USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4761/15, rješavajući apelaciju Jerka Ivankovića Lijanovića i Suada Čamdžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka (b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Jerka Ivankovića Lijanovića i Suada Čamdžića.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH, i to:
- a)Jerka Ivankovića Lijanovića u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 014378 15 Kž 2 od 4. decembra 2015. godine i rješenjā Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 K 014378 15 Kv 4 od 19. novembra 2015. godine, 03 0 K 014378 15 Kv od 8. oktobra 2015. godine i 03 0 K 014378 15 Kpp od 30. septembra 2015. godine.
- b)Suada Čamdžića u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 014378 15 Kž 4 od 23. decembra 2015. godine i rješenjā Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 K 014378 15 Kv 6 od 16. decembra 2015. godine, 03 0 K 014378 15 Kv od 8. oktobra 2015. godine i 03 0 K 014378 15 Kpp od 30. septembra 2015. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Jerka Ivankovića Lijanovića i Suada Čamdžića podnesena protiv rješenjā Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 03 0 K 014378 15 Kž 4 od 23. decembra 2015. godine i 03 0 K 014378 15 Kž 2 od 4. decembra 2015. godine i rješenjā Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 K 014378 15 Kv 6 od 16. decembra 2015. godine, 03 0 K 014378 15 Kv 4 od 19. novembra 2015. godine, 03 0 K 014378 15 Kv od 8. oktobra 2015. godine i 03 0 K 014378 15 Kpp od 30. septembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Jerko Ivanković Lijanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, i Suad Čamdžić (u daljnjem tekstu: drugoapelant ili apelanti), kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 27. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 K 014378 15 Kv od 8. oktobra 2015. godine i 03 0 K 014378 15 Kpp od 30. septembra 2015. godine.
- 2.Apelanti su 6. januara 2016. godine dostavili pojedinačne dopune apelacije kojim su osporili rješenja redovnih sudova o produženju pritvora koja su donesena tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom, i to apelant Jerko Ivanković Lijanović, kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, osporio je Rješenje Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 014378 15 Kž 2 od 4. decembra 2015. godine i Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 014378 15 Kv 4 od 19. novembra 2015. godine, a apelant Suad Čamdžić, kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, osporio je Rješenje Vrhovnog suda broj 03 0 K 014378 15 Kž 4 od 23. decembra 2015. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 K 014378 15 Kv 6 od 16. decembra 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 10. novembra 2015. godine i 8. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju i dopune apelacije.
- 4.Kantonalni sud je 23. novembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužiteljstvo je 20. novembra 2015. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a 14. januara 2015. godine je dostavilo odgovor na dopunu apelacije. Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu dostavili odgovor na dopune apelacije u ostavljenom roku koji je istekao 17. i 18. januara 2016. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Rješenja o određivanju pritvora
- 6.Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 03 0 K 014378 15 Kpp od 30. septembra 2015. godine prvoapelantu, lišenom slobode 28. septembra 2015. godine u 11.20 sati, i drugoapelantu, lišenom slobode 28. septembra 2015. godine u 14. 55 sati, kao i osumnjičenim M.Š. i E.A. određen je pritvor iz razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u vezi sa članom 46. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koji se ima računati od 28. septembra 2015. godine i koji, prema navedenom rješenju, može trajati do 28. oktobra 2015. godine, i to prvoapelantu do 11.20 sati, a drugoapelantu do 14.55 sati.
- 7.U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Tužiteljstvo 30. septembra 2015. godine podnijelo prijedlog za određivanje mjere pritvora apelantima i osumnjičenima M.Š. i E.A. protiv kojih Tužiteljstvo provodi istragu po naredbi o provođenju istrage od 29. septembra 2015. godine, i to u odnosu na prvoapelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u sticaju sa produženim krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te u odnosu na drugoapelanta i još dvojicu osumnjičenih zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. KZFBiH u sticaju sa produženim krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, a sve u vezi sa čl. 54. i 55. istog zakona.
- 8.Kantonalni sud je, također, istakao da je na ročištu, održanom povodom podnesenog prijedloga za određivanje pritvora apelantima i ostalim osumnjičenim, nakon usmenog izlaganja prijedloga Tužiteljstva za određivanje pritvora, saslušanja apelanata i ostalih osumnjičenih i njihovih branitelja, te saslušanja svjedoka, izvršenog uvida u dokaze materijalne prirode koje je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo Tužiteljstvo utvrdio da je prijedlog u cijelosti osnovan kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje da su apelanti i ostali osumnjičeni počinili inkriminirane radnje, tako i u odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKPBiH. Navedeno je da osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična dajela koja su im naredbom o provođenju istrage stavljena na teret proizlazi iz dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, prvenstveno iz iskaza poimenično navedenih svjedoka čiji iskazi su detaljno prezentirani u obrazloženju rješenja (na str. od 8 do 13) i materijalnih dokaza preciziranih u obrazloženju osporenog rješenja (str. od 5 do 8). Kako je obrazložio Kantonalni sud, iz dokaza prikupljenih tokom istrage proizlazi da su apelanti u periodu od 2011. do kraja 2014. godine, i to nakon što je prvoapelant stupio na funkciju ministra u Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), odnosno drugoapelant kao savjetnik u istom ministarstvu na način detaljno opisan u obrazloženju rješenja (str. od 15 do 18), poduzimali niz inkriminiranih radnji koje čine obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret naredbom o provođenju istrage u postupku dodjela podsticaja za poljoprivrednu proizvodnju radi stvaranja uvjeta da se od korisnika podsticaja za izvoz poljoprivrednih proizvoda i korisnika podsticaja za kapitalna ulaganja zahtijeva povrat polovine isplaćenih novčanih sredstava na koji način su zajedničkim djelovanjem pribavili ukupnu imovinsku korist od oko 760.000,00 KM. Naime, Kantonalni sud je zaključio da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje općih temeljnih uvjeta za određivanje pritvora apelantima.
- 9.Kantonalni sud je, u vezi sa postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH na kojem je Kantonalno tužiteljstvo utemeljilo prijedlog za određivanje mjere pritvora, zaključio da je prijedlog osnovan zbog toga što je u istrazi potrebno saslušati veći broj svjedoka koji su korisnici podsticaja, i to D.Z., T.B., J.Ć., N.S., N.D., H.Z., kao i druge svjedoke koji još nisu identificirani. Kantonalni sud je, također, istakao da je ocijenio i iskaz svjedoka M.I. koji je svojim iskazom opisao pritiske i prijetnje koje su primijenjene prema njemu kao predsjedniku radne grupe koja je kontrolirala rad Ministarstva na predmetima podsticaja za kapitalna ulaganja, kao i okolnost da mu je nepoznato lice prijetilo vatrenim oružjem, a S.Š., savjetnik osumnjičenog prvoapelanta, "nudio korist pod uvjetom da izvještaj ne dospije u javnost". Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu i iskaz svjedoka Dž.M., koji je naveo da ga je sa prikrivenog broja telefona pozivalo nepoznato lice "i reklo da pripazi šta će reći policijskim inspektorima vezano za izvoz šljive", te iskaz svjedoka A.S., koji je naveo da mu je osumnjičeni drugoapelant "zaprijetio da, ukoliko reketiranje prijavi policiji, u budućnosti neće dobiti podsticaje". S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su sve ovo naročite okolnosti koje ukazuju na to da će apelanti boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, čime je ispunjen zakonski uvjet propisan odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH da se apelantima odredi pritvor.
- 10.U vezi sa postojanjem posebnog pritvorskog razloga koji je propisan članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Kantonalni sud je zaključio da je prijedlog osnovan zbog toga što je za krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZFBiH propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godina, a za krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH propisana je kazna zatvora u trajanju najmanje tri godine, čime je ispunjen objektivni uvjet za određivanje mjere pritvora prema ovom zakonskom osnovu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškim krivičnim djelima, imajući u vidu da postoji osnovana sumnja da su apelanti poduzimali inkriminirane radnje koje čine obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret u periodu dužem od tri godine, te da su apelanti i ostali osumnjičeni, obavljajući visoke funkcije u Ministarstvu i s obzirom na njihovu čvrstu povezanost, "uporno i kontinuirano u dužem vremenskom periodu" od poljoprivrednika, kojim je osumnjičeni prvoapelant rješenjem odobravao sredstva za podsticaj, drugoapelant i ostali osumnjičeni korisnike podsticaja uvjetovali da vrate pola novca od onoga što dobiju na ime podsticaja, sve radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Pri tome Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu okolnosti pod kojima su djela počinjena, posljedice djela, kao i povezanost apelanata i drugih osumnjičenih duži vremenski period na koji način su, kako se osnovano sumnja, protivpravno pribavili relativno veliki novčani iznos imovinske koristi (760.000,00 KM), te da, stoga, postoji osnovana sumnja da je za navedeni iznos "osiromašen federalni budžet" i da su ta budžetska sredstva mogla biti namijenjena za poboljšanje poljoprivredne proizvodnje u Bosni i Hercegovini. Dalje je navedeno da su apelanti i ostali osumnjičeni u dužem vremenskom periodu koristili težak položaj poljoprivrednika i njihovu potrebu za podsticajima, što, prema mišljenju tog suda, upućuje na zaključak da bi puštanje apelanata i ostalih osumnjičenih na slobodu izazvalo uznemirenje i proteste poljoprivrednika. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da su okolnosti konkretnog slučaja takve da upućuju na postojanje općeg interesa koji je veoma važan i značajan u konkretnom slučaju, jer, u suprotnom, puštanjem osumnjičenih na slobodu nihovo pravo garantirano članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) bilo "bi iznad u odnosu na postojanje javnog interesa koji je tako važan i značajan kakav i jeste u konkretnom slučaju". Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su u cijelosti ispunjeni uvjeti iz odredbe za određivanje pritvora apelantima i ostalim osumnjičenim po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
- 11.Kantonalni sud je naveo da je na prijedlog odbrane drugoapelanta razmatrao primjenu blažih mjera zabrane propisanih ZKPFBiH, te da je, imajući u vidu težinu krivičnih djela za koja se osnovano sumnja da su ih apelanti počinili, brojnost krivičnopravnih radnji, zaključio da u toj fazi postupka druga mjera ne bi bila svrsishodna.
- 12.Vijeće Kantonalnog suda, odlučujući o žalbama branilaca apelanata i osumnjičenih M.Š. i E.A., donijelo je Rješenje broj 03 0 K 014378 15 Kv od 8. oktobra 2015. godine kojim je žalbe odbilo. U obrazloženju rješenja Vijeće Kantonalnog suda je prvenstveno ukazalo da je, pobijajući osnovanu sumnju da je prvoapelant učinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, braniteljica prvoapelanta navela "da se protiv njenog branjenika (prvoapelanta) vodi istraga zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. KZBiH pred državnim Tužilaštvom BiH, a da se pred Kantonalnim tužilaštvom Tuzlanskog kantona vodi zbog krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZFBiH", pa je u žalbi iznijela tok krivičnog postupka pred Sudom BiH. S tim u vezi, Vijeće Kantonalnog suda je navelo da odbrana prvoapelanta smatra "da naredbe za provođenje istrage Tužilaštva BiH za krivično djelo iz člana 250. KZBiH i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona za krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZFBiH se odnose na isto krivično djelo, te da je time došlo do pogrešne primjene odredbe čl. 145. i 149. ZKPFBiH, odnosno da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka". Razmatrajući ove žalbene navode, Vijeće Kantonalnog suda je zaključilo "da nije došlo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer i sama braniteljica u žalbi ističe da se radi o dva krivična postupka koja su odvojena, te da se postupak pred Tužilaštvom BiH vodi za krivično djelo iz člana 250. KZBiH u vezi sa članom 250. stav 3. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. KZFBiH i krivičnog djela povreda slobode opredjeljenja birača iz člana 151. stav 1. KZFBiH počinjenog u periodu od 2010. godine i 2011. godine, a postupak u konkretnom slučaju pred Kantonalnim tužilaštvom Tuzlanskog kantona vodi se zbog krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnog djela iz člana 340. stav 2. KZFBiH u sticaju sa produženim krivičnim djelom počinjenim u periodu od 2011. godine do 2014. godine, pa samim tim se neosnovano žalbom ukazuje da se radi o istim krivičnim djelima i time da je došlo do povrede odredbe člana 149. ZKPFBiH.
- 13.Također je navedeno da nisu osnovani ni žalbeni navodi prvoapelanta da je u konkretnom slučaju počinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) i člana 312. stav 2. u vezi sa članom 6. stav 2. ZKPFBiH, jer, kako je Vijeće Kantonalnog suda obrazložilo, iz zapisnika o ispitivanju Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona broj T 03 0 KTK 0052614 15 od 29. septembra 2015. godine proizlazi da je prvoapelant, u skladu sa odredbom člana 6. stav 2. ZKPFBiH, imao mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, a nakon što je prvoapelant prilikom ispitivanja obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovama sumnje protiv njega. S tim u vezi, Vijeće Kantonalnog suda je ocijenilo da nije osnovan ni žalbeni prigovor prvoapelanta u odnosu na odredbu člana 312. stav 2. ZKPFBiH, kojom je propisano "da u toku istrage branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom", budući da je "prvoosumnjičeni [prvoapelant] dao iskaz u Kantonalnom tužilaštvu 29. septembra 2015. godine, a braniteljica Vasvija Vidović mu je izabrani branilac, pa je u svakom slučaju imala mogućnost i pravo da razmatra spise i pregleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom [prvoapelantu], a nije pružila dokaze o tome da je tražila uvid u razmatranje spisa i razgledanje pribavljenih predmeta koji idu u korist njenom branjeniku, a niti je dostavila dokaz da je nadležno tužilaštvo braniteljici uskratilo pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom". Pored navedenog, Vijeće Kantonalnog suda je ukazalo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Tužiteljstvo "dostavilo sudu sve dokaze koji potkrepljuju prijedlog za određivanje pritvora, radi obavještavanja branitelja, pa je time ispunilo svoju zakonsku obavezu, a odbrana je mogla od suda zatražiti da izvrši uvid u dokaze, ali ne i da joj se dostave". Također je navedeno da branitelji "nisu ni usmeno ni pismeno zatražili da im sud omogući uvid u dokaze koji su se nalazili u sudskom spisu".
- 14.U odnosu na žalbene prigovore u vezi s postojanjem osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, Vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da su u obrazloženju osporenog rješenja dati jasni i konkretni razlozi za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti i ostali osumnjičeni počinili djela koja im se stavljaju na teret. S tim u vezi, Vijeće je ukazalo da osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz dokaza koje je tužitelj dostavio uz prijedlog za određivanje pritvora, a koji ukazuju, u prvom redu, na to da je prvoapelant formirao udruženje i na članove udruženja, a potom i na način izvršenja pojedinačnih radnji iskorištavanja službenih ovlaštenja prvoapelanta i odlučnog doprinosa članova udruženja na način detaljno opisan u obrazloženju rješenja u odnosu na sva osumnjičena lica (str. od 10 do 12). Stoga, imajući u vidu sadržinu dokaza na koje se pozvao prvostepeni sud pri obrazlaganju postojanja osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, Vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da pravilnost zaključka sudije za prethodno saslušanje o postojanju općeg pritvorskog razloga nisu mogli dovesti u pitanje žalbeni navodi apelanata i ostalih osumnjičenih, te je, s tim u vezi, zaključio da su ovi žalbeni prigovori neosnovani.
- 15.U vezi sa žalbenim prigovorima apelanata kojima osporavaju pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju posebnih uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Vijeće Kantonalnog suda je, također, prigovore ocijenilo neosnovanim. Pri tome Vijeće Kantonalnog suda je ukazalo da je u istrazi potrebno saslušati veći broj svjedoka koji su bili korisnici podsticaja i koje je i taj sud poimenično naveo u obrazloženju svog rješenja, te svjedoke koji još nisu identificirani. Naime, Vijeće Kantonalnog suda je ukazalo i na iskaz svjedoka I.M. kojim opisuje pritiske i prijetnje koje su primijenjene prema njemu, kao predsjedniku radne grupe koja je kontrolirala rad Ministarstva na predmetima podsticaja za kapitalna ulaganja, kao i okolnosti da mu je nepoznato lice prijetilo vatrenim oružjem, te da mu je nuđena korist pod uvjetom da izvještaj ne dospije u javnost. Također, Vijeće Kantonalnog suda je ocijenilo i iskaz svjedoka A.S., koji je naveo da mu je drugoapelant zaprijetio da, ukoliko reketiranje prijavi policiji, ubuduće neće dobiti podsticaj, te je zaključio da navedene okolnosti jasno ukazuju da će apelanti i drugi osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, čime je, prema mišljenju Vijeća, ispunjen zakonski uvjet propisan odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH da se apelantima odredi pritvor.
- 16.Također, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i žalbeni navodi prema kojim ne postoji pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u vezi sa realnom opasnosti od narušavanja javnog reda i mira u slučaju ukidanja pritvora apelantima i saizvršiocima. S tim u vezi, Vijeće Kantonalnog suda je navelo da iz osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da je prvoapelant počinio krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZFBiH za koje se, s obzirom na zaprijećenu kaznu, može izreći kazna zatvora od jedne do 10 godina, a za krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH može se izreći kazna zatvora od najmanje jedne godine. Vijeće Kantonalnog suda je, također, zaključilo da je prvostepeni sud pri donošenju zaključka da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškim krivičnim djelima pravilno ocijenio način učinjenja predmetnih krivičnih djela za koje su apelanti osnovano osumnjičeni da su ih i učinili, a posebno okolnost da se radi o udruživanju u koje je uključeno više lica radi činjenja krivičnopravnih radnji, i to kontinuirano u dužem vremenskom periodu, i da je predmet izvršenja navedenih radnji bila namjera da se pribavi protivpravna imovinska korist osumnjičenim (iznos od 760.000,00 KM), što je, prema mišljenju Vijeća, nesporno dokazano iz izjava saslušanih svjedoka, koji su, da bi ostvarili pravo koje im pripada, bili prinuđeni da apelantima i ostalim osumnjičenim daju visoke novčane iznose radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi apelantima. Pored navedenog, Vijeće je ukazalo da je u okviru ove organizirane grupe djelovao i veći broj lica sa podijeljenim ulogama i radnjama koje su trebali poduzimati s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Navedeno ukazuje na posebnu težinu počinjenih krivičnih djela, a s obzirom na kontinuitet trajanja i njihove posljedice. Vijeće Kantonalnog suda smatra da sve navedeno ukazuje na postojanje "općeg javnog interesa za sve građane ne samo Tuzlanskog kantona nego i šire, na području cijele Federacije Bosne i Hercegovine", jer bi, prema mišljenju Vijeća, "došlo do uznemiravanja javnosti ukoliko bi apelanti bili pušteni iz pritvora". Stoga, Vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da sve navedeno predstavlja dovoljan razlog da postoji osnovana sumnja da bi došlo do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda u slučaju puštanja apelanata i drugih osumnjičenih na slobodu, čime je, prema mišljenju tog vijeća, ispunjen osnov iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
- 17.U vezi s navedenim, Vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da se u konkretnom slučaju, kada se uzmu u obzir okolnosti izvršenja predmetnih krivičnih djela i težina tih djela, uz ostale navedene okolnosti, svrha pritvora osumnjičenih ne bi mogla ostvariti izricanjem blažih mjera, pa, stoga, suprotni žalbeni prigovori nisu mogli biti uvaženi. S obzirom na navedene razloge, i ovaj sud smatra da postoji osnov za određivanje pritvora apelantima i ostalim osumnjičenim iz člana 146. stav 1. tač. b) i d) ZKPFBiH u vezi sa članom 46. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH, pa su zbog navedenih razloga, a na osnovu člana 337. stav 3. ZKPFBiH, žalbe branilaca osumnjičenih odbijene kao neosnovane.
Rješenja o produženju pritvora
- 18.Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 014378 15 Kv 2 od 27. oktobra 2015. godine apelantima i osumnjičenim M.Š. i E.A. produžen je pritvor za dva mjeseca zbog razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tač. b) i d) ZKPFBiH u vezi sa članom 46. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH, tako da pritvor prema tom rješenju može trajati najduže do 27. decembra 2015. godine ili do druge odluke suda.
- 19.Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 014378 15 Kž od 13. novembra 2015. godine žalba branitelja osumnjičenog E.A. je odbijena kao neosnovana (tačka 1. izreke), a djelimično su uvažene žalbe branilaca apelanata, pa je rješenje Kantonalnog suda od 27. oktobra 2015. godine ukinuto i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje.
- 20.Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 03 0 K 014378 15 Kv 4 od 19. novembra 2015. godine kojim je apelantima produžen pritvor za dva mjeseca koji, prema tom rješenju, može trajati najduže do 27. decembra 2015. godine ili do druge odluke suda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je na ročištu održanom povodom podnesenog prijedloga za produženje pritvora apelantima i ostalim osumnjičenim, nakon usmenog izlaganja prijedloga Tužiteljstva za produženje pritvora, saslušanja apelanata i ostalih osumnjičenih i branitelja Mirne Delalić, koja je, prema zamjeničkoj punomoći, iznijela osporavanje prijedloga za produženje pritvora i u ime prvoapelanta i drugoapelanta, te saslušanja svjedoka, izvršenog uvida u dokaze materijalne prirode koje je uz prijedlog za produženje pritvora dostavilo Tužiteljstvo, zaključio da je postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret proizašlo iz dostavljenih dokaza koje je taj sud detaljno analizirao i o čemu se iscrpnije izjasnio na str. od 4 do 27 obrazloženja tog rješenja.
- 21.U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju Tužiteljstvo u toku istrage saslušalo veći broj svjedoka navedenih u prijedlogu za određivanje pritvora, ali da se, istovremeno, ukazala potreba da se saslušaju svjedoci do čijih se imena u međuvremenu došlo (13 svjedoka) koje je pritom taj sud poimenično naveo u obrazloženju svog rješenja. Također, Kantonalni sud je, u odnosu na razloge za određivanje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, ponovio okolnosti iz rješenja o određivanju pritvora od 30. septembra 2015. godine koje, prema mišljenju Kantonalnog suda, još uvijek egzistiraju i ukazuju na to da će apelanti i drugi osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, jer postoji osnovana sumnja da su apelanti i drugi osumnjičeni djelovali u okviru udruženja, pa postoji i osnovana sumnja da su i pritisci na svjedoke vršeni u okviru udruženja i njegovih članova.
- 22.U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Kantonalni sud je, također, naveo da i po ovom osnovu i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere pritvora koja je izrečena rješenjem navedenog suda od 30. septembra 2015. godine. Kantonalni sud je u cijelosti ponovio razloge koje je iznio u rješenju kojim je odredio mjeru pritvora na način kako je navedeno na str. 30 i 31 rješenja. Kantonalni sud je, između ostalog, imao u vidu težinu krivičnih djela za koje se osnovano sumnja da su ih apelanti počinili, te da se radi o krivičnim djelima učinjenim u sastavu udruženog kriminalnog djelovanja, brojnost krivičnopravnih radnji, te s obzirom na posljedicu izvršenja ovakvih krivičnih djela koja se ogleda u osiromašenju budžetskih sredstava, kao i da su djela počinjena u teškim i vanrednim okolnostima, Kantonalni sud je ocijenio da je, radi daljeg nesmetanog vođenja krivičnog postupka, neophodno da se produži mjera pritvora apelantima, jer bi ukidanje mjere pritvora i puštanje apelanata i drugih osumnjičenih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je u cijelosti ispunjen uvjet za produženje mjere pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani prijedlozi branilaca apelanata za izricanje mjera zabrane propisane ZKPFBiH, jer okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na potrebu da se apelantima odredi mjera pritvora zbog zakonskih razloga predviđenih odredbom člana 146. stav 1. tač. b) i d) ZKPFBiH.
- 23.Odlučujući o žalbama branitelja apelanata i ostalih osumnjičenih, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 03 0 K 014378 15 Kž 2 od 4. decembra 2015. godine kojim je žalba braniteljice prvoapelanta odbijena kao neosnovana, a žalbe branitelja drugoapelanta i osumnjičenog M.Š. djelimično su uvažene, te je u odnosu na njih osporeno rješenje ukinuto i vraćeno prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani žalbeni navodi prvoapelanta kojim ukazuje da dostavljanje prijedloga kojim je zatraženo produžavanje pritvora apelantima nije obavljeno u skladu sa odredbom člana 145. stav 3. ZKPFBiH s obzirom na to da prvostepeni sud nije odmah po prijemu prijedloga za produženje pritvora dostavio ga prvoapelantu i njegovoj braniteljici. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je prijedlog o produženju pritvora dostavljen prvostepenom sudu 23. oktobra 2015. godine, a da ga je taj sud dostavio odbrani prvoapelanta 26. oktobra 2015. godine, dok je ročište povodom prijedloga održano 27. oktobra 2015. godine. Kantonalni sud je, također, istakao da je odbrana prvoapelanta, nakon što joj je dostavljen prijedlog za produženje pritvora u kojem su precizirani i dokazi na kojim je prijedlog utemeljen, bila u prilici i imala mogućnost da se izjasni o zakonitosti produženja mjere pritvora. Pored toga, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i prigovore prvoapelanta kojim ukazuje na povredu odredaba člana 66. stav 2. ZKPFBiH, jer je, prema njegovom mišljenju, prvostepeni sud onemogućio njegovoj odbrani da izvrši uvid u dokaze značajne za pritvor. Naime, Vrhovni sud je, s tim u vezi, obrazložio da iz sadržaja raspravnog zapisnika sa ročišta od 27. oktobra 2015. godine proizlazi da je braniteljica prvoapelanta, nakon iznesenih istih prigovora na ročištu od 27. oktobra 2015. godine, "negativno odgovorila na izričit upit suda da li je odbrana podnosila bilo kakav zahtjev za uvid u spise predmeta".
- 24.U vezi sa žalbenim prigovorima braniteljice prvoapelanta o nepostojanju pritvorskih razloga za produženje mjere pritvora, Vrhovni sud je istakao da, suprotno navodima iz žalbe, taj sud smatra da su u obrazloženju prvostepenog rješenja (str. 30 i 31) navedeni sasvim određeni, jasni i prihvatljivi razlozi koje u cijelosti prihvata i taj sud, jer, i prema mišljenju Vrhovnog suda, svi navedeni razlozi opravdavaju stav prvostepenog suda o egzistiranju oba pritvorska osnova u odnosu na prvoapelanta. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da se u žalbi prvoapelanta osporavaju razlozi prvostepenog suda po osnovu oba pritvorska razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i d) ZKPFBiH "paušalnom tvrdnjom o izostanku razloga za egzistiranje naročitih okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, da nisu dati ni razlozi za zaključak da je krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH počinjeno u vanrednim okolnostima, da je ono po načinu izvršenja i posljedicama posebno teško, te da bi puštanje osumnjičenog (prvoapelanta) na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda", pa, prema mišljenju Vrhovnog suda, takve paušalne žalbene prigovore taj sud nije ni mogao ispitati.
- 25.Odlučujući u ponovnom postupku o produženju pritvora drugoapelantu i osumnjičenom M.Š., Kantonalni sud je donio Rješenje broj 03 0 K 014378 15 Kv 6 od 16. decembra 2015. godine kojim je drugoapelantu i osumnjičenom M.Š. produžen pritvor za dva mjeseca, koji, prema navedenom rješenju, može trajati najduže do 27. decembra 2015. godine ili do druge odluke suda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je ponovo razmotrio prijedlog Tužiteljstva za produženje pritvora drugoapelantu i osumnjičenom M.Š., te da je, uvažavajući mišljenje i prijedlog Vrhovnog suda od 4. decembra 2015. godine, odlučio kao u izreci rješenja. Naime, Kantonalni sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje da su apelanti i osumnjičeni M.Š. i E.A. počinili krivična djela koja su im naredbom o provođenju istrage stavljena na teret proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za produženje pritvora koje je sud prezentirao u svom rješenju i detaljnije analizirao na str. od 4 do 27 obrazloženja rješenja. Kantonalni sud, također, smatra da je u konkretnom slučaju ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav b) ZKPFBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je Tužiteljstvo u nastavku istrage saslušalo veći broj svjedoka naznačenih u prijedlogu za određivanje pritvora, ali s obzirom na to da se ukazala potreba da se saslušaju i svjedoci do čijih se imena u međuvremenu došlo, prema mišljenju Kantonalnog suda, neophodno je produžiti mjere pritvora kako bi se spriječilo da osumnjičeni boravkom na slobodi utječu na svjedoke. Kantonalni sud je, također, naveo da je imao u vidu iskaz svjedoka I.M., koji je u svom iskazu opisao pritiske i prijetnje, zatim, iskaze svjedoka DŽ.M. i A.S., koji navodi da je osumnjičeni M.Š. zaprijetio da, ukoliko reketiranje prijavi policiji, ubuduće neće dobiti podsticaje, te je, s tim u vezi, zaključio da su sve to naročite okolnosti koje ukazuju na to da će osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, čime je, prema mišljenju Kantonalnog suda, ispunjen zakonski uvjet propisan odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
- 26.U vezi sa postojanjem posebnog pritvorskog razloga koji je propisan članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Kantonalni sud je zaključio da je prijedlog osnovan zbog toga što je za krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZFBiH propisana kazna zatvora od jedne do 10 godina, a za krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH propisana je kazna zatvora u trajanju najmanje tri godine, čime je ispunjen objektivni uvjet za određivanje mjere pritvora po ovom zakonskom osnovu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškim krivičnim djelima, imajući u vidu da postoji osnovana sumnja da su apelanti poduzimali inkriminirane radnje koje čine obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret u periodu dužem od tri godine, te da su apelanti i ostali osumnjičeni, obavljajući visoke funkcije u Ministarstvu i imajući u vidu njihovu čvrstu povezanost, "uporno i kontinuirano u dužem vremenskom periodu" poljoprivrednike, kojim je osumnjičeni prvoapelant rješenjem odobravao sredstva za podsticaj, drugoapelant i ostali osumnjičeni uvjetovali da vrate pola novca od onoga što dobiju na ime podsticaja, sve radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Pri tome Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu okolnosti pod kojima su djela počinjena, posljedice djela, kao i povezanost apelanata i drugih osumnjičenih duži vremenski period na koji način su, kako se osnovano sumnja, protivpravno pribavili relativno veliki novčani iznos imovinske koristi (760.000,00 KM). Dalje je navedeno da su apelanti i ostali osumnjičeni u dužem vremenskom periodu koristili težak položaj poljoprivrednika i njihovu potrebu da dobiju podsticaje, što, prema mišljenju tog suda, upućuje na zaključak da bi puštanje drugoapelanta i ostalih osumnjičenih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, koje su, prema mišljenju tog suda, takve da postoji opći javni interes, koji je veoma važan i značajan i u ovom slučaju preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca, te da bi izazvalo uznemirenje i proteste poljoprivrednika. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da su okolnosti konkretnog slučaja takve da upućuju na postojanje općeg interesa koji je veoma važan i značajan u konkretnom slučaju, jer, u suprotnom, puštanjem osumnjičenih na slobodu njihovo pravo garantirano članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) bilo "bi iznad u odnosu na postojanje javnog interesa koji je tako važan i značajan kakav i jeste u konkretnom slučaju". Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su u cijelosti ispunjeni uvjeti iz odredbe za određivanje pritvora apelantima i ostalim osumnjičenim po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
- 27.Kantonalni sud je naveo da je na prijedlog odbrane drugoapelanta i osumnjičenog M.Š. razmatrao primjenu blažih mjera zabrane propisanih ZKPFBiH, te da je, imajući u vidu težinu krivičnih djela za koja se osnovano sumnja da su ih počinili, brojnost krivičnopravnih radnji, te da se radi o krivičnim djelima učinjenim u sastavu udruženog kriminalnog kolektiviteta i da se radi o posebnom obliku saizvršilaštva, zaključio da u toj fazi postupka druga mjera ne bi bila svrsishodna.
- 28.Odlučujući o žalbama braniteljice dugoapelanta i osumnjičenog M.Č., Vrhovni sud je donio Rješenje broj 03 0 K 014378 15 Kv od 23. decembra 2015. godine kojim su žalbe odbijene kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani žalbeni navodi koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje su su branitelji u žalbama pozivali o čemu je dao detaljno obrazloženje na str. 2 i 3 rješenja. Vrhovni sud je, također, naveo da je saglasan sa razlozima i obrazloženjem iz prvostepenog rješenja na kojima je utemeljen zaključak o postojanju uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Također, u vezi sa prigovorima o nepostojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH za produženje mjere pritvora, Vrhovni sud je istakao da su "branitelji prilikom osporavanja zaključaka o opravdanosti produžavanja pritvora po posebnom pritvorskom osnovu iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u žalbama ukazali da je obrazloženje za njegovo egzistiranje paušalno, da nisu navedeni razlozi za vanredne okolnosti počinjenja krivičnih djela, razlozi za njihovu posebnu težinu, te za zaključak po kojem bi, za slučaj boravka osumnjičenih na slobodi, to rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda". Naime, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navedene žalbene prigovore. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da "suprotno prethodno iznesenim žalbenim navodima, ovaj sud (Vrhovni sud) nalazi da su u obrazloženju pobijanog rješenja (str. 30 i 31) navedeni sasvim određeni i u svemu prihvatljivi razlozi koji opravdavaju stav o egzistiranju navedenog posebnog pritvorskog osnova, konkretno su navedeni razlozi da postoji osnovana sumnja da su djela počinjena u vanrednim okolnostima, da se radi o djelima koja su posebno teška, te da bi ukidanje pritvora i puštanje osumnjičenih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda". U odnosu na žalbene navode koji se tiču izricanja blažih mjera, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud na strani 31 svog rješenja dao jasne i prihvatljive razloge zbog čega smatra da se prisustvo osumnjičenih u postupku za sada isključivo može osigurati izrečenom mjerom pritvora. Pri tome je naveo da se prvostepeni sud pozvao na okolnosti pod kojima su predmetna krivična djela učinjena (osnovana sumnja), njihovu težinu i konkretno proizašle posljedice. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
- 29.Iz sadržaja dopuna apelacija i dostavljenih priloga proizlazi da je Tužiteljstvo 18. decembra 2015. godine protiv apelanata podiglo optužnicu broj T03 0 KTK 0052614 15 koju je Kantonalni sud potvrdio 21. decembra 2015. godine, te da je Kantonalni sud 23. decembra 2015. godine donio Rješenje broj 03 o K 014378 15 Kv 7 kojim je apelantima i osumnjičenim M.Š. i S.Š. produžen pritvor za dva mjeseca, tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 27. februara 2016. godine ili do druge odluke suda zbog razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tač. b) i d) ZKPFBiH u vezi sa članom 46. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 30.Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava prvoapelant vidi u tome što mu je "određen pritvor pred Kantonalnim sudom u situaciji kada su za isto krivično djelo u toku istraga pred Tužilaštvom BiH i po istom određene mjere zabrane". Apelanti, dalje, navode da "apelanti nisu imali pristup spisima i dokazima na kojima se zasniva sumnja da su počinili djela za koja se terete, ni dokazima iz kojih proizlaze zakonski razlozi za određivanje pritvora u ovom predmetu", zbog čega apelanti smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Apelanti, također, navode da osporene odluke ne sadrže obrazloženje o bitnim činjenicama, i to kako o postojanju osnovane sumnje, tako i posebnim razlozima za određivanje pritvora. Naime, apelanti smatraju da Kantonalni sud nije obrazložio zašto smatra da je "ispunjen poseban uvjet iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH u odnosu na apelante, izuzev što ih veže za iskaze svjedoka sa kojima i ne mogu biti direktno povezani". Također su naveli da se u osporenim odlukama ni na koji način "ne obrazlaže povezanost apelanata sa svjedocima M.I. ili M.Dž., niti sa pozivima koji su njima upućivani ili radnjama koje se vežu za ta lica".
- 31.Dalje, apelanti ukazuju da osporenim rješenjima nije ukazano na postojanje okolnosti koje bi, u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, opravdale pritvor iz navedenog zakonskog osnova. Samo postojanje pretpostavke da bi puštanjem apelanata na slobodu moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda i doći. Navodi u obrazloženju osporenih rješenja da "brojnost lica uključenih u udruženje, brojnost preduzetih radnji i vremenski period kontinuiranog djelovanja grupe" ne mogu opravdati određivanje mjere pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH s obzirom na to da je naredbom o provođenju istrage Kantonalnog tužilaštva obuhvaćeno samo pet lica, za četiri je zatraženo određivanje pritvora, a da za jedno nije za koje je "ocijenjeno da ne postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda, i to za isto krivično djelo". Apelanti, također, smatraju da nema mjesta za izricanje mjere pritvora, jer se ista svrha može postići i izricanjem mjera zabrane, ali da je sud neosnovano odbio ovaj prijedlog.
- 32.U dopunama apelacije odbrana apelanata je u bitnom ponovila navode iz apelacije, proširujući navode o povredi njihovih navedenih prava, kao i prigovore i na naknadno donesena rješenja o produženju pritvora apelantima. Naime, prvoapelant i dalje ukazuje da se "pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine i pred Kantonalnim tužilaštvom vode istrage koje se odnose na isto krivično djelo". Pored toga, navode da "apelanti nisu imali pristup spisima i dokazima na kojima se zasniva sumnja da su počinili djela za koja se terete, ni dokazima iz kojih proizlaze zakonski razlozi za produženje pritvora". Također, smatraju da iz rješenja o produženju pritvora ne proizlazi na koji se način apelanti dovode u vezu sa licima koja su upućivala prijetnje licima koja je saslušalo Tužiteljstvo. U suštini, apelanti navode da osporena rješenja ne sadrže razloge za određivanje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, jer, prema njihovom mišljenju, sudovi "samo pretpostavljaju i apstraktno navode da bi puštanje na slobodu apelanata moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda". Smatraju da se "niti jednom riječju ni ovaj pritvorski osnov ne individualizira" u odnosu na apelante. Također su istakli da su sudovi odbili prijedlog apelanata za izricanje mjera zabrane kojim se ista svrha mogla postići. Kantonalni sud nije imao u vidu ni zdravstveno stanje apelanta Suada Čamdžića iako je to apelant isticao na ročištu povodom prijedloga za produženje pritvora.
b) Odgovor na apelaciju
- 33.Kantonalni sud je naveo da su u rješenjima tog suda dati jasni razlozi zbog kojih je prihvaćen prijedlog Tužiteljstva za određivanje pritvora, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
- 34.Tužiteljstvo je navelo da donošenjem osporenih rješenja nisu prekršena prava apelanata na koja se u apelaciji pozivaju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. U odgovoru na dopune apelacije Tužiteljstvo je navelo da osporena rješenja o produženju pritvora sadrže dovoljno razloga i argumenata da se apelantima produži pritvor pri čemu apelantima ni na koji način nisu prekršena prava na koja su se u dopunama apelacije pozvali. Tužiteljstvo je predložilo da se dopune apelacije odbiju.
V. Relevantni propisi
- 35.Zakon o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 61.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju
(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.
(3) Nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
Član 145. st. 1. i 2.
Opće odredbe
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
Član 146. stav 1. tač. b) i d)
Razlozi za pritvor
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
- b)ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
- d)u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
- 36.Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi:
- 36.
Član 340. st. 1. i 2.
Udruživanje radi činjenja krivičnih djela
(1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju činjenja krivičnih djela propisanih zakonom u Federaciji ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi činjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko postane članom grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
Član 383.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja
(1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
VI. Dopustivost
- 37.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 38.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 39.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 K 014378 15 Kv od 8. oktobra 2015. godine (o određivanju pritvora), odnosno rješenjā Vrhovnog suda br. 03 0 K 014378 15 Kž 4 od 23. decembra 2015. godine i 03 0 K 014378 15 Kž 2 od 4. decembra 2015. godine (o produženju pritvora) protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje Kantonalnog suda od 8. oktobra 2015. godine apelanti su primili 9. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. oktobra 2015. godine, a osporena rješenjā Vrhovnog suda od 4. decembra 2015. godine i 23. decembra 2015. godine apelanti su primili 17. i 28. decembra 2015. godine, a dopune apelacije su podnesene 6. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i njene dopune ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija, odnosno njene dopune nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
- 40.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 41.Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
- 42.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
- 43.Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 43.
(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
(3) Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
(4) Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
U odnosu na član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije
- 44.U konkretnom slučaju apelanti su lica koja se nalaze u pritvoru, na osnovu odluke redovnog suda o određivanju i produženju pritvora, pri čemu se pozivaju na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud u predmetnom slučaju razmotriti opravdanost apelacionih navoda u odnosu na osporena rješenja o određivanju i produženju mjere pritvora apelantima.
- 45.Ustavni sud podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji "osnovana sumnja" da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, za određivanje pritvora ZKPFBiH uvijek traži da kumulativno postoji opći uvjet, to jest "osnovana sumnja" da je lice počinilo krivično djelo, i da postoji barem jedan od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).
- 46.U kontekstu pozivanja apelanata na kršenje prava iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Konačno, shodno članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
a) Primjena navedenih principa na konkretni slučaj
- 47.Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je prvoapelant, pobijajući osnovanu sumnju da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, prvenstveno ukazao da se protiv prvoapelanta "pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine i pred Kantonalnim tužilaštvom vode istrage koje se odnose na isto krivično djelo". Naime, prvoapelant je istakao da se "naredba za provođenje istrage Tužilaštva BiH za krivično djelo iz člana 250. KZBiH i naredba Kantonalnog tužilaštva za krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZFBiH odnose na isto krivično djelo, te smatra da je došlo do pogrešne primjene odredbe člana 145. i člana 149. ZKPFBiH". U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vijeće Kantonalnog suda u osporenom rješenju ispitalo ove apelantove navode, te obrazložilo da "i sama braniteljica prvoapelanta u žalbi ističe da se radi o dva krivična postupka koja su odvojena i da se postupak pred Tužilaštvom BiH vodi za krivično djelo iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. KZFBiH i krivičnog djela povreda slobode opredjeljenja birača iz člana 151. stav 1. KZFBiH počinjenim u periodu od 2010. godine i 2011. godine, a postupak u konkretnom slučaju pred Kantonalnim tužilaštvom Tuzlanskog kantona vodi se zbog krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnog djela iz člana 340. stav 2. KZFBiH u sticaju sa produženim krivičnim djelom počinjenim u periodu od 2011. godine do 2014. godine", te je, imajući u vidu navedeno, Vijeće zaključilo da nije počinjena bitna povreda odredaba na koju prvoapelant ukazuje. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja osporenih odluka, suprotno prvoapelantovoj tvrdnji, ne proizlazi proizvoljnost, te da su ovi navodi apelanata neosnovani.
- 48.Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelanti istakli "da nisu imali pristup spisima i dokazima na kojima se zasniva sumnja da su počinili djela za koja se terete, ni dokazima iz kojih proizlaze zakonski razlozi za određivanje [produženje] pritvora u ovom predmetu". U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je odredbom člana 61. stav 1. ZKPBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, a potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen mu je nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. tog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će, izuzetno od stava 1. tog člana, tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Također, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je, u smislu stava 2. navedenog člana, Tužiteljstvo dostavilo Kantonalnom sudu dokaze bitne za procjenu zakonitosti određivanja i produženja pritvora i radi obavještavanja branioca. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su Kantonalni i Vrhovni sud razmotrili ove prigovore apelanata, te, s tim u vezi, obrazložili da odbrana apelanata nije, u skladu sa odredbom člana 312. stav 2. ZKPFBiH, pružila dokaze o tome da je tražila uvid i razmatranje spisa i razgledanje pribavljenih predmeta koji idu u korist osumnjičenim (apelantima), niti je dostavila dokaz da je nadležno tužiteljstvo odbrani uskratilo navedeno pravo". Također, Vijeće Kantonalnog suda je utvrdilo da u predmetnom spisu "ne postoje dokazi da su branioci usmeno ili pismeno zatražili da im sud omogući uvid u dokaze koji se nalaze u sudskom spisu". Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije i njenih dopuna, zapravo, proizlazi da apelanti praktično navode "da nisu obaviješteni o svim dokazima koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana 6. Evropske konvencije, a koji apelantima, u smislu odredbe člana 61. stav 3. ZKPBiH, treba da budu dostupni nakon eventualnog podnošenja optužnice". Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao pitanje u vezi s primjenom odredbe člana 61. ZKPFBiH (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5160/14/ od 26. februara 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani.
- 49.Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja kojim je apelantima određen i produžen pritvor proizlazi da je Kantonalni sud odlučio o određivanju i produženju pritvora apelantima nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelanti i drugi osumnjičeni, kao i njihovi branioci. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju rješenjā o određivanju i produženju pritvora naveo brojne dokaze na osnovu čije ocjene i analize je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka prvenstveno ukazao na iskaze brojnih saslušanih svjedoka (koje je pri tome na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženjima svojih odluka), kao i iskaze svjedoka do čijih imena je u međuvremenu došao, kao i na materijalne dokaze u spisu, te, u vezi s tim, zaključio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima je Kantonalni sud zasnovao svoje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da su apelanti počinili krivična djela povodom kojih se vodi predmetni postupak, u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.