USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3592/13, rješavajući apelaciju "Cetisa" grafične i dokumentacijske storitve d.d. Celje, Republika Slovenija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija "Cetisa" grafične i dokumentacijske storitve d.d. Celje, Republika Slovenija.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 067791 13 Rev od 4. juna 2013. godine.
Nalaže se Kantonu Sarajevo da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu "Cetis" grafične i dokumentacijske storitve d.d. Celje, Republika Slovenija, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu "Cetis" grafične i dokumentacijske storitve d.d. Celje, Republika Slovenija, zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Kantonu Sarajevo da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija "Cetisa" grafične i dokumentacijske storitve d.d. Celje, Republika Slovenija, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 067791 13 Rev od 4. juna 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1."Cetis" grafične i dokumentacijske storitve d.d. Celje, Republika Slovenija (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Semir Puzić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 067791 13 Rev od 4. juna 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te tuženih Bosne i Hercegovine, koju u postupku zastupa Pravobranilaštvo BiH i Federacije Bosne i Hercegovine, koju u postupku zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je 23. novembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud, Općinski sud i tužene dostavili su odgovor na apelaciju 27. novembra, 9. i 11. decembra 2015. godine i 29. januara 2016. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 067791 97 Ps od 29. aprila 2011. godine tužene su obavezane da apelantu solidarno isplate novčani iznos u eurima koji odgovara iznosu od 1.033.686,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. novembra 1992. godine do isplate, kao i da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 106.044,67 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
- 6.Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant tužbu u predmetnom sporu podnio 14. novembra 1997. godine protiv: 1. Narodne banke BiH (protiv koje je apelant u kasnijem toku postupka povukao tužbu), 2. države Bosne i Hercegovine i 3. Federacije BiH. Presudom Općinskog suda broj Ps-225/97 od 26. septembra 2000. godine trećetužena (Federacija BiH) je obavezana na plaćanje glavnog duga od 1.037.886,00 DEM sa zateznim kamatama na pojedine iznose precizno označene u prvostepenoj presudi i troškove parničnog postupka u iznosu od 49.700,00 KM. U odnosu na prvotuženu (Narodnu Banku RBiH) i drugotuženu (BiH) apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. Presudom Kantonalnog suda broj Pž-21/02 od 15. februara 2002. godine apelantova žalba je odbijena, a žalba trećetužene (FBiH) uvažena i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji protiv drugostepene presude, Presudom broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine apelantovu reviziju djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu (BiH), te obavezao drugotuženu (BiH) da apelantu isplati dug u iznosu od 1.037.886,00 DEM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Revizija trećetužene (FBiH) je uvažena i nižestepene presude preinačene na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na nju odbijen.
- 7.Dalje je navedeno da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 473/04 od 18. marta 2005. godine usvojena apelacija drugotužene (BiH), utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i ukinuta Presuda Vrhovnog suda broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine, Presuda Kantonalnog suda broj Pž-21/02 od 15. februara 2002. godine i Presuda Općinskog suda broj Ps-255/97 od 26. septembra 2000. godine. Predmet je vraćen Općinskom sudu kojem je naloženo da provede postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ukazano je da je povreda prava na pravično suđenje utvrđena iz razloga što drugotužena (BiH) do zaključenja glavne rasprave nije osnovala instituciju koja bi je zastupala pred sudom, zbog čega na vrijeme nije mogla istaći prigovor zastare potraživanja koji je istican tek u postupku po pravnim lijekovima.
- 8.U ponovnom postupku apelant je povukao tužbu prema Narodnoj banci RBiH tako da je postupak nastavljen protiv države Bosne i Hercegovine (prvotužene) i Federacije BiH (drugotužene).
- 9.Nadalje iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je predmet spora apelantov zahtjev za ispunjenje ugovorene obaveze koja je nastala sredinom 1992. godine na osnovu ponude koju je dao apelantov prednik za radnju štampanja vrijednosnih papira (BH dinar), a koji je prihvatila Vlada RBiH. Na taj način je u smislu člana 39. st. 1. i 2. u vezi sa članom 26. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nastao ugovorni odnos između stranaka. Imajući u vidu sadržinu ugovora utvrđeno je da se radi o ugovoru o djelu iz člana 600. ZOO-a, iz kojeg odnosa je nastao sporni dug koji je predmet ovog postupka.
- 10.Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantov prednik 5. maja 1992. godine dostavio ponudu Vladi RBiH za izradu i štampanje vrijednosnih papira po cijeni od 45 DEM/1000 kom pod određenim uvjetima plaćanja. Vlada RBiH je 14. maja 1992. godine prihvatila apelantovu ponudu. Apelant je kao izvršilac radova preuzeo obavezu da izvrši štampanje 74.152.000 komada novčanica kao vrijednosnih papira, a RBiH-Vlada RBiH je bila naručilac tog posla. Utvrđeno je da je apelant isporučio ukupno 65.820.000 komada u vrijednosti od 2.303.700,00 DEM, a naručilac posla je platio dio ugovorene cijene u dva navrata (10.000,00 i 1.335.306,00 DEM). Preostali neisplaćeni dug iznosi 1.037.884,00 DEM, čija visina nije osporavana, i predmet je postupka. Iz djelimičnog izvoda iz sudskog registra privrednih subjekata Okružnog suda u Celju, Republika Slovenija, utvrđeno je da je apelant isti pravni subjekt koji je postojao 1992. godine u vrijeme nastanka spornog obligaciono-pravnog odnosa. Također je utvrđeno da je u periodu od 9. juna 1992. godine bio prekinut prijem svih pošiljki iz Bosne i Hercegovine sve do 11. decembra 1995. godine, kada se uspostavlja promet samo običnih pismenih pošiljki, a potpuni poštanski saobraćaj se otvara 26. februara 1997. godine.
- 11.Fakture u koje je prvostepeni sud izvršio uvid u dokaznom postupku i koje su pročitane na glavnoj raspravi, kao i knjižna odobrenja apelant je dostavio RBiH putem Narodne banke BiH, a što proizlazi i iz Izvještaja Vlade RBiH o izvršenim poslovima štampanja i distribucije novca BH dinara od 18. novembra 1992. godine. U navedenom izvještaju na stranici 2. pod tačkom 4. je navedeno da "račun za isplatu troškova tiskanja novca "Cetis" je dostavio Narodnoj banci BiH, koja se brine da izvrši isplatu računa".
- 12.Dalje je utvrđeno da je ministar za saobraćaj i veze Tomislav Krstičević po punomoći predsjednika Vlade RBiH sačinio zapisnik o toku štampanja, postupku dorade, te primopredaje vrijednosnih bonova tipa "BH dinar" od 27. novembra 1992. godine.
- 13.U odnosu na prigovor prvotužene o tome da apelant nije aktivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari, po mišljenju prvostepenog suda navedeni prigovor je neosnovan jer je apelant u toku postupka priložio dokaz-izvod iz sudskog registra Okružnog suda u Celju od 21. maja 2009. godine sa ovjerenim prevodom kojim je dokazao da je izvršio promjenu u nazivu, te da se radi o istoj pravnoj osobi koja je postojala 1992. godine u vrijeme nastanka spornog obligaciono-pravnog odnosa, sa registriranom djelatnošću štampanja, izrade i distribucije vrijednosnih novčanica.
- 14.Nadalje je utvrđeno da je prigovor pasivne legitimacije prvotužene neosnovan iz razloga sadržanih u članu 1. Ustava Bosne i Hercegovine koji glasi: "Kontinuitet - Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada 'Bosna i Hercegovina', nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama …" Također je ocijenjeno da je neosnovan i prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla drugotužena iz razloga što su Sporazumom o oživotvorenju, koji je zaključen u Daytonu 9. novembra 1995. godine, a koji je prihvaćen Odlukom Ustavotvorne skupštine Federacije BiH, paragrafima 6. i 7. utvrđene i razgraničene odgovornosti Vlade FBiH i Vlade BiH, ali tim razgraničenjima nije definiran resor odgovornosti koji bi obuhvatio konkretni pravni odnos iz kojeg je proisteklo predmetno potraživanje, pa su Bosna i Hercegovina i njezini entiteti Federacija BiH i Republika Srpska istovremeno pravni nasljednici RBiH i oni shodno navedenom sporazumu za takve obaveze odgovaraju solidarno. Općinski sud je naveo da je nesporno da su vrijednosne novčanice distribuirane samo na području FBiH, a što je u toku postupka izričito priznato u apelaciji kada je prvotužena izričito priznala nastanak spornog duga prema apelantu, ali smatra da je taj dug obaveza drugotužene, tj. FBiH zbog čega je prvostepeni sud zaključio da je drugotužena pasivno legitimirana u predmetnom sporu.
- 15.Nadalje je navedeno da je drugotužena istakla i prigovor presuđene stvari, što proizlazi iz Odluke Ustavnog suda AP 473/04 od 18. marta 2005. godine. Po mišljenju prvostepenog suda navedeni prigovor je neosnovan jer je navedenom odlukom Ustavni sud ukinuo sve nižestepene odluke i predmet vratio na ponovno suđenje.
- 16.Također je utvrđeno da nije osnovan prigovor zastare koji su istakle tužene. Po mišljenju prvostepenog suda ne radi se o sporu u kojem su apelant i tužene bili na području iste države, već je apelant kao strana pravna osoba bio onemogućen i nije imao pristup sudovima na području RBiH, sada BiH, kako nadležnom sudu tako i nenadležnim sudovima na njezinom području zbog ratnih okolnosti. Stoga, čak i da je apelant eventualno predao tužbu nenadležnom sudu u Sloveniji ona ne bi proizvela postupanje po toj tužbi. Stoga je, po ocjeni Općinskog suda, u konkretnoj situaciji došlo do zastoja zastarijevanja iz člana 383. ZOO-a. Zbog toga je za apelanta zastarni rok počeo teći po članu 384. st. 1. i 2. ZOO-a, te je taj rok je počeo teći od prestanka ratnog stanja i nije istekao prije podnošenja tužbe.
- 17.U odnosu na prigovor drugotužene o apsolutnoj zastari potraživanja budući da je apelant 8. septembra 1998. godine izvršio subjektivno preinačenje tužbe u odnosu na Federaciju BiH, prvostepeni sud je naveo da se ne radi o subjektivnom preinačenju tužbe, već o preciziranju naziva tužene. Ukazano je da je tužba podnesena 14. novembra 1997. godine, a 8. septembra 1998. godine preciziran je naziv tužene. Dalje, RBiH je kao pravni prednik tuženih pala u docnju 27. novembra 1992. godine kada su ugovorne strane zapisnički ustanovile da je završen posao oko štampanja i isporuke novčanica i da je od tada apelant mogao da traži ispunjenje obaveze, zbog čega je tužba podnesena u roku od pet godina. Po mišljenju suda, kako je prednik tuženih bio u ratu to su bile okolnosti koje su dovele do zastoja zastarijevanja u smislu odredbe člana 383. ZOO-a.
- 18.Nadalje je navedeno da je apelant dokazao da je uredno ispunio svoje obaveze iz predmetnog ugovora, a prema instrukcijama Vlade RBiH i Narodne banke BiH, te isporučio štampane novčanice u količini od 65.820.000 komada. Ukazano je da je navedeno dokazano na glavnoj raspravi otpremnicama u koje je sud izvršio uvid i koje su pobrojane u dokaznom postupku, kao i nizom drugih dokaza koje je prvostepeni sud proveo u postupku.
- 19.Pri ocjeni valjanosti ugovora, tj. ponude i prihvaćanja ponude iz 1992. godine sud je imao u vidu da je u toku postupka prvotužena u apelaciji priznala da nije sporno da je dug nastao prema apelantu, s tim da je osporavala da je to obaveza prvotužene. Postojanje duga također je, po mišljenju prvostepenog suda, nesporno učinjeno dopisom Narodne banke od 28. jula 1997. godine u kojem se navodi da potraživanje Cetisa nije sporno.
- 20.Protiv prvostepene presude tužene su podnijele žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 Ps 067791 11 Pž od 29. juna 2012. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka. Žalbe su uvažene i prvostepena presuda preinačena u odnosu na odluku o kamatama tako da se tužene obavezuju da apelantu isplate zatezne kamate od 27. novembra 1992. godine do 1. oktobra 1996. godine u visini kamatne stope koja se plaća na štedne uloge po viđenju na DEM, i to u iznosu koji isplaćuju komercijalne banke u sjedištu apelanta, a od 1. oktobra 1996. godine pa do 7. jula 1998. godine po kamatnoj stopi od 28%, dok od 7. jula 1998. godine pa do isplate po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate FBiH.
- 21.U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da neosnovano u žalbi drugotužena ponavlja da je u odnosu na nju presuđena stvar jer je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Navedeno iz razloga što je Odlukom Ustavnog suda broj AP 473/04 od 18. marta 2005. godine ukinuta navedena presuda Vrhovnog suda, kao i nižestepene presude i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
- 22.Također, po mišljenju drugostepenog suda Općinski sud je pravilno odbio i prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, za šta je dao iscrpne i potpune razloge. Nadalje, po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno odbio i prigovor zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbe čl. 383. i 384. ZOO-a, te pravilno odredio od kada može teći zastarjelost. Nadalje, po mišljenju Kantonalnog suda neosnovan je prigovor tuženih u odnosu na navode i nalaz vještaka, kao i prigovore u odnosu na svjedočenje svjedoka Tomislava Krstičevića. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda osnovan je prigovor u vezi sa zateznim kamatama.
- 23.Protiv drugostepene presude tužene su podnijele reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 Ps 067791 13 Rev od 4. juna 2013. godine uvažio i nižestepene presude preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
- 24.U obrazloženju revizione presude se navodi da je osnovan prigovor revizije prvotužene koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o zastari potraživanja. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud odbio prigovor zastare potraživanja jer je našao da je ratno stanje u RBiH nesavladiva prepreka, a i poštanski saobraćaj sa Republikom Slovenijom za obične pošiljke je bio u prekidu od 9. juna 1992. godine do 11. decembra 1995. godine.
- 25.S tim u vezi je istaknuto da ako se prihvati utvrđena činjenica da je naručilac radova izvršio pregled izvršenih radova od strane izvršioca radova-apelanta najkasnije danom potpisivanja zapisnika, tj. 27. novembra 1992. godine (kada je sačinjen konačan zapisnik o toku štampanja, postupku dorade, te primopredaje vrijednosnih bonova tipa "BH dinar") po članu 623. stav 3. ZOO-a proizlazi da od tog dana najkasnije dospijeva obaveza naručioca radova na plaćanje duga, ali i pravo izvođača radova, tj. apelanta da potražuje naplatu duga po predmetnom ugovoru.
- 26.Ukazano je da kako su apelantov prednik, a i prvotužena u vrijeme nastanka ugovorene obaveze bili društveno-pravne osobe, a predmet potraživanja je potraživanje iz osnova ugovora o djelu koji ima elemente prometa robe, to je po članu 374. stav 1. ZOO-a propisani rok zastarijevanja ovog potraživanja tri godine. Stoga, kako je dospijeće obaveze nastalo 27. novembra 1992. godine to je krajnji rok za potraživanja isplate duga sudskim putem bio 27. novembar 1995. godine. Ukazano je da je tužba podnesena 14. novembra 1997. godine, iz čega proizlazi osnovanost prigovora prvotužene da je apelantovo potraživanje u vrijeme podnošenja tužbe već zastarjelo.
- 27.Po mišljenju Vrhovnog suda nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da je ratno stanje i prekid poštanskog saobraćaja nesavladiva prepreka iz člana 383. ZOO-a. Prema navedenoj odredbi zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem ostvari svoje pravo. To znači da samo okolnost kada povjerilac zbog nekih okolnosti koje su nesavladive ili kada sud ne radi mogu biti osnov za zastoj zastarijevanja po navedenoj normi. Osim toga, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant je ugovorni odnos zasnovao u vrijeme kada je znao da je na području RBiH proglašena neposredna ratna opasnost, a zatim i ratno stanje, te mu je također bilo poznato da je poštanski saobraćaj zbog tih okolnosti u prekidu, pa je ipak zaključio predmetni ugovor sa prvotuženom. Slijedeći načelo savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, koje je propisano kao načelo obligacionog prava iz člana 12. ZOO-a ne može se, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant pozivati na okolnosti koje je znao u momentu zaključivanja ugovora kao nesavladive prepreke. Nadalje, taj apelantov prigovor ne stoji iz razloga jer je okolnost rata prestala krajem 1995. godine (Odluka o ukidanju ratnog stanja je donesena 28. decembra 1995. godine), a uspostavljanje poštanskog saobraćaja obične pošiljke zaživjelo 11. decembra 1995. godine, pa je apelant mogao po prestanku takvih okolnosti podnijeti tužbu sudu. Navedeno, po mišljenju Vrhovnog suda, potvrđuje da okolnosti ratnog stanja ili prekida poštanskog saobraćaja nisu ni za apelanta bile okolnosti koje su ga sprečavale da ostvaruje svoje potraživanje sudskim putem.
- 28.Istaknuto je da je Osnovni sud u Sarajevu kao stvarno i mjesno nadležan sud za predmetno potraživanje radio cijeli period rata (osim u kratkim prekidima) iako je bio u ratnom okruženju, ali i u takvim okolnostima Uredbom sa zakonskom snagom o dopunama Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o redovnim sudovima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja po članu 20. bilo je moguće da u najbližem stvarno nadležnom sudu apelant pokrene postupak. Prema tome i u okolnostima kada sud nije u određenim periodima vršio svoju funkciju apelant je mogao podnijeti tužbu najbližem stvarno nadležnom sudu sve dok su ratni propisi bili na snazi, tj. do 23. decembra 1996. godine (Odluka o prestanku primjene Odluke o proglašavanju neposredne ratne opasnosti na teritoriji FBiH). Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant nije iskoristio tu mogućnost, pa prigovori nesavladivih prepreka ne stoje. Također, po ocjeni Vrhovnog suda ni činjenica da je apelant strana pravna osoba nije nesavladiva prepreka koja bi spriječila apelanta da sudskim putem ostvari potraživanje jer je apelant u skladu sa pravilima procesnog prava tužbu, osim neposredno, mogao podnijeti i putem punomoćnika. Kako ni tu mogućnost nije iskoristio to, po mišljenju Vrhovnog suda, ni ta okolnost nije razlog nesavladivih prepreka iz člana 383. ZOO-a.
- 29.Zbog navedenog Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao postojanje nesavladivih prepreka da bi nastupio zastoj zastarijevanja zbog čega je osnovan prigovor prvotužene da je apelantovo potraživanje zastarjelo po članu 374. ZOO-a. Stoga, kako je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) uvažio reviziju prvotužene i odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 30.Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na povredu načela donošenja odluke u razumnom roku. Smatra da je Vrhovni sud protivno procesnim odredbama utvrđivao činjenično stanje, proizvoljno primijenio materijalno pravo, kao i da nije dao jasne i razumljive razloge vezane za primjenu materijalnog prava. Po apelantovom mišljenju Vrhovni sud je netačno i proizvoljno naveo da su nižestepeni sudovi samo na osnovu fakta postojanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti kao i prekida poštanskog saobraćaja zaključili da je ratno stanje i prekid poštanskog saobraćaja nesavladiva prepreka iz člana 383. ZOO-a, pri čemu navedene okolnosti nisu vezali za povjerioca i rad suda. Smatra da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da na strani apelanta nisu postojale nesavladive prepreke i da je mogao blagovremeno podnijeti tužbu. Apelant postavlja zahtjev za dodjelu nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM zbog povrede načela "razumnog roka".
- 30.
- b)Odgovor na apelaciju
- 31.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da suprotno navodima apelacije osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
- 32.U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo hronologiju predmeta, te da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
- 33.U odgovoru na apelaciju prvotužena smatra da osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Ukazano je da je Vrhovni sud na jasan i logičan način ukazao na okolnosti zbog kojih u konkretnom slučaju nisu postojale nesavladive prepreke da apelant podnese tužbu i ostvari svoje potraživanje.
- 34.U odgovoru na apelaciju drugotužena je navela da osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Istaknuto je da nisu tačni apelantovi navodi da je Vrhovni sud proizvoljno i nezakonito utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo.
- 31.
V. Relevantni propisi
- 35.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Načelo savjesnosti i poštenja
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga
Član 374.
(1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.
Nesavladive prepreke
Član 383.
Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
- 36.Zakon o parničnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 240. st. 1. alineja 2) i 2.
(1) Revizija se može izjaviti:
- 2)zbog pogrešne primjene materijalnog prava;
(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 250. stav 1.
(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI. Dopustivost
- 37.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 38.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 39.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 067791 13 Rev od 4. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 16. augusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 40.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 41.Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 42.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom […].
- 43.Ustavni sud prije svega zapaža da se predmetni postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio na isplatu duga, dakle na predmet građansko-pravne prirode, iz čega slijedi da apelant u predmetnom postupku okončanim osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant u apelaciji ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i povredu načela "razumnog roka".
A) U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
- 44.Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
- 45.U vezi s navedenim Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 46.Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
- 47.Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom Ustavni sud zapaža da je rješavajući po reviziji Vrhovni sud uvažio revizije tuženih i preinačio nižestepene presude na način da je apelant u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom. Pri tome je Vrhovni sud u smislu odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a našao da su nižestepeni sudovi u predmetnom postupku pogrešno primijenili materijalno pravo zbog čega je upravo na osnovu ovlaštenja sadržanog u toj odredbi presudom usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda apelant u predmetnom postupku nije dokazao postojanje nesavladivih prepreka iz člana 383. ZOO-a zbog kojih je apelantu bilo onemogućeno da traži zaštitu svojih prava sudskim putem u roku iz člana 374. ZOO-a. Stoga, kako je utvrđeno da su apelantov prednik i prvotužena u vrijeme nastanka spornog ugovornog odnosa bili društveno-pravne osobe, da su apelantova potraživanja dospjela na naplatu 27. novembra 1992. godine, a apelant tužbu podnio 14. novembra 1997. godine, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantovo potraživanje je zastarjelo u smislu člana 374. ZOO-a. Pri tome je Vrhovni sud uzeo u obzir činjenicu da je apelant sporni obligaciono-pravni odnos zasnovao u vrijeme kada je na području RBiH proglašena neposredna ratna opasnost, a zatim i ratno stanje, kao i da je apelantu bilo poznato da se zbog tih okolnosti poštanski saobraćaj nalazi u zastoju, ali da je i pored toga apelant ipak zaključio predmetni ugovor sa prvotuženom. S tim u vezi Vrhovni sud je, imajući u vidu odredbu člana 12. ZOO-a (načelo savjesnosti i poštenja), ukazao da se apelant na te okolnosti, za koje je znao da postoje u momentu zaključenja ugovora, ne može pozivati kao na nesavladive prepreke u smislu člana 383. ZOO-a koje dovode do zastoja zastarjelosti. Također, Vrhovni sud je ukazao i na činjenicu da je apelant svoju tužbu mogao podnijeti i nenadležnom sudu budući da Osnovni sud u Sarajevu, kao stvarno nadležan, nije radio u toku rata u kratkim vremenskim periodima, a što apelant nije učinio. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da nije nesavladiva prepreka i to što je apelant strana pravna osoba budući da je apelant tužbu za zaštitu svojih prava mogao da podnese ne samo neposredno već i putem punomoćnika.
- 48.Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Vrhovnog suda u osporenoj odluci, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa (ZOO i ZPP) na štetu apelanta. Po mišljenju Ustavnog suda Vrhovni sud je za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka vezanih za neosnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva apelanta, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud zapaža da dato obrazloženje Vrhovnog suda u cijelosti korespondira stavovima Evropskog suda u predmetima koji su sa ovog aspekta (podnošenja tužbe nadležnom sudu u toku rata) pokretali slična pravna pitanja (mutatis mutandis, presuda Evropskog suda Lončar protiv Bosne i Hercegovine od 25. februara 2014. godine, tač. od 39. do 45).
- 49.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava) iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
B) Suđenje u razumnom roku
- a)Relevantna načela
- 50.Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 50.
- b)Period koji se uzima u obzir
- 51.Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 14. novembra 1997. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 067791 13 Rev od 4. juna 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao ukupno 15 godina i šest mjeseci.
- 51.
- c)Analiza razumnosti trajanja postupka
- 52.Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja koja su raspravljana u predmetnom postupku Ustavni sud smatra da je predmetni postupak bio složene prirode. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama na bilo koji način odugovlačio predmetni postupak. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke u predmetnom postupku donosili u dva navrata. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvobitni postupak u ovom predmetu trajao u periodu od šest godina i devet mjeseci na tri sudske instance. Međutim, Odlukom Ustavnog suda broj AP 473/04 od 18. marta 2005. godine presude redovnih sudova donesene u tom prvobitnom postupku su ukinute i predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku Ustavni sud zapaža da je Općinski sud svoju odluku donio 29. aprila 2011. godine, dakle nakon što je protekao period od šest godina, računajući od momenta donošenja odluke Ustavnog suda. Navedeni period, po mišljenju Ustavnog suda, ne zadovoljava garancije prava na pravično suđenje u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U daljem toku postupka Kantonalni i Vrhovni sud su svoje odluke donosili u relativno kratkom vremenskom periodu koji nije u suprotnosti s garancijama prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, kako se predmetni postupak najduže nalazio na rješavanju pred prvostepenim sudom (u ponovnom postupku), a što je imalo značajnog utjecaja na ukupnu dužinu postupka, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji odgovornost Općinskog suda za ovako dugo trajanje predmetnog postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovu dužinu predmetnog postupka. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
- 53.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 52.
C) Pitanje naknade nematerijalne štete
- 54.Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete.
- 55.Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku po usvojenim kriterijima trebalo isplatiti iznos od 2.250,00 KM.
- 56.Međutim, apelant potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu br. AP 3326/08 od 9. marta 2011. godine, stav 61. i AP 828/13 od 17. jula 2014. godine, stav 33, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) smatra da apelantu, s obzirom na sadržaj njegovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete kojim je Ustavni sud vezan u smislu člana 31. Pravila, te usvojene kriterije Ustavnog suda pripada naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM, koliko je apelant apelacijom i tražio. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Kanton Sarajevo s obzirom na sjedište Općinskog suda koji je odgovoran zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
- 57.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
- 58.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak ukupno trajao više od 15 godina, od čega se u najdužem periodu nalazio pred prvostepenim sudom (u ponovnom postupku), zbog čega je i utvrđeno da je odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka imao Općinski sud koji za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
- 59.Suprotno navedenom, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
- 60.Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih popisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
- 61.Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 62.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.