Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4218/12, rješavajući apelaciju Ahmeta Berbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ahmeta Berbića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 002163 12 U od 14. septembra 2012. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Ahmet Berbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Jozo Barišić, advokat iz Dervente, podnio je 1. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 002163 12 U od 14. septembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je 22. septembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Fonda PIO je, također, 19. i 26. oktobra 2015. godine zatraženo da dostavi rješenje kojim je apelantu priznato pravo na penziju, kao i dodatne informacije u vezi s njegovim statusom kod Fonda PIO. Od Fonda MIO/PIO FBiH je 29. oktobra 2015. godine također zatraženo da dostavi dodatne informacije u vezi s apelantovim statusom kod navedenog fonda.
  • 3.
    Okružni sud je 10. jula 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju. Fond PIO je 2. i 13. novembra 2015. godine dostavio dodatne informacije u vezi s apelantovim statusom kod Fonda PIO, a Fond MIO/PIO FBiH je odgovor na upit Ustavnog suda dostavio 8. decembra 2012. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Rješenjem Fonda PIO-Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Filijala) broj 112488282836 od 22. marta 2005. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju, počev od 26. jula 2004. godine u iznosu od 152,27 KM mjesečno.
  • 6.
    Rješenjem Filijale broj 112488282836 od 8. aprila 2011. godine je utvrđeno da apelantu prestaje pravo na starosnu penziju. Dalje se navodi da je apelant penzije isplaćene na teret sredstava Fonda PIO u periodu od 26. jula 2004. godine do 30. aprila 2011. godine dužan vratiti Fondu u skladu s odredbama člana 219. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 106/05 - prečišćeni tekst, te br. 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO).
  • 7.
    U obrazloženju rješenja je navedeno da je postupak za prestanak prava na starosnu penziju pokrenut po službenoj dužnosti 8. novembra 2011. godine i da je tom prilikom utvrđeno: da je Rješenjem Filijale broj 112488282836 od 22. marta 2005. godine apelantu priznato pravo na starosnu penziju, počev od 26. jula 2005. godine, a po apelantovom zahtjevu podnesenom 26. jula 2004. godine; da apelant, uz zahtjev i priloženu dokumentaciju, nije dostavio dokaz da je bio pripadnik OSHVO-a u periodu od 1992. do 1995. godine; da je apelant 4. aprila 2011. godine, posredstvom Poslovnice PIO Derventa, podnio zahtjev za preračun starosne penzije na osnovu novih činjenica zbog učešća u OSHVO-a; da je apelant, uz zahtjev za preračun starosne penzije, priložio Uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj 07/60-03-3-123/08 od 28. marta 2008. godine u kojem je navedeno da je apelant bio pripadnik OS Armije BiH u OSHVO-a od 4. aprila 1992. godine do 23. decembra 1995. godine; da je apelant prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju kod Fonda PIO prikrio činjenicu učešća u OSHVO-a koja je od utjecaja za rješavanje pitanja nadležnosti između Fonda PIORS i Federalnog zavoda za PIO/MIO shodno odredbama člana 12. stav 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum); da, imajući u vidu navedeno, Fond PIO nije bio nadležan za postupanje po apelantovom zahtjevu, te da je, konačno, isplaćene iznose na teret sredstava Fonda PIO u periodu od datuma ostvarivanja prava do datuma prestanka prava apelant dužan vratiti Fondu PIO.
  • 8.
    Na navedeno rješenje apelant je podnio žalbu, nakon čega je Zaključkom Filijale broj 05-8875/11 od 9. septembra 2011. godine apelantova žalba odbačena kao neblagovremena.
  • 9.
    Međutim, rješavajući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv zaključka Filijale, Fond PIO je Rješenjem broj 112488282836 od 7. marta 2012. godine uvažio apelantovu žalbu, poništio zaključak Filijale od 9. septembra 2011. godine, te utvrdio da se žalba uložena na rješenje Filijale od 8. aprila 2011. godine (o prestanku prava na starosnu penziju) smatra blagovremenom (stav I izreke rješenja). Stavom II izreke rješenja je odlučeno da se žalba uložena na rješenje Filijale od 8. aprila 2011. godine odbija kao neosnovana.
  • 10.
    Dalje se, istim rješenjem, navodi da je apelant penzije isplaćene na teret sredstava Fonda PIO u periodu od 26. jula 2004. godine do 30. aprila 2011. godine dužan vratiti Fondu u skladu s odredbama člana 219. Zakona o PIO. Konstatirano je da je navedeno rješenje apelantu uručeno 21. augusta 2011. godine i na njega je uložena žalba 1. septembra 2011. godine. Također se navodi da je Zaključkom Filijale broj 1124882836 od 9. septembra 2011. godine žalba odbačena kao neblagovremena, uz konstataciju da je rješenje protiv koga je podnesena žalba stranci dostavljeno 16. aprila 2011. godine, ali zbog promjene adrese apelanta nije moglo biti uručeno lično, već je izvršeno dostavljanje putem oglasne table.
  • 11.
    Protiv Rješenja Fonda PIO broj 112488282836 od 7. marta 2012. godine apelant je pokrenuo upravni spor, pa je Presudom Okružnog suda broj 13 0 U 002163 12 U od 14. septembra 2012. godine apelantova tužba odbijena.
  • 12.
    Kako navodi Okružni sud, iz predmetne upravne stvari proizlazi da je apelantu, Rješenjem tuženog broj 1124882836 od 22. marta 2004. godine, priznato pravo na starosnu penziju, počev od 26. jula 2004. godine u iznosu od 152,27 KM mjesečno, da je povodom apelantovog zahtjeva za preračun starosne penzije, podnesenog 4. aprila 2011. godine Poslovnici PIO Derventa, po osnovu novih činjenica zbog učešća u OSHVO-a, po službenoj dužnosti pokrenut postupak za prestanak prava na starosnu penziju apelanta 8. aprila 2011. godine. Nadalje, kako navodi Okružni sud, u istom postupku je utvrđeno da apelant, uz zahtjev i dokumentaciju za priznavanje prava na starosnu penziju, nije dostavio dokaz da je bio pripadnik oružanih snaga HVO-a u periodu od 1992. do 1995. godine, a da je iz Uvjerenja Federalnog ministarstva broj 07/60-03-3-123/08 od 28. marta 2008. godine nesporno utvrđeno da je apelant bio pripadnik Oružanih snaga Armije BiH u OSHVO-a od 4. aprila 1992. godine do 23. decembra 1995. godine.
  • 13.
    Okružni sud dalje navodi da je apelant, prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju kod tuženog, prikrio činjenicu učešća u OSHVO-a, koja je od utjecaja za rješavanje pitanja nadležnosti između tuženog i Federalnog zavoda za PIO, a u smislu odredbe člana 12. stav 2. Sporazuma. Navodi se da je tom odredbom propisano da osiguranik koji poslije 30. aprila 1992. godine nije bio osiguran ni kod jednog nosioca osiguranja, ali ima posebnog staža, zahtjev podnosi nosiocu osiguranja koji je priznao poseban staž, a što je slučaj kod apelanta, iz čega proizlazi da tuženi i nije bio nadležan da postupa po apelantovom zahtjevu. Okružni sud dalje navodi da je prvostepeni organ tuženog pravilno postupio kada je Rješenjem broj 1124882836 od 8. aprila 2011. godine apelantu utvrdio prestanak prava na starosnu penziju s 1. majem 2011. godine. Dalje se navodi da je apelant obavezan da vrati isplaćene penzije, i to od datuma ostvarivanja prava pa do datuma prestanka prava, te da je apelant protiv citiranog rješenja izjavio žalbu koja je aktom tuženog organa odbijena, uz obrazloženje da je Sporazumom propisan način i postupak ostvarivanja prava iz PIO osiguranika koji je poslije 30. aprila 1992. godine radio kod više nosilaca osiguranja (učesnika Sporazuma). Navedeno je da utvrđena nadležnost odlučivanja na pravo na penziju u slučaju kada osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine nije bio osiguran ni kod jednog nosioca osiguranja i koji ima posebnog staža koji je ostvario učešćem u oružanim snagama nalaže da zahtjev za penziju podnosi nosiocu osiguranja koji mu je priznao penzijski staž. Kako navodi Okružni sud, apelant je prilikom podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na starosnu penziju prikrio činjenicu učešća u oružanim snagama, a koja je odlučna za utvrđivanje nadležnosti za odlučivanje o pravu na penziju.
  • 14.
    Kod ovakvog stanja stvari, Okružni sud nalazi da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantu utvrdio prestanak prava na starosnu penziju s 1. majem 2011. godine, kao i tuženi organ kada je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Po ocjeni Okružnog suda, navodi tužbe da je pobijano rješenje nepravilno i nezakonito, da se pravo apelanta koji je cijeli radni vijek proveo u RS ne može uskratiti, da je apelant radni staž kao uvjet za ostvarenje prava na penziju imao i prije nastupanja ratnih dejstava i da se radi o povredi prava na imovinu prema Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ukazuju se neosnovanim i nemaju uporište u odredbi člana 12. stav 2. Sporazuma kojim je regulirana nadležnost rješavanja o pravima iz osnova penzijskog i invalidskog osiguranja. U konkretnom slučaju, Okružni sud navodi da nije našao da postoje razlozi zbog kojih se po odredbi člana 10. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) može pobijati predmetni upravni akt, pa je na osnovu člana 31. st. 1. i 2. ZUS-a tužbu odbio kao neosnovanu, tj. odlučio kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 16.
    S obzirom na pravo na penziju koje mu je priznato Rješenjem Fonda PIORS broj1124882836 od 22. marta 2004. godine, s početkom primanja penzije od 26. juna 2004. godine, apelant smatra da mu to isto rješenje nije moglo biti ukinuto 1. maja 2011. godine, uz obavezu povrata svih do tada primljenih penzija, samo iz razloga jer je početkom 2011. godine zatražio da mu se penzija ponovo obračuna s posebnim stažom ostvarenim u ratu. Apelant smatra da mu se zbog navedene činjenice ostvarenog posebnog staža koju prilikom podnošenja zahtjeva 2004. godine nije prikrio jer mu taj podatak niko nije tražio, a s obzirom na ranije stečeno pravo na penziju i radni staž ostvaren samo u RS, nije moglo uskratiti već utvrđeno pravo na penziju. Nadležni organ je njegov zahtjev za preračun penzije eventualno mogao odbaciti zbog zakašnjelosti zahtjeva ili odbiti zbog neosnovanosti ili proslijediti nadležnom penzijskom organu u Federaciji Bosne i Hercegovine. Na taj način apelant je ostao bez ikakvih primanja jer mu to pravo na penziju nije priznao ni Federalni MIO/PIO.
  • 17.
    Apelant je stekao uvjete za pravo na starosnu penziju u RS na osnovu ostvarenog radnog staža u RS i to stečeno pravo na penziju mu, kako zaključuje, nije moglo biti ukinuto retroaktivno nakon sedam godina isplate na osnovu postojećeg zakona o PIO, te pozivanjem na odredbe Sporazuma koje su suprotne Zakonu o PIO.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    Okružni sud navodi da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u obrazloženju odluke, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 19.
    U dopisima koje je Fond PIO dostavio Ustavnom sudu se navodi "da je 15. maja 2014. godine grad Doboj zadesila elementarna nepogoda-poplava, u kojoj je uništena kompletna dokumentacija Fonda PIO RS-Filijala Doboj, samim tim i kompletan spis apelanta". Fond PIO je također naveo da apelant nije prijavljen na penzijsko-invalidsko osiguranje RS poslije 30. aprila 1992. godine, te da je apelant korisnik starosne penzije Fonda PIORS od 26. jula 2004. godine.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 106/05 - prečišćeni tekst, te br. 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i ostvaruju pod uslovima utvrđenim ovim zakonom, a obim prava zavisi, po pravilu, od dužine penzijskog staža i visine plata koje je osigurano lice ostvarilo u toku radnog vijeka, odnosno od osnovica na koje je uplaćivan doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Član 147.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju u slučaju kad se naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava.

  • 5.
    Prestanak prava

Član 184.

[...] Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju i u slučaju kad se naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uslovi za sticanje prava.

Postupak za prestanak prava u smislu stava 2. ovog člana pokreće se po službenoj dužnosti, bez obzira na rok koji je protekao od dana donošenja rješenja kojim je priznato pravo.

Prava iz stava 2. ovog člana prestaju prvog dana narednog mjeseca u odnosu na mjesec u kojem je doneseno rješenje o prestanku prava. [... ]

  • 21.
    U Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni glasnik RS" broj 15/00) relevantne odredbe glase:

NADLEŽNOST ZA REŠAVANJE O PRAVIMA

Član 12.

Osiguranik koji je posle 30. aprila 1992. godine navršio penzijski staž kod jednog ili više Nosilaca osiguranja, zahtev za ostvarivanje prava podnosi Nosiocu osiguranja kod kojeg je poslednji put bio osiguran.

Osiguranik koji posle 30. aprila 1992. godine nije bio osiguran ni kod jednog Nosioca osiguranja, ali ima posebnog staža, zahtev podnosi Nosiocu osiguranja koji je priznao poseban staž.

Nosilac osiguranja koji je zaprimio zahtev u smislu stava 1. ovog člana, obavezan je da zahtev, nakon što odluči o pravu, zajedno sa dokumentacijom dostavi drugom Nosiocu osiguranja kod kojeg osiguranik ima navršen penzijski staž, na nadležni postupak.

Osiguranik koji posle 30. aprila 1992. godine nema penzijskog staža ni kod jednog Nosioca osiguranja, ali je do 30. aprila 1992. godine bio osiguran kod bivšeg Fonda, zahtev za ostvarivanje prava podnosi Nosiocu osiguranja na čijem sadašnjem području je bio poslednji put osiguran.

Lice koje posle 30. aprila 1992. godine nema penzijskog staža ni kod jednog Nosioca osiguranja, niti kod bivšeg Fonda pre 30. aprila 1992. godine, a ima penzijskog staža iz člana 5. stav 1. ovog sporazuma, zahtev za ostvarivanje prava podnosi Nosiocu osiguranja koji je nadležan prema mestu njegovog prebivališta ili, ako je u pitanju raseljeno lice, prema mestu boravka na dan ispunjenja uslova za priznavanje prava na starosnu ili porodičnu penziju, odnosno na dan podnošenja zahteva za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 13 0 U 002163 12 U od 14. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

  • 27.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 28.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37).
  • 29.
    Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij "zakonitosti" i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49).
  • 30.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra se, također, mogu smatrati "imovinskim pravima" i mogu predstavljati "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosier und Fordertechnik GmbH protiv Holandije od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53). Prema ranije usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 639/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 20).
  • 31.
    Apelant je naveo da mu rješenje kojim mu je utvrđeno pravo na penziju nije moglo biti ukinuto 1. maja 2011. godine niti je mogao biti obavezan da vrati sve do tada primljene penzije samo iz razloga jer je početkom 2011. godine zatražio da mu se penzija ponovo obračuna s posebnim stažom ostvarenim u ratu. Apelant smatra da mu se zbog navedene činjenice ostvarenog posebnog staža, koju prilikom podnošenja zahtjeva 2004. godine nije prikrio jer mu taj podatak niko nije tražio, a s obzirom na ranije stečeno pravo na penziju i radni staž ostvaren samo u RS, nije moglo uskratiti već utvrđeno pravo na penziju. Nadležni organ je njegov zahtjev za preračun penzije eventualno mogao odbaciti zbog zakašnjelosti zahtjeva ili odbiti zbog neosnovanosti ili proslijediti nadležnom penzijskom organu u Federaciji Bosne i Hercegovine. Na taj način apelant je ostao bez ikakvih primanja jer mu to pravo na penziju nije priznao ni Federalni MIO/PIO.
  • 32.
    Apelant nesporno ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je apelantu rješenjem Filijale od 22. marta 2004. godine priznato pravo na starosnu penziju, počev od 26. jula 2004. godine. Stoga je za Ustavni sud nesporno da stečeno pravo na penziju u smislu relevantne prakse Evropskog suda (mutatis mutandis, presuda Grudić protiv Srbije od 17. aprila 2012. godine, tačka 77) predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, evidentno je da osporena odluka kojom je utvrđeno da apelantu prestaje pravo na starosnu penziju, te kojom je apelant obavezan da već isplaćene penzije (za period od 26. jula 2004. godine do 30. aprila 2011. godine) vrati Fondu predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga će Ustavni sud u daljnjoj elaboraciji utvrditi da li je miješanje u apelantovu "imovinu" bilo u skladu sa zakonom.
  • 33.
    Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda za ljudska prava prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine "donošenjem zakona". Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
  • 34.
    U obrazloženju osporene presude je navedeno da se Okružni sud pozvao na odredbe stava 2. člana 12. Sporazuma koji je predstavljao osnov miješanja u apelantovo pravo na imovinu, pa će Ustavni sud razmotriti ove odredbe u okviru analize da li ih je sud pravilno primijenio u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je ratio donošenja Sporazuma bilo reguliranje određenih spornih pitanja u vezi s ostvarenjem prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja s obzirom na to da postoje tri penzijska fonda koji u Bosni i Hercegovini egzistiraju od 1992. godine, nezavisno jedan od drugog, odnosno trećeg. Sporazumom su jasno definirani uvjeti za ostvarenje prava na penziju za osobe koje su bile u situaciji da o ovom njihovom pravu odlučuje više fondova u Bosni i Hercegovini, a posebno je uređen i način podjele obaveza postojećih fondova pri isplati ostvarenih penzija. Ustavni sud se, kao relevantno za daljnju analizu, želi pozvati na svoj ranije iznesen stav da nije dovoljno da zakonska odredba ispunjava kriterij zakonitosti kako bi se zaključilo da je miješanje u pravo na imovinu opravdano, nego je potrebno i da služi legitimnom cilju u javnom interesu, te da održava razuman odnos proporcionalnosti između sredstava i cilja. U situaciji kada postoje tri fonda/zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, čiji su međusobni odnosi bili nedefinirani, a što je neposredno utjecalo na ostvarenje prava iz penzionog i invalidskog osiguranja brojnih građana, bilo je nužno da se ovo pitanje uredi tako da se svakome ko je ispunjavao zakonske uvjete omogući ostvarenje ovih prava. To je i dovelo do zaključivanja Sporazuma i za Ustavni sud ovo predstavlja legitiman cilj koji je služio javnom interesu (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 2213/06 od 10. januara 2008. godine, tačka 25, koja je dostupna na www.ustavnisud.ba).
  • 35.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Okružni sud, kao i nadležni organ, donošenjem Rješenja broj 112488282836 od 8. aprila 2011. godine kojim je utvrđeno da apelantu prestaje pravo na starosnu penziju, izvršio zakonito miješanje u apelantovo pravo na već stečenu imovinu u smislu standarda Evropske konvencije. S obzirom na to, kao daljnje se postavlja pitanje da li je u konkretnom slučaju lišavanje apelantove imovine proporcionalno tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa s obzirom da se radi o apelantovom stečenom pravu. U vezi s tim Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). Nadalje, u vezi sa sljedećim pitanjem, da li miješanje u pravo na apelantovu imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštovati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi Evropski sud, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 46). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je cilj donošenja Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ostvarivanje socijalne i imovinske sigurnosti onih pojedinaca koji su ostvarili ta prava u zakonom propisanom postupku i kojima je to pravo priznato, u konkretnom slučaju za slučaj starosti (starosna penzija). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da pravo osoba, nosilaca prava na starosnu penziju, te zaštita prava tih osoba i dosljedna primjena relevantnih odredaba Zakona o penzijskom osiguranju nesumnjivo predstavljaju legitiman cilj od javnog interesa.
  • 36.
    Međutim, postavlja se pitanje da li je u konkretnom slučaju lišavanje apelantove imovine proporcionalno tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). Naravno, pitanje da li je pravična ravnoteža zaista postignuta postaje relevantno samo ako se i kada utvrdi da je miješanje u pitanju zadovoljilo navedeni uvjet zakonitosti i da nije bilo proizvoljno (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [VV], broj 31107/96, stav 58, ECHR 1999-II). S obzirom na to, Ustavni sud treba dalje utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i općeg interesa.
  • 37.
    Ustavni sud se, kao relevantno za daljnju analizu, želi pozvati na svoj ranije iznesen stav da nije dovoljno da zakonska odredba ispunjava kriterij zakonitosti kako bi se zaključilo da je miješanje u pravo na imovinu opravdano, nego je potrebno i da služi legitimnom cilju u javnom interesu, te da održava razuman odnos proporcionalnosti između sredstava i cilja. Nadalje, u situaciji kada postoje tri fonda/zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, čiji su međusobni odnosi bili nedefinirani, a što je neposredno utjecalo na ostvarenje prava iz penzionog i invalidskog osiguranja brojnih građana, bilo je nužno da se ovo pitanje uredi tako da se svakome ko je ispunjavao zakonske uvjete omogući bezuvjetno ostvarenje ovih prava.
  • 38.
    U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da Zakon o PIO ne sadrži odredbe kojima bi bilo regulirano pitanje šta se dešava s novčanim iznosima koji korisniku nesumnjivo pripadaju, a koji su mu osporeni prilikom njegovog zahtjeva da mu se preračuna penzija. Također, Ustavni sud smatra da ostvarenje legitimnog cilja - osiguranje pravne sigurnosti i očuvanje likvidnosti penzijskog fonda - ne može biti opravdanje za potpuni gubitak već stečenog prava pojedinca u određenom periodu. Stoga, takvo zakonsko rješenje ne može, prema mišljenju Ustavnog suda, uspostaviti pravičnu ravnotežu između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, već predstavlja pretežak teret za korisnika osiguranja, zbog čega nije zadovoljeno načelo proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do neproporcionalnog miješanja u apelantovu imovinu jer apelant, ukidanjem prava na penziju, te posebno vraćanjem već isplaćenih iznosa po osnovu penzije, mora snositi pretjeran teret koji narušava pravičan balans između javnog interesa i apelantovog interesa, što je suprotno standardima zaštite prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 39.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 40.
    Ustavni sud smatra da je potrebno, u cilju zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti odluku Okružnog suda kao konačnu odluku u ovom predmetu, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 41.
    S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 42.
    Ustavni sud je zaključio da je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je u konkretnom slučaju došlo do neproporcionalnog miješanja u apelantovu imovinu usljed čega apelant, ukidanjem prava na penziju, kao i vraćanjem do sada isplaćenih iznosa po osnovu penzije, mora snositi pretjeran teret koji narušava pravičan balans između javnog interesa i apelantovog interesa.
  • 43.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 44.
    Aneks ove odluke u smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda čini izdvojeno mišljenje sudije Miodraga Simovića suprotno odluci.
  • 45.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Izdvojeno mišljenje sudije Miodraga Simovića suprotno odluci

Nažalost, ne mogu se složiti s mišljenjem većine sudija da je predmetna apelacija osnovana i da je u konkretnom predmetu povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Smatram da je Okružni sud u Doboju donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

(1) U ovom predmetu ključno pitanje je primjena Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 15/00; u daljnjem tekstu: Sporazum) i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 134/11 i 82/13). Iz činjenica koje su prezentirane Ustavnom sudu proizlazi da je apelantu Rješenjem tuženog (Fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske) broj 1124882836 od 22. marta 2004. godine priznato pravo na starosnu penziju, počev od 26. jula 2004. godine u iznosu od 152,27 KM mjesečno, te da je povodom apelantovog zahtjeva za preračun starosne penzije (podnesenog 4. aprila 2011. godine Poslovnici ovog fonda u Derventi), po osnovu novih činjenica zbog učešća u Hrvatskom vijeću odbrane (HVO), pokrenut postupak za prestanak prava na starosnu penziju apelanta, i to po službenoj dužnosti (8. aprila 2011. godine). Nadalje, u istom postupku je utvrđeno da apelant, uz prvi zahtjev i dokumentaciju za priznavanje prava na starosnu penziju, nije dostavio dokaz da je bio pripadnik HVO-a, te da je iz Uvjerenja nadležnog federalnog ministarstva broj 07/60-03-3-123/08 od 28. marta 2008. godine nesporno da je apelant bio pripadnik HVO-a od 4. aprila 1992. do 23. decembra 1995. godine.

(2) Apelant je, dakle, prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju kod tuženog prikrio činjenicu učešća u HVO-u, koja je od utjecaja za rješavanje pitanja nadležnosti između tuženog i Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (MIO/PIO), u smislu odredbe člana 12. stav 2. Sporazuma. Tom odredbom je propisano da osiguranik koji poslije 30. aprila 1992. godine nije bio osiguran ni kod jednog nosioca osiguranja, ali ima posebnog staža, zahtjev podnosi nosiocu osiguranja koji je priznao poseban staž, a što je slučaj kod apelanta. Proizlazi da tuženi organ nije bio nadležan za postupanje po apelantovom zahtjevu.

(3) Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni organ apelantu pravilno utvrdio prestanak prava na starosnu penziju od 1. maja 2011. godine. Isto važi i za tuženi organ kada je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. Po ocjeni Okružnog suda, navodi tužbe da je pobijano rješenje nepravilno i nezakonito pokazuju se neosnovanim i nemaju uporište u odredbi člana 12. stav 2. Sporazuma. Zato je Okružni sud, na osnovu člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske, odbio tužbu kao neosnovanu.

(4) Imajući u vidu odredbu člana 12. stav 2. Sporazuma, nema proizvoljnosti u presudi Okružnog suda da je apelant svoja prava trebalo da ostvaruje kod Federalnog zavoda MIO/PIO. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentirane razloge u vezi s primjenom materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske i Sporazuma i na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi i Odluku Ustavnog suda broj AP 759/08 od 9. februara 2011. godine, tačka 53, objavljena na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Stoga, nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je zbog toga apelaciju trebalo odbiti kao neosnovanu.

(5) U konkretnom slučaju je primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije jer se odlučivalo o apelantovom pravu na ostvarivanje prava na starosnu penziju, što predstavlja građansko pravo. Stoga je Ustavni sud, najprije, prije odluke o eventualnoj povredi prava na imovinu, morao ispitati da li je taj postupak bio pravičan, a ne da samo rješava pitanje penzije kao imovine.

(6) I konačno, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, apelantovi navodi se, u suštini, zasnivaju na navodnim povredama pravila parničnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je već obrazloženo u prethodnim tačkama našeg mišljenja. S obzirom na to, smatram da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.