USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 456/16, rješavajući apelaciju Predraga Ogrizovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Predraga Ogrizovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Tuzla da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu sa ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da Predragu Ogrizoviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava.
Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Tuzla i Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Predrag Ogrizović (u daljnjem tekstu: apelant), koji je trenutno smješten u Javnu ustanovu Zavod za zbrinjavanje mentalno-invalidnih lica "Drin" Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnio je 29. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi smještaja u Zavod iz kojeg želi izaći.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda i Javne ustanove Centar za socijalni rad Tuzla (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) zatraženo je 8. marta 2016. godine i 1. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Zavod je odgovor na apelaciju dostavio 17. marta 2016. godine, a Centar za socijalni rad 14. aprila 2016. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.Apelant je do 1991. godine više puta bio na liječenju u Psihijatrijskoj bolnici u Zagrebu. U toku tih liječenja apelantu je uspostavljena dijagnoza "Psyhozis akuta, Retardatio mentalis – lakog stepena, Organska cerebralna disfunkcija, Socijalna maladaptacija".
- 6.Rješavajući po zahtjevu apelantove majke Borke Ogrizović radi smještaja apelanta u ustanovu socijalne zaštite, Centar za socijalni rad je donio Odluku od 12. septembra 1991. godine kojom se apelant upućuje na smještaj u Zavod.
- 7.Rješenjem Centra za socijalni rad od 18. marta 2009. godine određeno je da se apelant stavlja pod neposredno starateljstvo organa starateljstva Centra za socijalni rad. Za staraoca apelantu je imenovana Zumreta Atlić, uposlenica ovog Centra za socijalni rad, radi zaštite njegovih prava i interesa.
- 8.Postupajući u vanparničnom postupku, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Rješenje broj 032- O-V-08-000850 od 24. marta 2009. godine, kojim je apelantu u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da su tokom postupka provedeni dokazi uvidom u medicinsku dokumentaciju na ime apelanta i drugi dokazi materijalne prirode preciznije navedeni u obrazloženju rješenja, te da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropshijatrije dr. Omera Ćemalovića od 4. marta 2008. godine sud utvrdio da je kod apelanta dijagnosticirana "laka mentalna retardacija sa psihotičnim dekompenzacijama te da nije sposoban za samostalno privređivanje i život i da mu je zbog oštećenja psihičkih funkcija neophodan nadzor". Općinski sud je, također, naveo da se apelantov privremeni staralac, a s obzirom da mu je u potpunosti poznato apelantovo zdravstveno stanje, nije protivio da se apelantu u potpunosti oduzme poslovna sposobnost. S obzirom na navedeno, Općinski sud je u skladu sa članom 29. Zakona o vanparničnom postupku odlučio kao u izreci rješenja. Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Kantonalnom sudu u Tuzli, ali, prema stanju spisa, žalba nije izjavljena.
- 9.Centar za socijalni rad je, postupajući u skladu sa čl. 5, 162. i 202. Porodičnog zakona ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05 i 41/05) i člana 200. Zakona o upravnom postupku, donio Rješenje broj UP-I-I-07-35-13-2221 od 25. jula 2014. godine kojim je Zumreta Atlić razriješena dužnosti apelantovog stalnog staraoca. Rješenjem je dalje određeno da će poslove starateljstva u pogledu zaštite ličnosti, prava, obaveza i interesa štićenika, kao i upravljanje njegovom imovinom, vršiti i dalje organ starateljstva neposredno, odnosno, u ime organa starateljstva poslove starateljstva vršit će Nedeljko Jurkić, uposlenik Centra za socijalni rad. Rješenjem je, također, određeno da staralac ne može bez prethodne saglasnosti Centra za socijalni rad otuđivati apelantovu imovinu niti poduzimati poslove koji prelaze okvire redovnog poslovanja.
- 10.Zavod je dostavio ugovor o načinu i uvjetima smještaja i izdržavanja korisnika u Zavodu za 2014. godinu. Ugovor je zaključilo Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i povratak Tuzlanskog kantona kao naručilac usluga sa Zavodom. Ugovor je zaključen na osnovu člana 4. Zakona o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 31/08) i člana 45. stav 3. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom. U članu 2. ugovora je navedeno da Zavod vodi odgovarajuću dokumentaciju o kompletnom sociozdravstvenom stanju korisnika, te podnosi godišnji sociozdravstveni izvještaj o životu i zdravlju korisnika usluga jednom godišnje. Članovima 4-12. ugovora regulirani su uvjeti smještaja korisnika, te cijena i način plaćanja usluga, dok je čl. 13-15 regulirano pod kojim okolnostima se vrši otpust korisnika i otkazni rok.
IV. Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 11.Apelant u navodima apelacije nije eksplicitno naveo koje mu je ustavno pravo povrijeđeno. Apelant tvrdi da je bez svoje volje smješten u Zavod i da bi želio izaći iz Zavoda. Predlaže da Ustavni sud naredi njegovo puštanje iz Zavoda. Apelant traži da mu Ustavni sud dosudi "odštetu u visini od tri i po hiljade KM".
- 11.
- b)Odgovor na apelaciju
- 12.Centar za socijalni rad je u odgovoru naveo činjenice u vezi s apelantovim zdravstvenim stanjem, oduzimanjem poslovne sposobnosti apelantu, stavljanjem pod starateljstvo apelanta i imenovanjem staraoca. Navedeno je da je 12. septembra 1991. godine posredstvom tog Centra apelant smješten u Zavod gdje se još uvijek nalazi. Također, navedeno je i to da je apelantova majka umrla 9. juna 2003. godine. Centar za socijalni rad je mišljenja da je u apelantovom interesu da trajno ostane u Zavodu jer nema srodnika koji bi ga prihvatili i brinuli o njemu.
- 13.Zavod je naveo da je na zahtjev apelantove majke, a po odluci Stručnog tima Centra za socijalni rad, apelant smješten u Zavod 12. septembra 1991. godine, te da je od tada do 2013. godine boravio na odjeljenju gdje je podrška drugih osoba u svakodnevnim aktivnostima neophodna. Tokom 2013. godine premješten je na odjeljenje sa minimalnom podrškom osoblja. Zavod je istakao da je apelant "osoba neracionalnih zahtjeva, neusklađenog logičkog razmišljanja i shvatanja. Pokazuje interes prema socijalnim kontaktima. Povodljiv je. U održavanju lične higijene potreban nadzor."
- 12.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službeni glasnik FBiH" br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se:
osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite,
[….]
finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 3. stav 1.
Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, "ili općinska služba za upravu."
Član 41.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasla lica kojima je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj porodici ili na drugi način.
Član 42. st. 1. i 2.
O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području lice ima prebivalište, na osnovu mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, organa staratelja ili na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.
Centar za socijalni rad, koji je smjestio lice u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja tog lica, pratiti njegov tretman u ustanovi.
Član 45.
Cijenu usluge koju pruža ustanova utvrđuje osnivač ustanove.
Troškove smještaja u ustanovu snosi smješteno lice, roditelj, usvojitelj, staratelj ili srodnik koji je, saglasno zakonu, dužan da izdržava to lice, odnosno pravno ili fizičko lice koje je ugovorom preuzelo obavezu plaćanja troškova.
Ugovorom iz stava 2. ovog člana uređuju se međusobni odnosi centra za socijalni rad i ustanove, uvjeti i rok otkazivanja ugovora, visina i način isplate naknade, obveznik isplate naknade za smještaj lica, kao i druga pitanja.
- 15.U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom - ("Službeni glasnik TK", br. 12/00, 5/02, 13/03, 11/09 i 17/11) relevantne odredbe glase:
Član 38.
Pravo na smještaj u ustanovu socijalne zaštite mogu ostvariti djeca i odrasla lica na način i pod uslovima utvrđenim Federalnim zakonom i ovim Zakonom.
Član 39.
O smještaju u ustanovu socijalne zaštite odlučuje centar za socijalni rad na čijem području lice ima prebivalište, a na način utvrđen ovim i federalnim zakonom.
- 16.U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:
Član 160.
(1) Starateljstvo je oblik zaštite maloljetnih osoba bez roditeljskog staranja i punoljetnih osoba koje nisu sposobne, ili koje nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.
(2) Štićenici su osobe pod starateljstvom.
Član 163.
Organ starateljstva poslove starateljstva vrši putem imenovanog staratelja ili neposredno preko stručne osobe.
Član 180. st. 1. i 4.
(1) Staratelj je dužan podnijeti organu starateljstva izvještaj o svom radu i o stanju štićenikove imovine u januaru svake godine za prethodnu godinu, kao i kad to zatraži organ starateljstva.(…)
(4) Organ starateljstva dužan je savjesno razmotriti izvještaj i, prema potrebi, poduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu interesa štićenika.
- 17.U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH", br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:
Član 45.
U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesne osobe u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da ta osoba bude ograničena u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njenom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržana.
Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.
- 18.U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama ("Službene novine Federacije BiH", br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama.
Član 10.
O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.
Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.
Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.
Član 22.
Osoba sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i direktno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez "svog" pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Član 23. stav 1.
Osoba iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije zaposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je tu osobu lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.
Član 26.
Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je "u roku od 72 sata" donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.
Psihijatar će tu odluku saopštiti prisilno zadržanoj osobi na primjeren način i upoznati je s razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njenim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.
Član 27.
Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala osobu sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu osobe sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje.
Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržane osobe, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama.
Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržane osobe, a ako je prebivalište odnosno boravište prisilno zadržane osobe nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.
[…]
Član 29. stav 1.
U postupku prisilnog smještaja osobe sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 30.
Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti osobi punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ona već nije učinila, odnosno ako zaštita njenih prava u postupku nije osigurana na drugi način.
Sud je dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sve osobe koje imaju saznanje o bitnim činjenicama.
Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesne osobe, sud će saslušati i tu osobu.
Član 31.
Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu osobe sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].
Član 32.
Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, da donese rješenje kojim će odlučiti da li se osoba zadržana u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.
O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.
Član 33.
Ako sud odluči da se primljena osoba zadrži u zdravstvenoj ustanovi odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.
Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržane osobe.
Član 34.
Ako zdravstvena ustanova "procijeni" da prisilno smještena osoba treba ostati smještena i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da "15" dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.
"Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci."
Član 35.
Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.
Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.
Član 37.
Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala osobu sa duševnim smetnjama, zadržana osoba, njezin staratelj, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.
[…]
Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan da donese odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.
Član 39.
Prisilno smještena osoba otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.
Član 41.
Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uslova u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom "propisima" o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.
O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.
VI. Dopustivost
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju, u pogledu dopustivosti, Ustavni sud smatra da se apelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da je 12. septembra 1991. godine smješten u Zavod, čime su mu ugrožena osnovna ljudska prava, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine, AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP 3507/11 od 25. juna 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelant navodi da je u Zavod smješten protiv svoje volje i da je time lišen osnovnih ljudskih prava, prije svega slobode, zbog čega smatra da mu je i prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
- 24.Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
- 25.Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 25.
(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
- e)u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica [...].
(4) Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
- 26.Ustavni sud podsjeća na to da je o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu odlučio u svojoj Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u kojoj je razmatrao apelaciju apelantice kojoj je oduzeta poslovna sposobnost i koja je na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite donesenog na osnovu federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti, smještena u Zavod, a nakon te odluke su slijedile i druge odluke (npr. AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine i AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, sve odluke objavljene na www.ustavnisud.ba). U ovim odlukama Ustavni sud je detaljno ukazao na kriterije koji, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije "proizvoljan", tj. da bi bio ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije (vidi npr. AP 2472/11, tač. 39-40, te 42. i 44). Dalje, primjenjujući te kriterije na situaciju koja je razmatrana u navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom smještaja apelantice u Zavod. Ustavni sud je, naročito, ukazao da je u tom slučaju apelantica smještena u Zavod na osnovu federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti, ali da nisu uzete u obzir odredbe Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica), koji propisuje način i postupak za utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, kao i potrebu da se ispita da li vrsta i stepen "duševne poremećenosti" opravdavaju prisilno zatvaranje takvog lica. Također, Ustavni sud je ukazao da odredbe tog zakona propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se lice nalazi, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Centar za socijalni rad imao mogućnost da postupi u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, ali da nije postupao u skladu sa navedenim zakonom, pa je utvrdio kršenje apelanticinog prava iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, ocijenivši da njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u ustanovu, nije "zakonito", kako to zahtijeva Evropska konvencija (idem, tačka 46).
- 27.Ustavni sud je, dalje, u citiranoj Odluci broj AP 2472/11 razmatrao i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje "sud" u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da federalni Zakon o osnovama socijalne zaštite i kantonalni Zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti "nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku", kako to predviđa Evropska konvencija. Nasuprot tome, obrazloženo je da odredbe Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelanticin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
- 28.U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) razmatrao tri aplikacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu smještaja u Zavod na osnovu rješenja koje je donijela Služba socijalne zaštite u smislu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti (vidi Evropski sud, presuda od 3. novembra 2015. godine, Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14). Naime, Evropski sud je u navedenoj presudi prezentirao konkretne okolnosti smještaja aplikanata u Zavod, te konstatirao da je u odnosu na aplikanticu Z. H. i aplikanta M. C. Ustavni sud prethodno razmatrao njihove apelacije i da je u svojim odlukama konstatirao da su ovi aplikanti smješteni u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite donesenih u smislu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti, kao i da nije bilo sudske odluke niti prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom smještaja aplikanata u Zavod. Također, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, budući da aplikanti nisu lišeni slobode primjenom odredaba Zakona o zaštiti lica koji propisuje mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima, te da njihovim lišavanjem slobode, nije ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije. Pored toga, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji i kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer nije bilo sudskog preispitivanja zakonitosti lišenja slobode aplikanata, te da je Ustavni sud shodno navedenom, naredio nadležnim Centrima za socijalni rad da poduzmu mjere kako bi se osiguralo poštovanje prava aplikanata iz člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije. Evropski sud je nadalje konstatirao da je nakon odluka Ustavnog suda, o neophodnosti lišenja slobode "aplikanata H. i C.", pravosnažnim rješenjima Općinskog suda u Kiseljaku od 29. novembra 2013. godine i Općinskog suda u Visokom od 8. septembra 2014. godine utvrđeno da zdravstveno stanje aplikanata nije takvo da opravdava nastavak njihovog prisilnog smještaja. Međutim, Evropski sud je zaključio, da "uprkos ovim odlukama Ustavnog suda situacija se nije promjenila budući da se aplikanti još uvijek nalaze u Zavodu na osnovu administrativnih odluka".
- 29.Evropski sud je, nadalje, imajući u vidu sličnost činjeničnog stanja aplikacije aplikanta E. B. s prve dvije aplikacije, zaključio da je i aplikant E. B. od 8. decembra 1999. godine smješten u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, te da nije bilo sudske odluke niti prilikom prinudne hospitalizacije niti prilikom smještaja aplikanta u Zavod, a koji traje već više od 15 godina.
- 30.Evropski sud je u vezi s navedenim ukazao da je tužena tvrdila da je cilj nastavka zadržavanja aplikanata u Zavodu bio zaštita njihovog interesa da budu socijalno zbrinuti. S tim u vezi, Evropski sud je konstatirao da je "Ustavni sud već ispitao te argumente i utvrdio da domaći organi nisu postupili u skladu sa zahtjevima relevantnog domaćeg zakona koji se odnose na prisilan smještaj u ustanovu: svaki takav smještaj mora narediti nadležni sud", te s tim u vezi zaključio da "Evropski sud ne vidi razloga da odstupi od utvrđenja Ustavnog suda" (stav 56. presude).
- 31.U pogledu navedenih razmatranja, Evropski sud je zaključio da smještaj aplikanata u Zavod nije naređen u skladu "sa zakonom propisanim postupkom" u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je utvrdio povredu njihovih prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na njegov zaključak u vezi sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud je istakao da nije neophodno posebno ispitivati da li je u ovom slučaju došlo i do povrede člana 5. tačka 4. Evropske konvencije.
- 32.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant, također, lišen slobode i smješten u Zavod, na osnovu Odluke Centra za socijalni rad od 12. septembra 1991. godine, te da je nakon toga rješenjem Općinskog suda od 24. marta 2009. godine apelantu u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost. Ustavni sud, također, zapaža da je na osnovu Ugovora od 25. decembra 2013. godine, apelantu produžen smještaj u Zavodu gdje se još uvijek nalazi. Ono što je nesporno u konkretnom slučaju, i u čemu je on suštinski isti kao i citirani slučajevi kojima se bavio Evropski sud, je da je apelant lišen slobode i smješten u Zavod bez odluke suda i da se još uvijek nalazi u Zavodu bez da je sud izvršio kontrolu njegovog boravka u Zavodu. Dakle, apelant se nalazi u Zavodu na osnovu "administrativnih odluka", a ne odluka suda. Činjenica da je nadležni sud odlučivao o oduzimanju poslovne sposobnosti apelanta, ne utječe na zaključak da je apelant smješten u Zavod i da se u njemu i dalje nalazi isključivo na osnovu "administrativnih odluka".
- 33.U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je u svojoj praksi u više predmeta razmatrao položaj apelanata u situaciji prinudnog smještaja u Zavod, a kojim je rješenjem nadležnog suda potpuno oduzeta poslovna sposobnost. Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom slučaju apelant prinudno smješten u Zavod na temelju Odluke Centra za socijalni rad od 12. septembra 1991. godine. Međutim, budući da je apelantu Ugovorom od 25. decembra 2013. godine zaključenim između Centra za socijalni rad i Zavoda produžen smještaj u Zavodu, u smislu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti i da pritom nisu uzete u obzir relevantne odredbe Zakona o zaštiti lica kojim je regulirano da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševnoporemećenog lica u ustanovu, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da je apelantov položaj identičan položaju apelantice iz predmeta AP 2472/11. Stoga, Ustavni sud smatra da su stavovi koji su izneseni u navedenim odlukama Ustavnog suda i Evropskog suda primjenjivi i na konkretni slučaj, pa u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u navedenoj Odluci broj AP 2472/11, budući da se razlozi navedeni u toj odluci mogu primijeniti i na ovu odluku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije. Stoga, uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, te razloge navedene u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u pogledu "lišavanja slobode" i apelantovog smještaja u Zavod, te ispitivanja zakonitosti produženja smještaja, Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da je i u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
- 34.Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja njegovih ustavnih prava. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
- 35.Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te dosadašnju praksu povodom pitanja naknade nematerijalne štete u ovakvoj vrsti predmeta (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3628/13 od 22. oktobra 2013. godine i AP 2928/13 od 12. februara 2014. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelantu treba dosuditi iznos od 3.500,00 KM zbog utvrđenog kršenja ustavnih prava. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom da je Tuzlanski kanton osnivač Javne ustanove Centar za socijalni rad Tuzla, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
- 36.Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, budući da prilikom apelantovog smještaja i boravka u Zavodu nisu ispoštovani suštinski proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama.
- 37.Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom smještaju u Zavod, odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ.
- 38.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.