Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5517/15, rješavajući apelaciju Faruka Balijagića i Ade Balijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Faruka Balijagića i Ade Balijagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 024169 15 Kž 2 od 18. novembra 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024169 15 Kv 4 od 3. novembra 2015. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faruka Balijagića i Ade Balijagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 024169 15 Kž 2 od 18. novembra 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024169 15 Kv 4 od 3. novembra 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Faruk Balijagić i Ado Balijagić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 14. decembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 024169 15 Kž 2 od 18. novembra 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 024169 15 Kv 4 od 3. novembra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 29. decembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 12. odnosno 6. januara 2016. godine, dok Kantonalni sud nije odgovorio u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 024169 15 Kv 4 od 3. novembra 2015. godine apelantima, protiv kojih se pred Kantonalnim tužilaštvom vodi istražni postupak zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1, krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), sve u vezi s čl. 31. i 32. KZFBiH, produžen je pritvor za dva mjeseca koji po tom rješenju može trajati do 13. decembra 2015. godine ili do nove odluke suda. Apelantima je pritvor produžen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tesktu: ZKPFBiH).
  • 6.
    U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je izvršio uvid u kompletan spis nakon čega je ocijenio da je u konkretnom slučaju na strani apelanata ispunjen opći uvjet, to jest osnovana sumnja na počinjenje inkriminiranih djela koja su im stavljena na teret, a također i posebni zakonski uvjeti iz člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH.
  • 7.
    Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je postojanje osnovane sumnje cijenjeno na osnovu pobrojanih dokaza: izvještaja o izvršenju krivičnog djela MUP-a Kantona Sarajevo od 16. septembra 2015. godine, zapisnika o saslušanju svjedoka E. Ž., A. M., N. G. i svjedokinje E. A., zapisnika o pretresu apelanata, stana i vozila apelanata, zapisnika o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnika o ispitivanju apelanata u svojstvu osumnjičenih, kao i izvještaja o provođenju posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tač. a) i b) ZKPFBiH. Kantonalni sud je naveo da je nakon analize i ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno zaključio da u postojećim dokazima postoji dovoljno činjenica i okolnosti koje ukazuju da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Prema interpretiranim, naprijed navedenim dokazima apelanti su, po uzajamnom sporazumu, u relevantnom vremenskom periodu preko apelanta Ade stupili u kontakt sa svjedokom E. Ž., tražeći od njega i njegovog brata M. Ž. da oštete automobil apelanta Ade, a kako bi on mogao prijaviti svjedokinju E. A. da je ona to učinila. Tom prilikom se također raspitivao i ima li neko ko bi "izranjavao" A. M., obećavajući za to novčanu naknadu. Nadalje, proizlazi da su apelanti planirali baciti bombu na kuću svjedokinje E. A., odnosno opljačkati je jer je navodno u kući bila velika količina novca. Kako bi ostvarili planirano apelanti su preduzeli i radnje pribavljanja vatrenog oružja. U svrhu ostvarivanja ovog plana stupili su u kontakt i sa svjedokom N. G. jer su zaključili da svjedok E. Ž. neće moći izvršiti planirano, a i zbog namjere da ga sačuvaju za "preuzimanje" drugog krivičnog djela na sebe. Nadalje, i E. Ž. i N. G. obećana je nagrada i pomoć nakon što plan ostvare, kao i pomoć u vezi s drugim krivičnim postupcima koji su se vodili protiv njih. Također, obojica svjedoka su bila izložena prijetnjama i ucjenama ukoliko odustanu od plana. Nadalje, nakon što je svjedok E. Ž. sve ispričao svjedoku A. M. slučaj je prijavljen policiji. Prema izjavi svjedoka A. M. motiv za ovakvo djelovanje apelanata je činjenica da su svjedokinja E. A. i svjedok A. M. apelantu Faruku dali označeni novčani iznos kako bi supruga svjedokinje E. A. prebacio iz jedne u drugu kaznenu ustanovu. Kako ovo obećanje nije ispunio, tražili su novac nazad i u tome većinom i uspjeli preko apelanta Ade, ali je to naljutilo apelanta Faruka. Pri tome, apelant Ado je prijetio svjedokinji E. A. da ima veze u zatvoru i da će joj otrovati supruga, te vršio pritisak na nju, tražeći još novca za obećanu uslugu. Nakon što su saznali da se njihovi razgovori prisluškuju i posumnjali u svjedoka E. Ž., te svjedoka N. G., koji je u međuvremenu također dao izjavu policiji, ova dva svjedoka počela su strahovati za svoje živote, kao i svjedok A. M.
  • 8.
    Kantonalni sud je nadalje, u obrazloženju odluke na str. od 6. do 13, detaljno naveo izjave svjedoka E. Ž., A. M., E. A., M. Ž., N. G. i M. H. koje proizlaze iz predmetnih zapisnika o saslušanju navedenih svjedoka. Kantonalni sud je istakao da u konkretnoj fazi postupka utvrđuje samo postojanje osnovane sumnje, odnosno jednog nižeg nivoa dokazanosti činjenica koje se tiču učinjenja krivičnih djela koja su apelantima stavljena na teret, a ne apsolutnu dokazanost činjenica, čime će se baviti sudeće vijeće tog suda ukoliko dođe do podizanja i potvrđivanja optužnice protiv apelanata.
  • 9.
    U odnosu na posebne pritvorske razloge Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi s tim ukazano je da je apelant Faruk Balijagić, nakon što je saznao da se prema njemu provode istražne radnje u vidu nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, u više navrata telefonom stupio u kontakt sa svjedokom N. G. i njegovom suprugom, pokušavajući da krivični postupak ometa utjecajem na svjedoka N. G., kao i da je ovaj svjedok u strahu da će, nakon što je apelant Faruk saznao da je dao izjavu policiji, on napasti njega i njegovu porodicu. Osim toga, N. N. osoba je ovom svjedoku telefonom uputila ozbiljne prijetnje, a što ovaj svjedok dovodi u vezu sa svjedočenjem u ovom predmetu. Nadalje, ukazano je da su apelanti djelovali zajedno u podstrekavanju i pripremanju krivičnih djela, da su svjedocima E. Ž. i N. G. nudili različite pogodnosti ukoliko izvrše krivična djela na koja su ih podstrekavali, te da su prijetili i ucjenjivali svjedoka E. Ž. ukoliko otkrije njihove planove, da je svjedok E. Ž. u drugom krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta Faruka Balijagića lažno svjedočio i na sebe preuzeo izvršenje krivičnog djela. Također, u vezi s krivičnim postupkom koji se vodi protiv svjedoka E. Ž., apelant Ado Balijagić mu je obećao da će mu apelant Faruk "sve završiti", svojim vezama mu je osigurao nalaz konkretnog sudskog vještaka o uračunljivosti koji je i uložen u predmetni spis. Dalje je istaknuto da je svjedok E. Ž. u vezi s dolaskom pmv marke golf V ispred kuće u kojoj živi s bratom M. Ž. i majkom naveo da je zbog toga bio prilično uznemiren jer je navedeni događaj shvatio kao jedan vid prijetnje, te je izjavio da realno očekuje da će biti izložen određenim pritiscima od strane apelanata. Dalje svjedok A. A. je u svom iskazu potvrdio da je dan prije nego što je doveden u Kantonalno tužilaštvo da da iskaz na KPZ Kula, u kojem izdržava kaznu zatvora, u neposrednoj blizini njegove sobe bačena bomba i da sumnja da iza tog bacanja bombe stoje apelanti, kao i da je navedeni događaj jedan vid upozorenja. Iz navedenog Kantonalni sud je zaključio da bi, boravkom na slobodi, apelanti neprimjereno utjecali na svjedoke i opstruirali krivični postupak.
  • 10.
    Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH i da bi apelanti, boravkom na slobodi, počinili krivično djelo kojim prijete. S tim u vezi je ukazano da se u konkretnom slučaju radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora od preko tri godine ili teža kazna, tj. da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu. Nadalje, ukazano je da su apelanti pripremali i podstrekavali na izvršenje krivičnih djela više osoba s naročitom upornošću, a što proizlazi iz činjenice da su, nakon što nisu bili sigurni da je svjedok E. Ž. prava osoba za njihovo izvršenje, angažirali i svjedoka N. G. Kantonalni sud je dalje istakao da okolnost da se apelanti terete da su u relativno kratkom periodu, od juna do 3. septembra 2015. godine, počinili više krivičnih djela, po ocjeni Kantonalnog suda, objektivno i van svake sumnje predstavlja takvu osobitu okolnost na osnovu koje se može zaključiti da bi apelanti, puštanjem na slobodu, mogli ponoviti izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.
  • 11.
    Kantonalni sud je također zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH i da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S obzirom na krivična djela koje se apelantima stavljaju na teret, a za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (krivično djelo podstrekavanje na ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi s čl. 31. i 33. KZFBiH), zaključeno je da je ispunjen kumulativno propisani uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu. Nadalje, ukazano je da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da su apelanti od juna 2015. godine, izjavama i obećanjem dara, nuđenjem ili davanjem obećanja da će nabaviti sredstva izvršenja krivičnog djela, s umišljajem podsticali E. Ž. i N. G. da izvrše krivična djela na taj način što bi upotrebom oružja izvršili ranjavanje A. M, te napad i pljačku kuće koju koristi E. A. Zaključeno je da sve navedene okolnosti ukazuju da se radi o atipičnim i neuobičajenim okolnostima kod sumnje na učinjenje takvih i sličnih krivičnih djela, te da su iste poprimile karakter vanrednih okolnosti. Imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, njegove posljedice, pokazanu veliku upornost, odlučnost i bezobzirnost apelanata u njihovom preduzimanju, te budući da za sve to postoji osnovana sumnja, po ocjeni Kantonalnog suda, sve te činjenice i okolnosti nepobitno ukazuju i upućuju da je djelo počinjeno upravo u vanrednim okolnostima i da bi puštanje na slobodu za posljedicu imalo narušavanje javnog reda i mira, čime su se ispunili svi kumulativno zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora apelantima iz navedenog zakonskog osnova.
  • 12.
    Kantonalni sud je dalje istakao da istraga u konkretnom predmetu iz objektivnih i opravdanih razloga nije mogla biti okončana u roku od jednog mjeseca s obzirom da je riječ o veoma obimnom, kompleksnom i složenom predmetu istrage s velikim brojem dokaza i istražnih radnji koje Tužilaštvo treba da provede kako bi moglo donijeti svoju odluku, a to se posebno odnosi na saslušanje većeg broja svjedoka koji su identificirani na sistemu za zakonito presretanje telekomunikacija, te uraditi detaljan analitičko-shematski prikaz po naredbi Tužilaštva, i tu analizu će izvršiti Federalna uprava policije, odnosno njezini analitičari. Također je navedeno da je sud u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH ispitao i mogućnost izricanja blažih mjera apelantima umjesto mjere pritvora kao i mjera zabrane iz člana 140. ZKPFBiH, te je zaključeno da se isti cilj i svrha ne bi mogli ostvariti mjerama blažim od mjere pritvora.
  • 13.
    Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 024169 15 Kž 2 od 18. novembra 2015. godine odbijene su kao neosnovane žalbe kantonalnog tužioca i apelanata protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda.
  • 14.
    Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja na kojima je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. S tim u vezi, pored ostalog, ukazano je da se žalbenim navodima apelanata, kojima se u pitanje dovodi vjerodostojnost iskaza svjedoka koji su u dotadašnjem toku istrage ispitani, u osnovi osporava zaključak prvostepenog suda da na strani apelanata postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela zbog kojih se provodi istraga. Po ocjeni Vrhovnog suda radi se o neprihvatljivim prigovorima jer oni svoje opravdanje nemaju u realnom stanju spisa predmeta. I taj sud nalazi da je u pobijanom rješenju opravdano zaključeno da osnovana sumnja, kao primarni uvjet za određivanje ili produžavanje pritvora, egzistira i da to proizlazi iz niza dokaza subjektivne i objektivne naravi koji su sadržani u spisu predmeta. Istaknuto je da, kada je u pitanju osporavanje iskaza koje su svjedoci dali u dotadašnjem toku predmetnog postupka, apelanti u svojim žalbama njihovu nevjerodostojnost isključivo vežu za činjenicu da su svi svjedoci do tada u više navrata pravomoćno osuđivani za razna krivična djela. Može li se određenom iskazu svjedoka pokloniti vjera, po mišljenju Vrhovnog suda, procjenjuje se na osnovu cjelokupnog sadržaja spisa predmeta, slobodnom ocjenom svih dokaza koji su u njemu sadržani, pri čemu posebno treba cijeniti eventualnu podudarnost podataka iz datih iskaza s podacima iz objektivnih dokaza, istovjetno izjašnjavanje više svjedoka na okolnosti događaja o kojem svjedoče i sl. Polazeći od navedenih kriterija, kako je naveo Vrhovni sud, u konkretnom slučaju je poklonjena vjera predmetnim iskazima svjedoka. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je smatrao neprihvatljivim žalbene prigovore apelanata o nevjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka.
  • 15.
    Nadalje, Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja na kojima je zasnovan zaključak o postojanju uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz tačke b) navedenog člana Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, u obrazloženju svog rješenja, dao sasvim određene te i za taj sud prihvatljive razloge zbog čega nalazi da bi apelanti, u slučaju boravka na slobodi, mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Vrhovni sud je naglasio da se u pobijanom rješenju navode svjedoci N. G. i E. Ž. te da su to osobe koje su, prema sadržaju naredbe o provođenju istrage Kantonalnog tužilaštva od 16. septembra 2015. godine, apelanati poticali na počinjenje predmetnih krivičnih djela. Vrhovni sud je istakao da su oba navedena svjedoka, prilikom davanja iskaza, na izričit način navela da osjećaju određeni strah kada je u pitanju odnos s apelantima. Istaknuto je da iz iskaza svjedoka E. Ž. proizlazi da mu je apelant Faruk Balijagić zaprijetio da će mu natovariti pet godina zatvora i deportirati ga u Srbiju. Upravo zbog toga, kako je dalje utvrđeno, uznemirio ga je dolazak vozila marke golf V, stranih registarskih oznaka jer se jedna osoba iz tog vozila raspitivala za njega i brata M. Ž. Nadalje je utvrđeno da je svjedok N. G. naveo da ga je strah jer je nakon poziva apelanta Faruka Balijagića (poziv je bio upućen na telefon njegove supruge) shvatio da imenovani zna za njegov iskaz koji je dao u policiji i u kojem je iznio svoja saznanja o inkriminiranom događaju. Po ocjeni ovog svjedoka apelanti imaju dobru komunikaciju s ljudima iz kriminalnog miljea i zbog toga osjeća strah i misli da će ga apelanti napasti. Dalje je istaknuto da je navedeni svjedok prijavio prijetnju koju mu je telefonom uputila njemu nepoznata osoba i o toj prijavi je ovlašteni službenik SKP MUP-a Kantona Sarajevo sačinio službenu zabilješku od 15. septembra 2015. godine. Svjedoku je konkretno prijećeno da će mu biti izbušena oba koljena, da on zna zašto, da je na nišanu, te da ni njegova žena ni dijete neće biti pošteđeni. Vrhovni sud je smatrao da je navedeno doista ozbiljna prijetnja i da je strah koji svjedok osjeća i o kojem govori potpuno opravdan. Po kazivanju svjedoka E. Ž. i N. G. prijetnje su im upućene nakon lišavanja slobode apelanata, odnosno nakon što su dali iskaze u kojima su ukazali na djelatnost apelanata usmjerenu na to da se kod njih stvori odluka o učinjenju određenih krivičnih djela na štetu E. A. i A. M. Po ocjeni Vrhovnog suda, činjenica da svjedoci prijetnje dovode u vezu s lišavanjem slobode apelanata je u datim okolnostima potpuno logična i prihvatljiva, kao i da podaci iz spisa predmeta ne ukazuju na postojanje bilo kakvih drugih dokaza koji bi izneseni stav svjedoka doveli u pitanje. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je utvrdio da su neprihvatljivi suprotni navodi iz žalbi apelanata kojima se u pitanje dovodi zaključak o egzistiranju navedenog posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
  • 16.
    Također, u odnosu na posebni pritvorski razlog iz tačke c) člana 146. stav 1. ZKPFBiH Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud za navedeni pritvorski osnov dao jasne i prihvatljive razloge. Istaknuto je da se, suprotno navodima odbrane apelanata, u konkretnom slučaju ne radi o jednom djelu poticanja nego da krivično-pravne radnje, bliže opisane u naredbi o provođenju istrage, u sebi sadrže obilježja krivičnih djela koja su apelantima stavljena na teret. Vrhovni sud je naveo da kada je upitanju ocjena egzistiranja konkretnog posebnog pritvorskog osnova treba također istaći da iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da su apelanti (za što postoji osnovana sumnja) i nakon saznanja da se prema njima provode posebne istražne radnje nastavili s poticanjem drugih osoba (odnosi se na N. G.) da učine krivičnopravne radnje koje u sebi sadrže obilježja doista teških krivičnih djela. Kada se, uz sve prethodno navedeno, u obzir uzmu obim i kompleksnost tog krivičnog postupka Vrhovni sud je smatrao opravdanim zaključak da okolnosti koje prate predmetnu istragu upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa za zadržavanje apelanata u pritvoru koji preteže nad načelom poštovanja njihovih prava na slobodu.
  • 17.
    U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud dao određene i za taj sud prihvatljive razloge. Istaknuto je da prema navedenoj odredbi jasno proizlazi da za zakonitu odluku o pritvoru sud, pred kojim se postupak vodi, prije njezinog donošenja mora utvrditi egzistiranje četiri posebna uvjeta, i to: vanredne okolnosti učinjenja djela, njegovu posebnu težinu, stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te objektivni uvjet vezan za mogućnost izricanja kazne zatvora od deset godina ili teže kazne. Vrhovni sud je naveo da je svoju ocjenu o počinjenju djela u vanrednim okolnostima nužno zasnovao na realnom stanju spisa predmeta i dokazima koji su sadržani u njemu, a ne na nalazu vještaka (i nejasno je koje bi struke taj vještak bio), kako je to neosnovano u žalbi navela odbrana apelanata. U odnosu na žalbene navode apelanata prema kojima se zbog izostanka posljedica krivičnih djela (jer ona nisu ni pokušana) ne može govoriti o njihovoj posebnoj težini, Vrhovni sud je istakao da se ocjena o posebno teškom krivičnom djelu po samoj zakonskoj odredbi veže za posljedice koje je ono proizvelo u vanjskom svijetu ili za način na koji je ono izvršeno. Kada su u pitanju krivično-pravne radnje za koje postoji osnovana sumnja da su ih učinili apelanti Vrhovni sud je istakao da je njihova težina vezana za način učinjenja. Također je navedeno da, suprotno navodima žalbe apelanata, u osporenom rješenju kao razlog za produžavanje pritvora po navedenom osnovu se ne navodi iskaz N. G. u dijelu gdje imenovani ističe da će zbog straha za vlastitu sigurnost nabaviti oružje i isto upotrijebiti ukoliko bude napadnut pa je, kako je naveo Vrhovni sud, u datim okolnostima nejasno zbog čega se odbrana apelanata u žalbi pozvala na taj dio predmetnog iskaza. Vrhovni sud je istakao da je svoju ocjenu o opravdanosti produžavanja pritvora na osnovu navedene odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH prvostepeni sud zasnovao na osnovanoj sumnji da su apelanti u kritično vrijeme, izjavama i obećanjem dara, nuđenjem ili davanjem obećanja da će nabaviti sredstava izvršenja krivičnog djela, poticali E. Ž. i N. G. da izvrše više krivičnih djela na način da upotrebom vatrenog oružja izranjavaju A. M., te da napadnu i izvrše pljačku kuće koju koristi E. A. Po stavu prvostepenog suda to su vanredne okolnosti u kojima su inkriminirane radnje počinjene. Vrhovni sud je istakao da je u obrazloženju prvostepenog rješenja navedeno da se po načinu izvršenja radi o posebno teškim krivičnim djelima počinjenim u srazmjerno kratkom vremenskom periodu, da je pri izvršenju krivičnopravnih radnji za koje postoji osnovana sumnja da su ih počinili apelanti pokazana velika upornost, odlučnost i bezobzirnost, da su prema E. A. i A. M. trebale biti realizirane krivičnopravne radnje (bacanje bombi na kuću, premlaćivanje i pljačka), kako proizlazi iz opisa djela iz naredbe o provođenju istrage. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da su u odnosu na apelante ispunjena sva četiri kumulativno propisana uvjeta za produžavanje pritvora iz predmetnog pritvorskog osnova, te da su suprotni žalbeni prigovori u datim okolnostima neosnovani.
  • 18.
    Vrhovni sud je dalje naveo da je u žalbama apelanata ukazano na postojanje niza razlika u iskazima pojedinih svjedoka, te na razlike u odnosu na ostale iskaze koji su u dotadašnjem toku postupka pribavljeni. Po nalaženju tog suda radi se o žalbenim navodima koji nemaju takav kvalitet da bi, sami za sebe, mogli dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, odnosno zaključke prvostepenog suda u pogledu postojanja osnovane sumnje kao primarnog uvjeta za zakonito određivanje ili produžavanje pritvora, odnosno egzistiranje ostalih posebnih pritvorskih osnova po kojima je u konkretnom slučaju pritvor i produžen.
  • 19.
    U odnosu na pozivanje u žalbama apelanata na odluke Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u kojima su afirmirani standardi koji se odnose na jednakost stranaka u postupku, primjenu načela in dubio pro reo, potrebu razmatranja argumenata koje je iznijela suprotna strana u postupku, zasnivanje odluka na konkretnim činjenicama i sl. (što je primjenjivo na predmete u kojima su predmetne odluke donesene) Vrhovni sud je zaključio da kada je u pitanju konkretni predmet, koji se nalazi u fazi istrage protiv apelanata, traženi standardi su zadovoljeni zbog čega su takvi žalbeni prigovori apelanata potpuno neosnovani.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 20.
    Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U veoma iscrpnoj apelaciji apelanti najprije osporavaju da je uopće dokazano da postoji osnovana sumnja kao uvjet bez kojeg pritvor nikada ne može biti određen. Smatraju da u konkretnom predmetu ne postoje okolnosti i dokazi da bi Vrhovni i Kantonalni sud mogli izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Svi izvedeni dokazi, po mišljenju apelanata, ukazuju na potpunu proizvoljnost suda u postupku utvrđivanja činjenica, odnosno ocjene dokaza za postojanje općeg pritvorskog uvjeta. U pogledu iskaza saslušanih svjedoka, a kako tvrde apelanti, na čijim iskazima je samo i jedino zasnovana osnovana sumnja, apelanti ističu da se radi o nevjerodostojnim dokazima jer su navedeni svjedoci izvršioci teških krivičnih djela i povratnici u izvršenju teških krivičnih djela. Detaljno analizirajući iskaze svjedoka, apelanti tvrde da su osporena rješenja zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a zbog čega je pogrešan zaključak o postojanju osnovane sumnje. Apelanti su detaljno obrazložili u čemu se sastoje kontradiktornosti u iskazima svjedoka E. Ž., A. M., N. G., A. M., zbog čega smatraju da se na njima nije mogao zasnovati zaključak o postojanju osnovane sumnje. Najzad, po njihovom mišljenju, kod pitanja ocjene postojanja osnovane sumnje u potpunosti je primjenjiv stav koji je Ustavni sud zauzeo u predmetu broj AP 1885/13 u prvom redu zbog toga što su, kako tvrde, zaključci o postojanju osnovane sumnje zasnovani na dokazima "rekla-kazala".
  • 21.
    Nadalje, apelanti smatraju da se nisu stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. S tim u vezi su ukazali da su svi svjedoci već saslušani više puta, da Tužilaštvo nije predočilo niti jedan dokaz da je potrebno saslušati nekog novog svjedoka, kao i da su posebne istražne radnje okončane jer je zauzet stav da nema potrebe za njihovim daljnjim provođenjem. Po njihovom mišljenju, u prilog zaključku redovnih sudova u ovom dijelu ne mogu poslužiti navodne prijetnje koje je svjedoku N. G. uputila nepoznata osoba, a za šta nisu ponuđeni konkretni dokazi. Naime, analizirani su dijelovi razgovora između svjedoka N. G. i apelanta Faruka Balijagića iz kojih, po njihovom mišljenju, ne proizlazi da ovaj apelant smatra da ih je svjedok N. G. prijavio policiji, te da mu je zbog toga prijetio ili pokušao vršiti utjecaj na njega.
  • 22.
    Također, apelanti smatraju da je neosnovan zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Istakli su da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da su ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe i da postoje "naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će apelanti ponoviti krivično djelo".
  • 23.
    Apelanti smatraju i da je neosnovan zaključak o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U vezi s tim istakli su da činjenica da je javnost upoznata s njihovim hapšenjem, te da je jedan od apelanata advokat ne rezultira prijetnjom narušavanju javnog reda i mira, tim prije što Tužilaštvo nije predočilo niti jedan dokaz, izjavu ili bilo šta što bi potvrdilo da su ove činjenice imale takav rezultat. Po njihovom mišljenju javnost može prije biti uznemirena činjenicom da višestruki povratnici u izvršenju krivičnih djela prijavljuju advokata, te da se samo na osnovu njihovih izjava on i hapsi. Po njihovom mišljenju, neprihvatljivo je i da se kod ocjene postojanja ovog zakonskog osnova apelantima stavlja na teret najava izvršenja više krivičnih djela od strane svjedoka N. G. i A. M., upotrebom vatrenog oružja i samovlašćem. Najzad, apelanti tvrde da sudovi nijednim dokazom niti pravnim argumentom nisu dokazali da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i mira, niti da postoje konkretne vanredne okolnosti.
  • 24.
    Apelanti su naveli da je Ustavni sud u više svojih odluka zauzeo stav da se radi o kršenju prava apelanata pri određivanju pritvora (po općem i posebnim pritvorskim razlozima) i u vezi s tim apelanti su se pozvali na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 3512/08, AP 1150/10, AP 2860/14, 247/05 i AP 1885/13. Također, apelanti su se pozvali i na praksu Evropskog suda (odluke Yagci i Sargin protiv Turske, aplikacije br. 16419/90 i 16426/90; Tomasi protiv Francuske, aplikacija broj 12850/87; Punzelt protiv Češke Republike, aplikacija broj 31315/96 i dr.). Nadalje, apelanti su naveli da su redovni sudovi, umjesto produženja pritvora, apelantima trebali odrediti blaže mjere koje predviđa zakon.
  • 25.
    U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (povreda načela jednakosti stranaka u postupku, zasnivanje odluke na nezakonitim dokazima, povreda načela in dubio pro reo) apelanti su se pozvali na praksu koju su u pogledu prava na pravično suđenje u krivičnom postupku zauzeli Ustavni sud i Evropski sud.

b) Odgovor na apelaciju

  • 26.
    Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da smatra da nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5. i 6. Evropske konvencije.
  • 27.
    Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije najprije istaklo da je Kantonalni sud osporenim rješenjem apelantima produžio mjeru pritvora za još dva mjeseca. Nadalje, ukazano je da su tvrdnje apelanata u odnosu na član 6. Evropske konvencije u ovoj fazi postupka preuranjene. Dalje, u odgovoru su, pored ostalog, neosnovanim ocijenjeni i navodi o kontradiktornosti iskaza svjedoka E. Ž. i A. M., kao i drugih svjedoka jer uzimajući svaki iskaz pojedinačno i u vezi s rezultatima provođenja posebnih istražnih radnji i drugim prikupljenim dokazima proizlazi da su oni u suštinskim dijelovima u potpunosti saglasni. Kantonalno tužilaštvo je također istaklo da je u međuvremenu, nakon donošenja osporenih rješenja, podignuta optužnica protiv apelanata, a koju je 9. decembra 2015. godine potvrdio Kantonalni sud. Predloženo je da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

  • 28.
    Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH", br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.

Saučiniteljstvo

Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 32.

Podstrekavanje

(1) Ko drugog s umišljajem podstrekava da učini krivično djelo kaznit će se kao da ga je sam učinio.

(2) Ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano kaznit će se kao za pokušaj krivičnog djela.

(3) Podstrekavanjem na počinjenje krivičnog djela smatra se naročito: upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od počinjenja krivičnog djela, davanje ili obećavanje poklona, zloupotreba odnosa podređenosti ili ovisnosti, dovođenje ili održavanje osobe u stanju stvarne ili pravne zablude.

Član 166.

Ubistvo

(1) Ko drugoga usmrti,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(...)

Član 289.

Razbojništvo

(1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrebljeno oružje ili opasno oruđe,

učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

(…)

Član 328.

Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine

(1) Ako je krivičnim djelom iz člana 323. (Izazivanje opće opasnosti) st. od 1. do 3.; člana 324. (Uništenje ili oštećenje važnih privrednih objekata ili javnih naprava) st. 1. i 2.; člana 325. (Oštećenje zaštitnih naprava na radu) st. 1. i 2. i člana 326. (Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova) stav 1. ovog zakona neka osoba teško tjelesno ozlijeđena ili je prouzrokovana imovinska šteta velikih razmjera,

učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(…)

  • 29.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 145.

Opće odredbe

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

(…)

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

Član 146.

Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

  • a)
    ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
  • b)
    ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
  • c)
    ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,
  • d)
    u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI. Dopustivost

  • 30.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 31.
    U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

- Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 32.
    Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (povreda načela jednakosti stranaka u postupku, zasnivanje odluke na nezakonitim dokazima, povreda načela in dubio pro reo).
  • 33.
    U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 34.
    U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, već procesna rješenja donesena na prijedlog tužilaštva za produženje pritvora prije podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanata nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 35.
    Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena.

- Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije

  • 36.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 024169 15 Kž 2 od 18. novembra 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje su apelanti primili 30. novembra 2015. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnijeta 14. decembra 2015. godine, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 37.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 38.
    Apelanti pobijaju navedena rješenje tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

  • 39.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
    • 40.
      Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
  • c)
    u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnja da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(…)

  • 3.
    Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
  • 41.
    U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantima produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da su apelanti u saučesništvu podstrekavali druge osobe na izvršenje više krivičnih djela, a u svrhu daljnjeg vođenja krivičnog postupka. Stoga, lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

a) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije - postojanje osnovane sumnje

  • 42.
    Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
  • 43.
    Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva "postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo" (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32. i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
  • 44.
    Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
  • 45.
    Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pri odlučivanju o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, na osnovu dokaza koji su prikupljeni u toku istrage zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1, krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. KZFBiH, sve u vezi s čl. 31. i 32. KZFBiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili predmetna krivična djela, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u obrazloženju svoje odluke, ukazao prvenstveno na iskaze saslušanih svjedoka (koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke), kao i na ostale dokaze u spisu, te u vezi s tim zaključio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Nadalje Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud, odlučujući o žalbama apelanata, preispitao zaključke prvostepenog suda utvrdivši da su žalbeni navodi apelanata neosnovani. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odnosu na navode apelanata da je osnovana sumnja utvrđena prije svega na osnovu nevjerodostojnih iskaza svjedoka ispitao takve navode i dao obrazloženje zašto oni u datim okolnostima ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Osim toga, Ustavni sud smatra da prigovori apelanata koji su usmjereni na postojanje nezakonitih dokaza, povrede načela in dubio pro reo pri ocjeni dokaza na čemu apelanti zapravo i zasnivaju navode o nepostojanju osnovane sumnje spadaju u opseg člana 6. stav 1. Evropske konvencije, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru razmatranja dopustivosti predmetne apelacije, pa se takvi prigovori u ovoj fazi postupka čine preuranjenim. Po mišljenju Ustavnog suda, naprijed navedene okolnosti, na kojima su Vrhovni i Kantonalni sud zasnovali svoje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje su takvog karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da su apelanti počinili predmetna krivična djela u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u ovom dijelu neosnovani.
  • 46.
    Stoga Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede garancija prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime evidentno je da je u smislu garancija navedenog člana rješenje o produženju pritvora donio nadležni sud nakon što je, na osnovu predočene dokumentacije, detaljno ispitao dokaze dostavljene na okolnosti postojanja osnovane sumnje da su apelanti na navedeni način počinili predmetna krivična djela. Pri tome, Ustavni sud ponovo ukazuje da potrebni nivo sumnje apsolutno ne znači da u toj fazi, tj. trenutku određivanja, odnosno produženja pritvora Tužilaštvo treba da raspolaže s takvim nivoom dokaza koji su dovoljni "za podnošenje optužbe u trenutku hapšenja". Ovo iz razloga jer je u smislu prakse Evropskog suda cilj ispitivanja tokom pritvora koji slijedi nakon hapšenja "napredovanje u krivičnoj istrazi potvrdom ili negiranjem konkretnih sumnji na kojim je hapšenje zasnovano" (vidi Evropski sud, Margaret Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1994. godine, stav 55). Nadalje, evidentno je da su, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u konkretnom slučaju apelanti uhapšeni, odnosno produžen im je pritvor "radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti" budući da su redovni sudovi utvrdili "da postoji osnovana sumnja" da su apelanti izvršili konkretna krivična djela iz KZFBiH.

b) Posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH - utjecaj na svjedoke

  • 47.
    Ustavni sud zapaža da apelanti prigovaraju da u konkretnom slučaju ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud (a što je potvrdio i Vrhovni sud) obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi s činjenicama konkretnog slučaja, naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelanti, ukoliko budu na slobodi, mogli utjecati na svjedoke i time ometati istragu koja je u toku. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelant Faruk Balijagić, iako je saznao da se prema njemu provode istražne radnje u vidu nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija više puta telefonom zvao svjedoka N. G., zatim da su apelanti nudili svjedocima E. Ž. i N. G. pogodnosti ako izvrše krivična djela na koja su ih poticali, dok je svjedok A. A. svjedočio o bačenoj bombi. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da navedene okolnosti ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelanti, ukoliko budu na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih rješenja, dali detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pri čemu su, suprotno navodima apelanata, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja dali eksplicitne razloge zašto je u toj fazi postupka neophodno određivanje pritvora apelantima. Navedeno obrazloženje, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i razloge na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odlučenje, po mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi neosnovanim navode apelanata da im je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

c) Posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH - ponavljanje izvršenja krivičnog djela

  • 48.
    U odnosu na pritvorski razlog iz tačke c) člana 146. stav 1. ZKPFBiH Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su ispunjeni zakonski uvjeti iz navedene odredbe budući da postoji osnovana sumnja da su apelanti u relativno kratkom vremenu počinili krivična djela koja su im stavljena na teret što predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu apelanti mogli ponoviti izvršenje krivičnih djela za koja su osumnjičeni, a za koja je ispunjen i objektivni uvjet u pogledu dužine moguće zatvorske kazne. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi istakli da se u konkretnom slučaju ne radi o jednom djelu poticanja, kao i da su apelanti i nakon saznanja da se prema njima provode posebne istražne radnje nastavili s poticanjem drugih osoba da učine krivično-pravne radnje koje u sebi sadrže obilježja teških krivičnih djela. Navedeno obrazloženje, koje su dali Vrhovni i Kantonalni sud, po mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi neosnovanim navode apelanata da im je proizvoljno određen pritvor iz navedenog pritvorskog razloga.

d) Posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH

  • 49.
    U vezi s prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz tačke d) člana 146. stav 1. ZKPFBiH Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
  • 50.
    Ustavni sud ističe da rizik od narušavanja javnog reda jedan je od najosjetljivijih razloga za procjenu je li odbijanje puštanja pritvorenika na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u "posebnim okolnostima" i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora, barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj se faktor stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51. i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud zapaža da Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec 2006)13).
  • 51.
    Konačno, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu zauzetu u odluci broj AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, st. 72. i 73, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud upravo na osnovu prakse Evropskog suda utvrdio kršenje prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost u kontekstu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, istakao da su "redovni sudovi, pri određivanju i produženju pritvora apelantima iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, u smislu stavova Evropskog suda postupali sa apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje apelanata na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH".
  • 52.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, utvrdivši produženje pritvora prema navedenom osnovu, svoje zaključke zasnovali na osnovanoj sumnji da su apelanti u kritično vrijeme, izjavama i obećanjem dara, nuđenjem ili davanjem obećanja da će nabaviti sredstva izvršenja krivičnog djela, poticali E. Ž. i N. G. da izvrše više krivičnih djela na način da upotrebom vatrenog oružja izranjavaju A. M., te da napadnu i izvrše pljačku kuće koju koristi E. A., zaključivši da su to vanredne okolnosti u kojima su inkriminirane radnje počinjene. Nadalje Vrhovni sud je zaključio da se po načinu izvršenja radi o posebno teškim krivičnim djelima počinjenim u srazmjerno kratkom vremenskom periodu, a da su apelanti pri tome pokazali veliku upornost, odlučnost i bezobzirnost. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, imajući u vidu da je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su apelanti poticali E. Ž. i N. G. da prema E. A. i A. M. izvrše krivičnopravne radnje koje se ogledaju u bacanju bombi na kuću, premlaćivanju i pljački zaključio da su u odnosu na apelante ispunjena sva četiri kumulativno propisana uvjeta za produžavanje pritvora iz predmetnog pritvorskog osnova jer navedene okolnosti ukazuju da su djela počinjena u vanrednim okolnostima i da imaju posebnu težinu s obzirom na način izvršenja i da stoga predstavljaju stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda.
  • 53.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju naveo konkretne okolnosti iz kojih je zaključio da bi puštanje na slobodu apelanata rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, što u svojoj sveukupnosti ovaj predmet razlikuje od predmeta broj AP 2930/15. Ustavni sud također ima u vidu da su sudovi utvrdili da postoji osnovana sumnja da su apelanti u saučešništvu podstrekavali određene osobe na izvršenje krivičnog djela ubistva, razbojništva i teškog krivičnog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine, a posljedice takvih djela, po ocjeni Ustavnog suda, predstavljaju stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Osim toga Ustavni sud ističe da je prema osporenim rješenjima apelantima pritvor mogao trajati do 13. decembra 2015. godine, međutim da je prije toga, 9. decembra 2015. godine, na osnovu dokaza prikupljenih u istrazi potvrđena optužnica protiv apelanata. Imajući u vidu navedeno Ustavni zaključuje da razlozi koje je Vrhovni sud naveo pri utvrđivanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH nisu proizvoljni, odnosno da je dao konkretno obrazloženje o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda.
  • 54.
    U odnosu na navode apelanata da su im umjesto pritvora trebale biti određene blaže mjere osiguranja prisustva u krivičnom postupku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili takav zahtjev apelanata i dali razloge zašto nije prihvaćen, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ističe da su se apelanti u apelaciji pozvali na odluke Ustavnog suda koje su pokretale pitanja prema članu 5. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta koji razmatra, Ustavni sud ističe da navedene odluke Ustavnog suda nisu relevantne za zaključak Ustavnog suda u ovom predmetu.