njegov odlazak i boravak u SAD nisu mogli značiti izbjegavanje krivičnog gonjenja, niti biti motivirani time, pa je Sud BiH bez ijednog dokaza i bez postojanja bilo kakve indicije u tom smjeru na apelantovu štetu zaključio da je očigledno izbjegavao krivično gonjenje. Također, ističe da nije tačno da je izbjegavao dolazak u BiH, jer je 2007. godine dolazio s porodicom na odmor, a 2008. godine je došao zbog očeve smrti, te da Sud BiH nije ničim potkrijepio da je apelant bio svjestan činjenice da se protiv njega vodi istraga u BiH, niti mu je bio ikada uručen poziv za saslušanje niti u BiH, ni u SAD. Apelant, dalje, ističe da se nije mogla kao razlog za određivanje pritvora uzeti činjenica da adresu brata i sestre trenutno nije znao napamet u momentu kada je tek bio ekstradiran u BiH. S tim u vezi, apelant je posebno istakao stav Evropskog suda, koji je u predmetu Makarov protiv Rusije naglasio da puko odsustvo fiksnog prebivališta ne predstavlja osnov za opasnost od bjekstva. Konačno, istakao je da je Sud BiH uzeo u obzir i težinu krivičnog djela za koje se apelant tereti na način da je jasno da apelant ima jak motiv da izbjegne krivično gonjenje, pozivajući se na Odluku broj AP 6/08, zanemarivši da je u istoj odluci Ustavnog suda, a i u praksi Evropskog suda, naglašeno da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji sam po sebi može opravdati produženje pritvora ukoliko nema drugih osnovanih, relevantnih i dovoljnih dokaza, što je slučaj u njegovom predmetu. Apelant se pozvao i na zaključak Ustavnog suda u predmetu broj AP 1150/10 da činjenica da apelant posjeduje dvojno državljanstvo i nekretnine u susjednoj državi sama po sebi ne može biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega.